Povijesno-crkveni kontekst aktivnosti Ivana Merza

Govor Rektora Dječačkog sjemeništa na Salati o. Josipa Antolovića na proslavi dana Ivana Merza u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu, u subotu 10. svibnja 1986.

O Ivanu Merzu (1896—1928) imamo na hrvatskom jeziku tri dokumentirana životopisa te mnoštvo članaka. O njemu je mnogo pisano, a on je sam iza sebe ostavio bogatu pisanu ostavštinu, iz koje se može upoznati njegova duhovna fizionomija. Pisano je o njemu i polemički kako unutar Crkve, tako i izvan Crkve. »Autseideri« su ga tendenciozno htjeli prikazati kao nekog političkog ideologa. Osobno sam duboko uvjeren da Merza ne možemo pravo shvatiti, vrednovati i ocijeniti, ako ga ne stavimo u vrlo kratki povijesno-crkveni kontekst, koji seže od prve enciklike Pape Pija XI. »Ubi arcano« od 23. XII. 1922., u kojoj je taj Papa izložio program svog pontifikata, pa do Merčeve smrti 10. svibnja 1928. Mislim da se neću prevariti ako ustvrdim da se Merz kao katolički laik, kao vođa Hrvatskog orlovskog saveza poistovjetio s tom enciklikom, od nje učinio svoj apostolski »credo«, iz kojega se onda može lako shvatiti sva njegova apostolska aktivnost. Merz je doživio i drugu programatsku encikliku Pija XI. »Quas primas« od 11. prosinca Svete godine 1925., kojom veliki Papa uvodi u Crkvu svetkovinu Krista Kralja, naznačivši tom svetkovanju jasan duhovno-apostolski program. Studirati te dvije enciklike i sve što je Ivan Merz u najaktivnijem razdoblju svog kratkog vijeka učinio, znači ući u srce i dušu toga svetog profesora, koga je Tommaseo Federici, profesor na Papinskom liturgijskom institutu u Rimu, nazvao »jednim od najvećih likova evropskog katoličkog laikata u prva tri desetljeća našeg stoljeća.« U ovom prikazu dat ću samo sažet prikaz enciklike »Ubi arcano«, nadopuniti ga nekim mislima enciklike »Quas primas«, da na taj način dobijemo ono sržno što je pokretalo velikodušno srce našeg Merza, koga je Bog kao velik dar dao hrvatskom katolicizmu, a od koga možemo i danas, iako živimo u drugim prilikama no što su bile njegove, mnogo naučiti.

U ponedjeljak 6. veljače 1922., nakon višednevnog konklava u 14. glasanju, izabran je napokon za novog papu kardinal Achille Ratti, koji je uzeo ime Pijo XI. Pred kraj iste godine on piše svoju prvu programatsku encikliku »Ubi arcano«, u kojoj sebi svojstvenom jasnoćom izriče najznačajnije točke svog pontifikata, što ih je sažeo u svoje geslo: »Pax Christi in regno Christi«. U tom su geslu sažeti i pontifikati njegovih dvaju velikih predšasnika: Pape velike svjetske tragedije Benedikta XV. (1914—1922), koji je sav svoj pontifikat stavio u službu mira, te pape velikog obnovitelja Crkve Pija X. (1903—1914), koji je kao bukteći oganj sve želio obnoviti u Kristu.

Pijo XI. »koji je u sebi sjedinjivao mudrost, čvrstoću, sigurnost pogleda s energičnom upornošću i smionim pouzdanjem u Boga, a sve ovo s aktivnim optimizmom, mogao je svojim smjernicama zahvatiti u sva područja crkvenog i vjerskog života, i tako pred očima čitavoga svijeta pokazati na aktualnost uzvišene misije Svete Stolice.« (Tüchle) Pokazao ju je odmah na početku svog pontifikata nastupnom enciklikom »Ubi arcano«, u kojoj je linearno zacrtao što hoće. Učinio je to:

1. ispitavši pomno društveno stanje svijeta u kojem je bio Papa, i iznijevši na vidjelo sva zla koja su pritiskala tadašnje društvo;

2. preporučio je i sredstva koja smatraše najuspješnijima da se zla izliječe saževši ih u traženje »pravoga Kristova mira«, a koji se jedino može naći u »Kristovu kraljevstvu«.

