«Križevci. Proslava dr. Ivana Merza», Nedjelja, Zagreb, 4. lipnja 1933., br. 23

Križevci. Proslava dra I. Merza

 

            U nedjelju 21. svibnja o. g. su Križari proslavili na vrlo svečan način 5 godišnjicu smrti križarskog ideologa i uzor-katolika dra. I. Merza.

Pred punom velikom dvoranom Hrv. doma, održao je proslov g. Drago Flajpan - na svršetku burno pozdravljen. Iza toga je gosp. prof. Žanko, iz Zagreba održao je prigodno predavanje o dru I. Merzu. Ličnost je dra. Merza prikazao u pravom svijetlu, istaknuvši njegove vrline i zasluge za Katoličku Akciju kod Hrvata, i usporedio ga sa stranim katoličkim prvoborcima. Njegovo je lijepo i iscrpno predavanje publika sa burnim  aplauzom nagradila. Deklamaciju »Sapetih .ikrila« odlično je deklamovao učenik srednje škole F. Tomaić, »Đačku poputnicu« od I. pl. Zajca precizno je otpjevao muški zbor, pod ravnanjem g. V. Davosira. Pjesma se je na zahtjev publike morala ponoviti. Slijedi »Očeva kletva« drama iz hrvatske prošlosti u tri čina, koju je sa slovenskog preudesio vlč. g. T. Hitrec. Drama je izvedena bez pogreške i na sveopće zadovoljstvo publike. Uč. F. Tomaić lijepo je izveo ulogu oca P. Smiljanića pl. hrvatskoga. Vrlo tešku ulogu sina je dobro odigrao g. K. Kaštrofil (Zečanin). Učenik sred. polj. škole Ante Oštrić izveo je svoju ulogu jakub-paše na sveopće zadovoljstvo. Upravo umjetnički je odigrao ulogu Nikole, uč. sred. polj. škole Ivo Koščević. Jedan od najboljih glumaca bio je g. S. Babić.

Hvalu treba izreći vlč g. Hitrecu, koji je glumce doveo do uspjeha, vježbajući komad.



«Šibenik, Komemoracija smrti dra. Ivana Merza», Nedjelja, Zagreb, 4. lipnja 1933., br. 23

 

Šibenik, Komemoracija smrti dra. Ivana Merza

 

            Argilne šibenske Križarice priredile su također dostojnu proslavu uspomene križarskog ideologa dra. Ivana Merza. Na dan proslave imale su zajedničku svetu pričest, a poslije podne bila je komemorativna akademija, na kojoj je o dru Merzu govorila gđica Marija Ostojić, te društveni duhovnik don Ante Radić. Na programu su bile još dvije deklamacije i to: »Božji vitez« koju je čuvstveno izvela gđica N. Šarin, i »Sapetih krila«, koju je deklamirala gđica M. Baraka. Pjesme su bile od naših mlađih književnih radnika A. Šende i T. Smerdela. Akademija je završena križarskom himnom: »Oj u vis krila«.



«Proslava 5-godišnjice smrti Dr. Ivana Merza», Nedjelja, Zagreb, 11. lipnja 1933., br. 24

 

Sopje. Proslava 5-godišnjice smrti Dr. Ivana Merza

 

            Na selu smo te se za to ne možemo češće javljati jer nas priječi poljski posao (zato je i ovaj glas od malo kasno stigao), ali ipak i mi radimo koliko se god može, tako smo eto i mi imali ovu lijepu svečanost u spomen našem velikom, pokojniku, koju smo spojili sa blagdanom sv. Ivana i »Majčinim danom«. Na prvu nedjelju u mjesecu (7. V.) pristupili su zajedničkoj Sv. Pričesti nas oko 50 Križara i Križanca. Taj dan poslije podne išli smo na izlet. Sam dan proslave bio je 17. svibnja..

Program je bio ovaj: 1. Govor o dru Merzu drži društveni. duhovnik vlč. gosp. Vl. Globočnik. 2. »S nama je Bog« pjevaju Križarice. 3. »Uzalud vam« deklamira vođa M. Tomašević. 4. Igrokaz Anđeli svete Male Terezije, izvode M. Križarice. 5. Pozdravni govor Majkama, M. K. Jana Koković. 6. Igrokaz: Majčin dan, izvode M. Križarice. 7. H. Badalič: » Majka« deklamira M. Križar Jozo Panič. .8. 0 Zvijezdo mora… pred slikom Majke Božje pjevaju Jana Rastija i Jana Mikić Križarice.9. Majčina ljubav izvode članovi i članice. 10. Male pralje, izvode M. Križarice. 11. Šaljiva Pantomtina: »Zadubljeni gospodar« M. Tomašević i T. Mikić. 12. Igra gin-gin-gin. M. Križarice. 13. Skupno pjevanje Kraljici Svibnja. - Posjet je; bio odličan raspoloženje veliko, tako nam mnogi dolaze, da bi stupili u društvo, jer da istom sad znadu, što su Križari. - Pozdravljamo svu braću diljem domovine. - Bog živi!



I. Jurić, «Strana štampa o životopisu dr. Merza», Nedjelja, Zagreb, 11. lipnja 1933., br. 24

 

Strana štampa o životopisu dr. Merza

 

            Nije lako pisati jedan životopis. Često nam činjenice i događaji, koji se pripovijedaju, daju samo jednostavni okvir pravog života, dok istinita životna slika ostaje blijeda i bez zbiljskog izražaja. U ovom je životopisu pisac prikazao život dra Merza mnogo dublje. Ovaj je životopis neposredan, živ i obilno dokumentovan. Prikazan je dr. Ivan Merz, svjetovnjak, intelektualac, široko izobražen, koji se trapi, posti, razmatra svaki dan, spava na tvrdom drvu, svaki dan sluša svetu misu i prima svetu pričest, koji pozna sveto bogoslovlje i koji je tačno proučio sve enciklike rimskih Papa od Leona XIII amo. Dr. Merz je doista veoma rijetka ličnost naše dane. Njegov se životopis ističe i po odličnoj vanjskoj opremi, koja i sa svoje strane pridonosi zadovoljstvu, što ga osjeća čitalac čitajući životopis »Kristova viteza«.

