|
|
|
Prof. Dušan ŽANKO, «Mostar», Katolički tjednik, Sarajevo, 3. travnja 1932., br. 14
MOSTAR. Preuzvišeni Gospodine Nadbiskupe! Dragi Bog kao da osobitim načinom hoće da izlije na Vas svoj blagoslov i da Vam očituje svoju ljubav skrećući na Vaš rad i na Vašu preuzvišenu ličnost nesamo oči Vaših štovatelja i Vaše djece, nego i poglede čitavoga Hrvatskog Naroda i samoga Svetoga Oca. Duboko sam bio ganut čitajući visoko odlikovanje, kojim je Sv. Otac uzvisio Vašu Preuzvišenost a preko Vas i cijeli naš Narod. Ja sam u svojoj radosti osjetio, kako se u Vašem visokom odlikovanju nalazi signum temporis. Osjetio sam, kako je ono dar našega svetoga dr. Ive Merza našemu novome križarskom Mahniću. Duboko Vam odani PROF. DUŠAN ŽANKO «Životopis dr. Ivana Merza», Nedjelja, Zagreb, 3. travnja 1932., br. 14
LISTOVI I KNJIGE
Životopis dra Ivana Merza je izišao. Svima onima, koji su ga do Uskrsa naručili i novac poslali, bit će odmah dostavljen poštom, tako, da će ga imati u ruci oko bijele nedjelje. Zagrepčani mogu na bijelu nedjelju tijekom prijepodneva podići unapred naručene primjerke kod g. Mavre Merza, Starčevićev trg 6/II. desno. Zagrepčani mogu tom prilikom podići i izvjestan broj daljnjih željenih primjeraka uz izuzetnu cijenu od Din 30 po komadu. Od bijele nedjelje dalje vrijedi bez izuzetka samo knjižarska cijena od Din 40 po primjerku, .poštom Din 45, pouzećem Din 51. Isplatiti se može i čekovnom uplatnicom br. 37.438, koja će biti priložena svakoj pošiljci. Na mnogobrojne upite objavljujemo, da od rečene cijene ne može biti nikakva popusta ni u kojem slučaju. Knjiga obasiže 272 stranice velike osmine na vrlo finom papiru, sa 30 slika, kartonirana je sa zlatnim natpisom. Isporedi li se njezina opreima s opremom drugih naših knjiga, mora se priznati, da je izvanredno otmjena, a cijena je usprkos toga izvanredno niska, jer izdavaču nije stalo ni do kakva dobitka, nasuprot jedva da će pokriti trošak, koji je uložen. No radilo se o tomu, da se životopis dra. Merza za naše prilike otmjeno opremi i da ga uza sve to može gotovo svaki nabaviti, koji se želi upoznati s dubokim ličnim životom dra. Merza i sa značenjem njegove djelatnosti. Kod većih narudžaba za križarska bratstva, internate i slično bit će poslano na svakih 10 naručenih primjeraka po 1 na dar, za knjižnicu ili za siromašnije povjerenike, koji naručuju. Knjižare imadu običajni rabat, ali plaćaju poštarinu. Knjiga se nikome ne daje u komisiju Za one, koji žele nabaviti naročito lijepo opremljeni životopis dra Merza, ili ga darovati prijatelju, dali smo izraditi u. svemu 50 komada luksusno opremljenih, vezanih u crvenu svilu, sa zlatorezom i tiskanih na teškom papiru za umjetnosni tisak. Cijena je ovim primjercima Din. 100 po komadu, s poštom Din. 110. Narudžbe prima i otprema inspektor drž. željeznica u miru Mavro Merz, Zagreb, Starčevićev Trg 6. II. kat desno. «Dr. Ivan Merz», Jutarnji list, Zagreb, 13. travnja 1932.
Nove knjige
Dr. Ivan Merz.
Pod ovim naslovom nedavno je izašla knjiga što ju je napisao profesor zagrebačkog sveučilišta dr. Dragutin Kniewald. U toj je lijepo opremljenoj knjizi prikazan život profesora dra Ivana Merza, koji je umro u svibnju 1928. I »Jutarnji List« s toplom je simpatijom za pokojnika registrirao bio njegovu ranu smrt. Umro je u 32. godini života. Iz ove se knjige vidi, da je dr. Ivan Merz bio u neku ruku sasvim izvanredna pojava u današnjem materializovanom svijetu. Bio je jaka ličnost, jaki i dosljedno izgradjeni individualitet. Nakon teških godina, što ih je proveo na fronti, studirao je filozofiju u Beču i Parizu i kad je položio profesorski i doktorski ispit, namješten je bio kao profesor francuskog jezika na velikoj nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu. To bi bio vanjski okvir njegova života i rada. No koliko nam bogatstvo duševnih doživljaja, konflikata i vrednota pruža osamnaest svezaka njegova dnevnika, koji se obilno navodi u ovoj biografiji. Život je i rad dra Merza bio sasvim religijski Obojen. On nije bio svećenik, nego svjetovnjak, a živio je tako strogo, da se i u najstrožem samostanu jedva može premašiti mjera Merzove askeze. Njegov se rad kretao isključivo u katoličkim organizacijama. Sve je kod njega strogo crkveno, strogo katolički, ali tu nema sheme, tu je sve proživljeno i proćućeno i to daje Merzovu radu trajnu vrijednost. U svoj svojoj ličnoj strogosti nije bio Merz uskogrudan. On zahvaća u život, kakav jest i bori se svom snagom protiv političkog klerikalizma. Ta je njegova borba kratko, ali markantno prikazana u knjizi. Iz tih se sumarnih prikaza vidi, da je pogibao političkog klerikalizma, kako se bio razvio u Sloveniji, i kod Hrvata sasvim realna. Htjelo se od jedne bivše stranke učiniti košnicu čitavog katoličkog života i u tu stranku pod silu strpati sve katolike. Interesantno je, i novo, da jedna tako produhovljena i crkveno tako korektna ličnost, kako je to bio dr. Merz, ustaje protiv ovog politizovanja crkvenog života. Još je interesantnije, da se dr. Merz u toj svojoj borbi, koja je bila dugotrajna i mučna, neprestano poziva na najviši crkveni auktoritet kod katolika, na samoga papu Pija XI. Kod čitanja se ovih prtija dobiva dojam, kao da je mnogo toga prešućeno, možda iz obzira prema crkvenoj cenzuri. To je velika šteta za javnost, jer su upravo ove partije od općeg interesa. Koliko se može razabrati, Merzovo je gledište, konačno prokrčilo sebi put i a krugove crkvene hierarhije u Hrvatskoj, koji su uvidjeli, da je njihova vlast nad savjestima, kojoj se podvrgavaju vjernici, omedjena vjerom i ćudoredjem, a politička shvaćanja i uvjerenja da ostaju izvan dohvata njihove moći. Čini se, da se vodje ovog političkog