Aktualno

NEISTINE O DRU IVANU MERZU

Unutrašnjost crkve sv. Mihaela u Stražemanu

U vezi postavljanja mozaika u crkvi sv. Mihaela u Stražemanu na kojemu su među ostalim likovima iz hrvatske prošlosti prikazani zagrebački nadbiskup i Kardinal Alojzije Stepinac i sluga Božji dr. Ivan Merz, razvila se u dnevnom tisku velika polemika u kojoj su o Ivanu Merzu izrečeni neshvatljivo neistiniti i klevetnički sudovi. Ovo je prvi put da se u dnevnom tisku uopće piše o Ivanu Merzu i to na klevetnički način, nakon što je još prije više od 20 godina pokrenut postupak za njegovu beatifikaciju (1958) i što se u međuvremenu o njemu mnogo pisalo u katoličkom tisku i objavljivale razne publikacije. No pogledajmo te neshvatljive napise kronološki.

NOVOSTI (Beograd, 18. IX. 1981) u članku »Verski spektakl u selu Stražemanu na Papuku uzbudio javnost« Ivana Merza ubraja u »neprijatelje naše zemlje« (podnaslov), a u nastavku članka navodi se slijedeće: »Na mozaiku je isto tako prikazan i lik Ivana Merca, idejnog vođe križarskog pokreta ustaških sledbenika, koji su se odmah posle rata borili za rušenje nove Jugoslavije«.

NOVOSTI (Beograd, 19. IX. 1981, str. 7) započinju članak »Posle verskog spektakla ...« pitanjem da li je na mozaiku u Stražemanu prikazan osim nadbiskupa Alojzija Stepinca i lik »Ivana Merca, predratnog gimnazijskog profesora u Banjaluci i jednog od osnivača »Orlova«, gimnnastičkog društva koje se manje bavilo gimnnastikom a više politikanstvom, noseći pri tome nacionalistički protujugoslavenski barjak«.

POLITIKA (Beograd, 22. IX. 1981) u članku »Pozivnica za posvećenje kao dokaz« naziva Ivana Merza »ustaškim glavešinom, začetnikom i pobornikom ustaškog pokreta«.

VEČERNJE NOVOSTI (Beograd, 24. IX. 1981) u podnaslovu članka »Sve se znalo unapred« Ivana Merza također tituliraju sa »ustaškim glavešinom«.

OSLOBOĐENJE (Sarajevo, 25. IX. 1981, str. 4) donosi u članku »Aktivnošću opravdano povjerenje« izvatke iz diskusije Centralnog komiteta BiH, gdje je bilo riječi o hodočašćima mladeži iz Hercegovine koja koriste kleronacionalisti »da bi glorifikovali ustaški pokret, pa čak i zločinca kakav je bio Merc, koji je po svojoj ideologiji bio Stepinčev čovjek«.

VJESNIK (Zagreb, 27. IX. 1981, str. 11) u članku »Stepinac na crkvenom mozaiku« među ostalim tvrdi: »Ivan Merc jedan je od osnivača »orlova« u staroj Jugoslaviji koji su pod plastom gimnastičkog društva provodili klerofašističku ideologiju. Odmah poslije rata Merčevi sljedbenici kao članovi križarskog pokreta borili su se za rušenje nove Jugoslavije«.

VEČERNJE NOVOSTI (Beograd, 28. IX. 1981) u članku »Sveci krvavog oreola« ponovno pridaju Merzu epitet »ustaškog glavešine«.

VJESNIK i VEČERNJI LIST (Zagreb, 6. X. 1981) u vijesti o postupku protiv svećenika Devčića ponovno spominnju Merza kao »ideologa križarstva«.

VEČERNJI LIST (Zagreb, 10. i 11. X. 1981, str. 5) u članku »Župnik kolo vodi« tvrdi i ovo: »Nema tih isprika, koje nam sada pokušava proturiti svećenik Devčić, da je on kao i drugi računao samo na svetost i svećenički rad Stepinca i Merza, jer je isti taj Merz provodio križarsku ideologiju. Narod požeškog kraja s posljednjim od njih obračunao je u papučkim šumama 1947. godine«.

ARENA (br. 1087, 21. X. 1981, str. 12) u članku »Ima neka tajna veza« tvrdi: »Ali Merz je tu. Merz, ideolog križara. A križari su ovdje bili još i 1947. godine. Od njihove je ruke u ovim krajevima pao i, vjerojatno, posljednji partizan u Slavoniji«.

START (Zagreb, 5. XII. 1981, str. 31—33) donosi članak »Politički mozaik dra Ivana Merza« od Luke Labrovića. U članku se pokušava na svaki način prikazati Merza kao nacionalističkog političara. Na članak se posebno osvrćemo napisom »Politički program« dra Ivana Merza.

POLITIKA (27. I. 1982, str. 12) donosi vijest da je autor mozaika u Stražemanu akademski kipar Antun Starčević osuđen na dva mjeseca zatvora zbog »počinjenog prekršaja javnog reda i mira«. Za razliku od zagrebačkih listova koji su donijeli istu vijest Politika još uvijek uz Kardinala Alojzija Stepinca spominje Ivana Merza i njega također naziva »zloglasnim likom«, premda je zagrebački Vjesnik u tri navrata demantirao što je o Merzu bilo netočno napisano.

REAGIRANJA I ODGOVORI
na neistine o Merzu

U vezi s ovim neistinitim napisima Postulatura za beatifikaciju dra Ivana Merza dala je izjavu koja je objavljena u Glasu Koncila, br. 20, od 11. X. 1981. Ovdje ju prenosimo u cijelosti.

Postulatura je također poslala Oslobođenju i Politici ispravke s molbom da se prema zakonu o tisku neistinite tvrdnje o Ivanu Merzu isprave. Koliko je poznato, ovi listovi do danas nisu objavili ispravak. Jedino je zagrebački Vjesnik u subotnjem prilogu »Sedam dana« u tri navrata demantirao ovo neistinito pisanje o Merzu. Citate iz Vjesnika donosimo također ovdje.

Navodimo također izjavu Kardinala Šepera koju je dao preko Radio Vatikana.