I. Jurić

»Gregorianum«, izdaje Papniska Gregorijanska Univerza, 1933, I. str. 150.



Miroslav Vanino i Dragutin Kneiwald, «Dr. Ivan Merz. Život i djelovanje», Croatia sacra, lipnja 3/1933., br. 6, str. 262-264

 

Dr. Ivan Merz. Život i djelovanje.

 

            Vanredna knjiga, kaošto je bio i vanredan junak, čiji život i rad prikazuje pisac, koji je poznavao ne samo vanjski rad Ivana! Merza, nego i nutrinu njegovu, a kad se latio pera da mu napiše biografiju, dano mu je na porabu 18 svezaka njegova dnevnika, velika i pomno raspoređena kartoteka i preko tisuću pisama roditeljima i prijateljima, a bilo je obilato i druge građe, pisane i tiskane. Rijetko je u nas pisac biografije u tako povoljnu položaju, kao što je bio pisac Merzove. Dr. Kniewald je zadaću odlično riješio, dao nam je životopis ne samo neobično zanimljiv, nego i savjesno i obilato dokumentiran; život je i rad svog junaka osvijetlio sa svih strana tako, da pred nama Merz iskrsava onakav, kakav je doista bio. Pri tom je autoru pošlo za rukom prikazati i razvitak njegove duševnosti od rane mladosti do prerane mu smrti. Buduća istraživanja moći će Merzovu sliku još mnogim crtama popuniti, možda u čem i korigirati, ali nakon Kniewaldova prikaza ne će biti bitnih ni korektura ni dopuna.

Pred nama stoji čovjek i kršćanin katolik u punom i odličnom smislu riječi. Ako čovjek postaje velik istom svojim vrlinama moralnoga i vrhunaravnog reda, onda je Merz već po tom jedan od naših velikih ljudi, i bez obzira na onaj vrlo snažni utjecaj, što ga je vršio u savremenom životu hrvatskih katolika.

Da mu sažmemo život u nekoliko redaka. Rodio se g. 1896. u Banjoj Luci, gdje je svršio pučku školu i realku. Od malih nogu imao je živ osjećaj dužnosti. U srednjoj školi razvila se u njemu jaka ljubav k istini i ljepoti, pa se, naročito pod utjecajem svog vrsnog profesora dr. Ljubomira Marakovića, intezivno bavio domaćom i svjetskom literaturom, a odavao je i veliku siklonost filozofiji. U rujnu 1914. za volju roditeljima stupa, premda načelan protivnik rata, u vojnu akademiju u Wiener Neustadtu, gdje sred moralne truleži visoko drži stijeg kršćanskog idealizma. Taj se u njemu sve više razvija, pošto je (u prosincu 1914.) ostavio vojnu akademiju. Želja ga je vukla na studij literature i filozofije; opet za ljubav majci upiše se u bečkom sveučilištu na pravo, no mnogo se bavio proučavanjem umjetnosti. Vjerski mu život biva sve intenzivniji, iako mu je katolicizam donekle još natrunjen estetizmom. Od veljače 1916. do kraja svjetskoga rata vrši vojnu dužnost, kuša ratne tegobe i strahote u Alpama, što je i potanko opisao u svom, sačuvanom, ratnom dnevniku, koji po svojoj vrijednosti ne zaostaje za onim Barbussea i Remarquea. Autor je ulomke iz Merzova dnevnika svrstao u zgodne rubrike (str. 63-97), pri čemu se nije obazirao na kronološki tok događaja.

Prokaljen ratnim trpljenjem slušao je Merz u bečkom sveučilištu dvije godine filozofiju i duboko crpao iz zdenca znanja i umjetnosti. U isti je mah svijesno i dosljedno izgrađivao u sebi ideal Isusova učenika. Oboje, a naročito ovo posljednje, nastavlja u Pa¬rizu (1920-1922), gdje kraj svestranog i napornog umnog rada provodi pokornički život, da materiju potpuno podvrgne duhu i milosti te da se stekavši nutarnju slobodu prikuči što bližu Bogu-Čovjeku. Boravak u Parizu u mnogočem je bio odlučan za Merzovo katoličko naziranje i ascetski život; tu su i dozrele neke spoznaje, kojima klice sežu u prijašnje godine. Vrijedi to napose za liturgiju, koja je igrala tako zamašnu ulogu kod vjerskog preokreta mnogih francuskih priznatih književnika i drugih intelektualaca. U Parizu je zasnovao svoju doktorsku disertaciju, kaju je odabrao baš s ovoga područja, a izradio u Zagrebu pod naslovom: »Utjecaj liturgije na francuske pisce od Châteaubrianda do danas«. Na temelju ove radnje promoviran je Merz doktorom zagrebačkoga sveučilišta 31. srpnja l923., a već je g. 1922. bio namješten profesorom francuskog i njemačkog jezika u Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu. Bio je idealan učitelj. Iako vanredno obrazovan u predmetima svoje struke, on je neprekidno dalje učio, pače je pod vodstvom o. Ante Alfirevića D. I. učio dvije godine specijalnu filozofiju, a onda se dao i na proučavanje teologije. I kod najveće navale posala držao bi se sa gvozdenom energijom svog dnevnoga reda, po kojem bi svaki dan posvetio studiju 4 sata, a dakako i određeno vrijeme jutarnjoj meditaciji, svetoj Misi i pričesti, koju bi svaki dan primao. Za organizaciju Hrvatskoga Orla i za Katoličku akciju radio je s apostolskim žarom i s velikim žrtvama, fizičkim i moralnim. Pri tom je došlo do nesuglasica u katoličkim redovima, koje su još u odveć živoj uspomeni, a da bi se moglo o njemu govoriti u znanstvenom Časopisu, kakav je Croatia Sacra. Za Orlovstvo razvijao je zadnjih godina svog kratkog i radinog žića toliku i tako razgranjenu djelatnost, da se čovjek u čudu pita, kako je mogao odolijevati tolikom radtu. Bio je silan motor, koji je pokretao hiljadama duša. Za kršćanskom je svetošću težio s onom dosljednošću i ustrajnošću, koja niče iz duboke spoznaje Boga i iz čistoće srca, koju je Merz sačuvao ne okaljanu. Uoči dana, kad će ovaj lomni život zamijeniti s vječnim, donijela mu je brzojavna žica blagoslov Isusova Namjesnika.