klerikalizma, protiv kojeg se borio dr. Merz, i nemaju tražiti u hierarhiji katoličke crkve, jer Merz se neprestano poziva na papu da obrani svoje gledište. Papa bi dakle, prema Merzu, bio najljući protivnik političkog klerikalizma, a pobornik ideje o čistoj religiji kao onom terenu, na kojem bi se mogli sastati svi katolici, koji u političkom pogledu imadu potpunu slobodu mišljenja. Čini se, da ovaj politički klerikalizam slovenskog tipa nije bio diktiran ni od hrvatskih biskupa ni od hrvatskog klera, nego od nekih misterioznih instancija, koje su svoje političke ciljeve htjele nametnuti i hrvatskim biskupima, i kleru, i hrvatskim katolicima. Šteta, što pisac o tim instancijama ne govori više i jasnije, nego sa stotinu obzira i klauzula, kratko i vrlo, vrlo misteriozno. Pa to je upravo ono, što bi interesiralo sve nas! Merz je, veli pisac, zastupao ono gledište, koje katolicima odredjuje papa. Hrvatski su se biskupi saglasili s ovim gledištem izvanstranačnosti katoličkog organizovanja i rada, a hrvatski su katolici, prema izvodima piščevim, takodjer prihvatili Merzove ideje. To je gledište i naših širokih narodnih masa, a ono je sasvim sukladno i s državnim uredbama, koje ne žele da se vjera zloupotrebljuje u političke svrhe. Biografija dra Merza nije običan životopis, nego jedna dublja studija, u kojoj će gotovo svatko naći nešto, što ga zanima: i vjerni katolik, i psiholog, i organizator, i umjetnik, i literata, pa čak i vojnik i političar. Pisac je, kako spominje u predgovoru, htio dati čistu povijest. No uz to je možda i nehotice mnoge partije izradio pod dojmom jake intuicije sasvim se uživjevši u ono, o čemu je pisao.
Dr. Kniewald protiv „političkog klerikarizma“
Zagreb, 13. IV. Ovih je dana štampana u tiskari Tipografije knjiga pod naslovom »Dr Ivan Merz«, koju je napisao sveuč. profesor dr. Dragutin Kniewald. Organ Tipografije »Jutarnji List« (od 13. o. mj.) ovako prikazuje tu knjigu: »Život je i rad dra Merza bio sasvim religijski obojen. On nije bio svećenik, nego svjetovnjak, a živio je tako strogo, da se i u najstrožem samostanu jedva može premašiti mjera Merzove askeze. Njegov se rad kretao isključivo u katoličkim organizacijama. Sve je kod njega strogo crkveno, strogo katolički, ali tu nema sheme, tu je sve proživljeno i proćućeno i to daje Merzovu radu trajnu vrijednost. U svoj svojoj ličnoj strogosti nije bio Merz uskogrudan. On zahvaća u život, kakav jest i bori se svom snagom protiv političkog klerikalizma. Ta je njegova borba kratko, ali markantno prikazana u knjizi. Iz tih se sumarnih prikaza vidi, da je pogibao političkog klerikalizma, kako se bio razvio u Sloveniji, i kod Hrvata sasvim realna. Htjelo se od jedne bivše stranke učiniti košnicu čitavog katoličkog života i u tu stranku pod silu strpati, sve katolike. Interesantno je, i novo, da jedna tako produhovljena i crkveno tako korektna ličnost, kako je to bio dr. Merz, ustaje protiv ovog politizovanja crkvenog života. Još je interesantnije, da se dr. Merz u toj svojoj borbi, koja je bila dugotrajna i mučna, neprestano poziva na najviši crkveni auktoritet kod katolika, na samoga papu Pija XI. Kod čitanja se ovih partija dobiva dojam, kao da je mnogo toga prešućeno, možda iz obzira prema crkvenoj cenzuri. To je velika šteta za javnost, jer su upravo ove partije od općeg interesa. Koliko se može razabrati, Merzovo je gledište konačno prokrčilo sebi put i u krugove crkvene hierarhije u Hrvatskoj, koji su uvidjeli, da je, njihova vlast nad savjestima, kojoj se podvrgavaju vjernici, omeđena vjerom i ćudoređem, a politička shvaćanja i uvjerenja da ostaju izvan dohvata njihove moći. Čini se, da se vođe ovog političkog klerikalizma, protiv kojeg se borio dr. Merz, i nemaju tražiti u hierarhiji katoličke crkve, jer dr Merz se neprestano poziva na papu da obrani svoje gledište. Papa bi dakle, prema Merzu, bio najljući protivnik političkog klerikalizma, a pobornik ideje o čistoj religiji kao onom terenu, na kojem bi se mogli sastati svi katolici, koji u političkom pogledu imadu potpunu slobodu mišljenja. Čini se, da ovaj politički klerikalizam slovenskog tipa, nije bio diktiran ni od hrvatskih biskupa ni od hrvatskog klera, nego od nekih misterioznih instancija, koje su svoje političke ciljeve htjele nametnuti i hrvatskim biskupima, i kleru, i hrvatskim katolicima. Šteta, što pisac o tim instancijama ne govori više i jasnije, nego sa stotinu obzira i klauzula, kratko i vrlo, vrlo misteriozno. Pa to je upravo ono, što bi interesiralo sve nas! Merz je veli pisac, zastupao ono gledište, koje katolicima određuje papa. Hrvatski su se biskupi saglasili s ovim gledištem izvanstranačnosti katoličkog organizovanja i rada, a hrvatski su katolici, prema izvodima piščevim, također, prihvatili Merzove ideje. To je gledište i naših širokih narodnih masa, a ono je sasvim skladno i s državnim uredbama, koje ne žele da se vjera zloupotrebljuje u političke svrhe. (Član 13. Ustava naime glasi: »Građani imaju pravo udruživanja, zbora i dogovora u granicama zakona. Ne može biti udruživanja na vjerskoj ili plemenskoj ili regionalnoj osnovi u partijsko-političke svrhe kao ni u svrhe fizičkog vaspitanja« Op. ur.). Biografija dra Merza nije običan životopis, nego jedna dublja studija, u kojoj će gotovo svatko naći nešto, što ga zanima: i vjerni katolik, i psiholog, i organizator, i umjetnik, i literata, pa čak i vojnik i političar. Pisac je, kako spominje u predgovoru, htio dati čistu povijest. No uz to je možda i nehotice mnoge partije izradio pod dojmom jake intuicije sasvim se uživjevši u ono, o čemu je pisao«. «Životopis dr. Ivana Merza», Hrvatska straža, Zagreb, 17. travnja 1932., br. 87
Životopis dra Ivana Merza