Od brojnih prosvjeda vjernika zbog ovih neistina o Merzu koji su upućeni kako Postulaturi tako i Glasu Koncila, objavljujemo ovdje samo dva dopisa koja su bila objavljena u Glasu Koncila.

Na članak u Startu osvrćemo se opširnijim prikazom o navodnom »političkom programu« Ivana Merza.

Na isti članak iz Starta odgovorio je također dr. Lav Znidarčić u intervjuu koji je dao za božični broj Glasa Koncila br. 25, 1981, str. 4. Intervju je objavljen pod naslovom »Ivan Merz — političar?«

Donosimo također prikaz orlovske organizacije iz pera bivšega njezina člana, odakle će čitatelj moći dobiti ispravnu informaciju o organizaciji, u okviru koje je Merz djelovao.

IZJAVA POSTULATURE

U posljednje je vrijeme u dnevnim novinama objavljeno više vijesti i članaka u kojima se spominje i sluga Božji IVAN MERZ.

Za ove tvrdnje autori napisa ne donose niti jedan dokaz. Ovakve izjave koje nemaju nikakve veze s povijesnom istinom izazivaju konsternaciju i duboko vrijeđaju brojne vjernike koji Ivana Merza štuju kao čovjeka sveta života.

Postulatura za beatifikaciju sluge Božjega dra Ivana Merza smatra svojim pravom i svojom dužnošću da u vezi s ovim izmišljenim podacima dade slijedeću izjavu:

Dr. Ivan Merz rođen je u Banjoj Luci 1896, a umro u 32. godini života 1928. u Zagrebu. Djelovanje Ivana Merza u orlovskom pokretu, koji je u naše krajeve došao iz Češke preko Slovenije još prije Prvog svjetskog rata, imalo je izrazito religiozni karakter bez imalo primjesa političkog angažiranja. Merčevim nastojanjem HRVATSKI ORLOVSKI SAVEZ, kojemu je bio suosnivač, proveo je u djelo načela nepolitičke Katoličke akcije koju je pokrenuo Papa Pio XI. Merz je bio jedan od najvažnijih djelatnika u pokušaju da se u Hrvatskoj onemogući svaki klerikalizam, tj. miješanje vjere i Crkve s političkim strankama bilo koje vrste.

Dr. Ivan Merz je umro prije ukidanja orlovske organizacije koja je bila zabranjena od strane kralja Aleksandra u vrijeme diktature 1929, kao što su bile zabranjene i ostale hrvatske omladinske organizacije.

»KRIŽARI« — organizacija nepolitičke Katoličke akcije, osnovani su godine 1930. u Zagrebu i djelovali su do kraja Drugog svjetskog rata, te nemaju ništa zajedničko s vojničkim grupama koje su sebi nakon rata prisvojile isto ime. Vjerska organizacija »Križara« djelovala je u okviru Crkve i pod nadzorom biskupa.

Postavlja se pitanje, što se hoće ovim napisima koji predstavljaju potpuno nepoznavanje osobe i djelovanja Ivana Merza ili skrivaju u sebi još i nešto drugo. Djeluju tim neuvjerljivije što dolaze punih 23 godine nakon što su crkvene vlasti Zagrebačke nadbiskupije (1958) pokrenule postupak za proglašenje Ivana Merza blaženim, zbog njegova sveta života i plodne apostolske djelatnosti. U tom međuvremenu na legalan način objavljene su brojne publikacije i članci u našem katoličkom tisku o životu i radu Ivana Merza. Održane su brojne proslave, njegovo je tijelo prenešeno s odobrenjem kompetentnih vlasti s Mirogoj a u Baziliku Srca Isusova, svečano je proslavljena 50. obljetnice njegove smrti, u okviru koje je održan simpozij o Merčevom značenju za hrvatski katolicizam. Sam je Papa Ivan Pavao II u dva navrata govorio o njemu, preporučujući da se slijedi njegov uzoran kršćanski život, o čemu je pisao i Glas Koncila.

Postulatura za beatifikaciju dra Ivana Merza moli njegove štovatelje da upozore sve dobronamjerne ljude na povijesnu istinu o Ivanu Merzu, o čovjeku sveta života i kandidata oltara. Svakome tko želi upoznati Merčevu duhovnu veličinu i svetačku pojavu Preporučamo da pročita slijedeće publikacije koje se mogu nabaviti u katoličkim knjižarama ili na adresi Postulature (41001 — Zagreb, Palmotićeva 33, pp 699):

1. Tko je Ivan Merz (kratka biografija); 2. Put k Suncu — Odabrani tekstovi Ivana Merza. 3. Zbornik radova sa Simpozija o Ivanu Merzu 1978. godine.

POSTULATURA ZA BEATIFIKACIJU DRA IVANA MERZA

ZAGREBAČKI VJESNIK DEMANTIRA

U članku »Sjena neuralgičnih točaka« (Vjesnik — Sedam dana, br. 186 od 10. X. 1981, str. 10) autor N. Ivanković donosi slijedeću tvrdnju: »Drugi su opet, željni senzacionalizma, Ivana Merca proglasili »ustaškim glavešinom«, usprkos činjenici što je taj laik umro 1928. godine i što sa stvarnim ustaštvom nema nikakve veze.«

U članku »Crkveno u kontraproduktivnom krugu« (Vjesnik — Sedam dana, br. 192, 28. XI, 1981., str. 14) isti autor N. Ivanković se osvrće na intervju koji je za Radio Vatikan dao postulator kauze za beatifikaciju Ivana Merza o. Božidar Nagy, u kojem je između ostaloga iznio činjenicu, da svi napadi na osobu Ivana Merza učestali u posljednje vrijeme u društvenom tisku ne samo da neće škoditi procesu za njegovu beatifikaciju, nego zapravo koriste. N. Ivanković dalje nastavlja:

