»Orlovska straža« 1928, 6/175-178

Zadnji dani dra Ivana Merza

Naš je Ivo zadnjih godina neprestano pobolijevao. Mi smo to znali, ali nismo ni slutili, da je rastanak tako blizu. Bolovao je od upale dušnika, vrata, plućnih vršaka, porebrice i nikako se nije mogao posve da oporavi uza svu pažnju, koju su mu posvećivali njegovi roditelji i uza sve njegovo lično nastojanje, kojim se odrekao i tvrdog ležaja i posta i mnogih navika, kojima je kroz godine svladavao sebe. U njegovu dnevniku čitamo 10. II. 1928.: »Dobio sam akutnu upalu čeljusne šupljine... Blago onima, koji s radošću iz ruku Gospodnjih primaju svaku bol i sjedinjeni s Isusom doprinose je za raširenje Crkve Isusove u dušama«... 15. II. 1928. »Lahko je svaki dan primati sv. pričest i gostiti se s Gospodinom. Oh, kako je čovjeku trpko, kad mora da grize i jede tvrdo drvo svetoga križa!«

Patnja zadnjih dana.

Bolest je sve više napredovala i zadavala mu sve više teškoća. Liječnici mu preporučiše operaciju. On se odlučio na operaciju. Našao sam ga zadnje večeri prije njegova odlaska na kliniku, kako slaže fascikle svoje opsežne kartoteke. Rekao mi je, da želi pomno sve urediti prije nego ode na operaciju. Ponovno je uredio svoju knjižnicu i veliku korespondenciju i tek se tada oprostio s roditeljima i pošao na kliniku. Pripisivao sam to njegovom smislu za red i njegovoj savjesnosti. No bilo je tu mnogo više: Ivo je predosjećao, da ne će dugo živjeti, i on se potpuno spremio za smrt i htio je da sve bude u potpunom redu. Svojoj je majci zadnje vrijeme znao reći, da će umrijeti prije nje i u po šale je molio, neka uzme za sina jednog njegova prijatelja i druga iz predsjedništva HOS-a koji je ostao bez oca i majke. Oprostivši se s roditeljima pošao je svome ispovjedniku, gdje je uvijek nailazio na puno razumijevanje i utjehu u najtežim časovima svoga života. Tako je i ovaj put ohrabren izašao iz one sobice na zadnji put svoga križa. I uspeo se u prvi kat usne klinike, gdje mu je u sobi br. 23, Kutvirt, doznačen krevet u dnu sobe, desno od prozora. Bilo je to 26. travnja. Drugo ga je jutro operirao prof. dr Mašek, koji mu je zajedno s ostalim liječnicima, posvetio svu pažnju i brigu. Iza operacije rana je tako jako krvarila, da mu je pozlilo, te je on sam pitao liječnika, bi li pozvao svećenika. Kad je ovaj to potvrdio, molio je, da se telefonski pozove njegov ispovjednik, da mu dade zadnju pomast. No ovaj je došao, pa ga je samo utješio, a da mu nije dao zadnje pomasti, jer su na klinici bili uvjerenja, da će krvarenje prestati i rana doskora zacijeliti. Kad krvarenje ipak nije prestajalo, a Ivo je sve više slabio, jer je mogao samo nešto mlijeka da uzme cjevčicom, zaustavljena