Dr. Marin Škarica

Ljubav prema liturgiji i francuskoj književnosti - motiv disertacije I. Merza

GOVOR dr. M. ŠKARICE NA PREDSTAVLJANJU DOKTORSKE DISERTACIJE IVANA MERZA

"L' influence de la liturgie sur les ecrivains francais"

Vijećnica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 16. prosinca 1996.

U ovom kratkom prikazu imam zadatak uka zati na liturgijsku pozadinu ove radnje, u stvari zašto se Merz odlučio pisati ovakovu neuobičajenu radnju. Iznijet ću i neka Merčeva liturgijska zapažanja i razmišljanja te kratko upozo riti na posebnost i vrijednost ove radnje uglavnom s liturgijskog stanovišta.

Razvoj Merčeve liturgijske orijentacije i formacije

Merz je u Sv. Gabrijelu blizu Modlinga u Sve tom tjednu 1920. godine obavio liturgijeske duhovne vježbe, koje je studentima držao poznati etnolog o. Wilhelm Schmidt. Otada je Merčev život poprimio snažni liturgijski pečat, te litur gija za njega postaje sve više život, i to život s Kristom i Crkvom, liturgija mu zapravo pomaže ostvariti zajedništvo s Kristom i Crkvom. Ta njegova ljubav prema liturgiji još više se osnažila i produbila za vrijeme njegova studija u Parizu, gdje je iskoristio sve mogućnosti da što dublje zađe u duh i bogatstvo liturgije. Tome je sigurno pridonijelo i njegovo svagdanje sudjelovanje na misi s misalom u ruci, njegova svagdanja pričest i često pohađanje svečanih liturgijskih obreda u raznim najpoznatijim pariškim liturgijskim centrima, koji su privlačili Parižane. Posebnu i jedinstvenu ulogu u formiranju mnogih francuskih i drugih intelektualaca, posebno pisaca, odigrala je kapela benediktinki u Rue Monsieur.(1) I Merz je najviše pohađao tu kapelu, jer je u njoj mogao duboko i istinski proživljavati liturgiju i u njoj aktivno sudjelovati.(2) Opažao je da liturgija ima velik utjecaj na mnoge ljude, posebno na intelektualce, pisce, obraćenike.

Zaželio je nešto dublje ispitati koliki je i kakav taj utjecaj. Zato je i razumljivo da se odlučio, u svojoj doktorskoj radnji ispitati koliki je utjecaj imala liturgija na francuske pisce. Tako nastaje njegova doktorska radnja: "Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do naših dana". Pisanje ove radnje omogućilo je Merzu da zaista duboko upozna liturgiju, njezino značenje, njezin duh i nadasve njezinu ulogu u formiranju pravog vjernika. Smatramo da je to bila zadnja faza Merčeva liturgijskog dozrijevanja i njegova potpuno liturgijskog usmjerenja. To mišljenje potvrđuje i J. Radić: "Izrada ovakove liturgijske disertacije bila je konačna faza u njegovoj liturgijskoj orijentaciji i izobrazbi. "(3) Isto tvrdi i D. Žanko, koji kaže da se "prema svemu čini, da je Pariz izvršio na njega (Merza) najdublji utjecaj"(4) i da je Merz "kroz liturgijsko-poetsku Francusku izradio svoju sve tačko-liturgijsku fizionomiju do savršenstva."(5)

Temeljne postavke utjecaja liturgije na Francuze

Ukratko ćemo prikazati samo glavne Merčeve postavke i tvrdnje, koje on povezuje uz liturgiju, a donosi ih u uvodu i prvom poglavlju radnje. U samoj radnji on želi pokazati i dokazati da su te njegove tvrdnje ispravne.

On kaže da je srednjovjekovna drama nastala iz liturgije, to jest iz potrebe da se liturgijska otajstva narodu prikažu na jasan način. Stoga je liturgija u ono vrijeme imala važnu civilizacijsku ulogu, koju je uglavnom izvršavala preko mnogih benediktinskih samostana. Svi su umjetnici bili pod utjecajem liturgije, tako da su sve umjetnosti dužnici liturgije, jer su sve one na neki način služile potrebama liturgije. Sve srednjovjekovne književne vrste nose očite tragove liturgijskog utjecaja, počevši već od 9. stoljeća, a posebno neka djela poznatih pisaca 17. stoljeća, kao djela R. Racinea, P. Corneillea, B. Pascala. J. B. Bossueta. 18. stoljeće prožeto je individualističkim duhom Enciklopedista, stoga je ono posve antiliturgijsko. Antiliturgijski pisac je J.J. Rousseau i njegovi sljedbenici: A. de Musset, A. M. L. de Lamartine, A. de Vigny i drugi. Merz je svoju radnju podijelio na liturgijske pisce, antiliturgijske i takozvane "indiferentne".

