XLII/»Vrhbosna« 1928, 6/92-93

+ Dr. Ivan Merz

Rođen je 16. XII. 1896. u Banjoj Luci od majke Terezije i oca Mavre. Pučku je i srednju školu polazio u svom rodnom mjestu. Prvu je sv. pričest primio 22. IV. 1906., a naredne mu je godine biskup Marković podijelio sv. potvrdu. Kao realac se upoznao s preporodnim nastojanjima biskupa Mahnića. Na bečkom je sveučilištu 1915.-1917. studirao germanistiku i romanistiku. Pozvan u vojništvo, bio je do konca rata na talijanskom bojištu. - Iza rata nastavlja universitetski studij u Beču i u Parizu na Sorboni i Institut Catolique. Promoviran je na čast doktora filozofije u Zagrebu na osnovu svoje radnje: Utjecaj liturgije na franceske pisce od Chateaubrianda do danas. Službovao je na nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu kao profesor franceskog jezika.

Iz Beča, a osobito iz Pariza, vraća se Ivan kao jaka religijski izgrađena ličnost. Temeljna je značajka Ivanova pogleda na svijet duboka vjera i vrhunaravsko gledanje svih životnih pojava u svijetlu vječnosti i Božjega Promisla. On sam kaže: »Okanio sam se estetsko-literarnog gledanja na svijet i počeo promatrati život kakav je u stvarnosti, t. j. u koncepciji Spasiteljevoj«.

Druga je značajka dra Ivana Merza njegov sensus catolicus. Njegovo se katoličko shvaćanje očitovalo najprije u tome, da je sve gledao i prosuđivao u jasnom svijetlu crkvenih odredaba, smjernica i nastojanja. »U katoličkoj Crkvi vidim sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa, a u sv. Ocu Papi gledam čovjeka, kojega je moj Bog postavio za svog vrhovnog vidljivog namjesnika na zemlji. Zato ljubim Katoličku Crkvu i sv. Oca Papu kao i Isusa.« Stoga je on, kao nitko dosad u hrvatskim krajevima, s velikom ljubavlju i ustrajnošću proučavao odredbe i upute svete Stolice i katoličkog Episkopata širom svijeta u svim pitanjima savremenog života. On nije tražio svojih riješenja ni novih puteva, on je uvijek pitao: što o iskrslom problemu sudi katolička Crkva. A kad je ličnim proučavanjem našao odgovor, tada je uvijek i odmah pokorio svoj razum i dosljedno provodio spoznatu istinu u svome životu i radu. U tu je svrhu stalno čitao Osservatore Romano, La Croix, Documentation Catholique i KIPA, te sustavno studirao skolastičku filozofiju i teologiju po prvim autorima, posebno po sv. Tomi Akvincu. Potanko je proučio u originalu sve poslanice, odredbe i dekrete pape Pija IX., Leona XIII., Pija X., Benedikta XV., i Pija XI.

Daljnja je značajka dra Ivana Merza njegova iskrena i duboka pobožnost, koja je zahvaćala čitavog čovjeka, a potpuno se oslanjala na liturgiju. Na bojištu je u streljačkim jarcima često klečeći molio, pa su se u njegov primjer sve više ugledali njegovi drugovi. Kod kuće je svakog jutra najprije 3/4 sata razmatra. Zatim je pošao u crkvu, »molio sv. misu« i primio svetu pričest. Na večer je molio krunicu, ispitao savjest i pripravio se za sjutrašnje razmatranje. Kao duhovno štivo čitao je vrlo mnogo asketskih djela prve vrste. Sam je rekao, da mu solidnu hranu pružaju samo klasična djela svetog Franje Saaleskog, sv. Augustina, Scheebena, P. Meschlera i t. d. Slađahno-pobožnih knjiga, koje mnogo paze samo na stil i jezik, nije volio. Često je znao sate proklečati u onom kutiću svoje sobe, gdje je nad njegovim uzglavljem gorjelo vječno svjetlo pred lurdskom Gospom. Tako je provodio duhovni život, koji je, po njegovim riječima, »sudjelovao u unutarnjem Božjem životu. Bez ovog dioništva s Bogom prestao bih bivstvovati. Bez toga je pakao.«