je krv umjetnim sredstvima. Tada su mu već skinuli i ovoj, te se činilo, da bolest kreće svojim normalnim tokom. Već je mogao i nešto više mlijeka i tekućih stvari uzeti sa cjevčicom. U to je iznenada počela rasti temperatura, a on je priznao da ga boli glava. Tako je opet prošlo nekoliko dana, a da se nije opažalo posebnih razloga ozbiljnoj bojazni. Koji put se činilo, da teško govori i da je vrlo umoran, ali to nije bilo ni čudo uz toliki gubitak krvi, visoku temperaturu, a tolike dane gotovo bez hrane. U četvrtak, 5 svibnja kad se slavilo našašće svetoga križa, bio je vrlo umoran i vrlo je malo govorio. Mislio sam, da ga umaraju mnogobrojni posjeti. Kad su svi otišli, zamolio je, da mu se donese sjutradan, na prvi petak, svetu pričest. Dogovorih se sa časnom sestrom, koja ga je dvorila, da će mu donijeti svetu pričest bolnički duhovnik, kad bude pričešćivao i druge bolesnike. Svetu je pričest primio s velikom sabranošću i pobožnošću. Cio je dan umorno ležao i ljubezno primao mnoge posjete. U subotu su mu oči postale osobito velike i svijetle. U nedjelju, na blagdan svetog Ivana, zaštitnika hrvatskih orlova, opet je primio svetu pričest i to je bio posljednji razgovor, što ga je vodio ovdje na zemlji i što ga je mogao riječima izraziti, a ujedno i posljednja njegova sveta pričest. Tog je dana već ranim jutrom svima nama postalo jasno, da se Ivo nalazi u životnoj opasnosti. Upala čeonih šupljina prouzročila je upalu mozgovne opne, koja je postajala sve više difuznom. Našem je dragom Ivanu bolest uzela najprije govor, onda uopće cijelu desnu stranu tijela. Liječnici su poduzeli sve, što je bilo u njihovoj moći, da ga uzdrže na životu da ga spasu . No nisu više tajili, da samo čudo može ovdje promijeniti prirodni tok bolesti, kako se razvila kod Ivana. Držali su, da će preminuti već u nedjelju, ali njegovo zdravo srce i čistim i strogim životom vanredno sačuvani organizam dugo se borio protiv tako nagle smrti. Velike je boli i teške patnje zadnjih dana podnosio takvim mirom, strpljivošću i obzirnošću, da su se svi prisutni divili. Časna sestra, koja ga je dvorila, rekla mi je da nikad nije imala takvog bolesnika, da joj se činio kao svetac. U nedjelju poslije podne, oko četiri sata, podijelio mu je njegov ispovjednik zadnju pomast u prisuću očevu i najbližih prijatelja. Ivo je bio pri potpunoj svijest, ako i nije mogao govoriti. Kad gaje, iza zadnje pomasti, njegov ispovjednik pitao, želi li još što da kaže, kimnuo je glavom, da bi želio. A ispovjednik, pogađ ajući njegove misli, prema zadnjem razgovoru s njime, prije operacije, upitao ga: »Zar ne, vi žrtvujete svoj život za hrvatsko Orlovstvo?« Ivo je opet dao znak glavom da to želi.

