«Posjet vođama», Nedjelja, Zagreb, 6. studeni 1932., br. 44

Posjet vođama

Sunce je lagano sipalo svoje zrake preko brežuljka na ubavu Ksaversku dolinu, a uz Kalvariju i postaje pred samostanskom crkvom oo. trećoredaca žurile su se četice mladića i djevojaka. Bila je i glazba.

Kuda uz Kalvariju? Onome, koji je prošao kalvariju života i čeka uskrsnuće u tišini i sjeni crkve oo. trećoredaca.

A tko to uz Kalvariju? Mladost, koja je odlučila ići od postaje do postaje do Kalvarije i time donijeti preporod i uskrsnuće u Kristu naroda, kojeg su sinovi.

Nijesu ni ovog puta zaboravili zagrebački Križari svoga Mahnića. Pa kako bi vrijedni sinovi zaboravili svoga oca? Oca, koji im je ostavio veliku, svetu baštinu, koju čuvaju kao zjenicu svoga oka. Ljubav ih dovodi do njegova groba. Ljubav, koju im je namro.

I okupili se oko Mahnićeva groba Križari, kao djeca oko oca. Pomolili se toplo Svevišnjemu za upokoj njegove  duše.

Uvjeren sam, da se Mahnićev duh tamo kraj Božjeg prijestolja veselio. Bilo mu je drago, što su se njegova duhovna djeca okupila oko njegovih zemaljskih ostataka i time na vanjski način pokazala, da su vjerni njegovim naukama i načelima.

I iz ljubavi je prema svojoj djeci i ovaj put zamolio Najmoćnijega, da im udijeli snage i milosti. Snage, da se mogu uspinjati na kalvariju i milosti, da se uz Božju pomoć ne plaše ni kalvarije ni raspinjanja. Da se ne plaše ni žrtava, ni napora, da se ne boje teškoća i stradanja.

Kao otac ohrabrio je svoje sinove. To smo osjetili i u našim dušama.

Sjetismo se njegovog života. Bio mu je takav, da može svakome da posluži kao uzor.

… Najveću je brigu posvećivao najbijednijima. Volio je i pomagao zapuštene i ponižene. Dijelio je sve svoje njima i djeci njihovoj. Za gladnih ratnih godina spasio je od gladi stotine i otro mnogu sirotinjsku suzu. Neutrudivi je bio borac za socijalnu pravednost.

Danas, kad gladuju na svijetu milijuni nemajući ni hrane ni posla, kuda će Mahnićeva djeca? Njegovim putem u borbu za socijalnu pravdu.

... U njegovoj biskupiji, gdje ima 97% našega naroda tuđinska je vlast nastojala da ga podredi, zapostavi i satre. Da ga gospodarski izrabi. Htjela mu je oduzeti narodnost i narodne svetinje. Htjela mu je nagurnuti tuđi jezik, tuđu dušu i tuđu narodnost. A on diže škole, uvodi narodni jezik, bori se za narodna prava. Borac je on za narodne svetinje. Bori se kao lav za pravo svog naroda.

Slijedit će ga i u tome njegova djeca. Križari. Naslijedili su veliku ljubav, prema hrvatskom narodu od svog oca i svoga vode. Ta će se ljubav rasplamsati u njihovim srcima i bit će djelotvorna i jaka.

A Mahnić ne bi bio zadovoljan, da nijesu njegova djeca nastavili posjetom. On je želio da posjete i njegovog učenika, a svoga brata, nezaboravnog Merza. I pođoše. Pođoše bratu-vođi. Bratu, koji ih ne zapušta u svojoj bratskoj ljubavi Bratu, koji ih i poslije svoje smrti vodi čvrstim i zacrtanim putem.

Pomoliše se i raziđoše mirogojskim puteljcima do grobova svojih ostalih znanaca, prijatelja, roditelja i braće.

Ali njegov grob nije ostao osamljen. Dolazili su mladi, djeca i stariji. Donosili cvijeća, ali više molili. Molili i molili. Zar za upokoj njegove duše? Mnogo više njemu za zagovor kod Svemogućeg. Čudnovato, ali istinito. A i Merz je progovorio u duši braće. Tiho, bratski. I svakome bratu napose, za njegov život i rad. Savjetovao, osvijetlio i bodrio.

I budite uvjereni, zagovara svim žarom svoje duše braću kod Boga. I kako uvijek pade po koja sitna kapljica kiše na braću, kad ga posjete, tako se i milosti saspu na Križare i čitavu organizaciju.

Iza posjeta Merzovog groba uvijek se u križarskoj organizaciji, napose u Zagrebu, osjeća veća aktivnost i žar, ali i uspjeh. Velik se dio tih uspjeha i vrlina ima da pripiše njemu i njegovom zagovoru.

Kad se spuštao mrak, a Mirogoj gorio u plamenu svijeća, zagrebački su se Križari spuštali k svojim kućama s veseljem u duši i odlukom, da će slijediti svoje mrtve  vođe.

I tko će im moći nauditi, kad štuju i žive sa  svojim mrtvima?