DOPRINOS BLAŽENOGA IVANA MERZA
LITURGIJSKOM POKRETU U HRVATSKOJ

SVEUČILIŠTE U SPLITU
KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET
FILOZOFSKO-TEOLOŠKI STUDIJ

DOPRINOS BLAŽENOGA IVANA MERZA
LITURGIJSKOM POKRETU U HRVATSKOJ

Seminarski rad iz liturgike
Akademska godina 2005./06.

Mentor: mr. sc. Marko Babić

Student: Davor Berezovski

Split 2006.

Uvod

Početkom 20 stoljeća, u Hrvatskoj su kao i u ostalim europskim zemljama zaživjele ideje liturgijske obnove. U ovom seminarskom radu ću obraditi prvu fazu hrvatskog liturgijskog pokreta u osobi blaženoga Ivana Merza, koji je dvadesetih godina prošlog stoljeća bio najveći promicatelj liturgijske obnove Crkve u Hrvata. Važno je naglasiti da su u europskim zemljama pokretači liturgijskih obnova bili ili veliki samostani, prvenstveno oni benediktinski ili osobe kleričkog staleža. Kod nas u Hrvatskoj to nije bio slučaj, jer Ivan Merz, kao glavni zagovornik i promicatelj obnove nije pripadao niti redovničkom ni svećeničkom staležu, nego je bio mladi katolički vjernik laik. Merz je svoj liturgijski apostolat razvio bez veće teološke i liturgijske akademske formacije, i upravo zbog toga se s pravom može reći da je njegov liturgijski značaj veći od ostalih europskih predstavnika.
U seminaru ću najprije ukratko prikazati životni put ovog apostola liturgijske obnove, kao i početke te razloge Merzova oduševljenja katoličkom liturgijom. Središnji dio seminara čini liturgijska misao i ideje Ivana Merza, koje je iznosio u katoličkim glasilima, s željom da ideje liturgijskog pokreta zažive i među katolicima Crkve u Hrvata. Glavne Merzove misli koje će biti opisane u ovom seminaru su: prijevodi liturgijskih knjiga na hrvatski jezik, važnost aktivnog sudjelovanja vjernika na svetoj Misi, pitanje narodnog jezika u liturgiji, dostojanstvo liturgijskog prostora, te liturgijsko pjevanje.

1. Životopis bl. Ivana Merza

1.1 Životni put do završetka Prvoga svjetskog rata

Ivan Merz se rodio u Banja Luci 16. prosinca 1896. godine, kao sin jedinac od oca Mavre i majke Terezije r. Mersch. Kršten je dana 2. veljače 1897. U devetoj godini primio je prvu svetu pričest, a sljedeće godine ojačan je sakramentom sv. potvrde. Odgajan je u liberalnoj sredini, te od roditelja nije primio dostojan odgoj u kršćanskoj vjeri [1].
Osnovnu školu Ivan pohađa u Banja Luci i Prijedoru, a gimnaziju je završio u rodnom gradu. Nakon položenog ispita zrelosti, koji je položio s odličnim uspjehom, kada mu je bilo sedamnaest i pol godina, kroz tri mjeseca, 1914. godine, po želji roditelja pohađa vojnu akademiju[2] u Bečkom Novom Mjestu. Početkom 1915. god. započinje studij prava na Bečkom sveučilištu. Zbog Prvog Svjetskog rata, Ivan je mobiliziran, te prekida studij. Proživljava sve strahote rata na talijanskom frontu od 1916. do 1918. godine.[3] U burnim ratnim godinama jedina svjetlost u Ivanovu životu je bilo istinsko pouzdanje u Boga kao i katolička vjera. Svaki put kada bi otišao na sv. Misu i kada bi primio sv. Pričest Ivan bi dobio dodatnu snagu, a i njegova duša je bila ispunjena radošću.

1.2 Studij u Beču i Parizu

Nakon završetka rata Merz nastavlja 1919. godine studij u Beču. Studira književnost, romanistiku i germanistiku. Aktivan je član udruženja hrvatskih katoličkih studenata Hrvatska. U jesen 1920. godine kao stipendist nastavlja studij književnosti na pariškoj Sorboni, te na Katoličkom Institutu u Parizu. Dolazi u kontakt s mnogim katoličkim intelektualcima i obraćenicima. Nakon uspješno završenog studija vraća se u Zagreb te već na jesen 1922. godine postaje profesor francuskog jezika i književnosti u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji.[4] Slijedeće godine Ivan je na Zagrebačkom Filozofskom fakultetu obranio svoju doktorsku disertaciju pisanu na francuskom jeziku. [5]

1.3 Djelovanje Ivana Merza u Hrvatskoj

I nakon postignutog doktorata filozofije, kao izgrađeni intelektualac, Ivan Merz je želio još više produbiti svoje znanje o vjerskim istinama katoličke Crkve. Kroz dvogodišnje razdoblje (1923. - 1925.), pod vodstvom isusovaca, kao prvi vjernik laik u Hrvatskoj, sustavno studira kršćansku filozofiju i teologiju. Nakon završenog tečaja, Merz nastavlja sam proučavati kršćanski nauk i teologiju iz priručnika, te papinskih enciklika od Grgura XVI. do Pia XI.[6] Svoje slobodno vrijeme dr. Merz je posvećivao odgoju hrvatske katoličke mladeži u organizaciji Hrvatski Orlovski Savez, gdje vrši dužnost tajnika ili potpredsjednika.[7] U isto vrijeme Merz je imao utjecaj i žensku organizaciju Sveze Hrvatskih Orlica[8] U Crkvu u Hrvata Ivan Merz donosi ideje Katoličke Akcije koju je pokrenuo papa Pio XI.
Tijekom svoga života Merz vodi opširan dnevnik. Napisao je brojne studije i članke u različitim glasilima, u preko 170 bibliografskih jedinica. Održao je i mnoga predavanja, prvenstveno mladima[9]. Ivanov nedosanjani san je bilo osnivanje laičkog svjetovnog instituta, koji bi imao glavnu zadaću brigu za Crkvu. [10]