Zagreb, 16 IV. Biografija o mrtvim prvoborcima hrvatskoga katoličkog pokreta gotovo i nemamo. O pokojnom dru Mahniću, dru Eckertu, dru Rogulji i drugima ima tek razasutih članaka po novinama i revijama. Ne vjerujemo, da je toj pojavi glavni uzrok, što bi oni bili zaboravljeni od svojih sljedbenika i poštovalaca. Skloniji smo mišljenju, da se mnogi hrvatski katolički publicista ne odvažuje dati na obrađivanje i opisivanje njihova života ponajviše zbog toga, što smatra, da još nema dovoljne perspektive, da objektivno i nepristrano prikaže njihov život i ocijeni njihov rad, da javne prilike nijesu za to pogodne i što se boji, da hvaleći i uzdižući mrtve možda ne povrijedi i ponizi žive. Vjerujemo, da je bolje tako. Njihova svijetla uspomena i pobudni primjeri ipak žive u dušama njihovih poznanika i sljedbenika i prenose se riječju i perom na nove generacije, dok ne dođe dan, da i oni prime, što im pripada. Pokojni dr Ivan Merz, kojega je grob od svih velikih pokojnika hrvatskoga katoličkog pokreta najsvježiji, (umro je 10. svibnja g. 1928.) izuzetak je: on je već, dobio svoju opsežnu biografiju. Za sam Uskrs izdao je sveuč. Prof. dr Dragutin Kniewald oveće djelo od preko 250 stranica pod naslovom »Dr Ivan Merz, život i djelovanje«. Napominjemo uzgred da redakcija »Hrv. Straže« knjige nije dobila, dok su je liberalne redakcije dobile. Kad smo pročitali tu knjigu, upitali smo se zajedno sa svima onima, koji su iz pijeteta prema pokojniku posegnuli za njom i već je pročitali, (o tome smo duboko uvjereni) Zašto je ta knjiga štampana? »Jutarnji List« od 13. o. mj. u svom reklamnom prikazu; te knjige, koji nije potekao iz redakcije, nego od izdavača, riješio nas je neugodne dužnosti, da mi sami iznosimo sadržaj i upozoravamo na tendenciju te knjige. Sama reklama ističe, da je u knjizi »kratko ali markantno« prikazana, poznata borba u katoličkim redovima i da ju je pisac obradio »pod dojmom jake intuicije sasvim se uživjevši u ono, o čemu je pisao«. Pogađamo osjećaje i misli svih bez razlike, kojemu god oni taboru onda pripadali, na sam zvuk te kobne riječi: »borba u katoličkim redovima«. Svi oni daleko od sebe tjeraju i odbacuju kao ružne snove i najmanje pokušaje, da se u njihovim dušama i uspomenama obnove bratoubilačke borbe. Ne će toga laici, još manje svećenici, a pogotovu ne naši biskupi, koji su svojevremeno čak bili i zabranili katoličkoj štampi i publicistici, da se na te borbe vraćaju. Međutim knjiga dra Kniewalda dira neobjektivno baš, u najbolnije i najosjetljivije strane te naše nedavne katoličke prošlosti. U toj se knjizi »jakom intuicijom« evociraju uspavani osjećaji, uskrsavaju zaboravljene misli, povrijeđuju zarasle rane. Poznato je, da je u tim prošlim borbama, bilo aktivno bilo pasivno, sudjelovao bilo na jednoj bilo na drugoj strani ogroman broj katoličkih javnih radnika. U svima njima probudit će se misli i osjećaji, koje u interesu katoličke stvari treba ugušivati a ne potpirivati. Jednima se naime imputira, da su katolički pokret skrenuli s pravoga, Mahnićeva puta, drugima se laska, da su bili »avangarda Katoličke Akcije«, jedni se prikazuju kao pobijeđeni, drugi kao pobjednici itd. Jesu li ovakva izazivanja, kad bi se i bazirala na historijskoj istini, korisna za katoličku stvar? Jesu li ona podobna unaprijediti snošljivost, suradnju, solidarnost katoličkih javnih radnika, organizacija i institucija? Jesu li ona kadra, da unaprijede u svima nama onu međusobnu kršćansku ljubav, po kojoj se poznaju pravi katolici? Sloga i ljubav u katoličkim redovima nježna je biljka, koju i te kako pomnjivo treba njegovati. Rane zadane i zadobivene u prošlim svađama polako zarašćuju. Među katoličkim organizacijama zavladala je najprije treuga, da kasnije bude sklopljen i pravi mir i da na nekim poljima započne i plodonosna bratska suradnja. Mjesto nelojalne konkurencije nastupilo je plemenito natjecanje i potpomaganje. Pozornost je odvraćena prošlosti i svraćena na sadašnjost i budućnost. Knjiga dra Kniewalda svojom tendencijoznošću, jednostranosću neobjektivnošću ide za remećenjem sloge pomirljivosti u katoličkim redovima. Koliki li će se pojedinci, svećenici i laici, smatrati dužnima, da ustanu na obranu istine i svoga katoličkoga renomea? Nijesu li oni time prisiljeni, da i sami osvježe svoje uspomene, da prolistaju i svoje dnevnike te da o svemu iznesu svoje gledište? Jer knjiga se zbog uspomene na pok. dra Merza i njegov krepostan život širi po katoličkim kućama, organizacijama i odgojilištima. Dolazi u ruke neinformirane omladine, koja će se snebivati, o čemu se sve vodila borba u katoličkim redovima i koja će se pitati, koji su to bili protiv Papinskih direktiva. Što je najteže, utuvljivat će joj se u glavu po knjizi, kako to ističe reklama, da se katolički pokret skrenuo s pravoga puta i da se morao naći jedan laik, koji je upozorio na tu zalutalost. On je upozoravao i borio se za papinske direktive i »njegovo je gledište konačno prokrčilo sebi put i u krugove, crkvene hijerarhije u Hrvatskoj«. »Hrvatski su se biskupi saglasili s ovim gledištem…« koje da je sukladno i sa drugim nekim uredbama, koje su uništile ono, čemu se dr Merz bio sav posvetio. Je li to povijesna istina? I je li to u duhu Katoličke Akcije i pok. dra Merza? Da prevenira glavne prigovore protiv svoje knjige, uvjerava pisac, da »ovaj životopis dra Merza nikako ne kani razdvajati hrvatskih katolika ili unositi u njihove redove ma kakve nesporazumke, on želi istaći samo neprolazne zasluge dra Merza«. Zato je »radije izabrao objektivni put čiste historije« i »posebice nastojao u svemu zadržati stvarnost i objektivnost«. Svaki onaj, koji je upućen u povijest hrvatskoga katoličkoga