|
|
|
Memento… †10. svibnja 1928.
Ti spavaš? Dušo… Ti, koja si bila nježna, kao najtanje tkivo paukove mreže u koju sunčana zraka unosi šare perzijskih ćilimova i nestašne boje brazilskih kolibrića? Ti počivaš? Dušo… Ti, koja si u velikom zamahu duševne energije i poleta kliknula: »Ulovio bih zemlju i hitio u prostor nek jezdi i neka se rasprsne…« Ti miruješ – – – šutiš! Možda bdiješ, slušaš, možda me čuješ? Dušo… Ti, koja si plakala suzama djeteta i jecala vapajem nevinih djevojčica, što plaču rosnim kapima ljetnih jutara… Spavaj, spavaj – – – spavaj. Ne budi te nitko, ne uznemiruju Te ljudi, ne kaljaju Te grijesi, ne gazi Te prezir, ne ništi Te zaborav; samo malo stvorenje stoji kod Tvoga groba i jedna sitna ruka gladi sivo baršunasto lišće i tiho Ti tepa i šapčući pita: »Sjećaš li se, kako si prisluškivao šum Vrbasa, slušao pjesmu zelenih voda; kako Te je tješio dah prirode, riječima, koje se nisu čule; kako Te je opajao miris lipa; kako Te je milovala sjena visokih oraha i drhtave grančice breza; kako Te je zanosila čežnja sa visokih gorskih horizonata?« – – – Dušo… Jutrom Te je budilo tiho capkanje nanulica i zveket ibrika malih muslimanka na bunaru sa prozirnim zarovima. Mujezin sa vitke munare prekidao bi tišinu sumornog dana, ko sa bosanskih vrleti zasjenjivao je Tvoje nebo, a huk ukočene sove sa mrtvim izbuljenim očima, što vreba sa podrtina starih kula i zaspalih dvorova, prekidao bi noćni mir, dok bi se u daljini čuo topot laganih jelečih nogu i praskanje granja u koje se zaplitalo rogovlje… Sjećaš li se?… Gledao si šutljive redovnike i nijeme duše, gdje ustaju noću mole – – – Što si naslućivao u njihovom »Magnifikatu«, što si mislio, kad si znao, da si sami kopaju grobove i susrećući se šapću »Memento mori!« – – – ? – – – Što? Što si osjećao, kad je Tvoja glava počivala na grudima ljubavi jedinoga – Boga? Što si našao u onim neizmjernim dubinama Njegove vječne mudrosti? Što si vidio u očima svoga božanskog Prijatelja – Krista? Što si otkrio u Njegovom miru, poniznosti? Njegovoj ljubavi? Njegovom djelovanju? Kaži nam! Kaži mi… Što? Ti šutiš… Možda si već onda pjevao »himne« radu. Već si onda sa onih prezrenih gora i bosanskih planina započeo svoj orlovski lijet, već je onda na onim bogumilskim mogilama zalutalih duša nikla snaga Tvoje »Katoličke akcije«. Tko zna, možda Te je one noći, kad si čuvao rudnike, posjetio Sužanj Ljubavi zaogrnut plaštem brzih časova, metnuo svoju mekanu probodenu ruku na Tvoje rame i upravio korake Tvoje životne misije: da budeš čuvar euharistijskog blaga nebeskog rudnika, te umoran otpočineš u sjeni Mirogojske kapeli, kraj tabernakula male Hostije… velikoga Boga. * Mir – mir – – mir – – – Kako je sladak mir! Mir je veza duša… [1] Kako je dubok mir! Mir je simfonija vječnosti… Velika, lijepa, snažna dušo! Topla, nježna dušo! Kako si velika, ta Gospod ju kupi krvlju Boga-Čovjeka. Dušo… Ti počivaš u »mrtvom« gradu sa visokim zidom, kupastim arkadama, tamnim čempresima i teškim ispucalim grobnicama, preko kojih bršljan grčevito nateže svoje vriježe – – – kao polip, koji nikoga ne pušta iz svojih krakova, kao smrt, koja nikoga i ništa ne štedi, – – – kao istinska ljubav, koja sve obuhvata, kao besmrtnost – koja prožima – čovjeka. Cvijeće s mora kiti Tvoj grob, sjena jela i borova zasjenjuje Tvoj Križ, modro nebo je Tvoj baldahin, raskidani oblaci su zavjese i čipke Tvoga uzglavlja – – – Dr. Ivan Merz! Lišće i osmjeh cvijeća šapće Tvoje ime, nestašni cvrkut crnih čiopa odnio ga je daleko dolje, a male ptice, brbljavi vrapci cvrkuću pod našim prozorima sa zastorima od bijelog muselina, kupeći mrvice hljeba na balkonima. Oni kljucaju po kamenitom podu – – – kljucaju po mozgu, po srcu… Tvoje tijelo je kao podnožje svetačkog oltara, gdje velike duše nalaze zanos, mala srca utjehu, djetinje usne osmjeh – – – pokajnici smirenje! Svijeće izgaraju, cvijetovi venu i kaktusi se suše, a prirodi nije žao, kao da se smiješi i da kaže: »Pa to je za »sveca«. I umiru cvijetovi: crveni, žuti, plavi, zlatno-crni i mnogo, mnogo bijelih. Oprosti – – – dušo, što gazim bijeli šljunak oko Tvoga groba – ne traži od mene cvijeta. Nemam ga! Evo grudica zemlje, natopljena krvlju bosanskih »ujaka« i nesretne raje. Evo samo jedan uzdah malog bosanskog srca: »Dušo, Ti se svega sjećaš, Ti sve znaš! Zar ne? Spavaj, spavaj i mi ćemo skoro!«… * Slušaj, kako crvi tužno cvile, kako kukci strižu svojim roščićima, kako grobari kopaju nove grobove i nasađuju nove križeve. Vrijeme je kratko. Slušaj, kako se leptirice njišu u laganom lijetu, kako bumbari zuje i lišće u pupovima pucketa. Vječnost je tako duga – neizmjerna. Slušaj – – – kako naša srca za Tobom plaču… tuže… čeznu, kako Ti se mole. Slušaj! M. S., «Krijesnica», Za Vjeru i Dom, Zagreb, travanj-svibanj 1930., br. 4-5, str. 84-87
Krijesnica
Neki dan slučajno zapadoh u kuću, u kojoj je sve odisalo modernim životom u lošim i najlošijim njegovim stranama. Stijene elegantnih soba ukrašene su sumnjivim umjetninama, a iz svakog kuta viri polunaga ili potpuno naga statua. Mlada gospođica u svilenoj pijami izvalila se na otoman. Pomno njegovane ruke grčevito okreću stranice nekog lista, a plave se oči blistajući šire. Znatiželjno zavirih preko njenih leda. Dakako, ta što bi savremena gospođica držala u rukama, ako ne »Kulisu«. Na otomanu, na obližnjem stoliću leže čitave hrpe Kulisa, Cinema, Svijeta i sličnih naših i njemačkih listova. Otvorim prvi. Slike žena i djevojaka napola odjevenih, u najsmionijim pozama, u karnevalskim kostimima. Listam dalje. Natječaji za najljepše dijete, najljepšu damu. K izboru miss Sava, miss Maksimir, miss Karneval, miss Tramvaj pridružila se miss Kulisa, a u kakvoj se je pozi predstavila općinstvu, bolje da ne pišem. Natječaji za najljepše ruke, najljepše noge. I zato se je našlo natjecateljica. Neke s potpunim imenom šalju fotografije svojih ruku i nogu, druge se tobože stidljivo skrivaju pod razne šifre. I tako redom dalje. Stid me hvata. Zatvaram list i sažaljivo gledam mladu djevojku. - Namazane mi se usne smiješe, velike oči sa umjetnim podočnjacima i obrijanim obrvama gledaju me začuđeno, a svijetli, nenaravno svijetli uvojci, koketno se njišu na mladoj glavi. Šutim. Što da govorim? Da li koristi govoriti? Može li djevojka, koja dnevno prati takvu lektiru i biti drugačija? Da, ulica, moda, kino, štampa, često kazališta i kriva umjetnost razodjela su danas ženu sasma. A može li u takvoj ženi ostati nepozlijeđen onaj unutarnji svijet ženine duše? Mogu li ostati netaknute bijele stranice njezine, što ih samo žena može da razvije. Odgovor mora biti negativan. Dokaz su slomljeni brakovi, razorena ognjišta, uništena djevojačka srca. No tko je taj koji namiče ženi tu diktaturu najgore vrste? Tko je onaj koji trga nježno tkivo čiste ženske duše, da dade prednost jednom propadljivom udu? Kad bi žene iskreno odgovorile na to pitanje, odgovor bi sigurno glasio: »Hoću da se na taj način svidim muškarcu.« Doista doličan odgovor za vrijeme »emancipacije«, »oslobođenja muškog upliva i gospodstva«. - Mogla bi da plačem nad tim odgovorom i nad ljepotom duša, koje se gube u vrtlogu strasti. Ali kako pomoći?
