D. ŽANKO, Dr. Dragutin KNIEWALD, «Životopis Dr. Ivana Merza», Nedjelja, Zagreb, 24. prosinac 1932., br. 51/52, str. 7-8

Književnost

Dr. Dragutin Kniewald:

ŽIVOTOPIS dr. IVANA MERZA

Kad je dr. Kniewald izdao svoj prijevod Rimskog Misala, napisao je dr. Ivan Merz u svome velikom prikazu u »Hrv. Prosvjeti« 1932. god. br. 3. i 4. ovo: »Iz ovoga je izvođenja lako zaključiti, da je prijevod ovako fundamentalnog djela epohalna pojava u našem književnom životu. Mogli bismo, što više, reći, da je to najvrijednija knjiga »što je uopće imamo na hrvatskom jeziku«. A sada, kada imademo u ruci štampani životopis pokojnoga Merza (na punih 270 stranica sa polovicu teksta sitnim slovima) mogli bismo sigurno reći da je dr. Kniewald opet napisao fundamentalno djelo epohalne vrijednosti, da je stvorio najznačajniju knjigu, što je hrvatski narod ima u svojoj katoličkoj literaturi.

Prviput se dr. Kniewaldu u njegovoj naučnoj stručnoj spremi liturgijskoga pokreta i liturgije kao takove nadala prilika da tešku prazninu - pomanjkanje hrvatskoga Misala - ispuni »fundamentalnim djelom svoga prijevoda«, a drugiput, da smrću dra Ivana Merza ostavi za sva pokoljenja njegov životopis, fundamentalno djelo za sva duhovna nastojanja od Mahnića do danas i od danas do temeljitog razmaha Kat. Akcije u Hrvatskoj. I prvo i drugo djelo je veliko i teško ih je upoređivati sa djelima koja su u tom razmaku od deset godina kod nas izašla. Obadva djela dra Kniewalda imaju neposredni povod u tragičnim okolnostima: prvo u pustoši i fatalnoj praznini naše liturgijske knjige, a drugo u preranoj i nagloj smrti jednoga katoličkoga intelektualca svetačke fizionomije i herojskih kreposti kakov je bio profesor nadbiskupske gimnazije dr. Ivan Merz.

Životopis dra Ivana Merza nazivam fundamentalnim djelom epohalne vrijednosti. Zašto?

Ivan Merz je bio čovjek koji je proživljavao dubok i velik život i svakog trenutka bio svijestan da zaista opstoji i da se ne suprotivi harmoniji, koja vlada u svemiru«; koji - kako sam piše - »ovo tjelesno nije smatrao za život, nego ono nevidljivo, puno dubine i perspektive, kroz koje se osjeća drugi veliki svijet, sile, što pokreću sve«; koji je »zbilja mistički osjećao pretvorbu i prisutnost Kristovu« i koji je »duševni svijet, svijet moći i molitve nazivao realnijim od svega što vidljivo postoji«; koji je zavjetovao Blaženoj Djevici čistoću, koja je trajala do smrti, zavlačivao se u samoću crkava »i kod treptaja vječne svjetlosti za zadnjih sunčanih zraka tiho molio krunicu i divio se vječno, vječno se divio Euharistiji…«; koji kao vojnik u ratu nastoji da se oduči od zajutarka, spava na zemlji, ranije ustaje »da se može više sam s Bogom porazgovoriti«, a u danima rata na talijanskoj fronti bilježi: »Svaki dan, ponajbolje u rovu - upotrijebiti za razmišljanje, molitvu, i to po mogućnosti u blizini Euharistije ili kod sv. Mise« (Fonzaso, 1918.); koji, dok gruvaju topovi na Monte Rasta, obračunava sa Faustom i vapije: »Strašnih li časova, kad se Duh Sveti nekuda povuče, pa a nutrinji zavlada tama. To su oni časovi, u kojima Faust i moderno društvo očajava, jer je izgubilo savez s Praizvorom. Apsolutno zadovoljstvo je samo u Bogu i da se Goethe još dalje zagrijao i došao do Boga, onda bi Fausta usrećila umjetnost«. (1917.), koji je spoznao i priznao, da je »život više nego li umjetnost i književnost da je on za nas ljude jedina veličina, izvor svega«; koji je patnju i bol rata pretvorio u najdublji duhovni preporod i postao asketa, Jer »što je čovjek više prožet askezom, tim nas oni tajni glasovi sve jače upućuju u misterij opstanka… Odricanje pravi put k Bogu.«

Ivan Merz je čovjek, u kojem je »plamen za beskrajnim visinama; žar za nepomućenim grljenjem Sina i Oca i Duha«, koji razmišlja kao student u Beču »ne bi li bilo moguće ne misliti nikada na jelo, spavati samo 6 sati, primiti dnevno sv. Pričest i učiti sistematski jedno 10 sati dnevno«, koji »voli ljude današnje generacije, one, što sa trpjeli i shvatili ozbiljnost života, one, koji su praktički riješili faustovski problem… Etička strana života postaje aktuelna; estetska su pitanja u pozadini, jer se radi o životu i smrti… Borba sa svršenošću, askeza, mora da je naš svagdanji kruh.«