»Te konstatacije, svakako, zaslužuju stanovitu pažnju, jer je zaista točno da ne stoje sve one negativne denominacije o Ivanu Mercu koje su posljednjih mjeseci izrečene u dijelu našeg društvenog tiska, te zbog toga što je ta »papirna« kampanja bila stvarno kontraproduktivna ... Međutim, u posljednje vrijeme u nekim se našim listovima (kada je riječ o društvenim pitanjima religije i djelovanja vjerskih zajednica) opažaju suprotne tendencije: ignorancija i neodgovornost. Kao da je, da tako kažemo, zavladalo uvjerenje da se ne može pogriješiti već samim time što se udarilo po nekim crkvenim (a ne rijetko i po vjerskim) vrednotama. Štoviše, kao da se vjeruje da će se za to dobiti i društveni aplauz. Zar o tome rječito ne svjedoči činjenica da se u dijelu tiska o tim pitanjima piše samo pod optikom ekscesnih slučajeva, dok se o čitavom nizu pozitivnih činjenica šuti, jer, valjda, nisu dovoljno »atraktivne«? (Naravno, ima tu i posve svjesnog pravljenja galame u »susjednom dvorištu« kako bi se u vlastitom »osigurao« mir.)... I doista, treba li dopustiti da nam Ivan Merc, ili kakva druga nevažna osoba ili činjenica, bude kamen društvene kušnje?«

N. Ivanković naveo je još slijedeći citat iz intervjua o. B. Nagya na koji se potom opširnije osvrnuo: »Ovakve neistine kojima se želi manipulirati nedovoljno informiranom čitalačkom publikom ne samo da vrijeđaju vjerske osjećaje građana nego i kod onih koji nisu vjernici izazivaju opravdano pitanje: koliko tek ima istine u onim drugim napisima i napadajima na Crkvu i njezine osobe koji su, na žalost, učestali po našem tisku u zadnje vrijeme.«

Vjesnik — Sedam dana (br. 193, od 5. XII. 1981, str. 2) u rubrici KURIR, Odjeci — za i protiv na prvom mjestu donosi pismo Tomislava Zeca iz Zagreba pod naslovom »(Ne)odgovornost novinara«. Evo važnijih izvadaka iz toga pisma:

»Slažem se sa stavom Nenada Ivankovića u članku »Crkveno u kontraproduktivnom krugu« (Sedam dana, 28. studenog) o tome da se neodgovornim pisanjem ruše mostovi između društva i crkvene organizacije...

Treba znati da je Ivan Merz osnovao u Hrvatskoj, po uzoru na sokolsku organizaciju u Češkoj (a otac mu je bio Nijemac iz Češke) gimnastičku organizaciju s izrazito klerikalnim opredjeljenjem. Članovi te organizacije su se zvali »orlovi«, a ista organizacija je postojala i u Sloveniji. Dr. Ivan Merz je umro 1928. godine, dakle više od deset godina prije Drugog svjetskog rata. Kraljevska diktatura je zabranila ovu organizaciju, pa su se njezini članovi udružili u križarsku organizaciju, koja je također imala izrazito klerikalno opredjeljenje s naglašenim hrvatskim nacionalizmom.

Međutim Merzova organizacija nema nikakve veze s odmetnicima, koji su se nakon oslobođenja borili s puškom u ruci protiv narodne vlasti i nazivali se »križari«, »špiljari« itd. Poznato je da se u presudi suca za prekršaje izrečenoj župniku Devčiću, zbog postavljanja mozaika u crkvi u Stražemanu, ne spominje da je kažnjen zbog postavljanja mozaika i s Merzovim likom (Večernji list od 27. 11. 1981). Time se i potvrđuje da se prema službenom stavu našeg društva, dr. Ivan Merz ne smatra »narodnim neprijateljem« i »ratnim zločincem«, (a umro je davno prije rata).«

IZJAVA KARDINALA ŠEPERA

2. studenog 1981. dao je naš Kardinal Franjo Šeper intervju na Radio Vatikanu u emisiji na hrvatskom jeziku u povodu polemike o mozaiku u župnoj crkvi u Stražemanu. Nakon što je govorio o Kardinalu Alojziju Stepincu osvrnuo se na neistinito pisanje o Ivanu Merzu. Evo Kardinalovih riječi kako ih je donijela AKSA od 6. 11. 1981, str. 1:

»Još bih želio reći nešto o dru Merzu o kojem je jedan novinar od drugoga neznalački prepisivao da je bio zločinac i čak »ustaški glavešina«. Da su sebi bar malo truda dali i potražili podatke o njemu! Ime je postalo parola i to opasna parola. Da su znali da je Merz umro godine 1928, onda ne bi mogli govoriti o nekom njegovu ustaštvu i to tako visokog stupnja. A čak nije mogao biti ni Stepinčev čovjek, kako piše sarajevsko »Oslobođenje« 25. rujna, jer je Merz umro u Zagrebu dok je Stepinac bio još mladi student u Rimu. Doktor Merz je bio profesor i katolik, javni radnik, za kojega svi upućeni znaju da se najviše zalagao za svaku depolitizaciju Katoličke akcije. Mogu reći, Merz je bio u neku ruku i mojim duhovnim učiteljem čime se uvijek ponosim. Merz je umro, kako mi, katolici kažemo na glasu svetosti. I ja sam još kao nadbiskup zagrebački 1958. uveo proces za njegovu beatifikaciju i stoga njega u Crkvi ide naslov »sluge Božjega«. Od toga Merza napravili su naši novinari neko sablasno biće i zločinca. Neka im Bog oprosti! Vidjet ćemo hoće li koji od njih imati kuraže da opozove svoju uvredljivu tvrdnju. Na kraju smatram da bi već bio zadnji čas da u današnje ozbiljno vrijeme prestanu neozbiljna i neodgovorna zadirkivanja na račun Crkve i crkvenih lica.«

