Merz posreduje

SLIJEPI MLADIĆ NA TEOLOGIJI

Prošle godine u jesen na adresu Postulature Ivana Merza stiglo je jedno pismo iz njegovog rodnog mjesta Banja Luke. Započinje ovim riječima:

»Na zadnjem omotu Glasila Postulature stoji: o dobivenim milostima neizostavno obavijestite Postulaturu. I ja to činim ovim pismom ...«

I tekst se dalje nastavlja. Pismo jedne majke zanimljivo, sadržajno, dirljivo, gotovo potresno, nadasve divno. U stvari izvještaj o jednoj velikoj dobivenoj milosti posredovanjem Ivana Merza. Majka piše o svome sinu, osamnaestgodišnjem mladiću Mariju Batušiću, tada učeniku četvrtog razreda gimnazije, koji je u svojoj devetoj godini potpuno oslijepio! Sto je to značilo za njega i za majku, nije potrebno spominjati. No ni Mario ni majka nisu se predali. Mario je pošao u posebnu školu za slijepe i jer je bio »brilijantan đak«, kako ga je nazivao njegov direktor, po savjetu svih profesora Mario je nastavio školovanje u redovitoj srednjoj školi, banjalučkoj gimnaziji. I to veoma uspješno, kako se je moglo i očekivati. Bio je to prvi slučaj takve vrste na toj školi.

Taj fenomen slijepog ali odličnog učenika na banjalučkoj Gimnaziji zainteresirao je i banjalučki lokalni list »GLAS« koji je u svome nedjeljnom broju od 3. lipnja 1979. godine objavio o Mariju članak s fotografijom pod naslovom »PETICA IZ HRABROSTI — Iako slijep, Mario Batušić je odličan učenik trećeg razreda gimnazije u Banja Luci.« Taj zanimljivi članak prenosimo ovdje gotovo u cijelosti:

Petica iz hrabrosti

»Mario Batušić (18 god.) je jedan od najboljih učenika banjalučke Gimnazije. Dobro se služi njemačkim i engleskim jezikom, solidno svira na gitari i uspješan je član Amaterskog radio-kluba. Sve ovo ne bi bilo ništa posebno interesantno da Mario nije potpuno — slijep.

Rođen je kao blizanac i to je po mišljenju stručnjaka glavni uzrok njegove bolesti. Čim su primijećeni simptomi glaukoma, poduzete su mjere liječenja, uključujući i operaciju, ali pomoći nije bilo. Mario je do desete godine nešto vidio, ali se onda .vid potpuno izgubio. Osnovnu školu završio je u Nedarićima, kod Sarajeva, jer u Banjaluci nema škole za slijepe.

Velikom voljom i upornošću Mario je u školi bio nenadmašen. Redao je petice, jednu za drugom, pa se ozbiljno razmišljalo o nastavku njegovog školovanja.

»Direktor škole za slijepe u Sarajevu Svetislav Zagorac i profesor Pero Raguž inzistirali su da Mario nastavi školovanje u gimnaziji. Bojali smo se da to ne bude prevelik zalogaj za njega, ali smo na kraju popustili i nismo se pokajali« — priča Ivanka Batušić, majka upornog i hrabrog Marija.

Mario se veoma brzo uklopio u novo društvo i stekao simpatije drugova i profesora. Bio je to prvi slučaj ovakve vrste u banjalučkoj Gimnaziji.

— Mario je nevjerojatno bistar i vrijedan učenik. Kada se tome doda da je razredna zajednica III/4 razreda u koji ide Mario veoma složna i dobra, onda je jasno da uspjeh ne može izostati — kaže Irfan Kapetanović, razredni starješina u odjeljenju Marija Batušića.

— Učim 4—5 sati dnevno. Najveću pomoć imam od majke, koja većinu lekcija snimi na magnetofonskoj traci, a ja to kasnije preslušavan. Inače najdraža mi je fizika, ali zbog specifičnih studija neću moći da je i studiram... — priča Mario Batušić.

