IVAN MERZ - ČUDO MILOSTI BOŽJE

Govor zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharica na proslavi dana Ivana Merza u Bazilici Srca Isusova 10. svibnja 1982. za vrijeme koncelebrine svete mise

Draga Braćo i Sestre! Imamo pred sobom Božju Riječ, imamo pred sobom jedan život. Božju Riječ čuli smo u Evanđelju: »Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi njega će ljubiti moj Otac, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.« (Iv., 14, 21). Imamo pred sobom jedan život; to je život sluge Božjega Ivana Merza. Možemo reći da ovo današnje Evanđelje tumači taj mladi život.

Kardinal dr Franjo Kuharić

Obraćenje — uvjet da Bog prebiva u čovjeku

Srž današnje evanđeoske poruke jest ova: »Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i Otac moj ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.« To je misterij kršćanina, čovjeka u kojem prebiva Bog, u kojem živi Bog svojim beskonačnim neizrecivim, trojstvenim životom — Otac i Sin i Duh Sveti. Nalaze svoje prebivalište u duši kršćanina. Da bi se dogodio dolazak Božji u biće čovjeka, potrebno je da se u čovjeku dogodi ljubav, ljubav Božje Riječi. Potrebno je da čovjek uskladi svoju volju s voljom Božjom, da hvati istinu Božju i istinu o čovjeku, da shvati kako svoj smisao ima samo u Bogu; a da bi došao do te spoznaje mora se u njemu dogoditi obraćenje. U prvom čitanju iz Djela Apostolskih čuli smo izvještaj koji se dogodio u Listri: »Sjedio neki čovjek uzetih nogu, hrom od majčine utrobe, nikada nije hodao. Čuo je Pavla gdje govori. Pavao ga pronikne pogledom, vidje da ima vjeru u spasenje pa mu iza glasa reče: »Uspravi se na noge!« On skoči i prohoda. Zahvat Božji u bolesno tijelo, ozdravljenje hromog, djelo je Božje. U tom se čovjeku dogodila promjena. No još je dublji i čudesniji Božji zahvat u duhovnu dimenziju čovjeka, kada Bog osvijetli dušu, kada rasvijetli dušu i kada u njoj pokrene svoje božanske energije ljubavi; to se zove obraćenje. Takvo je obraćenje iskusio Savao-progonitelj, Savao--mrzitelj; imao je hromu dušu da pođe u susret Isusu Kristu Spasitelju. U Pavlu se dogodilo čudo Božje, dogodilo se obraćenje i Pavao je progledao, uzvjerovao. Pavao se je povjerio Isusu Kristu neograničeno svim srcem, svim bićem kroz cijeli život da bi za nj svjedočio, da bi objavio milost Božju koja je njemu bila darovana, da bi otkrio što se može zbiti u čovjeku kad se u njemu dogodi kraljevstvo Božje, kad se u njemu uprisutni Bog i kad se u njemu probudi Božji svijet.

Vjera Ivana Merza u dimenzijama Crkve

Možemo reći — Ivan Merz je čudo milosti Božje. I njegova je duša bila zahvaćena posebnim Božjim zahvatom, bilo mu je darovano izuzetno svjetlo i poticaj, te je razumio i shvatio što znači krštenje u njegovu životu, shvatio je što znači živjeti kraljevstvo Božje i svjedočiti za nj i otkrivati ga drugima. To znači u sebi živjeti prisutnost samoga Boga. Znači u sebi nositi Boga koji je svetost, Boga koji je ljubav, Boga koji je apsolutna vječna istina. I kad se prisutnost Božja dogodi u čovjekovu biću, tada se događa istiniti čovjek u punom smislu te riječi jer tada se događa slika Božja u čovjeku. Čovjek pun Boga odrazuje Boga, zrači Boga svojim djelima, svojom riječu, svojim životom svojim mislima pa tako kažemo: »To je Božji čovjek!«