pokreta i koji pročita životopis dra Merza, mora doci do zaključka, da autor nije iznio ni spor u katoličkim redovima ni sliku dra Merza objektivno i nepristrano već subjektivno u onoj borbi, pa makar se to potkrijepilo s ne znamo koliko citata iz njegovih članaka i dnevnika, kad je u katoličkim redovima notorno poznato, da je sam autor u tom sporu bio magna pars i spiritus movens, što pisac sasvim prešućuje. Zbog toga on ne može dati »čistu :historiju«, već samo obračunavanje sa živima preko i pomoću pokojnika, koji ne može govoriti. Cjelokupna ni tačna slika pokojnoga dra Merza nije dana. Podaci koje su mogli pružiti jedan njegov bivši učitelj, koji se tek spominje, Ivanovi intimni drugovi kroz dvije godine njegova pariskoga studija, (koji se ni ne spominju, dok se mnogi drugi sporedniji navode), fale zato, jer se biograf nije pobrinuo, da ih pribavi. Zašto, može pogoditi svatko, tko znade, kakav je stav autora prema »jednoj tajnoj, neodgovornoj i misterioznoj instanciji«, kojoj su oni članovi. Iz dnevnika je izneseno samo ono, što je imalo upotpuniti sliku, koju autor hoće dati o pokojniku. Konačno treba imati na umu, da se u dnevnik unose utisci, osjećaji i misli, u kojima nitko ne reflektira, da bude smatran nepogrešivim. međutim se autor razbacuje tim citatima bez obzira, da li će njima postići svrhu, za kojom mora ići životopis čovjeka takvih vrlina, kakav je bio pok. dr Merz, to jest, da li će njima koristiti uspomeni pokojnika i potaknuti druge, da slijede njegov primjer. A što da tek kažemo o nedelikatnom iznošenju korespondencije žive majke! «Ispravak: Životopis dr. Ivana Merza», Hrvatska straža, Zagreb, 22. travnja 1932., br. 91
Životopis dra Ivana Merza
Povodom članka »Životopis dra Ivana Merza«, koji je otisnut u »Hrvatskoj Straži« od 22. travnja 1932., br. 91, str. 2, stupac 1-4, te str. 3, stupac 1-3, molim Vas, gospodine uredniče, da prema zakonu o štampi izvolite u »Hrvatskoj Straži« objelodaniti slijedeći: ISPRAVAK: 1. Nije istina, da sam bio »spiritus movens Katoličke Akcije« kod nas i »glavnim pokretačem pitanja o Katoličkoj Akciji i njezinom odnošaju prema stranačkoj politici«. Nasuprot je istina, da je »spiritus movens Katoličke Akcije kod nas« i »glavni pokretač tih pitanja« bio uz neke biskupe dr. Ivan Merz, premda sam i ja, kako je to opće poznato, nerijetko sudjelovao u tim raspravama. Jest, ja sam prvi u knjizi »Katoličkim djevojkama« ljeti 1923. u novije doba opet javno naglasio da »Katolička udruženja u čitavom svom radu stoje pod nadzorom svoga biskupa i društvenog duhovnog vođe, svećenika, što ga društvu dodjeljuje mjesni biskup«, te sam se za to izrijekom pozvao na encikliku Pija XI. »Ubi arcano Dei«, odlomak o K. A. 2. Ipak nije istina, da bih »kao objektivni historičar morao navesti svoju ulogu u razvoju hrv. kat. pokreta«, jer nisam pisao historije tog pokreta, nego životopis dra Merza. Istina je dakle nasuprot, da sam kao objektivni historičar morao navesti ulogu dra Merza u tom pokretu i spomenuti sve one momente, koji su potrebni da se jasno vidi, u čemu je djelovanje dra Merza bilo u tom pravcu od većeg značenja. 3. Nije istina, da dr. Merz nije, bio »spiritus movens Katoličke Akcije kod nas«. Nije istina, da on »nije bio glavni pokretač tih pitanja«. Nije istina, da se on »u glavnom ograničavao da iznosi papinske direktive«, a tek da sam ja u »Bogoslovskoj Smotri« 1925. aplicirao te direktive na naše prilike. Nasuprot je istina, da je dr. Merz već, 1923. »spoznao permanentne odstupe od pravih doktrina«, kako sam kaže, te da je 1923. odlučio, da će »služiti Bogu kao korektiv u katoličkim organizacijama«. Već ta činjenica dokazuje, da je dr. Merz samoga sebe već 1923. smatrao »glavnim pokretačem tih pitanja«. On doduše i dalje u svom literarnom djelovanju nastupao je pretežno pozitivno iznoseći papinske direktive, ali to je činio samo zato, da ne bude upleten u polemiku, pa da tako može slobodnije nastaviti praktičnu aplikaciju papinskih direktiva, koju je započeo 1923. prigodom osnutka bivšega HOS-a i izdanja Zlatne knjige. Činjenica je, da je meni tada bio razvitak svih tih događaja nepoznat, pa već stoga nisam mogao imati na njih nikakva utjecaja i dosljedno nisam mogao biti »spiritus movens Katoličke Akcije« kod nas, kojoj su udareni temelji upravo osnutkom bivšeg HOS-a i izdanjem Zlatne knjige. I bez obzira na silom odstranjeni Uvod i druga neka mjesta u Zlatnoj knjizi »HOS« je našao u Zlatnoj knjizi svoj izražaj. Tako je u njoj posve jasno izraženo, da cjelokupni HOS spada pod kompetenciju vrhovne crkvene vlasti (t. j. hrv. episkopata), koji imenuje jednog vrhovnog duhovnika. Osim toga svako pojedino orlovsko i omladinsko društvo mora da ima svog posebnog duhovnika, koji će se brinuti za vjerski i ćudoredni odgoj omladine. Na taj će način pokret hrv. kat. omladine ući u svoju normalnu kolotečinu i postati ovisnim od crkvene hierarhije, kao što mora da bude Katolička Akcija uopće«. To konstatira sam dr. Merz u Kat. Listu 1924., br. 1, str. 11. Iz ove konstatacije proizlazi, da je dr. Merz već 1923. i teoretski i praktički aplicirao papinske direktive o Katoličkoj Akciji na naše prilike, i to sasvim neovisno od mene i bez mene. Krivo bih učinio dru Merzu, kad bih prešutio, da je doista on bio i teoretski i praktični pokretač Katoličke Akcije kod nas, uz neke biskupe. Da je to doista istina, prisiljen sam pozvati se i na slijedeće činjenice: Nekoliko mjeseci nakon što je izašla moja knjiga »Katoličkim djevojkama«, gdje sam zastupao misao o potrebi duhovnika u katoličkim društvima pozivajući se uz ostalo na »Ubi arcano Dei«, 23. VIII. 1923. upravljaju naši biskupi skupnu poslanicu na čitavo svećenstvo, gdje među