Dalje Merz tvrdi da objavljivanjem Genie du Christianisme F. R. de Chateaubrianda počinje povratak francuske kulture liturgijskim tradicijama, ali ovo još ne zahvaća narodne mase, jer su još postojale mnoge partikularne liturgije. Chateaubriand je uspostavio poštivanje liturgije u javnom mnijenju, ali njegovi dokazi nisu znan stveni. On opisuje najpoznatije obrede i čini se da tako prosvjeduje protiv antiliturgijskog duha Rousseauovih pristalica. Njegovo poznavanje liturgije je površno. Služi se liturgijom da iz nje izvede sentimentalne i romantične efekte. Tada dolazi jedan genijalan čovjek, don Gueranger, koji ponovno uvodi u Francusku liturgijsko jedinstvo, to jest jedinstvenu rimsku liturgiju, do kidajući sve partikularne liturgije. On je svojim lijepim i važnim djelima, Institutions Hturgiqu.es i L Annee liturgique omogućio širenje točnog shvaćanja liturgije i njezine ljepote. Merz naglašava da onaj tko želi upoznati liturgiju treba čitati ova djela. Guerangerova aktivnost stvorila je cijelu generaciju prijatelja liturgije. Sve ovo je na svoj način utjecalo na pisce. Barbey d' Aure villy preteča je liturgijskog pokreta među francuskim piscima. En route od Huysmansa (1896) označuje prvo doba cvata liturgijskog utjecaja u francuskoj književnosti. Claudelova zbirka Corona benignitatis anni Dei (1913) drugi je takav vrhunac utjecaja liturgije. Liturgija će ubuduće imati važnu ulogu u životu francuskog naroda. Tako je liturgijska umjetnost J. K. Huysmansa, P. Verlainea, P. Claudela i mnogih drugih pisaca na poseban način dužnik liturgije. Aktivnost opatije Solesmes i kapela benediktinki u pariškoj Rue Monsieur ostavili su u književnosti dublje tragove nego li benediktinska opatija u Beuronu.

Rimska liturgija - nacionalna baština francuskog naroda

Merz pri kraju uvoda ističe da je on, na temel ju proučavanja i analize moderne književnosti, došao do zaključka da je rimska liturgija nacionalna baština francuskog naroda, i da sveti litur gijski tekstovi, koje u Francuskoj skoro svi vjernici prate iz misala, pružaju njima filozofiju i nauku života. Upravo to je razlog, naglašava Merz, zašto su se mnogi obratili na kršćanstvo upravo pod utjecajem liturgije. Merz još naglašava da se pisci mogu podijeliti u dvije grupe: s jedne strane pisci koji su više navezani na estetsku vrijednost, to jest na ljepotu liturgije (J. K. Huysmans), a s druge strane pisci koji nadasve pokušavaju bolje shvatiti sadržaj i filozofsko-vjersku poruku liturgije (E. Baumann).(6)

Merz je u svojoj radnji "minuciozno obradio oko pedeset književnika, analizirao oko 500 književnih djela (romana, lirskih pjesama, drama, apologetskih stranica, antiliturgijskih spisa, konvertitskih svjedočanstava i najsitnijih književnih priloga, u kojima se javlja barem jedan stih ili jedan redak liturgijskoga duha)."(7)

Merz u zaključku ipak kaže da nije analizirao sva djela pojedinih pisaca u kojima se aludira na liturgiju, nego samo ona najvažnija. On također ističe da ova njegova radnja može poslužiti dru gima u još dubljem proučavanju ovoga problema, ali u isto vrijeme tvrdi da neće biti moguće otkriti još neke novosti, jer je on detaljno analizirao mnoge pisce i veliki broj njihovih djela. Merz se nije dugo zadržavao na tumačenju poz natih liturgijskih stvari. Prema njemu "liturgija je javno bogoslužje organizirano službeno od Crkve"(Herbert). I razni vjerski obredi, koji se ne odnose striktno na liturgiju, ali su na neki način s njom povezani, privlače njegovu pažnju. U mnogo slučajeva on je naglasio i dokazao da je liturgija narodno bogatstvo francuskog naroda, bogatstvo koje odgaja ukus Francuza i daje im nauku života.