Merz je izorao dubokih brazda na Kristovoj njivi, na kojoj živu Hrvati, pa je pravo, da se i Croatia Sacra osvrne na život i rad ovoga vanrednog Božjeg čovjeka (vir Dei).

Njegova biografija, ukusna opremljena pisana je čistim jezikom, laganim stilom, tiskana je pomno, a ilustrirana sa 30 slika. Pisac je ovim djelom hrvatsku historiografiju uvelike zadužio, a budućim je povjesnicima olakšao proučavanje Merzove dobe još i popisom neobično velikog broja nekrologa i uspomena o Merzu (str. 263-266). Dobro bi bilo, da je kojom srećom dodao i popis imena osoba i mjesta.

M.V.



MKć. I, «Putevi i ciljevi», Prilog križarskoj ideologiji, Nedjelja, Zagreb, 11. lipnja 1933., br. 24, str. 2-4

 

Putevi i ciljevi

Prilog Križarskoj ideologiji

 

            Prije, dok »smo trebali bilansama našega rada dokazivati katoličkoj javnosti potrebu našeg organiziranog života« (D. Žanko), mnogo se pisalo i raspravljalo o značenju, osebinama i metodama naše orga¬nizacije. Danas to biva vrlo rijetko. Više smo okupirani unutarnjim radom, nastojeći da taj bude ne samo u duhu pravile nego i na doličnoj visini, te tako uzmognemo zadovoljiti potrebama vremena. Dobro je, da je tako.

Tu smo, i s nama računaju. Dobronamjerni priznaju nam ne samo pravo na opstanak, nego i veliku potrebu i zadaću našega gibanja. Sva smo pitanja, koja su bitna za naše gibanje, davno prije idejno riješili. Lagano je dozrijevalo, bez velikih skokova, , ali nadasve ispravno i prirodno. Kad taj razvoj

* Svi su citati uzeti iz »O Misli«, dotično od drugih društvenih glasila. Stoga navodim samo pisca. U citatima su provedene nužne korekture u imenu.

.promatramo danas, konstatirat ćemo činjenicu, koja ranije nijesmo tako jasno zapažali. U tom razvoju i rješavanju, problema igrao je najznačajniju ulogu naš pok. Dr. I. Merz. To smo znali, ali nijesmo ni slutili, da je on bio veliki majstor u tome, da kaže svoju, a i ispravnu riječ u pravo vrijeme i na pravom mjestu, i to tako tiho i nenametljivo, da smo je prihvatili kao svoju. Bili smo duboko uvjereni, da je to naše, autentično naše. Tako je mislio svaki naš člain. A kad bi pok. dr. Merz .jasno izrekao ispravno gledište, tad smo smatrali, da je on bio samo registrator gledišta i mišljenja članova, onaj, koji je do u sitnice pokupio naže mišljenje i dao mu jasnu formulaciju. Danas pak jasno zapažamo, da nas je on na psihološki nadasve majstorski način tako pripravio za konačna rješenje, da smo ga morali prihvatiti kao svoje vlastito, lično. I u tome se sastojala pored ideološke njegova organizatorna veličina.

Kad želimo koga da uputimo u našu organizaciju, njezine osebine i -metode rada, dajemo mu u ruke naša razna glasila i po koju knjižicu. Tu će naći sve, posve iskristalizirano bar u najvažnijim stvarima. No, nikada nije na štetu, ako se i sami pozabavimo pitanjima, koja srno već davno riješili. To napose vrijedi u organizacijskom životu, kome pridolaze novi članovi, nove poteškoće i nova pitanja, pri čemu bismo se mogli odalečiti od naših zacrtanih puteva. Stoga dolazi uvijek dobro, ako se neke organizacijske osebine češće naglašuju, ističu i osvjetljuju. I to napose one, koje bismo mogli zaboraviti ili zanemariti, a bitne su za naš križarski život i rad.

 

Šta smo i što hoćemo?

 

»Krist je naše srce, Krist je naša duša, Krist je naša križarska misao. Krist naša volja, Krist naš put, Krist naš cilj... Puni Krista, okupani u njegovoj krvi, prožeti Njegovom mišlju, ugrijani vatrom Njegova Srca dignut ćemo se na novi rad. »Ljubav nas njegova tjera« II. Cor. V. 14. Silna je njegova ljubav i djelotvorna. Neodoljivo poput olujnog vjetra ona vuče, tjera, goni naprijed u neznane krajeve, kamo vjetar juri, u zemlju, gdje će se rasplinuti gusti oblaci i granuti vječno Sunce. Božanski sijač nije bacio živa iskru svoga života u grudi naše, da ona tu nemoćno tinja, sapeta s divovskom snagom svojih neizmjernih kalorija. On hoće, da iskra vrcne, da plane pobjedničkom vatrom, da se raširi u ogroman požar, koji će neviđenim sjajem zahvatiti cijelu zemlju« (I. Kozelj)).