Žarište je života Ivanove duše bila presveta euharistija. Zato je on i slijedio Spasitelja putem žrtve. Vrlo je mnogo postio i trapio se, dok mu zadnjih godina, kad je ozbiljno pobolijevao, nijesu roditelji, prijatelji i duhovni vođa ozbiljno savjetovali, da se više brine za svoje zdravlje. Nikad nismo vidjeli, da se zabavlja. On je vječno radio, razmišljao, rješavao probleme. Odmarao se malo i rijetko, i to više na nagovor drugih, nego sam od sebe. Kao doktor filozofije mislio je na svećenički stalež, ali razabravši u duhovnim vježbama jasno Božji poziv i svoju zadaću u katoličkom svjetovnom apostolatu, zavjetovao je Gospodu vječnu čistoću i posve se njemu posvetio i žrtvovao. Bio je tih i skroman, popustljiv razlozima, vrlo obziran prama ličnostima, pazeći uvijek da ne bi povrijedio kršćanske ljubavi, ni napram onih, koji bi mu nanijeli teških uvreda i nepravda, ali dosljedan i ustrajan u obrani prava Boga i Crkve i izvršavanju spoznate životne zadaće u pravcu Katoličke Akcije.

Tako izgrađena, u sebi smirena i harmonijska ličnost mogla je razviti veliku apostolsku djelatnost. Ivan je u svom radu znao što hoće i nije tražio sebe, nego uvijek samo Kraljevstvo Božje. Ubrzo je upoznao da omladina teži za borbenom i manifestativnom organizacijskom strukturom, koja obuhvaća čitavog čovjeka. U mladosti se mnogo bavio športom, pa je znao, kako je potreban i tjelesni uzgoj omladine, ne kao cilj, nego kao sredstvo i dio općega uzgoja. U drugu je ruku htio cijelu hrvatsku katoličku omladinu približiti Crkvi i zadahnuti je pravim crkvenih duhom i ljubavlju prama sv. Ocu Papi. Tako dolazi do osnutka Hrvatskog Orlovskog Saveza. Zadržavši sve oznake Orlovstva, kako se razvilo u slavenskim zemljama, postaje hrvatsko orlovstvo avangarda hrvatske Katoličke Akcije u smislu Pija XI. To je zasluga tihog i neumornog rada dra Ivana Merza. Zlatna je knjiga hrvatskog orlovstva, koju je izdao HOS, a uredio u glavnom dr. Ivan Merz, velika skretnica u životu hrv. kat. omladine. A skretničar je bio dr. Ivan Merz, potpuno svijestan čitavog zamašaja svoga rada, ali uvijek tih, skroman i ponizan, uvijek se uzdajući samo u Boga. Hrvatski orlovi i orliće znadu i osjećaju, da su oni, kao i cijela Katolička akcija u Hrvatskoj, njegovom smrću izgubili svoga prvoborca. U velikoj boli srca, koju dijele svi hrvatski katolici, zapanjeni šute pokoravajući se odredbi Božjega Promisla, koji gaje od nas uzeo u času, kad nam je, ljudski sudeći, bio najviše potreban. Ali uza svu bol ne tuguju, jer se ufaju, da je on sada u nebu još moćniji, nego je bio na zemlji, da će biti mogućnim zaštitnikom onih ideja, koje je na zemlji tako ustrajno i herojski zastupao u čitavom svom apostolskom životu i radu.