Listajući jučer među starim spisima uredništva dođu mi u ruke dva listića pisana na stroju, mnogo ispravljana i križana. Poznatim rukopisom zabilježeno je na prvoj stranici: Za vjeru i dom, a ispod toga naslov Krijesnica. Taj je mali prilog poslao uredništvu pokojni dr. Ivan Merz. Tko je pobliže poznavao pokojnika mogao je opaziti, da je rijetko što moglo tako potresli njegovom dušom kao nepoštivanje žene, gaženje ženske časti i nečasna igra sa dušom i čistoćom žene. Napose se borio proti modi, koja nije za ženu časna. Zato smo ga i nazvale »vitezom ženske časti«. Vitez je već davno mrtav, ali sitno ispisani listići govore: »JER KOJI SE GOD U KRISTU KRSTISTE KRISTA OBUKOSTE«, veli Duh Sveti po Apostolatu naroda (Gal. 3, 27.). Zar smo bili neodjeveni, da se moramo obući? Zar je naša duša gola, da je moramo pokriti? Mora da je tako, kad nam to sam Duh Božji veli. Veli nam, da se naša duša po svetom krštenju oblači u novu odjeću, a ta je odjeća Krist. Mora da je ta odjeća lijepa, jer je Krist »sjaj slave Očeve«. Ništa na svijetu nema ljepšega od ljudske duše, koja je zaodjenuta u ruho Kristove nevinosti i Kristovog sjaja. Pa ipak se to izvana na čovjeku ne vidi. A zašto, pitate me, zašto da se to uopće mora izvana vidjeti; dosta je, da je duša zaogrnuta blistavom odjećom Kristovom, a sve ostalo je sporedno. No možda vaše mišljenje nije posve ispravno! Možda je i sam tjelesni život vrlo važan za život nevidljive duše? Nije vanjski svijet bez veze s nevidljivim svijetom duše! Prvi su ljudi izgubili blistavo ruko Milosti posvećujuće i golotinja njihove duše kao da se odrazivala na njihovu tijelu. A da se ne vidi, da im je DUŠA GOLA i ranjena, oni sami POKRIVAJU svoje TIJELO, a i sam Tvorac im pomaže kod toga. Zar nas dakle naše pokriveno tijelo ne upućuje na to, da i naša duša mora da je nečim pokrivena? Zar nije istinita misao kršćanske mudrosti, da tjelesnim sredstvima dovodimo do duševnog svijeta (Sv. Toma 3, q, 61, al.)? Ako dakle naše tijelo pokrivamo, zar na taj način svemu svijetu ne ispovijedamo, da čvrsto vjerujemo, da i naša duša treba da je Milošću zaodjenuta? Da, ako naše tijelo lijepo i čedno odjevamo, postajemo apostolima svetoga Krštenja, propovijedamo, da se po svetom Krštenju naša gola izranjana duša obukla blistavom i divnom odjećom Krista i to upravo onako kao što se naše golo i od pohote izranjeno tijelo zaogrnulo lijepim i čednim odjećama. Ta to je i u duhu svete Crkve! To hoće život i osjećanje sa svetom Crkvom! I ona nas VIDLJIVIM SREDSTVIMA vodi u NEVIDLJIVI SVIJET! Za čim drugim napokon teži sveta Liturgija? I ova svojom skladnom koralnom glazbom, svojim slikovitim crkvenim ruhom, miomirisima svoga tamjana hoće da pomoću sjetila DUŠU digne k Bogu i sjedini s Isusom! No i sami svaki dan na sebi možemo da iskupimo istinitost jednog drugog bisera kršćanske mudrosti: »Ništa nije u umu što nije prije bilo u osjetima«. Ako vanjskim i nevidljivim sredstvima možemo postati apostolima duhovnih istina, zašto to ne bismo postali? Zašto da naša ukusna i čedna nošnja ne bude slikom prikladne i lijepe odjeće, u koju nas je Bog obukao svetim Krštenjem. Tako činimo radi Isusa i radi nas samih! A zar da ne mislimo malo na naše sestre i na našu braću?! Mnogi lutaju svijetom i traže Isusa i ne mogu da ga nađu. Možda Isus hoće, da ga zalutali nađu upravo na vama; da Njegovo obličje pronađu i otkriju na vašoj čednoj i ukusnoj nošnji? Zašto ne biste propovijedale, da se tako odijevamo upravo »RADI KROTKOSTI I ČEDNOSTI KRISTOVE« (II. Kor. 10, 1.), koji je zaodjenuo našu dušu? Zašto ne biste svojom lijepom nošnjom svemu svijetu ispovijedale, da je naša duša po svetom krštenju zaogrnuta onim, koji je »SJAJ SLAVE" Očeve (Hebr. 1, 3.)? Zar apostolat, čedne i lijepe nošnje nije za kršćansku djevojku važan apostolat? Ovaj odgovara ženskoj naravi i što na tom području muškarac neće moći da učini,. tu je upravo ženi otvoreno široko polje rada.
Dotle pokojni Merz. Člančić nije svršen; izgubio se valjda svršetak u redakcijskom stolu. Ali i šta nam treba svršetak! Zar nam nije u ovo nekoliko redaka, rečeno sve. Ne samo duša već i naša spoljašnjost treba da bude odraz Milosti posvećujuće, koja nam u duši vlada. Dapače naša čedna, jednostavna kršćanska spoljašnjost najsavršenija je vanjska manifestacija njezina. Može li se spojiti kult tijela, isticanje prolazne i materijalne ljepote, obožavanje puti sa neprolaznim vrednotama kršćanstva, sa katoličkom naukom o istočnom grijehu, sa dubokim misterijem Crkve kao Kristova tijela, čiji smo svi udovi? Ne treba ni odgovarati na to. U kasnim lipanjskim večerima ništa nas tako ne može razdragati kao mali žišci, što nam svojim jasnim svijetlom rasvijetljuju mrak. To su krijesnice. I savremeno društvo, koje je zalutalo u tami poganstva, treba krijesnica, koje će sjati svijetlom, što ga primaju iz Božjih visina. To mogu i moraju biti katoličke žene i djevojke. Na čelu će im biti Križance. M.S. «Savremena dužnost», Nedjelja, Zagreb, 11. svibnja 1930., br. 19, str. 1
Savremena dužnost
Kroz jedno desetljeće razvija se u našem katoličkom životu organizacija katoličke omladine, koja se poslije rata ispoljava u raznim formama i tipovima. Kroz te se sveudilj povlači jedan jedinstveni idejni i duhovni vez, koji daje tom omladinskom gibanju svoje posebno značenje i vrijednost. Nije danas još došlo vrijeme da se može jasno i dostojno ocjeniti značenje te organizacije u povijesti katoličkog preporadjanja hrvatskog naroda. Sadašnjost je suviše neobjektivna da ispravno shvati sve ono, što je preko te omladine za dobro Crkve i naroda stvoreno. Napose sadašnjost još nije kadra da cijeni dovoljno značenje pojave i djelatnost prvoborca te omladine pokojnog dra Ivana Merza, kojeg spomen smrti upravo ovih dana slavimo. Pokojni Merz rano je legao u grob, ali je svojim nastupom donio cijelu duhovnu revoluciju u naš katolički život i rad. Svojim uzornim životom, radikalnim i dosljednim načelima - ostavio nam je veliku idejnu baštinu, na kojoj se osnivala djelatnost katoličke omladine za njegovog života i poslije njegove smrti. Tom obnovljenom katoličkom gibanju dao je Merz neizbrisivi biljeg, tako da bez njega to omladinsko gibanje ne bi značilo ono, što danas znači. Da je to gibanje stvorilo hiljade društava, stotine hiljada omladine, stotine vanrednih manifestacija, itd. - a da se razvilo bez onog radikalno katoličkog duha, ne bi to omladinsko gibanje predstavljalo tako svijetlu pojavu u katoličkom životu kod nas, kao što je danas pretstavlja. Samo takova omladina mogla je da zauzme važan položaj u Katoličkoj Akciji i cijelom katoličkom radu kod nas. Mogla je i da se brojčano impozantno razvije, što je rijetkost u našim prilikama. Mogla je da svojim unutarnjim organizacijskim životom i radom te svojim vanjskim nastupima privuče priznanje svih svijesnih katolika, pohvale pozvanih predstavnika Crkve, a ujedno da postane središte svih juriša framazunerije, liberalaca i svih onih kojima je katolicizam trn u oku. Posve i razumljivo. Hrvatski katolici morali su pokloniti svoje povjerenje takovoj omladini s mnogih razloga koji su bili tako bjelodani i jasni, da se preko njih nije moglo preći. Svatko je morao priznati 1. da se ta omladina razvila u potpuno katoličkom i crkvenom duhu. 2. da je svojim radikalnim katoličkim nastupom i borbenošću postigla velike uspjehe. 3. da ti uspjesi i u razmjeru prema ostalom katoličkom organizovanom radu predstavljaju možda i najviše. Te činjenice mora priznati svatko tko objektivno sudi. Ima li idealnijeg i ljepšeg rada, nego što je dati svoje sile u rad za spasavanje mladosti za vječnost? Možemo li žaliti žrtve uložene u taj rad? Shvaćamo li taj rad u vidu vječnosti - odgovor je jasan. Zato mi s pouzdanjem gledamo u budućnost, koja će sigurno biti i ljepša i ugodnija nego što je bila prošlost. Uvjereni smo da će hrvatsko katoličko omladinsko gibanje u budućnosti dobiti još potpunije priznanje za sve one žrtve i napore, koji su uloženi i koji se sveudilj ulažu. Zašto sve to opet pišemo? Da svima koji katolički misle i osjećaju i koji su puni dobre volje, prigodom dana katoličke omladine i prigodom sjećanja na pokojnog dra Ivana Merza, stavimo pred oči vrijednost naše omladinske organizacije. Da pozovemo sve one koji su dosada stajali po strani, da rade za tu omladinu. Da onima, koji u tu omladinu nisu možda vjerovali, prikažemo ljepotu njezinih ideala - i da svima zajedno kažemo još jednom veliku istinu: da je sveta dužnost hrvatskih katolika da potpomažu našu idealnu omladinu, koja u znaku Križa hoće da preporodi sebe i narod naš.
Nedjeljna razmišljanja: Naše majke (Prigodom Majčinoga dana)
Imademo jedno ime, koje je iza imena Božjega najmilije, najsvetije, najviše spominjano. Prvo, što kao artikulovani glas izađe iz usta malenoga, djeteta, i posljednje, što izgovore mnoga i mnoga usta prije nego onijeme za uvijek. Ime, koje se uz ime Božje spominje s najviše pijeteta, ali nažalost iza njega i najčešće ruži i proklinje. To je ime: majka. Imade jedan pojam, koji iza pojma Boga, koji je po naravi svojoj ljubav i dobrota, najbolje simbolizuje i izrazuje ljubav i dobrotu. Pojam, koji označuje vrhunac trpljenja, heroizam žrtve. To je pojam: majka. Majka je nešto tako slatko i uzvišeno, da i Sin Božji, kad je silazio s neba na zemlju, kad je postajao čovjekom, nije htio da bude bez nje. Najbolju od svih Majki izabrao je za svoju Majku i svojim Božanskim primjerom, svojim štovanjem i poslušnošću poučio svu djecu, što za njih imade da znači majka, i kakve su dužnosti djece spram one, koja je tijelo od svojega tijela Bogu prikazala, da združivši s njime neumrlu dušu, iz carstva mogućnosti postavi nas u svijet realnosti. Zato dijete po naravi osjeća u svojemu srcu štovanje spram svoje majke, a majka opet nekom nuždom prirode ljubi ono, što je tako dugo pod srcem nosila i s tako velikom bolju svijetu predala. Radi toga blago onome, čije staze života dugo obasjavaju tople zrake majčine ljubavi. A tri puta sretan i od Boga blagoslovljen onaj koji štujući majku svoju, ispunja odredbu četvrte zapovijedi Božje. D. ŽANKO, «Dr. Ivan Merz Homo catholicus», Nedjelja, Zagreb, 11. svibnja 1930., br. 19, str. 3-4
ŽIVOTOPIS DRA IVANA MREZA.
