(…) kulturna nastojanja i pred kojom su posebno liberalne organizacije kao Sokolstvo posve kapitulirale i postale plijenom političkih prilika. Iako je bilo časova. kada je izgledalo, da će teški udarci, koji su bili sa svih strana upereni prema Orlovstvu, ovo uzdrmati, mi danas ponosno možemo ustvrditi, da smo preko tih teških časova prošli odlučno i sačuvali svoje redove na visini, čvrste i složne u načelima i radu. K tome je došao težak udarac, koji je Hrvatsko Orlovstvo ove godine zadesio gubitak najboljeg Orla blagopok. dra. I. Merza. Nema dvojbe da je u dru. Merzu Hrvatsko Orlovstvo izgubilo svoju najjaču duševnu snagu i onoga čovjeka, koji je osobom, životom i radom svojim bio središnja tačka, na kojoj su se sastajali pogledi naše organizacije. Mnogi su proricali, da će smrt dra Merza biti odsudan udarac za Orlovstvo, ali su zaboravili kod toga, da je dr. Merz ostavio iza sebe misao, koja je trajna, koja je osvojila srca našeg članstva i da njegova molitva znači najveću potporu u nastojanjima naše organizacije. Spominjući i druge važne momente ustanovljuje, da će ova glavna skupština pokazati, kako je naša organizacija danas jaka i po svom duhu i po svojim načelima, nesavladiva po moći svojih društava, da su redovi naši danas čvršći kao nikada prije i da su odlučni u onom što im je raditi u bliskoj budućnosti.

O dru. Ivanu Merzu ne može se pisati kao o osobi malo poznatoj u katoličkim redovima: vidjeli smo na njegovu sprovodu početkom Marijina mjeseca 1928. godine sav katolički Zagreb i mnogo najodličnijih zastupnika provincije. Još manje je njega potrebno istom predstavljati kao uzora zbornika Marijina. No ipak mi moramo u našem dragome Vjesniku javiti njegovo preseljenje u vječnu domovinu. Zbog čega? Dakako, da se odužimo njegovoj uspomeni, ali još više stoga, što je uza sve, što se o našemu Merzu pisalo, on bio – uvjeren sam i znam – u prvom redu, da, u prvom redu dijete Marijino.

Ta čarobna riječ – ali ne riječ, već zbilja – da, to, da je on dijete Marijino, bilo je za njega smislom, počelo života. Teologija uči sve jasnije, da je Majka naša Marija posrednica svake milosti. A naš Ivan nije to samo od teologa saznao, on je sigurno Gospu, koju je toliko štovao i o kojoj je tako rado govorio i pisao – on je »Gospu« iz iskustva ljubio.

Napokon je studirajući svjetske književnosti dobro znao, kako je srednji vijek, vijek vjere, ovu Majku djetinjim pouzdanjem i neograničenom vjerom ljubio očekujući od nje spasenje.

Sve se to lijepo vidi iz onih sredovječnih legendi, zbog kojih se ne ćemo poput kakovih janzenista sablažnjavati, kad ih čitamo i u djelu Sv. Alfonza de Liguori (Slava Marijina), prevedenome i u nas od pokojnoga svete uspomene biskupa Langa. Pisac je ovih redaka o ovome s pokojnim drugom rado govorio.

Želim naglasiti činjenice, da je Dr. Merz, tako gorljivi apostol orlovstva, izašao iz redova zbornika. Dokaz, koliko je snage za djelovanje u Katoličkoj Akciji našao u zborničkom uvjerenju.

Znamo, da je kongregacija zbor ljudi istoga staleža, koji se na osobiti način posvećuju Majci Božjoj, da sami žive kao pravi katolici i usavršuju se da i druge potiču na vjernost, pouzdanje i ljubav k Mariji kao i uopće na kršćanski život.

Dobar zbornik je apostol ponajprije za sebe a onda i za druge, svoje bližnje. A to je bio dr. Ivan Merz na svakom koraku.

On je posvećivao svoju vlastitu dušu dnevnom molitvom krunice, slušanjem sv. Mise, pričešću, meditacijom, lektirom. On je bio apostol. On je pisao također o Gospi, opisivao je njena čudesa u Lurdu, kad je bio tamo prigodom 52. narodnoga francuskoga hodočašća od 20. – 28. VIII. 1924. Tom zgodom opisao je 5 čudesnih ozdravljenja, koja je i sam vidio. Proučavao je liječnički ured lurdski, opisao bolesti, bolesnike i razgovore s njima. O tom nam svemu govori njegova brošura: Najnovija čudesa u Lurdu. Poznato je, kako je obilazio sela i gradove predavajući sa skioptikonom o Lurdu. Iznesao je i u »Hrvatskoj Prosvjeti« i u predavanjima Zoline prijevare u romanu »Lurd«.

