Kazimir Ivić, Dr. D. Kniewald, «Dr. Ivan Merz. Život i djelovanje», Franjevački vjesnik, Visoko – Sarajevo, ožujak 40/1933., br. 3, str. 78-84

Život i djelovanje

            24-II-1916: »Socijalnom je radniku zapravo dužnost zalaziti u sve klase zle i dobre i proučavati život. Iskreno govoreći, meni je drago, kad s kakvim prijateljem mogu umaknuti požudnim pogledima nezrelih djevojaka, i kad ne moram gledati one dame... Ko se njima ne uklanja, kome je drago da gleda koketiranje, mora stradati. Ljepše je u samoći, ljepše je zavući se u tamnu crkvicu i kod treptanja vječne svjetlosti za zadnjih sunčanih zraka tiho moliti krunicu i diviti se, vječno, vječno se diviti Euharistiji, sjaju, veličini, neizmjernoj ljubavi... A ipak treba to sve vidjeti, valja se zavući u najgnjusnije kuće i studirati te bijedne ljude, kojima je pomoć potrebnija, nego li svima materijalnim siromasima. Kako bi im čovjek pomogao, teško je pitanje. Samoodgojem moguće. Opazio sam naime, da se neke tajne niti vuku, koje prema moralnoj snazi dotičnoga djeluju na okolinu, pa makar čovjek i šutio. Klasičan je primjer sv. Franjo. Svoje je ruke zavukao, pod rukave i ponizno, šećući se, bez ijedne riječi propovijedao. To je prvo. A sve ostalo je u drugom redu.« str. 59

9-IX-1917: »Dobio sam ukor, što sam »apatično« za vrijem marša promatrao ekcese pijanog feljbabe i drugih sarži. Kapetan mi je prigovarao, da odviše govorim. Tu imade pravo, jer nijesam bio ponizan i nijesam se trebao pravdati. U buduće ću nastojati biti ponizniji i ne brinuti se, ako me tko bezrazložno okrivljuje.« str. 67

13-VIII-1918: »Shvatilo u našu baraku. Šimi odbilo glavu, Šobota i druge teško ranilo, a Klapca je diglo u zrak i bacilo ga za nekoliko metara. Gledao sam gdje aktivni kapetan, 40 godišnji muž, plače, što je izgubio momka. I drugi bijahu zaprepašćeni. Zahvaljujem molitvi majke i mojih zlatnih prijatelja, što živim, jer ja i ako mislim mnogo na Boga - zapravo malo molim. Po cio dan ležim u kaverni, nešto jedem, pomalo pišem, pa ne mogu da se saberem i da uronim u ogromno mistično more. Neki dan vidjeh svećenika, najradije bih poljubio ruke, koje držahu Krista. Trebam li da zaželim bolje dane, kada ću i ja onamo, kuda je Šimo otišao. - O Bože, da sam već kod Tebe, najbolje bi bilo, sažgi plamenom svojeg milosrđa sve parazite grijeha, što su se uvukli u moju dušu, pa da dobar i svet stupim u Te, ili barem da u životu budem nadahnut svetom radošću i nadčovječnom voljom. Lako je pisati, ali teško je sveto živjeti.« str. 74

26-XI-l9l6: »Jučer se jedan srušio i ostao mrtav. Danas sam se pričestio i kod toga dođoh do uvjerenja, da je sva historija krvlju ispisana; da su sve kulturne vrednote produkat boli. Tko hoće da razumije kulturu, mora da je trpio, ne samo duševno, nego i tijelom. Teško, grozno! Gospoda teoretičari, što sjede u toploj sobi, mogu se rugati svemu i nijekati Boga, ali neka stupe u život i neka trpe tjelesno i duševno, pa neka reknu, je li glupo stajati u studenoj crkvi i gledati »kerefeke« tihe mise. I opet se tu strpljivo stoji i uviđa, da je bol potrebna i da ona zaista nije ništa obzirom na Krista, koji je pokazao, da u pogledu na vječnost, to nije ništa.« str. 87