Primjeri … »Život uzornog katoličkog inteligenta pok. dra. Ivana Merza, tako je značajan, da će ostaviti duboki dojam u dušama svih katolika. Preporučamo zato svima da nabave kratki životopis velikog pokojnika, koji se uz cijenu od jednog dinara dobiva kod uredništva »Križa«, Zagreb Pejačićev trg 15. I.
Dr Ivan Merz
Prvi susret s njime značio je dogadjaj višega reda. Njegov pogled, kojemu je u dnu ležao neki blaženi mir, duboko je vukao negdje u osamljene dubine njegove duše. A tamo nije bilo obično i konvencionalno, kao u svakdašnjih ljudi. Najneznatniji razgovor s njime prebacivao je čitavu dušu s onu stranu života, tamo gdje se čovjek sam sobom razgovara, gdje se postavlja u žive i direktne odnose prema Bogu, vječnosti, smrti, čovjeku, radu, umjetnosti, duhovnosti. Susret s njime značio je za čas početi disati unutarnjim životom. Rastanak s njime uvijek je donosio neku pritajenu nostalgiju. Za čim? Za onim vječnim i savršenim, što je kod njega dočaravalo sliku neba, za onim nevidljivim anđelom, koji se negdje skrivao ispod njegovih zjenica. Zovite ga pobožnim, čistim, savjesnim, svetim – ja ću ga uvijek zvati katoličkim čovjekom. Ja sam o katoličkim svjetovnjacima mnogo čitao, a on je za mene bio prvi, kojega su susrele moje oči već skoro zaplakane u skeptičnom traženju čovjeka Božjega. On je bio čisti katolik. Katolik s Papom i za Papu; katolik, kojemu u duši žive sve svete knjige, svi crkveni oci, svi koncili, sve dogme, sve enciklike, sva liturgika, sva svetohraništa, sve zapovijedi, svi silabi, svi katekizmi, svi biskupi, svi svećenici, svi siromasi, svi redovnici čitavoga svijeta. On je bio katolik, saliven od jednoga komada, od jedne jedine ideje, od jedne strasti. Katolik do dna, do vrha, do punine! On je živio u Crkvi, u Kristu - u duhovnoj Crkvi, u vidljivoj Crkvi u Kristovom Tijelu, u Kristovom Duhu, u Kristu, koji je Čovjek i Bog ujedno. Katolicizam njegove duše nije ovaj naš moderni, kojemu, je važniji socijalni položaj, nego položaj vlastite duše, kojemu je sve usmjereno u ovozemne vrednote. Njegov katolicizam se ne zadovoljava sa fino upeglanim formalizmom - ta to je korektna spoljašnost radi spoljašnosti, kod koje duša plače u svojoj praznini, pobijeljeni grob. Njegov katolicizam ne poznaje zamamljivog kompromisa - ta to je izdaja samoga sebe i dokaz malodušja. On se podnosi čak ni subjektivno opravdanoga oportunizma. Tu je znao svetoga Pavla na pamet i nije šutio makar se radilo o crkvenom, socijalnom, političkom, literarnom pitanju. Njegov katolicizam nije samo riječ nego potpuno predanje sebe, do uništenja u ljubavi. Sav je on u Hostiji, kojom dnevno hrani duh, u Papi, čijim enciklikama dnevno hrani um, u apostolatu mladosti, kojim dnevno usavršava volju. On nema nikada nikakvog ličnog posla. On se sav dao za druge radi Boga. Njegov rad, njegov studij… Vječnim, nostalgija za onim, da svi budu jedno. U samoći samoga sebe imao je samo jednu dužnost: žrtvovati se sav Ljubavi. Čitav svoj labirint misli i doživljavanja, sva jutra i sve noći sa svim raspoloženjima i onim milijunskim varijacijama gledanja, sva primanja i sva ulaženja u događaje svijeta, sva davnja i sve odnošaje - sve, sve to protkati, raskvasiti, uroniti u centar metafizičkog pokretanja, sve podrediti onoj tajinstvenoj dinamici Kristove boli i ljubavi, to je bilo vječno zujanje njegovih najbitnijih žica, to je bio osnovni ton njegova bivstvovanja. Radi toga smo slutili u njegovim dubinam mnoštvo ljepota, koje je on svakome dijelio kao komadiće kruha siromasima. Njegov životni program je deificiranje čovjeka. Sve je htio povući za sobom u Svetinju mističkih osvjetljavanja i voditi mudrim stazama oko vrhunaca. Njemu je tako blizu bio vez ljudske duše s Bogom, problem vjerovanja, boli i providencijalnih određenja, problem samostana, monaštva, srednjovjekovne mistike, svetačkih pojava, liturgijskoga uživljavanja misterije katolicizma, problem Vatikana i encikličke nauke, da je time sve počimao i sve svršavao. Stoga je svuda samo tražio dušu, samo ono, što je lijepo. Kad je pred njim stajo čovjek, on ga je gledao onim unutarnjim okom i klasificirao samo po jednome mjerilu: Je li čovjek milosti ili nije. Odmah je nekom nježnom smionošću silazio u dno duše. Usred njene boli. Za njega je nešto vrijedilo samo ukoliko se tiče spiritualnosti, iz koje sve proizlazi i u kojoj se javlja Bog. Bolno je osjećao, kako njegova okolina ne ljubi religiju. Ona je za njega bila stvarnost, u koju je bio zaljubljen kao sv. Franjo u madonu poverta. On je živio i hodao među nama kao čudo, kao katolički čovjek. Racijonalizam se nije zavukao pod njegovu religiju, a najveća originalnost njegove bogate ličnosti počiva u apsolutnoj poslušnosti božanskom auktoritetu. Kad srno videjli njegove napore, kad smo čuli njegovu riječ o našim preporodima, kad smo saznali za njegov križni put, konačno, kad smo isprebijeni bolom bacili grudu zemlje u njegov grob, spoznali smo istinu naših dana i gonjeni nutarnjim pozivom pošli njivom života za njegovim stopama… Na toj njivi svijetli pred našim plugom on, homo catholicus. D. Žanko. Gabrijel VALEČIĆ, «Neke uspomene na dr. Ivana Merza», Nedjelja, Zagreb, 11. svibnja 1930., br. 19, str. 4-5
NEKE USPOMENE NA DRA. IVANA MERZA.
Pisati nešto stvarno i primjereno o dru. Merzu nije mala stvar. Dok mislim, što bih i kako bih pisao, dolazi mi na pamet jedan događaj, koji sam doživio pred nekoliko godina: Neki inače glasoviti hrvatski slikar-umjetnik naslikao je sliku neke svetice. Kada ju je predao naručitelju, prigovarali su neki, da je slika doduše po umjetničkoj formi i tehnici vrlo uspjela, ali da na njoj manjka ono, što bi bilo glavno, a to je dojam svetosti. Na to primjeti jedan od prisutnih svećenika: »Tko hoće naslikati sveca, mora i sam biti svet«. Čini mi se, da isto vrijedi i za onoga tko bi htio napisati iscrpivu i svestranu biografiju i duboku studiju o pok. dru. Merzu. Uz duboku inteligenciju, opsežno znanje i pronicavu kongenijalnost kao općenite uvjete mora Merzov biograf biti izvrstan psiholog i duboki asketa, kako je to bio i sam Merz, a napose mora samoga Merza poznavati u dno daše, a to može samo onaj, tko je s pok. Merzom bio u vrlo živom i trajnom duševnom saobraćaju. Svaki moj saobraćaj, bilo usmeni bilo pismeni s pok. drom. Merzom meni je služio za nutarnje usavršivanje i edifikaciju. Ovako djelovati na druge moga samo oni, koji su stvoreni za velike stvari. Merzove velike sposobnosti odavale su velikoga čovjeka. A za svakoga se velikoga čovjeka zahtijeva da u prvom redu bude jaka ličnost i skladni karakter. Merz je to bio u svakom pogledu. Poznato je njegovo opsežno znanje i tako reći neugasiva želja za novim znanjem. On je profesor romanistike, ali nastoji, da se upozna s glavnim rezultatima mnogih drugih znanosti naročito teologije i filozofije. Neprestano je marljivo učio i neumorno radio, i zato mu je stručna sprema bila upravo odlična i velika, a općenita inteligencija vrlo opsežna. Veliko znanje činilo je njegov duh lijepim, a gvozdena volja činila ga je jakim. Ta jaka volja mnogo je doprinjela razvoju njegovih velikih, upravo izvanrednih moralnih kvaliteta: on je pomno pazio na svoj duhovni život i vodio nesmiljeno stroga kontrolu nad njim. Taj veliki asketa revnovao je svim svojim silama za slavu Božju, taj duboki mistik ljubio je Boga i Božje stvari svim žarom svoje mladenačke serafske duše. On se je za veću slavu Božju odrekao svega: karijere, časti, materijalnih dobitaka i ženidbe. Nije mala stvar kada jedan ugledni profesor laik načini zavjet svete čistoće, kako je to Merz načinio. Moderni vijek toga doduše ne razumije, ali - čini se - da mu to tim više imponira. Pokojni Merz provodio je život poput najrigoroznijeg svećenika ili redovnika. To je svima nama poznato i zato kada je presvijetli biskup đakovački dr. Akšamović jednom izjavio: »Merz je bio čovjek, kojemu je samo trebalo obući svećeničko odijelo i eto od njega najuzornijega svećenika«, izrekao je presvijetli gospodin ono, što smo mi svi o pok. Merzu osjećali i što nam je bilo tako reći na jeziku. Poznato je, da je taj svećenik, bolje reći redovnik u civilu, u odlučnom času ostao na svijetu samo zato, što je bio uvjeren, da će u prilikama, kakove su tada bile, kao laik na svoj način bolje moći djelovati u katoličkim organizacijama, a napose u sveukupnoj katoličkoj akciji. Njegova duševna sredina bila su katolička društva, naročito orlovska, na koja je on utjecao svojim