1.4 Bolest i prijelaz u vječni život

Posljednju godinu života Ivanovo zdravstveno stanje se sve više pogo-ršavalo. To ga je sprječavalo u njegovom radu. Uz probleme s očima, često se javljala i zubobolja, te je tako Ivan dobio akutnu upalu čeljusne šupljine. Bolest se tako razvijala da je Merz morao poći na operaciju. Izvršena operacija nažalost nije imala učinka, Ivan dobiva meningitis od kojega je polagano umirao. Dan prije smrti Sveti Otac, papa Pio XI. preko brzojava mu šalje svoj apostolski blagoslov.[11]
Ivan Merz umire u Zagrebu na glasu svetosti, dana 10. svibnja 1928. godine u svojoj 32. godini života. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj. Danas mu se grob nalazi u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu, gdje je svakodnevno kroz posljednjih šest godina dolazio na sv. Misu i sv. Pričest.

1.5 Beatifikacija Ivana Merza

Glas o svetom životu Ivana Merza još više se proširio kad su mu se ljudi počeli moliti i kad su se po njegovu zagovoru počela događati čudesna uslišanja. Najveće od njih se dogodilo samo dvije godine nakon Ivanove smrti. Djevojka Anica Ercegović se razboljela u svojoj 19. godini od tuberkuloze pluća, upale zglobova, imala je reumu po čitavom tijelu, a bila je i srčani bolesnik. Bezuspješno se liječila šest godina. U srpnju 1930. je čudesno ozdravila nakon što je izmolila devetnicu Ivanu Merzu i pohodila njegov grob. Nakon ozdravljenja Anica je doživjela duboku starost i nije više trebala nikakvu liječničku pomoć. Njezino ozdravljenje je potvrđeno u procesu beatifikacije.[12]
Na tridesetu obljetnicu smrti Ivana Merza u Zagrebu je pokrenuta kauza beatifikacije i kanonizacije. Tijekom pastirskog pohoda Ivanovom rodnom gradu, 22. lipnja 2003. godine, papa Ivan Pavao II. proglasio je Ivana Merza blaženim.

2. Merzova liturgijska formacija

2.1. Liturgijske duhovne vježbe

"Očito je da je Merz, kad ja nakon rata ponovno došao u Beč na studij, već bio izgrađeni vjernik, čovjek molitve, kontemplacije, Euharistije. Njegova molitva je bila crkvena, a tim samim i liturgijska. Ipak, za njegova boravka u Beču 1919.-1920. godine, započinje njegovo posebno liturgijsko usmjerenje."[13]
Kao bečki student Merz je nekoliko puta posjetio samostan Sv. Gabrijela kod Mödlinga, gdje je postojala misionarska škola u kojoj su se bogoslovi pripremali za odlazak u misije i na misionarsko naviještanje evanđelja. U samostanu se Ivan Merz divio ljepoti liturgije i liturgijskih obreda. U istome je samostanu Ivan Merz u Velikom tjednu 1920. godine obavio liturgijske duhovne vježbe, koje je držao p. Wilhelm Schmidt.
"P. Schmidt je bio velik učenjak, ali i čovjek duboke vjere, koju je svakog dana proživljavao u dubini duše, živeći s Crkvom u liturgiji. Zato je i mogao s mnogo ljubavi govoriti o liturgiji, jer nije govorio ono što je samo razumski shvaćao, nego prije svega ono što je duboko proživljavao u svojoj nutrini."[14]
Ivana Merza su se dojmile ove duhovne vježbe, posebno ljepota koralnog pjevanja 300 bogoslova. Nakon duhovnih vježbi Merz počinje u svoj dnevnik bilježiti ozbiljnija promišljanja o liturgiji. Ivan Merz, promatra liturgijske čine i s umjetničke strane. Donosim nekoliko misli iz Ivanova Dnevnika iz tog razdoblja:
"Bio je to moj najljepši Uskrs: proživljavao sam umjetnički refleks velikih događaja - Kristovu muku i njegovo uskrsnuće - uživjevši se u liturgijsku umjetnost... Kao što je teologija centralna znanost, tako je liturgija centralna umjetnost… Liturgija je dosegla vrhunac, ona je najveća umjetnička tvorevina koja postoji na svijetu, a uz to je centralna umjetnost, jer umjetnički prikazuje život Kristov koji je centar povijesti. Sve ostale umjetnosti moraju se služiti istom metodom kao Duh Sveti u liturgiji… Naravno za to se traži da umjetnik bude svet."[15]

2.2 Liturgijska praksa u Parizu

Na spomenutim duhovnim vježbama počela je intenzivnija liturgijska formacija kod Ivana Merza, a koja se s još većim žarom produbila za vrijeme njegovog studija književnosti u francuskoj metropoli, Parizu. Merzovi prijatelji i suvremenici pripovijedaju kako je Ivan aktivno svakog dana sudjelovao na sv. Misi s latinsko-francuskim misalom u ruci. Aktivno sudjelovanje na Misi je uključivalo i svakodnevnu Pričest, jer je Merz više puta napominjao da je bez pričesti sv. Misa nepotpuna.
Na misu je redovito išao kod benediktinki u Rue Monsieur ili kod lazarista u Rue Sevres. Ivan Merz je posjećivao i druga liturgijska mjesta koja su svojom ljepotom i uzvišenošću liturgijskih obreda privlačila stanovnike Pariza kao i katoličke intelektualce.

