Poznavao sam ga u dušu, jer je zadnjih šest godina, uz male prekide, gotovo svake subote došao, da se upravo djetinjom otvorenošću razgovori o duševnim pitanjima. Želeći mu napisati ove spomen-retke, kao suradniku »Života« pošao sam ipak do njegovih ožalošćenih roditelja, da mi popune sliku mladosti; pozorno sam pregledao veliku njegovu knjižnicu; pročitao sam 20 svezaka njegova dnevnika; proučio sam njegove najintimnije zapiske jednako kao i štampane spise; a nijesam propustio pitati i neke njegove znance, što drže o njemu. Iz svega toga iskrsla mi je u duši ličnost Dra Merza ne samo kao čovjeka vanredna, nego upravo kao muža Providnosti, čovjeka Božjega. Prikazati svu ljepotu predivne ove duše bit će posao prijatelja njegova, koji izrađuje opširan životopis njegov. Ovdje ćemo pratiti tek njegov idejni razvitak na temelju njegovih vlastitih zapisaka.

Rodio se Ivan 16. prosinca 1896. u Banjoj Luci, gdje mu je otac Mavro bio viši željeznički činovnik. Osnovnu školu i realku svršio je ondje odlično. Po želji roditelja pođe u rujnu 1914 na vojnu akademiju u Bečko Novomjesto. Prepativši u nemilom zvanju mnogo, pređe u siječnju 1915. na bečko sveučilište, da sluša 3 semestra Pravo. Pod kraj veljače 1916. uzeše ga u vojsku, jer je »zaboravio kazati da boluje na oči«, a bolovao je doista još u realci. Ipak prođe najprije vojničke škole u Grazu, Pečuhu i Slov. Bistrici, a potom osta kao časnik na talijanskom ratištu sve do rujna 1918. Za revolucije čuva kratko vrijeme rudnik Maslovar kraj Banje Luke, odakle su bili pobjegli ruski zarobljenici. U siječnju 1919. nastavlja nauke u Beču, ali sada na filozofskom fakultetu, učeći germanistiku i romanistiku. Kao član i tajnik akademskog društva »Hrvatske« odlikuje se jednako radinošću i rodoljubljem kao i kremen-značajem. Postigavši, što je u Beču mogao postići, polazi g. 1924. u Pariz, gdje se stručno usavršuje na Sorboni i Katoličkom Institutu. G. 1923. postizava doktorat i profesuru u Zagrebu, te postaje tude i profesorom na nadbiskupskoj gimnaziji. Uz svoju službu radi za katoličku obnovu g. 1922. – 1923. kao predsjednik »Omladinskog Saveza«; od g. 1923. do smrti kao najistaknutiji pobornik katoličke Akcije i kao podpredsjednik i tajnik »Hrvatskog Orlovskog Saveza«. U travnju 1928. pooštrila mu se stara bolest, upala ličnih šupljina; podvrgava se operaciji na zagrebačkoj klinici, no bez uspjeha, jer u velikim bolima 10. svibnja sveto umire.

Tijek Merzovih nauka, kao i njegov javni rad, pokazali su, da je bio jak talenat, duboko spekulantivan ali i praktičan u provedbi načela do krajnjih konsekvencija. Vanredne naravne sposobnosti pratila je osobita milost Božja, da je i kraj preteških pogibli velegradskoga i uopće slobodna života sačuvao nevinost djeteta i razvio je ne samo do muževne kreposti nego i do mističkog života u Bogu. Rijetko se nađe tako plemenita narav, a podignuta sasvim u vrhunaravno shvaćanje i život.

Naš Ivan pojavlja se već u ranoj mladosti u svom krugu s posve originalnim mislima. Kad mu bile dvije i pol godine, dovede ga majka k završetku jedne časničke gozbe. Ivica opazi, da su pred veselim časnicima još netaknute torte. Obreda on od prve do zadnje, i kad nađe da su sve prave i dobre, nestade ga, No za par časaka eto njega s ruljom djece u dvoranu i čedno ali odlučno zatraži, da se torte dadu njegovim siromasima. I odbiše ih… Još prije navršene šeste godine ide Ivica u školu, a vjeroučitelj već za koji tjedan čestita majci, da će joj biti jedinac jamačno svećenik, jer da pokazuje toliko smisla za sve što je Božje. »No toga sigurno nema od mene«, odvrati majka, kojoj takovo zvanje ne bi bilo nipošto po ćudi. »Pa odakle onda?« pitamo se i mi. »Primivši dobru dušu« – slijedio je Ivica plemenita ganuća pobožnosti i samilosti te otvorio time u svojoj duši ono najobilnije vrelo velikih misli, koje čovjek nalazi u nepokvarenom srcu.

Ne mislim time reći, da je Ivan ostao pošteđen od mladenačkih napasti i đačkih ludorija. No činjenica jest, da se u njemu zapaža snažan viši utjecaj. 2. ožujka 1914. bilježi: »Jučer na večer bio sam na zabavi. Bilo je dosta veselo. No kad sam se vratio, sjetio sam se, da je korizma, te da se ne smije pohađati zabave. Treba priznati duhovni autoritet, jer bez njega nema sloge…« Ovakove vjerske i ćudoredne refleksije nalazimo u njegovu dnevniku svaki dan.

Ovaj vrhunaravni uzgoj Ivanove savjesti to nam je neobičniji, što on sam priznaje, da su svi predstavnici uzgoja na nj, »porazno djelovali«, osim Dra Lj. Marakovića, s kojim je ostao u povjerljivom saobraćaju sve do g. 1923. »Liberalni profesori utuvili mi u glavu toliko laži, da se možda još nijesam otresao« – tuži se Ivan još g. 1923. Kakova osuda krije se u tom za ona službena žarišta idejnoga života!

Merz im je pogibelj za vremena i progledao i odbio. Dok u jednu ruku počituje svačiju slobodu i bilježi 16. VI. 1914. Bože, kako je gadan onaj, koji tuđe uvjerenje ne zna da cijeni!« – dotle pravu slobodu duha nalazi baš u vjeri: »Samo zakoni mogu nam dati slobodu«, veli Goethe. Zakoni nam određuju put, kojim ćemo ići, da ne dođemo s drugima u opreku, a sami da se možemo razvijati. Takva je kršćanska vjera. Ona je moralni zakon za nas i ona nam otvara neizmjerni put, koji je pravedan« 31. VII. 1914. Toga se Ivan držao pa je s naukom spajao razmišljanja, koja su ga u vjeri i čestitom životu učvršćivala. 2. III. 1914, na primjer bilježi: »U fizici smo govorili o brzini svijetla, tako da svijetlo od pokoje zvijezde treba 8, 10, 25, 250 godina da do nas dođe. Bože, koliki li je svemir, sve svijetli, sve se kreće savršeno točno… Zvijezde jezde kroz prostor, griju se i djeluju. Sve je neizmjerno u tom prostoru, samo naša zemlja leti ko mrva i okreće se, a čovjek na njoj kao matematička točka. I taj zavidi, grize se, oholi se! Što je čovjek? Ništa. I ipak ta matematička točka obuhvati mišlju veliku pozornicu svemira i još dalje… Kako malen, a ipak tako velik!... A tko obuhvata, podržaje, ravna to neizmjerno pozorište? On je, veličanstveni Duh, koji to obuhvaća, On je!«

Dnevnik je njegov pun ovakovih razmatranja o najuzvišenijim idejama kao i o pojavama svagdanjega života. Povod i smjer dala mu je čestoput okolina; no u većini su to samonikle i slobodne misli. 17. IV. 1914. »Danas sam skoro svršio četvrtu crtariju iz deskriptive. Kad čovjek ovako kao mašina radi, ne razmišljajući ni na što, ne zna, zašto živi. Kad je čovjek živ, mora da misli na vječne stvari i da nalazi sreću u tom razmišljanju. No ima li čovjek ovdje pravu sreću? Zar nije ovaj svijet, svijet rada i muke, i kako se čovjek pokaže u tom radu, dobiva nagradu u drugom svijetu, koji je vječan, ovaj je samo priprava… Duševni radnik, ako hoće da bude dobar i da se bavi – kako dolikuje – svojim zanimanjem, mora vjerovati. Vjera je inteligentu potrebnija nego radniku…«

24. X. 1914. Bečko Novomjesto. »…Evo me u zatvoru. Baš me je neki kapetan izružio, što sam mu rekao, da je dozvoljeno ovdje jezike učiti. (Tako se Ivan ispričavao, što je mnogo čitao literaturu). I on mi je uzeo »Dim«, »Lohengrina« i Brunetrere-a, što sam ponio, da ovdje čitam. No svejedno, opet sam ga nasamario, jer u hlačama imam »Die Kunst zu beten« (Umjetnost moljenja) i – čokoladu. Tim se baviti nije mi mnogo dva dana. Moliti se i sjediniti se s Bogom, to je djelo čitava života… Tu knjigu čitam po drugi put. Isprva mi se nije činila Bog zna što, ali čim je više studirah, osjetio sam finesu logike i religioznog osjećaja piščeva… Molitva, to je vjera. Ja vjerujem u Gospoda Boga svemogućega; vjerujem da je On Duh savršen u slobodi volje i veličini. Čovjek sam sitan. Imam slobodu volje, ali ograničenu. Duh mi je ograničen. Ali ono malo Prometejeve iskre, djelićak od djelea Svevišnjega vuče me Ovome i dokumentira opstanak Ovoga. Kano što čovjek, koji još nije sasvim zagazio u blato, želi da se razgovara s pametnijim od sebe, tako isto duh svom žestinom teži za savršenijim, za velikim Duhom. Razgovara se u molitvi s Njim i Ovaj njemu tako čudnovato fino odgovara, da čovjek misli, da diše visinski zrak, kao što Baron kaže. Taj razgovor sa Svevišnjim, ta veza – priznavanje – Svevišnjega je Religija. Religija bez molitve je mrtva. No molitva se ne mjeri na duljinu, i ona ne mora, da se čita iz knjiga; razgovor iz vlastitog čuvstva, razmišljanje o Pismu i namjerama Svevišnjega je molitva. Bog je duševno biće; pošto smo mi tjelesni, to je misao na Njega tjelesno-duševna. Da ga razumijemo postao je Emanuelom, nama sličnim i mi se Isusu možemo da molimo, i molitva na njega je mnogo lakša, jer je Isus nama bliz… Kako je tijelo mizerno! Iz ova četiri zida se nijesam ni makao i toliko sam toga doživio. Duh je krilima slobode lepršao do Neizmjernosti…«

Ova nam bilješka pokazuje način Merzova čitanja. U svrhu svoje stručne izobrazbe kao profesor literature, morao je čitati mnogo. Predaleko bismo zašli, kad bismo nabrajali sve autore i djela, što ih je ne samo pročitao, nego upravo stručno ocijenio. Ima tude čitavih studija i kad bi se tiskale bile bi i sjajan dokaz njegova kršćanskog umjetničkog ukusa, a ujedno putokaz u hrvatskoj, njemačkoj, franceskoj, engleskoj, norveškoj i talijanskoj literaturi. Samo jedan primjer. Kritizujući Bourget-ovu »Lazarinu« među ostalim veli: »Bourget ovo obraćenje (Graffetean-a) odviše – napadno – pripisuje Milosti, koja je uslijed Lazarininih molitava sašla na njega. No zašto on nije barem pokušao; da ovo djelovanje milosti analizira. U tome se i sastoji veličina novoga katoličkoga pisca… Ako on upravo nije možda još tako dubok – da bi iz vlastitog iskustva znao, što sve u sebi krije molitva – onaj mistički saobraćaj s Apsolutnim Bićem – to je barem malo više trebao studirati mističke pisce, pa bi on sebi jamačno znao iskonstruisati duševne osjećaje jedne duše, koja je tako prožeta religijom…«

Kako od autora tako traži Merz i od pravog kritičara »da goji što intenzivniji kršćanski život euharistijski, apstinentski i socijalni, da nastoji postati što veći čovjek, da teži za svetošću, jer će jedino takav moći osjetiti i opaziti, kada logički ili psihički razvitak umjetnine stane silaziti iz kolotečine objektivnih kršćanskih istina«.