ostalim vele: »Actioni, ut aiunt, Catholicae, quam Summus Pontifex Pius XI. partem pastoralis ministeriji in Encyclica diei 22. Decembris appellat, operam sedulam sacerdotes, sub propii Ordinarii directione incumbant«. Tko je dao inicijativu za ovo lijepo upozorenje, ja ne znam, ali ja to svakako nisam bio. U prosincu 1923. objelodanjuje P. Alfirević D. I. u »Životu« br. 2. str. 86- 94. članak o crkvenom izaslaniku u katoličkim društvima. On je taj članak pisao svojom inicijativom, a na mene se obratio s molbom, da mu dadem podatke o »Neudeutschlandu«, kako se za druge zemlje obratio na drugu gospodu. Ja sam mu te podatke dao. Međutim je dr. Merz, sasvim neovisno od mene, sastavio cirkularno pismo svim biskupima u ime budućega HOS-a. Tu on kako sam veli kasnije u Kat. Tjedniku 1927. br. 25. str. 8. jasno ističe »tri značajna obilježja: ulogu svećenika u K. A. i dosljedno u Orlovstvu, potpunu ovisnost K. A. i dosljedno Orlovstva od biskupa i rad prema načelima Katoličke Akcije, kako je određuje sv. Stolica«. Onda izlazi Zlatna knjiga, u redakciji dra Merza i osniva se HOS s novim pravilima. Činjenica je, da tada nisam ništa znao o spomenutom cirkularnom pismu, a osnutak, sam HOS-a saznao iz novinskih vijesti. Za Zlatnu sam knjigu saznao, kad je bila objelodanjena. Pa ipak je činjenica, da u uvodu Zlatne knjige koji je naknadno silom odstranjen, dr. Merz veli: »Najnovija katolička generacija pošla je za korak dalje. Nju su danas zahvatili valovi onih rijeka, koje potekoše iz vječnoga Rima već 1905 ... Ovo je izdanje Zlatne knjige išlo, za tim, da svećeniku vrati ono dostojanstveno mjesto... Iz ove se Zlatne knjige također vidi, da omladina ima oči uvijek uperene spram Rima, gdje je onaj svjetionik, koji svojim zrakama obasjava cijelu zerulju. I iz samoga Rima potekoše u zadnje vrijeme smjernice, koje računaju s Katoličkom Akcijom kao činjenicom i koje na vrlo precizan način zacrtaše njenu ulogu. Mi smo se poradi toga prerađujući Zlatnu knjigu, najviše obazirali na one upute, koje su zadnji Pape dali Katoličkoj Akciji«. Sve je to bilo koncem g. 1923. Samo je ,djelomičnoistina da članci dra Merza iz godine 1924.-25. »nenailaze ni izdaleka na onakvu reakciju u katoličkim redovima, na kakvu je naišao spomenuti članak dra Kniewalda u Bogslovskoj Smotri«. Ukazao sam na činjenicu, na kakvu je reakciju naišao Uvod i neka paralelna mjesta u Zlatnoj knjizi dra Merza: bili su jednostavno u »reviziji« silom odstranjeni. Razlika u reakciji nije bila stvarna, nego samo u načinu. Reakcija je protiv napora dra Merza da »svede katoličke organizacije u normalnu kolotečinu«, kako on sam veli, bila manje bučna, ali zato ne manje energična. Evo, u čemu je bila reakcija već prvih dana 1924., malo dana nakon što je izašla Zlatna knjiga dra Merza. Dne 27. I. 1924. daje se ova direktiva o Katoličkoj Akciji: »Hrv. kat. pokret nije identičan u tančine s kat. pokretima drugih naroda. Katolička Akcija u Francuskoj, Italiji ili kojoj drugoj državi, podudara se samo u jednom dijelu s hrv. kat. nar. pokretom. Od tih akcija razumljivo je dakle da se razlikujemo u mnogočemu… Opasno je za uspjeh našega preporodnog rada unositi k nama sisteme organizacija, koji su nikli u posve drugim prilikama«. No dr. Merz i dalje u »Za vjeru i dom«, u »Životu« i »Kat. Listu« iznosi papinske direktive o Katoličkoj Akciji i sustavno ih praktički aplicira u HOS. Pod konac je 1924. preuzvišeni gospodin A. Akšamović, biskup đakovački, izjavio, da je »u njegovoj biskupiji K. A. depolitizovana«. Na sve to reagira g. P. Grgec u Socialnoj Misli 1925., br. II. str. 36: »Neki teoretičari, koji znadu prosuđivati život samo po gotovim shemama, rekoše, da bi se hrvatski katolici morali povesti za Francuzima, koji nemaju svojih katoličkih ekonomskih i političkih organizacija, već surađuju u svim mogućim skupinama i strankama. Izvanstranaštvo je i kod nas ideal nekih hrvatskih katolika. Drugi propovijedaju, da se valja povesti za Italijom, u kojoj je takozvana Katolička Akcija potpuno odijeljena od politike. Izrečena je riječ: »depolitizacija«. Pokušavalo se, da se hrv. kat. pokret, u kome su sva područja javnog života usko međosobno spojena, baci na Prokrustovu postelju i da se od njega amputiraju dijelovi koji se ne sviđaju nekim sakristijskim katolicima…« Pred Uskrs 1925. drži preuzvišeni gospodin nadbiskup vrhbosanski u dekanskoj konferenciji velik govor o Katoličkoj Akciji iznoseći papinske direktive i aplicirajući ih konkretno na naše prilike. On veli: »Ako ovu važnu distinkciju uvažimo ozbiljno u teoriji i praksi... nestat će nesuglasica i nezadovoljstva zbog »nastalih izvjesnih tendenca« u katoličkom pokretu, zbog našega »izvanstranaštva« i naše »depolitizacije«. Nestat će suvišne ljutnje na »neke teoretičare« i na »neke sakristijske katolike«, koji da prosuđuju naš život »samo po gotovim tuđim shemama«. Autoritativne riječi i disciplinarne izjave sv. Oca nijesu ipak nikakve tuđe sheme. One su, sigurno, najbolja smjernica katoličkog pokreta. I puno će još toga ponestati u našoj ideologiji, kulturnoj, nacionalnoj i socijalnoj, kad se disciplinovani stavimo u pravi red i sustav katolički« (Kat. Akcija, Sarajevo 1925-26.). Činjenica je dakle, da su se tijekom g. 1923., 1924., 1925. sasvim neovisno od mene za Katoličku Akciju javnu založili svi naši biskupi, naročito preuzvišena gospoda Akšamović, Šarić, i kako ćemo odmah vidjeti preuzvišeni gospodin nadbiskup zagrebački dr. Bauer, te - mislim, da ne ću time nikog povrijediti - od svih najviše dr. Merz. činjenica je, da je do Uskrsa 1925. sustavnim radom dra Merza i zaslugom spomenute gospode biskupa načelno bilo riješeno pitanje Katoličke Akcije kod nas, posebice