Sluga Božji - dr. Ivan Merz

Prigodna propovijed 10. V 1988. (obljetnica smrti)

Dr. Josip Kribl, sveuč. profesor

Sluga

U svetom pismu dosta često susrećemo riječ »sluga«. To je moglo značiti odrpanac i nevaljalac. Čovjek koji nije stekao snage da stane na svoje noge, pa su ga zbog toga vihori života vitlali vamo-tamo i ostao je čovjek svega nestalnog i labavog.

No sluga Božji, a taj naziv nalazimo često puta na stranicama Svetog pisma, sve od Abrahama i svih patrijarha, sve od Mojsija i svih proroka, čestitih sudaca i kraljeva i svih pojedinaca niskog, malog roda, koji je pripadao niskom sloju Izraela, ali je bio povezan s Bogom, Jahveom nebesa; svi su oni bili sluge Božje. Njima je Bog predavao svoju misao o Izabranom, Božjem narodu i njima je povjeravao zadatke, čak i tajne svog providnosnog, božanskog gledanja.

Naziv sluga Božji ima uzvišeno značenje, koje se najbolje kristali u Božjem Sinu - Isusu Kristu.

Merz

Kad čitamo na Merčevom grobu - sluga Božji, onda to samo znači da se svetopisamki izražaj Božjeg sluge prelio u njegov život kao što se život Boga Oca prelio u Isusa Krista, iako ne istom mjerom.

Sluga Božji - Ivan Merz opovrgava krivo mišljenje da Bog poziva za svoje sluge, za svoje svece redovnike i redovnice, svećenike i biskupe. Ne, on poziva jednako i svjetovnjake ili laike.

Dekret

Najsuvremeniji dokumenat Crkve o tome je dekret: Apostolicam actuositatem. Dekret o apostolatu svjetovnjaka II Vatikanskog koncila. A on nam veli: Ne smije izostati apostolska djelatnost laika u Božjem narodu, jer svi smo pozvani na evandjeosku misao: »Idite po svem svijetu, naučavajte sve narode...( ).

Ovaj Dekret II Vat. sabora nema u sebi ništa posebna nova što već o tom predmetu nisu spominjali drugi dokumenti. (Leon XIII) To su stare misli uvijek novog Evandjelja. U taj sadržaj ulazi mladi Ivan Merz pod utjecajem našeg velikog intelektualca-katolika, profesora Marakovića, tako da će napisati u svom dnevniku 30. VIII 1914.

Maraković (Izgradnja)

Ja sam čovjek kao i drugi sa svim svojim nedostacima i manjkavostima. U mom životu »napasti navale užasno, no molitva me drži.« U svetinji nad svetinjama - citirajući usput i Rabindranatha Tagorea - u mom srcu je nepokolebiva vjera. Čistoća te vjere pomogla mu je iskočiti iz Vojne akademije u Bečkom Novom Mjestu koju je doživljavao kao središte za poniženje čovjeka. Takav je vojnički život, a mogao bi biti drugačiji.

Nedavno iza toga položio je zavjet sv. čistoće (12. XII 1915). Mladi student prava i filozofije sve je dublje upoznavao svoju izgradnju. Ni bečke ulice ni sastajališta kolega i kolegica u Beču pa ni kasnije teški ratno-vojnički život nije ga udaljavao od ideala Evandjelja. Baš naprotiv: sve ga to pripravlja za duhovnost laika, koja će ga dovesti do svetosti, do intimnog sjedinjenja s Kristom.

Tako je Ivan anticipirao ono što Dekret o odgoju laika II Vat. koncila piše na svojim stranicama, što piše o pozivu laika na vlastitu izgradnju.

Djelovanje

Iza proživljenih ratnih strahota i završenog studija u Zagrebu je bilo poznato ime katoličkog intelektualca Ivana Merca koji svetački živi. Profesorica Stanković, koja ga nije osobno poznavala, vidjevši ga prvi puta kako pobožno moli, prati svetu misu i kako prima svetu pričest - sve to u ovoj bazilici - zaključuje: To mora biti taj mladi, sveti intelektualac.