18-V-1917: »Ono malo boli, što pretrpih, onaj prvi strah pred puščanim tanetima i šrapnelama (na putu k brigadi), govorile su mi uvijek Gospodareve riječi: »Što ste bojažljivi? Zar još nemate vjere?« (Mark. 4,40). Pa čemu se bojati? Ta On gore znade, što će sa mnom biti, On me neizmjerno voli, pa znade, je li bolje za me da poginem ili da dalje živim. Pa čemu se bojati, kad On moje pute određuje? Valja živiti i Njega vječno hvaliti i ne brinuti se za smrtnu opasnost. Šta je život? Neki dan je jedan ležao kod groblja, izvrnuo se i leži kao klada. Kano da nije ni živio. Zar je onda svrha života, uživati, popustiti strasti? Čudna li smisla, kad smrću sve to nestaje. Zašto u meni tolika težnja za usavršenjem samoga sebe, za zbliženjem s Onim najvećim, zašto neka nadnaravna sila uvijek govori: posti, ne jedi previše, »budi nadčovjek.« str, 91 i 92.

Na jednom sijelu »Hrvatske« 1918-19: »Sadašnja je naša ideologija liberalna dekadenca. Pjesnici »Luči« su epigončići Verlainea i Baudelairea... Naša poezija neće nikada biti velika, ako se ne bude obnovio centar svega Života - čovjek. Valja poći radikalno natrag k vjeri, ona mora da prožme čitav naš život. Misao, da se smije sve ono činiti, što ne kolidira s katoličkim moralom, nedostojna je naše misije. Svi valja da budu uvjereni, da su osnivači našeg pokreta jedino zato polučili tako lijepih uspjeha, jer su bili radikalni katolici. Veliki je dio naših ljudi (danas) samo zato u pokretu, jer su uvjereni, da će se na ovom svijetu povoljno razvijati. Ali to je slaba religija; mi smo udovi mističkog Tijela Kristova i mi poznajemo samo jedan jedini gravitacioni centar i samo jedan Jedini život.« str. 109.

12-II-1921: »Vid mi se nešto popravio, ali još nije isključeno, da ne ću i ja biti među milijunima, koji cijeli svoj život trpe. Radije bih naravno za ideju direktno trpio, ali Bog zna najbolje, što je za Crkvu i za me bolje. Ako dakle svi planovi, sav moj dosadanji rad bude prividno uzaludan, ipak će Crkva rasti i Hrist drugi put doći. Jedan čovjek više ili manje - samo taj čovjek neka vrši volju Božju u tim časovima.« Str. 118

14-X-1920: »Materijalno mi možda u životu ne će nikada tako ići. Sve mi ide po želji. Mogu se svake večeri tuširati, ležati na čistu podu, ustati u 5 izjutra, otići na sv. Misu, i često primiti presv. Euharistiju. Hrane ima dovoljno; mesa nikada, odijelo mi nije poderano, ovratnici uvijek čisti. Sve dakle, što mi tijelo zahtjeva, imam ... Problem križa mogu sata teoretski studirati i dao Bog, da si sada stvorim tako snažnu bazu, da u praksi ne podlegnem križu.« str. 126

28-III-1926: »Strahovita opasnost prijeti omladini u društvima bez vjere. Grijeh, koji čovjeka izlaže vječnim mukama, tamo je neopažen. Ne samo to, već omladina dobiva prigodu, da proigra svrhu, radi koje je stvorena.

Katolička organizacija mora da upozori članstvo na to najveće zlo u narodu - grijeh. Sve mora proživjeti svijest o tom užasnom zlu. Da se uzmogne u dušama omladine užariti vatra apostolata za borba proti grijesima, koji nas posvuda okružuju, treba da se izgradi shema duhovnih vježbi za omladinu; tu valja maštati na duhovnike udruženja i valja svima preporučiti, da u svim udruženjima održe barem djelomične duhovne vježbe za sve članove.

Srž svakog apostolata mora da je borba protiv grijeha. To je okvir, u koji ulaze druge vrste apostolata - čisto vjerski, prosvjetni, politički, ekonomsko-socijalni i t. d.

