OPRAŠTAMO SE OD ŠTOVATELJA IVANA MERZA

Mladen RADAN

1910. -  1999.

G. Mladen Radan rođen je u Bjelovaru 1910., a umro  u Zagrebu  26. 1. 1999. Bio je veliki štovatelj Ivana Merza kojega je i osobno poznavao u svojoj mladosti, jer je bio  član Orlovske organizacije kojoj je Merz stajao na čelu. Radio je u Vjesniku kao prevoditelj, a objavljivao je članke kao novinar u časopisu «Izbor». Bio je umjetnička duša, pisao je i pjesme, a bavio se i slikarstvom. Provodio je upravo svetački život po uzoru na Ivana Merza. Njegov prijatelj Jozo Matošević iz Zagreba, koji se za njega brinuo u njegovoj starosti, ovako opisuje njegovu osobu i njegov život:

            «Poznavali smo ga od ranije, ali smo tek pod kraj života spoznali njegovu veličinu koja je bila u malenosti, poniznosti, nenametljivosti i skromnosti. Bio je čovjek molitve. Često ste ga mogli vidjeti klečeći pred Presvetim sakramentom, te na grobu Ivana Merza. Bio je veliki ljubitelj i štovatelj naše nebeske Majke. Nije bilo njena svetišta koje nije posjetio.

            Smatrao se Zagrepčaninom, ali nikada nije zaboravio svoj rođeni Bjelovar. Čak je i pjevao njemu u čast. Kao umjetnik znao je načiniti lijepi crtež koji je odmah poklonio, tako da nakon smrti nije od njega ništa ostalo; sve što je imao darežljivo bi poklanjao. Krunica je bila njegov najbolji prijatelj, te je darivao svoje molitve za svoje prijatelje što je bio najveći dar što je mogao dati. Za sve je zahvaljivao, a posebno kad sam ga vozio u Baziliku Srca Isusova na sv. misu, na propovijedi oca Ćurića koje je veoma cijenio, i da se pomoli na grobu Ivana Merza. Posljednjih godina kako nije mogao više hodati, i kad sam mu omogućio posjet Bazilici Srca Isusova to mu je bilo nešto najdraže; a pogotovo kad mu je nakon pohoda crkvi moja supruga pripremila toplu juhu – zahvaljivanju nije bilo kraja.

            Živio je mirno, tiho, samačkim životom dok se nije ugasila njegova svijeća. Samo dragi Bog znade kolikim je beskućnicima darovao od svoje skromne penzije, koliko je puta pušlek cvijeća odnio pred sliku Majke Božje od Kamenitih vrata što mu je sigurno nagrađeno na nebesima. Bio je veoma susretljiv i drag svima nama koji smo ga poznavali. I na njega možemo s punim značenjem primijeniti riječi Svetoga Pisma: 'Pravednik će od svoje vjere živjeti' – 'Vjera te je tvoja spasila' - i dovela u nebeske dvore» - izjavljuje za njega njegov prijatelj Jozo Matošević iz Zagreba koji se za njega skrbio u njegovoj starosti.

            Postulatura Ivana Merza na poseban je način zahvalna g. Mladenu Radanu za veliku materijalnu pomoć. Kada se prenosilo tijelo Sluge Božjega Ivana Merza s Mirogoja u Baziliku Srca Isusova 16. XII. 1977., g. Mladen Radan poklonio je veliki prilog za uređenje Merzova novoga groba u iznosu od 850.000 tadašnjih starih dinara. O tome je Glasilo Postulature opširnije izvijestilo u br. 1-2/1978., str. 48, u članku pod naslovom «Ivan se brine za svoj grob». Njegov dar stigao je u pravi čas, gotovo na čudesan način, u trenutku kad je trebalo pod hitno isplatiti dug za učinjene radove za novi grob. Na upit postulatora, g. Mladen Radan, darivajući svoj prilog, rekao je da ga je nekakva nutarnja sila poticala da donese taj dar za novi grob, budući da je bio Merzov veliki štovatelj, kojega je i osobno poznavano, te se veoma radovao što mu je tijelo preneseno u Baziliku.