Ovakovu shvaćanju i životu ima i Merz pripisati, što u mnogom čitanju nije skrenuo s pravoga puta. To više, što je u sebi bio izrazito umjetnička duša. Mi se na primjer divimo Merzovu oduševljenju za papu, što ga pokazuje u »Kat. Akciji« perom i činom, ali je ova ideja prošla u njegovoj duši svu onu borbu, što je uzvitlava Lenau u svojem »Savonaroli«, Luther u svom »An den christlichen Adel« i Meyer u »Heilige« i još više drugih autora. I druge duševne vrednote prošle su jednaku vatru kušnje, tako pojam časti u Sudermanovoj »Die Ehre«, ideja rada, čistoće, rodoljublja i druge u raznim autorima. Njegova kritika Rodin-ovog »Poljupca« upravo je klasičan primjer, kako plemeniti optimisti mogu da zastrane i nastradaju. Merz nije nastradao, jer je imao objektivno pravilo Crkve izvan sebe, a u sebi dovoljno poniznosti, to jest samospoznaje, da to pravila prihvati i provede.

Lako ćemo razumjeti, da je uslijed onih žalosnih prilika u školskom odgoju i od silnog ovog čitanja duša Merzova imala da bij težak boj sa skepsom. Za premnoge znanstvene i vjerske istine nemamo potpune evidencije; one su sigurne, ali još ostaje koji razloščić, koji umu zamračuje potpunu jasnoću, pa čovjek treba, da voljom svojom učini kraj nemirnom i nerazboritom kolebanju duha. To je »certitudo libera« – izvjesnost slobodna. Sitne duše lome na njoj krila svoga idealizma i padaju najprije u sumnju, kasnije u bezvjerstvo.

Jaki Merzov duh ustraje u tijelu. Tri stvari ga u tom pomažu: molitva, ustrajnost u kreposnom životu i temeljit studij. »Katkad se sam sebi pričinim gadan. Jedino me vjerske misli utješe i dignu. Vjerski život, misli na vječnost, smrt, Ljubav – to je nešto veliko. Skepsa hoće da to najviše u čovjeku razruši… Uza svu sumnju – ja vjerujem! Vjera mi mora biti sustav, mora biti putokaz životu, da ne radimo protiv pravednosti i vječnosti. Vjere daju sisteme. I ja kažem: ili katolik ili ništa! U ovome pogledu nije u meni nikada ni najblaža sumnja postojala«,

Da taj sustav potpuno u sebi izgladi laća se Merz, već kao doktor filozofije i profesor, da temeljito prouči sustav skolastične filozofije. Pod vodstvom P. Alfirevića D. I. uči on i drug mu Dr. Dragutin Čepulić g. 1922. i 1923. sve filozofske grane prema Donatovoj »Philosophia perennis« počevši od Logike i Noetike pa Cosmologiju, Psyhologiju i Etiku. Svršivši u potpune dvije godine filozofiju nastavlja proučavati bogosloviju. Auktori su mu gotovo isti, koji vrijede na bogoslovskom fakultetu kao udžbenici za buduće svećenike. Merz ide još i dalje. Znajući da nepogrešivi autoritet živi i sada u papi, on proučava u originalu sve enciklike Papa od Grgura XVI. sve do Pija XI. što čini dobrih 18 svezaka u »Editions de Questions Actuelles«. To Merz čini onda, kad je već potpuno bio napustio misao, da bude svećenikom. Čini to iz čiste ljubavi k Istini. I Istina ga je oslobodila. Duša mu uživa blagi mir u Bogu i žrtvuje se potpuno u radu i patnji za Njega.

I prije je Merz tražio savjeta u knjižici »Nasljeduj Krista«, napose u streljačkim rovovima; no prije je on govorio iz nje, sada je ona govorila iz njega. – I prije je Merzu bilo središte života u Euharistiji, sada je Isus Euharistije odsijevao iz njega; iz njegovih misli, iz njegova rada, iz njegove pojave. Na Monte Rasta zabilježio je 9. rujna 1917. »Svete Euharistije nema. Kao poganin ili kao kakova zvijer ovdje živim. Kao da Agnus nije više u centrumu kozmosa, kao da Ga uopće više nema. Bože, Tješitelju dođi, da moju prirodu prožmeš atomima vječnosti, pa da tako – sličniji Tebi – razumijem tijek bivovanja. Za rum se brine moderna država, a sv. Euharistija je sporedna stvar…« Kad bi sretan primio sv. Pričest, zabilježio bi kao na pr. 15. VIII. 1916. »Rano sam ustao, otišao na Pričest i nastojao sam se zadupsti u taj misterij. Pa mi se čini, da sam dosta duboko zaronio u sama sebe i u onaj svijet. Ne nijesam vidio sve, no kano da sam osjetio, kano u nekoj magli one zakone, ono nešta, koje pokreće sve, pa iza toga Madonu s Djetetom, a uz to Ono još veće, koje sve skupa, što sam osjetio, ujedinjuje u Hostiji…«

To su eto vrela ideja, vrela duševnog života Merzova, žarišta, na kojima se grijala duša njegova i kao iz akumulatora upijala Istinu, da je upotrebi za svoj vlastiti pogon i za svijetlo drugima.

Može li se kod Dra Merza u bitnosti i govoriti o razvojnom slijedu ideja, kad ga već kao maturanta susrećemo s gotovim kršćanskim pogledom na svijet? Vjere nje nikad u ničem zatajio, sve što Crkva reče, sve je potpisao, dakle uvijek idejno zaokružen bez razvoja! Da, potpun je bio vazda; ali kako se punina dobrote djetinje razvija u puninu dobrote mladenačke, a ova opet u muževnu, tako se razvijale i plemenite ideje Merzove.

Duševni život imade baš kao i organički svoje etape. Moderni su doduše navikli, da prate svoje junake ne postojanom uzbrdicom do na vrh gore, nego s ravna u jarak i s brda u prepast, pa to onda zovu idejnim razvojem. No naš Merz je lijepo zapisao 19. I. 1920. »Svaka prava evolucija – bila u životu pojedinca ili čovječanstva – jest put kršćanskoj savršenosti. Sve ostalo je dekadenca«. I zaista ne razumijem, zašto bi vihori morali hrast nekoliko puta polomiti, da se pokaže njegov potpuni buj; dosta je da ga češće prodrmaju, e da mu se korijenje učvrsti i krošnja razraste.

Vihor rata, a još više vihor jake osobnosti Merzove drmao je deblom života njegova; drmao je, slomio ga nije; učvrstio ga. »Bože, daj mi urnebesnu snagu, da sve moje strasti skupim u šaku, da ih zahvatim desnicom rukom i topovskom snagom lupim o stijenu, da se ko staklo razbiju… Daj mi Bože silnu volju pa makar bio go i bos. Jer ako sam već na svijetu, svejedno je, da li imam zvijezdu pod vratom ili ni proviruje košulja na lakat. Glavno je veliko »ja«, sloboda duha, koja se ni smrti ne boji, a ostalo je sve sporedno«.

Ne veli to novoobraćenik nakon općenite ispovijedi u duhovnim vježbama, nego časnik Merz na ratištu blizu Belluna, 23. VIII. 1918. Niti to veli pod pritiskom razbujale strasti, već od želje da bude potpunim gospodarom grla, da održi odluku samo jedamput na dan jesti, a svoju hranu da dade izgladnjelim vojnicima! Iz toga razabiremo: što se u Merzu razvija i kojim korakom se razvija,

Njegova vjera jača se do zôra. »Danas upravo osjećam, da duša postoji. Čudim se, kako je moj »ja« zatvoren u tijelo, po kojem svijet mene poznaje… Osjećam tvrdo, da jest poslije smrti život i da ovaj demonski život – tjelesnog uživanja – s onim veze nema… Uopće sam došao do zaključka: borba proti modernim nazorima – u meni – je dovršena. Život mora da nam je žrtva!«

Tako se razvijaju u njegovoj duši i druge ideje: o Bogu, u kojemu se neprestano nalazi kao u svijetlu; o Isusu, koji mu je tako živ u Hostiji, i u srcu poslije Pričesti kako je bio u Mariji ili kako je elektrište u žici; o Crkvi, koja mu je više nego rođena majka; o sv. Ocu papi, koji mu je živi Krist na zemlji; o bratstvu, među narodima, koji treba da ćute jedan za drugoga, kako ćute članci tijela; o duševnom životu, koji je njemu razmatranje o božanskim istinama i sudjelovanje u unutarnjem Božjem životu«. Sve te ideje nalaze se u njega u takovoj jasnoći i krepčini, kako to samo kod Svetaca i to Svetaca mistika susrećemo.