pitanje duhovnika i depolitizacije. Pitanje je duhovnika načelno riješio naročito preuzvišeni gospodin nadbiskup zagrebački u svojoj poslanici HOS-u 5. V. 1924., gdje ističe: »Svećenici su, koji vrše u vašim društvima ulogu duhovnih vođa, one zlatne karike, koje povezuju naučavajuću Crkvu s Crkvom, koja sluša. Nerazboriti su oni, koji drže, da organizacija Katoličke Akcije može da postoji bez ovakvih zlatnih karika, bez kojih će uvijek biti u organizacijama nutarnjih razmirica i prepiraka i blagoslov Božji ne će pratiti njihov rad« Iz svih ovih činjenica slijedi, da ja nikako nemam prava da, bih se smatrao kao neki »spiritus movens« Katoličke Akcije ili glavnim pokretačem ovih pitanja. Katolička Akcija i pitanja, koja su s njom u vezi, pokrenuta su, kao od glavnog pokretača po dru Merzu, koji je bio »spiritus movens« Katoličke Akcije kod nas, uz spomenute biskupe. Ja sam. u K. L. o Duhovima 1925. s nizom članaka o tim pitanjima nastupio tek onda, kad su sva navedena pitanja bila već raščišćena. Koliko mi je poznato, nije bilo javne reakcije na ovaj niz članaka, pa ga zato prelazim, to više, što se ni »Hrvatska Straža« ne poziva na nj. Ali moram ustanoviti istinu gledom na članak »Problem modernog apostolata« u Bogoslovskoj Smotri, koji je izašao u prosincu 1925. Ljeti 1925. održao je preuzvišeni gospodin nadbiskup zagrebački sinodu. U sinodalnoj je knjizi na str. 224-9 otisnuto oveliko poglavlje o Katoličkoj Akciji. Preuzvišeni gospodin pozivlje kler i svjetovnjake svoje nadbiskupije »na jedinstven rad u crkvenom duhu, pod ravnanjem Našim i od Nas za taj posao određenih svećenika«, pa onda pozivajući se na pismo kard. Gasparria, da »K. A.« nije akcija politička, nego religiozna« završuje: »prema ovim načelima i drugim uputstvima, što ih je dala sv. Stolica o K. A. ovom i drugim prigodama, treba da se ona i kod nas uredi«. To je bilo pet mjeseci prije moga članka u Bogoslovskoj Smotri. Tom su članku, osim toga, prethodile u jednu ruku izjave sv. Oca hrvatskim orlovima i omladinskom internacionalnom hodočašću u Rim u rujnu 1925. i poziv biskupske konferencije u Zagrebu 1925., koja »svim vjernicima stavlja na srce da poslušaju Namjesnika Kristova, kad poziva sve katolike neka se organiziraju u Katoličkoj Akciji« (Kat. List. 1925. br. 46, str. 622.), a u drugu opet ruku prethodile su mu brojne javne izjave u prilog daljeg održavanja politizacije kat. pokreta u nas. Prije moga članka u Bogoslovskoj Smotri razvila se polemika između »Luči« s jedne strane i između sarajevske »Vrhbosne« s druge o »depolitizaciji«. »Vrhbosna« se izjasnila za »depolitizaciju« Katoličke Akcije u smislu brojnih izjava sv. Stolice, za koje vrijede samo za Italiju. No »Luč« 1925. br. 4. str. 4-5. ističe, kako će i dalje »ići svojim dosadanjim putem«. Taj je put bio u tomu, što se Katoličkoj Akciji, koja se »temelji na vjerskom temelju, a nema identične i jake osnovne misli«, suprostavljao »suvremeni jaki katolički pokret, jedinstven u kulturnim, socijalno-političkim i ekonomskim pitanjima«, jer da je vjerska osnovica premalo, ona da je tek »sekundarne prirode« (Luč 1925, V. 1.). Činjenica je dakle, da je sve to prethodilo mome članku »Problem modernog apostolata« u Bogoslovskoj Smotri 1925. Sva su ta pitanja već bila u punom jeku, kad je izašao moj članak, pa prema tomu ne odgovara istini, da sam ja u tom članku pokrenuo ova pitanja. Ta su pitanja bila pokrenuta mimo mene i bez mene i ja sam tim člankom zašao u raspravu, koja je već postojala i koju ja nisam ni tim člankom ni čim drugim izazvao. Iz činjenica dakle, koje sam naveo, slijedi da sam doduše 1923. u svojoj knjizi »Katoličkim djevojkama« i onda 1925. o Duhovima, te opet u prosincu zahvatio u raspravljanja o Katoličkoj Akciji, ali da sve to nikako ne opravdava onoga, što »Hrvatska Straža« tvrdi, da sam naime ja bio neki »spiritus movens« Katoličke Akcije i glavni pokretač tih pitanja. Kad bih dozvolio, da se takva tvrdnja nesmetano dalje širi, učinio bih time nepravdu dru Merzu, koji je bio kako sam to činjenicama dokazao, faktični prvoborac i spiritus movens Katoličke Akcije kod nas, i to nesamo u teoretskom raspravljanju ili iznošenju papinskih direktiva, nego i u praktičnoj aplikaciji tih direktiva na naše prilike, razumije se ne isključujući time našeg episkopata, naročito preuzvišenog gospodina nadbiskupa vrhbosanskog i zagrebačkog. Istina je doduše, što veli »Hrvatska Straža«, da je dr. Merz 1923. »istom svršio svoje studije i dao se na rad u katoličkim organizacijama«. Ali istina je i to, da je dr. Merz od prvog početka, kako se vratio iz Pariza u Zagreb, znao što hoće, da se odmah dao na taj rad sasvim samostalno, pogotovu neovisno od mene, već zato, jer smo se tada jedva i poznavali. On svijesno nastupa u svom djelovanju kao »korektor u kat. organizacijama« kod nas. Nema sumnje, da je, općenito govoreći, gotovo nevjerojatno tvrditi, da se mladi profesor gimnazije, koji je tek svršio studije, smatra korektorom katoličkih organizacija. To može biti i nevjerojatno i smiono, ali to je činjenica, da je dr. Merz doista bio i spiritus movens Katoličke Akcije kod nas i glavni pokretač tih pitanja i da svijesno nastupa kao »korektor«, kako se on sam zove. To je upravo ono, što zapanjuje kod čovjeka, koji je tako »mlad i po godinama i po položaju«. Ali to je uza sve to istina. To vrlo dobro znadu i svakom prilikom ističu njegovi najbolji suradnici u bivšem HOS-u: »On je rano legao u grob, ali je svojim nastupom donio cijelu duhovnu revoluciju u naš katolički život i rad« (Nedjelja 11. V. 1930.). Bila je dakle moja dužnost kao objektivnog historičara, da prikažeim tu činjenicu. U Zagrebu, 26. travnja 1932. Dr. Dragutin Kniewald.