Ivan Merz je čovjek, koji se nije žacao javno govoriti: »Braćo! Religija je postala sredstvom nacijonalizmu. Mi ne ćemo; ne smijemo biti nikada katolici zato, da pomognemo narodu, već ćemo zato pomoći i narodu, jer smo katolici. Katolicizam je naš cilj, a ne sredstvo. Misao, da se smije sve ono činiti, što se kolidira s katoličkim moralom, nedostojna je naše misije«; koji je opravdavao nacijonalizam »samo u toliko, koliko služi Mesiji i njegovoj Crkvi, jer je relativan, ako ga usporedimo s idejom Crkve…«; koji je propagirao »isposničko-apstinentsku ideju - pasionalizam« i užasno ironizirao »purgersko kršćanstvo«, koje diskreditira kršćansku ideologiju.

Ivan Merz je čovjek, koji je u Parizu mislio i razgovarao s Claudelom, Henri Gheonom - Bennoville-om, Desgranges-om, Goyau-em, P. Bessiéres-om, Maritainom, Beupinom; koji je studirao na Institut caholique i sav prožet idejama katoličke renesanse u Francuskoj 20. stoljeća, zaronio duboko u liturgiju, upoznao novoskolastiku, uživio se u katoličku literaturu, zaljubio se u koral i Crkvu; koji je s literature zašao u filozofiju, da se na koncu kao i Solovjev zaustavi na teologiji. Novim Jakobovim ljestvama dizao mu se duh neprestance od čovjeka do Boga, da onda opet nađe Boga u svim njegovim djelima.

Ivan Merz je čovjek, koji je razvio u Hrvatskoj papinu Katoličku Akciju u najtežem času, kada duhovi nijesu bili pripravni. On je poveo katoličku omladinu u Rim i u Lurd, u dva žarišta katoličkog života. On je najjačoj organizaciji kat omladine dao duhovnu sadržinu i postao joj trajnim ideologom.

Ivan Merz je čovjek, koji je u »svetačkoj savršenosti bio sav uronjen u Boga« (P. Irenée Hausherr S. J.), asketa, mistik; liturgijski, euharistijski, papinski, katolički čovjek.

Oduljio sam, a tako sam nesretan, što mi se čini, da nisam još ništa rekao o tom velikom i svetom čovjeku.

Imao sam ovaj put namjeru da samo opravdam ono što sam rekao za djelo dra. Dragutina Kniewalda.

Tko poznaje naše doba, tko ima srce za Kat. Akciju u Hrvatskoj, tko čezne svom dušom za svetačkim ličnostima iz našega maloga naroda i tko zna kakav je njihov utjecaj i njihovo poslanstvo, taj će ovu knjigu g. Kniewalda koja je inače strogo naučna, objektivna, sistematična, genijalno komponirana građom iz dnevnika, listova, članaka, govora i prikaza, pozdraviti zanosno kao fundamentalno djelo epohalne vrijednosti za naš duhovni preporod.

D. Žanko

Životopis dra. Ivana Merza. Upozoravamo naše prijatelje i cij. čitatelje, da mogu još dobiti Životopis dra. I. Merza (od dra. Kniewaida) kod g. Mavra Merz-a, Zagreb, Starčevićev trg 6. II. kat. Cijena je knjizi samo 40 dinara, a za Križare i Križance (narudžbe preko društva!) dinara 30. Ne bi smjelo biti katoličkog organiziranog čovjeka i žene, koji ne bi imali ovu knjigu, iz koje će najbolje upoznati značenje Ivanovo za katolički rad u našim krajevima i njegovu svetu i bogatu dušu. Knjigu možete dati i prijateljima, .sinovima i kćerima kao najbolji i najljepši božićni i novogodišnji dar, jer će dobiti za sebe i svoje bližnje najveću korist, ako čitajući tu knjigu o svetom Ivanovom životu odluče, da će ići njegovim stopama. Hrv. Kat. intelektualci posegnuti će za knjigom, jer mu zorno predstavlja uzor hrv. kat. intelektualca, koji je živio među nama u istim prilikama, imao slične poteškoće i neprilike. Nitko pak ne može mimoići ovu knjigu, žeti li upoznati modernog katoličkog apostola - laika i modernu katoličku djelatnost. Križari i križance posegnut će za ovom knjigom, koja će ih obodriti da u svom životu i radu slijede svoga velikog brata.

Bez naslova

Prava slika pokojnika moči će se istom tada dati, kada svi njegovi prijatelji i poštovaoci iznesu svu građu, koju imaju o pokojniku i kada sve to sintetizira čovjek, koji uistinu može biti miran, objektivan, nepristran i netendenciozan. Toj pravoj slici pokojnika i pobudnom primjeru, koji pokojnik daje, ne će nimalo smetati, ako se dokaže, da je vrijedni pokojnik u koječemu mogao i ne imati pravo. Sam je on toliko puta naglašavao onu izreku pokojnoga dra Mahnića: »Zabluda ostaje zabluda, pa bio onaj, koji ju je izrekao, ne znam kako svet«.