U RUCI Ml IZVORNIK SVETA ČOVJEKA

Iz rukopisne ostavštine Tomislava Macana

U Gradu, 26. listopada 1953.

Čitati izvornik pisma velika čovjeka, lijepo je, čitati izvornik pisma sveta čovjeka, daleko je ljepše i ugodnije. To zadnje, ja sam danas doživio. U ruci sam imao razglednicu, koju je iz Beograda pisao u Zagreb, u bolnici bolesnom Stijepu Androševiću, hrvatski svetac u fraku, Božji čovjek Hrvatske, lovac Srca Isusova, dr. Ivan Merz. Onih par redaka pisanih lebdećim rukopisom bilo je prvo što sam vidio izvorno napisano Merzovom rukom. Oči su mi pobožno prelazile preko onih redaka pisanih mekanom olovkom bolesnom staklarskom naučniku. Iz njih je izvirala ljubav i samo ljubav prema bolesnom.

Dugo sam promatrao potpis Dr. Merz. Uzvišene, svete misli rađale su se i zaokupljale me. A kako i ne bi, kada je Merz bio svjetlo, bio putokaz moje mladenačke dobi, bio onaj kojega sam duboko štovao i koji će poslije svibnja 1928. postati naš hrvatski svetac.

Dok je Stijepo Androšćević prikucavao i lijepio okvire i rezao staklo, kazivao mi je neka svoja sjećanja na Ivana Merza. Kazivao ih bosanskom trijeznošću ne zanoseći se i ne uveličavajući ih:

»Merza sam upoznao 1918. Nakon prevrata bio je povjerenik u rudniku Maslovarama. Tada sam bio pučkoškolčić. Netom ga upoznah, zavolih ga. Dolazio je u našu kuću u Kotor Varošu. Kad sam bio u vojsci na odsluženju novaštva, teško obolih. Bio sam prenesen u vojničku bolnicu u Banjoj Luci. Merz doznade da sam bolestan, pa isposlova da me pošalju u kliniku u Zagreb. Tu me preporuči don Radoničiću i časnim sestrama. U bolnici me je tri puta tjedno posjećivao noseći mi ponude. Na klinici je uredio da tu ostanem do kraja vojničke službe. Pobrinuo se i za troškove toga liječenja. Kad sam bio pušten iz vojske, nisam se mogao zaposliti kod starog poslodavca, jer je taj već poodavno bio našao novog pomoćnika. Merz se za me zauzme i preko Hrvatskog radiše nađe mi zaposlenje u Češkoj staklani u Dubrovniku. Tako je Merz između Bosne i Dubrovnika uspostavio još jednu vezu, ali osobitu, jer moj je rod davninom, tako se kaže, negdje iz Dubrovačkog primorja.

Merz me je u Zagrebu nukao ići u isusovačku crkvu. Tamo me i vodio na propovijedi i sastanke.

Kad bi prolazili ulicama, Merz bi na nekim stalnim mjestima nekoga pozdravljao skidanjem šešira. Vidio sam da nikoga ne pozdravlja niti komu odzdravlja, pa me to čudilo. Merz me uputi da se na tim mjestima nalazimo nekako zgodno prema crkvi Srca Isusova, pa pozdravlja božansko Srce.

Merz je bio velik hrvatski socijalni radnik, koji je davao sve što je mogao potrebnim. Merz je bio velik organizator. Merz je prema svemu na svoju okolinu ostavljao utisak sveta čovjeka. Za života mnogo napadan, Merz je poslije smrti postao slavan. To nam je pokazao već njegov sprovod. Na nj je došao čitav Zagreb.«

Onda je Merzov staklar ovako, ovim ljupkim i krasnim završetkom završio o Merzu:

»1950. bio sam u Zagrebu. Prema svome običaju nosio sam na Merzov grob kitu cvijeća. Taj put nikako ne mogoh naći njegov grob na kojemu sam bio mnogo puta. Pitao sam grobara, a on me uputi tražiti grob s velikim bijelim križem na crnoj mramornoj ploči. I ništa više. A to sam i ja znao. Opet tražim, ali nigdje Merzova groba. Žurilo mi se, pa odoh na grob Stjepana Radića i tu ostavih Merzovo cvijeće. Grob je bio neuređen, nakićen, nekako zapušten. Valjda je Merz otklonio moju kitu cvijeća za njegov grob, a uputio me da njim okitim tada nekićeni grob Radića i lipanjskih žrtava.«