S osobitih razloga ističem napose razvoj njegove ideje rodoljublja i žrtve. Merz nije potekao od rođenih Hrvata pa ipak se brzo osjetio članom hrvatskoga naroda. Već 27. III. 1914. priznaje: Ideal mi je pravednost i možda ću pasti kao žrtva ovome. Ja ne mogu biti Nijemac, jer su podjarmili Slavene«. »Kad budem na akademiji – veli 18. IV. 1914. – držat ću hrvatske listove i pratiti prilike najmilijeg mi naroda«. On često piše u dnevniku »mili moji Hrvati«, i: »Za Hrvatski ću narod sav živjeti«. Merz osuđuje još prije rata »glupu austrijsku politiku«, ali se ne stavlja na nijedno stranačko stanovište. Općenitom ljubavi obuhvaća sve i već 4. IV. 1914. predviđa i bilježi svoj vlastiti sud o tom, što bi Hrvati trebali da učine prije ujedinjenja svih južnih Slavena, e da to bude sretno. Današnje naše javne prilike na vlas potvrđuju njegove nazore. Rat kao »rodoljubno klanje« osuđuje Merz već u akademiji i trpi za to u zatvoru. Čini to doduše pod utjecajem Tolstoja, kojega je mnogo čitao. No kad je sam morao u rat, veli s posve kršćanskoga gledišta: »Rat je napinjanje sila i trpljenje, da se očituje Istina i Pravda, kako je u Božjoj nakani«. Usred prolijevanja krvi zanosi se njegovo veliko srce za najuzvišenije tajne Križa i za bijedni narod. Ja volim čovječanstvo; volim male nepoznate ljude, koji na svojim leđima nose sav teret historije«. Merz je dakle rodoljub, ali rodoljub katolik!

Gledamo li sadržajnu stranu Merzovih ideja lako se opažaju tri glavna središta: čovjek i tajna njegova života; Bog i njegov odnos spram ljudi; ljudsko društvo i njegovo uređenje. Razvoj tih ideja u Merzovoj duši imade u početku izrazito estetski značaj i sve tri se usredotočuju u Madoni i pod njezinim okriljem. »Kad čujem ružno govoriti, uvijek ugledam sliku Madone s Djetetom. Onaj lijepi, dostojanstveni i blagi izraz, ono usredotočenje svega uzvišenoga – uvijek nepromijenjeno vidim«, Beč 17. I. 1915. Na početku svojih studija u Beču bilježi. »Moja molitva ide sada Neoskvrnjenoj, neka me Ona u ovom gradu prati na svakom koraku. Svaki moj hod i mig neka bude upravljen lijepom«. 22. I. 1915.

Ipak je i u taj prelijepi vrtić već rano zasijano snažno sjeme žrtve. Ono će se vlagom bolesti i vrućinom borbe duševne brzo razviti u drvo, pa onda u stablo križa. Estetika i žrtva se miješaju. Pišem, a ne vidim, što pišem. Da oslijepim bilo bi strašno. Majko vječna, Ti koja si utjelovljena Poezija svega lijepoga i vječnoga, daj da i nadalje mogu darove ljepote primati«. Beč 3. II. 1915.

Što većma Merz zaronjuje u tajnu života, sve mu je jasnije, da je ona u trpljenju, a s time izbija sve većma na obzorje njegove duše Muž bola. Merz mu veledušno izlazi u susret i sve odanijom, da poletnijom ljubavi grli Križ. »Katkada osjećam neku zadovoljštinu, upravo sreću, što nepravedno trpim; tako sam sličniji Kristu«. 6. IV. 1916. »Jest, bol je sadržaj života, ona ovim vlada. Gdje nje nema, možemo biti uvjereni, da pravoga života nema«. 17. XII. 1916.

»Od sada uzmiču sve estetske i literarne misli, a na površinu stupaju etička pitanja. Filozofija života me najviše zanima«. 17. VI. 1917. Nastaje drugo doba Merzovog idejnog razvoja. Riješenje je tim pitanjima našao u studiju filozofij po Donatu i u. sv. Pismu. »Kanio sam se tada estetsko-literarnog gledanja na svijet i počeo promatrati život kakav je u stvarnosti, u koncepciji Stvoriteljevoj« – priznaje Merz g. 1923. Ta koncepcija, taj njegov svjetovni nazor, kulminira u ideji Žrtve, potpune i svestrane za sv. Crkvu, koju Merz ljubi; »Jer u njoj vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenostima, a u sv. Ocu Papi – pod prilikama čovjeka – vidim Boga svoga i Gospoda svoga«.

U kojem će se obliku uništiti ova idealna Žrtva Gospodu u čast, Crkvi njegovoj na korist? I taj konkretni oblik je jedna ideja. Početkom studenoga 1923. činio je Dr. Merz zatvorene duhovne vježbe s namjerom, da upozna volju Božju u tom pogledu. Nakon srdačne molitve i temeljitog razmišljanja bilježi on: »Služit ću Gospodinu Bogu kao korektiv u katoličkim organizacijama…« »Isuse, bez duhovne obnove hrvatskoga naroda nema obnove…«

Odlično sredstvo za tu duhovnu obnovu gledao je Merz u »Katoličkoj Akciji«, kako ju traži sv. Otac Pijo XI. Njoj će se žrtvovati. Idejno je izgrađuje prema najboljim tumačima želja sv. Oca; praktično ju širi pismom i riječju, najviše pak organizacijom Hrvatskih Orlova«, Za njih Merz priređuje »Zlatnu knjigu«, za njih osobito duboku moralno psihološku studiju »Ti i Ona«. Za njih iznosi rješenja crkvenih autoriteta o »Modernim plesovima«; za hrvatske Orlice piše: »Junački život sv. Ivane od Arka«. Pred sve hrv. katolike izlazi temeljitom studijom »Kat. Akcija«.

Da oživi vjeru Božjim dokazima piše »Najnovija čudesa u Lurdu i pobija blasfemije Zoline u raspravi »Zolin Lurd«. Osim toga surađivao je u 24 časopisa, od tih je 7 francuskih. U njima je napisao 122 članka, a da ne spominjem manjih vijesti. Od mjesta do mjesta je išao držeći predavanje. Sve to izvodi u zadnjih pet godina svoga mladog života. Pri svemu tomu patio je Merz neizrecivo… i na koncu drage volje prinesao žrtvu života za »Kat. Akciju«, za hrvatske Orlove.

Kad sve ovo uvažimo vidimo, da je idejni razvoj Dra Merza bio i realan, da je bio pod uplivom Božjim, jer ga je kraj mnogih progona i nevolja nadahnjivala i pratila milost Božja. Merz je bio čovjek, koji s praksom prima i daje ideje i sistem prema Isusovu nacrtu; on je bio po svojoj životnoj ideji čovjek Evanđelja, čovjek Kristov, divnim skladom ostvarena jedna ideja Božja za obnovu čitavoga hrvatskoga naroda.

U doba polemike, koju protiv ideja »Katoličkog Tjednika« o načelnoj političko-stranačkoj slobodi katolika vodi »Narodna politika«, žigošući naše stanovište kao liberalno i nekršćansko, biće svakako zanimivo čuti, što je o ovim problemima mislio pok. Dr. Merz, bez sumnje najcrkveniji čovjek i najbolji poznavalac bogoslovskih pitanja među našom svjetovnom katoličkom inteligencijom.

Onim našim čitateljima, koji naručuju ili barem prate sarajevski časopis »Vrbosnu«, poznato je, da je lani, god. 1927., u broju 10. – 12. toga časopisa izašao članak od Dra. Čedomila Čekade pod nasloaom »Nutarnji razlozi za nepolitičnost i izvanstranačnost Katoličke Akcije«.

U om članku iznesene su od reda sasvim iste misli, koje u sadašnjoj polemici sa »Narodnom Politikom« zastupa »Katol. Tjednik«. To najbolje svjedoči žestoka vatra, kojom je taj članak bio tada dočekan od »Narodne Politike«.

Napose se je u tom članku izrijekom tvrdilo, da se Crkva i Katolička Akcija ne mogu poistovjetiti ni s jednim političkim smjerom, niti siliti vjernike u određenu političku stranku; da Crkvi »lebdi kao ideal što potpunije dijeljenje vjersko-crkvenog obrambenog rada od politike u užem smislu; da Crkva hoće, da obranu Crkve prenese u što većoj mjeri na nepolitičku Katoličku Akciju i da oko ove okupi sve dobre katolike, dok im onda ostavlja slobodne ruke u čisto političkim pitanjima, pa i u izboru političkih stranaka, u koliko ove nijesu vjeri neprijateljske i u koliko štuju temeljna prava Crkve i zakone kršćanskog ćudoređa, dužeći ih jedino, da i u politici svagdje rade po katoličkim načelima i u slučaju potrebe brane prava vjere i Crkve; da se u konkretnom slučaju vrlo teško dade izreći sud o dužnosti vjernika, da i protiv svoga političkog uvjerenja glasuju za »katoličku« stranku, a tako i o protuvjerskom programu i radu političkih stranaka, pa da Crkva stoga govori o tom vrlo rijetko i oprezno; da bi miješanje Katoličke Akcije sa stranačkim radom ugledu i djelatnosti Crkve samo škodilo i odbilo od nje velik broj vjernika; da se dušobrižno svećenstvo ne smije stranački izlagati; da se pristaše nijedne, pa ni »katoličke« stranke ne smiju u agitaciji pozivati na Crkvu ili na kršćansku savjest u prilog svojoj stranci; da se ne smije govoriti ni pisati, da je svaki katolik u savjesti dužan pristupiti »katoličkoj« stranci; da nije slobodno katolike u drugim strankama nazivati liberalcima ili bezvjercima; da nijedna stranka ne smije uzimati monopol vjere; da istaknuti politički radnici ne mogu obnašati važnijih funkcija u Katoličkoj Akciji ni obratno; da se borba katolika protiv nekatoličkih pojava u drugim strankama ne smije postaviti na osnovku političke protustranke; da »katolička« politička stranka nije bezuvjetno potrebna za obranu vjere u javnom životu i da ima velikih katoličkih naroda bez katoličke konfesijonalne stranke; da katolički dnevnik mora biti izvanstranački, itd.