On je o Bl. Djevici iznosio sve blago liturgije, da tada istakne, kako je veličanstvena uloga »Gospe« (tako sam ja primjetio, da u intimnom razgovoru sa mnom zove Bl. Djevicu).

I sa svojom gospođom majkom on je pred svoj konac molio zajedno Gospinu krunicu.

Rekoh, da kongreganista nastoji o posvećenju vlastite duše, ali on je i apostol bližnjega. Dragi Ivane, ti si bio i moj apostol. Nisi tu trebao buditi vjere ni nade ni ljubavi, ali Tvoja čista duša znala je govoriti i na ulici jezikom, koji se ni na ulici ni u kući danas više ne čuje često nikako; jezikom, kojim danas više ljudi gotovo ne znaju govoriti, koji osim Tebe ne znam da li sam ikoga čuo tako svoga druga čuo govoriti na tako iskonski način; jezikom ne ove domovine grijeha, zemlje, već jezikom – animae naturaliter christianae. O Gospi si napose govorio kao čovjek sredovječne vjere.

Dr. Ivan Merz, apostol Gospin, bio je pretplatnik lurdskoga dnevnika La Croix. On je živio i radovao se s Gospinim čudesima u Lurdu. Veselio se slavio Gospinoj i ja sam njemu rado pripovijedao o Majci Božjoj i sam mi je da prilike da pred katoličkom mladeži, kad je do njega stajalo, da govorim u čast Majke Božje.

Profesor nadbiskupske gimnazije u Zagrebu dr. Ivan Merz rodio se 16. decembra 1896. u Banjoj Luci, gdje je polazio i srednju školu, realku. Tu se također preko dra Ljubomira Marakovića upoznao s katoličkim Mahnićevim đačkim pokretom. Poslije je studirao u Beču germanistiku i romanistiku. Budući da je bio realac, on je morao posebno praviti jedan latinski kurz, a poslije, znamo, da je čitao na latinskom i djela skolastičke filozofije i liturgiju i enciklike. Doduše njegov je gosp. otac htio, da uči tehniku, poslali su ga i u vojnu akademiju u Bečkome Novome mjestu, odakle je tako reći utekao. Pokušao je i pravo studirati, ali on je bio naravi odviše kontemplativne za te struke. Htio je stoga otići – ne sada, nego poslije kao profesor i u redovnike, Isusovce, ali je uvidio u duhovnim vježbama, da treba ostati u svijetu.

Godine 1920. – 1922. iza evropskog rata bio je na studiju i Parizu na »Institut catholique«.

Bijaše najviše zagrijan za orlovstvo te je umro kao podpredsjednik Hrvatskog Orlovskog Saveza. Sarađivao je u ranim katoličkim listovima.

Petnaest dana pred smrt bude prenesen na kliniku u Draškovićevoj ulici, no morade podleći bolesti, koja ga je već duže potkapala. Bijaše operiran ali umre od upale mozgovne opne kao posljedice upale čeonih šupljina. Svetu je popudbinu primio prvu nedjelju svibnja. Četiri dana iza blagdana orlovskog zaštitnika sv. Ivana Evanđelista, u Gospinu mjesecu, on ispusti dušu.

Dva mu biskupa šalju dirljivim riječima biskupski blagoslov, pohađa ga na klinici apostolski nuncij, u predvečerje smrti prima i od samog svetoga Oca Pija XI. brzojavni blagoslov.

Sahranjen je, vidjesmo kako svečano, 13. svibnja. Pri tom je prvi govorio sr. Markulin, također kao Marijin zbornik.

