DR. IVAN MERZ I MLADEŽ

Sa sela sam g. 1929. došao u Drugu klasičnu gimnaziju. Bio sam iz brojne kršćanske obitelji. Tu se molilo, išlo na sv. Misu i sakramente. Čitali su se katolički glasnici. Osobito se sjećam »Glasnika Srca Isusova«, koji je na selu bio vrlo raširen. Školska su djeca morala pod učiteljevom pratnjom ići svake nedjelje i blagdana na sv. Misu i svakoga mjeseca na sv. Ispovijed i Pričest. Takav je onda bio odgoj.

Pošao sam u škole da danas sutra budem svećenik. Moram priznati da su na mene kao dječaka vrlo lijepo utjecali dobri primjeri starijih — bez obzira jesu li bili obični vjernici ili svećenici. Osobito sam volio ministrirati pobožnim svećenicima, koji su mirno, pobožno i dostojanstveno služili sv. Misu.

U Zagrebu sam stanovao kod ss. Milosrdnica, ministrirao sam i polazio vanjsku gimnaziju, Drugu klasičnu, tada na Vilsonovu trgu.

U trećem razredu gimnazije jednoga mi se dana približi moj kolega Leopold. U zapučku je imao lijepu značku. Bilo je to g. 1931. Značka je bila u obliku štita pregrađena bijelim križem, a gore su bila tri zlatno obrubljena kvadratića. Na bijelim su poljima bila tri slova ŽEA, što znači žrtva, Euharistija i APOSTOLAT. Sve je to meni protumačio moj kolega Leopold. Protumačio mi je što je to katolička rimska akcija, koju je za života predvodio dr. Ivan Merz. To je suradnja katoličkih vjernika sa svećenicima i Crkvom oko kršćanske preobrazbe ljudi. Sve je pak moralo imati nepolitički karakter, jer je tako zahtijevala Rimska katolička akcija, kako ju je zamislio Papa. Ona je bila zamišljena za sve narode i za sve ljude, koji su po svom uvjerenju mogli pripadati različitim političkim pogledima.

Ovu je apolitičnost htio zadržati Merz u svojoj kat. akciji. Umro je 1928., dakle godinu dana prije nego sam ja došao u Zagreb, i sjećam se, da se govorilo, kako je umro vrlo dobar katolički profesor sveta života.

Još mi reče moj Leopold da bih ja, kako sam kod časnih sestara, mogao živjeti onako kako to traži katolička akcija, živjeti kršćanskim životom, redovito primati sv. sakramente. I ja sam pristao, dobio značku i počeo s vjerskom praksom. Leopold i ja našli smo sebi istog ispovjednika. Bio je to isusovac iz Palmotićeve ulice. U subotu bismo svršili školu nešto prije pola sedam uvečer, pa onda trkom u crkvu Srca Isusova. Ondje je upravo svršila večernjica. Tada nije bilo večernjih misa. Na desno, u prvoj ispovjedaonici pred oltarom sv. Jurja, bilo je svjetlo na ispovjedaonici i pisalo je gore P. Müller. Ja toga svećenika nisam poznavao. Ali je bio vrlo miran, sređen i razborit, a i inteligentan. Osobno k njemu nismo zalazili, ali smo s njime kontak tirali svake subote preko rešetaka u ispovjedaonici. Čuo sam kasnije, da je taj pater sagradio kapelicu Majke Božje na Sljemenu.

Pošli smo na školske praznike. U mom rodnom mjestu nas dvadesetak dogovorilo se, da želimo živjeti po načelima Merzove kat. akcije. Osnovano je i Križarsko bratstvo, a kao delegat je došao iz Zagreba dr Ivan Protulipac. On je bio rodom iz Karlovca. I zanimljivo, kada sam došao u Karlovac za župnika, u mojoj je župi bila njegova obitelj — brat i sestra.

Po osnutku križarskog bratstva morali smo, po pravilu, svake nedjelje imati duhovni sastanak. Svaki mjesec sv. Ispovijed i Pričest, a jednom su u mom mjestu i bile zatvorene duhovne vježbe, a tada je bilo preko stotinu mladića.

Za vrijeme ferija bili su organizirani tečajevi ,s tim u skladu. Posebno se sjećam tečaja iz Marija Zvijezde kod Banja Luke te onoga na otočiću Košljunu. Došli su predavači. Svi smo bili na predavanjima, a poslije objeda kupanje ili u Vrbasu ili pak u moru. Svaki je tečaj imao i svoga duhovnika, tako da nam se pružala prilika za sv. Ispovjed uvijek prije sv. Mise ujutro. Pod misom svi na sv. Pričest, a na čelu vodstvo. Na mene je lijepo djelovalo, kada sam vidio da svaki dan na pričest idu dr. Protulipac, dr. Šarić, prof. Žanko. Duhovnik je pak bio velikih umnih i duhovnih kvaliteta dr. Karlo Grimm, kasnije naš sveučilišni profesor iz filozofije i provincijal Hrvatske provincije družbe Isusove. Ako se koji mladić nije pridržavao discipline na tečaju, bio je otpušten, a to mu baš nije služilo na čast.

U to je vrijeme umro dr. Avelin Čepulić, sljedbenik đra Ivana Merza i čovjek sveta života. Ne znam, ikako sam među nekolicinom bio odabran da nosim vijenac dru Čepuliću, koji je, kao liječnik, nama u sjemeništu bio prof. iz higijene. On je čak prodao svoju naslijeđenu kuću i razdijelio u dobrotvorne svrhe.

