|
|
|
«Dr. Ivan Merz», Svetište sv. Antuna,1. svibnja 1933.
Dr. Ivan Merz
Pet se godina navršava 10. svibnja ove godine otkako nas je ostavio naš neprežaljeni ideolog Dr. Ivan Merz. Uz svoje profesorsko zvanje posvetio se svom svojom dušom katoličkoj omladini. Izradio je program, po kojeni će omladina raditi i spasavati ono što se još dade spasiti; taj je program sažeo u cigle tri riječi: »Žrtva, Euharistija, Apostolat«, što je isto kao: Isus - Crkva - Papa. Premda je živio samo 32 godine, ipak je tako zamašna djela izveo, da ga katolička Hrvatska nikada neće zaboraviti. Dobro je Dr. Merz znao s koje bi strane mogla Hrvatskoj doći pomoć, pa je već g. 1914. kao đak vojne akademije pisao: »Pokvarenost će iz gradova ući u sela i zbogom Hrvatska. Ne! U crven-bijeli-plavi ako upletemo gorući križ, koji će sve zlo uništiti, onda će Hrvatska svoju ulogu u svjetskoj povijesti izvršiti«1) Gornja se njegova misao provlačila kao crvena nit kroz čitav njegov život i rad. Duboko bijaše uvjeren, da narod tek onda može donositi korisne plodove ako se privine uz Krista i Njegovu Crkvu. Kao študent filozofije u Parizu, a pogotovo kasnije kao profesor u Zagrebu proučava enciklike zadnjih Sv. Otaca Papa. Tu se usreće s Katoličkom Akcijom, koja nastoji, da Krist zavlada u rodu ljudskom, u obiteljima i u pojedincima. Uz vrlo velike poteškoće provodi kod nas Katoličku Akciju, koja dolazi do najvećega izražaja u Orlovstvu. Davna se njegova želja počela da ispunja: orlovi se s križem u ruci uspješno borahu protiv pokvarenosti, koja je već nažalost dobrano okužila i gradove i sela naša. Orlovstvo valja da postane prava Kristova vojska, zato mu namijenjuje kao glavnu zadaću, da kod svojih članova pobija i uništava grijeh. Po njegovu je mišljenju orlovska organizacija potpuni nesmisao, ako ne nastoji, da postigne, te njezini članovi budu slobodni od smrtnoga grijeha. Ivo dobro zna, da je čovjeku nemoguće da se sačuva čistim bez svrhunaravne pomoći, zato u »Zlatnoj Knjizi« naređuje, da članovi barem jednom na mjesec pristupaju Stolu Gospodnjem. Sam je prednjačio svojim primjerom pričešćujući se dnevno. Pred Presv. Oltarskim Sakramentom tražio je rasvjetljenja, utjehe i pomoći: »Govorio sam sa žarom, koji mi je dala presveta Euharistija«2) piše u svoj dnevnik iza jednog govora. Tako on postavi na stalne i čvrste temelje Katoličku Akciju i njezine organizacije. Dobro veli Mäder: »Ili su katoličke organizacije euharistijske, ili ih nema!«3) Putem zacrtanim od Dra. Merza odvažno kročimo šireći naš dragi križarski pokret, koji svu ideologiju crpe od našega prvoborca za Katoličku Akciju! U radu neka nas bodri njegova sv. uspomena; nemojmo prije reći »dosta«, dokgod ne bude križarski pokret prodro u sva sela, mjesta i gradove širom domovine. Dr. Ivo Merz je sve svoje sile žrtvovao za katoličku stvar; slijedimo njegov svijetli primjer i radimo, da se Kristovo Kraljevstvo što bolje učvrsti u hrvatskom narodu; istovremeno molimo se Bogu, da nam dadne više muževa, sličnih Merzu, koji će s »gorućim križem u ruci uništiti u hrvatskom narodu sve zlo i svaku opačinu!« «Za spomendan 5-god. smrti Dr. Ivana Merza», Nedjelja,7. svibnja 1933., br. 19
Za spomendan 5-god. smrti Dr. Ivana Merza.
Dne 10. svibnja o. god. navršava se 5 godina od smrti Dr. I. Merza. Taj dan će sva križarska društva proslaviti veliku uspomenu njegove smrti i oživiti u dušama braće i sestara idealni, svetački lik našega idejnoga vođe bilo privatnim, bilo javnim priredbama. V. K. Bratstvo je izradilo i čitavi program za ovu proslavu religijozno-komemorativne naravi. Sva društva će prirediti proslavu u prvu nedjelju iza 10.V. t. j. dne 14. V. 1. Zajednička sv. misa i sv. pričest po mogućnosti sa prigodnom propovijedi o krepostima Dr. I. Merza. 2. Akademija sa referatom o značenju Dr. Merza za Križarstvo, čitanjem odobranih mjesta iz njegova vlastitoga dnevnika, deklamacijom i muzičkim točkama. Sav materijal za program će društva još ovaj tjedan dobiti od V. K. B-a
Program za proslavu 5-god. smrti Dr. Merza u Zagrebu.
1. Dne 14.V. (u nedjelju) svi zagrebački Križari i Križarice prisustvuju svečanoj sv. misi u crkvi Srca Isusova, u četvrt 8 sati. Za vrijeme sv. mise korporativno primanje sv. Pričesti, Kratku propovijed o krepostima Dr I. Merza drži o I. Kare1j. 2. U 11 sati u Jeronimskoj dvorani komemorativna akademija, na kojoj govori prof. D. Žanko. 3. U 3 sata popodne zajednički pohod svih Križara i Križarica na grob Dr. Merza. Sastanak pred mirogoj. kapelom, odakle se u redovima kreće do groba. Povorku predvodi Msgr. Dr Beluhan, duhovnik V. K. B-a, koji vodi i molitvene funkcije na grobu. Govori Dr. M. Klarić. Polaganje križarskoga vijenca. Pjevanje koralnog Credo. Prigodom sv. mise, akademije i pohoda na grob moći će se dobiti Životopis Dr.I. Merza od br. D. Knievalda za jeftiniju cijenu nego se inače prodaje. Tadašnji broj »Nedjelje« će biti posvećen uspomeni Ivana Merza.
Moje uspomene na ličnost dra Ivana Merza
(Autor ovoga članka smatra potrebnim da se ispriča cijenjenim čitateljima što će govoreći o ličnosti dra Merza morati da u pripovijedanju pomiješa jednu stvar za nj nada sve odvratnu: svoj vlastiti »ja«. Bez fraze i bez kakve namještene poniznosti on vas sve moli, da mu tu nezgrapnost dobrostivo oprostite.)
Bio je kišan listopadski dan, kad sam godine 1920. po prvi put sreo Ivana Merza. U Zagrebu, na Jelačićevom trgu, nekoliko dana pred naš polazak u Paris - sreli smo se trojica mladih studenata, da se dogovorimo o pojedinostima svoga putovanja. Sjećam se dobro tog susreta. Bilo je popodne, Š. i ja smo nekako skupa došli, a malo zatim pojavio se i Merz. Obučen je bio u sivi jesenski ogrtač, koji je - što sam poslije konstatirao, - nekoliko zdepastim činio njegovo vitko tijelo. Bio je dobra osrednjeg stasa, plave kose, modrih očiju, visokog čela, lica koje se lagano snizivalo prema dolje. Taj prvi susret učinio je na me neobičan dojam. Učinilo mi se, da je preda mnom čovjek vrlo blage, djetinje skoro ćudi, a istodobno čovjek vrlo izgrađen, čovjek koji zna šta hoće, čovjek vrlo odlučan. Ta značajka Merzove ličnosti, taj prividni kontrast, koji sam u prvi mah osjetio, nije bio netačan, on je kao što sam kasnije uvidio, bio glavna značajka njegove ličnosti. Blagost i čvrstoća - te dvije prividno kontradiktorne kreposti najviše su me se dojmile u Merčevom životu, i one su - njegovoj ličnosti dale onu zasebnu duševnu fizionomiju, koja je tako snažnu i lijepu uspomenu ostavila među nama. Već putem u Paris nisam mogao da se dosta načudim tim crtama Merčeve ličnosti. Društven i popustljiv u razgovoru do skrajnosti, on se pokazivao neobično odlučnim u izvođenju svojih namjera. U Veneciji, gdje smo se najprije zaustavili, on je smjesta kupio plan grada i za nekoliko minuti izradio program onoga, što je htio vidjeti. Znao je talijanski pa mu se, istina, lakše bilo orijentirati nego nama, ali uza sve to ja nisam mogao razumjeti njegove neumoljive odlučnosti, s kojom je on - iza jedne potpuno ne prospavane noći - budio svoj vlastiti duh, da svrati pažnju na tisuće umjetničkih pojedinosti, koje smo u tom starom, slavnom gradu sretali na svakom koraku. Mislio sam, da sam se prevario, sudeći spočetka, da je Merz blag, osjećajan čovjek. Ne, to je valjda hladni, neobazrivi Nijemac - govorio sam sebi ne naslućujući ništa, koliko se duševne veličine krilo pod tom neumoljivom dosljednošću. Drugi kolega i ja postajali smo već nestrpljivi od umornosti. Merz je to oćutio i kušao je da nas umiri, ali i kroz to mirenje mi smo čitali njegovu odlučnost, da do kraja izvede svoj program. On je toliko bio uvjeren u vrijednost umjetnina, koje su mu bile na dohvatu, da nije ni pomišljao na žrtve, koje je morao doprinijeti, da do njih dođe. Mi toga dakako nijesmo tada naslućivali. Nježne i vrlo mekane crte njegova lica govorile su nam, da je pre nama jedan posve mlad čovjek, a čitavo opet njegovo držanje negiralo je tu misao. Nisam znao, što da mislim o njemu. Bio mi je zagonetan i nerazumljiv. I ukoliko je time, što ga nisam razumijevao, moja sebičnost bila povrijeđena - bio mi je nekoliko odbojan. Odbijalo me od njega i to, što o sebi nije nikako skoro govorio. Imao je šta da o sebi govori, ta to nam najbolje govore njegovi dnevnici, imao je za sobom cio život na fronti, taj život, koji rijetko tko može a da ne spominje; imao je za sobom par godina rada i boravka u Beču, ali o svemu tome on je šutio. U vagonu je istina o koječemu razgovarao, ali i često prekidao razgovor po čitav sat, dva te molio i razmatrao. Nisam doduše ni mislio, da tako dugo moli pa sam ga počeo smatrati šutljivim i povučenim čovjekom. Već sam gradio svoju koncepciju o njemu, ocrtavao sam ga samom sebi kao hladnog Nijemca, povučena, šutljiva a možda u nekoliko i čovjeka bez vanjskog nastupa, dok njegov vrhunaravni život ni naslućivao nisam. Ali kakvo iznenađenje, kakav udarac toj mojoj koncepciji, kad smo stigli u Paris! 