IN MEMORIAM

MR. PHARM. ZLATA ŽUPAN-DUGAČKI

U Zagrebu je 21. veljače 1987. godine preminula gospođa Zlata Župan-Dugački, magistra farmacije, a sestra poznatog sveučilišnog profesora Zvonimira Dugačkog.

Gospođa Zlata rodila se u Vukovaru 28. lipnja 1909. Nakon sretnog djetinjstva i mladosti koje je provela u brojnoj katoličkoj obitelji, s početkom rata započinje i njezin kalvarijski životni put, obilježen teškim trpljenjem, ali koje je podnosila herojski, dostojanstveno i nadasve predano u volju Božju, premda je često stajala nijema pred tajnama trpljenja koja su je nemilosrdno pogađala.

Zaručnika su joj strijeljali njemački okupatori odmah početkom rata. Oca joj je na ulici u Zagrebu usmrtio njemački kamion. A s udajom su počela još veća trpljenja, jer su nju i njezina muža uhitili Nijemci u Travniku gdje su bili na službi, te su ih poslali kao taoce u jasenovački logor. Preživjeli su sve strahote logora i prije općeg pokolja gotovo su čudom oboje bili spašeni. Izašli su doduše živi, ali s trajnim posljedicama. Za njihova ratna stradanja nije bilo razumijevanja niti nakon rata.

Rodilo im se dijete, ali je ono brzo umrlo nakon rođenja. Suprug joj je zbog svojih rodoljubnih uvjerenja bio osuđen na zatvor, a iz njega se vratio s teško narušenim zdravljem. Kao žrtve nerazumijevanja i progona, bez vlastita stana, bili su prisiljeni živjeti u maloj sobi i kuhinjici i to u sustanarstvu, koje im je svakodnevno zagorčavalo i onako teški život. Suprug joj je preminuo u Lourdesu za vrijeme jednog hodočašća. Sin Željko, student, tragično je nastradao u cvijetu mladosti. Gospođa je ostala sama sa svojom patnjom, ali i s jakom vjerom koja joj je u tim teškim životnim iskušenjima bila i jedini oslonac.

Posljednjih godina života neobično je puno radila za kauzu beatifikacije Sluge Božjega Ivana Merza, kojega je osobno poznavala i duboko štovala. Strpljivo je prepisivala i na stotine i stotine stranica Ivanovih spisa i drugog materijala potrebno za odvijanje postupka za proglašenje Ivana Merza blaženim.

Ovom prigodom Postulatura Sluge Božjega Ivana Merza najiskrenije joj zahvaljuje! Svoj život, kroz koji ju je Bog tajanstveno vodio, ostavila nam je zapisan u svojim brojnim i dirljivim pismima. U posljednjem njenom pismu koje je uputila na Radio Vatikan 7. veljače 1987. molila je snimak emisije o njezinu sinu. U Zaglavku toga pisma otisnuta je lijepa slika raspela s ovim tekstom: »Naš je život neispisani papir dok na njemu ne napišemo — trpio sam.«

I ako je ta rečenica istinita za svakoga, za nju je još više. Zato vjerujemo da je kroz križ, u čiju je spasonosnumoć čvrsto vjerovala, našla i put u vječni i blaženi život.

A ako su joj naše molitve još potrebne, uključimo je rado kako bi što prije ugledala Onoga kome se nadala i u koga je vjerovala da će ga gledati licem u lice, onakvog kakav On jest — Neizreciv!