Povodom toga članka poslao je pok. Dr. Merz 5. I. 1928., iz vlastite pobude, (skupa sa bilješkama na okrajku svoga primjerka »Vrhbosne«, gdje je dodao mnoge zanimljive ilustracije iz našeg i stranog katoličkog života i neke nove papinske izjave) auktoru članka list, u kojem doslovce piše:

»Tek danas sam pročitao Vaš članak. Čuo sam, da je dr. N. N. s njim nezadovoljan i da Vam je pisao. Međutim njegovo nezadovoljstvo (ako misli na stvarni sadržaj) ne mogu razumjeti. Nemam vremena, da Vam potanko napišem o njemu svoje refleksije; mislim, da je članak veoma poučan i da bi morao postati vademecum cijelom našem svećenstvu. Šteta je, što se Vrhbosna ne čita posvuda. Načuo sam, da presv. N. N. misli, da bi taj članak valjalo tiskati kao posebnu brošuru. Kada bi to crkvene vlasti dozvoljele i kada to ne bi došlo u kontradikciju s naredbom Bisk. konferencije o pisanju o Kat. Akciji, i ja mislim, da bi ga trebalo izdati, u nešto skraćenom obliku. Šaljem Vam svoj primjerak s molbom, da mi ga povratite; iz njega ćete razabrati neke opaske. Ako biste se odlučili, da ga dozvolom crkvenih vlasti izdate kao posebnu brošuru, poslao bih Vam teze, što sam ih izlučio iz prvog dijela i još dalje razvio (odnose na aplikaciju: ordinis caritatis na razne političke situacije). Prelazi na drugi predmet… Začudili smo se, kako se »Jadran« usudio bocnuti Vas;…«

Dobro je, da se ovo zna, posebno danas, kad se u debatama umije ne jednom povući proti nas i auktoritet pok. dra. Merza. A kad tamo, dr. Merz je bio na cijeloj liniji solidaran sa »Vrhbosnom« i »Kat. Tjednikom«! Za njega je riječ Rima bila sveta!…

37. broj Kat. Tjednika donosi dugi članak (valjda od dra Čekade) pod gornjim naslovom u kojemu iznosi list pok. dra Merza upravljen dru Čekadi g. 1927. glede pisama u Vrhbosni o Kat. Akciji. Pisac članka stvara na temelju toga lista samovoljan članak: »Dr Merz bio je na cijeloj liniji solidaran sa Vrhbosnom i Kat. Tjednikom«. I po starom načinu pisanja »Kat. Tjednika« dodaje se rečenica: »Za njega je riječ Rima bila sveta!« A to znači: I Rim je na cijeloj liniji solidaran sa Kat. Tjednikom«.

Nije mi na kraj pameti, da umanjujem veličinu uzornoga † dra Merza i njegove sinovske odanosti direktivama sv. Stolice, ali ne mogu šutjeti na to, što se Kat. Tjednik razmeće ugledom jednoga pokojnika (u pomanjkanju živih auktoriteta, koji bi se zauzimali za bacanje razdora u katoličke redove). Dokazu »Kat. Tjednika« suprotstavljam protudokaz iz članka † dra Merza, kojemu je naslov: »Kat. omladinac i politika«. Taj članak ja posjedujem u izvornom rukopisu pok. dra Merza te sam ga pripravan dati na uvid i g. Kamberu i dru Čekadi. Članak je kratak, te ga donašamo u cijelosti:

»Politikom se moraju baviti i katolici. Zadaća je naime politike, da nađe sredstva, kako će ljude usrećiti na zemlji. Ljudi hoće na razne načine, da usreće narod i društvo i zato se građani okupljaju u političke stranke. Mi katolici vrlo dobro znamo, da se ljudi mogu usrećiti samo na temelju katoličke vjere i katoličkog ćudoređa. Znamo na primjer, da je temelj svake narodne sreće zdrava porodica, a porodica će biti zdrava, ako bude muž ljubio svoju ženu, ako su supruzi međusobno vjerni i ako budu odgajali svoju djecu u kršćanskoj kreposti. Glavar je porodice otac, koji je od samoga Boga dobio tu vlast; djeca su dužna slušati svoje roditelje kao samoga Boga. Ako bude hrvatski narod imao prave kršćanske porodice, to će on i na ovom svijetu biti sretan. Laže svaki onaj, koji kaže, da bi se narod mogao usrećiti politikom, koja uništava kršćansku porodicu, govoreći, da muž ne mora biti vjeran svojoj ženi, da mladić ne mora donijeti svojoj zaručnici cvijet svoje nevinosti. Lažni su politički proroci, koji kažu, da vjera nema s politikom posla i da narodni zastupnici smiju stvarati zakone, koji zabranjuju katoličkom svećeniku, da podučava vjeronauk u školama, koji uskraćuju katoličkim redovnicama da otvore svoje škole.

Vidiš, kršćanski mladiću, vjera i politika se ne isključuju. Kao što si ti član Katoličke Crkve, tako si ti građanin jedne države. Kada se baviš politikom, to moraš raditi na tome, da se izaberu onakvi narodni zastupnici, koji vole svetu Crkvu, koji će u sabornici poraditi na tome, da ona može vršiti onu veliku zadaću, koju je dobila od samoga Boga. A jer se DANAS DOLAZI DO POLITIČKE MOĆI SAMO POMOĆU POLITIČKIH STRANAKA, to stupi u onu stranku; koja je svoj rad POSTAVILA NA NAČELA KATOLIČKE VJERE I KATOLIČKOG ĆUDOREĐA. Znaj da će ti to donijeti blagoslova, PA MAKAR SE KATKADA NE SLAGAO SA SVIM POTANKOSTIMA TE STRANKE.«

U ovom članku – kako je to svakome jasno – zastupa pokojni dr Merz upravo ono stanovište, koje prihvaćaju ljudi »seniorskog tipa« t. j.

2. Mogu stupiti samo u onu stranku, kojoj se kulturna načela podudaraju sa kršć. vjerom i kršć. ćudoređem.

3. Katolik će stupiti u katoličku stranku, PA MAKAR SE NE SLAGAO »u POTANKOSTIMA (POLITIČKIM) TE STRANKE. ako nema druge stranke, koja stoji na kršćanskom kulturnom naziranju. Još je zanimivije, kako je nastao članak pok. dra Merza. Ja sam pisao molitvenik: »Kat. Mladić«, koji bi izdao Orlovski Savez za seljačke momke. Taj molitvenik pregledao je među ostalima i dr Merz i pisao mi je kartu, u kojoj molitvenik radosno pozdravlja samo zamijera, što nema u njemu više članaka tako n. pr. »Kat. Mladić i politika«. Odgovorio sam mu, da bi se to krivo shvatilo sa strane svećenika nepučkaša kao miješanje politike u Kat. Akciju. No dr Merz nije bio tim zadovoljan, nego je na temelju direktiva sv. Stolice, (koje je on vrlo dobro poznavao kako naglasuje i Kat. Tj.) sastavio meni ovaj članak za molitvenik orlovski. Ja nikako na to nijesam pristao, te sam se obratio na o. Foretića, koji se kao duhovnik H. O. Saveza zauzeo za moje stanovište.

Gospoda oko Kat. Tjednika pozivajući se na pok. dra Merza trebali bi znati da je taj Merz BIO SENIOR U TEŠKIM ČASOVIMA KAT. POKRETA, a i onda, kad nije bio senijor, nije bio strančar. On ne bi odobrio nikako, da se zublja razdora baca u katoličke redove za volju trojice protivnika HPS.

»Mi smo ovdje mišljenja, da bi danom zgodom valjalo s mjerodavnog foruma proglasiti, da Seniorat nije vrhovni vođa katoličkog pokrete ni Katoličke Akcije. Mi smo duboko uvjereni, da seniorska organizacija – politizovani Seniorat – dalje tajno i sustavno radi u raznim biskupijama, i da Katolička Akcija neće moći pravo naprijed, dok se takav Seniorat ne skrši«.

Donosimo ovaj članak pok. dra Merza, koji je još lani poslao našem uredništvu. Članak je poučan naročito za one, koji vele, da ima zemalja, gdje ne treba Kat. Akcije.

Tko bude pisao povijest Crkve Kristove u Bosni, morat će posebna poglavlje da posveti »Katoličkim služavkama«. Bile su takve društvene prilike u Bosni prije austrijske okupacije, a i iza nje da su naše katolikinje pošle u službu turskim begovima i agama i vjerno su služile svojim gospodarima. Dobro su činile, što su bile vjerne; no njihova je najveća zasluga što su u ovim muslimanskim obiteljima znale sačuvati svoju vjeru, tako te su im se sami njihovi muslimanski gospodari divili i štovali ih. A kada bi koje malo Turče bilo na umoru, ove bi kršne Bosanke uzele neopazice malo vode; poškropile malo stvorenje Božje izgovarajući nad njim svete riječi »Krstim te u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«. Koliko li su djece ove kršćanske služavke poslale ravno u nebo?! Tako su sva stoljeća naše povjesnice ispunjena stranicama u kojima se govori, kako nisu samo svećenici već i ljudi svjetovnog staleža (služavke, seljaci, radnici, činovnici i drugi) pripomagali u širenju vjere Isukrstove.

Tako i valja! Upravo ti ljudi svjetovnog staleža srušili su veliko pogansko rimsko carstvo: ne mačem u ruci, već svojim katoličkim apostolatom. Radnici su širili vjeru među radnicima, robovi među robovima, vojnici u kasarnama, činovnici u uredima, kršćanske djevice medu poganskim djevojkama; i tek su prošla tri stoljeća i posvuda je već bilo kršćana: u taborima, u uredima, u carskim palačama, u poljodjelskim zavodima – jednom riječi posvuda. Kamo nije dospio svećenik, dopro je mladić ili djevojka, vojnik, ili činovnik i širio, je u svom djelokrugu i u svom staležu nauku Božju. Čitajte samo Pisma apostola sv. Pavla. Na kraju ovaj završuje svoja pisma s mnogo pozdrava i ti se pozdravi većinom odnose na svjetovnjake. Kako li sv. Pavao lijepo pozdravlja Rimljanina Akvilu, njegovu ženu Priscillu i mnoge druge, »koji se sa mnom trudiše u Evanđelju«.

Devetnaestog ožujka ove godine (lani, op. ur.) pohodilo je jedno hodočašće katoličkih radnica sv. Oca Papu. Tom prilikom im je namjesnik Kristov istaknuo, kako je velika zasluga vojevati u redovima Katoličke Akcije i da ta Katolička Akcija nije nikakva novotarija, jer kao što se za sv. Pavla širila nauka Božja preko ljudi svjetovnog staleža, isto tako ta čini danas Katolička Akcija, koja je tek novo ime za staru stvar. »Velik i uzvišen, zadatak, reče sv. Otac Pio X., surađivati u Katoličkoj Akciji; i valja se uvijek sjetiti, da je Sveti Otac promišljeno, naumice – štoviše, može se reći ne bez božanskog nadahnuća – u svojoj prvoj knjižnici (Enciklici »Ubi arcano Dei«) označio Katoličku Akciju kao »sudjelovanje katoličkih svjetovnjaka u istinitom i zasebnom apostolatu Crkve««; on ju je pozvao, da surađuju u apostolatu istinskih i pravih apostola; to jest svećenika i biskupa. To je sva velika i božanska bit Katoličke Akcije, iz čega upravo sve proizvire; to je briga za vlastite duše i duše bližnjih: apostolat, promicanje dobra u svim smjerovima i u onoj mjeri, u kojoj je to moguće.