jakim duhom, ali koja su obrnuto u izvjesnom pogledu utjecala na njega, kako to uvijek biva u svakom pokretu. Merz je prigrlio i usvojio ideje smjernice onakove katoličke akcije, kakovu želi raširit namjesnik Kristov na zemlji. On je u toj i takovoj katoličkoj akciji živo surađivao, on je davao direktive, on je izmirivao različita mišljenja, u koliko se radilo samo o metodama, a ne o načelima. On je ukratko bio duša katoličke akcije među omladinom tako, da se danas ne može pomišljati na pokret katoličke omladine u Hrvatskoj, a da odmah ne mislimo i na pok. Merza. On je imao velike sposobnosti, da organizira i da vodi organizacije, jer kao da je bio stvoren za to, da vodi druge pravim putem. Dosta je bilo, da se čovjek jednom ili dva puta sastane s pok. Merzom i da osjeti njegovu veliku dobrotu. Doista je on bio utjelovljena dobrota. Njegova se velika dobrota na svoj način odnosila na sve one, koji sa bili s njim u saobraćaju i nesebično je tražila, gdje će na djelu oživotvoriti (bonum est diffusivum sui). Radi te velike dobrote odricao se i zaboravljao je pok. Merz samoga sebe i sve svoje materijalne probitke, radi te dobrote upravo je tražio prilike, da pomogne drugomu bilo materijalno, bilo moralno. - Taj nježni čovjek, finih manira i istančanoga ukusa, osjećao je bolno svaku uvredu, koja mu je više puta s izvjesnih strana bila nanesena, ali je baš radi svoje velike dobrote podnosio sve sa samoprijegorom, a radi isto tako svoga velikoga milosrđa, od srca je opraštao svakom koji bi ga uvrijedio, a da kod toga - razumije se - nije odstupao od svojih principa. Pokojni je dr. Merz bio idealno istinoljubiv. On je znao, da se božja stvar može uspješno braniti samo istinom. Radi toga istupa on idealnom iskreonšču prema svima, a naročito prema onima, koji se nijesu slagati s njim u mišljenju i djelovanju i koji su mu u tom pogledu bili protivnici. I ako je teško inače u dobrim ljudima biti prema protivnicima objektivan, Merzu je ipak uspjelo da bude prema svojim protivnicima vazda potpuno objektivan. Bio je daleko od toga, da vrača šilo za ognjilo i da možda o svojim protivnicima iznosi nešto što bi bilo sumnjivo. On je prema svojini protivnicima bio tako galantan, da svoje dobro mišljenje o njima nije mijenjao tako dugo, dok ,ne bi za to stekao isgurnih i neoborivih dokaza, a i onda se nije tome zlurado veselio (savjest dra. Merza nije poznavala zlobe), nego je nastojao milosrdno smanjiti i protumačiti krivnju. »Misericordia« (milosrđe) jest riječ, koja se često čula u različitim raspravama o etičkim i religioznim pitanjima iz Merzovih ustiju, kada se govorilo o protivnicima. Baš radi toga je pok. Merz bio susretljiv, ljubazan i skroman prema svakome, pa i prema onom, koji se je ogriješio o njegovu ličnost. Razlog svemu ovomu Merzovu postupku prema drugima, bio je unjegovoj vanredno nježnoj savjesti: on je bio sa sobom vrlo strog a s drugima naprotiv vrlo blag. Uvijek je strogo pazio, da ne bi čime opteretio svoju savjest, jer je znao da Bog, koji pogađa misli srca, sve vidi. Radi toga bio je svijestan, da se radi po najboljij savjesti i nikada se nije ničime dao skrenuti sa toga Puta. Nikada nije ništa radio iz sebičnih ličnih motiva, nikad nije svojih ličnih Interesa pretpostavio interesima Božjim - kako se to višeput događa kod ljudi, koji nijesu dovoljno moralno jaki - i svijest o tom, da radi onako, kako najbolje zna i može za slavu Božju i za interese svete crkve, ne obazirući se na nikakove druge manje vrijdne interese i motive, bila mu je najbolja nagrada i najjača utjeha u danima kušnje... Ta nejgova nepokolebiva savjest bila je osnov njegove stalnosti, odlučnosti, dosljednosti i neslomive energije u radu za katoličku akciju. I radeći tako strogo po savjesti, doživio je, da nije nikad morao uzmicati i praviti kompromise. Sve ove Merzove velike odlike i umne sposobnosti, sve njegove velike moralne vrednote njegove lijepe duše, sva učenost i znanje .njegovo, sve kreposti i vrline njegove, sva njegova finoća, ukus, takt i ljubežljivost, sva ova prekrasna svojstva divno usklađena u osobi pok. dra. Ivana Merza, činila su od njega veliku i uvaženu ličnost, koju nije mogao ozbiljan i objektivan čovjek susretati i o njoj govoriti bez velikog poštivanja. Pa doista o dru. Merzu, dok je još živio, govorili smo s nekim osobitim pijetetom, a taj se pijetet povećao nakon njegove blažene smrti, čiju smo sada drugu obljetnicu duboko dirnuli. Gospodin Bog, koji zove onoga koga hoće, pozvao je našega dra. Merza k sebi, pozvao ga je u čas, kada smo mu se najviše veselili i kad smo ga najviše trebali. Gubitak toga čovjeka nijesmo još preboljeli, a i ne ćemo ga preboljeti.
Prigodom prve obljetnice njegove blažene smrti, stavili su hrvatski orlovi i orlice svježe vijence, načinjene od ranoga svježega proljetnoga cvijeća na njegov grob. U ovim proljetnim danima hodočaste na njegov grob ne samo omladina, nego i nebrojeni katolici grada Zagreba i iz svih slojeva i staleža. A nije daleko doba, kada će njegov grob početi hodočastiti veći broj štovalaca, nego li na ikoji drugi grob mrtvoga grada na obronku zagrebačke gore. Ni grobovi naših nacionalnih velikana i preporoditelja ne će biti onako velikim i brojnim stjecištem naroda kao grob Ivana Merza, i pravo je tako! Gabrijel Valečić. D. A. B., «Anđeo utješitelj», Nedjelja, Zagreb, 11. svibnja 1930., br. 19,- str. 5
ANĐEO UTJEŠITELJ.
Imao sam sreće, da se više puta sastanem sa našim blagopokojnim dr. Merzom i moram priznati, da sam se uvijek od njega rastajao bolji i kreposniji. On je sve promatrao u vidu vrhunaravnog života, pa kad bi nastala duboka magla ili se pojavio crni oblak na obzorju našega idealnoga rada, dosta je bilo potražiti dr. Merza, s njim se porazgovoriti i svjetovati i već je duša slobodnije disala i nestajalo je tame ispred očiju. Sama pojava njegove osobe djelovala je edifikatno, te unjegovu prisustvu moglo se je samo pristojno i uzvišeno misliti i govoriti. Gledao sam ga, kako pristupa k sv. pričesti i svaki put sam mislio, ovako je mogao pristupiti samo sv. Alojzije. Slušao sam njegova razlaganja o raznim duhovnim pitanjima, o mistici, liturgiji i patristici, pa sam se čudio, od kuda njemu toliko bogoslovskog znanja i sebe sam prekoravao, što kao svećenik puno zaostajem za njim. A kada je govorio o Papi i njegovim pismima, o crkvi katoličkoj i njezinoj uzgojnoj metodi, koju je htio do u tančine uvesti u organizaciju omladine, onda si imao pred sobom potpunog stručnjaka i najvjernijeg sina svete Crkve. Providnosti smo od srca zahvalni, da je našu organizaciju pri njezinom osnutku obdarila ovako velikim mužem, koji je temelje naše organizacije postavio na tako sigurne principe, da ih nikakova sila ni oluja neće potresti. Ja sam lično zahvalan. Njemu za mnoge upute i savjete, a najviše za njegove upravo svetačke utjehe. U životu sam doživio koješta, ali najveća rana mojoj duši i najgorče poniženje mojim najsvetijim idealima bila je crna kleveta mojih protivnika, da sam. odlučio ostaviti katoličku vjeru i preći na starokatoličku. Na ovu klevetu, koja se je širila u sinjskoj krajini, gdje sam više godina, službovao, upozorila su me dva brata, svećenika. Iznenađen ovim sotonskim sredstvom mržnje mojih protivnika, reagirao sam, koliko sam mogao i nastajao ušutkati ove klevete, da se ne sablazne duše mojih bivših dobrih župljana. Srce mi je krvarilo i duša me je bolila neizmjerno, te nijesam nalazio nikoga, da me tješi osim Euharističkog Srca Isusova u sv. misi. Ali je za moju ljutu ranu doznao, naš dobri Merz i on mi je u svojoj plemenitosti, poslao najslađi melem, kojim je moja rana brzo zacijelila. Evo njegovog divnog pisma:
Zagreb, 2. IV. 1928.
Saznao sam od M. kako si oklevetan i koliko trpiš radi toga, što Ti ni dobar glas ne štede. Bog jamačno hoće, da se penješ na kristalni vrhunac, evanđeoskih blaženstava, jer tako velike kušnje šalje tek onima, koje vodi stazom savršenstva. Zar bi uopće mogao shvatiti svu slast Spasiteljevih riječi: »Blago vama, kad vas pogode i usprogone i uzgovore na vas sve zlo«… kada ne bi sam na sebi sve to iskusio. Stega, gore srca, i primi radosno taj Kraljevski Dar Gospodnji. Njemu samom valja prepustiti, da izvojšti pobjedu istini, jer On neće, da ljudi misle, da oni štogod bez Njega mogu. Izvoli primiti, prigodom Uskrsnih, blagdana, sve moje želje, da tu kušnju junački podneseš i da što više koristiš duhovnom dobru duša, koje su Ti povjerene. U Kristu odani I Merz.