Da bi se ostvarila ta uzvišena, ali nimalo laka zadaća, Papa odlučno upire u Crkvu kao instituciju s Papom, biskupima i svećenicima. Njezina je misija da se bori za Kristovo kraljevstvo, u kojem je jedino moguće ostvariti pravedan mir, a s njime i sve blagodati čovječanstva kako na nadnaravnom, tako i na vremenitom planu. Ratne strahote I. svjetskog rata, tolika počinjena nasilja i nepravde, vapila su za mirom i pravdom, koja će biti jednaka za sve. Silan zadatak, koji je nadasve tražio veliku vjeru, čvrstu nadu u mogućnost ostvarenja velebnoga i neophodnoga plana, žarku revnost koja se rađa iz ljubavi što pokreće čitava čovjeka, sve njegove neslućne energije. Papa Achille Ratti bio je do srži svoga bića uvjeren, da se zlokobno djelo laicizacije društva — tj. otpad od Boga i njegovih svetih zakona — moglo ostvariti djelomično (navodim doslovno Papine riječi) i zbog »apatije« (nehaja) ili strašljivosti dobrih koji se uzdržavaju od borbe i opiru se mlitavo«. I zato je u enciklici »Ubi arcano« žarom i silom Ilije proroka naglasio da je Crkva po svojoj biti aktivna, misonarska i apostolska. Ona, dakle, kao takva mora se sva staviti u pokret: ne samo Papa i biskupi, ne samo svećenici, redovnici, redovnice, nego i laici, koji će stupiti u redove Katoličke akcije. Ona, okupljajući članove Crkve koji ne pripadaju kleru ni redovništvu, neprijeporno pripada i pastoralnoj službi Crkve i kršćanskom životu. Svi kršćani moraju biti apostoli, svi moraju biti aktivni, jer to spada na bit kršćanskog života.

Papa, koji nikad ne želi ostati samo na planu ideja i teorije, pokazuje konkretno u čemu se sastoji duh kršćanskog apostolata, Katoličke akcije. Sastoji se u molitvi, u živoj riječi, u promicanju dobrog tiska, u primjeru cjelokupnog kršćanskog života, u djelotvornoj ljubavi, koja će božanskom Srcu Isusa Krista Kralja privoditi duše i sve činiti da Krist Kralj ponovno zadobije prijestolje u obiteljima i ljudskome društvu.

Paralelno s enciklikom »Ubi arcano« mladi profesor Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu dr. Ivan Merz u zadnjih šest najaktivnijih godina svoga mladoga života s dušom punom Krista, srcem koje kuca za Crkvu, ljubavlju kojom hrvatsku mladež želi osvojiti za Kristovo kraljevstvo, daje se na vatreni APOSTOLAT. Organiziranoj katoličkoj orlovskoj mladosti postaje učitelj i vođa, organizator, unoseći u nju duh Kristova Evanđelja, privodeći je liturgiji, Euharistiji, oduševljavajući je za Crkvu i Papu, za velike Papine ideje i planove, da se pravi mir — tj. onaj Kristov — ostvaruje u Kristovu kraljevstvu. O svemu tome Ivan, pun žara koji mu je dolazio od Euharistije, govori na velikim orlovskim sletovima, o tome piše programatske članke i rasprave. On želi u hrvatsku trobojnicu utkati križ, vjerujući s apostolom Pavlom, da je »bez sumnje govor o križu ludost za one koji propadaju, a sila Božja za one koji se spasavaju« (I Kor , 18). I dok su njegovi suvremenici, kao i nekoć Pavlovi, jedni zahtjevali znakove — bili su to Židovi, — a drugi tražili mudrost — bili su to Grci —, on je hrabro poput Apostola naroda propovijedao Krista raspetoga, sablazan za Zidove, ludost za pogane, a za pozvane Krista, Božju silu i Božju mudrost, jer je Božja ludost mudrija od ljudi, i Božja slabost jača od ljudi (Usp I Kor 1, 22—25). I u tome je bio sav njegov APOSTOLAT, sva njegova aktivnost, sva njegova politika. Pa iako g. 1938. već 10 godina nije bio više među živima na zemlji i nije slušao posljednju božičnu aiokuciju Pija XI. na Badnjak iste godine, ipak je za života nosio u srcu ono što je Papa starac tada svečano posvjedočio: »Uvijek sam svima napominjao, da nije istinski i u punini ljudsko ono što nije ujedno i kršćansko i da je neljudsko ono što je protukršćansko.«

Merz to nije nosio samo u glavi i u srcu, već je prema tome i djelovao braneći u našim stranama temeljne ljudske vrednote kao što su sloboda vjere i savjesti, poštivanje dostojanstva ljudske csobe, obrana etičkih načela. Sve je to želio prožeti, i na taj način oplemeniti Kristovim Evanđeljem, kojega, najkvalificiraniji tumač, propovjednik i glasnik bijaše tada Pijo XI., Kristov namjesnik na zemlji.