Kristov vitez
Mi se divimo veličinama duhovnog života, kada čitamo životopise svetaca, te velikih katoličkih radnika. I kod nas za pobudu i razmatranje dobro dolaze životopisi Filiberta Vraua, Contarda Ferinija i tolikih drugih zaslužnih katoličkih laika sveta života. Na ova djela pokazujemo i dajemo ih našim mladima za pouku, kao uzore. Mi od sada ne ćemo morati da uzore prave vjere, dubokog vjerskog života, predanosti Bogu tražimo daleko od nas. Pred nama je knjiga o Božjem čovjeku, koji se rodio među nama, među nama živio i umro. Iz nje ćemo čitati ono, što je uvijek vrijedno i trajno, a to su stranice duboke i žive vjere, te naći puteve kojima je išao mlad, idealan, Bogu predani katolički svjetovnjak. Kada čitamo izvatke dnevnika pok. Dra Merza te druge izvatke iz spisa pokojnikovih (a to je glavni dio knjige), onda se pred nama otvara kako sam autor kaže: »mozaik, koji će nam dati sliku onoga, koga nema više među nama, a koga smo svi tako poštivali i volili.« U opsežnom uvodu iznosi nam autor svoj zasnovani plan, kojim je, uzevši u obzir sve prilike, u kojima izlazi knjiga na svijetlo, iznio u samoj knjizi život duše Ivanove i njegovu vezu s Bogom. Iznosi autor i vrela, iz kojih je crpio svu građu knjizi, a ta su: 18 svezaka njegovog dnevnika, kano i pomno raspoređena kartoteka. U dnevniku nam se otvara svetinja njegovog ličnog života, a u kartoteci dobivamo dokumentirani uvid u njegovu veoma razgranjenu apostolsku djealtnost zadnjih godina. K ovome višegodišnji povjerljivi saobraćaj s njime i s njegovim roditeljima, te preko tisuću pisama njegovih omogućilo je autoru, da potpuno obuhvati čitav život Ivanove duše, cio njezin razvitak, sva njezina stradanja i njegov rad. Prvi dio knjige nosi naslov: Dijete Božje Dobrote. U tom se odlomku iznosi život Ivanov od najranije mladosti do nastupa u rat. Lijepo se iznose pojedine crte ćudi Ivanove i vjerno ga se prikazuje u onim djetinjim, a kasnije i prelaznim godinama dječaka, mladića. Proživio je Ivan taj period života u buri i oluji, ali vođen zasebnom brigom Providnosti, bez posebne tuđe pomoći, sačuvao vjeru i neokaljanu djevičansku čistoću. Vjerno, iskreno iznosi Ivan razne faze peripetija svoga ćudorednoga i vjerskoga života u svom dnevniku, kojega piše zato, da time kontrolira samouzgoj svoje duše. Dragocjena je to riznica, u kojoj se krije veličina njegove mladenačke duše sa svim redovitim borbama u toj periodi mlada života. Uz onu naravnu njegovu dobrotu sja osobita težnja Ivanove duše za studijem filozofije, književnosti, a vanredno ga privlači ljepota prirode. On sve vjeruje, ali je njegovo kršćanstvo tek »estetski katolicizam«; on čuva svoju ćudorednu čistoću, ali nema dubljeg poznavanja vjere, osim njegove ljubavi do Presvete Euharistije i do Prečiste Djevice. Molitva Prečistoj Djevici bila je naravni izlijev njegove čiste duše, a blagovanje Presvete Pričesti prava radost i veselje. U toj periodi, nakon mature, odabira si zvanje i to ponajprije po želji roditelja polazi na višu vojnu akademiju u Wiener-neustadt, ali spoznavši da to nije njegov životni poziv, on napušta vojnu akademiju i polazi u Beču juridički fakultet, ali težnja za filozofijom napose književnošću i umjetnošću bila mu najmilija, i on u toj ljubavi spoznaje svoj životni poziv i njemu se konačno odazivlje. U veljači 1916. pozvan je Ivan u vojsku i ostao je u vojsci do svršetka rata. Ovaj period njegovog života otkriva nam još snažnije u zapiscima njegovog dnevnika poklad njegove duše: živu vjeru u Boga i srce čisto; otkriva nam i onu lijepu stranu, kojom je težio za studijem filozofije, napose književnosti pa njegova ljubav prema prirodi. Sve oko sebe promatra Ivan pod ovom perspektivom i sve prosuđuje kao zrio Božji čovjek. I lijepo nam iznosi autor misao »okružen strahovitom tragikom rata, gledajući dnevno smrti u oči, izvrgnut stradanjima, patnjama i pregaranjima svake ruke, Ivan je na fronti ojačao i produbio svoju vjeru… Ivana, kakav je bio, stvorila je osobita milost Božja već na fronti«. Iz njegovih dnevnika za vrijeme rata sve jače otskače spoznaja Boga, vrhunaravna vrijednost života spoznaja životnoga cilja i on si zamišlja najidealnijim. Sveta mu je Hostija i u toj periodi duša duši njegovoj, te on želi svoj život posvetiti službi Hostije i on će težiti za svetošću, za ujedinjenjem s Bogom svojim. Ovakav je ostavio frontu i mila ga Providnost vodi dalje. Polazi u Beč na omiljeli studij umjetnosti, književnosti, a nastavlja ga kroz dvije godine u Parizu, dok se konačno kao izgrađeni Božji čovjek i habilitirani profesor ne vraća u Zagreb, da nastupi kao nastavnik na nadbiskupskoj gimnaziji. U Beču razotkriva simplicitate Cordis svoj izgrađeni katolički radikalizam za opće