2.3 Doktorska disertacija

Kao student književnosti Merz se često kretao po pariškim književnim i intelektualnim krugovima. Upravo zbog toga što je volio književnost odlučuje u svojoj doktorskoj disertaciji obraditi pitanje liturgije u misli i djelima francuskih književnika od Chateaubrianda do njegovih dana.[16] Dok je Ivan Merz prikupljao materijal za doktorsku disertaciju morao je pročitati mnoga djela francuskih pisaca. Unutar disertacije Merz je opisao tri skupine francuskih pisaca i njihov odnos prema liturgiji. To su: liturgijski pisci, antiliturgijski, indiferentni.

Ivan Merz je obradio oko 50 književnika i njihovih oko 500 djela. Disertacija obuhvaća 385 strojno otipkanih stranica.
"Izrada ovakve liturgijske disertacije bila je konačan faza u njegovoj liturgijskoj orijentaciji i izobrazbi."[17] Kasnije će 1923. godine uredništvo Katoličkog lista za doktorsku disertaciju Ivana Merza, reći da je ona nehotice postala apologijom katoličke liturgije, te da je pokazala ljepotu i vrijednost crkvenog gregorijanskog pjevanja u posve novom svjetlu.[18]

2.4 Povratak u Zagreb

Ivan Merz se vraća u Zagreb 1922. godine i postaje profesor francuskog jezika i književnosti u Nadbiskupskoj sjemenišnoj gimnaziji. Svoj žar i znanje o liturgiji Merz nije zadržao samo za sebe, nego je istu liturgijsku misao prenosio i svim članovima katoličkih organizacija, posebice Hrvatskim Orlovima i Orlicama.
"U Posestrimstvu, službenom glasilu Orlica, od 1922 do 1925. pisao je za rubriku Liturgijski kutić sa željom da bi se orlicama omogućilo da što temeljitije upoznaju duh liturgije i liturgijske godine i da ih potakne na istinski liturgijski život."[19]

3. Liturgijski apostolat Ivana Merza

3.1 Promicatelj liturgijske obnove

Ivan Merz je tijekom svoga djelovanja i rada u domovini isticao kako je liturgijsko usmjerenje glavno obilježje pobožnosti vjernika. U svim prigodama Merz je promicao ideje liturgijskog pokreta, koji je pod utjecajem benediktinaca započeo u Francuskoj polovicom 19. stoljeća, te se onda proširio i po ostalim katoličkim europskim zemljama. Sa žaljenjem Merz ističe kako je pobožnost hrvatskog naroda "još dosta neliturgična" i kako je "još odviše pod utjecajem sentimentalizma".[20]
Merz se raduje što se u njegovo vrijeme liturgijski pokret počeo širiti i u hrvatskim krajevima: "Sve se više članovi Katoličke akcije počinju zanimati za službenu molitvu Crkve. Naši listovi donose članke o liturgiji i uvode tzv. liturgijske kutiće, a u našim prosvjetnim društvima često se predaje o sv. Liturgiji. To je želja sv. Stolice, a dobra djeca ne čine samo ono što im se naredi, već i ono što želi njihov otac"[21] (podcrtane dijelove istaknuo Ivan Merz)
Koliko je za Ivana Merza bila važna temeljita liturgijska obnova u Crkvi u Hrvata, govori i njegov članak "Božićno bogoslužje kod otaca franjevaca", u kojem brani zagrebačke franjevce od novinskih napadaja koji su objavljeni u Hrvatskom pravu. Franjevci su naime u tisku bili napadani jer se toga Božića u njihovoj Crkvi nisu pjevale hrvatske božićne pjesme, nego latinska misa. Merz argumentirano brani franjevce pozivajući se na Motu proprio o crkvenoj glazbi pape Pia X od 22. studenoga 1903. Papa u njemu ističe da se gregorijanski pjev smatrao najsavršenijim uzorom crkvene glazbe te se s pravom može postaviti ovaj opći zakon: glazbena kompozicija za Crkvu je tim veća, sveta i liturgična čim se više oslanja na gregorijanski napjev, a manje je dostojna hrama čim se više udaljava od ovoga vrhovnog uzora [22]
Merz se raduje što su franjevci započeli s liturgijskom reformom "koju od njih traži sveta Crkva - to jest sam Krist." Istodobno Merzu je žao što vjernici u svojoj ograničenosti ne shvaćaju dobrobit reforme.[23] Merz u članku ističe zasluge franjevačkog reda za obnovu, a posebno pozdravlja pothvat o. Vlašića koji je u to vrijeme počeo prevoditi dijelove časoslova. Ivan Merz se nada da će ovim činom "narod s vremenom početi razumijevati sv. liturgiju i pomoću nje se posvećivati" Svoju apologiju Merz zaključuje riječima: "Oci franjevci započeli su praktički provoditi potrebne reforme, neka Gospodin blagoslovi taj njihov smjeli pothvat"[24]