Merz je doživio i objavljivanje druge Papine programatske enciklike »Quas primas« od 11. prosinca 1925., kojom je Papa uveo u Crkvu svetkovinu Krista Kralja, ali u kojoj je sve ono što je rekao u »Ubi arcano« usredotočio na Isusa Krista Kralja i njegovo kraljevstvo. On je odmah na početku te enciklike jasno ukazao na uzrok bujice zala, koja su preplavila svijet. Uzrok leži u tome što je veći dio ljudi iz svog osobnog života i prakse, iz obitelji i javnog života odstranio Krista i njegov sveti evanđeoski zakon. A takav otpad nije mogao uroditi ničim dobrim, a pogotovu ne pravednim i trajnim mirom u svijetu. I nema pravog mira ni blagostanja, dok svijet ne prihvati Krista Kralja, njegov slatki jaram, njegovu vladavinu.

Merz opet dobiva nova nadahnuća, nove pobude za svoj rad među mladima, na kojima svijet ostaje. Nova svetkovina Krista Kralja i Papin dan slave se u orlovskim organizacijama pod njegovim vodstvom najsvečanije, ali zato da Kristova oslobađajuća vladavina zahvati svagdašnji život mladih orlova i orlica, koji će nastojati živjeti i raditi prema evanđeoskim načelima, i koji će za ta načela hrabro svjedočiti u privatnom i javnom životu.

Promatrajući Merčevu aktivnost u njezinu povijesnocrkvenom kontekstu, danas je neobično važno uočiti i naglasiti još jedan element, koji proizlazi iz učiteljstva Pija XI., a kojega se Ivan Merz najsavjesnije držao. Apostolska aktivnost Crkve — uočio je Papa Ratti — mora sačuvati svoj eminentno »duhovni«, »vjerski«, »nadnaravni« značaj, jer su dobra što ih Crkva čuva i promiče duhovne naravi. Ona su i duhovna i vječna, za svako vrijeme. Iz toga opet jasno slijedi da se Crkva niti »hoće«, niti »mora« uplitati »u vođenje čisto ljudskih stvari«, osim ako ne bi postojao »opravdan uzrok«. A to bi se moglo dogoditi kad bi (koja politička vlast stvorila nepravedne zakone, koji bi pogađali ikoje »dobro« ili »pravo« Crkve. Druga posljedica koja proizlazi iz ovoga jest superiornost Crkve nad drugim društvima, kojima je ona postavljena za »učiteljicu i vodiča«. Superiornost dolazi od superiornosti duhovnih nad vremenitim dobrima, koja su povjerena građanskim vlastima. Zbog toga Pijo XI. kaže, da se sve od početka svog pontifikata zalagao za to da »pribavi dužno poštovanje koje pripada onim vrijednostima i onim interesima, koji — jer su duhovne naravi — nisu ni manje veliki ni manje važni, već viši od svih drugih interesa.« I Merz se žarom proroka i apostola zauzimao za te interese, promicao moralna i duhovna dobra, ostavljajući politiku, koja je vremenita stvarnost, po strani. On je želio depolitizaciju Katoličke akcije, vjerujući da će na taj način učiniti veće dobro i za Crkvu i za narod, u kojem se rodio, živio i djelovao.

Nakon smrti Ivana Merza te nakon pontifikata Pija XI. prošlo je pola stoljeća, u ikojem se toliko toga dogodilo, a i promijenilo i u Crkvi i u svijetu. U Crkvi je sigurno bio najveći događaj II. vatikanski sabor sa svim svojim posljedicama te se danas s pravom možemo pitati bismo li mi danas mogli isto tako raditi kao Ivan Merz? — Odgovor bi bio negativan u tom smislu što su neke crte tadašnje ekleziologije za naše današnje pojmove nakon koncilske konstitucije II. vatikanskog sabora »Lumen gentium« prenaglašene, kao na primjer pretežno apologetsko gledanje na Crkvu, prezanosno poimanje papinske hijerhijske karizme; možda malo pretjerano pouzdanje u organizaciju i centraliziranje sila i apostolskih aktivnosti; to je stil upravljanja koji se nadahnjuje na kanonima, a što može odisati nečim čime se vode svjetovne ustanove, dok bi bilo poželjno da u Crkvi sve, pa i uprava, bude u što većoj omjeri evanđeoska. Unatoč tim ograničenostima ekleziologije iz vremena Pija XI. ima u njoj i toliko toga što je i danas vrlo aktualno. Spomenuo bih osobito duhovnost katoličkog laikata, a što i kod ozbiljnih povjesničara stvara jedinstveno uvjerenje, u tom se svi slažu, da je kraljevsko dostojanstvo Isusa Krista sačinjavalo »ideju vodilju« ekleziologije i aktivnosti Pija XI., a mogli bismo reći i našega Merza, koji je bio tako izrazito papinski čovjek. Mislim da ta ideja ni danas ne gubi ništa od svoje snage, jer se ne radi samo o kraljevskom dostojanstvu Isusa Krista ni o njegovu kraljevstvu, nego još više o njegovoj osobi, koja je s koje je god strane promatramo uvijek tako inspirativna. To vrijedi i o Isusu Kralju, jer i za tu istinu, kako na dugo i široko raspravlja enciklika »Quas primas«, imamo sigurnu podlogu u Svetom pismu Staroga i Novoga zavjeta.

