(…) Orlovstvo je kod nas upravo preteča i pionir misli Katoličke Akcije, i nije bez sumnje samo slučaj, da je jedan od prvih ideologa našega Orlovstva, naš dragi pokojni dr. Merz, bio ujedno i jedan od najboljih i najspremnijih propagatora ideje i organizacijskog sustava Katoličke Akcije. Boljeg dokaza, da je naše Orlovstvo već od svoga početka hodalo tim stazama, ne treba od orlovskih pravila i poslovnika (…)

Bilo je to pred sedam godina, kada smo se zajedno sastali o Božiću po podne kod Ivana u njegovoj sobi za stolom urešenim malim božićnim drvcem. Mala kolonija Hrvata u Parizu. Kako je bio vazda kršćanski ljubezan, željan da svakome kršćanski ugodi i da ga razveseli, tako nam je ovom zgodom podijelio lijepe umjetničke svete sličice. Na jednoj osobitoj sličici, koja je mene zapala, a prikazuje Porođenje Spasiteljevo od Hansa Memlinga, Flamanca XV. stoljeća, djelo finih realnih crta u licima, potpisani su straga: I. Jukić, Ðuro Sčetinec, Dr František Dvornik, Mihovil Ivšić, a zadnji Ivan Merz. Odozgo stoji: Noëll 1921., Paris. Isti datum i opet pisan Ivanovom rukom nosi i sličica, Sv. Toma Akvinski od Benozza Gozzoli. Sveti Toma sjedi, snažan tijelom, a iz grudi te iz knjiga, koje drži na koljenima, iz čitave osobe izlaze snažni zraci svjetlosti.

Ivan je studirao tada na Institut catholique u Parizu i bijaše posve prožet idejama katoličke renesanse u Francuskoj 20. stoljeća: on je studirao liturgiju, s njome molio, nju širio poslije i u domovini, on je upoznao novo-skolastiku, čitao je, kupovao djela modernih katoličkih pisaca, da si stvori jednu krasnu biblioteku – zrcalo katoličke intelektualne Francuske, kakovu je, što znam, samo on imao. Ivan je isto tako naučio u Francuskoj ljubiti koral; koji je predamnom zvao »glazbom Duha Svetoga« i koji je napose cijenio zbog preporuka Papinski, jer je Ivan mislio u svemu samo onako, kako misli Papa.

Sjećam se, kako me je Ivan jednoć pozvao na izlet vlakom u neko mjesto podalje od Pariza: išli su Francuzi da postave spomenik palih za vrijeme rata kod Notre Dame de Lorette. Tu sam se prvi puta sreo i irskim katolicima. Imam malu fotografiju, koja prikazuje na podignutoj govornici mislim generala Focha. Na naleđu te fotografije stoji: souvenir de notre première rencontre à N. D. de Lorette en juillet 1921 et hommage de vive sympathie d'un jeune R. P. D. Françis – uspomena na naš prvi susret u Notre Dame de Lorette u srpnju 1921. i znak žive simpatije jednog mladog Francuza R. P. D. Što znače ova slova? Taj mladi Francuz imenom C……… bijaše pristaša Marc Sangniera, njegove republikanske demokrastske stranke. Zašto spominjem ovu zgodu? Živo se sjećam, kako je i vlaku Ivan polemizirao sa zanesenim Francuzom. Ivan bijaše upućen naime u stvar Sillona, snažnoga pokreta, koji se je napokon na zahtjev Pape povukao no mladi je sillonista, htio praviti kojekakve rezerve. Ivan o tome svemu ni čuti: sveti Otac Pio X. tom veli tako i tako, to je dosta, Sillon je bio na krivome putu. Eto, toga se događaja sjećam i to mi je uvijek bilo na pameti, kad sam poslije vidio našega Merza na braniku katoličke Akcije.

Ivan je u prvom redu bio čovjek, koji je prosuđivao sve po papinskim odredbama. Tko to ne bi tako shvatio, pokazao bi, da nije nikakav psiholog i da nije njega poznavao. On je boreći se za istu Katoličku Akciju, nezavisnu od svih političkih natruha, ostao isti, kakova sam ga upoznao god. 1921. putem iz Notre Dame de Lorette u Francuskoj.