Križarsko je gibanje, gibanje omladine, koja se dala u službu Krista. U križarskim se redovima ne može, dakle, naći mladosti, koja nesigurno traži puteve, zaboravlja izlaze i pada u očaj pod težinom krutoga života. Križarska je mladost »svježa, vedra i snažna« »Formacija laičkog apostolata u službi Crkve - … bitna je oznaka, prema nauci sv. Oca, za Kat. Akciju na cijelom svijetu.« (Dr. I. Merz))

 

Odgajanje apostola.

 

»Kat. Akcija odgaja i pripravlja članove za laički apostolat. Sredstva zato upotrebit će »prema dužnostima i prilikama« pojedinih naroda. Prilike su kod nas Hrvata danas takove, da je veliki manjak svećenika, tih od Boga poslanih apostola i da postoji ogromni ponor između prostoga naroda i inteligencije. A ove dvije činjenice užasno otežavaju K. A. u njezinom socijalnome pozivu: stvaranje laičkog apostolata. Križarstvo sa svojom organizacijskom strukturom  i na posebni od svih organizacija različni – način pomaže H. K. A. u tome pitanju. Glavna je oznaka križarske organizacije, da je opće narodna, Križarstvo ne mjeri svoje članstvo po staležima, ali ih i ne izjednačuje. Svaki stalež prema svome zvanju odgaja, a svi služe zajedničkom cilju: Stvaranju laičkog apostolata. Omladinac-Križar u svojim mladim danima vidio je u organizaciji sve razne staleže, sa svima je općio i sve ih je vezivala zajednička ljubav i misao. Kada taj omladinac već stupi u život, kada počne u većem opsegu da vrši svoj apostolat, lako će mu biti približiti se bilo kojemu staležu. On poznaje simpatije ili antipatije jednoga staleža prema drugome; ne će zazirati od bilo kojeg staleža, jer se priučio u svojoj organizaciji pripadnike svih staleža zvati i smatrati braćom. - Đaštvo kao buduća inteligencija ima posebni položaj u laičkome apostolatu. Križarska organizacija svoje đaštvo u tom pogledu najprikladnije odgaja. Đaci-Križari …ničke drugove zvati i smatrati braćom, a ovi gledaju u njemu svoga budućeg vodu.

Vrlo je važno za uspjeh katoličkoga socijalnoga rada, da se svi članovi u jednim i  zajedničkim narodno-socijalnim načelima jedinstveno odgajaju. Tako radi Križarstvo. Ta načela svi Križari crpe iz »Zlatne knjige«. Svi Križari u svojim društvima proučavaju ovo načelo: »Ljubav prema narodu zahtjeva od Križara, da se za pučke potrebe i težnje vazda živo zanima; da u narodu gdje može zbiljski pomaže, naobražava ga, osobito da širi smisao za vjerske, prosvjetne i gospodarske organizacije u narodu i t. d.«(Z. K., s. 48. ss.) U ovakovom jedinstvenom odgoju izbjegava se onoj kobnoj činjenici, da svaki stalež na svoj način i prema svome staleškome interesu shvaća i primjenjuje kršćanska narodno-socijalna načela. - Laik apostol preko križarske organizacije, priučen radu u narodu, postaje najzgodniji pomoćnik svećenstva ili ga nadomještuje tamo gdje ga nema.« (Dr. I. Akvilovsky), Socijalna i demokratska nota u Križarstvu naročito je naglašena, jer nema diobe na staleže. Svak je jednak: seljak, radnik i đak. Križarstvo ide pak za diobom duhova. Dijelimo se po duhu, po nutarnjem životu i vjerovanju, a ne po staležima.« (Želimir Slavski). »Episkopat je tvrdo uvjeren, da je sačuvanje jedinstva omla. organizacije bitni uvjet za uspjeh K. A. u svim slojevima i staležima hrvatske omladine« (Kat. episkopat).

 

Apostolat.

 

»Križarstvo je osjetilo, da ono mora postati apostolat i:svjetovni pomagač crkvi«…(D. Žanko). »U vijekovima vjere i vjerskog jednom duhoviiom cilju i da znade šta valja činiti da se zgradu ljudskog društva opet postavi na kršćanske temelje. - Stoga sve naše zvanje, sva naša priprava mora biti radi ljubavi, radi apostolata. U toj ljubavi, u tom apostolatu već se možemo vježbati u školi (govori se srednjoškolcima, op. p.), u saobraćaju sa svojim drugovima, kojima svakom prilikom možemo fizički  i intelektualno da pomognemo. Dobar primjer, velika inteligencija, solidna naobrazba, najbolje su sredstvo, da si steknemo velik uticaj na kolege, koji nijesu u našem taboru. (Slijede primjeri praktičnog apostolata, te se navodi za primjer Pierre Poyet, apostol Pariške Ecole Normale). - A kada dođe vrijeme praznika, đak kao Križar imade lijepo polje rada među ostalom križarskom braćom, koja s osobitom ljubavlju gleda na svog učenijeg brata, jer u. nj imaju povjerenja kao Križara a osim toga znaju, da im je on od Boga poslani vođa. (Dr. I. Merz).

Omladinac-Križar vrši svoj apostolat radom u svome društvu, te u svojoj okolini. Njegov je apostoiat prvenstveno apostolat dobroga primjera. Đak, student, a pogotovo svršeni križarski intelektualac vrši prema svome pozivu uz apostolat dobroga primjera i apostolat prema unutra: u vlastitim križarskim redovima, a donekle i prema vani: prema svim narodnim slojevima obzirom na narodne i katoličke potrebe. Dakako, da taj apostolat ide samo do stanovitih granica u opsegu i vrsti: »Za đačkih godina taj rad nikad ne smije biti takav da bi time stradala vlastita obrazovanost« (Dr. I. Merz).