Ovo je bit i časna povjesna ljepota Katoličke Akcije. Ako je ovako, onda razumijemo, da ona nije nikakva lijepa novost naših vremena, kao što su si to nekoji mislili, neki, koji nijesu odveć spremni da je pritme i koji odveć ne vole ovu lijepu novost.

Prvo proširenje Kršćanstva ovdje u samome Rimu, činilo se na taj način, činilo se pomoću Katoličke Akcije. I je li bilo drukčije moguće? Što bi moglo učinili ono dvanaest apostola, koji bi bili kao izgubljeni na ogromnoj zemlji, da nijesu pozvali oko sebe narod, muževe i žene, starce i djecu, govoreći im: »Mi nosimo blago nebesko, a vi nam pomozite, da ga porazdijelimo«. Prekrasno je pogledati povijesne spise ovih prastarih vremena. Sveti Pavle završava svoja pisma s cijelom litanijom (raznih imena, među kojima (imenima) se nalazi malo svećeničkih, a mnoga (imena) svjetovnjaka, također (imena) žena. (Sveti Pavao piše): »pomozi im, koji se sa mnom boriše u Evanđelju«, kao da govori: spadaju u Katoliku Akciju«.*)

Katolička Akcija prema tome nije nikakva novotarija. Kao što su u prvo kršćansko vrijeme svjetovnjaci pomagali apostolima, da se u raznim slojevima i među raznim staležima širi sv. Evanđelje; kao što su u Srednjemu Vijeku vitezovi branili Crkvu i kršćanski društveni poredak; kao što su napokon katoličke bosanske služavke među inovjercima djelovale apostolski, isto tako djeluje i Orlovstvo u našim krajevima. Izvana Orlovstvo izgleda kao kakva novotarija; jer donosi odoru, tjelovježbu, sletove, ali po svojoj biti je ono staro kao i sama Crkva. Glavna i bitna zadaća Orlovstva jest kršćanski uzgoj omladine i to takav uzgoj, da ta omladina bude sposobna da se služi najsavremenijim sredstvima katoličkog apostolata: da znade širiti katoličku štampu i prirediti poštenu kršćansku zabavu; da znade upozoriti na štetnost današnjeg kina, na pogibeljnost tako zvanih modernih plesova i golotinje u modi; da znade upozoriti na svu bestidnost sramotnih izloga i opasnost kupki gdje muškarci nijesu odijeljeni od ženskih.

Orlovstvo svojom odorom, tjelovježbom, sletovima privlači srce omladine; ali ono se ne zaustavlja kod odore, tjelovježbe i sletova, već ide dalje: ono sustavno uzgaja pomoćnike apostola, vojnike vojujuće Crkve, koja poput dobro poredane vojske pod vodstvom Krista Kralja na juriš osvaja duše i narode. Nije mala stvar biti u takovoj svetoj vojsci!

*) U istom govoru pun radosti ističe sv. Otac Papa, da imade i u današnje vrijeme toliko duša, koje se velikodušno posvećuju istom plemenitom cilju i s veseljem podsjeća, da u samim redovima Talijanske Katoličke Ženske Omladine (koje imadu isti cilje kao kod nas orlička društva) imade učlanjeno 172.000 katoličkih radnica. (B. U. A. C. J.; 1. IV. 1927; p. 24.).

»Budi sretna majko: 31 godinu

imala si sina, više ga nećeš vidjeti.«

Ovo su posljednji redci ispod pera pok. Dra Ivana Merza. Iako ih spominjem u početku ovog malog prikaza jednog opsežnog životnog djela, ne činim to bez namjere. Hoću da podsjetim na snagu, koja izlazi iz ovo nekoliko napisanih redova. Snagu misaonu, snagu osjećajnu i snagu izražajnu. On tješi: Jer ne treba da se lomi srce majčino nad vremenitim gubitkom djeteta. Ako je dijete radost srca njezina, dosta se je radovala. On uči: nismo mi potpuni gospodari ni zemaljskih dobara, a kamoli dragih na osoba. Djeca ne dođoše na svijet samo zato, da budu radost roditelja, nego u prvom redu na slavu svojeg Stvoritelja. On tješi i uči: a ta utjeha i ta nauka izražena je krepčinom jednog snažnog spisatelja, koji sigurno osvaja i težinom i bojom i zvukom svoje riječi.

Pokojni Dr. Ivan Merz bio je doista književnik. Spajajući u sebi visoko uzdignuti duh i apostolsku radinost, on je nagonski bio vučen na raskršća književnog rabotanja, bez kojega danas nema u prosvijetljenom svijetu obnovnog rada većega stila. A Dr. Merz je bio obnovitelj. Prislonio je uho na prsa ove zemlje i prisluškivao, kako odmnijeva bilo svih pet dijelova zemlje. Osjetio je grč čovjeka, koji gladuje i kruha zemaljskoga i kruha nebeskoga. Njegov bistri pogled skinuo je krinke i šminke, da ispod njih nađe nepatvorenu lice današnjice. Revnujući za posljednje, eshatološko pravo kraljevstvo Kristovo, on je radio na stvaranju, odnosno proširenju drugih dvaju Kristovih Kraljevstva: unutrašnjeg i vanjskog. Njegova brošura »Katolička Akcija« izrazit je svjedok ovog njegovog htijenja. Težio je za unutrašnjom posvetom duša i za stvaranjem uslova za tu posvetu. Stvaranje tih uslova ostvarenje Kristova socijalnog kraljevstva, poseban je cilj Katoličke Akcije uopće, a Orlovstva napose. Cilj i sredstva Katoličke Akcije razlaže on odsječeno i strogo razumno. Ne razbacuje se sa riječima. Utvrđuje što su istine, i onda ih razlaže. Razlikuje do sitnice. Pri tome se služi načinom pisanja stare skolastičke filozofije, koja, poslije duljeg zastoja, u modernoj nauci dobivaju punu cijenu, ne trpi relativnosti. Jer relativnost nikada ne može potpuno zadovoljiti ljudskog duha. Ljudski duh teži za apsolutnom istinom i spoznanjem Apsolutnoga. I zato, dok u savremenoj filozofiji sve više prevladava logicizam, nasuprot starom i preživjelom psihologizmu, možemo s punim pravom reći, da je po. Dr. Merz po svojim metodama pripadao onoj savremenoj naučnoj zajednici, koja, u svojim istraživalačkim naporima, krči prolaze do blještavih istina i konačnih ciljeva. To je jedna od bitnih oznaka Merčeva književno-naučnoga rada. A druga, isto tako važna oznaka, u vezi je s ovom.

Pok. Dr. Ivan Merz bio je izrazito katolički pisac. On je pisao samo za katolike. Kao što katolička akcija hoće da obnovi katolički život u dekristijanizovanom ljudskom društvu, isto tako je pok. Dr. Merz htio da katolike podsjeti na konzekvencije njihova katoličkog vjerovanja. Jer nije bezvjerstvo najraširenija bolest među katolicima. Mnogo je raširenija bolest nedosljednosti.

Na pobijanju ove nedosljednosti radio je i pisao Dr. Merz. Njegove knjige rade o tomu.

Kada je pok. Dr. Merz započeo borbu protiv nepristojne mode i nemoralnih plesova on je pred svem nosio mač, koji žari i pali, dijeli duhove i traži dosljednost. I to onako, kako je to mogao učiniti samo čovjek tako bujna i zdrava unutrašnjeg života, kakvim se isticao pok. Dr. Merz. Sve da iz njegove knjižice »Junački život sv. Ivane od Arka«, u kojoj je dao Orlicama primjer uzorne djevojke i svetice, ne vidimo, da je čitao razmatranja sv. Ignacija Loyole, mi bismo ipak i bez toga bili uvjereni, da je ovaj veliki obnovitelj vršio na njega vanredan utjecaj. Notorna je stvar, da je sv. Ignacije toliko cijenio poslušnost, te je tvrdio, da nije dosta samo slušati starješine, nego treba biti uvjeren, da starješina ima pravo u tolikoj mjeri, da o tome upravo i ne treba razmišljati. Sv. Ignacije, kao i sveti Franjo, tako su visoko digli misao auktoriteta, misao poslušnosti, da su time zadali najjači udarac nezdravom i pretjeranom individualizmu.

Ovim slijedom misli došli smo i do druge oznake Merčeva književnog rada. U svojim brošurama, predavanjima, pismima i govorima on stalno polazi s one osnovne točke. To je Crkva, koja naučava, uopće, a Papinstvo napose. Zato se on u potkrepu svojih misli stalno poziva na papinske enciklike i biskupske okružnice. U sv. Ocu gleda on Namjesnika Kristova, Živog Krista na zemlji, a u biskupima poglavare, koje je sam Duh Sveti postavio, da čuvaju Crkvu Njegovu. Merčeva je misao: za katolike nije mjerodavno, što pišu, makar i najpriznatiji naučnici. Za katolike je mjerodavno ono, što Crkva govori. Jer učenjaci mogu i pogriješiti, a Crkva je nepogrešiva. Vrata paklena, vrata laži, ne će je nikada pobijediti. Zato on i postavlja kao moto svojoj knjiži »Katolička Akcija« ove Honnayeve riječi: »bitni načelno program: neposredno proučavanje veliki socijalnih enciklika. Ta je lozinka u potpunom skladu s njegovim polazištem u osvjetljivanju sviju problema. Možda takav rad, prividno, izgleda premalo samostalnim. Možda će se nekome pričiniti da se pisac uklanja neposrednom zahvatu u jezgru problema. Ali to je samo prividno. Jer treba mnogo studija i mnogo milosti, da se jedan intelektualac uzmogne toliko uzdići, da, pokraj rješenja, koja daje Crkva, ne traži posebna svoja rješenja. Dopustiti ćemo stoga da se takvim radom ne stiče slava nekih individualističkih ideologa ali su zato rezultati do kojih se dolazi ovom metodom, potpuno sigurni. Toliko sigurni, da o njima, medju inteligentnim katolicima, ne bi uopće smjelo biti diskusije.

On se držao riječi sv. Tome Kempenjskoga, da u pismima treba tražiti istinu, a ne ljepotu izraza. Zato je i pok. Merz išao najprije za tim, da uputi, pouči, potakne i probudi. Do individualne reprezentacije nije njemu bilo stalo. No i s ovog posljednjeg stajališta mora se priznati sastavcima pok. Ivana Merza složenost i logičnost, a usto i snažna arhitektonika, jer su njegove brošure i rasprave sazidane na betonskim temeljima crkvene nauke.

