|
|
|
Liturgijski pokret i liturgijska pobožnost Da, ova molitva mira i molitva šutnje postoji i mi katolici ne trebamo u tom pravcu nikakvih učitelja, ni starih ni modernih, s daleka ili bliza Istoka. Možemo reći bez pretjerivanja, da su je posjedovali svi Božji sveci ovdje na zemlji, u ovom ili onom obliku ili načinu. No sada treba postaviti pitanje: jesu li svi kršćani sveci, onako, kako to crta sveta Ivana Franciska de Chantal? Bojim se, da nisu, da ih nema veoma mnogo ni među onima, koji redovno »vrše svoje kršćanske dužnosti«. Time ne kanim reći, da nema takvih Božjih izabranika, koji nezapaženo i tiho živu u Bogu, kojima »dostaje biti zajedno s Bogom i izgubiti se u Bogu. Takva duša nalazi mir usred borbe i rada. Možda i mi poznajemo koju takvu dušu. Ja sam pobliže poznavao dra Ivana Merza i mogu reći, iz svega, što znam, da je on posjedovao ovaj veliki Božji dar molitvene šutnje u Bogu i zato je uvijek, usred najvećih borbi i napora sačuvao onaj sebi svojstveni mir, kojemu su se svi čudili. Što više, ne će biti tako rijetki ni konvertiti, osobito u prvom stadiju iza svoga obraćenja, koji su… …tiha. Kod pjevane bi bio ideal, da svi prisutni vjernici misu »glazbeno razmatraju«, kako veli dr. Ivan Merz, pjevajući propisane tekstove u koralu.27 Ako to nije moguće, neka s misalom u ruci prate odnosne tekstove i čine, ne brzajući i po mogućnosti tačno prateći svećenika kod oltara: s malo vježbe mogu dostići toliku okretnost, da će moći proživjeti dojam cjeline, ako i ne će okušati svih pojedinosti. Ako tko hoće i može isto tako postupati i kod tihe sv. mise, ne može mu se braniti, ali mu se ne može braniti ni to, da zastane kod onih pojedinosti, koje mu daju duši hrane i okrepe. Branko STOROV, «Dokumenti. Još o Dru. I. Merzu», str. 198-199
DOKUMENTI
Čitanje zanimljivih bilježaka g. Lukina o pok. Dru. Merzu s napomenom g. Dra. Marakovića potaklo me, da i sam zabilježim neke svoje uspomene iz vremena drugovanja s njim oko dvadesetih godina. Malo nakon što je, mislim g. 1920., u »Hrv. Prosvjeti« izišla moja pjesma »Dolazak«, primio sam u Našicama pismo od Ive Merza, kojeg dotad nisam osobno poznavao. Veli, da je čitao moju pjesmu i da bi po njegovu shvaćanju posljednji stihovi: »A dotle će došljak ljudima na čela I na slijepe oči žigove da meće – Do tri svijetla žiga, mirisna i vrela« - trebali simbolički prikazivati djelovanje triju osoba Presv. Trojstva. Želi, da mu javim, je li ispravno shvatio, i da me osobno upozna kad jednom dođem u Zagreb. Malo nakon toga nanio me put u Zagreb pa sam Merza posjetio u njegovu stanu u Mihanovićevoj ulici. Na njegovo razočaranje priznao sam mu po istini, da pjesma nema nikako religiozan karakter, već je čista impresija. Tom prigodom, a i kasnije često, povela se među nama debata o poeziji i o njenim izvorima. Merz mi je vrlo plastično i uvjerljivo dokazivao, kako bi katolički pjesnik trebao svoju inspiraciju tražiti isključivo u Bogu: u idejnom pogledu kao u izvoru istine, a i u estetskom pogledu kao u savršenoj ljepoti. O tome je govorio odmjereno i mirno - kako je to i inače običavao - ali s vidljivim zanosom. Kad sam mu jednom nabacio, da književnik treba upoznati život sa svih strana, kako bi mu skala impresija neposrednim iskustvom bila što veća, replicirao mi je, gotovo uvrijeđen, da je to stajalište filozofski pogrešno, jer emanacije ne mogu nikada biti važnije od izvora, pa je u Bogu kao početku svega jedini praizvor empirije za