Odjeci otkrića generalove kćerke

U našem prošlom broju objavili smo opširan opis o otkriću č. sestre benediktinke M. Denise Chevillotte, čijem je oblačenju prisustvovao Ivan u Parizu i istoga dana ostavio o tome dirljiv zapis u svome dnevniku, koji smo također objavili u Glasilu. To otkriće s. M. Denise, »generalove kćerke«, pod kojim nazivom ju je Ivan spomenuo u dnevniku, jer joj nije znao imena, mnoge Ivanove štovatelje je veoma obradovalo i ugodno iznenadilo. S mnogih strana dobili smo usmene i pismene izraze radosti i priznanja od kojih navodimo samo neke.

Kardinal Franjo Šeper

Među prvima javio nam se iz Rima naš uzoriti Kardinal Franjo Šeper pismom od 17. III. 1980. S njegovom suglasnošću objavljujemo njegovo pismo koje je upućeno postulatora:

Velečasni Oče!

Primio sam Zbornik radova simpozija o Merzu i zadnji broj Glasila Postulature. Od srca Vam hvala.

Moram reći da sam s najvećim interesom pročitao sve ono što je napisano o generalovoj kćeri. Sjećam se vrlo dobro kad je Merz pripremao da objelodani obred oblačenja kod benediktinki. I ja sam trebao nešto prevesti.

Da toga samostana u ulici Monsieur više nema, to sam već davno znao, ali sam tek iz Vašeg izvještaja saznao zbog čega su setre odanle otišle. I ja sam svojedobno čitao Huysmansov »En route«, gdje se taj samostan spominje.«

Sestre Benediktinke s Hvara:

»Neizmjerno ste nas obradovali i zadužili onako lijepim, opširnim i sugestivnim prilogom o našem redu u Vašem glasilu. Zbilja se ne može čitati bez ganuća. Koliko je Ivan Merz cijenio kontemplativne redove i njihovu posebnu ulogu u Crkvi! Niste mogli bolje počastiti naš red u ovoj jubilarnoj godini i priuštiti svim benediktinkama u domovini ljepše iznenađenje. Nek Vam se sveti Benedikt oduži svojim moćnim zagovorom kod Gospodina!

Osobito nam je drago što nastojite pobuditi kod mladih interes za naš red, da bi se oni zagrijali za duh sv. Benedikta i liturgiju... I mi ćemo po primjeru naših francuskih sestara moliti Ivana Merza za nova zvanja.«

Štovatelj S. C. iz Gaboša:

»Primio sam Glasilo Postulature koje me je ugodno iznenadilo, tim više što sam ga primio na sam prvi petak. U nedjelju prije prvog petka sam se ispovjedio i primio sv. Pričest. Odlučio sam da počnem opet, iako sam već bio obavio 9 prvih petaka. Kad sam primio Glasilo, jako sam se razveselio i to mi je još više učvrstilo želju da počnem obavljati ovu pobožnost.

Vrlo me je ganuo članak o oblačenju sestre benediktinke u Parizu. Plakao sam. Smatram da je to posebna milost isprošena od Ivana Merza. I u buduće mi šaljite Glasilo Postulature.«

Mnogi su usmeno izrazili svoju radost i priznanje nad našim otkrićem. Jedna gospođa plakala je od ganuća kad joj je kćerka čitala opis otkrića i ostale tekstove. Jedan svećenik, kad je dobio Glasilo, uveče je do pola noći čitao sve što je napisano o generalovoj kćerki, toliko ga je stvar zainteresirala. I mnogi drugi su na druge načine izrazili svoju radost i zadovoljstvo.

Kolikogod nas veseli da je to otkriće naišlo na tako veliki interes kod Ivanovih štovatelja, to će nam biti još draže da ljepota vjernosti Bogu posvećenog života, što je u cijelom tom otkriću najljepše, potakne Ivanove štovatelje na vjernost Bogu u staležu u kojem je svakoga od nas pozvao.

MERZ KOD BENEDIKTINKI NA HVARU

Prigodom objavljivanja otkrića »generalove kćerke« u prošlom broju, naše sestre benediktinke su bile veoma radosne pa su nam iz samostana sa Hvara poslale izvadak iz njihove kronike u kojoj je zabilježen posjet našega Ivana njihovoj zajednici. Evo što piše u njihovoj kronici:

»30. rujna 1927. — Danas smo imale sreću upoznati u našoj govornici cijenjenog gospodina profesora dr. Ivana Merza — vođu društva »Orlova« u Zagrebu. Velika duša, apostol katoličke akcije, anđeo euharistije i duša vrlo dobro i duboko upućena u svetu liturgiju. Dr Merz nam je rekao: bez obzira na umor, na poslove, na zapreke ili na okolnosti života svaki dan treba primati sv. Pričest. Tako je on i činio.«

