SJEĆANJA I USPOMENE

VIDIO SAM IVANA MERZA

Najslađi sladoled

Bilo je to ljeti godine 1927. Bio sam najmlađi i najmanji učesnik orlovskog pokreta. Poslije završene obavezne vježbe došao sam k mojemu bratu, koji je bio u društvu s pok. Merzom, i koji me doveo na slet. Tom prilikom me je dr. Merz pohvalio za dobar nastup, odveo me do uličnog prodavača sladoleda i kupio mi sladoled za dva dinara. To je bila velika nagrada, onda je to bilo veselje, a danas samo uspomena.

Moja starija braća i sestra često su, gotovo svakodnevno, svraćali u prostorije Hrvatskog orlovskog odnosno orličkog saveza. Naši roditelji su često radili i poslije podne i do navečer. Braća i sestra su me čuvali i kada me nisu imali gdje ostaviti, vodili su me sa sobom kao starije predškolsko dijete. U prostorijama HOS-a sam vidio mnoge osnivače orlovske odnosno križarske organizacije, pa i dra Merza. Ne sjećam se više što sam govorio sa pok. drom Merzom, ali znam da sam ga tamo vidio i susreo i još mi je danas u sjećanju njegov lik.

Ivanova kravata

Kao 13 ili 15-godišnji dječak u nekoliko sam navrata bio u stanu pok. Merza u Zagrebu u Mihanovićevoj ulici. Ivanov otac darovao mi je tom zgodom jednu Ivanovu kravatu. Vrlo sam ju volio i iz poštovanja prema Merzu nisam je nosio. Nažalost, kravata mi je nesretnim slučajem nestala, što mi je bilo neobično žao.

Prvi sastavak o dru Merzu

Mi smo u našoj organizaciji odmah poslije Merčeve smrti počeli proučavati njegov život. Kasnijih godina su se proslave Merčevog dana održavale u svim mjestima, gdje je bilo naših organizacija i društava, te su bile snažne i iskrene manifestacije našega vjerskog uvjerenja i života. Svake godine smo na našim ljetnim tečajevima imali nekoliko predavanja o dru Merzu. Svi smo pročitali životopise I. Merza koje su napisali dr Kniewald i o. Vrbanek. I ja sam održao nekoliko predavanja o njemu. Slučajno sam sačuvao sastavak koji sam kao učenik tadašnjega prvog ili drugog razreda gimnazije, (danas petog ili šestog razreda osmogodišnje škole) održao na našem jednom sastanku. Taj sastavak donosim ovdje onako kako sam ga onda napisao:

»Ivan Merz je s nama i danas i ostat će uvijek kao svijetao primjer života. Kao učenik bio je uvijek najtočniji. Studirao je različite rasprave i o njima je stvarao odluke. Radio je vrlo mnogo i što je radio, radio je temeljito. On je našao kraj mnogo učenja uvijek vremena da i u katoličkim mjestima drži predavanja. Osjetio je poziv za više i pomalo teži za Bogom. Glavno mu je moliti se i žrtvovati se. Svagdje je on uronjen u Boga. Znao se svima približiti a imao je za sve smisla. Dr. Ivan Merz je najživlji i najjači primjer da možemo izvršiti sve svoje dužnosti. Imao je mnogo drugova i znao je sa svakim dijeliti veselje i žalost. Sav njegov rad kretao se oko toga da se ukloni grijeh sa svijeta i u svaki rad da se unese Boga. Bio je pravi apostol Kristov na svakom mjestu.«

Kasnije sam još napisao nekoliko članaka o dru Merzu.

Merz je bio i jest uvijek s nama

Prisustvovao sam njegovu sprovodu i u povorci sam držao traku vijenca. Njemu sam zahvalan za svoje ozdravljenje o čemu izvještavam na drugom mjestu.