Pred smrt.

Prema liječničkoj odredbi morali su se sada ograničiti mnogobrojni posjeti. Ivo je bio pri svijesti, i sve je zapažao, ali nije mogao reagirati drugačije, nego samo kimanjem glave, a kasnije samo još očima. Često su ga znali teško mučiti grčevi, u kojima je sigurno otplatio posljednji dinar svoga duga Stvoritelju; u kojima je sigurno otplatio posljednji diran svoga duga Stvoritelju; ako je još imao za što da trpi, tada je onih dana prošao svoje čistilište. Čas prije i čas poslije grča bio je pri punoj svijesti i prepoznao je one, koji su bili oko njega, pa bi lijevom rukom prešao preko glave gledajući ih onim velikim bolnim očima tako im govoreći, da ga glava boli. To je bilo sve, što je kazao i onim rijetkim posjetima svojih najbližih saradnika, koji su zadnjih dana smjeli na kratko vrijeme k njemu. Kad je opazio oca uza se znao je uzeti njegovu ruku, stisnuti je i približiti svome licu pokazujući tako svoju nježnost prama ocu i moleći ga da se moli za nj.

Često smo mu dali da poljubi križ i govorili: »Isuse tebi trpim, tebi živim, tvoj sam živ i mrtav!« Zadnje je dvije noći uza nj bdila časna sestra, a kroz dan je bio uvijek po jedan svećenik prisutan. Posljednje je noći uza nj bdio naizmjence msgr. dr Beluhan, P. Ambroz i O. Pavelić. U četvrtak, 10. svibnja u jutro opet se našao uz Ivanovu smrtnu postelju msgr dr. Beluhan, koji mu je u ruku utisnuo i smrtnu svijeću, dok smo mi drugi sa suzama u očima i drhćućim glasom molili: »Pritecite sveci Božji, dođite mu ususret anđeli Gospodnji prikazujući dušu njegovu pred licem Gospodnjim. Neka te primi Krist, koji te je pozvao i neka te anđeli dovedu u krilo Abrahamovo prikazujući dušu tvoju pred licem Gospodnjim.« Prisutan je bio uz msgra dra Beluhana i dr Protulipac. Ivanovo je disanje bivalo sve polaganije, bilo sve slabije; ležao je mirno, zatvorenih očiju. U to širom otvori velike oči, iz kojih mu je kanula smrtna suza. Pogled je upro tamo daleko u visinu, miran, pouzdan, siguran, još jedan uzdah, još jedan mali, jedva primjetljivi trzaj, i dr Ivo Merz je predao Svevišnjemu svoju plemenitu dušu. A mi smo kleknuli, dok je msgr dr Beluhan molio: »Pokoj vječni daruj mu, Gospode, i svjetlost vječna neka mu svijetli. Da počine u miru. Amen.«

»Dio je njegov među Svecima!«

Mnogo se onih dana molilo i žrtvovalo u Zagrebu i po svim hrvatskim krajevima, da Gospod povrati zdravlje svome gorljivom apostolu, kome je predstojao život velike izvandredne djelatnosti za slavu Božju. Pojedine su ugledne ličnosti žrtvovale svoj život i molile Gospoda, da njih uzme s ovoga svijeta, a njega da ostavi na životu. Gospodu se drugačije svidjelo. Ne mogu se oteti dojmu, da Ivanova smrt imade dublje, mističko značenje. Prekrasno pismo nadbiskupa Šarića i biskupa Srebrenica, koji ga tješe i šalju mu svoj biskupski blagoslov, nije više mogao čitati, ali smo mu pri svijesti saopćili sadržaj. Apostolski nuncij, nalazeći se 9. svibnja na proputovanju u Zagrebu, obaviješten o bolesti dra Merza pohodio gaje i podijelio mu apostolski blagoslov. Sav potresen rekao je tom prigodom Ivanovom ocu: »Ako umre, nije nesreća za nj, nego za nas.« U predvečerje smrti primio je i od samog svetog Oca Pape Pija XI. brzojavni blagoslov. Tako je naš Ivo, koji je toliko ljubio Svetoga Oca gledajući u njemu živoga Krista, primio na samrti i ovu rijetku utjehu i zadovoljštinu.... Ali on, koji je upravo zadnje vrijeme toliko žeđao za trpljenjem i želio da bude zaboravljen, primio je od Gospoda i tu milost, da nije mogao vanjskim znakom pokazati svoje radosti nad ovom velikom pažnjom biskupa i Svete Stolice; on je mogao tek zahvalnim trenom očiju pokazati, da je razumio, što su mu rekli... Unišao je u kliniku kao jedan običan pacijent, a njegovo je mrtvo tijelo izneseno s posebnim počitanjem, koje se iskazuje rijetkima. Da, dragi brate Ivo: prava je veličina u poniznosti i zaboravu pred ljudima, kako si Ti to zadnjih dana naročito podvlačio.

Na kliniku je sa sobom uzeo svoj nerazdruživi veliki Misal, razmatranja P. Meschlera, odluke svojih zadnjih duhovnih vježbi i krunicu koja mu danas ovija hladne prste. Kako nije mogao sam više »moliti misu«, zamolio me 1. svibnja, na dan svetih apostola Filipa i Jakova, da mu čitam misni obrazac. I zar je slučaj, da je zadnje, što je tako čitao iz svoga misala, čitanje knjige mudrosti: »Stajat će pravednici u velikom postojanstvu protiv onih, koji ih pritješnjivahu i odnesoše rodove rada njihova. Videći zbunit će se od groznoga straha i divit će se neviđenomu i nenadanomu spasenju i govorit će u sebi skrušeno i od tjeskobe duševne uzdisat će: »Ovo su dakle oni, kojima se nekoć podsmijevasmo i podrugivasmo. Mi lude, držasmo život njihov za ludost i svršetak njihov za sramotu: a gle, kako se pribrojeni među sinove Božje i dio je njihov među svecima!«