Mario svoje kolege i profesore oduševljava znanjem iz matematike. Po riječima njegove profesorice matematike Nade Ridžal, on s velikom lakoćom rješava i najkompliciranije zadatke iz geometrije.«

Tako je pisao banjalučki »GLAS« 3. VI. 1979. Mario je u jesen nastavio i četvrti razred Gimnazije i ove godine ga uspješno završio. U svjedodžbi ni jednog vrlodobrog, sve odlični! Kao takav oslobođen je i mature.

Sve to kolikogod je lijepo i dirljivo, ne bi još bilo dovoljno da pišemo u ovom Glasilu da se u međuvremenu, ove posljednje godine, nije dogodilo nešto posebno za što je majka Marijeva našla potrebnim da obavijesti Postulaturu u znak zahvalnosti Ivanu Merzu. Zamolili smo međutim Marija da nam on sam to ispriča. Svome iskazu dao je Mario naslov »Moj put k Bogu«. Evo njegovih riječi:

Mario Batušić nakon mature

Moj put k Bogu

Moj put nije neobičan. Samo je jedan od milijuna i milijuna putova kojima se mi, ljudi, poput rijeka ulijevamo u more ljubavi — u Boga. Da! Baš kao što su rijeke duže ili kraće, kao što više ili manje krivudaju, tako se i mi više ili manje opiremo Božanskom planu i izmičemo Njegovu vodstvu. Ali velika je istina da Bog nas traži prije no mi Njega, da nas ljubi ranije no što Ga i poznajemo. On konačno ruši brane naše oholosti i Njegovo svjetlo prije ili kasnije razgoni mrak u kom smo živjeli.

Rodio sam se s bolesnim očima i velikim glavoboljama. Pa iako u drugoj godini podvrgnut uspješnoj operaciji, koju je obavio prof. Pavišić, do devete godine postepeno sam posve oslijepio. Tako sam osnovnu školu završio u sarajevskom Zavodu za slijepu djecu, a potom redovitu Gimnaziju u rodnoj Banjoj Luci. Moram priznati: škola i učenje nikada mi nisu stvarali poteškoće. Neću reći da sam naročito volio učiti. Ali kako sam školu smatrao svojom glavnom obavezom, sve sam razrede svršio s uspjehom. Ove godine sam maturirao.

Međutim moj pravi život, život u svijetlu istine koju spoznah, počeo je tek prošlog ljeta. Dotada su uz tjelesne bile slijepe i moje duhovne oči. I dotada sam činio sve što činim i sada; jeo spavao, učio, smijao se, išao na nedjeljnu sv. misu, čak se, ne baš redovito, molio pred spavanje. Ali da ste me upitali: — Pa čemu sve to? Što je to život? — ne bih vam znao odgovoriti.

Za svoje obraćenje veoma mnogo dugujem majci. Ona je u teškom životu spoznala svu vrijednost vjere. Stoga je nas, svoju djecu, već od malih nogu učila moliti. Ne htijući da propadnem u potpunu tamu materijalizma ili pak da ostanem mlak, tradicionalan vjernik, nastojala je da mi uz obaveznu lektiru pročita i po koje duhovno štivo. Kasnije sam doznao da se često obraćala i Ivanu Merzu moleći za me.

U kolovozu prošle godine 1979. odmarao sam se sa sestrom i majkom u jednom mirnom jadranskom mjestancu na otoku Ugljanu. Uz plivanje i šetnju čitali smo životopis Ivana Merza »Borac s bijelih planina«. Ivanov duhovni uspon i silan mladenački polet u revnosti za Boga, njegove misli koje prostrujaše mojom nutrinom iz odlomaka njegova dnevnika koje je napisao, sve to podiže moju dušu nekud iznad monotone svakidašnjice, otkri joj sasvim nove i neslućene horizonte. Božja se ljubav izli na me u obilnoj mjeri te sam onih dana osjećao posebnu Božju blizinu. Obuzela me neka duboka radost kakvu nikad prije ne osjetih. A potom povjerovah. Potpuno i bez potrebe dokazivanja povjerovah u Božju opstojnost. Zato mi je danas jasno da je vjera dar. Ne rezultat filozofskih istraživanja, niti nešto iznuđeno, umišljeno, nego čisti milosni dar. Sve je to sazrelo i odigralo se u mojoj duši za nekoliko dana. Tada jedne večeri, bio je za me to novi rođendan, dok sam sjedio na obali mora, mirnog kao ulje, osjetih skoro fizički prostranstvo toga mora, ogromnost svemira s milijardama zvijezda i sebe, malenog kao zrnce pijeska u tom moru. Kako je silan Onaj koji svim tim ravna i čini da jest sve što jest. Tko sam onda ja? Zar ima za me neki drugi put osim puta što vodi k Njemu, Stvoritelju? Ne! I osjetih silan poziv. — Jedino što možeš činiti jest da se ugradiš u plan ostvarenja Kraljevstva Božjega! Jedino što možeš, ako ne želiš da tvoj život bude promašaj, jest da budeš svećenik.