ČITAOCI PROTESTIRAJU

Razobličite laž o Ivanu Merzu

Glas Koncila od 1. listopada donosi izjavu Postulature za beatifikaciju dra Ivana Merza. Povod toj izjavi je pisanje dnevnih novina u kojima se dra Ivana Merza naziva »ustaškim glavešinom« i »začetnikom i pobornikom ustaškog pokreta«. Da bi se potkrijepila istina o dru Ivanu Merzu, potrebno je prije razobličiti laž koja se podmeće. Ivan Merz je umro prije »začetka ustaškog pokreta«, te prema tome nikako nije mogao biti njegov »začetnik«. Naime, ustaški pokret se začeo utrobi monarhofašističke diktature kralja Aleksandra, koja je uvjetovala bijeg u inozemstvo jednog dijela hrvatskih nacionalista, koje su kasnije Hitler i Mussolini fašizirali, upotrijebivši ih kao sredstvo za ostvarenje svojih paklenih ciljeva. Dovoditi ustaštvo u vezu s drom Ivanom Merzom znači svjesno zaobilaziti uzroke koji su doveli do izopačenja svijesti kod jednog dijela pripadnika hrvatskog naroda. No, izgleda da je nekome stalo do toga da se ustaštvo proglasi kao kronična bolest hrvatskoga naroda od koje se on ne može izliječiti. Naravno, da će oni, koji bdiju da se ova opaka bolest ne pretvori u epidemiju, reći da oni nikad nisu tvrdili da od ustaške zaraze boluje hrvatski narod, koji je uzevši u cjelini, »progresivno« usmjeren, nego da ta ustaška zaraza zahvaća samo pojedince. Međutim, nevolja je u tome da se nikad ne zna tko će među te pojedince biti svrstan, jer se — kako vidimo — kod tog svrstavanja ne uzima u obzir ponašanje »potencijalnih ozloglašenika«, nego potreba trenutka neke tajnovite sile. Kad ne bi bilo tako, onda bi dr. Ivan Merz bio proglašen »ustaškim glavešinom« prije četrdeset godina, kad su te glavešine odsijecale glave nevinih ljudi, a ne danas kad hrvatski katolici očekuju proglašenje dra Ivana Merza za svoga blaženika. Ne izgleda li, da netko želi uvjeravati svijet, kako je rečena zaraza među nama Hrvatima omasovljena, jer — eto — oni se hoće čak pred svojim oltarima klanjati »ustaškim glavešinama«? Sve je ovo koliko i čudna, toliko i opaka igra, koja bi već jednom u interesu bratstva i jedinstva trebala prestati!

S. V. Split (Glas Koncila, br. 21, X. 1981, str. 2)

Iskorijenjeni naraštaj

Stravično neznanje novih naraštaja o našoj najbližoj narodnoj i crkvenoj prošlosti omogućuje klevetanje poput nedavnog proglašenja dra Ivana Merza »ustaškim glavešinom« i »ideologom križarstva«. Budimo iskreni, pa priznajmo da je tome uvelike kriv i poslijeratni katolički tisak koji doista nije omogućio čitateljima da upoznaju povijest Crkve u Hrvata između dva rata. Mnogi vjeroučitelji misle da će mlade naučiti vjerovati u Boga, a da ne moraju u njima utvrđivati povjerenje u konkretnu Crkvu, u određene crkvene djelatnike. Zar nije očito kako je to pogrešan stav? Eto, bilo je moguće u tolikim novinama proglasiti Merza začetnikom onih oružanih skupina koje su se pod imenom »križari« poslije rata opirale novoj vlasti. Bilo je to moguće, jer golemo mnoštvo ovdašnjih mladih katolika, da o drugima i ne govorimo, uopće ne zna što je to bio križarski pokret u sklopu Katoličke akcije. Posljednji je trenutak sustavno i istinito poučiti sadašnje naraštaje o toj našoj povijesti. Inače ostajemo iskorijenjeni, iščupani, prepušteni klevetama kao pljeva vjetru.

B. S. (Glas Koncila, br. 21, 25. X. 1981, str. 2)

»POLITIČKI PROGRAM« IVANA MERZA

Osvrt na članak »Politički mozaik dra Ivana Merza« iz Starta

U časopisu Start br. 336, od 5. XII. 1981,str. 31—33 objavljen je članak pod naslovom »Politički mozaik dra Ivana Merza« od Luke Labrovića. Povod članku bila je činjenica što se na poznatom mozaiku u crkvi sv. Mihaela u Stražemanu među velikanima iz hrvatske kršćanske prošlosti uz lik zagrebačkog nadbiskupa Kardinala Alojzija Stepinca našao i lik sluge Božjega Ivana Merza. U članku autor obrađuje osobu Ivana Merza u širem kontekstu Katoličke akcije, njezina nastanka i razvoja. Članak iznenađuje netočnostima, dezinformacijama, iskrivljenim i neistinitim prikazivanjem povijesnih činjenica. Postavlja se pitanje da li jedan polemički, neargumentirani članak, pamfletističkog karaktera iz jedne pornografske revije uopće zaslužuje da se na njega osvrćemo? Radi osobe sluge Božjega Ivana Merza kojem se ponovno pokušava podmetnuti ono što ne stoji i time dovesti u zabludu nedovoljno informirane čitaoce, to ovaj puta moramo učiniti.

Suglasnost s temeljnom tezom L. Labrovića

Odmah na početku moramo ustvrditi slijedeće: potpuno se slažemo s temeljnom tezom autora članka (a s time će se složiti svatko tko god poznaje osobu i život dra Ivana Merza), da je za naše društvo neprihvatljiv »politički program« Ivana Merza. Dodajemo: ne samo za naše društvo, nego za Crkvu i za svakog kršćanina! Zašto? Jednostavno: ono što ne postoji, ne može se niti prihvatiti, o onom čega nema, ne može se ni pisati ni govoriti. Osim ako netko pokušava izmišljati i praviti konstrukcije bez temelja. Ali onda izlazimo iz područja istine i povijesnih činjenica i ulazimo u svijet fantazije. Zato je za svakoga poštenog čovjeka, bio on vjernik ili nevjernik, još neprihvatljiviji svaki pokušaj da se (računajući na tuđu nedovoljnu informiranost) imputira Ivanu Merzu nekakav »politički program« za koji autor članka na koncu ne donosi niti jedan uvjerljiv argument. Nije ga niti mogao donijeti, jer ga nema, budući da je povijesna istina o Ivanu Merzu sasvim drugačija.

Osim toga zar bi bilo moguće tadašnjem zagrebačkom nadbiskupu Franji Šeperu prije 23 godine (1958) — a bilo je to svega 13 godina nakon rata — javno otvoriti proces za proglašenje blaženim jednom čovjeku koji bi imao nekakav »neprihvatljiv politički program«, a da u tom međuvremenu nitko od onih koji bi bili tangirani takvim »programom« ne bi ni slovca napisao protiv, niti na bilo koji drugi način reagirao.