3.2. Popularizator Rimskog misala i Časoslova

Najvažniji događaj u novim liturgijskim strujanjima za Ivana Merza je bio prijevod Rimskog misala na hrvatski jezik kojeg je 1921. godine predio dr. Dragutin Kniewald. Ovim prijevodom hrvatski se narod priključio zajednici europskih kršćanskih naroda koji su već ranije imali Rimski misal, na narodnom jeziku.
U svojoj recenziji prijevoda Merz oduševljeno ističe kako je "prijevod ovako fundamentalnoga djela epohalna pojava u našem književnom životu. Mogli bismo, štoviše, reći da je to najvrjednija knjiga koju uopće imamo na hrvatskome jeziku."[25]
U nastavku recenzije Ivan Merz preporučuje svim članovima Katoličkog pokreta "da tu knjigu nabave i prema njoj urede svoj život." Merz se nada da će ovaj povijesni događaj još više pomoći u izgradnji katoličkih vjernika, te da će se još više kod mladih probuditi želja za svećeničkim i redovničkim zvanjem.[26]
Svoju recenziju hrvatskog prijevoda Rimskoga misala Ivan Merz zaključuje riječima: "Želimo svemu našem puku, a osobito našemu đaštvu, da prigrli ovu knjigu svim žarom svoje duše. Neka je nosi u crkvu i u školu, na igralište i na put."[27]
Važno je istaknuti da je prvi prijevod Rimskoga misala na hrvatski jezik bio nepotpun. Merz se nadao da će uskoro nakon prvog izdanja izići potpuno izdanje Misala, no to Ivanovo očekivanje se nije dogodilo za njegova života. Drugo izdanje Rimskog misala će ugledati svjetlo dana tek dvije godine nakon Ivanove smrti tj. 1930. godine.
U glavne dijelove kršćanske liturgije se ubraja i moljenje časoslova. Ivan Merz je često molio časoslov, premda po liturgijskim propisima kao vjerniku laiku Časoslov nije bio obavezan. Za Merza Časoslov "nije samo molitvenik, on je sa Misalom, najljepše književno djelo što ga čovječanstvo posjeduje." Merz žali što hrvatski katolici "još žive u tmini" te još ne poznaju Crkvu i ljepotu njezinog bogoslužja, pa tako ni ljepotu časoslova. Razlog tomu Ivan Merz vidi i u nedostatku kontemplativnih redova, koji bi promicali pravilan liturgijski život vjernika te moljenje časoslova. Kod ostalih europskih naroda, upravo pod utjecajem benediktinaca, začetnika liturgijske obnove, moljenje časoslova je zaživjelo. Redovnici neprestano mole časoslov jer "čim jedni prestanu, drugi nastave i kontinuitet je uvijek uspostavljen"[28]

3.3 Sveta misa - središte liturgijskog života vjernika

Ivan Merz je u svojim predavanjima i člancima govorio "da ne postoji pravi vjerski život bez Euharistije." Stoga je Merz Euharistiju postavio u središte, a euharistijski život kao temelj obnove svakog pojedinca. Merz želi da članovi Hrvatskog orlovskog pokreta po mogućnosti svakodnevno aktivno sudjeluju na misi i da se pričeste. Merz također ističe kako je preduvjet da bi netko mogao ostati član orlovstva, da se mora barem jedanput mjesečno pričestiti.[29]
Za vrijeme sv. Mise, vjernici trebaju pratiti obred, riječi i pokrete svećenika, te trebaju aktivno moliti zajedno s njime. Da bi se ovo ostvarilo svaki vjernik po mišljenju Ivana Merza, trebao bi imati u rukama misal koji je priredio dr. Kniewald.[30]
"Merz je želio i svim sredstvima nastojao pridonijeti da bi što više mladih vjernika imalo misal u ruci i njime se neprestano služio. On je osobno nabavljao i darivao misal mladim vjernicima".[31] Na ovaj način Merz je nabavio misal i studentu Franji Šeperu, koji je kasnije postao zagrebački nadbiskup i kardinal.
Ivan Merz u prvom broju Liturgijskog kutića u Posestrimstvu kaže da se sv. Misa može pravilno razumjeti samo ako njezini sudionici poznaju dijelove mise kao i njihovo značenje, te molitve kojima su ti dijelovi popraćeni.[32]
Sada kada na hrvatskom jeziku postoji Rimski misal, Ivan Merz više ne vidi smisao, da vjernici za vrijeme svete Mise mole krunicu. Poznato je naime da su kroz povijest, prvenstveno zbog nerazumijevanja Mise i latinskog jezika, vjernici tijekom svete Mise obavljali različite pobožnosti, te su molili iz svojih molitvenika osobne molitve. Da bi se bolje razumjele liturgijske molitve koje se mole iz misala tijekom sv. Mise, Merz preporučuje vjernicima da češće za vrijeme slobodnog vremena izvan Mise čitaju, te razmišljaju dublji smisao svetopisamskih ulomaka iz starozavjetnih knjiga, evanđelja, poslanica i psalama. Samo na ovaj način vjernici mogu aktivno sudjelovati jer "sv. Misa treba ti biti poseban čin koji ćeš obaviti zajedno sa svećenikom ." Ivan Merz ističe kako je liturgija narodna, javna i zajednička stvar". Svećenik se u Misi izravno obraća puku, pozivajući ga na molitvu i sabranje, moleći se i za njega i u njegovo ime. Stoga Merz preporučuje vjernicima da svjesno postanu sudionici "velikih milosti koje donosi nekrvna žrtva Tijela Kristova". Liturgijske molitve su najljepša i najbolja priprava i zahvala za sv. Pričest.[33]