0 kakvoj povučenosti ni govora. Merz je zaustavljao prolaznike - za me divnom smionošću - da ih upita za kojekakve informacije, da dozna za koju ulicu, koju crkvu, koju građevinu. Francuzi su se istina pokazivali silno ljubazni prema nama, vidjeli su, da smo stranci, ali ja pak nisam mogao shvatiti Merčeve hrabrosti, da svaki čas - svaki put, kad je trebalo - nekoga zaustavi. Kasnije, za vrijeme našeg zajedničkog boravka u Parizu sto sam puta postavio sebi pitanje, kako da on može tako intervjuisati ljude. Da to nije plod kakve bezosjećajnosti? Zagonetan mi je ostajao i u tomu, ali zagonetka je bila riješena onda, kad sam prevrćući njegove bilješke u njegovu »Životu«, među ostalim odlukama, što ih je sastavio u Parizu, našao i ove značajne riječi: Ići u neugodne situacije. Jasno mi je tada postalo, zašto je Merz uvijek išao onamo, gdje je bilo neugodno ići, zašto je za sebe odabirao ono, što se nikom drugom nije sviđalo. 0 kakvoj povučenosti kod Ivana Merza nije se moglo govoriti ni s koga drugog stajališta. On je nevjerojatno brzo prodro u najjače intelektualne krugove Pariza, on se je brzo upoznao s čitavim nizom literarnih, filozofskih i drugih umnih radnika. On je u kratko vrijeme proučio velik broj francuskih katoličkih organizacija. Premda spočetka ni on francuski nije posve dobro znao, nije se ustručavao da stupi u razgovor bilo s kim. Nisu ga smetala ona mala a kadgod i velika poniženja, što ih čovjek neizbježivo doživi, dok se služi jezikom, koji dobro ne pozna. Izgledaće kome možda ova stvar neznatnom, ali kad pomislimo, da je Merz takav bio iz dana u dan, da je on u jednom danu znao intervjuisati po deset i više ličnosti, onda ćemo barem, naslutiti veličinu tog njegova držanja. Ni šutljiv nije bio Ivan Merz. Volio je govoriti, volio je raspravljati o ozbiljnim problemima po čitave sate, po čitave dane dapače, samo da dođe do istine, do onoga, što je za nj bilo nadasve važno. Tu se opet pokazivala njegova ličnost u jednom novom, neočekivanom za me svijetlu. Bio je uporan u branjenju svojih tvrdnji, ali s koliko poniznosti, s koliko izgrađene blagosti, to se ne da reći. Sjećam se naročito jedne od tih velikih naših konverzacija. Pošli smo jedne nedjelje rano ujutro na izlet izvan Pariza i odmah načeli neki problem, o kom ja uostalom nisam imao pojma. Međutim kao što to mladi ljudi često vole, čisto iz neke potrebe da se gimnasticiram u logici, ja sam napadao Merčevo stajalište. Velikom upornošću, ali više s formalne strane pobijao sam njegove tvrdnje i kad na koncu dana debata još nije bila završena, Merz je - premda je u stvari sigurno imao pravo - rekao posve skromno i kao nekim uvjerenjem: »Ti si možda inteligentniji od mene, pa ja ne umijem da ti pravo odgovorim.« On, koji je sigurno bio jak intelektualac, koji je godinama i još više znanjem bio toliko preda mnom, zaključio je cio taj razgovor tako, da je mlađeg - posve uostalom neopravdano - stavio iznad sebe. Bilo je to sigurno za me jedno veliko iznenađenje. No iznenađen sam bio još više jednom drugom zgodom, kad mi je sat dva iza nekog drugog razgovora - u kome je vjerojatno posve nehotice ustvrdio nešto netačna - došao i rekao divnom jednostavnošću i poniznošću: »Slušaj, ono što sam Ti ja rekao, to sam slagao. Nije onako.« - Pogledao sam ga i učinio mi se divan, tako divan, kao što mi se čovjek nikad divnim nije učinio. Priznati na ovaj način, pred mlađim svoju pogrešku!... Ne nije moguće - govorio sam sebi. Da li ja sanjam? - Kako, šta Ti to kažeš? - »Kažem Ti, da ono, što sam tvrdio, nije istina«, opetovao je Ivan mirno. Htio sam ga zagrliti od dragosti, jer mi je ovo priznanje najednom otkrilo svu veličinu njegove duše. Nikad dotad u životu - a moram priznati, ni kasnije - nisam doživio takve stvari. To je tako obična stvar, da ljudi skrivaju svoje pogreške, a gle najednom ovaj čovjek optužuje sama sebe zbog nečega, što sigurno moralno nije bilo laž, ali što je on u duši mrzio poput nje. Pa taj čovjek prezire sebe! govorio sam sebi. Kao bljesak sunca u magli ukazala mi se - ali samo na čas - sva veličina njegove duše. Bio sam vjerojatno premlad, a da prodrem u dubinu te veličine. Merz je i nadalje za me ostajao zagonetka. Pitao sam se - kad mi je već takvu stvar priznao - da istinu jednom nije rekao - zašto o sebi ništa ne govori? Ja sam htio da čujem šta lijepa o njemu. Htio sam, da mi o sebi govori, ali on je to uvijek izbjegavao. I tek poslije našao sam rješenje te zagonetke u njegovim pariškim bilješkama, gdje stoji među spominjanim odlukama: »O sebi nikada ne govoriti.« »O svojoj boli nikako ne govoriti.« Uopće »što manje govoriti.« Iz načela dakle nije (…)
Dr. Ivan Merz – uzor modernog katolika
Još do nedavno moglo je možda biti katolika, koji su se ponosili time, što su katolici, ali su svoj katolicizam sveli na onu najmanju mjeru, koja je bila moguća. Bila je to posljedica različitih struja, koje su nastale i razvile se izvan katoličke Crkve, ali su svojim utjecajem zahvatile i one, koji su se ponosili katoličkim imenom. Suvremeni katolicizam nasuprot uočio je ovu činjenicu i on nastoji da se otrese ovih primjesa, te želi, da katolici budu doista potpuni katolici, da u svemu misle, rade i djeluju katolički. 1. Modernom katoliku nije više dosta da se osjeća obvezanim, da svake nedjelje i blagdana ide slušati svetu misu, i da svake godine o uskrsu ide svetoj ispovijedi pričesti. Modernog katolika ne vodi u crkvu i k svetim sakramentima misao, da sa na to veže obveza, koju ako prekrši, onda je smrtno sagriješio. Moderni katolik vrlo dobro znade za ovu obvezu, on je poštuje i vrši ono, na što ga ona obvezuje, ali to nije sve, to nije čak ni ono glavno. On povrh toga osjeća i potrebu svoje duše, da usred svijeta, njegove buke i vreve i njegovih opasnosti i nemira, živi skrovitim životom u Bogu. On želi biti i svijesno bliz Onomu, za koga veli sveti Pavao, da u njemu živimo, mičemo se i jesmo. On želi sve više biti dionikom Božanskog života, po velikom daru posvetne milosti Božje. I zato moderni katolik, poput starih kršćana ne polazi više svetoj misi i svetim sakramentima samo stoga, jer bi inače smrtno sagriješio, nego u prvom redu stoga, jer je u svetoj misi i u svetim sakramentima nepresušno vrelo Božanskog života. Zato moderni katolik ne polazi svetoj misi i svetim sakramentima samo onda, kad ga na to Crkva pod grijeh obvezuje, nego uvijek, kad mu to prilike dopuštaju, ali dakako prije svega onda, kad to Crkva od njega traži. Tko je to shvatio, taj je shvatio možda najosnovniju crtu duševnosti dra. Ivana Merza. On je sam rekao o sebi, da se »kreće u dragome Bogu kao riba u moru«. Njemu je Gospod uvijek prisutan, kako svjedoče i najmanji događaji iz njegova života, tako n. pr. Oni, koji su navedeni u životopisu na str. 216. Zato je dr. Ivan Merz živio na zemlji tako, kao da je njegova domovina nebo, kako kaže P. Hausherr o njemu. Dr. Merz je bio, nastavlja P. Hausherr, ne samo u prisutnosti Božjoj, nego zapravo uronjen u Boga, ispunjen Bogom više nego je spužva ispunjena oceanom. Zato je dr. Merz posjedovao onaj toliko značajni i neizrecivi mir Kristov, što ga svijet ne može dati. Zato je dr. Merz živio doduše u svijetu, ali ipak iznad i izvan ovoga svijeta, jer je našao u Bogu svu svoju sreću i jer se oslobodio od svake potražnje za ličnim interesima, svake lične želje i svake lične koristi i utjehe. Sve mu je bilo: Bog. 2. Sve su ostale oznake, koje sjedinjujemo sa slikom i uspomenom na dra. Merza, u vezi s onim, što smo dosad rekli. Posebice je njegov liturgijski život i liturgijsko shvaćanje pobožnosti posljedica ove osnovne crte Merzove duševnosti. Moderni katolik nije više zadovoljan s time, da kod svete mise moli krunicu, kako je god inače krunica lijepa, korisna i hvalevrijedna pobožnost, niti da pjeva pobožne pjesme, niti da čita iz molitvenika molitve, koje nemaju ništa zajedničko s novozavjetnom žrtvom, što je u ime Kristovo i u ime cijele Kristove Crkve prinosi svećenik na oltaru. Moderni katolik, potaknuti od same sv. Crkve, želi da živo prati sve ono, što se otajstvenim načinom zbiva na oltaru, da moli zajedno sa svećenikom i da učestvuje u svetoj žrtvi. Tako su pribivali svetoj misi prvi kršćani, a želja je svete Crkve, da se ovaj duh opet obnovi u kršćanskom puku. Sveti Otac papa Pijo XI. posebice ističe, da želi, da vjernici ne bi prisustvovali svetim činima i obredima samo kao nijemi gledaoci, nego u punom osjećaju uzvišenosti i ljepote liturgijskih obreda. Zato je dr. Merz svaki dan s misalom u ruci »molio svetu misu«, t. j. pratio tačno sve obrede i sve molitve kod svake svete mise, kojoj je prisustvovao. Dru. Merzu je »Gospod Bog život, a ljudske su duše ono gledalo u kojemu se ovaj Božanski Život zrcali. Umjetnički refleks unutarnjega Božjeg života u nama je naša sveta liturgija. Ona bez prestanka, dan i noć, zimi i ljeti, od generacije do generacije svira poput kakvog orijaškog orkestra Božju slavu i šalje svoje raznoglasne zvukove i melodije natrag svome Začetniku«. I doista: sama sveta Crkva pjeva na dan posvećenja crkve: Taj stan stanara blaženih (t. j. crkva Božja) Sveđ ori se od pjesama I Gospoda Trojedinog Uzvisuje bez prestanka. S njim i mi pjesmu združimo K Sionu svetom težeći. Zato je dr. Merz već 1924. savjetovao katoličkoj omladini da prisustvuje svetoj misi moleći svetu misu iz misala, te da se tako pridruži onom orijaškom orkestru Božjih anđela i svetaca, koji Gospoda trojedinog uzvisuju bez prestanka. 