Pokušaji konstruiranja nekakvog »političkog programa« Ivana Merza ne samo da su uzaludni i naivni, nego pokazuju veliko nepoznavanje osobe i ideja Ivana Merza. Ako je itko kod nas imao tako jasne pojmove i izgrađene stavove o odnosu vjere i politike, onda je to bio upravo Merz. Ako je u svojim brojnim spisima, koji su svi gotovo isključivo religioznog karaktera, i dotaknuo problema politike, onda je iznio samo ono što je službeno crkveno učiteljstvo o tome držalo. I ništa više! Dapače, jedan dio katolika koji su imali drugačija mišljenja o tom problemu nije se s njime u tom slagao, ali je on stajao čvrsto na stavovima crkvenog učiteljstva.

Desni dio mozaika u crkvi sv. Mihaela u Stražemanu na kojem su prikazani hrvatski duhovni velikani. U sredini Ivan Merz (s očalima).

»Argumenti« za Merčev politički program

Kao dokaze za svoju tezu o Merčevom »političkom programu« Labrović navodi citate iz dva Merčeva članka koji nisu citirani u potpunosti, što otežava da se provjeri ispravnost citata i da se vidi što je još Merz pisao u tim člancima.

1. »Crkva ne daje samo načela (ideologiju) Katoličkom pokretu i cijelom katoličkom životu, već ona u taj Katolički pokret i život ulazi sa svom snagom svoje kraljevske vlasti ...«

2. »Što je, napokon, politika? Ona je znanost o dobrom upravljanju države. Svaka politička stranka tvrdi da bi ona znala bolje upravljati državom negoli koja druga. Mi katolici imamo čista i jasna načela o tome i znamo da svaka stranka, koja na primjer ne priznaje slobodu i neovisnost Crkve, ili ne priznaje prirodno ćudoređe, kao npr. svetost obitelji, nerazrješivost braka, vjerski odgoj djece, nedjeljni počinak, da ta stranka ne valja Katolici moraju, prema tome, potpomagati onu stranku ili one stranke, ako ih ima više, koje stoje na kršćanskim temeljima ...«

Prvi je citat iz članka »Vlast Crkve« (Vrhbosna, be. 4 i 5, 1927, str. 76). Merz tvrdi da Crkva ima kompetenciju nad svakom inicijativom, akcijama i organizacijama, kao i pokretima koji sebe smatraju i nazivaju katoličkim, konkretno nad Katoličkim pokretom, koji je osnovavao krčki biskup Antun Mahnić. Merz se poziva na konstituciju I. Vatikanskog sabora »Pastor aeternus« i na činjenicu da je Krist povjerio Crkvi svoju trostruku službu: učiteljsku, svećeničku i pastirsku. Merz je napisao ovaj članak potaknut činjenicom, što su se u Katoličkom pokretu nalazile osobe i mišljenja koja su osporavala hijerarhiji da se miješa u djelovanje katoličkog laikata, tj. da katolici kao katolici mogu djelovati neovisno o crkvenoj hijerarhiji. To je jedno mišljenje koje neće odobriti sigurno niti jedan biskup, a ni svećenik. Ako netko želi djelovati katolički, onda mora poštivati konstitutivni element »biti katolik«, a to je jedinstvo s hijerarhijom, tj. s onima koje je Krist postavio da upravljaju Crkvom i bez kojih Crkva nije Katolička Crkva. To su Papa i biskupi kao nasljednici Petra i apostola.

Drugi »argument« za Labrovića bio je citat iz Merčeva članka »Katolici i politika« (kojemu autor ne navodi gdje i kada je objavljen). (Nalazi se u Nedjelji, br. 17, 1924, str. 1—2). Merz tvrdi da katolici trebaju potpomagati onu stranku ili one stranke, koje stoje na kršćanskim temeljima i zalažu se za kršćanska načela u svojem programu. Merz je pred očima imao tadašnje društvo i političko uređenje višepartijskog sistema. Što je u tom kontekstu normalnije, nego da se katolici opredijele za onu stranku, koja će štititi njihova prava i poštivati kršćanska načela u svome programu i djelovanju?! Na koncu opet ništa novo nije Merz rekao, nego samo ponovio ono što je uvijek bilo crkveno moralno učenje.

I sad se pitamo: zar se ova dva citata iz Merčevih članaka, u kojima Merz ponavlja samo ono što Crkva oduvijek misli i govori, mogu smatrati tezama Merčevog »političkog programa«?! Autor je ipak mogao znati da čitatelji (pa makar se radilo i o pornografskoj reviji) ipak nisu toliko plitki i naivni, a da bi ih ovakvo »dokazivanje« moglo uvjeriti u nešto što bi netko htio kod Merza proizvoljno iskonstruirati.

Pad kad smo već kod Merčevog članka »Katolici i politika« navedimo još koji citat, a što autor nije našao potrebnim citirati, jer se očito ne uklapa u njegovu »viziju« onoga, što bi kod Merza htio svakako iskonstruirati. Tamo gdje autor prestaje navoditi iz članka »Katolici i politika«, Merz ovako nastavlja:

»Sve te navedene stvari spadaju u vjeru i ćudoređe (sloboda i neovisnost Crkve, svetost obitelji, nerazrješivost braka, vjerski odgoj djece, nedjeljni počinak — op. ur), a za ovo se mora brinuti Crkva. Evo ukoliko se Crkva bavi politikom.

Ali evo ukoliko se ona ne bavi politikom: Njoj je svejedno, bila monarhija ili republika,, bilo petnaest ministarstava ili samo tri, gradile se željeznice ili parobrodi. To se sve tiče vremenitog blagostanja, a Gospodin je Bog to stavio u djelokrug države. Ovakva se pitanja u običnom životu nazivaju imenom »politike«. I sada nam je je jasno zašto Crkva uvijek tvrdi da je izvan politike i političkih stranaka.«

Tko želi imati još bolji uvid u Merčevu misao, može najvažnije dijelove spomenutih članaka naći u knjizi odabranih tekstova Ivana Merza »Put k suncu« (Zagreb, 1978, str. 99—105).