Kat. se Akcija stavila u službu kralja Isusa, raspetoga, okrvavljena, koji visi na križu. Koje li dostojanstvo, što je omladina odabrana da služi tako velikom, dobrom i velikom, ljubljenom kralju? Koja li sreća, ako mu u strpljenju postane slična?

Ne bi bilo normalno za vojsku raspetoga Krista, koja ratuje za oslobođenje braće ispod kraljevstva sotone, ako i ona ne bi bila raspinjana na Križ, i ako se i ona ne bi branila drvetom svetoga Križa.

Progoni katoličke omladine, poteškoće sa svih strana, koje je susreću, dokaz su, da smo vojska Raspetoga Kralja. Kada bi sve to glatko teklo, ne bismo bili vojska Isusova.

Tu vijest valja proširiti medu udruženjima i svom omladinom.

Raspetoga valja usrdno moliti, da nam udijeli snage, da ga slijedimo i kao društvo i kao pojedinci na njegovom Kraljevskom Križnome putu.« str. 167 i 168.

Ovo nekoliko citata iz Kniewaldove knjige Dr. Ivan Merz pokazuje kakovo se blago u njoj sadržaje i kako je Božja milost u Merzu izvodila divne učinke.

Auktor je knjige pokazao u izboru odlomaka, koji se odnose sa unutarnje strane dra Merza, veliko poznavanje ljudske duše, pa je iz dnevnika odabrao takove izvatke, da se čitatelj, bez predrasuda, ne može oteti zanosu za duhovnim životom. Užitak koji se iz ovog djela kao iz asketske knjige ima, sam sam iskusio, a kazivali su mi i drugi.

Jedan veoma obrazovan, asketski raspoložen moj prijatelj, direktor gimnazije, reče mi 4-VII-1932, da je ta knjiga prava sreća za hrvatski narod, i da bi mi mogli mnogo očekivati u budućnosti za katoličku stvar, ako bi se ona dosta čitala.

U dva samostana duhovnih sinova sv. Franje u Zagrebu čitala se ljetos (1932) ova knjiga za stolom u blagovaonici, kao osobito asketsko štivo.

Na mene je ona učinila jači dojam, nego ijedna dosad čitana knjiga, a čitao sam je dugo, s prekidima, u različitim situacijama i mjestima, U buci i vrevi, kako to biva po gimnazijama krajem školske godine- i u samoći i tišini, kao što se nalazi u samostanima, u Živogošću na moru i u Kr. Sutjesci.

Knjiga, uza sve ove prednosti, moram reći, nažalost nije potpuno uspjela.

Poglavlje Dobar vojnik Kristov od str. 141, a osobito-prvi dio Prvoborac Katoličke Akcije izazvalo je u katoličkim redovima vrlo različito shvaćanje, pa knjiga nije mogla imati efekta, koji bi se očekivao, a vjerojatno, da će još dosta vremena proći, kad će je svi religiozno misleći i organizirani naši ljudi i mladići moći čitati s potpunim mirom čovjeka koji čita jednu duboku psihološki obrazloženu asketsku knjigu.

Prvi dio od Prvoborac Katoličke Akcije »Hrvatski katolički pokret« str. 141 i 142 mora se reći iako je to shvaćena samo kao uvod u rad dra Ivana Merza, ipak je prekratak. Samo na dvije stranice pretstaviti dvadeset godina katoličkog pokreta, i time dostatno psihološki motivirati onu borbu, koja je nastala u katoličkim redovima, i u kojoj je dr. Merz vrlo aktivno sudjelovao, to je apsolutno nemoguće. Pogotovo je ovo nezgodno kad se shvati djelo kao jedna asketska knjiga, kojom se duša zanosi za nebeskim visinama. Trebalo je ovaj čitav dio što više stegnuti, da se niko od knjige ne odbija. Prigovor da to nije bilo moguće, jer da je taj rad i bio glavni javni rad dra Merza, ne može toga, bar potpuno, obrazložiti. Čitav životopis ima tu jedinu svrhu da pokaže vrline Merzove. Auktoru je svakako pred očima bilo čitanje ovog djela i uticaj njegov na sadašnji naraštaj i buduće generacije. To se vidi iz djela očito, pa kada je ono izišlo iz štampe upravo ovako, ne treba se čuditi, da je ko mogao pomišljati, da je djelo napisano za propagiranje svoga programa, a da je uzet svetački lik dra Ivana Merza kao zgodno sredstvo, što bi, priznaće auktor, bilo nedostojno, pa ću reći, i daleko od auktorova shvaćanja.