Utjecaji benediktinske liturgije

Liturgija je bila posebna briga benediktinaca, i ova je radnja većim dijelom zrcalo utjecaja benediktinaca na francuski narod. Merz u ovoj radnji barem nekim naznakama pokazuje da je liturgija utjecala i na srednjovjekovnu dramu, a taj utjecaj osjeća se sve do danas, kaže on, kod francuskih pisaca. Suvremena liturgijska obnova u Francuskoj velikim je dijelom djelo don Guerangera, koji ponovno uspostavlja jedinstvenu rimsku liturgiju, koja u Francuskoj nije postojala od Karla Velikog do 18. stoljeća. J. K. Huysmans, koji je bio apostol liturgije medu intelektualcima i umjetnicima, pokazao je da se ljepota poezije nalazi u raznim vjerskim obredi ma. Veliko zanimanje za liturgiju francuskih intelektualaca i srednje klase privuklo je i pažnju stranaca, koji se nisu mogli otrgnuti draži liturgije. Merz kaže da iz njegovih analiza proizlazi da su se mnogi obratili pod utjecajem litur gije.(8)

Merz je sve svoje tvrdne potkrepljivao citatima i smatrao je da je uspio dokazati sljedeću don Guerangerovu tvrdnju:"... Ljubav prema svetim svečanostima (obredima) duboko je ukorijenjena u srcima Francuza i zajedništvo (savez) između vjere i poezije, koje čini temelj katoličke liturgije, ima za njih tako veliki čar, da ne mogu ni bol ni politički interes prouzročiti da je u ovim časovima zaborave, dok tako plemenite i dubo ke emocije prolaze njihovim dušama."(9)

Apologija liturgije

Merz je na kraju radnje donio i nekoliko veo ma važnih kazala; ja ovdje želim posebno istaknuti ono liturgijsko, koje sadrži veći dio raznih obreda i ceremonija, liturgijskih tekstova i poj mova (preko 160), koje su u 19. i 20. stoljeću analizirali razni francuski pisci. U ovom kazalu može se veoma brzo konzultirati i pronaći koji je pisac obrađivao pojedinu materiju i pojmove, u kojemu djelu i na kojoj stranici toga djela. Ovo kazalo je veoma važno i zahtijevalo je naporan i dug rad da ga se priredi.(10)

"Karakteristika je ove opširne teze da je i nehotice postala apologijom liturgije. Na poseban način potrebno je naglasiti da se u posve novom svjetlu pokazalo važno značenje gregori janskog pjevanja... Sam Merz je osobno pohađao razne liturgijske centre u Francuskoj: Montmartre, Chartres, Lourdes, benediktinke u Rue Monsieur u Parizu i druge, i na taj način je kontrolirao opise pisaca koje je obrađivao."(11)

D. Žanko pisao je 1938: "Tim golemim radom dr. Merz se uzdigao u red najtemeljitijih stručnjaka ovoga predmeta i sami Francuzi bili bi mu najviše zahvalni, kada bi imali štampanu ovu savjesnu i minucioznu stručnu klasifikaciju i studiju o liturgijskim elementima u njihovoj ogromnoj i nepreglednoj literaturi."(12) Slično se izrazio i dr. Tommaso Federici, laik, profesor na Papinskom liturgijskom institutu u Rimu, kad je upoznao djelo Ivana Merza. Srećom, sada Francuzi imaju štampanu ovu radnju i mogu biti zahvalni onima koji su je izdali.

Odlučujući francuski utjecaj na Merza

Nakon svega rečenoga možemo prihvatiti kao točnu tvrdnju prof. D. Žanka: "Ali po svemu se čini, da je Pariz izvršio na njega u tom smislu najdublji utjecaj, da je baš kroz francusku kato ličko-konvertitsku literaturu osjetio svu realnost Kristove prisutnosti u rimskoj Crkvi. Sa dušom, kakvom je Ivan došao u Pariz 1920. proći kroz čudo katoličkoga srca moderne Francuske pišući disertaciju i listajući stranicu po stranicu od Chateaubrianda do Helloa, tragajući isključivo za najintimnijim aspektom Crkve, za liturgijskim duhom, to znači proći jedinstveno krštenje vodom ljepote. Kroz francusku religioznu poeziju vođen za ruku od de Maistrea, Huysmansa i Claudela Merz se smrtno zaljubio u kolektivnog Krista i ne samo naučio nego lično doživio njegovu realnu prisutnost u Crkvi i svemu crkvenomu, naravno umjetnički doživio kroz intuiciju Leona Bloya i Paul Claudela, znanstveno doživio kroz misli Emila Baumanna, Luise Bertranda i Peguya, te nadnaravno doživio kroz psalme i liturgijsku molitvu Mise, o kojoj ga je snažno poučio slavni don Gueranger."(13)

Sada možemo vidjeti i shvatiti odakle kod Merza onakova ljubav i oduševljenje za liturgiju. Na taj način on dolazi u Zagreb u drugoj polo vici 1922. godine potpuno spreman duhovno, liturgijski i intelektualno započeti odlučan rad medu hrvatskom katoličkom mladeži, posebno s namjerom da duhovno obnovi ovu mladež okupljenu u katoličkim organizacijama, a i cijelu Hrvatsku upravo po liturgiji.