umjetničko stvaranje. Merz je poeziju, kao i inače umjetnost, vrlo cijenio, ali je, daleko od svakog larpurlartizma (koji je po njegovu sudu dio vanitatis vanitatum), a u skladu sa svojim izrazitim gledanjem na svijet u natprirodnom svijetlu, držao, da i pjesništvo treba što direktnije vršiti službu i ostalih stvorenja: slaviti Boga. Premda nisam nikada rado pisao stihove »po narudžbi«, nisam mu mogao odbiti molbu, kad je što od mene tražio. Na taj sam način preveo s francuskoga »Hoćemo Boga« (sam je dodao stih o sv. Ocu Papi, da stvar bude potpuna, kako reče), a u Dresden mi je g. 1923. poslao neki latinski himan, da ga prevedem. Merz je bio zanesen gregorijanskim pjevanjem, koje je po njegovu sudu najadekvatniji izraz mistike na glazbenom području. Zanimljiva je bila njegova »turska soba« - gotovo prazna prostorija, pod i zidovi prekriti bosanskim sagovima, a na zidu visi neka vrst tambure, uz koju je očito pjevao gregorijanske napjeve. I u Parizu, gdje smo zajedno bili u ljetu 1921., odveo me jednog jutra u 5 sati u neki ženski samostan (mislim karmelićanki[1]) da slušam gregorijansko pjevanje. Kad sam tada došao u Pariz, odmah me ukonačio u nekom malom pansionu u Rue d'Assas, u jednom od mnogih u Quartier Latin. Nije mi odanle bilo daleko do Mme. Michaud, stare čestite građanke, kod koje su stanovali (ili se bar hranili) Merz, Dr. Šćetinec i Đ. Gračanin, pa sam ih često pohodio. Zanimljivo je, kako me Merz formalno »spakovao« u Lurd. Kad sam odlazio iz Pariza, došao sam seoprostiti s našom kolonijom kod Mme. Michaud, ali Merzu nije išlo u glavu, da se vraćam kući, a da - kad sam već u Francuskoj - ne idem i do Lurda. Imao sam već voznu kartu do Marseillea, pa bi mi propalo par stotina franaka, da sam sada skrenuo put Pireneja. Međutim »lurdista« Merza nije ni to smetalo. Sjeli smo na njegov nagovor u Metro (pariska podzemna željeznica) i odvezli se do Gare de Lyon, gdje je Merzu nakon duge konferencije s prometnim činovnikom uspjelo isposlovati povrat novca za kupljenu kartu (premda to redovito ne ide). Zatim smo se odvezli na drugi kolodvor, gdje je Merz čekao sve dok se nije uvjerio, da sam doista otputovao u pravcu Lurda. Inače nismo drugovali tako mnogo. Merz se marljivo bavio naukom i radom. Sam mi je nekoliko puta rekao, da se obratio na fronti. Markantna asketska figura, trudio se askezom na svakom koraku. Od svog stana do Jelačićeva trga išao je radije Gajevom ulicom nego Zrinjevcem, gdje, kako mi reče, »šušti svila«. Ponudio sam ga jednom u restauraciji Palace Hotela nekim izvrsnim kolačem, ali je, s velikom ozbiljnošću na licu odbio. Činilo mi se da je i meni zamjerio što se tako gostim. Prema svemu njegovu držanju i govoru imao sam uvijek dojam, da je zabrinut za pjesnika s bujnom maštom i nemirnim načinom života. U tom je pravcu smatrao, da mu je vršiti neku vrst apostolata. Mogao je i sam reći: Zelus domus tuae comedit me! Ali njegov je stav bio uvijek diskretan i uvjerljiv. Nikad nisam imao razloga ni da mu što zamjerim ni da se na njega ljutim. Branko Storov
27 Dr. Ivan Merz: u krilu svete liturgije, Hrv. Prosvjeta 1924, 512/3. [1] Bile su to benediktinke u Rue Monsieur o kojima zanosno govori u »Katedrali« Huysmans koji je i upozorio dra Merza na njih. Taj je samostan pred koje tri, četiri godine morao seliti iz Pariza, radi baštinskih neprilika, ali je nedavno, kako su novine javile stvar riješena i bedediktinke će se moći opet vratiti u svoj samostan. - Lj. M. |