Ovakva dogmatičnost, rekli bismo skoro reglementarnost, u književnim radovima pok. Dra Merza nije slučajna. Ona, bez obzira na izvore, koje maloprije navedosmo, ima oslona i u našim prilikama. Nije ovdje mjesto, da te prilike potanje analizujemo. Ali ne ćemo biti indiskretni, ako kažemo, da su te prilike bile predmetom vrlo život pretresanja u Orlovstvu, kojemu je pok. Dr. Merz potpuno posvetio svojih posljednjih pet godina života. Njegov literarni rad bio je diktiran upravo tim prilikama. Pojedine njegove brošure nicale su upravo u vrijeme kada su se u Orlovstvu rješavala pojedina pitanja, koja su postavljali život i razvoj organizacije, unutrašnji i vanjski. U rješavanju tih problema trošio je svoje snage i pok. Dr. Ivo Merz. Trošio je ih je više nego itko od njegovih suradnika, jer je sve poteškoće svladavao i umom i srcem i neprestano k tome vodio brigu, da se ne bi u borbi ogriješio o ljubav prema bližnjemu. Rješavanje tih pitanja i čuvanje fronta Katoličke Akcije i temelja Orlovske nauke i Orlovskog jedinstva narušilo je njegovo zdravlje i ubrzalo njegov odlazak.

Pitanje odnosa mladića prema djevojkama, modernih plesova, igrokaza, javnih nastupa organizacija Katoličke Akcije, njezinog cilja i njezinih sredstava, sve je to tražilo rješenje u samoj organizaciji. Dodamo li k tome hodočašća u Rim i Lurd, učlanjenje velikog broja Orlova u Marijinim kongregacijama, bit će nam potpuno jasna geneza i »Zolina Lurda«, »Najnovijih čudesa u Lurdu«, »Junačkog života sv. Ivane od Arka«(skioptiansko predavanje), a naročito brošura »Katolička Akcija«, »Katolici i moderni plesovi«, pa napokon i brošure »Ti i Ona«.

Poznato je, da je euharistijski pokret u orlovskoj organizaciji ponajviše djelo pok. Dra Merza. Njegova ljubav prema Presv. Euharistiji i oduševljenje za liturgiju našli su odraza i u njegovu literarnom radu u užem smislu riječi. Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateubrianda do danas predmet je njegove habilitacijske radnje. Članak »U krilu svete liturgije«, pun zanosa i svježine, prikazuje nam pok. književnika Merza u posebnom nastrojenju. Tu on nije, kako bi neki rekli, suhi logičar. Tu govori isti onaj umjetnik, koji se javlja u knjizi »Ti i ona«, kada govori o ljepoti čistih srdaca. Dr. Merz je imao razvijen ukus. On je znao da u bogatim katoličkim literaturama nađe najljepše stranice i da se zanese njihovom snagom sugestiju. On, kao kod nas jedan od najboljih poznavalaca savremene francuske književnosti, cijelom svojom dušom zanio se za francuske književnike-konvertite. Upoznao nas s Gheonom, Franciss Jammesom, Pulom Claudelom i drugima. A u ocijeni njihovih djela ponovno se javlja mističko-asketska duša Dra Merza. On se najviše zanosi onim stranicama Claudelova »Navještenja Marijina«, u kojim se slavi ratar, jer sije žito, iz kojega se pravi Pres. Hostija, i graditelj, jer on podiže hram, na kojemu će se prikazivati nekrvna žrtva Jaganjca Božjega. Imajući temeljitu filozofsku i prostranu literarno-umjetničku erudicija, on bi, da ga život nije pozvao na drugo područje rada, u našoj mladoj literaturi rekao još mnogu riječ, koja bi se s interesom slušala. Ali taj je Merčev rad bio prekinut najprije organizatorno-pedagoškim djelovanjem, a, napokon, i odlaskom iz ove naše sredine.

Još se nisu osušili vijenci, što ih položismo na grob dragog pokojnika. Nije popustio ni prvi utisak nakon njegove smrti, kada smo se gledali začuđeni i potajno zaplakani. Smrt nam je dragog našeg brata Ivana još veoma blizu. Ali njezina blizina ne ometa ispravne perspektive na njegov rad. Jer ljudi, koji su, kao pok. Merz, imali, kako bi Sv. Crkva rekla, kreposti u junačkom stepenu, uvijek će nam biti jednako blizu. Oni će živjeti ne samo u našim uspomenama, nego i u molitvama. I zato možemo, da već sada dademo puno priznanje cijelom njegovom radu. Ako itko, od naših kulturnih radnika, on je mogao da kaže zajedno sa Sv. Pavlom apostolom: »Dobar boj sam bio, trku svršio, vjeru održao: uostalom, pripravljen mi je vijenac pravde, koji će mi dati u onaj dan Gospod, pravedni sudac.«

Ivo je polazio pučku školu i realku u svom rodnom mjestu, Banjoj Luci. Tamo je položio i ispit zrelosti 1914. S odličnim uspjehom. Inspektor je na maturi bio T. Alaupović. »Subota, 11. VII. 1914. Maturirao sam… ali plakao sam u podne. Ko bi znao, zašto. Djetinjstvo je prošlo. Počinju velike dužnosti. Ideali postaju realna pitanja. Proći će i život…« O matematičkoj zadaći bilježi: »17. VI. 1914. … Ja sam sva tri primjera izradio i pokazivao drugima…« Iz dnevnika se razabire, da sa školskim i nastavnim sistemom nije bio odviše zadovoljan. Profesore je promatrao s kritičkim okom, ali i s poštovanjem. S kolegama se vrlo dobro slagao. Jedino ih vrlo oštro osuđuje radi nemorala (13. VI. 1914.), a kad navale na vjeru upušta se otvoreno i žestoko u borbu: »U ponedjeljak bila je svađa u školi poradi vjere. K. je plitko na nju navalio… I ja sam se raspalio« (21. V. 1914.) U to se doba vrlo mnogo bavio književnošću »Molitva me drži. U svetinji nad svetinjama (Rabindrananth Tagore), u mom srcu je nepokolebiva vjera. Skepse ima. Vječiti je boj. Znam, da nisam savršen i grijesi me bodu, ali ne znam, koji su. Da je ovdje kakav inteligentan ispovjednik. Da mu se saopćim, da me on razumije i da me upozori. Gledaću da odem na ispovijed prije polaska i da primim tijelo za okrepu u budućem životu.« (39. VIII. 1914.)

Majka je želila da studira tehniku, otac bi volio, da bude časnik, a srce ga je vuklo, da studira filozofiju. Ocu za volju pošao je u vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto. »Bečko Novo Mjesto 21. IX. 1914. Pošto sam stupio u vojnu akademiju znači, da moram postati dobar vojnik. Volju za vojništvo nisam imao nikada, ali da olakšam život roditeljima stupio sam ovamo. S ovim postupkom sam si izabrao dvije dužnosti, koje ću bezuvjetno učiniti: moje daljnje literarno i umjetničko izobražavanje te vršenje vojne dužnosti. Vojnik sam rado, ali ovdje nisu pravi vojnici. Ideal njima nije nikakova nedostiživa stvar, nego život za cara. Da car radi krivo, oni bi bili njegovo oruđe. Njima ideal nije Bog. Uopće oni religiju preziru i to je naravna stvar, jer je ne poznaju.« Tu se Ivan osjećao izoliranim. Težio je za ispovjedju i priešću, a toga nije bilo… Samo kult cara, kletve, pikanterije, šampanjac, površnost i neznanje… Sve to Ivan zorno slika u svome dnevniku. »Iz ove gnjusne okolice bilo mi je ugodno i toplo kad sam pohodio grob Zrinjskog i Frankopana. Mama ina danas imendan. Dobra mama i dobri tata. Vole me i ja njih i iskreno sam im opisao svoj položaj… Ja ću uteći…« (15. X. 1914.) I otišao je: 22. XII. zaključuje svoj dnevnik u akademiji zahvaljujući Svevišnjemu, što je makar jedan (Pepino Klein) bar donekle uvidio veličinu ideje, za kojom je Ivan težio, te moleći: »da meni pokaže Svevišnji put k Čistoći, Najvišemu i Vječnomu.«

Mjesec dana iza toga bilježi u dnevniku: »Beč, 17. I. 1915. Udovoljio sam svojoj želji i došao ovamo da učim pravo.« Upisao je institucije rimskoga prava, povijest rimskoga prava, njemačku i austrijsku pravnu povijest, te enciklopediju pravnih i državnih nauka. U II. semestru upisuje pandekte, rimsko nasljedno pravo založno i obiteljsko pravo, rimski civilni proces, povijest njemačkog kaznenog prava. Budući realac, počeo je učiti latinski već u akademiji i kasnije privatno nastavio. Premda je na svršetku svojih universitetskih opet polazio pravni fakultet u Zagrebu i upisao povijest i institucije rimskoga prava, opću pravnu povijest, hrvatsku pravnu povijest, povijest Hrvata za vladanja domaćih kraljeva i socijologiju, očito da nadopuni svoje poznavanje prava, ipak ga je nešto vuklo da ostavi pravo i da studira filozofiju, da postane profesor. Vidio je tako najlakšu mogućnost da apostolski djeluje među omladinom. U drugu se ruku već u realci, pa u vojničkoj akademiji i još više odmah prve godine u Beču opaža vrlo jaka umjetnička perceptivnost i težnja. Mnogo čita lijepu književnost, polaži kazalište i studira muzeje. »Romani su mi horizont jako proširili. Čitao sam samo djela literarne vrijednosti. Ali u njima sam razmjerno našao prazninu filozofsko-teoloških istina.«

Prirođena ga umjetnička nadarenost i težnja za apostolskim djelovanjem potiče, da se naredne godine upiše u filozofski fakulteta Beču. On sluša psohologiju i etiku, povijest staronjemačke književnosti, junačke priče, izabrana poglavlja iz francuske sintakse, povijest franceske književnosti, Fausta, njemačku i francesku romantiku, logiku, Kanta, Leopardia, povijest engleske književnosti, osnove slavenske paleografije, Schopenhauerovu filozofiju, povjesnu gramatiku, Goetheovu liriku, povjesnu gramatiku slavenskih jezika, nauku franceskih oblika, Henri Barbussea, francesku liriku, uputu u studij novije njemačke filozofije, stvaranje franceskih riječi, povijest književnosti novijega doba, najnoviju francesku književnost, Petrarca. U Beču je bi član »Hrvatske«, a na univerzi je bio upisan 6 semestara, od 15. I. 1915. do jula 1915. pa 1915.-16. i onda kasnije 1918.-19. i 1919.-20.

