Proslave

84. OBLJETNICA ROĐENJA

Okrugli stol o radu katoličkog laikata

Uoči godišnjice rođenja Ivana Merza 15. XII. 1980. katehetski centar Bazilike Srca Isusova organizirao je okrugli stol s temom »Život i rad katoličkog laikata između dva rata u Hrvatskoj«. U okruglom stolu sudjelovali su predstavnici laikata iz toga vremena: prof. Mara Čović, prof. Đurđica Vitković, dr. Slavko Šarić, dr. Lav Znidarčić i prof. Slavko Tomecalj. Studenti i vjernici koji pohađaju Baziliku Srca Isusova pratili su izlaganje sudionika s velikim zanimanjem, jer o mnogim stvarima iz života i rada katoličkog laikata većina jedva da je bila ispravno informirana. Donosimo ovdje kratki sadržaj izlaganja pojedinih sugovornika.

Prof. MARA ČOVIĆ govorila je o radu ženske grane Katoličke akcije za mladež, orličko-križarskoj organizaciji. Dok je postojala, orlovska organizacija se nije bavila samo gimnastikom, kako se to koji puta krivo ističe. Bitan je bio vjersko-odgojni i kulturni rad. Taj je rad članove organizacije međusobno povezivao u jedno veliko prijateljsko bratstvo. Bili su usko povezani međusobno, više nego danas. »Kad se danas susretnemo u nekom selu s kojom bivšom članicom, a to su danas sve već žene, majke i bake, nađemo odmah zajednički jezik, kao da smo se jučer rastale. Uspostavi se odmah jedna bliskost, intimnost, srdačan kontakt. Na svima nama ostavio je duboki trag golemi odgojni utjecaj jakih ličnosti Ivana Merza i Marice Stanković.« Premda je orlovska, i kasnije križarska organizacija bila vrlo raširena, gotovo u svakom pa i najmanjem mjestu, ipak nije išlo sve glatko. S mnogim su se poteškoćama mladi morali susretati. Već samo ukinuće orlovske organizacije 1929. šestojanuarskom diktaturom govori o tome kakve su bile prilike. Bilo je šikaniranja od strane nastavnika u školama, pa od strane policije. Cesto se događalo da su priredbe organizacije bile zabranjene od policije. Često je priredba legalno bila prijavljena, publika već sakupljena i odjednom bi se pojavila policija i sve rastjerala. Događalo se da se i od strane roditelja i okoline nije uvijek gledalo sa simpatijama na organizaciju i njezin rad. No pravi kršćanin mora uvijek biti svjestan da ne može u svemu biti kao ostali, mora biti uvijek mali upitnik za svoju okolinu, jer premda živimo u svijetu, nismo od svijeta.

Dr. SLAVKO ŠARIĆ govorio je općenito o nastanku i razvoju Katoličkog pokreta koji je započeo biskup Mahnić, te o njegovoj pozadini, jozefinizmu i liberalizmu koji je imao svoj utjecaj i na kler. Stoga su mladi laici katolici u želji da konkretno nešto učine za vjeru i narod rado pristupali Katoličkom pokretu koji se nadahnjivao u prvom redu na dokumentima i smjernicama koje su davali crkvena hijerarhija i Rim. Spomenuo je također i Marijanske kongregacije koje su također bile pod udarom tadašnjeg ministra prosvjete S. Pribičevića, koji ih je htio dokinuti. Marijine kongregacije bile su udruženja koja su promicala duhovni život članova.

Prof. SLAVKO TOMECALJ govorio je o svojim uspomenama na život u organizaciji. Već sa sedam godina postao je član orlovske organizacije. Bio je najmlađi brat, pa je u radu slijedio svoju braću koji su bili vrlo aktivni u orlovstvu. »Svatko, tko je barem neko vrijeme proveo u našoj organizaciji, dobio je stvarno duhovni kapital koji se ne može ni zaboraviti ni izgubiti. Ono što je posebno važno bilo među nama, to je bilo prijateljstvo u pravom smislu riječi koje traje i danas. I ostali smo vjerni principima koje smo dobili, kao i onda kad smo bili mladi dečki«.

Prof. MARA ČOVIĆ naglasila je kako je pripadnost organizaciji tražila određene žrtve. Na primjer, postojali su dosta veliki zahtjevi u pogledu mode. Neke djevojke to nisu mogle prihvatiti i odlazile su. Prema tadašnjem običaju, koji je bio opće prihvaćen i u građanskom životu, postojala je separacija između mladića i djevojaka. Upravo kroz te zahtjeve organizacija je odgojila jednu elitu djevojaka, kasnije majki, redovnica, javnih radnica koje su zauzele važne uloge u javnom i privatnom životu našega naroda.