3. Kod modernog se katolika opaža jaka težnja za tim, da i svjetovnjaci sudjeluju u životu i radu Crkve. Svjetovnjaci ne žele biti samo »objekt«, samo predmet crkvenog rada i nastojanja, oni žele biti i »subjekt«, i nosilac toga rada. Ovo je gledište i ova je želja u izvjesnoj mjeri veoma opravdana, premda u sebi krije ne male pogibli, ako se ova želja i ovo nastojanje svjetovnjaka shvati nekom samostalnom težnjom koja se razvija i djeluje neovisno ili i samo usporedno s djelovanjem Svetog Oca Pape, biskupa i svećenika, kojima je povjereno da vode i upravljaju svjetovnjake u Kristovoj Crkvi. Apostolski se rad i nastojanje svjetovnjaka treba razvijati u skladu s ustavom katoličke Crkve, kako ga je dao Krist i koji je nepromjenljiv, naime u radosnoj poslušnosti prema crkvenim poglavarima, koje je Krist odredio. Laički apostolat ne djeluje dakle ni neovisno, mimo, ni usporedno, nego u svemu ovisno od Svetog Oca Pape i nadležnog biskupa. S ovog gledišta postaje shvatljivom Katolička Akcija, koju je Papa Pijo XI. proglasio sudjelovanjem svjetovnjaka u hierarhijskom apostolatu. Katolička je Akcija dakle službeno ispunjenje onoga, za čim teže katolički svjetovnjaci, jer daje i katoličkim svjetovnjacima mjesta u odgovornom radu i nastojanju Crkve kao cjeline. Po Katoličkoj Akciji katolički svjetovnjak nije više samo predmet, nego i nosilac dušobrižništva, on ne stoji samo pasivno prema Crkvi, on sačinjava Crkvu, odnosno jedan njezin dio, I nije u Crkvi samo pasivan, nego i aktivan. Dakako, da je ta djelatnost potpuno usklađena s hierarhijskim nepromjenljivim ustrojstvom katoličke Crkve, te se razvija u svemu skladno i podređeno Svetom Ocu Papi i mjesnom biskupu. Dr. Merz, po riječima P. Hausherra, »ništa drugo nije ni sanjao, nego samo iscrpsti svoj život u službi Bogu i u službi djece Božje«. Zato je dr. Merz bio kod nas i morao je biti kod nas prvim zastavnikom papine Katoličke Akcije. On Katoličku Akciju uvodi u vidokrug i u život katoličke omladine već svojom Zlatnom Knjigom. A onda je kasnije dr. Ivan Merz bio prvi zastavnik i prvoborac za načela Katoličke Akcije, kako je nauča i želi Papa Pijo XI. Dr. Mcrz preuzima od Pija XI. Katoličku Akciju kao veliko udruženje katolika, koji putem toga udruženja žele da zastupaju, učvršćuju, brane, šire i primjenjuju katolička načela u privatnom, porodičnom i javnom životu. Ova se Katolička Akcija ima u svemu razvijati prema uputama Svete Stolice i nadležnih biskupa i nikad se ni na koji način ne smije povezati s kojom mu drugo političkom strankom ili težnjom, jer bi time prestala biti ono, što u zbilji ima da bude: čisto vjerskom zajednicom složnih katolika jednog naroda, pa i čitavoga svijeta, za primjenu i obranu Kristova kraljevstva na zemlji u ličnom životu svakog pojedinca, u životu porodice i u javnom životu. 4. Naročita je značajka modernog katolicizma poslušnost, odanost i ljubav prema Papi. Papa je, kao nasljednik svetog Petra na biskupskoj stolici rimskoj i kao namjesnik Kristov na zemlji, vrhovni poglavar Katoličke Crkve u svemu. Modernom katoliku nije katolička Crkva u svom radu i nastojanju neki strogi učo, koji samo uči i traži da se znade i vrši, što on zadaje i traži, nego živa zajednica svih vjernih, kojoj je glava Krist Gospod; na zemlji je ta zajednica vidljiva i ima vidljivu glavu u svetom Ocu Papi, rimskom biskupu, nasljedniku sv. Petra i namjesniku Kristovu. Dru Merzu je Papa »živi Krist na zemlji« i zato ga Ivan; toliko poštuje i tolikim zanosom ljubi. Zato Ivan propovijeda ljubav prema Svetom Ocu Papi, te je doista poštovanje, poslušnost i živa ljubav prema Papi ona velika i sveta baština, koju je Ivan Merz namro najnovijoj generaciji hrvatske katoličke omladine. 5. Kao sasvim naročitu značajku svojih vjernih istaknuo je sam Krist Gospod požrtvovnu međusobnu ljubav. Kršćanska je ljubav bila ona značajka, po kojoj su i pogani raspoznavali kršćane govoreći: gledajte, kolika je njihova ljubav! Moderni svijet ne pozna kršćanske ljubavi kao što je nije poznavao ni poganski. Moderni svijet pozna samo egoizam i njegovo pravo jačega. Kad govorimo o krizi, možda zaboravljamo, da je gospodarskoj krizi prethodila i uzrokovala je kriza duhovnih vrednota, a ponajviše kriza kršćanske ljubavi. Već veliki Papa Leon XIII. upozoruje, da se socijalno pitanje ne će riješiti nikakvim čisto »socijalnim« reformama, da su naime ove sasvim nemoguće, ako duh svijeta ostaje sebičan, ako nema one velike ljubavi, koja pokreće svijet i zvijezde. Papa Pijo XI. nastavlja djelovati u tom pravcu i daje katolicima upute, kako će pravilno sudjelovati u rješavanju teških i sudbonosnih pitanja bijede, neuposlenosti i gospodarske potlačenosti. Na to ga nuka ljubav Kristova, kome se smili bijedni puk, što umire od bijede i gladi. Kršćanska djelotvorna i požrtvovna ljubav, to je zov našega vremena i najpreča potreba naših dana. »Danas živimo u prilikama«, veli krčki biskup dr. Srebrnić u svojoj korizmenoj poslanici 1933., »koje traže da ljubav prema bližnjemu ne ostane samo stvar pojedinca, nego se mora provađati preko shodnih karitativnih organizacija, to će reći, udruženja, koja se nalaze u službi kršćanske ljubavi. Ali pored toga danas su socijalne prilike u svijetu takve - pomislite samo na desetke milijuna nezaposlenih radnika - da očito zahtijevaju izmjenu današnjeg stanja u društvu s novim, koje bi pravednosti bolje odgovaralo«. Dvije su velike sile na poslu da ovo stanje promijene: komunizam bez Boga i protiv Boga i katolicizam. Od današnjih katolika ovisi, koja će od ovih sila dati smjer novomu svijetu, koji dolazi, i koji mora nadoći. Stoga pozivlje biskup krčki sve katolike, osobito katoličku izobraženu mladež, da na temelju odnosnih papinskih enciklika sustavno proučavaju socijalne i, karitativne probleme -našega .doba i njihovo rješenje. To je, veli, gotovo najvažnije, čemu - uz stručnu izobrazbu - treba posvetiti sve svoje sile. Samo to može nas katolike usposobiti da uzmognemo s razumijevanjem pratiti razvitak daljnjih događaja i da. katolicizam postane u tom razvitku važnim čimbenikom, saradnikom i vođom. Sve je ovo vidio i vršio dr. Merz, te je i u tom pravcu bio pionir hrvatske katoličke omladine i dao joj smjer i pokazao put; Za dra. Merza je Bog 1jubavi jer se on bio posve izgubio u Bogu, on je bio sudionik u neizmjernoj ljubav Božjoj prema ljudima, te ih je to više ljubio, što su bili bijedniji. On je u svom životu bio anđeo tješitelj onima, koje su snašle teške kušnje. Bijednima je i siromašnima davao uvijek desetinu svega, što je zaslužio, a povrh toga i mnogo više. S protivnicima je bio uvijek »gentleman« i nastojao ih je razoružati svojom dobrotom. Socijalnim je problemima našega doba gledao ravno u oči studirajući ne samo knjige, nego izravno život zalazeći medu bijedne, pomažući im dižući ih, proučavajući sustavno socijalne i karitativne upute zadnjih Papa i nastojeći, kako bi postigao, da to i drugi čine, te da se polagano ove upute i želje svete Stolice i kod nas pretvore u jedno veliko djelo kršćanske ljubavi. Dr. Ivan Merz je dakle otvorenim očima gledao u svijet, on je razumio doba, u kojem je živio i zahvatio je u život da mu dade novi pravac, pravac Krista, Gospoda. Budimo ponosni, da je Ivan Merz bio u našim redovima, učimo od njega proučavajmo njegov život i djela, i slijedimo ga!
Uspomena
Bilo je to 1927., kad je dr. Merz boravio na Hvaru. Parobrod, na kojem sam se vračala iz Boke Kotorske stao je par časova u hvarskoj luci. Velikog li iznenađenja, kad sam na obali ugledala dr. Merza! Zovnem ga. Srdačno smo se pozdravili. Odmah je zapazio, da mi vožnja morem ne prija. Zanimao se, da li sam štogod uzela, da mi bude lakše. Nagovarao me, da ostanem na Hvaru. Kad mu rekoh, da sam već kući najavila svoj dolazak, našalio se da i na Hvaru imade pošta, pa se može brzojaviti, da ne dolazim. Naš je razgovor trajao nekoliko časaka. Signal. I brod kreće dalje. Da li si, sveti brate, onda predosjećao da Te od vječnosti dijeli samo godina dana? Jesu li oni, među kojima si na Hvaru vršio apostolat dobrog primjera, slutili da imadu pred sobom čovjeka zrela za nebo? Čovjeka koji se dnevno raspinje na križ i »grize i jede tvrdo drvo križa«? Preda mnom je knjiga La Vie des Saints - Život Svetaca. Knjiga je iz uzorne biblioteke dra. Merza. Darovala mi ju je njegova majka. Tu je ukratko opisan život svetaca za svaki dan u godini sa prikladnom meditacijom. Sveti se naš brat služio ovom knjigom, i mnoga je mjesta podvukao. U duhu ga vidim, kako ozbiljno čita život odabranika Božjih, meditira i primjenjuje zahvaćajući u svoj život. Stvara odluke i korigira sebe. Kad listam po ovoj knjizi dr. Merz mi je blizu. Njegovom rukom podcrtana mjesta mnogo govore: »Sv. Andrija se radovao, kad je ugledao križ, jer je mogao da umre kao njegov božanski Učitelj.« »Kad ugledate izdaleka križ i boli, neka vas jača ova misao: Isus je te sve muke trpio, i još veće i teže, da meni zasladi gorčinu. Ugledavajući se u ovog sv. apostola, nemojte da dršćete, kad vidite zapreke i križ.« Zar ovi reci ne karakterišu dra. Merza? I on moli od Boga, »da sebi stvori tako snažnu bazu, da u praksi ne podlegne križu.« Još me sjeća Tvojih patnja, sveti brate, onaj jednostavni i prosti križ, koji je bio uz Tebe u Tvojim zadnjim časovima. I na grob Ti postaviše granitnu ploču s isklesanim križem. »To je slika Merzove duše i čitavog njegova bića, koje se dugim radom posve pretvorilo u hram Križa Gospodnjega i predvodilo Gospodu orlove i kasnije Križare.«" Vodi nas i dalje sa Križem. Be.