Svima, koji smo nosili vijence dru Ćepuliću, podijelilo je križarsko bratstvo divan životopis dra Ivana Merza, što ga je napisao naš sveučilišni profesor dr. Dragutin Kniewald. U toj je knjizi iscrpno prikazan dnevnik dra Merza, koji svakom čovjeku može biti putokaz prema kršćanskom savršenstvu. Taj dnevnik o duhovnom rastu mladoga Merza mogao bi i svećeničkim pripravnicima biti priručnik za proučavanje psihologije duhovnog samoodgoja, tako specifičnog za Merza, koji se kao čisti ljiljan uzdigao iznad baruštine života u kojem je živio; on je uz Božjiu pomoć i milost znao nadvladati svako zlo sklonuće u svojoj naravi. Predivan uzor kršćanskog sazrijevanja u krepostima!

Merz se po svom geslu EUHARISTIJA vrlo intimno približio svetoj liturgiji i bio kod nas jedan od pionira liturgijskog pokreta. On je iz Pariza sa sobom donio francuski misal i dnevno pratio sv. Misu pod kojom se i pričestio.

Premda je dr. Kniewald po struci bio liturgičar, ja sam uvjeren da je i prof. Merz na njega imao utjecaj, da je dr. Kniewald preveo na hrvatski Rimski misal, što ga je izdao dr. Markulin, a da je napisao i prekrasni molitvenik »Katolički đak.« Životopis Merzov, misal i »Katolički đak« bili su neophodno potrebni svakom mladom intelektualcu da se može •duhovno uzdizati.

Merz je bio profesor francuskog jezika na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Svima je ostao u najboljoj uspomeni, osobito je svojim životom djelovao na formaciju budućih svećenika.

Liturgijski se pokret počeo jako širiti, mnogi su mladi ljudi i intelektualci pratili sv. Misu s Kniewaldovim misalom u ruci. Ovo nas je jačalo u borbi za krepost, a osobito redovito primanje svetih sakramenata pokore i Euharistije.

Živeći takvim životom, mladi su ljudi činili osobno veliku žrtvu u mrtvljenju samoga sebe, kao što je to činio i Merz, a njegov kršćanski život je bio izazov za druge i pravi APOSTOLAT među ljudima uz žrtvu i Euharistiju.

Kada smo, kao klerici, pošli na šetnju prema Mirogoju, uvijek smo pohodili groto Ivana Merza. Na spomeniku je bio veliki bijeli križ na tamnoj mramornoj pozadini i ispisane riječi: »Mihi vivere Christus est e mori lucrum!« (»Meni je Krist život, a smrt dobitak.«). Koga ne bi potresle ove riječi, koje je mladi Merz uzeo kao geslo svojega života. Tek kada sam čitao dnevnik njegov, bilo mi je jasno, da je to zapravo smisao svakoga kršćanina.

Ivan Merz je ostavio trag na vjerskom putu katoličke mladeži, bili su to intelektualci, i radnici, i seljaci. Svima je bio blizak, kao što nam je i Evanđelje životno blisko, što bismo mi kršćani bez Evanđenja. A učitelji u Evanđelju živi su nam primjeri pravih praktičnih kršćana, kao što je bio Ivan Merz.

Naš pokojni Kardinal Franjo Šeper bio je na proslavi 900-obljetnice Šibenika. Novinar njemačkog tjednika »Bunte illustrierte« zamolio je od Kardinala intervju. Postavio mu je 21 pitanje. Najintere santnije je bilo 21. pitanje: »Kome, Eminencijo, najviše zahvaljujete za sve što ste u životu postigli bilo u osobnoj izgradnji, bilo u karijeri?

Odgovor je bio: »Sve što sam kršćanskoga stekao, imao i što još danas imam, sve moram zahvaliti primjeru dra Ivana Merza.« Divno priznanje; ali moram priznati, kada sam pročitao novinarovo pitanje, da sam očekivao drugi odgovor. Kardinal Šeper bio je iskren. Uvijek sam mislio, da bi ova izjava Kardinala Šepera morala negdje biti zabilježena, pa to činim u ovom osvrtu »Merz i mladež«, jer je i pokojni Kardinal Šeper u svojoj mladosti mnogo radio s mladima i bio među njima obljubljen, a kasnije posebice kao rektor u našem Velikom sjemeništvu na Kaptolu, gdje se odgajaju budući svećenici.

Ivan Merz u svojoj junačkoj borbi za čistoću srca, u molitvi, dnevnoj meditaciji, u velikoj ljubavi prema sv. liturgiji, Sv. Ocu i Sv. Crkvi, preizvrstan je primjer koji i našoj katoličkoj mladeži pokazuje put prema kršćanskom savršenstvu.

Budući da je Merz tako savjesno vodio svoj opći dnevnik, osobito duhovni, bilo bi vrlo dobro, da se taj dnevnik tiska i dadne katoličkoj mladeži, da na njemu uči kršćanski živjeti. Merzov je dnevnik najljepša duhovna ostavština mlađim naraštajima.

Molimo se sluzi Božjem Ivanu, da se ova naša želja ispuni.

Vito Cipriš župnik sv. Petra — u Zagrebu