Ne samo ovi Merčevi članci, nego još više njegovo djelovanje u okviru Hrvatskog orlovskog saveza, demantiraju Labrovićevu tezu o nekakvom njegovu »političkom programu«. Općenito je poznato, a postoje i brojni dokumenti, da se Merz od početka borio za depolitizaciju Hrvatskog orlovskog saveza, kojeg je postavio na principe nepolitičke Katoličke akcije Pape Pija XI. I upravo zbog toga došao je Merz u »samo žarište katoličkog pokreta« kako ispravno primjećuje Labrović, tj. baš zato jer nije imao »politički program«, odnosno jer nije prihvaćao političku orijentaciju određenog dijela katolika. On nije dopuštao da se katolicima koji su bili u katoličkim organizacijama službeno nameće program jedne političke stranke, konkretno Hrvatske pučke stranke, makar je ona bila katoličkog nadahnuća, vođena od seniora Katoličkog pokreta. I da budemo još konkretniji, borio se da Hrvatski orlovski savez ne postane podmladak Hrvatske pučke stranke, nego da zadrži svoju čistu religioznocrkve-nu orijentaciju na principima Katoličke akcije, a koja je imala za cilj surađivati s hijerarhijom u apostolatu Crkve tj. u spašavanju i posvećivanju duša, poštujući pri tome slobodu da se svatko opredijeli za onu stranku, koju po svojoj kršćanskoj savjesti može pomagati ili za nju glasati.

Prikazivanje Katoličke akcije kako ga iznosi L. Labrović u svome članku zasluživalo bi poseban osvrt jer su tu iznesene mnoge neispravne tvrdnje. Ukoliko netko želi dobiti ispravne informacije o Katoličkoj akciji, sigurno ih neće tražiti u Startu, nego tamo gdje se one mogu dobiti. Za sada o Katoličkoj akciji recimo samo ovo. Ukoliko nekome nešto znači Drugi vatikanski koncil, a činjenica je da i u društvenom tisku češće susrećemo citate koncilskih dokumenata, onda treba znati da Koncil izričito spominje i hvali Katoličku akciju kao pokret koji je donio obilne plodove za Kristovo Kraljevstvo i koju su pape i mnogobrojni biskupi s pravom preporučivali i promicali. »Koncil preporučuje ovakve organizacije koje u mnogim zemljama zaista odgovaraju potrebama apostolata Crkve« (Dekret o apostolatu laika, br. 20).

Još neke neistine

Nemoguće je ovdje osvrnuti se na sve što Labrović u svom članku krivo prikazuje. Upozorit ćemo samo na glavne neistine.

Dr. Ivan Protulipac, predsjednik Hrvatskog orlovskog saveza i kasnije Velikog križarskog bratstva, nikad nije bio član ustaškog pokreta, a pogotovo nije bio »visoki ustaški funkcioner« kako tvrdi Labrović. Štoviše on, je od ustaških vlasti bio zatvoren mjesec dana. Ubijen je u Trstu u siječnju 1946. gdje mu se danas nalazi grob.

Franjo Kralik nikad nije bio »jezuit«, kako to navodi autor, nego svećenik Vrhbosanske nadbiskupije i urednik Katoličkog tjednika.

Da su Katolička akcija i križari bili jedan od kamena temeljaca NDH od 1941—1945. demantirao je dr. Lav Znidarčić još živi posljednji predsjednik Velikog križarskog bratstva u Glasu Koncila, br. 25, 1981, str. 4.

Ima li smisla osvrtati se na pamfletističke citate protiv isusovaca koji su puni neke iracionalne mržnje bez navođenja i jednog argumenta za ono što bi autor htio dokazati? Jesu li isusovci krivi zato što su otvarali gimnazije po našim gradovima, što su osnovali Hrvatsko sveučilište (što im je i javno priznato kad se slavila 1969. 300. godišnjica njegova postojanja), što su dali pisca prve hrvatske gramatike, Bartola Kašica, što su dali jednog Ruđera Boškovića, itd, itd?!?! Tko želi na koncu doznati što su Isusovci značili za hrvatski narod može si pročitati prvi svezak »Isusovci i hrvatski narod« od M. Vanina, DI. (Druga dva sveska su u pripremi.)

Stvarno nema smisla upuštati se u polemiku s jednim autorom koji ne želi vidjeti istinu kakva jest, nego takvu kakvu bi on htio.

Zato i ne čudi činjenica da je jedan ovakav članak mogao naći mjesta samo u jednom pornografskom časopisu.

B. Nagy

ŠTO JE BILO HRVATSKO ORLOVSTVO?

Nakon događaja u vezi s mozaikom u crkvi sv. Mihovila u Stražemanu spominjala se u dnevnom tisku uz ime Ivana Merza i orlovska organizacija. Kako o Merzu, tako i o toj katoličkoj organizaciji u kojoj je Merz bio aktivno angažiran, izrečeno je dosta neistinitih tvrdnji. Da bi barem čitatelji ovoga Glasila i Ivanovi štovatelji dobili ispravne informacije o toj katoličkoj organizaciji, zamolili smo dra Slavka Surića, koji je bio njezin član, da nam napiše članak o hrvatskom orlovstvu.

Orlovi i orlice za vrijeme jedne od svečanih proslava stupaju ulicama Zagreba

Iz života dra Ivana Merza znamo da je radio i živio za Orlovstvo i da je na samrti svoj život žrtvovao za hrvatsko Orlovstvo. Danas je još malo živih tadašnjih orlova, pa se gotovo zaboravilo kakva je to bila organizacija te što je i kako je radila.

Najbolje je odgovoriti riječima Svetoga Oca Pija XI. iz govora hrvatskim orlovima 1925. prigodom hodočašća za Svetu godinu što ga je u Rim doveo Merz: »Orlovi, Vaše je ime divno i genijalno. Vaša je zadaća da budete vjerni prema domovini i prema obitelji, prema Crkvi i prema vjeri katoličkoj«. Tim riječima sažeo je Sveti Otac sav program hrvatskih orlova.

Dr. Ivo Protulipac, predsjednik orlovske organizacije u svojoj knjižici Hrvatsko Orlovstvo (Zagreb, 1926, str. 9) rekao je: »Orao je katolička, prosvjetna i tjelovježbena uzgojna narodna omladinska organizacija, koja posebnim sredstvima obrazuje narodnu omladinu, tako da stvori kršćanski uzgojen, duševno i tjelesno zdrav, naobražen i organiziran narod«.