Za slugu Božjega Ivana Merza, pokrenut je dijecezanski postupak koji ima pripremiti građu za njegovu beatifikaciju. To je dugi postupak. Tu se istražuje život do dna. Tu se traže sva moguća svjedočanstva i za, i protiv. Želi se dokazati, ljudskim mogućnostima opažanja i istraživanja, da se u tom čovjeku dogodilo kraljevstvo Božje u izvanrednoj punini. Kad se već pristupa takvom procesu, mora postojati uvjerenje da se zaista radi o čovjeku koji iza sebe ostavlja taj svijetli trag i koji može biti kandidat da mu Crkva dade svjedočanstvo i da ga postavi na oltar kao zagovornika i kao uzor. Dakako, taj proces nije dovršen, ali ono što stoji u pamćenju ljudi, u sjećanju njegovih suvremenika koji su s njime živjeli, djelovali, poznavali ga, utvrđeno je kao istinito da je taj mladi čovjek zaista pripadao Bogu, da je živio svoje krštenje, da je evanđelje usvojio čitavim svojim bićem kao pravilo života; da mu je Isus Krist uistinu bio put, istina i život, i da je tu svoju povezanost s Bogom trojedinim, svoju prijateljsku ljubav s utjelovljenim sinom Božjim živio i proživljavao i svjedočio u otajstvu Crkve. Ne kao neki samotnik, sam za sebe i sam u sebi nego uključen u Crkvu, u otajstvo Crkve, u otajstvo tijela Kristova. Vjera Ivana Merza bila je proživljavana u dimenzijama Crkve u cjelini njezinog vjerovanja, a njegova je ljubav bila proživljavana u dimenzijama svijeta kako bi se spasenje Božje objavilo svakom čovjeku, a svjetlo Božje otkrilo svakoj duši, te svaki čovjek da uzmogne postati dionik Kristova otkupljenja, križa i uskrsnuća. Iz te sveopće ljubavi, proširene u širini srca Isusova, rasla je njegova revnost za apostolsko djelovanje. Živjeti Boga u sebi, ali ne samo za sebe, nego živjeti ga i nositi za druge! Apostol. Svjedok. Objavitelj. Zato je blagopokojni kardinal Franjo Šeper godine 1973. mogao reći ovo o Ivanu Merzu: »Merz je bio čovjek enciklika, za njega je Papina riječ bila svetinja. Sentire cum Ecclesia — osjećati s Crkvom, to je bilo utjelovljeno u njemu. Nije to bila samo neka vojnička poslušnost i pokornost nego ljubav prema Crkvi koja je govorila iz svake njegove riječi.«

Merz — čovjek Euharistije i enciklika

Merz je živio četrdesetak godina prije Koncila i na njegovu primjeru vidimo kakav bi otprilike trebao biti kršćanin, koji se svim silama zalaže za koncilsku obnovu. Baš zato jer je Ivan Merz bio duboko, do dna srži i do dna svoga bića prožet sviješću da je Isus Krist uistinu jedini Spasitelj i da se njegovo spasenje događa iz pokoljenja u pokoljenje u otajstvu Crkve, upravo stoga on je tu Crkvu ljubio, ljubio jednakom ljubavlju kao što je ljubio Krista. Tu je, u ovoj crkvi on sudjelovao na euharistiji, tu vam mogu pokazati klupu u ikojoj je klečao pred svetohraništem. Tu je doživljavao svoje dnevne, žive i životvorne susrete s Prisutnim, sa Živim u otajstvu euharistije, bližim Bogom i čovjekom Isusom Kristom. Tu se je on pričešćivao; ali kad je primao u srce svoga Spasitelja, pričešćivao se i s Crkvom, prihvaćao je u svoje srce cijelu Crkvu: i Papu i biskupe i svećenike i sve vjernike, dobre i svete, pravedne i griješne, sve je primao u svoj srce, jer nije mogao zamisliti da bi mogao biti čovjek Kristov a da ne bude čovjek Crkve, jer bi bez Crkve Krist u povijesti bio davno zaboravljen. I zato je Krist usadio u povijest i u tijelo, u biće svakog naroda i cijelog čovječanstva svoju Crkvu, svoje otajstveno tijelo, kroz koju neprestano struji krv otkupljenja: u Riječi, u sakramentima, u svjedočanstvu svetaca, u onima koje je Duh Sveti postavio da povezuju taj veliki organizam; da povezuju u zajedništvu jedne vjere utemeljene na jednoj istini; u zajedništvu jedne nade koje je izvor uskrsnuli Gospodin; u jedinstvu jedne ljubavi koju Duh Sveti izlijeva u duše, koja se iz Trojstva izlijeva u naše biće. Odatle to povjerenje, ta vjera Ivana Merza u učiteljstvo Crkve. Zato kaže naš blagopokojni Kardinal da je Merz bio čovjek enciklika.

Kardinal Kuharić i postulator dr Božo Nagy na Merčev dan s mladima u »Palmi«

Ovo pokoncilsko vrijeme, poznato vam je, braćo i sestre, nije prošlo i nije prolazilo bez potresa, nije bilo bez dubokih kriza u samoj Crkvi. Mi koji smo bili na Drugom vatikanskom saboru i koji smo pripremali tekstove koncilskih dokumenata, imali smo sasvim drugačiju viziju obnove Crkve, nego što se je tu i tamo počelo tumačiti poslije Sabora. Mi smo imali viziju obraćenja, to znači da se svi zaista moramo obratiti Bogu, da svi uistinu možemo živjeti Božju Riječ, čuvati, kako Isus kaže, zapovijedi Božje živeći tako u ljubavi prema Bogu i ljudima. Stoga smo smatrali da su svi koncilski dokumenti usmjereni savjesti, srcu, razumu tako da naš nutarnji svijet bude rasvijetljen Božjom riječju i Božjom istinom. Ako je Isus Krist došao u svijet i u povijest kao Bog koji je postao čovjekom, onda je došao zato da u čovjeku izvrši božansku promjenu; da ponovno u čovjeku palome, u čovjeku grešniku, u čovjeku otuđenome uspostavi sliku Božju, da uspostavi Kraljevstvo Božje i da tako u čovjeku započne gradnju boljega svijeta, Božjega svijeta. Kraljevstvo Božje ostvaruje Isus u nama i zato se mora u nama dogoditi obraćenje; a to znači prihvatiti Boga u svoj njegovoj istinitosti i zahtjevnosti, mijenjati se prema njegovoj slici a ne njega svoditi u okvire svojih prohtjeva.