3.4 Dostojanstvo liturgijskog prostora

Crkva je sveto mjesto i upravo zbog toga crkveni prostor i oltar trebaju biti dolično uređeni. Već u vrijeme Ivana Merza se ustalio običaj "modernizacije" opremanja crkve i oltara posebice s "nedoličnim umjetnim cvijećem." Merz daje prednost živom cvijeću, ali ni tada oltar ne bi smio biti pretrpan ni sa cvijećem ni sa mnoštvom svijeća jer u središtu treba biti Krist koji se pod prilikama kruha i vina prikazuje na oltaru. Ivan Merz daje dakle veliku estetsku važnost unutar liturgijskog prostora, ali estetika ne smije zasjeniti izvorni duh liturgije.[34]
Ivan Merz je mladima, s kojima je s tolikom ljubavlju radio i surađivao, govorio i o dostojanstvenom ponašanju u crkvi. Isticao je da mladi vjernici moraju biti svjesni da "crkva nije svjetsko sastajalište, niti kazalište, nego kuća Božja". Upravo zbog toga od njih se očekuje da budu i pristojno odjeveni. Merz kritizira i svaki međusobni razgovor za vrijeme svetog misnog slavlja, a posebice za vrijeme propovijedi jer "ma kako monotona i jednostavna bila propovijed, uvijek ćeš iz nje mnogo naučiti ako je pažljivo slušaš".[35]
Ove Merzove misli mogu biti i poticaj na razmišljanje i u današnje vrijeme. Danas se prilikom uređenja liturgijskog prostora, u često "oltar zakloni i ogradi" nagomilavanjem cvijeća i "parafinskih" svijeća. Ovakvim neukusnim uređivanjem prostora, i lažnim predstavljanjem nečega kao estetskog, oči puka su često više usmjerene na ljepotu cvjetnog aranžmana, nego na žrtvenik na kojem se prikazuje sveta Misna žrtva. Ponekad kada uđemo u naše crkve, steknemo dojam da su neki od vjernika prvenstveno došli u crkvu, ne zbog aktivnog sudjelovanja na sv. Misi nego, kako bi svojim nedoličnim odijevanjem pokazali "najnovije modne trendove". Pojedinci za vrijeme bogoslužja nemaju osjećaja za svetost prostora, gdje se nalaze i gdje je prisutan Isus Krist u svetohraništu, koji nam se prikazuje u sv. Misi, bez imalo poštovanja prema ostalim vjernicima, "preživaju" žvakaće gume, te zvukovima svojih mobitela i slanjem SMS poruka ometaju one koji se istinski žele susresti s Kristom. Da li Merčeve misli imaju ploda u našem vremenu? Ako ovi nedostatci postoje i u našim crkvama, pokušajmo ih popraviti i promijeniti.

3.5 Stav prema narodnom jeziku u liturgiji

Kao mladić od 22 godine Ivan Merz je zastupao mišljenje da bi Crkva trebala uvesti u liturgiju nacionalne elemente i vlastitosti pojedinih naroda, pa čak i narodni jezik, da bi se tako liturgija približila mentalitetu i običajima tih naroda. Merz je posebice davao prednost staroslavenskom jeziku.[36] Ivan Merz u to vrijeme kaže kako je latinski jezik dao najveće vrednote Crkvi, ali on nije jedini jezik jer "Crkva je živi organizam, koji se razvija" Zbog toga Merz kaže: "Narodne se liturgije moraju nakalemiti na lozu Crkve i tako će u njih ući silne bujice života, koji će preporoditi sav narod." Budućnost Crkve Ivan Merz sada vidi u slavenskim narodima koji će pridonijeti daljnjem razvoju Crkve. Merz se nada da će razdijeljeni kršćani ponovno ući u jedinstvo s Katoličkom crkvom, te da će na taj način "istrgnuti Crkvu iz latinske sfere" te "da će nastati velika djela, poput Tominih i Augustinovih u narodnim jezicima"[37]
Kasnije u svojim zrelim godinama Ivan Merz je, vjerojatno pod utjecajem benediktinca dom Guerangera promijenio svoje mišljenje o narodnom jeziku u liturgiji. Merz ističe: "Kršćanski narod je samo jedan na cijelome svijetu i latinski jezik je narodni jezik svih kršćana, onih, koji su bili prije nas, koji sada žive, i koji će iza nas doći"[38] Važno je istaknuti da Merz ne zastupa latinski jezik zbog estetske ljepote jezika nego jer je "materinji jezik katoličkih naroda, bez razlike na njihovu rasu i podrijetlo".[39] Ivan Merz je do kraja života zastupao ovakvo mišljenje o upotrebi latinskog jezika u liturgiji. On je jedini jezik, kojega treba postaviti u centar, a oko kojega će se grupirati i temeljiti ostali narodni jezici.[40]