Ovo zlatno pismo privinuo sam k svome srcu i zadovoljno uskliknuo: »Hvala Ti, Božji čovječe, koji si me potpuno utješio kao pravi anđeo utješitelj«. D. A. B. Dalibor PUŠIĆ, «S našim Merzom od Zagreba do Rima», Nedjelja, Zagreb, 11. svibnja 1930., br. 19, str. 3
Dalibor Pušić: S NAŠIM MERZOM OD ZAGREBA DO RIMA
Prvih dana rujna 1926. prešla je naša hrvatsko-slovenska orlovska »garnitura« granicu kod naše Postojne, da u Rimu prisustvuje međunarodnom kongresu katoličke omladine na teritoriju današnjeg »Citta di Vaticano« t. j. pred očima sv. Oca. Baš nekoliko dana prije fašisti su terorom razjurili u Macerati kongres Fucia (talij. kat. akademičara) te je Papa u znak protesta obustavio natjecanja i time. Obustavio velike delegacije kal. naroda nanijevši tako Italiji velike materijalne štete. No mi smo bili već prešli granicu te neimajući više gornju legitimaciju pretvorili smo se u orlovsko hodočašće. Nas je predvodio presv. Mileta biskup šibenski i naš Merz. Prolazeći kroz lijepe doline Veneta i Romagne uz Po razgovarao sam sa našim dragim Merzom, i tu mi je on Izašao u svoj veličini sveca, mislioca, pa i organizatora, jer je on zaista bio naš najveći organizator intenzivnog duševnog života. Naš razgovor, vodio se osobito oko rekristianizacije naših gradova, a mi smo imali onda mnogo, mnogo toga, što nam je glavu razbijalo. Široki, neobično široki bili su Merzovi pogledi, a on potpuni čovjek uvijek je išao do dubine problema, do dubine katoličkog čovjeka, do duše. On mi je kazao: »Teško je uspoređivati hrvatsku crkvenu povijest sa irskom, jer su Irci prije O' Conella imali sv. Patrika i sv. Dunstana, a mi?«, Merz je tražio svece, on je tražio velike predvodnike, da dođu velike posljedice. Razvijao mi je svoju ideju posvećenja svake naše radne godine jednom velikom cilju. Prva godina bila bi Euharistička, treba najprije izmoliti rosu iz nebesa. O tome nije bilo rasprave, ta je bila onako istinski merzovski katolička. Druga godina bila bi misijska, ona će da upozna naše katolike sa ljepotom apostolata, dignut će idealizam na više, a misijski pokret, koji daje svakom pa i zadnjem, priliku za male žrtve, dati će prigodu za male žrtve, dati će. prigodu praktičnog provođenja ove treće naše lozinke. Treća godina bila bi liturgijska, ona je rezultanta prvih dvaju, ljubavi prema Bogu, život za njega i napokon život s njime. Na ovoj, trećoj najduže se zadržasmo. Razgovor, koji se kretao oko života naših gradskih društava, bio je nadasve interesantan radi njegovog uvjerenja u poslanje grada u životu naroda. Selo aplicira u praksi iz grada primljene ideje, grad ih stvara, dakle on je ona direktiva i zato valja stvarati u njima jake grupice idejno formirane omladine, pak će upliv iste na selo bit jak, jer ona dolazi s njom u najbliži dodir. Duhovne vježbe katoličke omladine bile su njegov ideal. Želio je, da se kod nas uvede sistem, koji je uveden za biskupija Bergamo u Italiji, gdje kat. omladina u mjestu Martinego ima svoj dom za duhovne vježbe, pa da se kod nas za svako okružje nađe jedan zgodan samostan, gdje bi se sakupljali katolici prema dobi, staležu, sposobnostima i naklonostima na duhovite vježbe. Divan je bio njegov predlog, da bolja orlovska društva postanu molitveni protektori slabijih. Iz svih ovih njegovih namisli sam čitao poimanje one posebne ideologije katoličkoga rada, kojemu je on bio putokaz. Snaga katolicizma nije u jakim ekonomskim, i političkim organizacijama ona se samo nalazi u Božjoj unutrašnjosti svakog pojedinca. Euharistija, Liturgija, Misije, Duhovne vježbe jedini su spas i put. Mi smo godine izgubili gradeći zidove zaboravljajući temelje. Merz je tražio, duhovno jake, koji se mogu naći i medju najnižim ljudima i tu je on gledao veličinu katoličkoga demokratizma. Prva zora je razbila naš razgovor kad smo morali, da upremo sav interes na divnu Toscanu približujući se Danteovu gradu. U Firenzi je on sa puno požrtvovnosti tumačio sve, što nas je interesiralo ali naš dragi cicerone bio je najveći u vječnome Patrimoniju sv. Petra, jer je to bila prava njegova duševna domovina, našeg najvećeg Rimljanina. Dugo je detaljizirati par slika neka budu spomen na njega. Kod Porte Pie ulazeći u grad tramvajem smiješeći sam usporedio nas Orlove sa trupama generala adorne koji su šezdesetak godina natrag istim putem ulazili u Papi oteti Rim, Ivo je počeo tada sa onim žarom koji je bio njemu svojstven, da zahtijeva glavi kršćanstva pravo na barem malu državu, živ nije dočekao toga, ali je bezuvjetno na nebesima bio jedan od najsretnijih u danima -osnutka papinske države godine 1929. Prepuna je bila, neznam već koja, kapela Vatikana, kada smo prisustvovali papinoj misi. Naše Orlice dobile su počasno mjesto uz sam oltar, a pobožni svijet bio je po svojoj narodnosti jedna mala kugla zemaljska. Mi i slovenski Orlovi, grupa Francuza, svećenici iz Holandije, mladi Palatinski gardisti dočekali smo Papu uz gromke pozdrave. Nedaleko mene stajala je jedna grupa holandeskih misijonara, koji su se vraćali negdje sa sudanskih otoka, Među njima jedan starac sa biskupskim križem, misijski biskup. Zapitao sam susjeda, jednog talijanskog kapucina za detalje: starac je došao iza 40 godina misijskog rada u Rim, da vidi Papu iza toga, da ode u domovinu, da umre. Nije on svoje oduševljenje gledajući sv. Oca pokazao u burnim povicima kao mi mladi, njegovo je lice sjalo, on je čitavo vrijeme klečeći samo gledao Najvećega na ovoj zemlji. A lice Merzovo jednako sjajno je bilo, svoje je oči upirao samo u svoj molitvenik i cilj očiju staroga misionara. Razlika između njih dvojice bila je u narodnosti, u godinama, u staležu, u polju djelovanja, ali obojica su imala jedno srce. Iza posjeta. Asisiju gdje smo se svi, bili raštrkali kojekuda, on nas je ostavio, da prije stigne u Zagreb na vršenje svoga zvanja. Rim je bio cilj naših sanja, on nam ga je učinio još većim, jer nas je upoznao sa našim Rimom. Onim Rimom gdje je Koloseum slavan samo radi krvi mučenika, gdje je sva veličina starine u katakombama i tamnici poglavice apostola, a sva veličina sadašnjice u starcu u bijeloj togi, koji sada slobodan prebiva na jednom od sedam vrhunaca. A kada je naša sredina dala jednoga koji je gledao s očima Prvosvećenika i kucao srcem njegovim, onda sva naša zajednica može biti ponosna i svaka njegova misao mora biti naša i njegova slava, slava naša. Dr. M. LEHPAMER, «Heroj kršćanskog mira», Nedjelja, Zagreb, 18. svibnja 1930., br. 20, str. 2-3
Dr Ivo Merz
Tek onaj, koji se posve odrekao svjetskih želja, može uživati potpuni duševni mir. Tek onaj, koji se potpuno pouzdaje u Providnost, koji je do posljednje konzekvencije prožet vjerom, da ni vlas ne pada čovjeku s glave bez volje Božje, tek onaj može u najvećim burama, koje se u životu na njega slegnu da zadrži svoj duševni mir. I ako k ovome s T. Kempencem dodamo »Tko umije više trpjeti, uživat će veći mir« (Nasljeduj Krsta. II. 4.), onda će u sjećanju početi da pred nama iskrsava jedna slika † dra I. Merza, slika heroja kršćanskog mira. Učitelji duhovnog života traže prije svega kao prvi uvjet takovog života, vanjski red: dnevni red, koji se ima točno vršiti. A † dr. Merz je imao svoj dnevni red, trostruko razdijeljen naime na pobožnost, studij i akciju, a tog njegovog reda mu nitko i ništa nije moglo narušiti. Kad je hrv. Orlovstvo proživljavalo najteže dane gradeći temelje svoje organizacije, nije bilo dosta sila za svladavanje savladavanje svega posla i … orlovski radnici morali su da iscrpljuju svoje .sile i svoje vrijeme do skrajnjih granica ljudske mogućnosti. A † Merz je i u takovim časovima zadržao svoj mir i posve hladnokrvno znao reći: »ja moram 4 sata na dan studirati«, i izvršio svoj dnevni red vjerujući, da u tome leži. preduvjet svakog praktičnog rada. Druga odlika unutarnjeg čovjeka je sabranost u duševnom radu. On se mogao u radu toliko sabrati, da ga ništa izvan njega ne bi moglo smetati. Za vrijeme svojih brojnih putovanja, putujući da posjeti različita društva, običavao je u vlaku studirati isto onakvom sabranošću kao u svojoj radnoj sobi. Vjera u konačnu pobjedu vječne Istine i ispravnih načela bila je daljnjim zalogom unutrašnjeg mira † dra I. Merza. I zato je on zadržao svoj potpuni mir i u najtežim danima orlovske organizacije, jer je uvijek vjerovao i govorio, da se treba brinuti samo za čistoću i jasnoću načela, u kojima djeluje Onaj, koji je Put, Istina i Život, koji uvijek pobjeđuje, On nije nikada mogao biti malodušan obzirom na uspjeh, jer je organizovani rad u Kat. Akciji smatrao akcijom Božjom, koji njega i njegove dugove upotrebljava samo kao oruđe. »Lako će biti miran i spokojan, komu je savjest čista« veli T. Kempenac. Slava je dobra čovjeka u svjedočanstvu dobre savjesti. Neka Ti je savjest čista, i bit ćeš uvijek veseo« (Nasljeduj Krista II. 7.). U čistoj savjesti i uvjerenju, da čineći volju Božju vrši svoju dužnost, bio je izvor mirnog držanja † dra Merza u svima slučajevima, kad su ga lično napadali zbog njegovog javnog rada. Zato on nije nikada reagirao na lične napadaje niti ustajao u svoju ličnu obranu pa niti onda, kad su ga njegovi bliži drugovi na to nagovarali. »Pa – reći će tkogod – ipak je, † dr. Merz prvi unio u kat. javnost vrijenje i borbu.« Jest, ali ta borba slična je onoj borbi, koja je naviještena Kristovim riječima: »Ja nijesam došao na svijet da donesem mir, nego mač«, uz koju je Krist svejedno ostao najvećim propovjednikom mira. Jer Merzova borba bila je idejna borba, svjedočanstvo za Istinu - i ništa više. On je mrzio grijeh, ali je ljubio čovjeka-griješnika. On je progonio neistinu, ali je ljubio one, koji su bili u zabludi. Kratko vrijeme prije polaska † dra Merza na operaciju održavala se u Bjelovaru skupština orlovske općine. Radi njene velike važnosti za organizaciju u onom kraju morao je HOS na njoj biti svakako zastupan. Kako su u HOS-u bili svi zapriječeni, dugo se tražilo, tko da pođe, a † dr. Merz je na upit, bi li on mogao poći, rekao: »Ljudi, ja sam bolestan, ali ako nitko ne može, ja ću poći.« I † Merz je pošao, premda je sa sobom morao nositi aparat za inhalaciju, svoju povišenu temperaturu i još koješta. Pošao je posve mirno i tiho, a da onaj čas nitko među ljudima osim njega nije imao, kako mu je bilo. I to je bio posljednji Merzov posjet orlovske pokrajine! I Merzov polazak na kliniku na operaciju, s kojom je svršio svoj život odlikuje se njegovim velikan mirom. Računajući sa smrću on je uredio sve svoje privatne poslove, napisao svoju oporuku, oprostio se od roditelja i drugova i pošao na kliniku. I ako mnogi, s kojima se opraštao, nijesu osjetili, da on vrši svoj posljednji oproštaj s njima, bilo je to samo s toga, jer je i to činio tiho i bez buke. Mirno, da ne svraća na se naročitu pažnja. Merz je u svojem dnevnika zapisao i ovo: »Lako je svaki dan primati svetu Pričest… Ali kako je trpko čovjeku, kad mora da grize i jede tvrdo drvo svetoga križa«. A on je znao nositi svoj križ. I nosio ga je i podnio do konca. I ostavio nam je uzor kršćanske Izdržljivosti, uzor heroja kršćanskog mira. Dr. M. Lehpamer.