Bila je to katolička organizacija, javnog ispovijedanja vjere i osjećaja s Crkvom, postavljena na temelje papinske Katoličke akcije, organizacija reda i discipline, jednom riječju novi rod, suvremeno katoličko pokoljenje, oduševljeni sinovi svoga hrvatskog naroda. Orao je išao u prvom redu za tim da svojim članovima dade kršćanski pogled na život i svijet, da im odgoji um, srce i volju kršćanskom prosvjetom, poviješću svoga naroda, tjelovježbom i duhovnim sredstvima što ih dobiva od Crkve.

Orlovstvo je u prvi plan svoga rada i odgoja stavljalo duhovnost, a tjelovježba je bila od drugotne važnosti. Tjelovježbom se odgajala volja, disciplina i red, okretnost, sabranost, smisao za skupnost i zajednicu, učvršćivala se srčanost i odgajala svijest. Prosvjetni rad širio je pogled na svijet i pripravljao buduće građane svoje domovine.

Program orlova krasno je izražen orlovskim geslom: »Žrtva — Euharistija — Apostolat«. Uzor i zaštitnik orlova bio je sv. Ivan, apostol i evanđelist.

Kako je nastalo i raslo Orlovstvo?

Orlovstvo je nastalo na prekretnici ovoga stoljeća u Čehoslovačkoj, nasuprot liberalnom i protucrkvenom duhu sokolstva. Odatle je prešlo u Sloveniju gdje se lijepo razvijalo. U Hrvatskoj je krčki biskup Anton Mahnić pokrenuo Katolički pokret koji se osobito razvio među đaštvom. Ali Prvi svjetski rat sve je pomeo i zbrisao. Poslije rata odmah se pristupilo obnovi katoličkih organizacija, te se Mahnićev Katolički pokret ubrzo proširio u sve manifestacije onodobnoga javnog života i u prvom redu organizirao je omladinu. U tim omladinskim organizacijama osnivaju se posebni gimnastički odsjeci koji se bave tjelovježbom, po uzoru na orlovska društva u Sloveniji. Najizrazitiji su đački odsjeci u Senju i omladinsko društvo »Kačić« u Zagrebu, ali su još bez orlovskog imena. Ljeti 1920. slovenski orlovi priredili su svoj tabor, odnosno slet u Mariboru, na kojem je sudjelovalo i 5.000 mladih Hrvata. To je bio izvor iz kojeg je proključalo Orlovstvo u Hrvatskoj. U Zagrebu se osniva Savez gimnastičkih odsjeka i učlanjuje se u Slovensku orlovsku svezu, a 23. listopada 1921. pretvara se u Orlovski podsavez. Gimnastički odsjeci mijenjaju ime u orlovske odsjeke, koji preuzimaju malopomalo sav odgojno prosvjetni rad uz tjelovježbu u prvom redu. Već na početku ideološki se počinju razlikovati od slovenskog i čehoslovačkog orlovstva, koje je bilo ondje laička a ne crkvena organizacija i u vjersko-ćudorednom odgoju svojih članova djelovalo je tamo neovisno o crkvenom autoritetu.

Uz Orlovski podsavez postoji đačka središnjica — Jugoslavenska đačka liga i Hrvatski katolički omladinski savez. Članovi su dakle isti i rade na dva kolosijeka, a u središnjicama rade isti ljudi. Sve se više uviđa da se snage moraju ujediniti u samo jednoj organizaciji. 1923. osniva se pripremni odbor za ujedinjenje organizacija i osnutak Hrvatskog orlovskog saveza. U tom su odboru dr. Ivan Merz, koji je bio predsjednik Hrvatskog laičkog omladinskog saveza, dr. Ivo Protulipac i o. Bruno Foretić kao duhovnik Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza. Vode se pregovori s Orlovskom svezom u Ljubljani o preorijentaciji orlovstva prema crkvenosti i crkvenom autoritetu, no bez uspjeha. I onda se Orlovstvo u Hrvatskoj osamostaIjuje. 16. prosinca 1923. osniva se Hrvatski orlovski savez (HOS) kojemu predsjednik postaje dr. I. Protulipac, a Merz tajnik i potpredsjednik. HOS odmah predlaže zagrebačkom nadbiskupu pravila na odobrenje i među ostalim kaže: »... Nastojali smo da ova pravila dadu našem mladom orlovstvu biljeg elitne katoličke organizacije i zato se u njima ističe želja naše omladine da bude u što tjesnijoj vezi i pod vodstvom episkopata«. Biskupska konferencija 29. siječnja 1924. odobrava pravila HOS-a i u posebnoj poslanici orlovima kaže: »Katolički episkopat pozdravlja HOS kao organizaciju cjelokupne hrvatske katoličke omladine, koja želi pod vrhovnim direktivama svete Crkve da vodi brigu oko ispravnog odgoja hrvatske katoličke omladine po Kristovim načelima . . . Katolički episkopat od sveg srca blagoslivlje HOS i sav njegov radni program koji je izrečen u njegovoj divnoj lozinci: Žrtva-Euharistija- Apostolat. ..«

Orlovi na Međunarodnom omladinskom hodočašću u Rimu prigodom Svete Godine 1925. Ivan Merz prvi desno.

Dakle Orlovstvo se odmah s početka uključilo u rad po načelima Katoličke akcije kako ih je izložio Sveti Otac Pio XI. u svojoj enciklici Ubi arcano Dei, 22. prosinca 1922.

Što se radilo u orlovskoj organizaciji?

Sad više ništa nije moglo spriječiti širenje orlovstva, ni smetnje državnih vlasti, osobito đaštvu, ni borbe za učvršćenje i neovisnost, ni bilo kakve prepreke neprijatelja vjere i Crkve. Silan polet i idealizam ovladao je mladim dušama. Nikakva žrtva nije bila teška, a mjesečna obvezatna zajednička sveta pričest pribavljala im je u njihovoj okolini veliko poštovanje i ljubav. Treba znati da je u onim vremenima bila rijetkost da bi tko išao na sakramente više puta negoli je tražila Crkva od svojih vjernika, tj. jednom godišnje. Apostolat su provodili i riječju i djelom, i u svakom pogledu bili na pomoć svojim duhovnicima i župnicima, te bili pioniri u liturgijskoj obnovi.