Preminuo je kao žrtva paljenica Gospodu vanrednom strpljivošću i predanošću podnašajući boli i patnje, kojima ga je pohodio Gospod. Zadnje je dvije godine svoga života pobolijevao od upale dušnika, vrata, plućnih vršaka i porebrice, a da se nije znalo za korijen njegove bolesti, za upalu čeljusnih i čeonih šupljina, koja se jasno očitovala tek koncem 1927. Za cijelo se vrijeme svoje bolesti nije štedio, nego je savjesno izvršavao svoje profesorske dužnosti, a uz to obavljao i premnoge poslove za HOS. Zadnje je vrijeme mnogo trpio. U njegovom dnevniku čitamo 15. II. 1928.: »Lahko je svaki dan primati svetu pričest.... Ali kako je trpko čovjeku, kad mora da grize i jede tvrdo drvo svetoga križa!« Bolest je sve više napredovala i zadavala mu sve većih teškoća, dok mu liječnici ne preporučiše operaciju, Uredivši ponovno svoju opsežnu korespondenciju i kartoteke, kao i lijepu biblioteku, oprostio se s roditeljima, koje je uvijek nježno ljubio, i pošao u kliniku. Tu je operiran od prvog specijaliste, koji mu je zajedno s drugim liječnicima, posvetio svu pažnju i brigu. No iza operacije prouzročila je upala čeonih šupljina upalu mozgovne opne. Velike je boli i teške patnje zadnjih dana podnosio takvim mirom, strpljivošću i obzirnošću, da su se svi prisutni divili. Svetu je popudbinu, na vlastiti zahtjev, primio u prvu nedjelju mjeseca svibnja. Isti mu je dan poslije podne, dok je bio pri potpunoj svijesti, u prisuću očevu i najbližih prijatelja, njegov ispovjednik podijelio zadnju pomast. Dva mu biskupa šalju dirljivim riječima svoj biskupski blagoslov na smrtnu postelju. Apostolski nuncij nalazeći se na proputovanju u Zagrebu, obaviješten o tomu, da dr. Merz umire, pohodio gaje i podijelio mu apostolski blagoslov. Sav potresen rekao je tom prilikom Ivanovom ocu: »Ako umre, nije nesreća za njega, nego za nas«. U predvečerje smrti primio je i od samog svetog Oca Pape Pija XI. brzojavni blagoslov. Zadnju noć je uz časnu sestru bdio uz njega Mons. dr. Beluhan i P. Ambroz, konventualac. U četvrtak, 10. svibnja u jutro, opet se našao uz Ivanovu smrtnu postelju mons. dr. Beluhan, koji mu je u ruku utisnuo i smrtnu svijeću i prvi izmolio crkvene molitve nad mrtvim tijelom Ivanovim, s njegovim ocem i najbližim prijateljima. Koji su Ivanu bliže stajali ne mogu se oteti dojmu, da njegova smrt imade dublje, mističko značenje. On je sam, odmah iza zadnje pomasti, izrazio, da svoj život žrtvuje za hrvatsko orlovstvo. Zadnjih pet dana svoga života nije mogao govoriti, samo je imao još trpjeti. Njegova je apostolska duša uzletila pred Svevišnjega u osmini blagdana svetoga Ivana Evanđeliste mučenog pred latinskim vratima u Rimu, zaštitnika hrvatskog orlovstva, u mjesecu Gospinom, u četvrtak, spomendan presvete euharistije.

Smrtni su Ivanovi ostanci sahranjeni u nedjelju, 14. svibnja uz veliko saučešće orlova i orlica i sviju hrvatskih katolika. Osim sprovoda biskupa Langa nismo doživjeli ovakvog sprovoda. Mnogi su ga htjeli vidjeti i dotaknuti ovakvog sprovoda. Mnogi su ga htjeli vidjeti i dotaknuti se njegova lijesa i mrtvoga tijela sličicama, križevima, krunicama i medaljicama, ili imati koju uspomenu od njega.

S dopuštenjem nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu od 17. svibnja 1928. br. 3664. sastavljena je od pokojnikovih najbližih prijatelja i uz gornju biografsku skicu, što je prenesosmo, otisnuta slijedeća

Molitva

Gospode Isuse Kriste, koji si, kako se ufamo, dušu vjernoga službenika svoga Ivana učinio dionikom života presvetoga Trojstva u nebeskoj slavi, molimo, da po njegovu primjeru, a po zagovoru svetog Ivana, apostola i evanđeliste, u nerazrješivoj zajednici sa svetom katoličkom Crkvom i rimskim Papom živimo, radimo i trpimo za slavu i proširenje kraljevstva tvoga, koji živiš i kraljuješ s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.