Objavljivanje ove vrijedne doktorske radnje veliko je obogaćenje za sve koji cijene Merza i njegov rad, ali i za sve koji žele upoznati smisao i značenje liturgije za istinski duhovni život.

Primjer stvarne i življene moderne svetosti

Završimo ovaj prikaz riječima prof. Tommasa Federicija: "Tako kao laik, jedini od začetnika liturgijskih pokreta i obnova modernog vremena, Ivan Merz je dostojan da se nazove ljubljeni , dragocjeni sin Crkve, izabrana duša, Božji ugodnik i da bude predložen kao primjer moderne svetosti, stvarne i življene."(14)

U stvari Ivan je znao ići naprijed, neustrašivo i sigurno, i onda kada to nije bilo lako, kada je nailazio na mnoge poteškoće, nerazumijevanje, protivljenja, bez ikakve jače podrške, i uspio je, nadvladavajući sebe.

U ovome stoji značenje i veličina Ivana Merza. Uzet u svojoj cjelini, on stoji pred nama kao čovjek, apostol, propagator liturgije, svetac - da ga što bolje upoznamo i nasljedujemo. Objavlji -vanje ove njegove doktorske radnje svakako će uvelike doprinijeti njegovu boljem upoznavanju u njegovoj i našoj Hrvatskoj, ali isto tako i diljem svijeta. Upravo zato izdavanje ove radnje ima svoje veliko opravdanje.


1 Usp. R. SALOME, La vocation d' une Chapelle - Chezles Dames Benedictines de la Rue Monsieur, u Revue des Jeunes 2 (1917) 94-99; I. MERZ,L'influence de la liturgie sur les ecrivains francais de Chateaubriand a nos jours, Zagreb 1996,187-188; 191-193. U tu kapelu su dolazili i uživali u obredima: F. Coppee, F. Brunetičre, J. K. Huysmans, te Holanđanin M. von der Meer de Walcheren; u njoj se pod utjecajem liturgije obratiše intelektualci Andre de Bavier i M. Lucien Puel de Lobel.

2 Usp. I. MERZ, Obred oblačenja novakinje, u Franjevački vjesnik 1 (1928) \8-2\;Isit, Dnevnik (za vrijeme boravka u Parizu) naviše mjesta.

3 J. RADIĆ, Liturgijska obnova u Hrvatskoj, Makarska 1966, str. 131.

4 D. ŽANKO, Duša dra Ivana Merza, u Život 5 (1938)251.

5 Isti, Misa u novijoj francuskoj literaturi, u Život 9-10 (1938) 520.

6 Usp. I. MERZ, L' influence de la liturgie sur les ecrivains francais de Chateaubriand a nos jours, Zagreb 1996, 15-21.

7 D. ŽANKO, Misa u novijoj francuskoj književnosti, u Život 9-10 (1938)515.

8 Usp. I. MERZ, L'influence..., 253-254.

9 Isto, 254.

10 Usp. Isto, 289-294.

11 Redakcijski uvod u članak I. MERZ, Upliv liturgijena francusku književnost od Chateaubriand-a do danas, u Katolički List 33 (1923) 394.

12 D. ŽANKO, Misau novijoj francuskoj literaturi, u Život 9-10 (1938) 215.

13 Isti, Duša dra Ivana Merza, u Život 5 (1938) 251-252.

14 T. FEDERICI, Otkriće Ivana Merza, u Ivan Merz - glasilo Postulature 1-2 (1975) 31.


Misli Ivana Merza o liturgiji

"Liturgija je službena molitva Crkve, službena molitva Zaručnice Kristove, razgovor između Zaručnice i Božanskog Zaručnika... A što biva tek onda kada prisluškujemo razgovor između Krista-Boga i njemu slične Crkve? Zar da sav taj idejni svijet ostane za nas bezpredmetan, da ne digne naše živote do neizmjernih visina božanskog života... Po liturgijskom razmatranju svaki katolik postaje velik i univerzalan. On ostavlja po strani svoje osobne interese i počinje osjećati što osjeća sama Crkva, taj velebni odraz samog neizmjernog Krista. Na temelju se Liturgije svaka pojedina duša odgaja. Može se reći da je Liturgija pedagogija u pravom smislu riječi, jer pomoću nje vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnog Kristova života." (Iz članka "Duhovna obnova po liturgiji").