Ostavi nas Pastir dobri....

To su riječi Sv. Pisma Velikoga petka, koje se mogu primijeniti na smrt velikog isusovca, učenjaka, propovjednika i biskupa Miju Škvorca. Mnogo je radio za proslavu Ivana Merza, pa smo dužni njemu zahvalnost i molitve. Bio je u komisiji koja je pripremala materijale za beatifikaciju Ivana Merza. Ta komisija je otpočela rad 1958. g. Ustanovio ju je i potvrdio vrijedan uspomene zagrebački nadbiskup Kardinal Franjo Šeper koji je kasnije u doba Pape Pavla VI bio predstojnik Kongregacije za nauk vjere. Pokojni Kardinal je bio učenik Ivana Merza. Jednom prilikom bio je u Šibeniku. Slavila se 900. obljetnica grada. Do njega se probio novinar njemačkog časopisa, »Bunte illustrirte« i postavio mu ravno 21 pitanje. Posljednje je bilo otprilike: »Tko je Eminenco, u Vašem životu ostavio najveći trag s obzirom na vaš odgoj i karijeru?« Kad sam ja to pročitao, mislio sam, Kardinal će reći: »Alojzije Stepinac«. Bili su kolege u Germanikumu u Rimu i studirali zajedno na Gregorijani, no, Kardinal je na veliko i ugodno iznenađenje rekao: »Štogod imam zahvaliti za svoju osobnu kršćansku formaciju i što još danas imam - sve imam zahvaliti odgoju i svetom primjeru dra Ivana Merza, mojega profesora iz francuskoga jezika«. Vjerujem daje kardinal izbliza vidio kako Merz živi po evanđelju i to ga oduševilo, kako su kršćanski primjer i bratska riječ profesora dra Ljubomira Marakovića bitno utjecali na kršćansku praksu i formaciju našega budućeg Blaženika Ivana.

Pokojni biskup Škvorc pozvao me jednog dana u ime našega zagrebačkoga Kardinala, da li bih kao župnik sv. Petra u Zagrebu, što je već bila tradicija, preuzeo dužnost, da budem aktor kauze Sluge Božjega Ivana. Pristao sam, mada sam znao, da je to težak i dugačak posao. Bilo je i dosta poteškoća u tom postupku još za života biskupa Škvorca. Ali je sve riješeno. Sv. Kongregacija nije htjela ostaviti ni jednu nejasnoću. Komisija iz Zagreba je još uvijek slala potrebne informacije u Rim na zadovoljstvo Kongregacije uz svesrdnu pomoć i suradnju biskupa Škvorca. Kad je sa mnom govorio o Merzu, sav je sjao. Škvorc, kao duhovni čovjek i intelektualac, gledao je Merčev put i sebe tu prepoznavao, kao i mi svi drugi, koji smo željeli slijediti Merza.

Sigurno, da je Merz s neba zagovarao i pratio težak život o. Mije Škvorca. Bio je o. Mijo akademski propovjednik. Slušala ga sva akademska mladež Zagreba, i cijeli tjedan raspravljala o glavnim mislima njegova govora. Bio je rječit. Riječ mu je tekla kao sv. Ambroziju ili sv. Ivan Zlatoustom. Njemu nije manjkalo izraza. Veoma je brzo i logično mislio, što se osobito vidjelo na javnoj tribini u Zagrebu, kada je pred velikom publikom raspravljao o životnim pitanjima ljudske egzistencije - i to s velikim uspjehom. Napisao je divnu knjigu o Vjeri i nevjeri, te Jeruzalem i Antiohija. Već je za tisak imao pripravljen tekst života Isusova, napisao je i jedan roman, mnogo pjesama, osobito onu, koja je bila himna Euharistijskom Isusu s tako divnom melodijom maestra Galetića.

Nije u životu mogao iscrpsti sav svoj kapacitet. Stavljen je na stranu, nitko ga kao takovog nije trebao. Jednom mi se teško i tužno očitovao u svojim Križevcima koje je volio. Sav život mu je bila žrtva, jačala ga Sv. Euharistija, koja mu je dala veliki raspon propovjedničkog poziva, da apostolskim žarom privede i druge k Isusu kao i Merz. Hvala mu za sve, što je učinio za proslavu Ivana Merza, a dobri Bog, za kojim je zadnje dane tako žudio, bio mu nagrada u vječnosti.