IVAN MERZ NA EVROPSKOM SKUPU

Kongres o zajedničkim kršćanskim korjenima evropskih naroda

Kongresna dvorana Augustinianuma u Rimu za vrijeme odvijanja kongresa

Od 3. do 7. studenog 1981. u Rimu je održan prvi međunarodni razgovor o zajedničkim kršćanskim korijenima evropskih naroda, koji su organizirali na poticaj pape Ivana Pavla II, dva učilišta svjetskog glasa: Lateransko u Rimu (Zap. Evropa) i Katoličko sveučilište u Lublinu, Poljska (Ist. Evropa). Na ovom važnom skupu, prvom ovakve vrste, sudjelovalo je 400 znanstvenika, profesora, javnih radnika i ljudi kulture iz 23 evropske i izvanevropske zemlje, od kojih je većina osobno bila pozvana od strane organizatora.

Glavne ideje za organiziranje ovoga skupa dao je Sveti Otac Ivan Pavao II. već od početka svoga pontifikata. Svjestan bolne razjedinjenosti Evrope, Sveti Otac se u brojnim svojim interventima zalaže za njezino jedinstvo koje je moguće ostvariti samo ako se vrati na zajedničke kršćanske korijene koji su nekad bili temelj njezina zajedništva. U tome smislu posebno je važan Papin govor u Gnieznom prilikom posjeta Poljskoj 1979, te činjenica da je proglasio sv. Ćirila i Metoda suzaštitnicima Evrope.Prvi dan kongresa nakon otvorenja bio je posvećen općenitom promatranju duhovnog jedinstva evropskih naroda. Tema drugog dana koju su obradili brojni predavači bila je povijesni razvoj i širenje kršćanstva u evropskim nacijama, te njegov doprinos jedinstvu Evrope na kulturnom i društvenom polju. Treći dan kongresa (5. XI) odvijao se u radu u 12 tematskih grupa — karfura, tj. misaonih raskršća, koja su obuhvatila 180 predavanja specijalista s raznih područja. Četvrti dan kongresa bio je posvećen suočenju marksističke i kršćanske misli. Isti dan u podne sve sudionike ovoga skupa primio je u audijenciju Sveti Otac i održao važan govor. Završni dan kongresa (7. XI) dao je u tri predavanja još jednu sintezu, kao i sugestije za ono, što bi trebalo konkretno učiniti u smislu promicanja jedinstva evropskih naroda. Opširniji prikaz rada kongresa donio je Glas Koncila br. 23, 1981, str. 1 i 5.

Za štovatelje i prijatelje našega Merza bit će zanimljivo znati kako to da je upravo naš Ivan dospio na ovaj važan evropski skup. Recimo najprije nekoliko riječi o doprinosu Hrvata ovome skupu.

Osim našega Kardinala Franje Šepera kao člana počasnog odbora, na Kongres su bila pozvana još u svibnju ove godine tri Hrvata. Teme za obradu bile su izabrane i predložene od samih organizatora u Rimu i to: o. Anđelko Badurina, franjevac trećoredac, obradio je temu »Utjecaj Bizanta na minijaturu u Dalmaciji«; o. Smiljan Kožul, franjevac: »Država i religija među narodima jugoslavenske federacije«; o. Božidar Nagy: »Ivan Merz i laička duhovnost«.

Čitatelje će sigurno zanimati što su organizatori našli u osobi i životu našega Merza, koji sve više postaje poznat i u rimskim krugovima, da su ga uvrstili na ovaj važan skup o evropskom jedinstvu.

Merz ujedinjuje u jednu harmonično izgrađenu osobnost mnoge biološke i kulturne elemente evropskih nacija: otac mu je porijeklom Nijemac iz Češke, majka Židovka iz Mađarske. Merz je rođen u Bosni, odgojen u hrvatskom duhu i svjesno se opredijelio za pripadnost hrvatskom narodu. Nakon srednje škole studira u Beču i Parizu. Svu svoju germanskofrancusku erudiciju povezanu, oplemenjenu i produhovljenu svojom čvrstom povezanošću s Rimom i Papom stavlja u službu odgoja hrvatske mladeži i budućih hrvatskih svećenika. Ovakvom svojom izgrađenom osobnošću i svojim apostolskim angažmanom provođenja nepolitičke papinske Katoličke akcije Merz stvarno ima nešto reći za budućnost na evropskom nivou, pa ne čudi da su ga rimski organizatori uvrstili kao predstavnika hrvatske kršćanskokulturne baštine.

U svome referatu o Merzu i laičkoj duhovnosti o. B. Nagy prikazao je temeljne karakteristike duhovnog lika Ivana Merza. Ono što daje harmoničnu cjelinu svim Merčevim vrlinama i duhovnim kvalitetama jest u prvom redu njegov »sentire cum Ecclesia« — osjećati s Crkvom i to s hijerarhijskom Crkvom. Srce tog Merčeva osnovnoga duhovnog stava bila je njegova ljubav prema Svetom Ocu, Kristovu Namjesniku, kojemu je iskazivao osobito poštovanje studijem svih dokumenata koje je Papa pisao i njihovim provođenjem u djelo. Jedan Ivanov prijatelj ovako je to izrazio: »U duhovnom profilu Ivana Merza nema jače ideje od ideje Crkve; Crkve koja kroz papinstvo čuva nauku i jedinstvo, te Crkve koja kroz liturgiju moli i prinosi žrtvu hvale Ocu.« (D. Žanko, Duša dra Ivana Merza, Život, br. 5, 1938, s. 250) U referatu su dalje obrađene ostale karakteristike Merčeve duhovnosti: zanimanje za liturgiju koje ga je s njegovim ostvarenjima na tom polju učinilo jednim od najvećih promicatelja liturgijske obnove u Hrvatskoj. Slijedi zatim općenito molitveni život kod Merza, njegova posebna pobožnost Blaženoj Djevici Mariji, osobno nastojanje oko kršćanske savršenosti kroz razne asketske vježbe, stav prema križu i njegovo uzorno prihvaćanje trpljenja s predanjem u volju Božju. Ovo posljednje je kulminiralo u njegovoj žrtvi života za hrvatsku mladež koju je učinio na smrtnoj postelji. Ljubav prema bližnjemu najviše se izrazila u njegovoj zauzetosti za svrhunaravno dobro bližnjega i njegovom odgojnom djelovanju na mlade. Kad se sve to promotri u svjetlu 2. Vatikanskog sabora i onoga što je Sabor rekao o laicima i za laike, uviđa se koliko je Ivan Merz aktualan i danas u svojoj duhovnosti koju je razvio do zamjernih visina i u svom apostolskom angažmanu.

Sva predavanja i referati koji su održani na ovom prvom međunarodnom kolokviju o zajedničkim kršćanskim korijenima evropskih nacija bit će objavljeni kao poseban zbornik.