Dođi, idi za mnom! (U spomen Dr. I. Merzu)
Tako mi je On rekao jednog kišovitog jesenjeg dana na gorama ostrva, i tad sam ostavio sve svoje stare prijatelje i pošao za Njim. Otkad mi je dao, u noći pokopa svoga, komadić svog neba, prestao sam se smijati, i najvolim groblja i čemprese. Često, u društvu s ljudima, zagledam se preko njihovih glava, nekud u daljinu... Kao dijete, dižem ruke prema zvijezdama; ;i Sve mi se čini, da su mi one jako blizu, otkad je On tamo pošao. Negda se Vječnosti jako bojah, no, otkad je On »particeps visionis beatificae«, ona mi je domaća, i vuče me kao magnet. Njegovo Križarstvo mi je sveto, jer je u njegove temelje uzidana Njegova lijepa mladost... Dali smo Nebu jednoga Sveca, i Nebo će, za uzvrat, nama dati blagoslov svoj! (…) V., «S Bogom iskren», Nedjelja, Zagreb, 21. svibanj 1933., br. 21, str. 1
S Bogom iskren
Volite čovjeka iskreno. Zašto? Jer se ispod pepela konvencionalnosti otkriva iskra Božje ideje, koja je u svakom originalna. Baš to što je od vas razlićna, draži vam znatiželju i mili vani se. To je pečat tajne Merzova života. Nije iznosio svega. Dapače je bio zagonetan i rođenoj majci. Pa to i ne treba za iskrenost. Treba ovo: što iznosiš, iznosi kakvo jest - pred Bogom, ljudima i samim sobom. U svom je dnevniku govorio Bogu i sebi. Danas govori ljudima. Nije govorio samo jezikom; skoro yiše pojavom; najviše djelima. U svemu svojem izražavao se naravno, kakav je bio. Ova prirodnost, uvjerena proćućena i provedena, značajka je solidne kreposti. Zašto je nijesu svi zapazili? .Jer su za njega imali posebno bojadisane naočale. Zdravom oku bio je svjetla pojava, svjetla do savršenstva. Kao značajke savršenosti ljudi navodi sv. Aifonzo: 1. živu čežnju za svedernim usavršivanjem; 2. čistu nakanu u radu, da Oca razveseliš; 3. radost trpljenja; 4. htjeti samo što Bog hoće. Malo sam poznavao ljudi, na kojima bi se sve ovo tako iskreno zrcalilo, kako na našem Ivanu. Kako iskreno traži mladi student Boga! Ne traži uvjerenje, da jest Bog. To je bistroj mu duši bilo brzo jasno, jer nije navukao oblačina nevaljanština između Sunca i gorskog jezerca duše svoje. Gospodin se nesmetano odrazivao u njegovoj duši. Ivan čezne za savršenošću Božjom: »Neizmjernom je upoznati, u sebi je odraditi. »Budite savršeni kako je Otac vaš..,« Što namjeravaš, Stvoritelju, sa mnom? Zašto puštaš, da me roditelji ne razumiju? Kakove tvoje vrednote treba da otkrije bolest moja?... Kako silan aktivitet razvijaš u ratu, da iz materije kroz trpljenje duha izvajaš veću slavu svoju! Divna li je harmonija tvoja, kad joj je tako lijep odraz u skladu liturgije! Bliz si nam ko lahor prirode licu; radin si za nas u postojanosti prirodnih zakona; silan u lurdskim čudesima; strpljiv u ispovjednom korigiranju; dobar u euharističnom saopćivanju... Čitajte samo životopis, svaka stranica je puna te neugasive čežnje: dublje zaroniti u Boga - mišlju - i - a to vi svete duše razumijete i životom. Životom - ne samo kreposnim, već onim, što je život - onim čovječjim »ja«, koji se osjeća sretnim samo kad utone u Onom, koji je Život. Kad se suoči s Njim, kako iskreno priznaje svoje neznanje, zle sklonosti sina Adamova,. pogreške! Kako ih - pa i male - oštrim riječima označuje. Pa da! On ih takovima smatra, jer ih gleda u svjetlu Savršenoga za kojim čezne, da ma se upriliči »Boga zaboraviti - nikada! Težiti neprestano za ujedinjenjem s njime. Svaki dan - ponajbolje zoru - upotrijebiti jedino za razmišljanja, molitva, i to po mogućnosti u blizini Euharistije, kod Sv. Mise. Taj sat mora da bude izvor dana…« Strana 73. »O Bože, da sam već kod Tebe, najbolje bi bilo! Sažgi plamenom svoga milosrđa sve parasite grijeha, što su se uvukli a moju dušu, pa da dobar i svet stupim u Te!...« Str, 74 Iskrenost stvara u Ivanu ono djetinje raspoloženje, koje traži Isus: »Ako ne budete kao djeca - ne ćete ući u kraljevstvo nebesko« Ivan je došao u velikom stupnju do onoga sam, što se obično postizava tek najbrižnijim roditeljskim i crkvenim uzgojem. Bio je pod izravnim utjecajem Božjim. On mu ostvario: »Kraljevstvo je Božje u vama«. Ivan je uzvraćao izravnim prikazivanjem uma i srca, volje i čežnje: »Znam da bih mogao filozofskom kakvom spekulacijom doći do nemoralnih zaključaka i teorija za život; ali nikada ne bih bio sam nemoralan, dapače bih prezirao i gadio se od nemoralnih ljudi« - osjeća i piše Ivan, kad mu je bilo 19 godina. Kako visoko etičko osjećanje! Tom raspoloženju mnogo je. pridonijela bolest, koja ga je pratila od djetinjstva - i kao da je to bila za nj škola Oca. Najbolje se to vidi po tom. što ona nije u njemu razvila trzavu borbu za život s ljekarijama i sličnim, već nasuprot potpuno predanje u Vječnost Nju je primao u srce i dušu, širio je shvaćanje i težnje u omjeru s Neizmjernošću. Tu će biti vrelo mnogoj njegovoj veličajnoj misli i prispodobi, gigantskom pregnuću, herojskoj žrtvi. Sav život i njegove pojave bilo mu je posve lako promatrati u svijetlu vječnosti. Odatle ona divna bistrina i ispravnost suda u pogledu katol. Akcije. Što je još više, odatle radosno trpljenje. Ono je Ivanu već vrlo rano »sadržaj, smisao i veličina života«. Kako mu je vjera bila čin, djelo, život a ne pusto znanje, pa kako živjeti po vjeri znači odricati se - to je dosljedno i odricanje - spojeno sa svim žrtvama aktivnim i pasivnim - bilo za nj svakdanji kruh i to slatki kruh Očev. Njime daje Otac djeci svojoj najljepšu prigodu zarade za vječnost: njime se djeca Božja najskladnije razvijaju i učvršćuju duhovnom gimnastikom; njime sami stvaraju darove, što će ih izložiti u hramu slave Oca svoga. Ovo shvaćanje resonira dušom i dnevnikom Ivanovim od realne mature u Banjoj Luci, do one, što ju je na zagrebačkoj klinici pred svima nama - a najjasnije pred Ocem nebeskim položio pred pet godina. Osjetio je i Ivan tjeskobu sv. Ure Srca Isusova. No bio je usposobljen i da kaže: »Oče ne moja, nego Tvoja volja budi!« i ispio je čašu bola do dna - mirno – junački. Čas prije nego je išao na operaciju upozorio sam ga, kako P. Đoncoeur naziva pripovijedanje o kreposti i patnji »literaturom« usuprot krutoj realnosti trpljenja. Kad sam ga pohodio na klinici u strašnim bolima smogao je ipak osmjeha i riječi: »Ce n'est pas la literature! Ovo nije literatura!« Radosno trpljenje krepko svjedoči,, da čovjek ne živi sebi već Bogu i visokim idealima. Ivan se bio dovinuo divne slobode duha, kojom mu je središte bilo preneseno iz svoga »Ja« na Boga. »Što Bog hoće!« govorio je rješavajući svoja osobna pitanja jednako kao i društvena poduzeća za Kat. Akciju. Interesi Oca nebeskoga i njegove Crkve bili su i njegovi interesi; pa i pripuštenja Božja, da je ovo ili ono slabije napredovalo - lako je razumio i sve Providnosti prepuštao, učinivši dašto prije, što revan sin za čast Oca može da učini. A. Ć., «Naš veliki čovjek», Nedjelja, Zagreb, 21. svibnja 1933., br. 21, str. 2-3
Naš veliki čovjek
Svaki narod duguje svojim velikanima ne samo zahvalnost, već i trajno i duboko njegovanje njihove uspomene: kult velikih ljudi. Mnogim našim suvremenicima bit će dakako danas još nerazumljivo ili prijeporno, da li Dr, Ivan Merz pripada u red naših hrvatskih i katoličkih velikana. Nije ni čudo. da to pitanje nije još svakome jasno. Ponajviše su zaslužni ljudi još za života bili pred metom svačijega razgovora. Novine su o njima pisale u svojim člancima i kovale ih u zvijezde kao umjetnike ili političare ili mislioce Mase naroda su za mnoge od njih znale pričati interesantnih anegdota i zamišljale ih kao legendarne junake. Među znamenite ljude ove vrsti nije pripadao Ivan Merz, ali ne zato, što bi bio manji od onih drugih, već zato što je svoje životno djelo vršio u zatišju i na terenu, koji nije dostupan čitavoj javnosti i širokim slojevima naroda. Njegova je veličina bila sakrivena, i to ne samo narodu, nego i velikom dijelu njegovih poznavalaca i štovalaca. Tko su i što su veliki ljudi? Mislioci. Pjesnici. Obretnici. Naučenjaci. Državnici. Osvajači. Javno ih mišljenje smatra velikima, ako su stvorili neka važna, vrlo korisna ili vrlo plemenita djela. To su velikani po svojoj fantaziji ili čuvstvu, po misaonoj snazi, po nekoj vidovitosti i intuiciji po organizatornoi sposobnosti ili političkoj pronicavosti. Vrlo su dakle raznolike vrline koje stvaraju velike ljude. No između tih nabrojenih vrlina, po kojima obično svijet traži i svrstava velike ljude ni jedna se ne zove - karakter. A ipak zar nije velikan karaktera najveći i najljepši između svih onih ostalih?! A to ime zaslužuje samo onaj, koji je baš po karakteru tako velik, a ne po kojoj od raznovrsnih drugih odlika. Ovamo ubraja doduše svjetska povijest jednoga Leonidu i Nikolu Zrinjskoga. No još mnogo većma valja ovamo ubrajati kršćanske svece ,ove velikane katoličkoga kršćanstva. Svece promatraju ljudi našega vremena vrlo različitim očima. Svjesni i obrazovani katolik osjeća, da su to najvažniji i najznamenitiji ljudi cijeloga roda ljudskoga. Još jedna druga kategorija katolika voli svece nadasve, a to su čuvstveno-pobožni kršćani, koji se osobito koncentriraju oko nekolicine popularnih svetaca. No ima i treća kategorija uvjerenih katolika koji doduše teoretski priznaju prvenstvo svecima, ali u praksi im većma imponiraju znamenite katoličke ličnosti svjetovnoga karaktera, zaslužne za Boga i vjeru. Njih se više doima jedan Wasmann, Paul Bourget, Mercier, O' Conell, nego li jedan Ferrini, Vianev, don Bosco. Razumijevanje svetosti je dakle i među uvjerenim kršćanima vrlo manjkavo i nije potpuno, a još većma među ljudima, koji nemaju vjerskoga uvjerenja. Već po svojoj naravi velika većina ljudi nema tog talenta, da sebi jasno predoči, u čemu je svetost. A malo liberalnijim krugovima su sveci čak ponešto nesimpatični, jer ih smatraju nekim neprirodnim čudacima. Svemu tome pridonosi i ona umjetnost koja prikazuje svece, u nekoj neprirodnoj vanjštini. U gimnaziji je naš profesor gimnastike za vrijeme »pozora«. opominjao po kojeg đaka: »Kaj se držiš kak sveti Alojziuš« Taj profesor je inače slovio kao dobar katolik. No to neobično i nezgodno držanje tijela i glave prišili su svecima jamačno sami umjetnici, koji su ih slikali ili klesali, jer im je konveniralo, da i u krupnim alirama bude na njihovu djelu nešto markantno, ma i ne bilo vjerno. Uostalom »ništa nova pod suncem!