ŠEZDESETA OBLJETNICA MERČEVE SMRTI

Ivan Merz je umro 10. svibnja 1928. g. u Zagrebu od teške i neizlječive bolesti. Bio je siguran u svoju smrt. Tješio ga i bodrio u tim teškim momentima o. Vrbanek iz Družbe Isusove. On ga vodio i brinuo se o njegovoj duhovnoj formaciji, koja je veoma intenzivno počela pod vodstvom jednoga redovnika iz Sulpicijanskoga reda. Sa njime ga upoznao njegov zemljak iz Sarajeva, koji je zajedno sa Merzom studirao na Sorboni, dr. Đuro Gračanin, naš profesor apologetike i retorike. On je pokrenuo divnu duhovnu knjižnicu »Vrelo života«, koja već i sada izlazi u Sarajevu više godina sa lijepim sadržajem. Dr. Gračanin je napisao i knjižicu: »Moja sjećanja na Dra Ivana Merza«.

Toga nadnevka se dogodilo ono što je Merz dao napisati na svom spomeniku na Mirogoju: »Mihi vivere Ckristus et mori lucrum«. Krist mi je život, a smrt dobitak. Ova posljednja tvrdnja meni je bila uvijek čudna, kad sam bio mlađi. Kako mladi čovjek može tvrditi, da mu je smrt dobitak. To je znak velikoga duha Merčeva, koji je više živio na drugom svijetu negoli na ovom. Vječno je bio u meditaciji i molitvi sjedinjen sa Gospodinom. Stoga, nije bio nepripravan na taj presudan čas. Reče mu Gospod: »Dođi Slugo dobri i vjerni...«.

Godine 1988. htjeli smo proslaviti 60. obljetnicu njegove smrti. Oko te proslave zbratimiše se i Banja Luka i Zagreb. Tamo se rodio, a ovdje blaženo umro. Divna veza po jednom svecu.

Sestra Kazimira Živičnjak napisala je prelijepu melodramu o Merzu koju su Banjalučani izveli u Zagrebu u sjemeništu na Šalati u nedjelju poslije 10. svibnja. Predvodio ih je njihov poletni i zauzetan mladi biskup, koji je i sveuč. profesor u Sarajevu, dr. Franjo Komarica. S. Anita iz Nazareta u Banjaluci izvježbala izvrsno pjevanje Zbora banjalučke katedrale. Priključio se i veliki dječji zbor župe sv. Petra iz Zagreba koji je uvježbala s. Damjana. Sav aranžman i prijam Banjalučana preuzela je s. Cecilija iz Tuškanca, zamjenica č. Majke s. Klanjateljica. Prije podne su u bazilici Srca Isusova pjevali pjevači iz Banjaluke sv. misu, koju je predvodio biskup dr. Komarica, koji se zanosnim riječima obratio sabranim štovateljima Ivanom, a poslije mise pošao na Merčev grob u istoj crkvi, gdje je tiho i ponizno molio svoga Banjalučanina Ivana - vjerujem - za svu katoličku Hrvatsku, ali posebice za svoju Banjalučku biskupiju i njenog biskupa msgr. Alfreda Pichlera.

Banjalučane u Crkvi i na Šalati je pozdravio u ime Zagreba Aktor Kauze. Kod sv. mise je propovijedao dr. Stanko Vitković, prebendar iz Zagreba. Na sam dan je prevodio misu msgr. Ivo Došlin, kanonik i rektor sjemeništa na Kaptolu, a izrekao izvrsnu propovijed o Merzu, koji je inaugurirao Vatikanski Koncil, sveučilišni prof. dr. Josip Kribl.

Crkva je svaki puta u Palmotićevoj bila puna. Primilo se mnogo Sv. Pričesti. Ivan je sa neba sigurno radosno promatrao, kako se njegova braća hrane Kruhom života.

Te godine je izašla iz štampe Biblioteke U Pravi Trenutak drugi životopis Ivana Merza od dr. Kniewalda. Tu biblioteku je pokrenuo đakovački profesor dr. Ivan Zirdum, koji je ujedno župnik u Đakovačkim Selcima. Hvala mu na ovom velikom doprinosu za proslavu Ivana Merza, koji neka s neba zagovara uspjeh njegova tiskovnog apostolata.

Postulatura je pokrenula biblioteku o Merčevu radu, posebice o njegovu dnevniku. Biblioteka se zove ŽEA (Žrtva, Euharistija i Apostolat). To je geslo života i rada Ivana Merza.