DR. IVAN MERZ KAO APOSTOL MLADEŽI I KAO INTELEKTUALAC.
Svi znamo, da smo u dru. Ivanu Merzu mnogo izgubili. I koliko svi znamo, što je on sve bio! Pa kako i ne bi, kad je jedna čista i velika katolička duša more ljepote. No ne samo da je on bio pravi katolik, čovjek milosti, pravi Ivan, koji je poput svoga imenjaka, apostola ljubavi, slušajući kucaje euharističkog Srca Spasiteljeva znao, da nismo od ovoga svijeta, jer smo »rođeni od Boga«, jer postajemo milošću dionici božanskoga života, koji je nama »izvor žive vode, koja teče. u vječnost«, što je Gospod obeća Samarjanki (Ivan. 4. 14) - ne samo da je dakle bio naš Ivan pravi Ivan, čovjek božanskog života, koji nastavlja sad u Nebu, dr. Ivan Merz, apostol mladeži, apostol Katoličke Akcije, bio je veliki intelektualac, katolik, koji je svoju vjeru oboružao solidnim dokazima, koji je studirao, koji je akciju temeljio na studiju. Tako bijaše njegov katolicizam doista jedan »prosvjećeni katolicizam«. U društvu s Ivanom mogli smo pače mnogo raspravljati o svačemu, jer je mnogo studirao, a sve je gledao u Boga, u odnosu na Vječnu istinu i Nepogrješivu Crkvu. Kao pravi Ivan on nije ljubio svijeta, niti onoga, što je na svijetu. »Jer sve, što je na svijetu, požuda je tijela, požuda očiju i oholost života, a to nije od Oca nego od ovoga svijeta« (I, Ivan, 2, 16). No ovo trojstvo svijeta ne pozna naš Ivan, on ne pozna nečistoće, on ne pozna požude za dobrima ovoga svijeta, već živi posve siromašan u duhu, odričući se bogatstva, on ne zna za oholost života, jer on je ponizan. Kao što »svaki, koji je rođen od Boga, ne čini grijeha« (ibid. 3, 9), i žali svijet, tako i Ivan šećući samnom duboko žalio današnji svijet, koji živi u stanju grijeha a da zato me pita a možda ni nezna. Pa kako je, on nadvladao taj duh svijeta? Kršćanskim svojim životom u Bogu, jer tada »je veći koji je u nama (t. j. Bog) nego li onaj, koji je na svijetu«, davao (I. Ivan 4, 4). I naš Ivan zna, da »tko ne ljubi brata svojega, ostaje u smrti, ubojica je« (ibid. 3. 14. 15), »svaki, koji ima ljubav, od Boga je rođen (4. 7). Živeći dakle s Crkvom i hraneći se Euharistijom, svladavajući đavla po božanskom životu iz Euharistije, on želi, da pomogne idrugima do pravoga života, da se žrtvuje, da, radi za druge. I stvara lozinku: Euharistija, Apostolat, Žrtva! Tako ljubeći Boga hoće da radi za mladež. Na to ga »goni ljubav Kristova«. Tako se daje na studij i na akciju, da osvoji mladež, da se stvori novi rod božanskog podrijetla, rod Milosti, ne »rođenih od krvi... već rođenih od Boga« (Ivan I, 13). Nema tko ga tu ne bi poznavao u redovima njegovih, a zacijelo je on vidio, da je mladež ona. koja se još nepokvarena i svježa jedina dade u masi oblikovati za jedinice novog naraštaja, Milosti. Oni drugi »oni su od svijeta, zato govore od svijeta, i svijet ih sluša. Mi smo od Boga. Koj poznaje Boga, sluša nas, a koji nije od Boga, ne sluša nas«. (I Ivan 4, 6). Postao je apostol mladeži. Tim se imenom ponosi i sadašnji novi nadbiskup pariški, kardinal Verdier. I sv. Otac Pio XI., dolazeći iz Desia u Milan na svoje ustoličenje još kao nadbiskup, bijaše napose pozdravljen od mladeži, koju on voli zvati zjenicom svoga oka, poklicima: »Živio kardinal mladeži!« Sveti Otac izričito preporuči mladež prigodom audijencije i posvete novome pariškome nadbiskupu; »Mi Vam posebno povjeravamo mladež«. I primiv kardinal prigodom posvete pričest iz kaleža, poklonjena sv. Ocu od francuske mladeži prigodom njena aloizijanska hodočašća, kardinal bijaše osobito ganut. Poslije izjavi: »Proboravivši cio svoj život među mladeži u sjemeništima, kako da bude drugačije?! Kroz cijeli svoj život, predraga djeco, ja ću za vas osjećati posebnu ljubav«. U jednom razgovoru, interviewu za francuski list Viecatholique veli isti kardinal: »Ja postavljam u mladež velike nade«. Zatim govori o otvorenosti, srčanosti i disciplini, koja se opaža u redovima današnje katoličke mladeži, a što se ima zahvaliti djelomice i fizičkoj kulturi, kulturi tijela. No da se uklone stanovite pogibli, jednostranog odgoja, veli, potrebna je i solidna nauka za duh. Mladež traži solidnu nauku, ne tolika polemiku, koliko direktivu za život, konstruktivna načela. ipak, dodaje kardinal, ne bi se valjalo zadovoljiti samo nekim elementarnim vjerskim znanjem. Treba nam naobrazba »sve dublja, sve prosvjećenija, sve više prilagođena prilikama, da se znade vjera opravdati i u potrebi braniti je. Dobra racionalna… dirao Kat. Akciju. Kad bih došao k njemu, našao bih ga vazda u radu okružena novim knjigama, koje mi je u svojoj dobroti dao da razgledavam, i po potrebi od njega bih ih isposudio. To su bile svakakove knjige počevši od onih popularna značenja pa sve do kanonskoga prava i Sume Tome Akvinskoga. Kao svaki pravi inteligenat - za naše prilike moram to ćak naglašavati - bijaše vazda spreman upustiti se u debatu ili izmijeni par iječi o nekome predmetu slušajući ponizno i s poštovaniem tuđe mišljenje. On je bio jedan od onih, s koijima sam mogao uvijek raspravljati, koji mi je uvijek ljubazno stajao na uslugu svojim znanjem kao i srcem svojim, pravi Evropejac, prava anima christiana. Držim, da je malo tko kao srednjoškolski profesor toliko novaca izdavao za svoju naobrazbu, ali znam za stalno, da nitko od nas toliko novaca ne daje na svoju katol. izobrazbu kao što je davao dr. Merz, on je imao zastalno među nama najbogatiju knjižnicu katoličkih djela. Kako je njegova vjera bila inteligentna vjera, odgojena, djelomice i u francuskoj, u kojoj je sa mnom zajedno boravio i to u Parizu, to sam ja imao ne jednom prilike, da se divini konzekvenciji njegovih načela i onoj logici, po kojoj je sve strogo jedinstveno gledao u svjetlu katol. nauke i vjere. Mogu mirne duše reći, da mi je on i u tome (kao i u solidnome životu po vjeri) bio uzorom, i premda je bio mlađi od mene, u ovome sam mu se divio i nastojao svijesno za njim se povesti. Kako je ova kultura razuma, o kojoj govorim, važna, vidimo iz ovog slučaja. Čitam, da je nedavno jedan poklisar kazivao sv. Ocu, kako se u njegovoj državi obdržavaju javne velike vjerske manifestacije, dok se u nekim zemljama (misleći time na Francusku) takove javne manifestacije vjere ne viđaju. No premda je on time mislio ugoditi sv. Ocu sv. Otac ipak reče, da svi ti velebni iskazi sami opet ne vrijede koliki prosvijetljeni katolicizam velikog broja Francuza. Eto, u očima svetog Oca znači prosvijećena elita. U takovi elitu spadao je i dr. I. Merz. Ako dakle želimo nasljeđivati našega vođu, onda budimo mi, koji smo zvani, apostoli mladeži, koliko nam sile dostaju budimo apostoli prosvijetljeni znanjem stručnim i poznavanjem svoje vjere. Na tom rade i Francuzi, napose u svojim sveučilištima i organizacijama da stvore jaku elitu, dubokog vjerskog života i solidne …službene, dužan je rudnik Kat. Akcije da to sam čini. Neka nas na to potakne uzoran prmijer našeg vođe dr. Ivana Merza. Dr. Drago Ćepulić Ton SMERDEL, «In gloriosam memoriam», Nedjelja, Zagreb, 18. svibnja 1930., br. 20, str. 4
IN GLORIOSAM MEMORIAM.
Baš sam završio studije i bio zaposlen radom i spremanjem ispita, kad sam jednoj krasnog svibanjskog dana pročitao u novinama da je pok. Merz mrtav. Pogledao sam u veselo nasmijano popodne svibanjskog dana, u žito koje je cvalo i u neke ševe koje su veselo lepršale u suncu, pa onda na planine u magli prekrite magličastom koprenom i pomislim na Dantea koji je najdivnije opisao i dočarao realnost i ljepotu Raja. Promatrao sam tako oko sobe prirodu, a dušom mi je strujala pjesma zvona koju su tužno zvonila i moje je srce bilo malo i neznatno kao da ga je neko pokušao da čupa. U tom sam raspoloženju bio nekoliko dana, a onda prve nedjelje, kad sam na ranoj jutarnjoj misi pokušao, da molim za dragog Merza, najednom sam se smirio, u duši nasmijao i moje su molitve bile žarke, tople dušom mi je strujala nada, a srcem molitvena pjesma, jer kao katolik nijesam mogao da očajam. Merz, je bio već na Nebu i tamo se molio za sve nas pa i za mene koga nikad nije vidio. - Malo ima ljudi, koji su ovako djelom, pismom i riječju na mene djelovali i dnevno mi bili kao uzori u praktičnom radu u katoličkoj akciji kao On. Priznajem, da ga nigda nijesam vidio, ali sam iz svakog rada koji je On napisao osjetio snagu, jer je možda bio On jedini među nama koji je sve ono što je napisao, napisao u svetom zanosu i u blistavom okrilju nerazjašnjene Milosti. Tu je njegova snaga bila, a i danas je. Zato je mogao da djeluje na omladinu i da nju baš učini onom koja će da brani Boga. Zaista danas, shvatite i bukvalno, treba da se brani Bog, jer je lopova mnogo, a svako od nas na koncu borbe mora da rekne: »Vodio sam dobru borbu«. Lično sam se divio Merzu, kad sam čitao i čuo o njegovoj aktivnosti ali ono što me je kod Njega najviše privlačilo bila je Njegova Žrtva, bio je njegov intrasigentni idealizam. Ovo nije lirika ni fascinacija, ovo nijesu fraze, jer mislim da su sa mnom na isti način ovo proživjeli stotine naši intelektualaca, a onda skupili ruke svoje i zakleli i rekli: »Bože, neka nas duh našeg pokojnog Merza brani i nek ostane s nama, jer se smrkava, a put je dalek!« Ton Smerdel. «Pohod na grob pokojnom Dru. Ivanu Merzu», Nedjelja, Zagreb, 18. svibnja 1930., br. 20, str. 4
Pohod na grob pok. dru. Ivanu Merzu.