« Kaošto su oni nagnuli glavu svecima za 45° i više, tako je Meštrović nagnuo cijelu hrptenicu svojim likovima profanog karaktera, tako te je jedno rame niže za 25 cm od drugoga, te nas gotovo hvata strah, da se kip ne izvrne na jednu stranu. Pa ipak je činjenica, da mnogi dobri katolici naginju tome, da procjenjuju rang svetosti ovoga ili onoga sveca prema većem ili manjem kutu geometrijskog nagiba glave. Naš Ivan Merz bio je vrlo daleka od svih ekstravagancija ne samo u svojoj spoljašnosti, nego u svemu životu. On dakle ne bi uspio steći simpatije onih ljudi sa geometrijskim tendencijama. Sjajne njegove vrline nijesu se očitovale nikakvim blještavim sjajem, već su bile pomno prekrivene ruhom običnoga svagdašnjega čovjeka. I stoga ćemo lako shvatiti, da velika većina ljudi, što su poznavali Merza nijesu zapravo ni u snu slutili, s kim imadu posla. To, što je on svaki dan na sv. misi i što se pobožno moli nije još ništa izvanredno, jer dandanas ima hvala Bogu sijaset ljtudi, a u kojih ćemo to isto konstatirati. Pa ni sam njegov apostolat, ukoliko ga možemo izvana promotriti, nije u svijetu nikakav raritet danas u doba organizacije i akcije. A tako i sve ostale vidljive vanjske manifestacije Merzova života ne kazuju nam gotovo ništa o tome, tko je on bio, naime čovjek onakve klasične svetosti, koju Crkva često diže na oltare. Ljudi su preslabi psiholozi, a da bi po vanjskim vidljivim znakovima mogli prepoznati duhovno bogatstvo nekoga čovjeka, a najmanje onoga, koji po svome prirodnome i prirođenome držanju postavlja gotovo neprozirnu ploču između svoje unutrašnjosti i svoje vanjštine. Pa ipak! Ta ploča - taj optički izolator - nije mogao ostati potpuno neprozirnim onima, koji su imali prilike, da upravo u nebrojeno slučajeva budu živi svjedoci života i rada toga neobičnoga čovjeka. Između tako mnogobrojnih momenata našlo se dosta i takvih, koji nam sve otkriše. Ostadosmo na mahove zapanjeni i zadivljeni. Poput nečuvene senzacije ili poput egzotične igre prirode ili poput historijskog događaja doživjeli smo časove, kada bi kojim herojskim činom ili izjavom izbila duševna unutrašnjost na površinu kao kakva žarka munja, koja je izdala i odala čovjeka klasične i tipične svetosti. Kako smo mi ljudi slabi psiholozi, a osobito u promatranju vrhunaravnih simptoma, razumljivo je, da smo razmjerno rijetko kada mogli uhvatiti takav bljesak iz neobičnih sfera Tek tko je doživio nekoliko ovakvih doživljaja - zahvaljujući to čestoj svojoj prisutnosti uz našeg velikog čovjeka - mogao je nakon toga tumačiti i mnoge svagdašnje pojave njegova zanimljivog života, te je onda i u tim svagdašnjim pojavama mogao naći dragocjene simptome, koji potpuno rješavaju čitavu zagonetku i tako odgonetati čitavu ličnost. Lako je moguće, da je većini poznavalaca Merzovih mogla uzmanjkati svaka prigoda, u kojoj bi mogli opaziti onaj dragocjeni bljesak, koji otkriva njega u približno pravoj slici. Nimalo ne umanjuje znamenitosti onih dragocjenih časova činjenica, što su ti časovi za nas priproste i prosječne psihologe bili rijetki, a ne svagdašnji. Dokumenti se o svemu tome nalaze u dušama nekolicine naših ljudi, ali i u našim »tefterima«, gdje su vjerodostojno pobilježeni pojedini doživljaji. A glavu bismo mogli dati za to, da nas ni zdrav razum, ni vjerno oko nijesu nikada prevarili u časovima, koji su morali stvoriti u nama jasan i glasan naš sud o tome. tko je bio Dr. Ivan Merz. Svoj sud, a to znači i konačni sud, reći će rimokatolička Crkva. «Križari novoga vijeka», Nedjelja, Zagreb, 21. svibnja 1933., br. 21, str. 4
Križari novoga vijeka
Dr. Merz. Katolička Crkva treba danas u Hrvatskoj svoju jurišnu četu. U novom poganskom društvu naše domovine potrebne su čete pune idealizma, svrhunaravnosti i srčanosti, koje će Crkvi i svećeniku otvoriti put do indiferentnih ili protivnih narodnih masa. Ta avangarda Crkve su bez svake dvojbe kod nas uz mnoge druge katol. vjerske i svjetovne organizacije također i Orlovstvo. Orlovstvo na poseban način na sebi oživotvoruje ideal modernog viteštva i modernih Križara, jer Orlovstvo na osobiti način i posebno ističe duh heroizma, koji je bio značajkom Križara.« Orlov. Straža god. 1928. br. 5.
To su eto riječi dragoga nam pokojnika, dra Merza, koje govori tadanjim orlovima. Mirne pak duše možemo te riječi primjeniti današnjim križarskim četama, Križarima te Križaricama. Dragi nam pokojnik, davši gornji naslov »Križari novoga vijeka« orlovima, nije ni mislio, da će za par godina doista postojati četa, koja će se nazivati tim imenom. On je vidio u orlovima modeme borce za vjeru i katol. Crkva, te ih je zato prozvao Križarima. I mi, koji se danas dičimo križarskim imenom, hoćemo li da se ove njegove riječi potpunoma primijene nama, treba da doista pokažemo i djelom, jesmo li vrijedni toga časnoga imena. U današnje doba treba zaista biti pun herojizma, svaki križar, hoće li da se uzdrži na onoj moralnoj visini, koja se traži od križara, te hoće li da bode borac, Križar za spas duše svoga bližnjega. Često se čuju rijeci: Što će nam Križari? Neće valjda ići danas oslobađati sv. Zemlju! Jest, niti ne treba da idu oslobađati sv. Zemlju, već treba da vojuju za svoju domovinu, da nju oslobode od modernog nekrsta. Moderno bezvjerstvo raširilo je krila širom naše domaje, što više zašlo je i u najzabitnija sela i eto veliko bojno polje, puno neprijatelja, s kojima treba da se bore naši Križari. Jest, domovina naša treba Križara, treba vitezova i heroja, koji će istjerati toga kletog neprijatelja vjere katoličke i po tome i neprijatelja naroda. »Religija je duša narodnosti« kako kaže franc. pisac i obraćenik Louis Bertrand. Onaj, koji narodu oduzima vjeru, religiju, taj mu ubija dušu te je po tome i najveći njegov neprijatelj. Još je jedna posebna dužnost Križara, a ta jest, da budu kao ona sedamdeset i dva učenika Isusova u sv. Pismu, kojima je bila zadaća pripravljati put Gospodinu. U mnogim su selima crkve prazne, dodir svećenika sa vjernicima je veoma malen, što više današnji je vjerski indiferentizam upravo odvojio svećenika i puk. Tu imadu golemu zadaću naše križarske čete, da taj mlaki, indiferentni svijet natrag, privedu k svećeniku. Osobito dobrim primjerom treba da uklone taj jaz između laika i svećenika. No jedna je velika istina. Ono, što čovjek nema, ne može ni drugome dati. I mi kao Križari, hoćemo li da dobro i pobudno djelujemo na druge, treba da smo doista puni vjere, ideala, viteštva i herojizma, koje oznake iznosi naš pok. Dr. Merz, sa glavne osebine Križara. Hoćemo li da s uspjehom radimo u našoj okolini potrebno nam je neko stanovito znanje pogotovo nam moraju biti dobro poznate i jasne vjerske istine. Često put, na žalost, već i od seljaka čujemo gdje kaže: Kakav Bog; sve je priroda. Što papa; On si je sam prisvojio vlast itd. Spominje se i »crni, mračni« srednji vijek i slično. Eto, hoćemo li, da tu uspješno branimo istinu i borimo se kao Križari, potrebno, nam je da smo upućeni u te stvari barem ponešto. Ne traži se od nas mnogo, ne, zato su pozvani drugi, ali glavne vjerske i crkvene istine moraju nam biti jasne, da i sami ne podlegnemo našoj okolini. Držeći se upravo uz našu lozinku: Žrtva, Euharistija, Apostolat, puni idealizma, mladenačke snage i viteštva sigurni smo, da se približujemo k pobjedi. Budemo li provodili život po vjerskim i našim križarskim načelima svaki će odmah opaziti golemu razliku između organiziranog Križara i današnjeg modernog pokvarenog mladića. Neka nam bude uvijek pred očima svijetli primjer blagopokojnog dra Merza, koji je već svojom vanjštinom druge privlačio. U borbu dakle, Križarske rode, za Boga i domovinu.