 

Priprava i odgoj

 

»Hrvatska se katolička omladina organizira u Križarstvu, da povrati u dušama pojedinaca i cijeloga naroda čast i štovanje Kristu, crkvi i svećenstvu. Iz toga jasno izbija svrha i potrebe križarske organizacije ali da se do kraja uzmogne izvesti taj program, potreban je neki stalni odgoj organiziranih članova. Taj se odgoj kreće u više pravaca. Dakako da vjerski odgoj križarstvo postavlja na dolično mjesto.

…obzir naročito prosvjetni rad, koji ide za tim, da znanje svojih članova i zanimanje za lijepu i poučnu knjigu usporedo raširi, uporedo s tim smisao za lijepu pjesmu. Za ovim dolazi još odgajanje smisla za društvenost, za drugarstvo, štednju, stručne staleške organizacije«. (Joso Felicinović).

Naš katolicizam ne smije biti »izvana politički, koji po naravi zapada u relativnosti i nesigurnost, - socijalni, koji u goloj obrani ekonomskih vrednota često traži opasne kompromise; iznutra estetski, koji za ljubav poeziji zaboravlja dužnost kao »hladnu prozaičnost«, koji sluša propovijed stilistički dotjeranu, a ne kršćanski nauk, koji moli po diktatu čuvstva, a ne uvjerenja i onaj apologetski, koji se po organizacijama razbacuje besplodnom učenošću, a da nikada ne pobudi na ljubav«. (Po dru Merzu – D.Ž.) U našem vjerskom odgoju moramo doći do »ličnog religiozno-crkvenog katolicizma, kojemu se mora sve drugo podrediti... On mora formirati sve oblike našeg života, fundirati bazu za naš duhovni, intelektualni i prosvjetno-socijalni rad«. Ali naše religiozno uvjerenje mora imati i apologetski temelj.

Mi moramo, »da se temeljito pripravljamo za veliki zadatak... Ova priprava mora biti četverostruka, a cilj joj mora biti apostolat: 1. asketsko-mistička priprava, 2. filozofsko-teološka obrazovanost, 3. staleška kultura i 4. socijološka kultura. (Namijenjeno je đaštvu, ali vrijedi i za ostalu križarsku omladinu, dakako u granicama mogućnosti. Op. Ur.)… Sjedinjenje duše s Bogom u kontemplaciji mora da je cilj svih naših čina. Naša duša treba da je uvijek sjedinjena s Bogom: naš apostolat, naše organizacije, sva naše djelatnosti treba da idu za tim, da se duše naših bližnjih sjedine s Bogom... Uz asketsko-mističku izobrazbu, koja u prvom redu uzgaja volju, trebamo da formiramo um. Treba da sav svemir i svijet, sav život i svu povjesnicu, cijelo ljudsko društvo i sve pojave u njemu: umjetnost i znanost – jednom riječi sve da se promatra s kršćanskog gledišta. U srednjem vijeku, kada je Bog bio temelj i vrhunac svega, tada je kršćanski poredak bio u velikim konturama ostvaren. Danas nije: danas taj poredak moramo da ostvarimo u ideji, da taj idejni svijet usporedimo s realnošću i onda da nastojimo ideje provesti u život... Đak treba posebice da bude poučen, o ustrojstvu ljudskoga društva; jer on dolazi i kao đak, a još više u kasnijem životu u žestoki sukob s nekršćanskim društvenim poretkom. I svu nevaljanost toga poretka on mora u tančine poznavati, jer se on dnevno kreće u tom poretku i u njemu živi. Sav Sociološki odgoj treba da se stiče u svojoj organizaciji, te studirajući sam«. (Dr. I. Merz.)

I           z svega dosadanjeg jasno se razabire, da je odgoj i priprava u uskoj vezi s apostolatom. Apostolat treba da se javlja i nastupa uporedo s odgojem, a nikako ni prije ni poslije. Kao što ne smije nikada prestati apostolat, tako ne smije da prestane ni priprava ni odgoj, jer se čovjek odgaja do svoje smrti. Odatle njihovo istovremeno nastupanje. Ali apostolat, koji nije samo apostolat dobroga primjera, treba da izvire iz dubine duše, čistoga religioznog uvjerenja, iz potrebe religiozne duše, a ne iz taštine i slavohleplja. Za apostolat dobroga primjera to je samo po sebi jasno i očigledno. Pravi apostolat ne traži svoje »ja«, nego ga zapostavlja i odriče se ličnog probitka bilo u obliku slave, priznanja ili plate radi ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

 

Naš konačni cilj?

 

Naš je konačni cilj Krist. »Mir Kristov u kraljevstvu Kristovu«. Sjedinjenje vlastite duše i duša naših bližnjih s Bogom. Naš je cilj: život u vječnosti s Bogom. »Sub specie aeternitatis« - pod vidom vječnosti - oznaka je našega stajališta, osebina je našega djelovanja.

To su naši Ciljevi i Putevi… Križari idu tim zacrtanim putevima jasnome cilju. Stazama našega Merza!



«Križarstvo u duhu socijalnoga Kraljevstva Kristova», Nedjelja, Zagreb, 11, lipnja 1933., br. 24, str.?

 

Križarstvo u duhu socijalnoga Kraljevstva Kristova

 

            »Imati Milost na zemlji, a slavu na nebu jest cilj svih ljudskih nastojanja«.

Ivan Merz.