Dr. LAV ZNIDARČIĆ govorio je o geslu orlovsko-križarske organizacije koje je dao prilikom osnivanja Hrvatskog orlovskog saveza 1923. sam Ivan Merz: ŽRTVA-EUHARISTIJA-APOSTOLAT. Nije se moglo biti pravi član, ako nisi bio spreman na žrtvu, ako tu žrtvu ne prakticiraš. Ne samo da ćeš vikati »Ajde žrtvovati!«, pa »Nek se drugi žrtvuju!«, nego ti tu žrtvu pokaži sam na razne načine. Onda pravilo: život po euharistiji. Danas se to ne čini ništa posebnim kad toliki vjernici idu na pričest. Ali u ono je doba bilo čudo kad se vidjelo kako mladi momci i djevojke idu svaki mjesec na pričest. To je za obične vjernike po selima i gradovima bilo nešto neobično. Taj se euharistijski duh i te kako naglašavao i isticao. Onda treći dio gesla: apostolat. Stalo se na stajalište: ne možeš biti neaktivan, pasivan, ne možeš sam za sebe raditi, sam za sebe živjeti, spašavati samo svoju dušu. Moraš spasiti dušu bližnjega, moraš se za nju pobrinuti, ali tako da najprije ti sam budeš kako treba. A vidovi apostolata bili su najrazličitije Nije organizacija bila sama sebi svrhom, nego je bila sredstvo za apostolski rad. Sama je organizacija bila jedna velika bratska zajednica i to je bratstvo bilo trajno. Kad se susretnemo nakon deset, dvadeset, trideset godina, kao da smo jučer izašli iz društvenih prostorija! Ima nešto što je u toj generaciji stvorilo trajne vrijednosti, a one su dokaz valjanosti, korisnosti i uspjeha organizacije kojoj smo pripadali.

Na pitanje iz publike koji je razlog da se o križarima više ne govori, da se prešućuje i osporava sve ono vrijedno što su stvorili u okviru života Crkve u Hrvata, odgovorio je dr. Znidarčić:

Križarska se organizacija za vrijeme rata nije ogriješila o osnovna načela ljudskog morala. U to vrijeme smo i u štampi i na sastancima posebno isticali kršćansku ljubav prema svima. Bio je to realni odgovor na mržnju koja je sa svih strana harala.

Nakon rata organizacija je prestala djelovati odlukom crkvenih, a ne građanskih, vlasti.

Križari su kao takovi bili čak i posebno pozivani da sudjeluju na prvim izborima, što nije slučaj s pripadnicima drugih omladinskih organizacija iz vremena rata.

Prof. MARA ČOVlĆ naglasila je činjenicu da onaj, tko ima svoj jasan cilj i karakter i ne obazire se previše na one oko sebe, tko ima svoj ideal prema kome se formira, uvijek nekako iskače u svojoj sredini i zbog toga nije baš previše simpatičan za sve. Ako ne plivaš istom strujom kao drugi, nisi baš privlačan, dogodi se da drugima smetaš i s tim se mora računati.

Potom su prisutni iznosili svoja sjećanja na slugu Božjega Ivana Merza, a troje od njih ga je osobno poznavalo i s njime kontaktiralo.

Prof. S. TOMECALJ upoznao je Merza još kao dječak. Dobro se sjeća kako mu je Merz kupio velik sladoled, što nije bila svakodnevna stvar za jedno dijete u ono vrijeme. Opširno je ispričao kako zahvaljuje Merzu svoje ozdravljenje. Čak su mu i liječnici priznali da je čudesno ozdravio.

Dr. SLAVKO ŠARIĆ je Merza prvi puta osobno susreo i vidio u Sarajevu za vrijeme jednog orlovskog tečaja. Tom je zgodom Merz održao predavanje o Lurdu u najvećoj kino-dvorani. »Govorio je krasno, mirno, staloženo, dokumentirano. Pobijao je Zolu, isticao slavu Lurda i slavu Gospe. Nikad više nisam poslije doživio onu atmosferu koja je tada vladala u publici. Ljudi su ga tako slušali kao da su u Crkvi. Na mene je to predavanje ostavilo duboki dojam i sjećam ga se i danas premda je prošlo više od pedeset godina.« Kad je dr. Šarić došao u Zagreb da se upiše na fakultet, susreo je Merza koji ga je odmah zaposlio čitanjem katoličkih francuskih novina kako bi ispunio vrijeme. Posebno je naglasio kako je Merz dolazio na sastanke organizacije i subotom održavao liturgijski nagovor kao pripremu za nedjelju, u prisutnosti samog duhovnika o. Foretića. »Na nas studente ostavljalo je dubok dojam da jedan laik, profesor, govori o liturgiji kao jedan svećenik. Viđao sam ga često u Bazilici Srca Isusova kako kod oltara sv. Alojzija klečeći u klupama pobožno prati sv. misu iz svog velikog francusko latinskog misala. Taj je primjer na mene tako djelovao, da sam i ja svaki dan išao na sv. misu i sv. pričest.«

Prof. ĐURĐICA VITKOVIĆ iznijela je svoja sjećanja s hodočašća u Rim koje je Merz vodio 1926. Istaknula je njegovu požrtvovnost, spremnost da u svakoj prilici pomogne, napose prilikom smještaja u Rimu kamo se je došlo vrlo kasno. Merz je nakon svega, a bilo je već dva sata u noći, smogao snage da klečeći prije počinka izmoli krunicu. Posebno je zanimljiva bila zgodica, kad je Merz povukao kočnicu vlaka u Firenzi, jer su dvije djevojke zakasnile. Imao je zbog toga velikih neugodnosti s talijanskom policijom, ali je ipak sve u redu završilo.