O  Ivanu Merzu Mladen Radan napisao je svoja sjećanja kao i jednu pjesmu njemu u čast koju objavljujemo u ovome broju Glasila.

Sjećanja Mladena Radana o Ivanu Merzu

Nakon povratka s hodočašća u Lurd  dr. Ivan Merz objavio je 1924.g. knjižicu pod naslovom «Najnovija čudesa u Lurdu». Ta je knjižica u stvari "dnevnik hrvatskog hodočasnika laika" - kako je naveo sam dr. Ivan Merz. Gorljiva duša dr. Ivana Merza za Gospodina Isusa i Djevicu nije se zadovoljila samo knjižicom, već je težila za širim dimenzijama u promicanju istine o nadnaravnim zbivanjima na području Masabjelske pećine.

Tako su nastala skioptikonska predavanja (ilustrirana predavanja s dijapozitivima) koja je dr. Ivan Merz najrevnije održavao u našim gradovima ne žaleći napora i vremena, kada se radilo o Lurdskoj Djevici, kako je naš sveti brat Ivan volio nazivati u javnosti i privatnim razgovorima Isusovu i našu nebesku Majku da bi što realnije istakao čudesni zahvat Božje Providnosti u povijest spasenja.

Vrlo se dobro sjećam, iako je već odmaklo pola stoljeća, takvog skioptikonskog predavanja dr. Ivana Merza u jednom našem gradu koji je tada imao oko 10.000 stanovnika. Predavanje se održavalo u najvećoj dvorani toga grada. Oko 3.000 ljudi došlo je na skioptikonsko predavanje. Naš dragi brat Ivan u prepunoj dvorani, u kojoj se vidjela glava do glave, odrješito je branio istinitost lurdskih ukazanja i dokumentarno prikazivao čudesna ozdravljenja, te pobijao blasfemije Zole. Dr. Ivan Merz priznao je u toku predavanja književnu vrijednost ovom francuskom piscu, ali mu je odlučno zamjerio da se poslužio neistinama o Lurdu u svojem romanu.

Isto se ponavljalo na predavanjima dr. Ivana Merza i u ostalim našim gradovima. Svetačko ižaravanje iz lika dr. Ivana Merza i tema predavanja neodoljivo su privlačili katoličke mase u Hrvatskoj. Naš sveti brat Ivan znao se svim žarom svoje bogate rječitosti i svom znanstvenom akribijom zalagati za Djevicu i njen dolazak u zemaljsku stvarnost.

                                                                                                                                                                 Mladen Radan

U spomen našim pokojnicima

Vlč. Vid Cipriš

1918. -  2001.

U Zagrebu je 13. studenog  2001. u 83. godini života  umro vlč. Vid-Vito Cipriš. Kao župnik župe sv. Petra, aktora kauze Ivana Merza bio je i službeni promicatelj njegova štovanja.

Rođen je 6. veljače 1918. g. u Mariji Bistrici. Maturirao je u Zagrebu na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji 1937.g. Bogoslovske nauke studirao je u Đakovu, Zagrebu i Rimu. Uz teologiju bio je završio u studij glazbe, fizike i kemije, te je iz tih predmeta postigao i kvalifikaciju profesora. I on  je osjetio težinu komunističkih progona. Nakon završetka 2. svjetskog rata 1945. bio je kao bogoslov uhapšen i osuđen na zatvor. Proveo je zajedno s mnogim svećenicima i intelektualcima u komunističkom zatvoru u Staroj Gradiški šest godina, do 1951. Prije svoje smrti izjavio je postulatoru da mu nije žao što je bio u zatvoru, jer radeći kao zatvorenik razne poslove tek je tu upoznao svu težinu radničkog života. Za svećenika je zaređen 1952. g. Službovao je najprije kao kapelan u rodnoj župi, potom kao župnik u Karlovcu-Hrnetić, te u Križevcima, a od 1981. do 1988. kada je umirovljen vodio je župu sv. Petra u Zagrebu. Budući da je župa sv. Petra aktor kauze za proglašenje blaženim sluge Božjega Ivana Merza, svojim radom i marom nastojao je što više proširiti poznavanje Sluge Božjega. Pobrinuo se je za objavljivanje 2. izdanja biografije Ivana Merza od dr. Dragutina Kniewalda. Pisao je i pjesma. Zbirku pjesama objavilo mu je Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima. Bavio se i glazbom, te je iza sebe ostavio više od osamdeset kompozicija. Vlč. Vidu Postulatura zahvaljuje za sve što je učinio za promicanje štovanja Ivana Merza.