Ciljevi

Usavršavati vremeniti red evandjeoskim duhom, duhom Evandjelja poziv je svakog kršćanina i na to su u svojim okolnostima pozvani svjetovnjaci. Dekret citira riječi Učitelja, Isusa Krista: »Vaše svijetlo neka tako svijetli pred ljudima da vide vaša dobra djela ljubavi i slave vašeg Oca nebeskog (Mt, 3 16). U vrijeme moralnog i vjerskog raspada pjesnik Ivanova vremena ovako je to opisao:

U naše dane, u vremena tupa
Po svijetu vojska svih rugoba stupa.
Vrline dršću, bježe sveti zvuči
K'o lanad mlada kada viju vuci. (M. Pavelić)

Kako je doživio Ivan? Onako kako to Crkva traži. A on je znao da Crkva traži i poziva laike da svojim duhom, talentom, naobrazbom, znanjem i ponajviše praktičnim životom djeluju tako da u cjelokupnom životu Krist bude prvi. Tako će vremeniti red biti obnovljen Kristom Gospodinom. Karitativna djelatnost koja će zaustaviti mnogu suzu i utješiti mnogo nevoljnika treba se susresti u duhu, u kreposti ljubavi s onima koji to trebaju.

Ivan, da bi to mogao činiti, najprije sebe izgrađuje: duhovno, evandjeoski živjeti u milosti. Razmatra o božanskim stvarima, s njima i u njima mu valja i živjeti. Razmatrao je svaki dan 3/4 sata. To je vrijeme kada je uranjao u Boga poput srednjovjekovnih mistika. Bio je odan Gospi i svecima. A sasvim nas je kao studente iznenadilo, kad smo od jednog profesora saznali da se Ivan skidanjem svoga šešira na prostoru između Akademije i Umjetničkog paviljona klanjao Euharistijskom Spasitelju, u ovoj bazilici Sveta liturgija i duhovni život samozataje jačao je Ivana i prožimao svu njegovu duhovnost, kojom je nastojao naravni red stvari staviti u evandjeoske poglede i sadržaje. Razvoj Ivanovog duhovnog života vodio ga je u uronjenost u Bogu. Time se je Ivan pripravljao na već prije obavljeni poziv Crkve: naravni red treba evandjeoski preobraziti.

To će se kod Ivana pokazati u specifičko kršćanskoj, evandjeoskoj kreposti - Ljubavi: »Meni ste učinili koliko ste učinili jednome od ove moje najmanje braće.« (Mt 25,40)). »Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tom će svi upoznati da ste moji učenici« (Iv 13,35). Zato će životopisac zabilježiti Ivanove riječi-»Moje je zvanje ljubiti Boga i služiti mu...« A u duhovnim borbama za vjernost crkvenoj hijerarhiji je zapisao: »On je do skrajnosti štedio protivnika, njegov dobar glas pa i uz cijenu osobnih žrtava.«

Područje apostolata

Apostolsko djelovanje, veli dekret, temeljen je na kraIjevsko-svećeničkoj službi, svjedočkoj i proročkoj pa su laici pozvani da obiteljima, pojedincima, omladini, u različitim socijalnim sredinama, u narodnim i međunarodnim sredinama pozvani na apostolsko djelovanje. Poput prof. dra Drage Čepulića mnogi od Ivanovih prijatelja je mogao zapisati: Čovjek apostolske duše, Ivan Merz je doista bio apostol moga života! Ili onaj drugi: Kada sam se sastao s Ivanom Merzom, tada sam postao bolji i kreposniji (str. 274).

Tako su o svojim susretima s Merzom bilježili mnogi prijatelji i znanci.

Kad je profesorica Marica Stanković bila na hodočašću Orlica u Rimu, tamo je bio i Merz. Pošli su zajedno u centralu Katoličkih akademičarki. Tamo ih je dočekala neobično fina i uglađena, duhovno zrela i božanski prožeta, euharistijskim Kristom hranjena akademičarka. Sve im je protumačila. Merz je na koncu zaključio: Ovakve duše, ovakovi bijeli cvjetovi, rastu samo u zrelom katolicizmu, koji odgaja duše bogatim sadržajem vječne ljepote (str. 275). Tako je gledao Merz i tako je htio sebe i druge izgrađivati.