Jedna osobita mila misao pokojnome prijatelju Merzu bijaše misao žrtve. Studirajući u Francuskoj za svog boravka u Parizu liturgiju, gdje je izradio i svoju doktorsku radnju (Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateubrianda do danas), on se namjerio u francuskoj katoličkoj književnosti na misao da se jedna kršćanska osoba žrtvuje za drugu, budući da postoji članak vjere o općinstvu svetih. Svaki kršćanin može svoje življenje i trpljenje namijeniti drugome ili cijeloj jednoj zajednici. Gospod uslišava jednoga i spasava sve za jednoga. Tako on analizuje i Claudelovu dramu »Annonce faite a Marie«. U toj drami junakinja je mlada djevojka Violaine, kojoj svijet još sve obećava, ali koja će biti žrtva za druge kao osobito »dijete Milosti« Violaine okajava na isti način tuđe grijehe, kao svaka opatica iza svojeg prikazanja u liturgijskoj ceremoniji oblačenja, koju nalazimo i u romanu »En route« (od franc. Pisca Huysmansa). Sama misao Claudelova, »misterija«, koju bi Huysmans bio nazvao »mističnom zamjenom« ista je, koja se na majstorski način izražava u ceremoniji oblačenja (Vidi Pontificat). Ista nam ta činjenica tumači u Corneilleovu Polyeuctu obraćenje tiranina Felixa.

Znam, kako je rado baš o ovoj temi pisao i govorio naš dr. Merz. Sigurno je i po izjavi, koju je dao pred svoju smrt, da je život svoj žrtvovao za njemu najmiliji, svetome Ocu i Crkvi najodaniji, orlovski pokret, pravu i nepatvorenu Katoličku Akciju. On je pod laičkim odijelom provodio život samostanca. Gospod ga je uzeo za žrtvu u tako mladoj dobi.

Kad prolazim Mirogojem, dragi Ivane, dođem do Tvoga groba i tu se molim. I znaš, što Ti još kažem, da isporučiš Gospi, da ostanem s Tobom dijete Njezino. To za sve nas moli. U zelenilu isprepletena je nad Tvojim svježim grobom riječ PAX. Ti si zacijelo već našao svoj mir u Gospinu naručaju.

Kad prolazim pokraj Tvoga stana, zagledam se uvijek u onaj prozor, pokraj kojega gorio je, a i sada – po skrbi jedne vjerne ruke – gori žižak u crvenoj svjetiljci pred slikom Gospinom. Tako sjala Tvoja duša u nebu!

Mi Tvoji drugovi zbornici, časteći uspomenu najboljega i najuzoritijeg druga, obnavljamo ovime zavjet svoje ljubavi prema zajedničkoj Najboljoj Majci.

A duši Tvojoj želimo jedan od najljepših stanova u domu Oca našega, koji je na nebesima.

Kad su se Židovi za Jude Makabejca junaka zabrinuto pitali, kako će oni, manjina, u boj proti pretežnijoj i golemoj vojsci sirskoj, još k tome onako postom izmučeni, reče »junačina Juda« narodu:

»Lako je Bogu predati množinu u ruke manjini, i jednako je pred Bogom nebeskim izbaviti množinom ili manjinom. Jer nije dobiće u ratu od mnoštva vojske, nego je jakost s neba«. (Knjiga Makabejaca)

Još onda, davno, kad smo kao »mlađarija« izricali svoje glasne proteste nad prazninom kulturnoga ambienta i kada smo prve odvirke iz preobilja pozitivnih sila mladosti i vjere naše tiskali u siromaštvu opalografiranih 12 stranica »Đačkog Orla« – bili smo isti oni koji govorimo sada. Smatralo nas se za đaštvo nemirno u akciji, nezrelo u idejama. Mnogi su nad nama lomili štap i izricali tvrde riječi. Ali mi smo u nemiru i nezrelosti našoj slutili duboko u duši nove razmjere između nas i vremena, patili smo od nesklada riječi i djela, uživali smo u iskrenoj svetosti novoga čovjeka (Dr. Merza) i kroz 5 godina stvorili smo novi duh.

Pozadina, iz koje je niknulo naše orlovsko gibanje više je nego poznato. Rodio nas je problem modernog katolicizma: Kakovu on snagu reprezentira u modernom životu? Koji je njegov udio u misli i u institucijama savremene kulture. (…)

Pred nama je stupila istina i u nemiru, traženju i boli postali smo svjesni, da problem modernog katolicizma leži u dubini ličnosti svakog katoličkog pojedinca. Jer dinamički sadržaj katoličke duše ne može biti ograničen u ono što je izvan same duše. Moderni katolicizam traži u nama moderne duše u kojih temelj prave katoličke svijesti počiva na najdubljem i najintenzivnije religioznom i moralnom življenju.

Takav katolicizam nas pretvara u oruđe Providnosti, u »Kraljevsko svećenstvo«. Ali ta težnja elitnih duša ide dublje. Ne samo inteligenciju nego narod mora da prožmu sokovi nove, bolje, katoličkije kulture, sve mora da pokrene valovlje duhovnoga življenja, kojeg u našoj materijalističkoj dobi kao da uopće više nema. To je ona »težnja da u Kristu ne bude ni slobodnog ni sluge (poslodavac i radnik), ni Grka ni barbara (izobraženi i neizobraženi), ni čovjeka ni žene, da ne bude razlike nego da budu svi jedno«.