Prof. Đurđica VITKOVIĆ

1908. -  2001.

Prof. Đurđica Vitković rođena je 1908. u Sisku, u obitelji prosvjetnih djelatnika Mateja i Ane r. Jovičić. Njezini roditelji imali su sedmero djece. Rano djetinjstvo provela je u Novoj Gradiški i Vinkovcima, gdje joj je otac službovao kao ravnatelj više i niže pučke škole. 1914. otac je promaknut za školskog inspektora u požeškoj županiji, pa se cijela obitelj nastanila u Požegi. Tu je Đurđica završila osnovnu školu i sedam razreda klasične gimnazije. 1926. Đurđičin otac Matej premješten je za školskog inspektora u Zagrebu, te se obitelj ponovno preselila i nastanila trajno u hrvatskome glavnom gradu. Đurđica je 1927. maturirala na zagrebačkoj gornjogradskoj klasičnoj gimnaziji, a 1931. diplomirala kroatistiku na Filozofskom fakultetu zagrebačkog sveučilišta. Kao profesorica hrvatskog jezika službovala je na gimnaziji sestara milosrdnica u Zagrebu i na zagrebačkoj Prvoj ženskoj gimnaziji. U roditeljskom domu Đurđica je, kao i ostala braća, primila cjelovit katolički odgoj, a njihov otac Matej bio im je pravi primjer hrvatskog rodoljublja. Još kao gimnazijalka upoznala je Hrvatski katolički pokret i uključila se u Orlovsku organizaciju, u čijem je vodstvu obavljala važne službe. Bila je i na orlovskom hodočašću u Rimu koje je 1926. godine organizirao i predvodio Sluga Božji dr. Ivan Merz. Kasnije je bila jedna od najbližih suradnica s. Marice Stanković u vodstvu Velikoga križarskog sestrinstva i u osnivanju svjetovnog instituta Suradnica Krista Kralja. Bila je članica uredništva ženskoga katoličkog lista "Za vjeru i dom", a tri godine i njegova glavna urednica.

Dolaskom komunista na vlast 1945. godine Đurđičina obitelj pretrpjela je teške udarce: najmlađi brat Stanislav izgubio je život, a njegova mlada supruga otpuštena je iz prosvjetne službe i zajedno s majkom i malim djetetom izbačena iz stana na ulicu. Brat Božidar robijao je u Staroj Gradiški, a i sama Đurđica izgubila je zaposlenje i ostavši bez sredstava za život, živjela je s roditeljima i starijom sestrom Marijom. Godinama je bila aktivna u Marijinoj legiji i osobito je rado, već i sama u visokim godinama, pohađala bolesne i osamljene i činila im razne usluge. Posljednje četiri godine života provela je nepomična na krevetu u Domu za starije osobe u Zagrebu kod sestara Služavki Malog Isusa. Svoju je bolest i nemoć podnosila strpljivo i vedro. Posljednji njezin javni nastup bio je u dokumentarnom filmu što ga je snimila Hrvatska televizija o Ivanu Merzu 2001. g. Ondje je sa svoga bolesničkog kreveta izrekla svoja lijepa sjećanja o Sluzi Božjem kojega je osobno poznavala.