Proslava 5-god. smrti dra I. Merza
U nedjelju 14. svibnja, svi zagrebački Križari i Križarice proslavili su na. Svečan način. petgodišnjcu smrti dra Ivana Menza, uzor katolika. i križarskog ideologa. U jutro su sva Križ. Bratstva i Sestrinstva s funkcionerima V. K. B.-a i V. K. S.-a prisustvovala sv. misi i pristupila sv. pričesti u crkvi o. o. Isusovaca.U 11 sati održana je svečana komemorativna akademija u dupkom punoj dvorani društva sv. Jeronima. Na akademiji je pjevao dječački zbor sv. Marka »Zdravo Majko od Kamenitih vrata«. Slijedila je recitacija lijepe pjesme Antuna Šende »Božji vitez«, što je uživljeno, izvela s. Mimica Hercigonja. Najvažnija točka programa bio je lijep i iscrpan govor prof. Dušana Žanka »0 dru Ivanu Merzu«, u kojem je prikazao njegove vrline i zasluge, usporedivši ga s najistaknutijim stranim katoličkim radnicima« Nadalje je Stjepan. Rarmljak recitirao »Odabrana poglavlja iz dnevnika dra Merza«, a Mirko Šeper pjesmu Tona Smerdela »Sapetih krila«. Na kraju je opet nastupio dobro uvježbani dječački zbor sv. Marka i otpjevao. »Credo« iz mise »De Beata« od J. Kličke. Poslije podne u 3 sata sastali su se Križari i Križarice pred mirogojskom kapelom i u dugoj povorci pošli na grob dra Ivana Merza. Duhovnik V. K. B. msgr. Beluhan izrekao je molitve za mrtve, a zatim je veleučeni dr. Klarić održao komemorativno nadgrobno slovo iz kojeg vadimo slijedeće: »Tko pomnije promatra i proučava pojavu dra Ivana Merza, pred njegovim će očima iskrsnuti kolos, velikan duha. Kao pomno isklesan granitni kip dotjeran u svojoj cjelovitosti i brižno iscizelovan u svim svojim pojedinostima, takovim će se prikazati herojski karakter dra Ivana Mreza. A umjetnik, koji je taj kip stvorio bio je on sam i milost Božja u njemu. Potaknut milošću Božjom i praćen njezinom pomoći, udarao je on nemilosrdno po kolerički tvrdom granitu naravnih osobina svojega karaktera. Udarao je ustrajno i hrabro, makar su iskre vrcale na sve strane, dok nije isklesao ono, što je spoznao da Bog u njemu od njega traži...« »...On je i sada naš apostol. On će i .ostati našim apostolom, dokgod smjernice, što ih je on zacrtao katoličkom pokretu kod Hrvata ostanu tcmeljem rada organizovane katoličke omladine. Zamukla su doduše njegova usta zauvijek. Nestalo je izmetu nas njegove apostolske pojave. Šaka praha čeka pod teškom grobnom pločom zoru uskrsnuća. No duh njegov boravi medu nama, i sa tog grobnog humka dovikuje nam: Exemplum dedi vobis… Primjer sam vam dao, da kao što sam ja činio i vi činite tako!« »... Ivane, dragi brate i prijatelju! Eva nas opet na Tvome grobu. Evo tvojih roditelja, prijatelja i saradnika. Eva katoličke mladeži, za koju si radio živio i umro. Svi smo se sakupili, da Ti kažemo, da radimo po načelima, koja si nam Ti ostavio, da stupamo stazom, koju si nam Ti utro. Nismo Te zaboravili, i ne ćemo Te zaboraviti. Ne zaboravi ni Ti nas u nebu«. Kad je dr. Klarić svršio, položio je predsjednik V. K. B-a dr. Protulipac na grob kitu cvijeća. Zatim je Hrvatsko Pjevačko Društvo »Branimir« otpjevalo u svečanoj tišini »Credo« nakon kojeg su se sabrani pomalo razišli. Pred grobom uz ostale bio i otac pokojnikov. «Sličice dr. Merza», Nedjelja, 21. svibnja 1933.
Sličice dr Merza
Izašle su prekrasne i vrlo ukusne sličice dra Merza. Mala je fotografija ukrašena s ornamentikom, rukom rađenom, a dolje je doslovce po jedna misao iz dnevnika ili listova dra Merza. Sličice se mogu nabaviti na isti naslov, gdje se može nabaviti životopis Dra Merza.
KLANJEC. Zrinsko-Frankopanska proslava. U nedjelju dne 30. travnja proslavilo- je Bratstvo Križara i Sestrinstvo-u Klanjecu dan obljetnice mučeničke smrti hrvat. boraca bana Petra Zrinskog i kneza Krste Frankopana. Na sv. misi u 9 sati i u jutro sabrala su se sva naša kat. društva u potpunom broju. Bili su prisutni i brojni prijatelji i podupiratelji naših Križara i Križanca. Poslije sv. mise priredili su Križari i Križarice prigodnu akademiju. Posjet je bio odličan. Priredba je lijepo uspjela, napose prekrasno predavanje g Fr. Arbesa, uč. u miru podupiratelja našeg društva. Lijep utisak ostavio je na prisutne deklamacija Malog Križara Medveca. Bog živi! «Iz pisama dr. Ivana Merza», Križ, Zagreb, svibnja 1933., br. 5, str. 3
Iz pisama dra I. Merza
Sv. Križ, 31.VIII.1927. Štovana gospođice! Pošto sam posvršavao HOS-ove spise dospijevam da Vam odgovorim na Vaše cijenjeno pismo od 24. o. mj. Zahvalan sam Vam, jer mi pišete upravo ono, što me veoma zanima, a što se inače ne čita u izvještajima... Ako naše priredbe imadu apostolsku svrhu, to ne smiju da završe »narodnom veselicom«. Time se sav blagoslovni učinak, za kojim idemo, razvodni. Moje je mišljenje, da se sve javne i veće produkcije imadu da završe teoforičkom procesijom ili procesijom sa svijećama ili pjevanjem Tebe Boga hvalimo. U Rimu je tako u Koloseju završio međunarodni kongres katoličke omladine i ostavio je u dušama svih neizbrisivo lijepe dojmove… U sv. molitve se i nadalje preporuča i zahvaljuje za dosadašnje molitve. Moj pozdrav roditeljima
Zagreb, 21.II.1928. Štovana gospođice! Zahvaljujem Vam se na pismu i na porukama. Međutim je prvi dio već otputovao u Krk presv. Srebrniću i on će ga vjerojatno direktno poslati Katoličkom Tjedniku. Drugi dio, koji se tiče orlovstva, mislim, da treba još da čeka, jer psihološka dispozicija nije sazrela… Najprije će tu morati da se stvori jedinstveno mišljenje. Plan je već gotov, ako Bog da zdravlje i milosti u ovoj sezoni će se stvar jače pomaknuti naprijed. S drage strane Vam to dokazuje, da… se iz atmosfere, koja hoće da paktira s duhom ovog svijeta, koja kao da hoće da balansira na granici, t. j. hoće da ostane unutar Crkve, ali ne će da čini više nego li se bezuslovno traži, da se, velim, iz te atmosfere minimalizma istrgnu oni, koji u spremni ne za politički ili socijalno-ekonomski ili nacionalni - već upravo za ćudoredni apostolat, koji je najpotrebniji; jer radi nećudorednih plesova, knjiga, kazališta, kupališta, odjeće, mnoge duše propadaju. Postanemo li i mi popustljiviji, naša organizacija odstupa od cilja, radi kojeg je stvorena i tada bi neminovno morala nastati dekadansa i propast. Uzdajmo se u Gospoda, da do toga ne će doći… Kad ne ide drugačije, čovjek si u svijetu mora da sastavi samostansku regulu i po njoj da živi. Ne pomišljate li možda na 8 dnevne duhovne vježbe i na filozofsko-teološki tečaj za sebe? Uz pozdrav i preporuku u Kristu «Najnoviji glasovi štampe», Križ, Zagreb, svibnja 1933., br. 5, str. 3
Najnoviji glasovi štampe o dr. Ivanu Merzu.
Najednom bez priprave i bez prelaza, stoji pred nama dijete - Božji umnik. Pravi mladi Izrael, hrvač s Bogom. U najmlađoj dobi rastvorila je tomu čudnom čovjeku neka nadnaravna, nevidljiva ruka svu silnu problematiku duha, svijeta i vječnosti. Bog mu se je objavio i u makrokozmu i u mikrokozmu. I sve božansko postalo je u njemu za čas život realnost? Onaj gusti zastor, što nama drugima zastire poglede u onu stranu tijela, kod njega kao da je bio providan. On Boga vidi i pipa. I kao da je nadahnut, pogađa njegove želje i čuje njegov glas. Bez vođe, bez pomoćnika, bez udžbenika, bez teorije, bez novicijata, bez sjemeništa, bez obitelji nalazi on put k svetosti. Duh ga tjera; nevidljivi svijet u njemu radi. Vrhunaravni agens milosti vječni je njegov dvojnik - alter ego. Odmah na početku ima njegova krepost na sebi nešto starački zrelo i savršeno. Narav se javlja, ali duh je drži na uzdi jednom rukom, koja pretpostavlja iskustvo čitava ljudskog života. I stalno buja i teče ta rijeka čudnost, ulivenog milosnog života. Kao elemenat se ona širi i u daljinu i u dubinu, Ivan se projicira. Dobiva svoju misiju. Život mu se sljubljuje s Crkvom. Dvije vrhunaravne stvarnosti. Božji čovjek i Božje carstvo u svijetu, saživljuje je se u milosnoj, duhovnoj simbiozi. Um i volja postaju oruđe Providnosti. Druge povlači za sobom. Postaje savjetnik i ideolog. Ubacuje punom šakom elemente duha i crkvenosti u naš katolički narodni život.
Na Merzu su, čovjek bi skoro smjelo rekao, milost i duhovni svijet eksperimentalno dokazani. Njegov vjerski razvitak i ascetsko sazrijevanje, osobito na početku njegova duhovnog puta, nemaju naravne eksplikacije. On je sasvim samonikao duhovni plod. Svoje sokove on nije povukao sa zemlje. Nigdje ih oko njega nema. Ako nećemo da se na njemu ogriješimo o načelo dovoljna razloga, moramo priznati metafiziku milosti i nevidljivoga svijeta. Ona ga prožima sve jače i jače. Bez nje ne može se Merza uopće razumjeti. On je proćutio, što je Crkva. Doživio ju je u sebi. Uklopio se u nju život, a da ga nije ni u čem okljaštrio. On je znao da na to staro rodno stablo cijepi uvijek nove životne mladice. Da čitav katolički javni život navrne na taj radikalni Božji elemenat vrhunaravnog svijeta. On je s Crkvom i od Crkve živio. On je znao, što je Papa, što biskup, što svećenik, što Crkva i hierarhija. Na Crkvi je on radio. A da je dobro radio, tomu smo svi mi svjedoci. A biće svjedoci i deceniji, što dolaze. Dr. Č. Č. »Kat. Tjednik«, br. 18.