Stoga je naša đačka generacija postala integralni dio omladinskog orlovskog gibanja, akademičar se približio radniku, student se približio seljaku, doktor djetiću. To nije rušenje građanskih prava nego mirno i puno razumijevanja, katolička ljubav, jedinstvo duša.

Baš u to kritično doba, kada smo se formirali kao orlovska grupa, kada smo na prvim tečajevima u Krapnju, Požegi, Košljunu i Sarajevu možda i previše kritički govorili o prošlosti, a previše đački tražili novo, kada je čitavo ono nutarnje vrenje duša satkano od bezbroj psiholoških konaca vremena, historije i ličnosti bilo mnogima nejasno, progovorio je iz osame katolički čovjek, koji je zatvoren u svojoj sobi čitao Sumu i Misal, molio Imitaciju, studirao Enciklike.

Njegov govor ticao se samo katolištva, a ne onoga kojemu je važniji socijalni položaj nego položaj vlastite duše, još manje onoga, kojemu je sve usmjereno u ovozemne vrednote: politiku, ekonomiju, kulturu, karijeru. Njegov katolički duh se ne zadovoljava fino uglađenim formalnostima, zamamljivim kompromisom i tobože subjektivno opravdanim oportunitetom – pa nalazio se taj u ne znam kako kulturnim, socijalnim, literalnim ili političkim krugovima.

On nam je prvi protumačio profetsku encikliku »Ubi Arcano« i time u već uzdrmana stara poimanja organizacije unio novost duhovne revolucije koja se može sažeti u dvije ideje: 1. Laički apostolat svjetovnjaka u službi Crkve i 2. Izvanstranačnost akcije kao universalne katoličke ideje.

Ovo je za nas značilo gledati stvari iz višega: individualno duboka religioznost, socijalno potpuno predanje vanjskom kraljevstvu Božjem.

»Katolički svjetovnjak nije samo predmet, nego i nosilac dušobrižništva, on ne stoji pasivno prema crkvi, ona sačinjava Crkvu i nije samo u njoj pasivan nego i aktivan. Ali Crkva i kler su Katoličkoj Akciji ono prvotno te se Laički apostolat mora ucijepiti u ustav Crkve, kako ga je udesio Krist, u radosnoj poslušnosti prema poglavarima crkvenim, koje je Krist odredio. (P. Przywara).

Ljudi su došli u sukob s istinom i Crkvom, a bili su požrtvovni, želili su samo dobro, učinili su i dobro. Bili su bez spreme. Za apostolat nije dosta dobra volja, požrtvovnost, već i dostatno teoretsko načelno znanje. Kakva je ideja, koja inspirira akciju, takva je i sama akcija. Kod pragmatista je ideja nejasna, neodređena, pak je takva i njihova akcija. Takvi ljudi u času neuspijeha ostavljaju kat. redove. Te su ideje kod nas precizirane istom dolaskom Kat. Akcije i radom pokojnog dra. Merza. Kad bi samo mladež u tome griješila!

Crkva na usta sv. Oca Pija XI. govori drukčije. U audijenciji danoj belgijskom kanoniku Brohe-u veli: »Treba jako insistirati na tome, kako je važna formacija (t. j. izobrazba) i priprava. Na to se ne može nikad previše položiti važnost«. U enciklici »Ubi arcano« kaže: »Hoćemo, da se poglavito kod mladeži to čini (studira katolička socijalna nauka iz enciklika)«.

Rousseau, Montesquieu, Voltaire i enciklopedisti stvoriše idejama, doktirnom francusku revoluciju, Marx socijalizam, Lenjin ruski boljševizam, Maurras Action Francaise. Katolički su primjeri Toniolo i Gemelli u Italiji, Hoyois u Belgiji, dr. Merz, kod nas. Marx, Bebel, Maurras imali su tešku zadaću, da stvaraju nauku, dok je naša socijalna nauka gotova, ona je tu, treba samo za njom posegnuti. Izgradila ju je Crkva u vezi s vječnim istinama na temelju vjekovnog iskustva. Motivi, koji nas imaju poticati na proučavanje te nauke jest ljubav prema Isusu Kristu, i Njegovu Kraljevstvu, poslušnost prema sv. Ocu i požrtvovnost za naše Orlovstvo.