dobro drugima. Sve on posmatra kritičkim okom sub specie aeternitatis i ne pozna kompromisa. Radikalizam katoličkog naziranja, kojim je bila u buri života već izrađena njegova duša, on prenosi praktično na okolinu svoju kako životom, riječju, onako i javnim predavanjima. Zasebna mu je u toj periodi u dio pala milost, da je prisustvovao liturgijskim duhovnim vježbama u St. Gabrielu kod Mödlinga i on to smatra najvećom milošću, jer je upoznao tamo život liturgije Svete Crkve. Od tog časa postaje on pravi utirač liturgijskom gibanju kod nas. Tu padaju prvi počeci njegovo javnom literarnom radu, i on nastupa posve svijesno, jer zna što hoće, unijeti naime katolički radikalizam u ljudsko društvo, napose donijeti ga katoličkoj hrvatskoj omladini. I poslan u Pariz na dalnji studij omiljele si umjetnosti i književnosti istupa ondje kano potpuno izgrađeni »homo catholicus«, laik svetac. Tu mu se pruža izabrana okolina, tu nalazi široke vidike rada za katoličku renesansu u dragoj si Hrvatskoj. Svime se on mudro služi i dok na Sorboni stiče stručnu izobrazbu, dotle se on habilitira za prvoborca Katoličkoj Akciji kod nas studirajući razne forme katoličkih organizacija u Francuskoj. Sve mu imponira, što je zagledao radikalno katoličko, a napose se interesira za organizacije katoličke omladine i zapelo mu oko na Francuske »Križare«. Takav je došao u Zagreb, gdje je promoviran na doktora filozofije 31. VII. 1923., a 20. X. 1923. položio profesorski ispit s odličnim uspjehom iz francuskog, njemačkog i hrvatsko-srpskog jezika. Ali njemu je još nešto manjkalo, studij naime katoličke filozofije i bogoslovlja. I on u dvogodišnjem tečaju svršava sistematski studij katoličke filozofije, a u isto vrijeme proučava enciklike svih posljednjih papa: Leona XIII., Pia X., Benedikta XV. i Pia XI. Osnovno bogoslovlje, dogmatiku i moral proučio je privatno sistematski i eto hrvatskoj javnosti Ivana za javnog radnika kano svestrano habilitirana čovjeka božjega. Providnost Božja ga je vodila, a sam se je brižno odazivao milosti i izgradio sebe inteligentnim, svetim laikom i postao tako sposoban da bude zaista dobar vojnik Kristov. Bio je zaista dorasao za prvoborca Katoličke Akcije u nas. Načela Katoličke Akcije nijesu ništa nova, jer su bila samo rezultanta njegove izgrađene, svete duše. U borbi za čistoću načela ostao je on dosljedan, te dokazuje kako Katolička Akcija mora biti izvanstranačka, kako mora biti podložna hijerarhiji Crkve. Spram protivnika Ivan je vazda fin te se ne bi nikada upustio u polemiku, već bi mirio, stvarno, uvjeravao. Uvjeren, da će radikalna načela Katol. Akcije najbolje tako ući u život, on zasebnu pažnju posvećuje mladeži i unosi radikalizam tih načela u novu generaciju orlovske organizacije. On toj organizaciji stvara ideologiju, on joj pruža lozinku, on joj pruža zlatnu knjigu, te pronalazi načina i putova, kako da sav radikalizam Katol. Akcije i svoje duše, prelije u katoličku omladinu. I on je uspio i to mu je najveće djelo života, što je iskristalizirao i praktično priveo omladini načela Katol. Akcije, a ona ih je primila od ljubavi do njega. Život je Ivanov bio i ostao program katoličkog radikalizma hrvatskoj omladini. Lijepi su oni odlomci, u kojima autor iznosi njegov drugi posjet u Lurd, a onda tri posjeta u Rim, Sv. Ocu. I tu nam sja velika duša Ivanova, kako u ljubavi spram Gospe, onako i u djetinjoj odanosti spram Sv. Oca. - Prekrasan je prikaz autorov o literarnom radu Ivanovom, kano i liturgijskom životu njegovom. U odlomku o duhovnom životu Ivanovom iznosi nam se pregledni prikaz razvitka njegovog duhovnog života, kano i sredstava, kojima se služio za učvršćenje tog života do konačnog savršenog sjedinjenja s Bogom. Velik je bio Ivan cio život, a takav je ostao i u zadnjim danima života. Svršio je život svoj i to tako, da ga je žrtvovao Bogu za hrvatsko orlovstvo. Iscrpiv je prikaz nama žalosne činjenice njegove smrti i ukopa, te nam je i tu zasjala u pravom svijetlu veličina Ivanova. Tuga za njim bila je opća, zajednička. Zadnji odlomak knjige ličnost i značenje Dra. Ivana Merza i to kano reasumé cijeloga žica i bića Ivanova. Prava fotografija Ivanova i to od onoga intimnog prijatelja, s kojim je često dijelio svoje osnove, svoje boli, kojemu se većma otkrivao. Rekapitulacija je to kreposti bogoslovskih, stožernih i nekih ćudorednih, kako su resile dušu Ivanovu. Stupanj ovih kreposti bio je heroičan. Providnost je Ivana vodila milo, ona ga je dala i ostavila uzorom hrvatskoj mladeži. Zahvalimo Bogu za tu veliku milost, koja je u dio pala hrvatskom narodu pojavom Ivanovom, pa neka nam je svima zajednička prošnja Bogu, da našega svetoga Ivana što skorije podigne Crkva na oltare božje. Dr. M. B. |