Orlovsko društvo sastajalo bi se svaki dan, a jednom tjedno na prosvjetni sastanak, na kojem bi se održalo kakvo predavanje ili bi se pročitalo predavanje dobiveno iz centrale HOS-a. O tome bi se diskutiralo i onda razgovaralo o svim problemima vjerskog i društvenog života.

Izvodile su se gimnastičke vježbe, uvježbavalo sviranje i pjevanje, igrokazi, vježbe za nastupe, akademije, sletove itd. Duhovnik se brinuo za duhovni odgoj, a svi zajedno za prosvjetni i kulturni rad, te tjelovježbu. Sastanci i vježbe održavali su se na raznim mjestima: po župnim uredima, samostanskim dvoranama, hrvatskim čitaonicama, a bilo ih je podosta koji su se mogli sastajati samo u kući kojega člana ili pod vedrim nebom. Orlovskim radom bilo je obuhvaćeno gotovo sve slobodno vrijeme orla.

Orlovska je organizacija u punom cvatu brojila desetak limenih glazbi, tridesetak tamburaških zborova, mnogo pjevačkih zborova, a recitacijama i kazališnim amaterstvom bavila su se gotovo sva društva. Svako je društvo imalo svoju zastavu, a njih pedesetak i najosnovnije gimnastičke sprave, kao ruče i preču. Svi su se obvezatno morali baviti atletikom i vježbati jednostavne i skupinske vježbe. Za svečane zgode, povorke i sletove orlovi su imali svoju posebnu odoru, a tamo gdje se nosila narodna nošnja, ona je imala prednost.

Priređivane su razne vrste priredaba i zabava, a nadasve gimnastički nastupi u mjestu na zborovima ili na sletovima, te tečajevi i duhovne vježbe.

Orlovstvo se organizacijski sastojalo od društava Hrvatski katolički orao učlanjenih u orlovska okružja, koja su se uglavnom nalazila u središtima biskupija, a okružja u Hrvatskom orlovskom savezu. HOS se brinuo za sav rad i organizaciju, slao sve potrebne upute i direktive, organizirao tečajeve i sletove (jednim dijelom to su činila i okružja), slao mjesečna predavanja iz raznih područja, a naročito iz povijesti, zemljopisa, socijalnih pitanja itd. Imao je i svoj tisak, prema tome kako je zahtijevao organizacijski rad i prilike. Bili su »Organizacijski vjesnik«, mjesečnik »Orlovska straža« (što je bilo glasilo organizacije koje je morao primati svaki član), te za intelektualne krugove »Orlovska misao« koja je izlazila kvartalno. Svake godine bio je tiskan Džepni kalendar, vrlo lijepo uređivan, s raznovrsnim korisnim sadžajem i podacima. Uz to priručne knjige: Zlatna knjiga za duhovnu izgradnju orla, Poslovnik za organizacijski rad, Vježbovnik za tjelovježbu i Hrvatsko Orlovstvo, povijesni i idejni pregled organizacije.

Organizacijska struktura i disciplina bila je u svakom pogledu uzorna. HOS je sve vodio, slao delegate i prednjake društvima da ih poučavaju u radu i tjelovježbi, da drže predavanja i tečajeve, slao pismene materijale i predavanja za vježbe, vodio dopisivanje s društvima i pojedincima, s okružjima, biskupskim ordinarijatima itd. Sve je to iziskivalo velika materijalna ulaganja, a članarina članova bila je prilično mala, jer se od omladine nije moglo više ni očekivati, pogotovo jer su i sama društva za svoje potrebe trebala velika sredstva koja su dijelom sami žrtvovali, a dijelom izmolili od prijatelja orlovstva. HOS je sve znao namaknuti i podmiriti, a uz to je morao plaćati i četiri kancelarijska službenika, da bi se administrativni dio posla mogao bez smetnje i ažurno obavljati.

Koliko je bilo rada, truda, energije, idealizma i žrtve kod pojedinih orlova i njihovih društava, upravo zadivljuje. To još više zadivljuje kod članova u centralama, kako u okružjima tako i u samom HOS-u. Sve su to vodili i radili mahom mladi studenti (Zudenigo, Cerovac, Vladarski, Kohler, Matić, Dugački, Žanko) i tek osposobljeni mladi radnici (Kresnik, Malinar, Rusan, Horvat, Dušak) ili poneki istom diplomirani akademičar kao dr. Protulipac, dr. Merz i dr Čepulić. Ova trojica su znala duboko zagrabiti u svoj džep da podmire troškove što bi nastali u HOS-u.

Katolici su u hrvatskom narodu vrlo lijepo primili orlove, pomagali im i rado prisustvovali njihovim manifestacijama i sletovima a posebno prigodom proslava Papina dana što su ga orlovi uveli i popularizirali. Orlovski pozdrav »Bog živi« odjekivao je po svim hrvatskim krajevima. Crkva, a osobito pojedini biskupi, s oduševljenjem i blagoslovom su pratili orlovski rad i napredak. Mnogi orlovi, osobito đaci, odlazili su u sjemeništa i samostane. Čak je nekoliko studenata prekinulo studij da bi ga nastavili u bogoslovijama, te su neki od njih poslije postigli ugled i visok položaj u Crkvi. Od njih su još živi: đakovački kanonik Šverer, o. Jäger DI, sarajevski bogoslovni profesori dr. Römer i dr. Draganović.

Paralelno s orlovima djelovala je i ženska grana orlovskog pokreta Hrvatska katolička orlića sa centralom kojoj je bio naziv Sveza hrvatskih orlića (SHO), radeći posve samostalno ali s istim programom i istim idealima. Njima je za zaštitnicu dr. Merz predložio sv. Ivanu Aršku.

Orlovski rod snažno je zamahnuo svojim krilima, ali ga je ubrzo slomila beogradska diktatura od 6. I. 1929. koja je sve gimnastičke organizacije htjela ujediniti u Jugo-Sokol. Orlovstvo je tada brojilo oko 300 organizacija sa preko 30.000 članova i naraštajaca. Orlovstvo je prestalo postojati u jesen 1929, no ubrzo su ga nadomjestili i naslijedili križari s istim ciljem i idealima, ali bez tjelovježbe.

Dr Slavko Šarić