DON ANTE RADIĆ

1897—1980
Suvremenik, suradnik, prijatelj i sljedbenik Ivana Merza

Kao njegov sugrađanin koji sam odrastao u velikoj duhovnoj obitelji Katoličke Crkve poput don Ante, želim s ovih nekoliko redaka izraziti zahvalnost našem pokojniku koji je kroz dugi niz godina bio i ostaje »svjetionik s Jadrana« tolikima a napose katoličkoj mladeži u Hrvatskoj.

Rođen je u starodrevnoj dolačkoj župi u Šibeniku 3. lipnja 1897. g. U trećoj godini ostaje bez majke, a ubrzo i bez oca, s još četvero braće i sestara započinjući svoj križni put, ispunjen patnjom, hrabrim stradanjem ali i radošću koju Gospodin daje svojim vjernima. Kao sjemeništarac pohađa Klasičnu gimnaziju u Splitu a Bogosloviju u Zadru. U oba grada osniva i vodi omladinska društva, listove i karitativne akcije. Posebnim dopuštenjem Sv. Oca zaređen je za svećenika već u 22. godini života, 1919. g. Došavši u Šibenik, postaje kapelan i biskupijski kancelist. Aktivno se protivi talijanskoj okupaciji. Kad je onemogućio postavljanje talijanske zastave na šibensku katedralu, zlostavljaju ga i prijete mu smrću.

U razdoblju od 1921. do 1941. djeluje kao kateheta na srednjoj školi i kao voditelj mnogih tečajeva u okviru orlovsko-križarskog pokreta.

Na orlovskom sletu u Šibeniku 1925. god. postaje jedan od utemeljitelja katoličke ženske organizacije Sveze hrvatskih orlića i njihov duhovni vođa. Kao muška grana tako i ženska grana orlovskog pokreta bile su naš autohtoni oblik svjetske Katoličke akcije pape Pija XI. kao sudjelovanje laikata u hijerarhijskom apostolatu Crkve.

Upravo na tom važnom području dolazi do susreta i značajne suradnje između našega don Ante i dr. Ivana Merza, pionira i prvoborca Katoličke Akcije, te Marice Stanković voditeljice ženske katoličke mladeži. Odani Sv. Ocu, Kristovu Namjesniku i biskupima i u suradnji s mnogim drugim istomišljenicima neumorno rade na širenju kraljevstva Božjega.

Urednik je šibenskog tjednika »Katolik«, »Narodne straže« i suradnik brojnih listova po cijeloj domovini. Tajnik je »Hrvatskog radiše«, društva za pomoć mladim radnicima, »Napretka« i predsjednik je šibenske glazbe. Razvija u Šibeniku i značajnu dobrotvornu djelatnost, — Karitas, pučka kuhinja — te sudjeluje u radu raznih kulturnih društava. U vrijeme između dva rata osobito je zapažena don Antina djelatnost kao organizatora katoličke ženske mladeži po svim hrvatskim krajevima. Svojim radom sudjeluje i u mnogim općenarodnim pothvatima u Hrvatskoj - kongresi, hodočašća i drugo.

Početkom II. svjetskog rata nastavlja se težak put našega don Ante. Ulaskom talijanske vojske 1941. biva protjeran iz Šibenika kao protivnik okupatora. Sklanja se u Zagreb, gdje postaje zamjenik generalnog duhovnika vel. križarskog bratstva. Suradnik je pastoralnog centra i Karitasa, a na poticaj i uz podršku blagopokojnog nadbiskupa A. Stepinca tijekom tragičnih ratnih godina za sve naše ljude ovog našeg podneblja vagonima hrane pomaže ugrožene diljem cijele domovine, ljude bez obzira na naciju, vjeru i ideološko opredjeljenje. Poslije rata nastavlja svoju aktivnost u okviru Pastoralnog instituta zagrebačke nadbiskupije i kao duhovnik našeg prvog laičkog instituta. Nakon završenog rata, 1947. g. lišen je slobode, a 1948. g. osuđen je na 5 godina zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Staroj Gradiški hrabro braneći svoj svećenički poziv mirne i čiste savjesti. Po izlasku iz zatvora vraća se u svoj rodni Šibenik, gdje postaje kanonik i u jednom kritičnom trenutku preuzima upravu šibenske biskupije. Ne odstupajući od svojih načela izagnan je neko vrijeme iz Šibenika zajedno sa svojim biskupom Banićem. Opet se vraća i nastavlja svoju aktivnost. Postaje biskupov delegat, dekan stolnog kaptola, voditelj biskupijske ekonomije, potpredsjednik »Međupomoći svećenika« splitske metropolije, upravitelj sjemeništa itd.