Sva aktivnost Pija XI. može se u potpunosti shvatiti samo ako je promatramo u svjetlu nauke o Kristu kao kralju. Toliko Papino zalaganje za Katoličku akciju bijaše zato što ju je on smatrao službenim i organiziranim sredstvom Kristova kraljevstva u ljudskome društvu. To se zalaganje u njegovu učiteljstvu naročito izražavalo i u tome što je Papa silno naglašavao ozbiljan apostolski odgoj kao neophodnu pretpostavku za uspješnu i djelotvornu katoličku akciju, koja će biti sposobna za svaku aktivnost. A tko bi se usudio ustvrditi, da je takvo nešto zastarjelo?

Merz je mlade u redovima orlova nastojao odgojiti za potpune kršćane, koji će se za Kristovo kraljevstvo zalagati i na taj način, i doista je i odgojio tolike vrijedne katoličke laike, možemo reći katoličku elitu, u kojoj je bilo mnogo studenata i intelektualaca, no i radnika i ljudi sa sela. Osobno sam se susretao s takvim ljudima, koji su nakon vihora rata i poratnog doba ostali uvijek vjerni i dosljedni idealima koje su naučili u Merčevoj, a on u Pijevoj, a Pijo XI u školi Krista Kralja.

Suvremeni poznavalac Pija XI. Luigi Crippa u uvodu knjige »Pio XI — Contro i nuovi idoli« (Padova 1983.) u pitanju Katoličke akcije s pravom naglašava kako je taj Papa čvrstoćom i jasnoćom uvijek želio Katoličku akciju samo kao sredstvo eminentno religioznog djelovanja, htio da bude apostolska i stoga absolutno izvan svake politike, kako bi što bolje izražavala i sačuvala duhovni značaj Kristova kraljevstva pa stoga i izrazito vjerski cilj djelovanja Crkve u svijetu. Pijo XI. je neumorno dozivao u pamet i članovima hijerarhije i katoličkom laikatu da ostane izvan svih političkih stranaka i da se neprestano izdiže iznad njih. A da bi to mogla, Papa je naglašavao nužnost i apostolsku ulogu kontemplativnog života, apostolsku vrijednost molitve, proučavanje katekizma, dosljednost kršćanskog života, a upravo je strastveno isticao dužnost i mogućnost za svakog kršćanina da teži za svetošću i heroizmom. Ponavljao je, da bi u onako ozbiljno i teško doba kakvim je smatrao svoje, za kršćanina bio pravi zločin da ostane prosječan.

Spomenuo sam na početku onu izvanrednu pohvalu prof. Federicia o Ivanu Merzu. Ja bih joj se usudio dodati, da je Merz bio jedan od najpoučljivijih učenika i sljedbenika učiteljstva Pija XI., a istu je poučljivost nastojao prenositi i na mladu generaciju među kojom i za koju je radio. I u tome ga također možemo nasljedovati. On se, sigurno, nije zadovoljio polovičnošću, već je bio potpun kršćanin i apostol za svoje vrijeme. On nikad nije posumnjao u svoje ideale, i jer je za njih gorio, postao je svjetionik ne samo za svoje nego i naše vrijeme. Da je doživio g. 1986., dakle, ovu našu u kojoj mi živimo, bio bi 90-godišnjak. Sa svojom crkvenosću, smislom i osjećajem za Crkvu, kako bi on osluškivao učiteljstvo Crkve preko Papa, preko II. vatikanskog sabora, preko nedavne Izvanredne sinode biskupa, preko enciklika sadašnjega Pape, koji ima nešto od jasnoće, čvrstoće i sigurnosti Pija XI., koji je poput njega rođeni vođa, otvoren problemima sadašnjeg trenutka Crkve i svijeta, ali koji neustrašivo naviješta i brani evanđeosku nauku i kršćanski moral. Ivanu Merzu to nije bilo dano, a nije mu bilo ni potrebno, jer on je u malo godina proživio mnogo vremena, a preživio ga je, jer je živio intenzivnim životom, svjestan da se samo jedanput živi, i kad je samo jedna šansa života, onda je valja ozbiljno i odgovorno iskoristiti.

Vjerujem, da je povijesno-crkveni kontekst aktivnosti Ivana Merza, koji se poklapa s prvom polovicom pontifikata i učiteljstva Pija XI., prikladan da bolje shvatimo toga našeg duhovnog velikana, a isto tako da od njegova idealizma, dosljednosti, revnosti nešto naučimo kako treba biti kršćanin i čovjek Crkve u ovom našem vremenu, koje je Gospodin dodijelio nama i na taj nas način obdario mnogim mogućnostima, koje bi bila grjehota proigrati.