Na odlasku iz Pariza ljeti g. 1922. on mi je donio u stan Maritaina: Eléments de philosphie. Bilo mu je zacijelo stalo, da se upoznam sa tomističkom filozofijom. Na rastanku me srdačno zagrli. Mi smo se tada već dobro poznavali, samo što je on bio premda mlađi – apostol svoga starijega prijatelja. On je mene pozivao na priredbe sa strane tako zvanoga Comité catholique. On mi je davao literaturu, podatke o katoličkim savremenim francuskim piscima, vodio me slušati koral.

I poslije u Zagrebu on me je vukao na pravu pobožnost, on me je doveo u kongregaciju akademsku višu, da ga zamijenim na mjestu tajnika, priveo me pobožnosti Srca Isusova, upoznao me s orlovskom organizacijom, s njim sam zajedno kod oca Aflirevića dalje se upoznavao sa skolastikom.

Ali to su vanjski dogođaji. Ivan je bio apostol srcem svojim, svojom dušom, koja je bila u velikoj mjeri naturaliter christiana. No o tom sam već drugdje pisao. Ne može mi ispasti iz pameti jedan sastanak u Parizu, o kome poslije Ivan već sigurno nije ni pojma imao. Bolo je to na jednom boulevardu blizu Sorbonne. Ni ja se uostalom više ne sjećam, o čem smo govorili. Ja samo vidim sebe i njega u duhu tamo na uglu pločnika do one kavane: ja slušam i slušam, kako Ivan govori, kako mi je milo što (…) za jednoga odmora razgovarali kod prozora gledajući prema Zagrebačkoj gori. Govorili smo o slobodi volje i grijehu, tek nekoliko riječi, kako sam to običavao  da mu ih prigodice nabacim. »Velik je to misterij, grijeh,« rekao je ivan. Mi smo se i opet razumjeli.

Kako je poznavao moje štovanje Majke božje, jednom je zgodom, kad sam mu opet govorio o tom, koliko mi se mili ona sredovječna vjera i pouzdanje u Njeno Materinsko Milosrđe, reći će nasmijevši se ljubazno i doslovce rečeno od sveg srca – »Je li Drago, kako su znali kazati u srednjem vijeku: ja ne vjerujem u Boga, ja vjerujem u Gospu.« Ovo dakako nije za one, koji ne znaju, što je psihologija, i misle, da svaka rečenica mora biti stilizovana strogo teološki i nekoliko puta odvagana… Ali moj Ivan i ja mi smo se oba na ove riječi u srcu veselili i sigurno vrlo dobro razumjeli… Znajući moje štovanje Majke Božje donio mi je g. 1925. iz Rima krasnu veliku reprodukciju u bojama Raffaelove Madonne del Granduca, koju sam stavio u okvir, (…)

Po smrti Ivanovoj pisao sam u Pariz gđici Michaut, kod čije majke, sada već pokojne, je stanovao naš Ivan (u Parizu smo ga zvali »monsieur Ivan«), te je odgovor gđice Michaut vrlo znamenit za životopis dra Ivana Merza. – Ovo nas pismo upućuje, da Ivan nije bio baš tako »običan« kršćanin, kako smo ga mi nazivali, savjetujući mu neka se stoga ostavi neobičnih napora u težnji za kršćanskim savršenstvom.

Spomenuto pismo primih pred Božić, a datirano je iz Pariza 15. prosinca 1928.