            Prof. Đurđica Vitković umrla je u Zagrebu 18. prosinca 2001. g. u 94. godini svoga života. Po pokojničinoj želji nad njezinim je otvorenim grobom otpjevana pjesma "Bože, čuvaj Hrvatsku!" Svetu misu zadušnicu u mirogojskoj crkvi Krista Kralja predvodio je pokojničin nećak dr. Stanislav Vitković, prebendar zagrebačke katedrale i tajnik HKD sv. Jeronima.  S Đurđicom Vitković otišla je posljednja osoba iz najužeg vodstva ženske grane Orlovske organizacije i jedna od rijetkih živućih osoba koje su Ivana Merza osobno poznavale.

            Vjerujemo da će joj pravedni sudac nagraditi sve ono što je kao vjernica i iskreni hrvatski rodoljub u životu pretrpjela radeći i žrtvujući se za vjeru i domovinu.

                                                                                                                                              Dr. Stanislav Vitković

Č. s. Kazimira ŽIVIČNJAK

 1919. – 2001.

            Velika štovateljica sluge Božjega Ivana  Merza i promicateljica njegova poznavanja i štovanja bila je č. s. Kazimira-Zorka Živičnjak, redovnica Družbe sestara Klanjateljica Krvi Kristove. Rođena je 27. X. 1919. godine u Bihaću u obitelji Florijana i Ljubice s devetoro djece. U samostan «Nazaret» u Banjoj Luci ulazi nakon završetka osnovne škole. U Sarajevu kod sestara Kćeri Božje ljubavi pohađa učiteljsku školu nakon koje ulazi u novicijat sestara Klanjateljica Krvi Kristove u Banjoj Luci. Prve redovničke zavjete položila je 1942., a doživotne 1947. godine. Zbog nemogućnosti da poučava u državnim školama sestra Kazimira odlazi na župe i požrtvovno radi u župskom pastoralu u Zenici, Zagreb-Miramarska, St. Petrovom Selu, Podsusedu, Zagrebu, Bos. Aleksandrovcu, Bos. Gradišci, i Banjoj Luci. U zrelijim godinama završava studij teologije kod Isusovaca u Zagrebu. Sestra Kazimira bila je i mjesna poglavarica u nekoliko zajednica svoga reda, a vršila je također službu magistre kandidatica i novakinja. Ostala je u sjećanju kao  produhovljena, temperamentna, radina i vedra redovnica. Nakon ratnog progona iz Banja Luke 1992. nalazi smještaj najprije u Poredju kod ss. Karmelićanki, a 1994. dolazi u Ivanec, gdje je vršila službu orguljašice i vodila zbor. Posljednjih godina posvetila se pisanju o pokojnim sestrama svoje provincije.

S Kazimira posebno se zalagala za širenje poznavanja i štovanja sluge Božjega Ivana Merza i Feliksa Neđelskog. O Ivanu Merzu napisala je na kraju teološkog studija svoju diplomsku radnju: obradila je temu patnje i boli u životu Ivana Merza.

Posebno vrijedan njezin rad jest «Spjev o sluzi Božjem dr. Ivanu Merzu». Radi se o velikom recitalu koji je protkan i glazbenim kompozicijama. S. Kazimira napisala je ovaj spjev 1987. u godini katoličkog laikata i kao spomen na 90. obljetnicu rođenja Sluge Božjega. Izvela ga je veoma uspješno s mladim i odraslim banjalučkim vjernicima prigodom proslave Merzova dana u Banjoj Luci i potom 10. svibnja 1988.g. u Zagrebu. Pripremila je za tisak također i prikaz života uglednog katoličkog laika Feliksa Nedjelskog.

S. Kazimira umrla je 21. prosinca 2001. u Ivancu u 83. godini života. Ostavila je za sobom svjedočanstvo bogatog i vrijednog redovničkog života ispunjenog zauzetim apostolskim radom na svim područjima. Postulatura namjerava objaviti njezin spjev u čast Ivanu Merzu i njezinu diplomsku radnju čime se želimo odužiti s. Kazimiri za njezino zalaganje u promicanju poznavanja i štovanja Sluge Božjega.