Na pitanje za čim mora ići sva ljudska djelatnost, mi katolici odgovaramo: za tim da ljudskoj duši olakša što dublji vjerski život. Kad bi se dakle pitanje postavilo ovako: koje je naše bitno određenje? Odgovor bi bio: samo, jedino, isključivo nadnaravno!

Primjenimo to na praktični život - Ako se ženimo, naš je cilj da sebi pomoću porodice olakšamo život, da izbjegnemo mnogom zlu, te da uzmognemo bolje izvršiti volju Božju naročito rađanjem i uzgajanjem budućih sudionika Kraljevstva Božjega; ako se bavimo ekonomskom akcijom, želimo sebi i drugima priskrbiti materijalnih dobara; ekonomskoj akciji daje Leon XIII. ovu zadaću: »... da poboljša stanje onima koji živu od rada svojih ruka, da im omogući da postepeno osiguraju svoju budućnost, da mogu slobodno i javno vršiti krepost i izvršivati …

U tome je sva mudrost društvenoga poretka uopće, stoga ga treba najprije i ostvariti u vlastitim redovima. Jedino u društvima u kojima se ostvaruje ovo socijalno kraljevstvo Kristovo stvara se u današnje doba društvena svijest i socijalni odgoj koji je kadar da čitavi narod udesi po načelima socijalnoga kraljevstva Kristova.

Ne može se dovoljno istaknuti sva važnost i potreba križarskoga apostolata za otvarenje katoličkoga društvenoga poretka. Evo nekoliko razloga:

1.)    Radi ljudi kao pojedinaca.

U tom poretku ne bi bilo nečednih i zabranjenih plesova, nepristojne mode, besramne štampe, bezvjerstva, loših predstava, sablažnjivih plakata i t. d.

2.) Radi pravednih odnosa između društva i pojedinaca i obratno.

U tom poretku bi vladala pravednost, prema kojoj bi se svima dijelila dobra i nametale dužnosti; pravednost, koja bi uređivala odnošaj pojedinih građana međusobno i tražila zaštitu privatnog vlasništva, zaštitu…



Dr. Đuro GRAČANIN, «Moje uspomene na ličnost dr. Ivana Merza», Katolički tjednik, Sarajevo, 18. lipnja 1933., br. 25

 

Moje uspomene na ličnost dra Ivana Merza

 

            Svoje nehotične pogreške - kojih je dakako i on imao - tako je vidljivo popravljao, tako nemilosrdno iskorjenjivao, da mi je Š. zadivljen često, kad bi na samu bili, govorio: »Slušaj, ovaj Merz postaje svaki dan savršeniji.« I onda bi mi pripovijedao kojekakove njegove nove mortifikacije nova mrtvljenja, koja je on poduzimao. Gospođa, kod koje je stanovao, ispripovijedala je, da mu je krevet više puta našla neraspravljen: on je naime ležao na podu kraj kreveta. A ujutro bi rano ustao i prao se cio u hladnoj vodi. Pri objedu počeo se bio i na taj način mrtviti, da bi prestao jesti onda, kad mu je očito najslađe bilo.

Kako je sebe nemilosrdno progonio i okrutno upravo prema sebi postupao, svjedoči nam i ova zgoda. Jednog ljetnog dana, kad je u Parizu moglo biti 40° u hladu i kad su visoke pariške kuće pohvatale i zatvorile svu tu vrućinu među svoje zidove, da je učine još nesnosnijom, i kad je pola pariškog stanovništva pobjeglo u okolicu, da se malo rashladi, Merz je ostao u Parizu. Bio je naime tada studirao obraćenje francuskog pisca Huysmansa i htio je da po toj najvećoj žegi prođe onim istim putovima, koji su se odnosili na neke momente toga obraćenja. Njemu je trebalo, da što bolje shvati i psihološku stranu, Huysmansova obraćenja, i zato je smatrao potrebnim, da to zasluži jednom ovakovom velikom žrtvom!

Jednom drugom prilikom, 8. svibnja 1921., išli smo skupa na proslava Ivane od Arka u Orleans. Kad smo došli tamo, sve su sobe po hotelima i privatnim stanovima bile zauzete. Morali smo otići malo izvan grada – da u nekoj priprostoj kući prenoćimo. Tamo je međutim soba, koju su nam ponudili, tako strašno neugodno vonjala, da ni časa nisam mogao da se u njoj zadržim. I Merzu je taj zadah strašan bio ali tim strašniji što je on odmah rekao, da zna, kakve je provenijencije taj zadah. - Ipak on je ostao tamo, svladavši svoju odvratnost prema tom neugodnom vonju. - Ovako, gdje god je mogao, Merz je objeručke prihvaćao mrtvljenja i žrtve, koje su mu se pružale.

Ovo su dakako samo izvanredni slučajevi Ivanovog mrtvljenja. No u njegovom dnevnom životu tih je mortifikacija bilo daleko više. Ne mogu da ne spomenem posebno jedne od njih; to je štednja s vremenom. Iako je svojim znancima znao posvećivati dosta vremena, tako da a njegovom saobraćaju s drugima nije bilo ništa nenaravno, ništa ekspeditivna, ništa nasilno užurbana, ipak je vrijeme silno štedio. Iskorištavao je svaku slobodnu minutu. Ne mogu zaboraviti onih časova, kad bi kod stola umorni i satrveni od predavanja čekali na ručak po nekoliko minuta - a Merz bi vadio svoju bilježnicu s francuskim riječima i učio! Znao je poput svih velikih duhova cijeniti neizmjernu vrijednost bježljivih minuta zemaljskog života i zato ih je uz silne napore i veliko svladavanje iskorištavao.