Dr. Ivan Merz je bio i danas još uvijek jest sadržaj našega života. Ono što smo naučili od njega, to je naša velika duhovna baština. Njegove misli i motto naše organizacije koji nam je on dao »ŽRTVA-EUHARISTIJA-APOSTOLAT« uvijek su prisutni u nama, puno su nam pomogli u svim teškoćama i problemima života. Prikazujući (Nedjelja, ožujak 1941) novoizašlu knjigu pjesama jednog člana naše organizacije napisao sam i ove riječi: »Svaka riječ je puna ljubavi prema Kralju, Kristu i Bogu vječnome, što je pjesnik usisao gledajući bunjevačke nizine i jablanove, koji žude za pravdom, što je pjesnik uočio i čitao u djelima i radu Merza....« Ovaj zapis sam slučajno našao, a spominjem ga samo zbog toga da se vidi da smo mi Merza onda i danas, uvijek jednako doživljavali i zajedno s njime uvijek proživljavali svoj vjernički život. On je uvijek u nama i takav ostaje i danas i sutra.

Slavko Tomecalj

»IĆI U NEUGODNE SITUACIJE«

U svojim gimnazijskim danima — a bilo je to prvih poslijeratnih godina — susrela sam se prvi puta s likom Ivana Merza kroz njegov životopis što ga je napisao D. Kniewald (Zagreb, 1932).

Kada bih danas trebala izdvojiti jednu misao koja mi je odonda najdublje ostala u svijesti, bila bi to rečenica iz Merčevih »Pravila života«: »Ići u neugodne situacije«.

Sjećam ,se koliko me je ta misao inspirirala tako da sam je i sama prihvatila kao svoj duhovni aksiom. Od tada nisam više izbjegavala male neugodnosti svakodnevnog života, nego sam ih prihvaćala s nekim mladenačkim žarom, želeći ostvariti svoju »jakost« u slabosti. Ta želja da nadvladam nutarnju nelagodnost bila mi je poticaj u mnogim prilikama da se postavim aktivno, iako je to bilo teže nego ostati pasivan. Osim zadovoljstva koje izvire iz svakoga uloženog truda i postignutog rezultata, to načelo pomoglo mi je naročito u pristupu drugima i otvaranju prema bližnjemu ...

Koliko je to moglo pridonijeti formiranju potpunije ličnosti jedne mlade osobe teško je reći, ali je sigurno pomoglo izgradnji i učvršćenju one nutarnje sigurnosti koja se u mladenačkim godinama oblikuje, a koja je cijeloga života toliko potrebna.

Danas, kad sve nas zapljuskuje mentalitet neangažiranosti, pasivnosti i linije manjeg otpora, čini se da ovo načelo Ivana Merza nije ništa izgubilo od svoje aktualnosti; štoviše, ono je na svoj način vrlo suvremno.

Ne mogu reći da danas, kao nekad, posebno težim za takvim malim »herojskim« djelima. Život donosi neugodnih situacija danomice na pregršt — valja ih prihvatiti; možda su mi one zbog nekoć prihvaćenog načela Ivana Merza često manje teške, nego što bi bile bez toga. A u trenucima kada mi se učine vrlo teškim, opet se obraćam duhovnom prijatelju moje mladosti, ne samo kao uzoru nego i kao nebeskom zagovorniku.

N.

SUSRETLJIVOST NA ZAGREBAČKOM KOLODVORU

Današnja pošiljka Postulature za beatifikaciju dra Ivana Merza oživjela je u meni jednu uspomenu i jedan događaj koji mi je pripovijedao moj pokojni otac Karlo Dević. Zbog te uspomene osjećam se dužnikom dra Merza, pa je evo predajem javnosti.

Kao predstavnik Hrvatskog orlovskog saveza moj je pokojni otac bio upućen u Zagreb na jedan orlovski tečaj. Putovao je iz Davora u Zagreb. Na kolodvoru u Zagrebu dočekao ga je jedan gospodin. Kad je moj otac izišao iz vlaka, taj je gospodin uzeo njegov kofer i nosio ga dobar dio puta, do zgrade u kojoj se održavao tečaj. Moj otac nije prepoznao toga gospodina. Tek je za vrijeme tečaja saznao tko ga je tako susretljivo prihvatio. Taj gospodin bio je dr. Ivan Merz. Kad je moj otac saznao, ostao je zbunjen tolikom jednostavnošću dra Merza, tolikom ljubavlju prema jednom mladiću-orlu iz zabačenog slavonskog sela. Pokojni je otac često govorio da je dr. Merz svet čovjek i da čvrsto vjeruje da će biti proglašen svetim. To svoje uvjerenje ponovio je i nekoliko mjeseci prije svoje smrti. Umro je 1967. g.

Antun Dević, župnik