Veoma sam zahvalan Ivanu Merzu za obraćenje i put kojim me Gospodin vodi po njegovu zagovoru. Taj put nije uvijek obasjan silnim svjetlom Božanskog prisustva, jer tad ova zemlja ne bi bila suzna dolina nego raj. Ali od vremena do vremena uvede me Gospod u predvorje vječnosti da mi nagovijesti plodove ustrajnosti. Valja se do iznemoglosti boriti protiv grijeha, putenosti, protiv svoje slabe prirode. Bog će dati snage.

Budući bi mi bilo nemoguće ili veoma teško dobro obavljati službu župnika, nakanio sam pristupiti nekoj redovničkoj zajednici. Družbu Isusovu sam najprije sreo u Ivanovu životopisu. Upoznao sam je u likovima njegovih iskusnih duhovnih vođa o. Foretića i o. Vrbaneka. Potaknut tim sjajnim primjerima, proučio sam osobitosti Družbe i područje njene djelatnosti. Tako sam ustanovio, ako to bude bila Božja volja, da bih mogao kao isusovac možda najbolje služiti svetoj Crkvi i koristiti Božjem narodu.

Prema cilju

U listopadu ove godine Mario je započeo studij na Filozofsko-teološkom Institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Poznavajući njegovu marljivost i intelektualne sposobnosti vjerujemo da će unatoč nedostatku vida uspjeti svladati sve poteškoće i ostvariti zvanje u koje osjeća da ga Bog zove. Da će mu u tome pomagati zagovor Ivana Merza, čijim je posredstvom došao na ovaj put, u to smo također uvjereni.

I još par riječi na koncu. Da je Mario uspio završiti srednju školu i to s onako lijepim uspjehom, mnogo duguje svojoj požrtvovnoj i brižnoj majci koja mu je u tome najviše pomagala. No majka se isto tako brinula i to veoma marno za religiozni odgoj svoje djece (ima ih troje, četvrto, Marijev brat blizanac, umro je dva mjeseca nakon rođenja). U pismu što nam ga je uputila piše:

»Naročito sam ove zadnje godine često pogledavši Ivanovu sliku na naslovnim stranicama Glasila govorila u sebi: 'Ivane pomozi, ne daj da odgojim mlaku djecu! Pomozi, da ne bi zbog mog nemara i zapuštanja duhovnog štiva, zbog obimnog programa gimnazije, Marijeva duša bila uskraćena i okrnjena .... Nakon što sam Mariju pročitala ovog ljeta Ivanovu biografiju »Borac s bijelih planina«, dva dana poslije reče mi sav ozarena lica: 'Mama, ja bih svoj život htio posvetiti Bogu i raditi za Njega i Crkvu kao isusovac. Znam da ne mogu biti neki župnik, ali mogu završiti sve potrebne studije . ...' Bila sam silno ganuta i ispunjena nutarnjom srećom, kojoj se nikad nisam smjela nadati. Zahvaljujem našem dragom Ivanu Merzu na velikoj milosti, dobivenoj od Gospodina!«

Ove godine doznali smo za vijest, o čemu je pisao i zagrebački Vjesnik, da je u Americi konstruiran aparat koji omogućuje slijepima čitati svaki tiskani tekst. Putem fotoćelija aparat tiskana slova pretvara u brajeva kojima se služe slijepi. Ima ih već nekoliko u Zagrebu. Istina aparat je veoma skup i treba ga dobaviti iz Amerike. Ako se u tome uspije to će Mariju znatno olakšati studij teologije.