Koliko je međutim, drugih žrtava u dragim područjima Merz činio i doprinosio, to zna samo on i dragi Bog. Po pravilima, koja si je on u Parizu napravio, koja sadržavaju 21. točku, vidi se, da je on mnogo toga činio, što je ostalo sakriveno našem pogledu. Zar ne čitamo tamo i ovo: »Katkad sebi svojevoljno, u potaji, bol zadavati.« Jednom sam nehotice, ni ne znajući, šta mi je u rukama, otvorio prve stranice neke njegove bilježnice - gdje je on valjda, zbog vježbe, bilježio svoje razne žrtve - one su bile pune poteza.

Ova nemilosrdnost prema samom sebi činila je, da je neupućen čovjek mogao pomišljati, da je Merz bezosjećajna duša. Njegovi ispadi proti samom sebi uzimali su kadgod izgled neke grubosti, neke okrutnosti, kojom je on - da tako reknem - ne obazirući se ni na što lupao po sebi. Čovjek se pobojavao gledajući tu njegovu okrutnost prema sebi, da se ne bi i na njeg protegnula. Ali toga nikad nije bilo. Događalo se; samo kadgod - vrlo rijetko uostalom - da je Merz u onom žaru, kojim je progonio sama sebe zaboravio da i drugi pritom možda malo strada. Ako bi tako čovjek s njim hodao po muzejima, on bi znao ostati do iscrpljenosti kao što je ono bio slučaj u Veneciji. Ali što je dalje išao, sve je više i na to pazio. Čim je primijetio, da su zahtjevi, koje on. na se postavlja, preveliki za druge, druge nije ni zvao, da mu se pridruže. I zato je većinom sam obavljao najteže stvari.

Gospođa, kod koje smo se hranili, smatrala je njega nekoliko nehumanim, nečovječnim radi njegovih postupaka prema samome sebi. U stvari on je takav uistinu bio samo prema sebi. Prema drugima je bio blag, svaki dan blaži. Imao je razumijevanja za sve, za potrebe kolega kao i za onu nepoznatu parišku sirotinju, koju je on odmah zavolio. Upisao je odmah sebe i nas u društvo sv. Vinka, kojemu je cilj pohađati i pomagati siromahe. Svaki je naime od nas trebao da stalno pohađa jednu siromašnu parišku porodicu i da je pomaže prema svojim mogućnostima. Jednom Merz nije mogao da ode svojoj porodici pa je mene zamolio, da ja to mjesto njega učinim. Tek sam tamo doznao, šta se sve može i šta sve treba da se siromacima učini. Ta siromašna obitelj nije mogla da se dosta nahvali Merza i njegove dobrote.

Zanimanje Merčevo za potrebe drugih uvijek me je zadivljavalo. Imao je zaista široko srce uvjerenoga kršćanina, kojemu su svi ljudi braća. Koliko mi je puta preporučivao, dok sam ja bio u Parizu, a on u Zagrebu, osobe koje je i sam tek slučajno sreo. Riječi, kojima me je molio da im učinim kakovu uslugu, imale su nešto tako toploga, kao da bi se radilo o kome njegovu. Volio je ljude, kojima je trebalo pomoći, tako ljudski i tako duboko, da sam se uvijek pitao: otkud mu to? Zašto on toliko ljubi druge i kako može da se za njih, kod svih svojih poslova toliko zanima?

Više skoro nego potrebne ljubio je Merz one, koji njega  nisu volili. Neću nikad zaboraviti razgovora, što sam ga imao s njime u Zagrebu, kada se je nekoliko godina iza našeg zajedničkog boravka u Parizu razvila velika borba oko načela Kat. Akcije. Ja sam za to vrijeme živio u Parizu i bile su mi nepoznate peripetije sve te borbe. Čuo sam samo, da je Merz vrlo napadan, i zato, kad sam ga sreo. molio sam ga, da mi priča malo o tome. Bilo je to doba, kad su i ponajbolji znali izgubiti ravnotežu. Govorili smo dakle o onima, koji su njega najžešće napadali, koji su ga, po pričanju, crnili s dosta mržnje - i kad sam ja iznenađen svim tim pripovijedanjem prekinuo ga i rekao mu: »Kako, zar je to naš katolicizam? Kakvi su to oni?« - »Pa dobri su«, odgovori mirno Merz. »Idu oni i na ispovijed i na pričest… Samo ne uviđaju neke stvari.« I ostao je pri toj tvrdnji, uporno htijući da blago sudi o onima, koji ga nisu volili...

Ta čvrstoća u blagosti dojimala se najviše i njegova duhovnoga vođe u Parizu o. Pressoira, koga sam i ja kasnije na Merčevu preporuku odabrao kao svoga duh. vođu. Kroz čitavih sedam godina što sam bio s njime u kontaktu, najvolio mi je govoriti o toj strani Merčevog karaktera. »Kako sam bio zaposlen, pričao mi je on, ja bih često puta rekao Merzu, da drugi put dođe, ali on se nije radi toga ljutio. »Dobro, rekao bi, ja ću doći jednom drugi put« i opet bi došao. Čekao bi dugo, vrlo dugo, kadgod dok se izreda cio niz seminaraca, ali to ga nije smelo.*)

Što je više napredovao, to je Merčeva blagost postojala sve veća, tako da su na koncu i oni, koji su ga smatrali ispočetka nečovječnim, morali da mu se dive. Dvije tri godine iza Merčevog odlaska iz Pariza ležala je stara sedamdesetgodišnja gospođa Michaut bolesna. Bilo je to nekoliko vremena pred njenu smrt. Jednog jutra stigne Merz iz Zagreba i kad je čuo, da je stara gospođa bolesna, potrči njenom "krevetu, zagrli je i poljubi kao svoju rođenu majku. Stara gospođa bila je toliko iznenađena, toliko dirnuta ovom Ivanovom gestom, da nije znala, bi li plakala ili se smijala. Kasnije, kad se načas malo pridigla, samo je o tome govorila, kako se Ivan promijenio...