Šesti svezak svoga dnevnika završava 8. II. 1916.: »Prije odlaska u vojsku hoću da završim ovaj dnevnik, kojim htjedoh da odgajam svoju nutranjost i stvorim od svoje duše remek-djelo. Osjećam da sam još silno daleko od cilja, da sam dijete, koje ne zna, što je život… Duševni je život svijet noći i molitve, realniji od svega uopće, što vidljivo postoji. Treba samo za tom realnošću težiti. Jest, još sam slab, uživam u euharistiji i u tom duševnom životu, ali vidim, da je to ništa, da treba još dublje i dalje u taj veliki svijet zaroniti…« S tim je mislima otišao u Graz, pa na talijansko bojište. Tu je zagledao smrti u oči. Iza prevrata, oslobođenja i ujedinjenja, vraća se opet u Beč i tamo studira 1918.-19. i 1919.-20. Htio je u praznicima 1916. perfektno naučiti francuski »da se mogu tako svom snagom baciti na studij estetskih znanosti. Sve me srce onamo vuče i sam se čudim, da sam se tako dugo mogao svladati… No došao sam do zaključka, da čovjek mora najprije stvoriti temeljnu naobrazbu, dok se baci na svoj omiljeli predmet. Istom onda će ga svestrano i duboko shvaćati.« (3. VII. 1915.)

O svom najnutarnjijem ličnom životu u to doba kaže on sam 17. V. 1915.: »Život mi ja veliki upitnik. Od dana do dana gubi se moja djetinja vjera. Ono prijašnje razlikovanje između dobra i zla mi ne dostaje…« Onda daje razumno obrazloženje svome vjerovanju rastavlja: »No nije dosta samo vjerovati. Naša vjera mora biti sistem, mora biti putokaz života da ne radimo proti principu pravednosti i vječnosti. Aut catholicus, aut nihil. U ovome pogledu nije u meni nikada ni najblaža sumnja postulata.« Posjećivao je akademije »Logosa«. Uskrs 1920. sproveo je u St. Gabrielu kod Mödlinga. Taj je posjet vrlo utjecav na Ivanov razvitak ako zasad još i pretežno kulturno-estetski u liturgijskom smjeru. On dolazi da uvjerenja, da su mu u školama »utuvili u glavu toliko liberalnih laži, da ih se možda još nije otresao.« Redovno polazi Marijinu kongregaciju i veseli se njezinim uspjesima. Mnogo se zanima za franceske, njemačke i austrijske katoličke organizacije; prati njihov rad i predaje i piše o njima. O praznicima 1920. polazi i on na đačko zborovanje i orlovski tabor u Maribor. Tamo drži referat »O katoličkoj đačkoj internacionalnoj uniji«.

Jesen 1920. godine polazi u Pariz i tamo na Sorboni upisuje povijest franceskog jezika francesku poezjju iza XVII. vijeka savremenu njemačku liriku književnost XVII. v., Marota i Rabelaisa. Mnogo više studira na Institut Catholique, a najviše se kreće u društvu najviše franceske katoličke inteligencije i konvertita. Marljivo polazi sve važne katoličke priredbe i upoznaje franceske katoličke institucije. Tu on jača svoju katoličku svijest tu ideja Papinstva kao živoga Krista dobiva u njegovoj duši konačni i dosljednji oblik, tu se posve izgradio njegov neslomivi entuziazam za Papu i studij katolicizma u svijetlu Papinih poslanica, enciklika i direktiva.

Iz Pariza vraća se u Zagreb i nastavlja s velikom ljubavlju i ustrajnošću proučavati odredbe i upute Svete Stolice i katoličkog Episkopata širom svijeta u svim pitanjima savremenog života. On nije tražio »svojih riješenja« ni »novih puteva«, on je uvijek pitao: što o iskrslom problemu sudi katolička Crkva. A kad, je ličnim proučavanjem našao odgovor, tada je uvijek i odmah pokorio svoj razum i dosljedno provodio spoznaju istinu u svome životu i radu. U tu je svrhu sustavno studirao skolastičku filozofiju i teologiju po prvim autorima, posebno po sv. Tomi Akvincu. Potanko je proučio u originalu sve poslanice i odredbe Pape Pija IX., Leona XIII., Pija X., Benedikta XV. i Pija XI. Redovno je čitao Osservatore Romano, La Croix, Documentation Catholique, Kipa, te mnogo stručnih katoličkih časopisa. Osim stručnih književnih i umjetničkih djela mnogo je čitao djela o Katoličkoj Akciji, savremena ćudoredna pitanja, studirao idejnu izgradnju orlovstva, liturgiju. Iz područja književno-liturgijskog bila je i njegova doktorska disertacija: Utjecaj liturgije na franceske pisce od Chateaubrianda do danas. Vječno je radio, razmišljao, rješavao probleme ali bez vrludanja, idući sigurnim putem crkvenog duha. Njemu Crkva nije bila samo nosioc Kristova autoriteta, nego brižna majka, koja vodi svoje nejako čedo ravnim putem do cilja. A liturgija nema više nikakvog obilježja neke estetske pobožnosti, nego je čisti život molitve. Studiju filozofskih i teoloških knjiga pripisuje on sam činjenicu, da se »okanio estetsko-literarnog gledanja na svijet i počeo promatrati život kakav je u stvarnosti, t. j. u koncepciji Spasiteljevoj.« Katolicizam dra Merza nije ni estetski, ni kulturni, ni politički, ni socijalni katolicizam, nego katolicizam Krista, katolicizam duše, katolicizam religije, katolicizam vječnih vrednota, koji, dakako, obuhvaća čitavog čovjeka i sebi podređuje sve ostalo, u vidu vječnosti. Već 7. X. 1920. bilježi on u svoj dnevnik Zagrebu: »Dvije su struje u katoličkim redovima. Jednoj je Crkva alfa i omega, a druga hoće da kršć. načela prožmu javni život, jer su ona najbolja garancija, da će ona cvasti. Druga struja podređuje i Krista javnom životu.« Ovo se opažanje u Parizu još više produbilo, i studijem učvrstilo i tada je, nakon povratka u Zagreb i doktorske promocije, dr. Ivo Merz započeo svoj zamašni apostolski rad za katolički preporod. Ali on nije nikad prestao studirati: za svaki se svoj korak pripravljao dugim i solidnim studijem, molitvom i žrtvama. Zato je njegov apostolski rad i bio ovjenčan uspjehom.

Hrvatsko Orlovstvo ne može još danas ni da sebi pravo predoči, kako je veliku ličnost ono imalo u Dru Ivanu Merzu. I oni, koji su njega najbolje poznavali, mogu da imaju o njemu samo takvu sliku, koja nije još ni sjena njegove prave ličnosti.

Poznata je naime istina, da savremenici nekoga velikoga čovjeka ne imaju gotovo nikada te vještine, da prosude u sebi njegovu veličinu i njegov zamašaj. Ove vještine nemaju osobito oni savremenici takva čovjeka, koji su stajali s njime u čestome dodiru. A upravo hrvatski Orlovi su bili s našim Merzom u tako srdačnim i prijateljskim vezama, da nijesu na to pomišljali, da imaju pred sobom nekoga velikoga čovjeka i upravo historijsku ličnost. Stoga bi bilo uzaludno da mi savremenici danas opisujemo i kazujemo veliko značenje Ivana Merza. To će netko drugi učiniti: povijesna znanost, koja će pisati razvoj katoličke ideje u hrvatskom narodu. Ona će bolje i jasnije prikazati Ivana Merza, nego mi. No sigurno je, da će u svijetlu te povijesne znanosti biti njegov lik još mnogo znatniji i sjajniji, nego li što mi danas slutimo.

Ipak nam je dužnost, da već danas zabilježimo iz đačkih danas Merzova života koju značajnu pojavu koja još nije drugdje zabilježena u potpunom svijetlu. Pri tome imamo na umu osobito godine 1919. i 1920., koje imaju veliku važnost po njegov kasniji razvoj.

Važno je, da istaknemo, da Merz nije imao prilike, da u ranijim srednjoškolskim godinama upozna Mahnićeve ideje. Unatoč vrsnoga odgoja u roditeljskoj kući prevladao je protivni utjecaj škole. Tako je na realci bio pod utjecajem liberalizma, što je višeput kasnije spominjao. No ipak porodični odgoj i veza sa nekim izrazitim katolicima su zapriječili da se ta liberalizam nije onako tragično dalje razvio, kao gotovo u svih mladih ljudi, koji nisu već u srednjoj školi članovi katoličkoga društva.

Prve godine svjetskoga rata svršio je Merz realku, a na to ga je već kod prvoga poziva austrijska vojska s najmlađim godištem unovačila i doskora poslala kao časnika na talijansko ratište u predjelu Dolomitâ i južnoga Tirola.

Na neobični duševni razvoj Ivana Merza je imalo upravo odlučni utjecaj vrijeme, što je proboravio na ratištu. Ratnički je život doduše na dosta ljudi iz katoličkih redova loše djelovao i razorio većinom njihov idealizam, a često i samo katoličko uvjerenje. No u Merza je bilo upravo protivno.

Upravo njegov novi veliki duševni život rodio se u ratu pod dojmom krvi i patnje tolikih nedužnih ljudi, usred lomnjave i bjesnila, usred očaja i smrti. Pozorištem i pozadinom svega toga bila je veličanstvena alpska priroda, divlje klisure, gordi vrhunci i crni ponori gorostasnih Dolomita. Takva je priroda za mirnih časova budila u duši udivljenje, poticala čuvstva i tako još većma pripravljala u duši tlo za razmišljanje o velikim i uzvišenim pitanjima. Tako je Merz počeo razmišljati o stradanju tolikih ljudi, o njihovu udesu, o njihovoj zadaći i posljednjoj svrsi njihova i svoga života. Vidio je, da većina svijeta ne zna, šta je to život, ni čemu je život, ni što slijedi iza njega. Opazio je, da i toliki, koji sve to znadu iz katekizma, ipak se tako drže u životu, kao da se njih ne tiču sve te velike istine. Postalo mi je sada jasno, da su vjerske istine velika i sveta stvar, koja mora da postane jezgrom cijeloga života. Žarištem svake neumrle duše ima postati Bog, a to može da bude samo po vjeri, koju Bog hoće. Ta je veličanstvena istina postala njegovom zavjetnom misli. Sve, što nije služilo toj zavjetnoj misli, potisnuo je u pozadinu, pa bile to i ma kako blistave i zamamljive ideje ili osnove. Zaista je ta gvozdena dosljednost tako velika pojava da mora pred njom svaki čovjek da duboko skine šešir i da je slijedi.

Iz te spoznaje, da mora Božja volja postati glavnim i jedinim putokazom našega života, razvila se u Merzu težnja za živim gojenjem duhovnoga života, a taj je doveo do nadasve bogatih plodova. To naprosto nije bio više čovjek od ovoga svijeta. U njemu se već na zemlji očitovao duh eterskih visina.