Kako smo javili bit će u subotu dne 17. V. prenesen lijes pok. dra. Ivana Merza u novu obiteljsku grobnicu na Mirogoju. Slijedeći dan, u nedjelju pohodit će Križari, Križarice i drugi korporaitvno grob pokojnika, gdje će se održati komemoracija. Sastanak je u pola četiri sata na Mirogoju pred kapelicom na glavnom ulazu. Pozivamo zagrebačke katolike da se tom pohodu pridruže. Križari i Križarice prisustvovat će zadušnicama za pokojnika. Dr. Drago ĆEPULIĆ, «Na grobu dr. Ivana Merza», Nedjelja, Zagreb, 25. svibnja 1930., br. 21, str. 2-4
Na grobu dra Ivana Merza
Braćo u Kristu! Mi smo na grobu. Na jednom dragom grobu. Na grobu našega Merza! Našega Ivana! Na grobu i na drugim još važnim; stanicama, mjestima ljudskog života, kod kolijevke, kod odra, kod sloma, tragedije ili velike sreće, pitamo se uvijek - i svi narodi se pitaju - jedno prastaro pitanje: »Što je naš život, če …? Zašto smo na svijetu?« Mi smo na grobu dra I. Merza. Braćo u Kristu, na grobu, našega Merza mi se ne pitamo, mi slušamo odgovor u našoj duši: »Na svijetu smo zato, da Boga spoznamo, ljubimo ga i tako poslije smrti k Njemu - u Nebo pođemo. Bilo ovo pitanje bilo ovaj odgovor… oboje nam pokazuje, da je grob mjesto. gdje se gleda, gdje i najvulgarniji ljudi često gledaju - metafizički, pitajući se, što je život, čemu, kako valja živjeti, što od nas traži rješenje zagonetke života, što traži od nas Vječnost… , koji je zajedno i univerzalni Temelj i neograničena Ljubav i vječna i stroga Pravda, Sudac. Braćo, a što, tko pita? Ono što pita… što odgovara u nama, to je duša. To je dubina našega bića, koje nalazi rješenje svega i sreću svoju - u Bogu. … naš traži pravo rješenje - i nalazi odgovor: Bog; srce naše traži pravu sreću - i nalazi odgovor: Bog. Duša naša cijela traži Boga. Patnje pravednika, nepravde, slasti i triumf opakih - sve to nalazi rješenje. I zato, jer je duša dubina našega bića, vidimo, kako se sve veliko, sve najdublje, u životu i svijetu, kreće oko duše, da se zadovolji duši. Tome teži i znanost i umjetnost i društvene reforme. A duša opet teži za svim, gdje ima Boga i što je Božje. Ona voli svaku istinu, njoj se mili ljepota, vidljiva i nevidljiva, duša je zemlja zanosa, ljubavi, pravde, duša je so pjesme i rada. Čovjek teži da zadovolji dušu. Riječ duša - shvaćena u pravom i dubokom njenu značenju - kao anima naturaliter christiana, duša po naravi kršćanska - ta riječ po sebi dostajala bi da se obnovi naša Evropa. Jer duši je bitno težiti za istinom, za ljubavi, za rješenjem i smislom, za Bogom. Duša pita, duši je bitno pitati. A tko odgovara? Religija (vjera) odgovara, religija je bitno odgovarati. Duša je po prirodi religiozna, traži rješenje. A daje ga jedino vjera. Dakako - pravo rješenje daje samo jedna vjera, katolička. Zato vidimo, da ondje gdje nema vjere, duša ostaje prazna, i luta, i čeka i pita... S religijom završuju pitanja duše. Sad duša zna rješenje, sad ima sve. Sve je drugo i ostalo, ako nema vjere, samo kratkotrajni surogat, a duša i dalje pita. I na grobu naša duša pita. Osobito na grobu ona se pita. A što vjera? Ona daje duboki i jedini odgovor. Dopustite, da ovo rečem na Ivanovu grobu jer on to hoće: ni naše suze, ni naši govori, ni naši vijenci, ni naše svijeće ni cvijeće ni uspomene nisu odgovor grobu. Sve je to samo za se u svjetlu vjere tek jadno subjektivno sentimentaliziranje. Samo za se to nije odgovor. Odgovor daje onaj mirni glas svećenikov, onaj objektivni glas liturgije »Naredi, Gospode, da sveti tvoji anđeli prime ovu dušu i povedu je u raj, u njenu domovinu.« Tako govori svećenik. I u crnoj misi čita iz sv. Pavla: »Braćo, mi ne ćemo da budete u neznanju, što je s mrtvima, te se žalostite poput drugih ljudi, koji nemaju nade.« (1, Tes. 13). Naš Ivan ne će neznanja ni ljudske žalosti već gledanje objektivno u vjeri! Braćo, na Ivanovu grobu napose treba reći, da je potpuni odgovor našoj duši samo jedan: - Bog! I zato, braćo u Kristu, duša traži Boga, ona traži tragove Božje. I sve je zanosi i dira i osvaja, gdje ima Boga, što je Božje; i što više osjeća u nečem Boga, i Božjega, to je više osvaja. I u stvoru traži tragove Božje. Sv. Pavao piše: »Što je na Bogu od stvorenja svijeta nevidljivo, razabire se i opaža se po stvorenjima, i vječna sila Njegova i božanstvo«. (Rimlj. 1, 20). U ljepoti cvijeća, i prirode, mrtve i žive, i čovjeka osjećamo veličinu, milinu i mudrost Božju. No u svemu tome tek su tragovi Božjih ruku. U stvoru vide se tragovi svojstva Stvoriteljevih. Sam Bog nalazi se tek u velikom i svetom čovjeku. Da, i cvijeće i mora i gore i životinje i ljudi i društvo - sve je to kao neko bogojavljenje, teofanija u stvorovima. Ali u velikom i svetom čovjeku kao što bijaše naš Ivan, javlja se po Milosti Božjoj sam Bog, njegov božanski život u nama. Spasitelj veli Nikodemu, koji tajno dolazi noću Kristu, da se za njegovo kraljevstvo valja preporoditi, na novo roditi krštenjem, a Ivan, ljubimac koji je znao najbolje poput Orla dići se u visine božanske tajne Logosa, veli, da smo mi u krštenju, »rođeni ne od krvi nego od Boga«. Dakle je to novi život. Dalje Spasitelj veli, da u nama živi njegov život, kao što u lozi struji život i sok čokota: »Ja sam čokot, vi loze. I moj život je u vama.« Dakle je duša kršćanina duša božanskog života. I taj se život nastavlja po smrti, to je onaj »izvor žive vode, koji teče u vječnost,« kako reče Spasitelj Samarjanki. Eto, kršć. braćo, i u našemu Merzu mi se klanjamo onome božanskome u njemu, što nije prestalo živjeti, jer je bilo »izvor žive vode,« koja je našla svoj utok u Vječnost Naš Merz, baš zbog blizine Božje, koja bijaše u njemu, daje nam odgovor na pitanje duše: zašto život, čemu život? On je vođa našeg života. Po njegovu primjeru i naš će život biti »izvor žive vode, koja teče - u Vječnost!« Čemu križevi života? Da, čemu bez vjere? Ali mi vjerujemo s našim Merzom u metafiziku križa, u melodiju boli i križa, koju sjetila ne zamjećuju, ali je čuje i razumije kršćanska duša. Naš vođa dr. Merz privlači nas svojim božanskim životom milosti i odgovara našoj duši, da je ona za Boga određena, tijelu, da će uskrsnuti. On duši našoj govori, da za Boga odgajamo poput njega novi rod. S Orlom Ivanom da budemo ljudi apostolski, t. j. ljudi Euharistije, ljudi Žrtve. Mi smo na grobu velikog i svetog čovjeka, koji je radio da predobije Bogu omladinu, novi rod, da se stvori jedno novo katoličko društvo. Budimo dakle apostoli novoga roda, novog doba, apostoli nove generacije Milosti, generacije Euharistije i Žrtve. Naš Merz nam daje životni program, on nam veli, zašto smo na svijetu. Doista, mi nismo od ovoga svijeta. Bili mi više ili manje vrijedni, mi smo svi ipak njegovi: mi smo apostoli, mi smo ljudi Euharistije, mi smo ljudi Žrtve i Križa, Križari. A mi zato upravo i vjerujemo s našim Merzom, da ćemo jednog dana s njime se vidjeti u - Nebu. S njim ćemo i uskrsnuli. I mi ćemo biti jednog dana 1ješine. Ali će doći dan Suda i tada se nadamo uskrsnuti. »Ujedamput, u trenutku oka, na glas posljednje trublje, jer će zatrubiti trublja, i mrtvi će ustati neraspadljivi, i mi ćemo se promijeniti!« (I. Kor. 15, 52). Do viđenja, dragi Ivane, u Nebu! Moli se za nas, da naš sastanak bude što ljepši! Do viđenja kod našega Spasitelja, preporuči nas milom Srcu Njegovu. Da s tobom budemo u Nebu i da i mi s tobom uskrsnemo, da budemo u Kristu imali Spasitelja ne Suca! Do viđenja, učini, dragi Ivane, da mi, koji smo ista srca, koji sad ovdje kod tebe boravimo, zajedno s tobom jednoć Boga gledamo. Da duša naša, koja sad u ovoj dolini suza uzdiše: »O, da mi je znati!...« bude jednog dana klicala: »Sad znam, sad vidim! Sad imam, što želim!...« Da tijelo naše ustane slavno, onakovo, kakovo želimo, ne ovo, koje nam zadaje muke i boli. Do viđenja, dragi Ivane, dao Bog, do viđenja, da se svi, koji smo do tebe došli ovdje, vidimo s tobom - u Nebu i na Uskrsnuću! «Prenos kostiju dr. Ivana Merza», Nedjelja, Zagreb, 25. svibnja 1930., br. 21, str. 6
Prenos kostiju dra Ivana Merza