»Ivan se od vjerske spoznaje običnog dječaka, u čijoj je okolici više bilo moda priznavati se katolikom, nego izrazito katoličko shvaćanje, uzdiže do gledanja jednog intelektualca i askete, koji Promatra prirodu i ljude oko sebe samo kao djelo Božje, pa kako sve od Njega ima svoj početak, tako treba da i teži prema Gospodinu Bogu. Jedan veoma obrazovan, asketski raspoložen moj prijatelj, direktor gimnazije, reče mi 4.VII.1932., da je ta knjiga prava sreća za hrvatski narod, i da bi mi mogli mnogo očekivati u budućnosti za katoličku stvar, ako bi se ona dosta čitala. Na mene je ona učinila jači dojam, nego ijedna dosad čitana knjiga, a čitao sam je dugo...« Dr. fra K. Ivić, »Franjevački Vjesnik« br. 2, str. 39 i br. 3. str. 81. Dr. D. K., «Dr. Ivan Merz – uzor modernog katolika», Križ, Zagreb, svibanj 1933., br. 5, str. 1-2
Dr. Ivan Merz – uzor modernog katolika
Još do nedavno moglo je možda biti katolika, koji su se ponosili time, što su katolici, ali su svoj katolicizam sveli na onu najmanju mjeru, koja je bila moguća. Bila je to posljedica različitih struja, koje su nastale i razvile se izvan katoličke Crkve, ali su svojim utjecajem zahvatile i one, koji su se ponosili katoličkim imenom. Suvremeni katolicizam nasuprot uočio je ovu činjenicu i on nastoji da se otrese ovih primjesa, te želi, da katolici budu doista potpuni katolici, da u svemu misle, rade i djeluju katolički. 1. Modernom katoliku nije više dosta da se osjeća obvezanim, da svake nedjelje i blagdana ide slušati svetu misu, i da svake godine o uskrsu ide svetoj ispovijedi pričesti. Modernog katolika ne vodi u crkvu i k svetim sakramentima misao, da sa na to veže obveza, koju ako prekrši, onda je smrtno sagriješio. Moderni katolik vrlo dobro znade za ovu obvezu, on je poštuje i vrši ono, na što ga ona obvezuje, ali to nije sve, to nije čak ni ono glavno. On povrh toga osjeća i potrebu svoje duše, da usred svijeta, njegove buke i vreve i njegovih opasnosti i nemira, živi skrovitim životom u Bogu. On želi biti i svijesno bliz Onomu, za koga veli sveti Pavao, da u njemu živimo, mičemo se i jesmo. On želi sve više biti dionikom Božanskog života, po velikom daru posvetne milosti Božje. I zato moderni katolik, poput starih kršćana ne polazi više svetoj misi i svetim sakramentima samo stoga, jer bi inače smrtno sagriješio, nego u prvom redu stoga, jer je u svetoj misi i u svetim sakramentima nepresušno vrelo Božanskog života. Zato moderni katolik ne polazi svetoj misi i svetim sakramentima samo onda, kad ga na to Crkva pod grijeh obvezuje, nego uvijek, kad mu to prilike dopuštaju, ali dakako prije svega onda, kad to Crkva od njega traži. Tko je to shvatio, taj je shvatio možda najosnovniju crtu duševnosti dra. Ivana Merza. On je sam rekao o sebi, da se »kreće u dragome Bogu kao riba u moru«. Njemu je Gospod uvijek prisutan, kako svjedoče i najmanji događaji iz njegova života, tako n. pr. Oni, koji su navedeni u životopisu na str. 216. Zato je dr. Ivan Merz živio na zemlji tako, kao da je njegova domovina nebo, kako kaže P. Hausherr o njemu. Dr. Merz je bio, nastavlja P. Hausherr, ne samo u prisutnosti Božjoj, nego zapravo uronjen u Boga, ispunjen Bogom više nego je spužva ispunjena oceanom. Zato je dr. Merz posjedovao onaj toliko značajni i neizrecivi mir Kristov, što ga svijet ne može dati. Zato je dr. Merz živio doduše u svijetu, ali ipak iznad i izvan ovoga svijeta, jer je našao u Bogu svu svoju sreću i jer se oslobodio od svake potražnje za ličnim interesima, svake lične želje i svake lične koristi i utjehe. Sve mu je bilo: Bog. 2. Sve su ostale oznake, koje sjedinjujemo sa slikom i uspomenom na dra. Merza, u vezi s onim, što smo dosad rekli. Posebice je njegov liturgijski život i liturgijsko shvaćanje pobožnosti posljedica ove osnovne crte Merzove duševnosti. Moderni katolik nije više zadovoljan s time, da kod svete mise moli krunicu, kako je god inače krunica lijepa, korisna i hvalevrijedna pobožnost, niti da pjeva pobožne pjesme, niti da čita iz molitvenika molitve, koje nemaju ništa zajedničko s novozavjetnom žrtvom, što je u ime Kristovo i u ime cijele Kristove Crkve prinosi svećenik na oltaru. Moderni katolik, potaknuti od same sv. Crkve, želi da živo prati sve ono, što se otajstvenim načinom zbiva na oltaru, da moli zajedno sa svećenikom i da učestvuje u svetoj žrtvi. Tako su pribivali svetoj misi prvi kršćani, a želja je svete Crkve, da se ovaj duh opet obnovi u kršćanskom puku. Sveti Otac papa Pijo XI. posebice ističe, da želi, da vjernici ne bi prisustvovali svetim činima i obredima samo kao nijemi gledaoci, nego u punom osjećaju uzvišenosti i ljepote liturgijskih obreda. Zato je dr. Merz svaki dan s misalom u ruci »molio svetu misu«, t. j. pratio tačno sve obrede i sve molitve kod svake svete mise, kojoj je prisustvovao. Dru. Merzu je »Gospod Bog život, a ljudske su duše ono gledalo u kojemu se ovaj Božanski Život zrcali. Umjetnički refleks unutarnjega Božjeg života u nama je naša sveta liturgija. Ona bez prestanka, dan i noć, zimi i ljeti, od generacije do generacije svira poput kakvog orijaškog orkestra Božju slavu i šalje svoje raznoglasne zvukove i melodije natrag svome Začetniku«. I doista: sama sveta Crkva pjeva na dan posvećenja crkve: Taj stan stanara blaženih (t. j. crkva Božja) Sveđ ori se od pjesama I Gospoda Trojedinog Uzvisuje bez prestanka. S njim i mi pjesmu združimo K Sionu svetom težeći. Zato je dr. Merz već 1924. savjetovao katoličkoj omladini da prisustvuje svetoj misi moleći svetu misu iz misala, te da se tako pridruži onom orijaškom orkestru Božjih anđela i svetaca, koji Gospoda trojedinog uzvisuju bez prestanka. 3. Kod modernog se katolika opaža jaka težnja za tim, da i svjetovnjaci sudjeluju u životu i radu Crkve. Svjetovnjaci ne žele biti samo »objekt«, samo predmet crkvenog rada i nastojanja, oni žele biti i »subjekt«, i nosilac toga rada. Ovo je gledište i ova je želja u izvjesnoj mjeri veoma opravdana, premda u sebi krije ne male pogibli, ako se ova želja i ovo nastojanje svjetovnjaka shvati nekom samostalnom težnjom koja se razvija i djeluje neovisno ili i samo usporedno s djelovanjem Svetog Oca Pape, biskupa i svećenika, kojima je povjereno da vode i upravljaju svjetovnjake u Kristovoj Crkvi. Apostolski se rad i nastojanje svjetovnjaka treba razvijati u skladu s ustavom katoličke Crkve, kako ga je dao Krist i koji je nepromjenljiv, naime u radosnoj poslušnosti prema crkvenim poglavarima, koje je Krist odredio. Laički apostolat ne djeluje dakle ni neovisno, mimo, ni usporedno, nego u svemu ovisno od Svetog Oca Pape i nadležnog biskupa. S ovog gledišta postaje shvatljivom Katolička Akcija, koju je Papa Pijo XI. proglasio sudjelovanjem svjetovnjaka u hierarhijskom apostolatu. Katolička je Akcija dakle službeno ispunjenje onoga, za čim teže katolički svjetovnjaci, jer daje i katoličkim svjetovnjacima mjesta u odgovornom radu i nastojanju Crkve kao cjeline. Po Katoličkoj Akciji katolički svjetovnjak nije više samo predmet, nego i nosilac dušobrižništva, on ne stoji samo pasivno prema Crkvi, on sačinjava Crkvu, odnosno jedan njezin dio, I nije u Crkvi samo pasivan, nego i aktivan. Dakako, da je ta djelatnost potpuno usklađena s hierarhijskim nepromjenljivim ustrojstvom katoličke Crkve, te se razvija u svemu skladno i podređeno Svetom Ocu Papi i mjesnom biskupu. Dr. Merz, po riječima P. Hausherra, »ništa drugo nije ni sanjao, nego samo iscrpsti svoj život u službi Bogu i u službi djece Božje«. Zato je dr. Merz bio kod nas i morao je biti kod nas prvim zastavnikom papine Katoličke Akcije. On Katoličku Akciju uvodi u vidokrug i u život katoličke omladine već svojom Zlatnom Knjigom. A onda je kasnije dr. Ivan Merz bio prvi zastavnik i prvoborac za načela Katoličke Akcije, kako je nauča i želi Papa Pijo XI. Dr. Mcrz preuzima od Pija XI. Katoličku Akciju kao veliko udruženje katolika, koji putem toga udruženja žele da zastupaju, učvršćuju, brane, šire i primjenjuju katolička načela u privatnom, porodičnom i javnom životu. Ova se Katolička Akcija ima u svemu razvijati prema uputama Svete Stolice i nadležnih biskupa i nikad se ni na koji način ne smije povezati s kojom mu drugo političkom strankom ili težnjom, jer bi time prestala biti ono, što u zbilji ima da bude: čisto vjerskom zajednicom složnih katolika jednog naroda, pa i čitavoga svijeta, za primjenu i obranu Kristova kraljevstva na zemlji u ličnom životu svakog pojedinca, u životu porodice i u javnom životu. 4. Naročita je značajka modernog katolicizma poslušnost, odanost i ljubav prema Papi. Papa je, kao nasljednik svetog Petra na biskupskoj stolici rimskoj i kao namjesnik Kristov na zemlji, vrhovni poglavar Katoličke Crkve u svemu. Modernom katoliku nije katolička Crkva u svom radu i nastojanju neki strogi učo, koji samo uči i traži da se znade i vrši, što on zadaje i traži, nego živa zajednica svih vjernih, kojoj je glava Krist Gospod; na zemlji je ta zajednica vidljiva i ima vidljivu glavu u svetom Ocu Papi, rimskom biskupu, nasljedniku sv. Petra i namjesniku Kristovu. Dru Merzu je Papa »živi Krist na zemlji« i zato ga Ivan; toliko poštuje i tolikim zanosom ljubi. Zato Ivan propovijeda ljubav prema Svetom Ocu Papi, te je doista poštovanje, poslušnost i živa ljubav prema Papi ona velika i sveta baština, koju je Ivan Merz namro najnovijoj generaciji hrvatske katoličke omladine. 