3.6 Važnost liturgijskog pjevanja

Ivan Merz je pisao i o važnosti liturgijskog pjevanja, kao i o njegovoj obnovi. Merz govori kako je glazba po svojoj prirodi sama po sebi religiozna. Glazba djeluje na mnoštvo, tako da stvara jedinstvo, slogu i jednodušnost među ljudima. Ona ne veže samo ljude međusobno, već i s Bogom. Kada Ivan Merz govori o crkvenoj glazbi razlikuje liturgijsku glazbu i pobožnu glazbu. Za Merza je gregorijansko pjevanje je od posebne važnosti jer "Gregorijanska glazba nije samo jedan oblik religiozne melodije, to je jedini oblik, koji je primio i odredio autoritet svete Crkve. To je pjevanje Crkve"[41]
Ivan Merz je svoju ljubav prema gregorijanskoj glazbi razvio još kao pariški student, i upravo je ljepota gregorijanskih napjeva najviše utjecala na njegovo kasnije liturgijsko usmjerenje.
Temeljni cilj gregorijanske glazbe je pjevanje, a najsavršenija melodije je ona iz ljudskog grla. Upravo zbog toga Merz smatra da "s čisto akustičkog gledišta ni glazbala, ni solo pjevanje ne spadaju u crkvu. Orgulje se mogu miješati s glasom vjernika, ali pod uvjetom da ga ne uguše i da se s njim miješaju na svet način." Merz preporučuje vjernicima da pjevaju na sv. Misi, upravo onako kako je to bilo i u najstarijim vremenima jer "Sam Isus Krist je na zadnjoj večeri služio pjevanu pontifikalnu Misu"[42]
"Duh crkvenoga pjevanja, njegov stil i njegov sadržaj mora biti točan u smislu crkvenih propisa i mora se podudarati s liturgijom. Zatim treba točno odgovarati činu sv. Mise i crkvenom dobu: dijelu crkvene godine u kojem se pjeva i svetkovini koja se slavi. Crkveno pjevanje ne smije biti dosadno, ne samo da moramo uliti svu dušu u pjevanje kako pjesma ne bi bila suha i beživotna nego se i pjesme moraju mijenjati, jer pjevanje uvijek istih pjesama više smeta, nego što pomaže."[43]
Ivan Merz zahtijeva da se za vrijeme mise ne pjevaju pučke popijevke koje ne odgovaraju pojedinom liturgijskom činu, jer su takve pjesme često iz neznanja puka u protuslovlju s molitvama koje svećenik izgovara na oltaru. Zbog ovoga nesklada, vjernici ponekad ne razumiju liturgiju, jer ovakvih pjesama ne mogu aktivno sudjelovati na sv. Misi te moliti zajedno sa svećenikom. Ivan Merz ističe da je ovakva praksa u crkvama loša, te da se svi trebaju truditi promijeniti je jer u "prijašnjim se vremenima te pučke vjerske pjesme nisu nikada pjevale za vrijeme službe Božje. Pjevale su se izvan crkve, u kućama, na poljima, zabavama, ulicama." Merz nije protiv pobožnih pučkih pjesama, nego se kao i službeni nauk Crkve, zalaže da se pjevaju izvan liturgijskog čina. Istodobno Merz napominje da je većina pučkih pjesama nastala i održala se upravo zahvaljujući latinskom gregorijanskom pjevanju. Svoje promišljanje o pučkim popijevkama zaključuje: "Što se narodna pučka pjesma bude više držala granica, koje joj označuje sv. Liturgija - to jest da se ne miješa u samu službu Božju - i što se više bude držala liturgijskog sadržaja i gregorijanske glazbe to će njezina umjetnička vrijednost biti veća."[44]
Ivan Merz ističe i važnost polifonog pjevanja. Ono je "divan glazbeni izričaj ne samo vjere, već i ljubavi." Polifono pjevanje dostiže gregorijansko pjevanje u pogledu zvučnosti, ali se za razliku od gregorijanskog tekst manje čuje i slabije izražava. Merz napominje da glazba nije poput ostalih umjetnosti, nego ih ona svojom uzvišenošću i ljepotom sve nadvisuje. Liturgijska je glazba iznad svake druge glazbe, jer obrađuje i izražava ljubav prema Bogu.[45]
Ivan Merz odaje priznanje benediktinskom redu, od kojega je i počela obnova gregorijanskog pjevanja, a koji to isto pjevanje najviše promiču i u njegovo vrijeme. Sve ove ideje o crkvenom liturgijskom pjevanju Merz je prenosio i na mlade a posebno na Hrvatski orlovski pokret. U svom neobjavljenom djelu "Glazba i katolicizam" iznosi 30 načela što se tiče glazbe i pjevanja a koje bi trebali promicati Hrvatski orlovi te ih se i sami pridržavati u svom životu.
Danas u naše vrijeme, se za vrijeme sv. Mise više ne pjevaju narodne pučke popijevke, čime je u potpunosti ostvareno nastojanje Ivana Merza, a koje se nije moglo ostvariti u njegovo vrijeme. S druge strane, u našim se crkvama otišlo u drugu krajnost, posebice na Misama za mlade, kada se sve više gubi onaj izvorni duh liturgije tzv. "izlaženjem u susret mladima s pjesmama koje oni 'vole' tj. s duhovnim šansonama". Važno je istaknuti da takve Mise ne pohađaju samo mladi nego i ostali puk različitih generacija, koji tijekom misnog slavlja želi doživjeti svoj istinski osobni susret s Bogom i svoj unutarnji mir duše.
Sa žaljenjem mogu reći da se ovakve želje puka ne mogu ispuniti u onim crkvama gdje su prisutne ovakve pjesme, te neprikladni instrumenti koji ih prate poput električne gitare, bubnjeva, udaraljki, i sličnih rušilačkih instrumenata, koji često uznemiravanju unutarnji mir vjernika. Ovakve pjesme i njihovi tekstovi, najčešće utječu i na to da puk s pjevanjem ne može aktivno sudjelovati na sv. Misi, dapače ovakve pjesme još više produbljuju pasivnost vjernika, te se stječe dojam da vjernici nisu uopće na misnom slavlju nego na nekom koncertu popularne glazbe. S pravom se može reći da takvim današnjim "modernim" pjesmama nije mjesto na sv. Misnom slavlju.
Ove misli se mogu potkrijepiti i riječima Ivana Merza: "Na žalost, mnoge su tzv. crkvene pjesme često svjetskog karaktera i podsjećaju nas na ljubavne, bećarske, kazališne, a kako je plitak, u najviše slučajeva i njihov sadržaj!"[46]