U subotu dne 17. V. sakupio se na Mirogoju uži krug rodbine, prijatelja i sa radnika blagopokojnog dra Ivana Merza, da prisustvuje prenosu kostiju nezaboravnog pokojnika. U prisustvu gradskog fizika dra Divkovića izvađen je lijes iz stare grobnice, te je tijelo prenešeno u dva nova lijesa. Crkveni obred obavio je duhovnik Velikog Križarskog Bratstva i župnik sv. Marije msgr. dr. Milan Beluhan. Lijes su nosili članovi Akademskog Križarskog Bratstva, koji su došli u većem broju. Slijedeći dan u nedjelju sakupilo se na Mirogoju par stotina Križara, Križarica, članova »Branimira« i drugih katolika, koji su pošli na novi grob pokojnika. Tu je »Branimir« skladno otpjevao dvije tužaljke, a prigodni je govor održao pokojnikov prijatelj i saradnik prof. dr. Drago Ćepulić. - Govor donašamo u ovom broju »Nedjelje«. Zajedno s msgr. dr. Beluhanom, koji je opet obavio crkveni obred, svi smo molili da ideje velikog pokojnika budu potpuno ostvarene. Tiho i mirno, ali veoma dostojanstveno obavljen je prijenos zaslužnog pokojnika, koji je svojim svetim životom i radikalizmom svojih katoličkih načela, ostavio dubok trag u našem katoličkom životu, tako da će uvijek biti uzorom nama koji smo ostali, a napose omladini koju je toliko volio, i za koju se toliko žrtvovao. Dr. M. K, «Naš Dragi sveti Ivan», Križ, svibanj 1930., br. 5, str. 86-89
NAŠ „DRAGI SVETI IVAN“
Znadete sigurno, tko je to. Na godišnjicu njegove svete smrti, pokraj okićenoga groba, pred mnogobrojnim katolicima grada Zagreba, nazvao je ovim imenom jedan svećenik pokojnoga Dra Ivana Merza. Bio je on doista naš dragi, sveti Ivan. Koliko nam je bio drag osjetili smo istom, kad smo ga izgubili. Dok je boravio među nama, činilo nam se, da se to po sebi razumije, da tako mora biti. Držali smo, da će on tako i ostati uvijek među nama. No ostavio nas je spremno. Bez protesta, bez mrmljanja, bez tužbe. Koliko je bio svet, i to možemo prosuditi tek sada, kad ga gledamo malko iz daljega. Dok je bio uz nas, kao da nas je zabliještila svijetla njegova pojava, pa je nijesmo onako izravno gledali, kao što ne možemo da gledamo ravno u sunce. Sada, kad se razmišljajući sjećamo njegovoga života i boravka među nama, javlja se pred očima njegov lik kao pojava prvaka, kojega treba da slijedimo. One tri kratke no moćne riječi, što ih je uklesao kao geslo Zlatne knjige, pružaju vjernu sliku njegove duše, njegova života i rada. Dr. Merz je bio
ČOVJEK EUHARISTIJE.
Središte, oko kojega se kao oko svoje osi kretao cijeli njegov život i rad, bila je presveta Euharistija. Ona mu je bila dnevni zajutrak, za kojim je cijeli dan čeznula njegova gladna duša. Gladan je upravo bio euharističkoga Isusa Krista. I kao što tjelesna glad ne može proći, ako je ne utiša tjelesna hrana, tako ni njegova glad za sv. Pričešću nije ga mogla minuti, ako je ne bi koji dan primio. Svjedokom su tome one ljupke zgode, što ih pripovijedaju o njemu njegovi suradnici, očevici. Do podne bi znao ostati natašte, ako nije dospio radi vožnje vlakom, radi predavanja ili radi programa na orlovskim sletovima prije primiti sv. Pričest. Sve njegove dnevne molitve smjerale su na sv. Pričest. Razmatranje mu je bilo priprava za nju. Sv. misa bila mu je okvir sv. Pričesti, a sv. Pričest sastavni i bitni dio sv. Mise. Sav njegov rad, zvanični i privatni, bio je preobražen i posvećen presvetom Euharistijom. Ona mu je bila izvorom i početkom, ona mu je bila konačnom svrhom. Kako se ozbiljno i savjesno pripravljao za ovaj sv. čin! Makar je bio do skrajnosti savjestan i sve svoje vrijeme proveo u radu za Boga, gotovo bez odmora, u strogom postu, u neprestanoj molitvi, i tako se čuvao od grijeha, polazio je svaki tjedan na sv. Ispovijed. Osjetljiva njegova savjest nije trpjela ni najmanje ljage, niti sjenke zla. Čisto je imalo da bude srce, posvema čisto ne samo od grijeha, nego i od neurednih sklonosti i nagnuća, kad u njega dolazi Euharistički Spasitelj. Neposredna priprava za sv. Pričest bilo je slušanje sv. Mise. Uvijek je pratio sv. Misu po misalu. Uživio se je u tajne onoga crkvenoga doba i dana i sa svećenikom zajedno prikazivao bi ovu sv. žrtvu. Tako je išlo dan na dan, kroz mjesece i godine. Stoga je razumljivo, da je, božanska vatra raspaljivala od dana do dana sve više njegovu dušu i davala mu sve to više snage, da postane
JUNAK ŽRTVE.
Cijeli život pokojnoga Dra Merza, sa svim svojim sitnicama i pojedinostima, bio je jedna neprestana žrtva paljenica ljubavi i Bogu. Već samo savjesno i što savršenije vršenje dnevnih poslova, staleških dužnosti, uključuje u sebi jednu veliku žrtvu. A Dr. Merz bio je savjestan do skrajnosti. U vršenju svojih dužnosti kao profesor nije poznavao prema sebi obzira. Nikakva umornost, nikakav privatni posao, pače ni molitva, nije mogao biti dovoljan razlog. da se ispriča od onoga, što mu je bila dužnost. Velike žrtve tražio je od njega privatni naučni rad. Temeljito je proučavao kršćansku filozofiju i enciklike petorice posljednjih velikih papa. Bio je to naučni rad, koji je tražio veliki napor i veliki mar u učenju. Osim toga tražio je mnogo puta i žrtvu vlastite volje, žrtvu svojega uvjerenja, kad je trebalo bez prigovora pokoriti se odredbama i odlukama Crkve. Koliko je napokon žrtve od njega iziskivalo to, što se morao na sve strane boriti, da prodre s idejama Katoličke Akcije, da uvjeri o tome i one, koji bi zapravo trebali njega o tome da uvjeravaju. Dovodilo ga je to do mnogih načelnih sukoba, kod kojih je on blagost u načinu znao uvijek združiti s nepopustljivošću u načelima. A kako je srce njegovo bilo mekano kao vosak, a duša osjetljiva kao Eolova harfa, jedini Bog sveznajući znade sve žrtve, koje je morao podnijeti on kao prvoborac Katoličke Akcije. No pokojni se Dr. Merz nije bojao žrtve. On joj se nije uklanjao. I ako je često puta mnogi križ i križić teško pritisnuo njegova ramena, on nije malaksao. Znao bi se katkada potužiti u svojim zapiscima, onako blago, kako je to učinio i Božanski Spasitelj na križu. No iza toga uvijek sagnuo bi glavu i to spremnije podmetnuo svoja ramena pod novi križ. Radi ove svoje ljubavi k žrtvi postao je Dr. Merz gorljivi apostol, a osobito
APOSTOL DOBROGA PRIMJERA.
A dobar primjer mora nužno da moćno djeluje, makar možda i neopazice. Kao kad se zimi naloži peć u hladnoj sobi. Ponajprije čovjek i ne zna, da je naložena. Ispočetka se ne osjeća nikakova promjena topline. No malo po malo počinje se taliti na oknima prozora ledeno cvijeće i soba se napuni ugodne topline. Takav je bio i primjer Dra Merza. Nikada se on nije nametao. Nikada nije naučavao s visoka. Ali uvijek bi znao kazati kratku riječ u zgodno vrijeme, i ta kratka riječ imala je privlačivu moć. A kad bi netko svojim pitanjem dao povoda, onda bi znao govoriti. Govoriti toplo, vatreno s uvjerenjem. I to svoje uvjerenje prenosio bi na slušatelje i na juriš bi ih predobivao za svoje ideje. O apostolatu riječi jasno nam govore tisuće raznolikih, predavanja u orlovskim i drugim katoličkim društvima. Svjedoče nam i članci napisani u katoličkim listovima, njegove brošurice: »Ti i Ona«, »Sv. Ivana Arška«, »Katolička Akcija« i dr. Jednom riječi: ideal, organizovanoga katolika, što ga je sažeo u tri kratke riječi Euharistija, Žrtva, Apostolat, tri riječi, koje su postale idejom vodilicom članova mladoga hrvatskoga pokreta Katoličke Akcije, oživotvorio je Dr. Ivan Merz potpunoma u svojoj osobi. Na taj način postao je uzorom hrvatskoj katoličkoj omladini. Postao je njezinim dobrim genijem, na kojega se uvijek može ogledati, na kojega se u svakom slučaju smije bez straha pozvati.
Obilježje je velikih ljudi, da oni stvaraju sebi prilike, a ne prilike njih. Oni daju smjer događajima, a ne vuku njih događaji za sobom. I Dr. Merz je jedan čovjek, koji je stvorio svoju epohu. On je u krugove, kojima se kretao i djelovao, unesao posve nove misli, nove ideje. Ne doduše svoje izvorne, originalne. Za originalnošću on nije nikada težio. A nije bilo ni potrebno, da teži za originalnošću. Ideje, koje je on širio bile su nove po načinu provedbe, no stare po svome porijetlu, budući da su sadržane u izvorima objave. Te su ideje stare, kaošto je stara i katolička Crkva. Dr. Merz ih je našao studirajući poslanice posljednjih velikih papa. I jer su to bile ideje namjesnika Kristovih na zemlji, Dr. Merz ih je poprimio svim žarom svoje katoličke duše i provodio ih je svom energijom cijeloga svoga bića. Dr. Merz umro je mlad. Nije doživio ni Isusove godine. No svršivši ukratko proživio je mnogo vremena. Radeći neumorno za pobjedu načela Katoličke Akcije zaorao je kroz to kratko vrijeme duboku brazdu. Na nama je sada da pođemo njegovim stopama. Dr. M. K.
[1] Sv. Toma Akvinski.
|