A Ivan se nije promijenio. On je samo napredovao. Napredovao toliko, da je već i ono, što mu je bilo mrsko i mučno, mogao da učini s najvećim mirom i herojskom samozatajom.

Ovo su dakako sve samo vanjske karakteristike Merčeve ličnosti, ali pravi Merz bio je skriven pred našim očima, on je bio tako uronjen u Boga, zavučen u tajnoviti vrhunaravni život, da tamo, gdje je on živio, nije moglo prodrijeti ni oko najboljeg psihologa. Išli smo većinom svaki dan skupa na svetu pričest, ali što je Ivan razgovarao sa svojim Bogom, to je ostala njegova tajna. Nikad jednom riječju nije htio odati,  da vodi kakav viši vrhunaravni život. Ipak je bilo očito, da on crpe svoju veliku snagu i veliku blagost na jednom nadzemaljskom vrelu. Osjećalo se, da on neobično jako ljubi Krista i da s njime živi u trajnom dodiru. Mimo crkve nije mogao proći, a da se makar na čas nije vratio svome Isusu. Živio je za Isusa. Razmatrao je svaki dan, ali s jednom ozbiljnošću, pri kojoj je čitav vrhunaravni svijet postojao za nj velika, živa realnost, u koju se on uvukao i postojao tako reći dio njezin. Kad sam kasnije dolazio u Zagreb pa se rano uvraćao u isusovačku crkvu, našao sam Ivana uvijek gdje kleči sklopljenih ruku poput, djeteta, ne naslonivši se o klupu. Bio je sav u Isusu, koga je primio ili koga se upravo spremao da primi, da ništa nije oko sebe opažao. Okom ne bi trenuo za čitavo vrijeme, a kad bih se ja na koncu usudio približiti mu se, bilo mu je kao da ga izvlačim Iz kakvog sna. Ipak ne bi se ljutio, dočekao me je uvijek sa srdačnošću i poveo me sa sobom kući, da razgovaramo ono slobodnog vremena, što ga je imao na raspolaganju do početka nastave.

Njegova pobožnost nije mu oduzimala ništa ljudskog. Naprotiv činilo mi se, da što je više bio savršen vrhunaravno, to sa i ljudske oznake njegova karaktera dolazile sve više do izražaja. što je bivao svetiji, to je više bivao čovjek. U njemu se sve više ocrtavala jedna neobično snažna ličnost, koja će pod kraj života - a da on to nije sam nikako tražio - zauzeti središnje mjesto, u našim katoličkim redovima. Poistovječujući naime sve više svoj život- s Kristom on će se na koncu toliko, združiti s Njime, da je uoči svoje smrti bio zaista potpuno Kristov. Uronjen u Boga on se je združio s Njime svom svojom dušom i kad je smrt došla da pokuca na vrata njegova života, on joj je s mirom pružio ruku.

S kakvim mirom! Ja sam ga zadnji put sreo u listopadu 1027. - ravno sedam godina iza mog prvog susreta s njime. Pod okom kraj nosa bila mu je jedna tamna mrlja: znak nutarnjeg gnojenja. Podišla me neka mučna slutnja... Nisam imao snage, da mu jasno reknem šta mislim. Liječi ti to... rekao sam mu samo. Operiraj, ako treba… »Znam«, odvratio mi je prekinuvši sama sebe,... Kao da je već u njegovoj duši, bilo nešto od očekivanja kobnog svršetka.

Gledao sam ga, dugo, dugo. Njegova produhovljena pojava odavala je čovjeka, koji je već nekako bio na drugom svijetu. Lice mu je poprimilo nešto od maglovitih kontura nekih svetačkih likova: Crte lica kao da se gubile, negdje u eteru. Uzaluda sam kušao da im odredim oblik, njih je nestajalo i nestajalo...

Kad sam slijedeći put došao u Zagreb, nisam išao u isusovačku crkvu, da vidim Merza gdje kleči. Otišao sam na Mirogoj i tamo je bio grob. Velik grob s bijelim križem na crnoj kamenoj ploči, a na njoj epitaf, što ga je sam ispisao u predvečerje svoje smrti: »Život je bio Krist, a smrt dobitak, jer je očekivao milosrđe Gospodinovo – i vječni počinak na Srcu Isusovu.«

Nekoliko svježa cvijeća resilo. je kameni pokrov groba. U žalobnoj i svečanoj šutnji Mirogoja onaj grob kao da nije bio žalostan. Kao da nije govorio o smrti nego o životu, jednom lijepom, vedrom i sad vječno krasnom životu. Da, tu leži Dr. Ivan Merz, ali zar zbilja s njegovim tijelom trune sav on? Ne, ne. Njegov lik kao da lebdi nad grobom i nevidljivo priča o velikom životu, koji je on na zemlji vodio, i onome još većem, koji sad vodi. Htio sam da se molim za nj, ali usne su mi izvrnule riječi i ja sam se molio njemu... Iluzija ili san? Ne, nego realnost? Merz živi i njegova ličnost nije pokopana, ona živi, da nam svijetli svojim primjerom, ona živi da nas pomaže svojim zagovorom, ona živi zato, da bude putokaz mladoj hrvatskoj katoličkoj inteligenciji u radu za velike ideale Krista i domovine.

 

*) Ovdje uvodim jednu malu digresiju.

Kadgod su padala mišljenja, da je Merčev pariški duh. vođa navodio ga na sve okrutnosti prema sebi, o kojima smo govorili. To sigurno nije tačno. Otac se Pressoir divio izgrađenosti tog mladog čovjeka - a ako je u kom smislu utjecao na nj, to je prije bilo u tom, da mu je zabranjivao odveć stroge pokore, kao što je to uostalom činio i sa svojim drugim pokornicima.