Zaključak

Blaženi Ivan Merz je sa svojim liturgijskim promišljanjima i idejama postao začetnikom novih liturgijskih strujanja i obnove u Crkvi u Hrvata, koja će se nastaviti i nakon njegove smrti. Iako je još za života, upravo zbog svojih, za to vrijeme revolucionarnih ideja imao mnogo protivnika, čak i među crkvenim krugovima, liturgijska nastojanja Ivana Merza su 40 godina kasnije dobila i službeno priznanje Crkve na II. Vatikanskom saboru. One ideje koje su u njegovo vrijeme bile neprovedive, postale su sastavnim dijelovima koncilskih dokumenata, prvenstveno Konstitucije o svetoj liturgiji Sacrosantum concilium.
S II. Vatikanskim saborom uveden je narodni jezik u liturgiju što je bila i želja Ivana Merza u njegovim mladim danima. SC kao i Ivan Merz ističe i to da unutar liturgije treba njegovati i obilježja i raznolikosti pojedinih naroda, ali ona moraju biti u skladu s liturgijskim duhom (SC 37-38). Na koncilu je rečeno kako sv. Misa treba biti u središtu liturgijskog života vjernika i u središtu liturgijskog dana, a SC posebno ističe da je najsavršenije sudjelovanje vjernika na sv. Misi onda "kad vjernici nakon svećenikove pričesti blaguju Tijelo Gospodnje od te iste žrtve" (SC 55) Merz je u svojim liturgijskim predavanjima mladima govorio da je sv. Misa bez blagovanja Tijela Kristova nepotpuna. Kao što je u svoje vrijeme Merz poticao vjernike na moljenje Časoslova, na isti način to čini i SC.
Koncilski dokumenti su u potpunosti potvrdili nastojanja Ivana Merza, da liturgijsko pjevanje mora biti u duhu liturgijskog čina, čak i onda kada se unutar misnog slavlja izvode pučke religiozne pjesme. SC daje važnost i polifonom crkvenom pjevanju. Dokumenti ističu i važnost aktivnog sudjelovanja vjernika na sv. Misi.
Ivan Merz je kao vjernik laik svojim neumornim radom, pokazao istinsko nasljedovanje Krista. Svojim zalaganjem za obnovu katoličke liturgije, ostavio je neizbrisive tragove u modernoj povijesti Crkve. Upravo zbog svih ovih zasluga, spomen na blaženog Ivana Merza živi i danas, posebice među mladima, koje je blaženi Ivan ljubio do kraja svoga života.

Bibliografija

1. Izvori

1. Ivan MERZ, Isus prijatelj malenih, Katolički list, 76/1925., br. 43 551-552.
2. Isti, Liturgija i Sveti Franjo Saleški, Franjevački vjesnik, Sarajevo-Visoko, travanj 1928., br. 4, 100-105.
3. Isti, Božićno bogoslužje kod otaca franjevaca, Katolički list, Zagreb, 76/1925., br. 3, 35-37.
4. Isti, Razmatranja o Rimskom misalu, Hrvatska prosvjeta, Zagreb, 9/1922., br. 3-4. 81-87.
5. Isti, Liturgijski kutić, Posestrimstvo, 1/1922, 7-8.; 2/1922., 24-26.; 5/1923, 84-86.; 6/1923., 108-110.; 7/1923., 127-129.; 8/1925, 118-119.
6. Isti, Nešto o ljepoti rimokatoličke liturgije, Život, Zagreb, 5/1924., br. 5, 260-267.
7. Isti, Art pou Dieu, Hrvatska Prosvjeta, Zagreb, 1925, br. 3. 73-76.; br. 5, 123-125.

2. Literatura

1. Jure RADIĆ, Liturgijska obnova u Hrvatskoj, Makarska 1966.
2. Božidar NAGY, Borac s bijelih planina, Zagreb 1971.
3. Isti, Ivan Merz - Istaknuti laik u svjedočenju evanđelja, Zagreb 1995.
4. Isti, Ivan Merz - Putokaz suvremenom naraštaju, Zagreb 2003.


3. Članci

1. Marin ŠKARICA, Dr. Ivan Merz - vizionar pokoncilskih vremena (1896.-1928.) u: U križu je spas - Zbornik u čast nadbiskupa - metropolita msgr. Ante Jurića, CUS - Teologija u Splitu, Split 1997, 241-265.
2. Isti, Ivan Merz - promicatelj liturgijske obnove u Hrvatskoj u: Pojava i značenje dr. Ivana Merza u Crkvi u Hrvatskoj - Zbornik radova, Zagreb 1979., 35-50.
3. Isti, Liturgijski život i djelovanje Ivana Merza, Obnovljeni život, br. 3-4/1997., 257-270.
4. Isti, Euharistija, središte liturgije i ishodište duhovne obnove- Iz bogatstva teološko - liturgijskog razmišljanja Ivana Merza, Služba Božja, 3/1988., 207-220.
5. Isti, Zauzeti katolički laik Ivan Merz, Put, Split, 1987. br. 9, 30-34.