Načini apostolata

S obzirom na različite načine apostolata: pojedinačni u kojem treba čovjeku pokazati zbilju Boga koji se žrtvuje za čovjeka, ali koji poštuje javni kult i molitvu, pokoru, red i napore života - bilo da se radi o običnom čovjeku ili intelektualcu - osnovno je za čovjeka koji se ucijepio u Krista. Udruženi apostolat u svim svojim oblicima, koji u vidu Katoličke akcije naviještaju cilj Crkve: spasenje za vječnost, organiziranost rada u povezanosti s hijerarhijom, u jedinstvu Crkve za Božje Evanđelje - na tom području se pronalaze junaci prožeti svetošću.

Ivan se u tom smislu pronašao u Katoličkoj akciji i iza svih teškoća toga doba burnog katoličkog života kod nas za njega ostaje sadržaj: Osobno dubok vjerski i pobožni život. Socijalno djelovanje prema nacrtu Pia XI, karitativna djelatnost.

Pokazao je da je u svemu bio crkveni čovjek: kao laik, svjetovnjak sluša vodstvo Crkve i nastojao je da svi svjetovnjaci budu u apostolatu biskupa i svećenika. Sve prema dokumentima Crkve pa i sam politički život, koji se ne smije protiviti načelima katoličke vjere i ćudoređa.

Red koji treba obdržavati

Red koji treba obdržavati: Valjan odnos s hijerarhijom, sveti kler koji će laike odgajati za apostolat tako da mogu sudjelovati u planu Crkve za spašavanje duša. Uzajamna suradnja svećenika i laika na području biskupija, na narodnom i međunarodnom području pa čak i suradnja s kršćanima i nekršćanima, drugim riječima na opće ljudskom gledanju, koje se uključuje u božanski plan.

Kroz deset godina Merčeva života u Katoličkoj akciji, kojoj je Merz bio duša; on je znao trpjeti, žrtvovati se, doživljavati kriva poniženja, a samo zato, jer je bio dosljedan crkveni čovjek i jer je sve to kod njega dobivalo evanđeoski i božanski smisao i sadržaj. Djelovao je s ljubavlju i zato se je mogao održati na visini Evanđelja, čiji je sadržaj pjesnik sažeo rječima:

Po ljubavi ne po ćudi
Boga zakone mijenja svoje.
Pred ljubavlju svi zakoni
Stoje k'o da ne postoje! (Velimirović)

Iz ljubavi Evanđelja Merz je mijenjao svoju narav i preobražavao sve svoje naravno u božanski smisao života. Zato pred nama stoji lik Merza - svetog katoličkog intelektualca, koji je žrtvom, Euharistijom i apostolatom preobražavao svoje prijatelje i znance u Božje ljude.

Merz je imao duboko uvjerenje da ga upravo zbog toga mnogi krivo gledaju, preziru, a možda i mrze. U tim je časovima proživljavao smisao riječi pjesnika:

Zato svijet vas mrzi,
jer od svijeta niste.
Svijet i na me mrzi,
kako da vas voli,
Omrznutog Krista
Vi ste apostoli! (Velimirović)

To je Merz i te kako dobro spoznavao i osjećao. Njegova poruka za danas bila bi: crkveni ljudi ne smiju necrkveno. No nije se ni to promijenilo da crkveni dokumenat traži formiranje laika-svjetovnjaka onako kako je to Merz činio i djelovao!

Pred takvim likom sluge Božjega, Božjeg sveca moramo ostati u životnoj meditaciji i nasljedovanju, a osobito se to odnosi na naše crkvene poglavare i provincijale i biskupe.

A ti, Ivane, slugo Božji pomozi nam da mognemo ići u svom životu što sličniji tebi!

Molba upućena svim Biskupijskim Ordinarijatima za širenje kulta S. B. Ivana Merza.

Postulatura za proglašenje blaženim Sluge Božjeg Ivana Merza
41000 Zagreb, Kaptol 28
Broj prot. 12/89
Zagreb, dne 2. travnja 1989. g.