U šibenskoj katedrali slavi zlatnu misu 1969. g. kad postaje prelat Sv. Oca pape. Već u poznijim godinama, ali pun ljubavi i žara za bližnjega, nastavljajući idejnu baštinu Ivana Merza, skoro svakodnevno posjećuje brojne obitelji. U tim svojim tzv. »obiteljskim školama«, kako mi je pričao njegov mlađi prijatelj i sljedbenik, pripremao je mlade naraštaje za vjerski život. Učio ih je ustrajnosti u očuvanju vjere svojih otaca.

Deset godina kasnije, 1979. g., već vezan uz postelju, u krugu svojih prijatelja slavi svoju dijamantnu misu. Molitva mu postaje jedini oblik aktivnosti i to do posljednjeg dana. Dan prije smrti posjećuje ga njegov prijatelj i dugogodišnji suradnik don Srećko Pavić. Na njegovo pitanje, kako se osjeća, odgovara Don Ante: »Evo umirem. Oprosti mi ako sam te što povrijedio!«

Don Ante umro je u utorak 12. kolovoza i već naredni dan pokopan je na šibenskom groblju sv. Ane uz prisustvo brojnog svećenstva, redovnica i prijateljica iz cijele domovine. Sprovodnu sv. Misu služio je biskup Josip Arnerić i održao je oprosni govor iz kojega posebno donosimo značajnije izvatke. Od pokojnika se oprostio također njegov dugogodišnji prijatelj i suradnik don Srećko Pavić. Brojno mnoštvo prisutno na pogrebu otpjevalo je na koncu »Do nebesa« i himnu »Zastave gore«. Šibenik se još posebno oprostio od don Ante u ponedjeljak 18. VIII., kad je u dupkom punoj katedrali odslužena za njega sv. Misa zadušnica, da bi na koncu ovaj susret u počast don Anti bio zaključen pjevanjem hrvatske himne »Lijepe naše« u znak zahvalnosti don Anti za sve što je učinio za svoj narod. U Zagrebu u kapeli Bazilike Srca Isusova odslužena je 19. VIII. također sv. Misa za don Antu, kojoj su pribivali brojni don Antini prijatelji i suradnici iz Zagreba.

Odlaskom don Ante iz naše sredine otišao je još jedan veliki suradnik i prijatelj našega Ivana Merza, koji je u potpunosti bio prihvatio njegove ideje i duhovni program i provodio ga u djelo s brojnim dušama s kojima je radio. I kao što su za života prijateljevali i surađivali, tako vjerujemo da ih sada združuje postignuće onih ideala i nadnaravne stvarnosti za koju su radili i borili se za vrijeme zemaljskog putovanja u nebesku domovinu. Koliko je plodan bio taj rad, o tome treba da se još istražuje i studira i vjerujemo da će tek povijest katoličkog pokreta u Hrvatskoj moći potpuno i pravo ocijeniti sve njegovo značenje i brojne plodove čija vrijednost ostaje trajna.

Ing. Josip Kokić

Iz oproštajnog govora biskupa Josipa Arnerića

»Mi danas sahranjujemo jedno mrtvo tijelo čovjeka i svećenika, don Ante Radića, čija se duša preselila u vječnost. To njegovo izmučeno tijelo, koje se zajedno s dušom patilo u apostolskom radu i predanju, čeka konačno potpuni životni vrhunac u uskrsnuću od mrtvih.

Naš dragi don Ante, kanonik i papinski prelat, ugledni građanin grada Šibenika, zaljubljenik hrvatske domovine i izgaratelj za Krista i Crkvu, danas nam on bez riječi, ali svojim životnim djelima govori kako i koliko moramo biti Kristovi.

Njegov život možemo sažeti s geslom laičkog apostolata »Žrtva, Euharistija, Apostolat«, za koji je u predratno vrijeme najviše dao. (To je geslo dao katoličkoj mladeži dr. Ivan Merz, koja ga je oduševljeno prihvatila — op. ur.).

Spomenuo bih jedan detalj iz njegova života, koji nam ilustrira njega kao kršćanina i svećenika. Kao jedini svećenik šibenske biskupije bio sam nazočan na njegovu suđenju u Zagrebu, kad se ujedno sudilo i Marici Stanković, dakle obojima kao sljedbenicima našeg velikog katoličkog laika IVANA MERZA čije proglašenje blaženim očekujemo. Don Ante naličio mi je tada svojim držanjem i svojim riječima na apostolskog diva, apostola Pavla. Tada me je posebno osvojio, dao snage i poleta kakav treba biti svećenik.

U današnjem Evanđelju po Mateju, čuli smo riječi Kristove: »Uistinu, jaram je moj sladak i breme je moje lako!« Don Ante je to živio u svojem životu. Kao biskup šibenske biskupije iskazujem mu duboku zahvalnost za ono što je živio i dao biskupiji, a njegov primjer neka nas potiče da i mi u svim prigodama života budemo Gospodinovi.