Napomene

[1] Za opširnije biografske podatke usp. Dragutin KNIEWALD, Sluga Božji dr Ivan Merz, Zagreb 1988.2; Josip VRBANEK, Vitez Kristov - dr. Ivan Merz, Zagreb 1943.; Božidar NAGY, Borac s bijelih planina, Zagreb 1971.; Giampaolo MATTEI, Život za ideale - Životopis bl. Ivana Merza, Verbum, Split, 2006.

[2]Zbog problema sa vidom roditelji mu nisu dopustili studij. Slanjem na vojnu akademiju su se nadali da će pomoću svojih sposobnosti uspjeti u vojničkom staležu, kao i njegov otac Mavro koji je bio časnik Austro-Ugarske monarhije. Mavro je u Banja Luci bio na službi zapovjednika željezničke postaje.

[3]Usp. Božidar NAGY, Ivan Merz - Putokaz suvremenom naraštaju, Zagreb 2003., 4-13.

[4]Isto, 18-22.

[5] Disertacija je nosila naziv: L' influence de la liturgie sur les écrivains français de Chateaubriand a nos jours. Objelodanjena u prijevodu Krune Šarića na hrvatski jezik: Utjecaj liturgije na francuske književnike od Chateaubrianda do naših dana.

[6]Usp. NAGY, Ivan Merz - Putokaz… 31.

[7] "Hrvatski Orlovski Savez" će 1929. godine, biti zabranjen, nakon uvođenja šestosiječanjske diktature.

[8] Usp. Božidar NAGY, Ivan Merz - Istaknuti laik u svjedočenju evanđelja, Zagreb 1995., 32-37.

[9] Usp. NAGY, Ivan Merz - Putokaz… 43-44.

[10]Nakon Ivanove smrti ovu zamisao je djelomično ostvarila Marica Stanković, koja je osnovala žensku zajednicu "Suradnica Krista Kralja", kao prvi laički institut Bogu posvećenih osoba u Hrvatskoj.

[11] Usp. NAGY, Ivan Merz - Istaknuti laik… 42-44.

[12]Usp. NAGY, Ivan Merz - Putokaz… 52.

[13]Marin ŠKARICA, Dr. Ivan Merz - vizionar pokoncilskih vremena (1896.-1928.) u: U križu je spas - Zbornik u čast nadbiskupa-metropolita msgr. Ante Jurića, CUS - Teologija u Splitu, Split 1997, 250.

[14]Marin ŠKARICA, Ivan Merz - promicatelj liturgijske obnove u Hrvatskoj u: Pojava i značenje dr. Ivana Merza u Crkvi u Hrvatskoj - Zbornik radova, Zagreb 1979., 38.

[15]Ivan MERZ, Dnevnik 5. IV. 1920. u: Božidar NAGY, Borac s bijelih planina, Zagreb 1971., 134-135.

[16] Vidi bilješku br. 5.

[17] Jure RADIĆ, Liturgijska obnova u Hrvatskoj, Makarska 1966., 131.

[18] Katolički list, br. 33, 1923., 394.

[19] Marin ŠKARICA, Liturgijski život i djelovanje Ivana Merza, Obnovljeni život, br. 3-4/1997., 266.

[20]Usp. Ivan MERZ, Isus prijatelj malenih, Katolički list, 76/1925., br. 43 551-552.

[21] Usp. Ivan MERZ, Liturgija i Sveti Franjo Saleški, Franjevački vjesnik, Sarajevo-Visoko, travanj 1928., br. 4, 100.

[22] Usp. Ivan MERZ, Božićno bogoslužje kod otaca franjevaca, Katolički list, Zagreb, 76/1925., br. 3, 35.

[23] Isto

[24] Isto, 36-37.

[25] Usp. Ivan MERZ, Razmatranja o Rimskom misalu, Hrvatska prosvjeta, Zagreb, 9/1922., br. 3-4. 84.

[26]Isto

[27]Isto, 87.

[28]Isto, 83-84.

[29]Usp. ŠKARICA, Liturgijski… 265.

[30]Usp. Marin ŠKARICA, Euharistija, središte liturgije i ishodište duhovne obnove- Iz bogatstva teološko -liturgijskog razmišljanja Ivana Merza, Služba Božja, 3/1988., 217.

[31]Isto, 216.

[32]Usp. Ivan MERZ, Liturgijski kutić, Posestrimstvo, 1/1922, 7-8.

[33]Isto, 2/1922., 24-26.

[34]Isto, 6/1923., 108-110.

[35]Isto, 7/1923., 127-129.

[36]Usp. Marin ŠKARICA, Zauzeti katolički laik Ivan Merz, Put, Split, 1987. br. 9, 32.

[37]Usp. MERZ, Dnevnik 18.XII.1918. u: NAGY, Borac …, 172-173.

[38]Usp. MERZ, Razmatranja… 85.

[39]Usp. Ivan MERZ, Nešto o ljepoti rimokatoličke liturgije, Život, Zagreb, 5/1924., br. 5, 262.

[40]Usp. MERZ, Razmatranja… 85.

[41] Ivan MERZ, Art pou Dieu, Hrvatska Prosvjeta, Zagreb, 1925, br. 3 73-74.

[42] Isto, 75.

[43]Usp. MERZ, Liturgijski kutić, Posestrimstvo, 5/1923, 84-86.

[44]Isto, 8/1925, 118-119.

[45]Usp. MERZ, Art…, Hrvatska Prosvjeta, Zagreb, 1925., br. 5, 123-125.

[46]Isto, 118.