Rat je konačno prestao. Kao što svuda, tako je i među sveučilišnim đaštvom vladao prevratni nered i opća pobrkanost.

Omanja grupa nas hrvatskih katoličkih akademičara nastavila je svoje nauke na bečkom sveučilištu. Otputovali smo iz Zagreba za ciče zime u siječnju 1919., i to zajedničkim đačkim transportom, u kome je bilo još tridesetak drugih akademičara. Putem smo saznali, da se u istom vlaku vozi u Beč na nauke još neki »naš čovjek«, bivši banjalučki đak. Upoznali smo se s njime. Rekao je, da se zove Ivo Merz. Po običaju tadašnjih đaka, koji su se vratili iz rata, bio je i on još u vojničkoj odori, no dakako bez službenih vojničkih znakova. Odmah smo prešli na razgovor o pitanju, kako da u Beču obnovimo hrv. katoličko akademsko društvo »Hrvatsku«.

Saznali smo od Merza, da se on bio već u vrijeme rata za kratkotrajnoga vojničkoga dopusta upisao na pravo, no odlučio je da sada pređe na filozofiju, jer je osjećao veću sklonost za to.

Od katoličkih akademičara, Hrvata, koji su s nama stigli u Beč, neki su se doskora povratili kući u domovinu radi nezgodnih stambenih prilika. Ostalo je nas četvorica koji smo obnovili hrv. katoličko akademsko društvo »Hrvatsku« nakon višegodišnjeg mirovanja za vrijeme rata. Ta prva četvorica su bila: Mato Filipović, D. I., cand. phil., Ivo Merz, stud. phil., Dragan Marošević, stud. agr. († 1927.) i pisac ovih uspomena. Nastanili smo se svi osim jednoga u katoličkom đačkom domu »Augustineumu«, gdje je bilo akademičara različitih narodnosti, a ravnateljem je doma bio naš čovjek prof. Dr Ujčić, istarski Hrvat, sada profesor na teologiji u Ljubljani.

Razvila se ispočetka mirna, a kasnije burna đačka godina. Našim je žarištem i dnevnim sastajalištem bilo društvo »Hrvatska«, kojoj smo prostorije udarili u Merzovoj sobi u drugom katu. Doskora su nam se pridružila dva vrijedna hrvatska franjevca. Društvo je dakle brojilo šest članova, no po njegovu radu mislio bi čovjek da ima 30 članova. U društvu je bilo toliko predavanja, da nijesu svi najavljeni predavači mogli doći na red, premda su bili društveni sastanci i po dva puta na tjedan. Dušom je društva bio njegov tajnik Ivo Merz.

Već u prvo doba toga rada iznosi Merz neodoljivom snagom svoje ideje o značenju duhovnoga života. Na jednom sastanku »Hrvatske« iznio je te ideje u posebnom predavanju, koje je duboko dirnulo sve slušaoce, dakako malobrojne. To je nezaboravno predavanje bilo u veljači 1919. U duhu toga predavanja napiše doskora Merz članak za tadašnji đački časopis »Zora – Luč«. Članak je izašao u tom listu u travnju ili svibnju te godine. To je bio prvi štampani plod Merzova duševnoga rada. On se veselio neopisivim veseljem poput maloga djeteta, kada je vidio prvi svoj štampani duševni proizvod, jer je bio uvjeren, da će njegovo životno iskustvo pomoći mnogim mladim dušama, da krenu putem duhovnoga života.

U isto doba on se zanimao nadasve za katoličku književnost, te mu je bilo idealom, da se posveti književnoj estetici (nauci o ljepoti). Tražio je način, kako bi svoje misli doveo u sklad sa književnošću te je našao najbolje riješenje svojih težnja u književnom smjeru, koji se razvio oko književne smotre »Gral«. »Gral« je okupio veliku onu grupu katoličkih njemačkih književnika, koji hoće da književnost u prvom redu obrađuje neiscrpivo blago katoličke nauke. Već je sam naziv »Gral« bio putokazom: pravim izvorom književnosti neka budu vjerski ideali, upravo onako, kao što je legendarni Gral bio izvorom života, središtem monsalvatskih vitezova. Merz se često sastajao s jednim od prvaka katoličkih njemačkih književnika Drom Oskarom Katannom, tada docentom na bečkom sveučilištu. Taj je saobraćaj razbistrio mnoge ideje Merzove o katoličkoj književnosti.

U mirnom društvenom radu poremitili su naime »Hrvatsku« nemili neki događaji, koji su ugrozili našu egzistenciju (gospodarski opstanak). U Beču je naime bila t. zv. »jugoslavenska menza« za đake iz naše države, a tih je bilo oko 100. Tu je zavladala skupina đaka jugoslavenskih orjunaša, kojima je »Hrvatska« bila trn u oku, a osobito radi njezina odlučnog utjecaja i ugleda među većim djelom hrvatskih đaka, koji su teško podnosili orjunaško-jugoslavenski jaram u menzi. Da se ovi orjunaši riješe Hrvata i svoga glavnoga takmaca »Hrvatske«, poduzeše jednu crnu osnovu. Oni zaključiše da članovima menze mogu biti samo oni đaci koji potpišu određenu neku političku izjavu, uvredljivu po hrvatski narod. Tko to ne potpiše, isključuje se iz menze! A to je bilo u doba, kada u Beču, tako reći ni za kakav novac nije moglo dobiti hrane osim u menzi. I evo što se dogodilo: svi mogući hrvatski liberalci i veliki Hrvati, bili to starčevićanci, republikanci i t. d. potpisali su ponizmo bez ijedne riječi prosvjeda onu protuhrvatsku izjavu, no sada je došao na red najtvrđi orah – »Hrvatska«. Prvi je bio Merz, kojega su pozvali, da potpiše izjavu. »Ne potpisujem.« Orjunaši se skamenili od čuda, jer nijesu znali, da može biti čovjeka, koga oni ne bi mogli slomiti. Sazvali su odmah izvanrednu sjednicu, na kojoj su isključili Merza iz Menze. – Mi drugi članovi »Hrvatske« pošli smo drugim, malo lakšim putem. Predobili smo za naše stanovište diplomatskoga poslanika kraljevine SHS. u Beču te je morao posredovati. Tako su morali orjunaši sazvati skupštinu svih bečkih đaka iz naše države, i tu je upravo onaj primjer Merzova značaja i neslomivosti tako duboko djelovao i na same mnoge liberalce, te smo mi članovi »Hrvatske« dobili potrebnu većinu i srušili orjunaše sa kormila.

Po kasniji Merzov duševni život bile su vrlo odlučne t. zv. liturgijske duhovne vježbe »Sv. Gabrijelu« kod Mödlinga, u velikoj misionarskoj školi. Bilo je to u samom velikom tjednu godine 1920. Te su vježbe utisnule u Merzov vjerski život onaj snažni liturgijski pečat.

Duhovne je vježbe vodio o. W. Schmidt O. V. D. svet čovjek i slavni učenjak, danas najveći antropolog na svijetu. Dirljive obrede velikog tjedna u umjetničkoj crkvi uveličavao je koralnim pjevanjem zbor od četiri stotine bogoslova, budućih misionara. Duhovne su vježbe završile na veliku subotu po podne procesijom Uskrsnuća, koja je u svome oduševljenju izašla daleko u samu Božju prirodu, uz rub šume, a oko nekog jezera. Sva se proljetna priroda radovala Uskrsnuću Spasitelja. Sve je bilo u cvatu i prvom zelenilu, a ptice nebeske pratile su svojim pjevanjem radosne uskrsne himne. Taj veliki doživljaj ostavio je u dušama pod dojmom duhovnih vježba neizbrisivi trag, koji traje do vječnosti. Crkva je svojom liturgijom slavila slavlje, a osobito u jednoj duši: u duši Ivana Merza. On je odsada počeo sve više proučavati i uživati liturgijske ljepote.

Mnogo je utjecalo na Merzov život i akademsko društvo »Logos«, kojemu je Merz bio među prvom desetoricom osnivača. To je društvo imalo zadaću, da temeljito i znanstveno proučava vjerska pitanja i nutarnji život. Mi Hrvati smo se u tome društvu sa akademičarima ostalih narodnosti upravo uzorno slagali. To je društvo kasnije znatno poraslo, te danas vrši veliku zadaću.

Merz dakako nije mogao propustiti priliku, a da ne bude i u Marijinoj kongregaciji. Tu smo svake nedjelje dobivali mnogo dragocjenih poticaja za naš život.

Naš društveni tajnik Merz je neumorno vrebao i na sva javna predavanja o katoličkoj kulturi, organizaciji i t. d., te nam je kao kakav obavještajni ured javljao mjesto i doba tih predavanja.

Radi tih mnogih sastanaka u različitim organizacijama često nije preostajalo dosta vremena za privatne razgovore. Stoga smo nas nekolicina često, – kada bismo imali raspraviti kakvo zakučasto pitanje – pošli za noći obasjani mjesečinom daleko izvan grada Beča na goru Kalenberg. Taj se vrhunac čarobno diže nad Dunavom, koji pod njim tajanstveno šumi. Ta je okolina pružala pobude Merzu, da s osobitim zanosom iznosi mnoge svoje misi o radu za narodni katolički preporod. Radovali smo se tome radu. Nismo slutili, da je to pehar, u kome ima osim slatkog napitka i mnogo gorskog pelina. Uostalom time samo raste vrijednost napitka.

U drugoj je godini »Hrvatska« znatno porasla brojem. No, ta je druga godina pokopala neke stare tradicije društva, jer je velik broj novih članova donio sa sobom neke nove ideje. Bilo je to naime u doba, kada je među hrvatskom inteligencijom zavladao val pogrešno shvaćenoga narodnog jedinstva. Gotovo cijela hrvatska inteligencija, uključivši amo stare starčevićevce i kvaternikovce počela je mahnito širiti jugoslovenstvo. Tome valu, koju je divlje prodirao sa svih strana podlegao je na koncu i znatan dio katoličkih đaka. Novi članovi »Hrvatske« nijesu marili za stare dvadesetgodišnje tradicije društva, te su htjeli promijeniti ime društva u »Jugoslaviju«. Mi smo se borili protiv toga, jer smo uviđali opasnost takva čina. Ali novi su članovi društva bili u većini, a nama je uspjelo samo to, da ublažimo tu promjenu time, što nam je uspjelo, da se novo društvo prozvalo imenom »Jug«.

Na jesen 1920. je ostavio Merz Beč i prešao na sveučilište u Parizu. Tu je započeo za njega posve novi život i posve drukčiji, nego li u društvu »Hrvatskoj«, koja je ostavila duboke tragove i plodove u njegovoj duši.