Papinstvo — jamstvo i sigurnost istine

Braćo i sestre! To je dobro osjetio Ivan Merz: Crkva mora očitovati svijetu Božje lice, a to znači u svakome od nas lice Krista Raspetoga. Da su apostoli tako rezonirali, kako su rezonirali neki mislioci u ovom našem vremenu razmišljajući o obnovi Crkve, onda su odmah na početku trebali zašutjeti jer i oni su došli u jedan svijet koji nije očekivao Kraljevstvo Božje, koji im nije bio raspoložen da povjeruje u Krista Raspetoga i da ga slijedi. Bio je to grčko-rimski svijet pun materijalizma, pun sebičnosti, pun raspuštenosti; a apostoli dolaze u susret tom svijetu navještajući otajstvo križa. Jer tko hoće biti Božji mora ući u misterij u samome sebi, te umrijeti starome čovjeku, da bi živio novi čovjek, Božji čovjek. To je isto i danas i u svakom pokoljenju i zato je Ivan Merz znao da mora biti jamstvo istine, da mora biti sigurnost istine i da Bog nije mogao svoju objavu prepustiti hirovima svijeta, ni vrtlozima ljudskih misli, ni subjektivizma ljudskih strasti. Bog je morao u svojoj mudrosti svoju spasiteljske i osloboditeljski! riječ zaštititi od rasula i sačuvati je za pokoljenja do konca svijeta, kako bi se moglo čuti što je rekao, što hoće, kako si zamišlja čovjeka otkupljena i spašena na zemlji i potom budućeg nebesnika. I tu dolazimo sada do Merčeve vjere u Papinstvo.

Sasvim dosljedno je Ivan Merz razumio Isusovu riječ upravljenu Petru: »Ti si stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.« I sasvim dobro je Ivan Merz razumio da je Petru bilo rečeno: »Pasi ovce moje, pasi jaganjce moje.« I da mu je bilo još rečeno da učvrsti braću svoju u svim mogućim strujanjima, razmimoilaženjima, sukobljavanjima ideja, misli, teorija. Stoga Merz gleda prema Stijeni, i zato mu je Papina riječ, riječ koja dolazi sa Stijene, riječ Istine, jer vjeruje da Bog ne iznevjeruje svoja obećanja.

Merz ima poruku i za naše dane

U današnjem Evanđelju smo čuli: »Branitelj Duh Sveti, kojega će Otac poslati u moje ime poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam rekoh.« To znači, Duh Sveti se daje svakom u Crkvi ali prema njegovoj funkciji, njegovoj odgovornosti, njegovu poslanju. I ako Isus obećaje Duha Svetoga kao trajnog branitelja i učitelja svete Istine svojoj Crkvi, onda ga sigurno obećaje u prvom redu onome kojega je postavio kao stijenu, Petru i s njim povezanim biskupima da budu učiteljstvo Crkve i da prenose riječ Božju koju su primili, ne kao gospodari, nego kao sluge, sluge istine. Zato razumijemo kako je taj Božji čovjek, Ivan Merz, poštivao Papu. Nema bez te poslušnosti Papi pravog kršćanina, a pogotovo svetog čovjeka. Drugi vatikanski sabor i te kako naglašava funkciju Petra u Crkvi, funkciju biskupa u Crkvi. Treba čitati veliku konstituciju o Crkvi — Lumen Gentium (Svijetlo naroda). Na žalost imali smo priliku čuti i vidjeti u pokoncilskom vremenu kako se je stavljala u pitanje riječ koja je dolazila sa Stijene i kako se napadao Papin autoritet. Stoga Ivan Merz ima poruku i za naše dane. Ako ga štujemo kao mladog čovjeka koji je sazrio u dubokoj vjeri kroz zajedništvo Crkve, onda neka nam bude primjer i slijedimo njegov primjer. Slijedimo ga u vjeri kakvu je nosio u svom srcu, slijedimo ga u ljubavi kojom je ljubio Isusa Krista, Crkvu, i čovjeka. Slijedimo ga u poslušnosti vjere i u odanosti koju je nosio u srcu prema onome komu Isus reče: »Ti s stijena i vrata papaklena neće te nadvladati.« I zato danas molimo da takvu obnovu prihvatimo, provodimo, živimo u svom osobnom životu. To je poziv svakom članu Crkve. U meni se osobno milošću i dobrotom Božjom mora događati Božji svijet, u meni i u svakom osobno mora se događati tajna spasenja. »Ako me tko ljubi čuvat će moju riječ pa će i otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.« Onda će Kraljevstvo Božje biti prepoznatljivo i privlačno i u ovakvom svijetu. Amen.

Merz na Radio Vatikanu

Talijanski program Radio Vatikana u svojoj redovitoj rubrici o mladima donio je 10. svibnja 1984. g. na obljetnicu Merčeve smrti desetminutni prikaz života i rada Sluge Božjega.