Nemojte misliti, da se usprkos moje šutnje ne zanimam za stvar našega dragoga gospodina dra Ivana Merza, ja sam vrlo sretna, što skupljate sve uspomene, koje se s njegovom osobom vežu, jer u Parizu u očima sviju, koji su ga poznavali, on je provodio život Sveca. Raznovrsna trapljenja, postovi, svi njegovi čini bijahu učinjeni na slavu Božju. On je podizao svojim primjerom (édifia) nas, koji smo ga poznavali dvije godine, gdje je živio gotovo neprestano, jer je radio i blagovao s nama u obiteljskom krugu. I ako se sjećate, gospodine profesore, kako ga je moja majka grdila (gronderies) za svakoga obroka (o čem smo vam sigurno govorile), da ga prisili jesti, jer on kao študent nije bio dužan postiti. Činio je to dakle od svoje volje. Svako jutro pribivao je misi i pričešćivao se bilo u crkvi benediktinaka u ulici Monsieur, kamo je išao vrlo često, bilo kod lazarista u ulici Sèvres. Ostali dio dana bijaše sav posvećen radu, a odmora je imao malo i to krutog odmora, jer kraj dobra meka kreveta on bi legao spavati na tle. Mi jadno griješnici nismo mogli razumjeti sva njegova trapljenja, dok je prema drugima bio tako dobar, tako blag (lui si bon, si doux pour les autres). Siromasi i radnici bijahu najveća njegova briga. Pripadaše udruženju svetoga Vinka Paulskoga, te se starao za neku oskudnu obitelj, kojoj je često išao u posjete i davao joj od svoje malene študentske štipendije. Na velike blagdane otišao bi u jutro do tih svojih znanaca, da onda s njima pribiva kod svete Mise i Pričesti. Držim, da ga i tamo sigurno štuju (vénéré). U naucima je dobro napredovao (a to je i posve zaslužio), no nigda se time nije hvalio. Morali smo to saznati od drugih študenata. Moja sirota majka bijaše stoga zadovoljna i tako ponosna i kad je donio kući svoju diplomu složenu na četvero, bojala se da nije propao, te ga izgrdila, što je onako složio diplomu.

Ona mu reče: »Kad bi vaša majka vidjela, što ste iz nje načinili, ne bi bila zadovoljna, jer za vaše roditelje bit će to uspomena na vaš mučan rad (travail acharné) u Parizu«. A naš dragi gospodin Ivan odvrati: »O, gospođo, ovaj papir nema nikakove vrijednosti u očima dragoga Boga«. Spominjem vam ovu crtu, gospodine profesore, između toliko ostalih, da vam predočim njegovu čednost i njegovu ljubav prema Bogu. U ovo nekoliko pojedinosti vidjet ćete, da Njega u Parizu i Zagrebu jednako oplakuju svi oni, koji su ga poznavali, ali koji sa nadaju, da će još i s neba, gdje se On sada sigurno nalazi, posredovati za njih kod Boga i isprositi im raznih milosti za dušu i za tijelo, jer ako je i bio tvrd za se, nije to bio za svoju braću.

Izvolite primiti, gospodine profesore izraz moga visokog poštovanja.

Zar ne, da mi tu prepoznajemo našega Merza?! Dao Gospod, da nam bude, ako je moguće, sve jasnije, da se na njegov život mogu primijeniti  riječi knjige Mudrosti: Consummatus in brevi explevit tempora multa (Sap. 4,13).

Dušan Žanko u svom duboko stilizovanom govoru upozorio je krasno na tri stvari sve slušatelje: na bit Orlovstva, na ulogu pok. dra Merza oko primanja Katoličke Akcije u Hrvata i naodnošaj sv. Oca pera Orlovstvu. – Papa Pijo XI- pretvorio je »vojujuću Crkvu« u »Crkvu triumfa i slave«. Njegova su djela: briga za misije, društveni (socijelni) preporod s Kristom Kraljom na čelu i Katol. Akcija, koja je po njemu postala ne samo suhi »program« nego djelovanje i život. Iako su na taj socijalni apostolat pozvani širokogrudno svjetovnjaci, ipak to nije privatan rad nego nastojanje Crkve. Time je sv. otac postao zaslužan za opći mir i poredak među ljudima. Ta akcija nije politička nego socijalna, prosvjetna i vjerska. Na prvi pogled izgledaju to obične misli, a ipak su izazvale dugačko raspravljanje. Bez raspravljanja primaju Orlovi te ideje. Pok. dr. Merz postao je vez, koji Orlovstvo, taj posve novi i samostalni pokret povezaao s papom, kojeg je znao ljubiti kao Krista. U tom smjeru ispravio je i orlovsku »Zlatnu knjigu«. God. 1923. postavlja Hrvatski Orlovski Savez svoju organizaciju na temelje Katoličke Akcije, stavljajući je u punu zavisnost o crkvenim vlastima. I danas je vodstvo Orlova svjesno, da svoje članstvo mora prožeti idejom ljubavi za Crkvu. – Riječi Dušana Žanka primljene su s mnogo razumjevanja i oduševljenja.

Program ove priredbe poljepšao je »Branimir« s lijepom staroslav. crkv. pjesmom »Sej den«, koja je harmonički i dinamički vrlo tačno otpjevana.