Zahvalni smo sestrama i za ovo malo otkriće koje nam samo upotpunjuje i potvrđuje sliku koju smo do sada imali o našem Ivanu. Dapače, vrijednost tog zapisa je od posebne važnosti jer je to neposredno svjedočanstvo nakon susreta s njime. Iz tih riječi se vidi kakav je ugled i poštovanje uživao Ivan još za vrijeme svoga života. Mnogo je toga napisano o našem Ivanu, ali tek nakon njegove smrti. Taj zapis u benediktinskoj kronici jest jedan od rijetkih dokumenata iz vremena dok je Ivan živio i otkriva nam ponovno veličinu Ivanove duše i njegove pojave u našoj Crkvi.

To otkriće potiče nas da zamolimo i druge redovničke zajednice ili osobe koje su vodile svoje dnevnike i Kronike u godinama dok je Ivan djelovao u Zagrebu (1922— —1928.) da prolistaju te stranice pa ako se nađe nešto o našem Ivanu, bit ćemo zahvalni da nam to upute što ćemo potom objaviti u našem Glasilu.

Moli i radi kod benediktinki na Cresu

Mladi pred samostanom sestara benediktinki na Cresu. Ispred njih more.

Koncem mjeseca kolovoza ove godine grupa mladih, koji su se upoznali preko raznih inicijativa povezanih s našim Ivanom, provela je tjedan dana kod sestara benediktinki na Cresu. Bilo ih je ukupno 26 i to iz raznih krajeva: Zagreb, Subotica, Varaždin i Banja Luka. Tu inicijativu organizirali su mladi iz Zagreba — Bazilika Srca Isusova.

Benediktovu načelu »Moli i radi« mladi su dodali »i odmori se«. Cilj je naime boravka bio trostruk: upoznati se i živjeti tjedan dana benediktinsku duhovnost, pomoći sestrama u poslovima njihova samostana i odmoriti se na suncu i moru. Program je na zadovoljstvo svih bio potpuno ostvaren. Molitveni dio sastojao se u moljenju časoslova ujutro i naveče (Jutarnja i Večernja) te u prisustvovanju Euharistiji svakog dana zajedno sa sestrama. Moljenje časoslova, službene liturgijske molitve Crkve koja se napose njeguje u benediktinskom redu, posebno je zainteresirala mlade. Za neke je to bilo pravo otkriće. Moliti se zajedno sa sestrama u jednom samostanu, u kojem se više od osam stotina godina, koliko je samostan star, svakodnevno uzdiže molitva i hvala Bogu kroz pjesmu posvećenih duša riječima Crkve, bio je dubok doživljaj. Kao da smo u našoj molitvi osjećali jeku vjekova koja nam je davala poseban čar.

Prije podne smo radili u samostanskom vrtu, kopali, zidali, plijevili, prevažali, drobili kamenje, navažali zemlju, itd., a poslije podne odmor, kupanje i sunčanje na plaži koja je odmah ispred samostana. Na prijedlog grupe iz Varaždina pod vodstvom Mite uzidali smo u temelje zida jednu bocu u koju smo stavili jedan spomen spis kao svjedočanstvo naše vjere budućim generacijama s potpisima svih sudionika. Spisu smo priložili i sličicu našega Ivana kao velikog svjedoka vjere našega stoljeća.

Rad u samostanskom vrtu imao je poseban čar

Dva puta smo imali večernje susrete. Jedan sa sestrama, kad nam je svaka pripovijedala povijest svoga zvanja za samostan. To je ostavilo dubok dojam na sve nas napose pojedina svjedočanstva gdje se vidjelo koliko su pojedine sestre morale pretrpjeti i kako su se hrabro borile da ostvare Božji poziv za redovnički život. Drugi susret također je bio veoma zanimljiv: dr. J. Pavlović, liječnik iz Pariza, inače porijeklom iz naše zemlje, pripovjedao nam je svoje religiozno iskustvo i svoj put k Bogu. Između mnogih edifikantnih stvari sve je posebno frapirala činjenica da on od svoje 11. godine, tj. još kao dječak, svakodnevno čita po jedno poglavlje iz Biblije! — Inače dr. Pavlović zajedno sa svojom suprugom, koja je Francuskinja, prevodi Ivanovu biografiju na francuski jezik.

Tako je naš boravak kod sestara benediktinki na Cresu bio naš doprinos i sudjelovanje u velikom jubileju 1500. obljetnice rođenja sv. Benedikta, koja se ove godine svečano slavi po cijelome svijetu.

B. Iveković