Usred tako zanosne knjige jedno, da najblaže reknem odviše prozaičko, poglavlje kvari skupni dojam, i knjiga se ne može jednolikim raspoloženjem čitati. Nije dakle potpuno uspjela.

Valjalo je na svaki način računati s osjećajima naših ljudi, osobito organiziranih katolika, pa izbjegavati i neopravdan prigovor, da se preko pokojnih guraju svoje misli, da se prikrivene, još ne zacjeljene, rane otkrivaju i povređuju.

Ako se smatralo, da je već danas potrebno osvrnuti se na razvoj katoličkih organizacija u nas, na različito shvatanje pojedinih grupa, pa i stav dra Ivana Merza u toj stvari opširno izložiti mogle su se izdati dvije knjige: Životopis sa vrlo kratkim prikazom javnog reda dra Merza u organizacijama i Načelna rasprava o načinu katoličkih organizacija. Štovatelji i istomišljenici dra Merza imali bi svestrano prikazano njegovo shvaćanje, da se oduševe za nj i da ga propagiraju, a svi bi s duševnim užitkom i duhovnom koristi mogli čitati Životopis  dra Ivana Merza bez te rasprave.

Da je ovo stanovište opravdano, evo i jednog dokaza, koji ništa nema s ovim mojim prikazom.

U jednoj knjižnici Marijine kongregacije našao sam djelo »Dr. Ivan Merz, život i djelovanje«, od dra Dragutina Kniewalda, a uz naslovnu stranicu priljepljen komad papira s natpisom: »Jedna primjedba. Dajući na čitanje i živo preporučujući članovima životopis dra.Ivana Merza, čovjeka, koji je zbilja vrijedan udivljenja, na kome se neobično jasno zamjećuju tragovi posebnog djelovanja Milosti Božje, i koji može i treba da posluži na pobudu svoj katoličkoj mladeži: u pobožnosti, u čistoći, u poslušnosti sv. majci Crkvi katoličkoj, u poniznosti, u bratskoj ljubavi i pomirljivosti, - smatram za dužnost kao upravitelj kongregacije napomenuti slijedeće:

U vrlo su žalosnoj uspomeni ostale raspre i svađe u katoličkom pokretu... Stoga smatram, da nije dobro učinjeno, što je u ovaj životopis (koji treba da služi za duhovnu pobudu katoličkoj javnosti, osobito mladeži), unišlo poglavlje, koje prikazuje i u neku ruku obnavlja tu borbu. Zato smatram za dužnost: upozoriti članove naše kongregacije, da se ovim životopisom, posluže samo na duhovno dobro; da se pobude na krepost prekrasnim primjerom ovoga uzornog čovjeka, a da im nipošto ne bude ova knjiga prigodna za razne svađe. To ne bi bilo ni u duhu pok. Merza ...«

Zbog ovoga dakle uza sve lijepe odlike ove knjige, i premda bih ja lično teško bio bez nje, ne mogu reći, da je djelo potpuno uspjelo.

Još mi valja spomenuti, da u Nekrolozi i uspomene o dru Ivanu Merzu hronološkim redom nije unišlo slijedeće: Nekrolog: Dr Ivan Merz, B. Badrov Franjevački vjesnik lipanj 1928 str. 192. Kao ni:

† Dr. Ivan Merz, Kalendar sv. Ante 1929 str.71 i 72.

Visoko, 15/XI 1932