5. Kao sasvim naročitu značajku svojih vjernih istaknuo je sam Krist Gospod požrtvovnu međusobnu ljubav. Kršćanska je ljubav bila ona značajka, po kojoj su i pogani raspoznavali kršćane govoreći: gledajte, kolika je njihova ljubav! Moderni svijet ne pozna kršćanske ljubavi kao što je nije poznavao ni poganski. Moderni svijet pozna samo egoizam i njegovo pravo jačega. Kad govorimo o krizi, možda zaboravljamo, da je gospodarskoj krizi prethodila i uzrokovala je kriza duhovnih vrednota, a ponajviše kriza kršćanske ljubavi. Već veliki Papa Leon XIII. upozoruje, da se socijalno pitanje ne će riješiti nikakvim čisto »socijalnim« reformama, da su naime ove sasvim nemoguće, ako duh svijeta ostaje sebičan, ako nema one velike ljubavi, koja pokreće svijet i zvijezde. Papa Pijo XI. nastavlja djelovati u tom pravcu i daje katolicima upute, kako će pravilno sudjelovati u rješavanju teških i sudbonosnih pitanja bijede, neuposlenosti i gospodarske potlačenosti. Na to ga nuka ljubav Kristova, kome se smili bijedni puk, što umire od bijede i gladi. Kršćanska djelotvorna i požrtvovna ljubav, to je zov našega vremena i najpreča potreba naših dana. »Danas živimo u prilikama«, veli krčki biskup dr. Srebrnić u svojoj korizmenoj poslanici 1933., »koje traže da ljubav prema bližnjemu ne ostane samo stvar pojedinca, nego se mora provađati preko shodnih karitativnih organizacija, to će reći, udruženja, koja se nalaze u službi kršćanske ljubavi. Ali pored toga danas su socijalne prilike u svijetu takve - pomislite samo na desetke milijuna nezaposlenih radnika - da očito zahtijevaju izmjenu današnjeg stanja u društvu s novim, koje bi pravednosti bolje odgovaralo«. Dvije su velike sile na poslu da ovo stanje promijene: komunizam bez Boga i protiv Boga i katolicizam. Od današnjih katolika ovisi, koja će od ovih sila dati smjer novomu svijetu, koji dolazi, i koji mora nadoći. Stoga pozivlje biskup krčki sve katolike, osobito katoličku izobraženu mladež, da na temelju odnosnih papinskih enciklika sustavno proučavaju socijalne i, karitativne probleme -našega .doba i njihovo rješenje. To je, veli, gotovo najvažnije, čemu - uz stručnu izobrazbu - treba posvetiti sve svoje sile. Samo to može nas katolike usposobiti da uzmognemo s razumijevanjem pratiti razvitak daljnjih događaja i da. katolicizam postane u tom razvitku važnim čimbenikom, saradnikom i vođom. Sve je ovo vidio i vršio dr. Merz, te je i u tom pravcu bio pionir hrvatske katoličke omladine i dao joj smjer i pokazao put; Za dra. Merza je Bog 1jubavi jer se on bio posve izgubio u Bogu, on je bio sudionik u neizmjernoj ljubav Božjoj prema ljudima, te ih je to više ljubio, što su bili bijedniji. On je u svom životu bio anđeo tješitelj onima, koje su snašle teške kušnje. Bijednima je i siromašnima davao uvijek desetinu svega, što je zaslužio, a povrh toga i mnogo više. S protivnicima je bio uvijek »gentleman« i nastojao ih je razoružati svojom dobrotom. Socijalnim je problemima našega doba gledao ravno u oči studirajući ne samo knjige, nego izravno život zalazeći medu bijedne, pomažući im dižući ih, proučavajući sustavno socijalne i karitativne upute zadnjih Papa i nastojeći, kako bi postigao, da to i drugi čine, te da se polagano ove upute i želje svete Stolice i kod nas pretvore u jedno veliko djelo kršćanske ljubavi. Dr. Ivan Merz je dakle otvorenim očima gledao u svijet, on je razumio doba, u kojem je živio i zahvatio je u život da mu dade novi pravac, pravac Krista, Gospoda. Budimo ponosni, da je Ivan Merz bio u našim redovima, učimo od njega proučavajmo njegov život i djela, i slijedimo ga! «Uspomene», Križ, Zagreb, svibanj 1933., br. 5, str. 2
Uspomene
Bilo je to 1927., kad je dr. Merz boravio na Hvaru. Parobrod, na kojem sam se vračala iz Boke Kotorske stao je par časova u hvarskoj luci. Velikog li iznenađenja, kad sam na obali ugledala dr. Merza! Zovnem ga. Srdačno smo se pozdravili. Odmah je zapazio, da mi vožnja morem ne prija. Zanimao se, da li sam štogod uzela, da mi bude lakše. Nagovarao me, da ostanem na Hvaru. Kad mu rekoh, da sam već kući najavila svoj dolazak, našalio se da i na Hvaru imade pošta, pa se može brzojaviti, da ne dolazim. Naš je razgovor trajao nekoliko časaka. Signal. I brod kreće dalje. Da li si, sveti brate, onda predosjećao da Te od vječnosti dijeli samo godina dana? Jesu li oni, među kojima si na Hvaru vršio apostolat dobrog primjera, slutili da imadu pred sobom čovjeka zrela za nebo? Čovjeka koji se dnevno raspinje na križ i »grize i jede tvrdo drvo križa«? Preda mnom je knjiga La Vie des Saints - Život Svetaca. Knjiga je iz uzorne biblioteke dra. Merza. Darovala mi ju je njegova majka. Tu je ukratko opisan život svetaca za svaki dan u godini sa prikladnom meditacijom. Sveti se naš brat služio ovom knjigom, i mnoga je mjesta podvukao. U duhu ga vidim, kako ozbiljno čita život odabranika Božjih, meditira i primjenjuje zahvaćajući u svoj život. Stvara odluke i korigira sebe. Kad listam po ovoj knjizi dr. Merz mi je blizu. Njegovom rukom podcrtana mjesta mnogo govore: »Sv. Andrija se radovao, kad je ugledao križ, jer je mogao da umre kao njegov božanski Učitelj.« »Kad ugledate izdaleka križ i boli, neka vas jača ova misao: Isus je te sve muke trpio, i još veće i teže, da meni zasladi gorčinu. Ugledavajući se u ovog sv. apostola, nemojte da dršćete, kad vidite zapreke i križ.« Zar ovi reci ne karakterišu dra. Merza? I on moli od Boga, »da sebi stvori tako snažnu bazu, da u praksi ne podlegne križu.« Još me sjeća Tvojih patnja, sveti brate, onaj jednostavni i prosti križ, koji je bio uz Tebe u Tvojim zadnjim časovima. I na grob Ti postaviše granitnu ploču s isklesanim križem. »To je slika Merzove duše i čitavog njegova bića, koje se dugim radom posve pretvorilo u hram Križa Gospodnjega i predvodilo Gospodu orlove i kasnije Križare.«" Vodi nas i dalje sa Križem. Be. «Dođi, idi za mnom», Križ, Zagreb, svibanj 1933., br. 5, str. 2
Dođi, idi za mnom
Tako mi je On rekao jednog kišovitog jesenjeg dana na gorama ostrva, i tad sam ostavio sve svoje stare prijatelje i pošao za Njim. Otkad mi je dao, u noći pokopa svoga, komadić svog neba, prestao sam se smijati, i najvolim groblja i čemprese. Često, u društvu s ljudima, zagledam se preko njihovih glava, nekud u daljinu... Kao dijete, dižem ruke prema zvijezdama; ;i Sve mi se čini, da su mi one jako blizu, otkad je On tamo pošao. Negda se Vječnosti jako bojah, no, otkad je On »particeps visionis beatificae«, ona mi je domaća, i vuče me kao magnet. Njegovo Križarstvo mi je sveto, jer je u njegove temelje uzidana Njegova lijepa mladost... Dali smo Nebu jednoga Sveca, i Nebo će, za uzvrat, nama dati blagoslov svoj! (…) D. Žanko, «Apoštolska duša dra I. Merza», Križ, Zagreb, svibanj 1933., br. 5, str.3
Apoštolska duša dra I. Merza
»Jedini Gospodin neka mi pomogne, jer čovjek sam iz sebe ne može ništa!« Dr. I. Merz, 5.III. 1918.
Problem katoličkog apostola nije tako jednostavan, kao što se na prvi mah čini, promatran na brzu ruku i sa nekog organizatornog stanovišta. Lako je zapaziti dvije činjenice, koje mnogoga zbunjuju: 1. Da su uspjesi bez ikakove proporcije sa slinim trudom, koji se u akciju ulaže. 2. Da mnogi katolički apostol u svome poslu sve polaže na naravna sredstva, boreći se oružjem svojih neprijatelja, a da pri tom posve glatko zanemari nadnaravna sredstva i postane kukavni »praporac koji zveči«. I prvi i drugi slučaj je podvrgao temeljitoj psihološkoj analizi M. Chantard u svome djelu »Duše apostolskoga djelovanja« i došao do teških zaključaka, koji se jednom misli mogu izraziti ovako: apostolska djelovanje katolika bez nadnaravnih sredstava i bez ličnog života u Bogu ne koriste nikome. To je »hereza rada«, kojom se ne spasavaju duše, nego samo pravi galama. Iz toga će nam biti ponešto jasnija ona zagonetna pojava, utjecaja jedne duše na drugu. Dok jedna duša izgovara riječima jednu ideju u namjeri, da ta ideja prožme nutarnji život onoga, koji prima, događa se često, da taj ne primi sasvim ništa i ostaje ojađen i prezren. Zašto? Može biti i zato, jer sam u sebi nema izvjesne »kulturnosti« da primi i doživi, ali najčešće to biva zato, jer osjeća da mnoge riječi i izgovorene ideje stoje sasvim izolirane, da za njima ne stoji njihov subjekt, na kojega bi se organički naslanjale, i od kojega bi dobivale svoju nutarnju moć. Ljudska duša posjeduje neprevarljivo svojstvo da raspoznava: da li joj se govori uvjerljivom silom, koja izvire iz ličnog dubokog proživljavanja jedne ideje, ili joj se govori praznim, naučenim, tuđim riječima poput papige. Zakon je siguran: što god se dublje kroz riječi osjeća osobni upliv kulturnoga tvorca, tim dublji je dojam riječi na kulturnost subjekta, koji prima. Kako ova istina ima tragičnih posljedica baš na religijoznom području! Ako igdje, tamo se može maskirati duša. Koliko je religijoznih konferencija i propovijedi ostavilo potpuno nedirnutu našu dušu? Koliko puta tragična, sablasna šutnja zavlada u dušama, dok se svodovlje trese od gromke riječi inteligentnog i govornički dotjeranog propovjednika? Koliko promašenih govora i koliko besplodnih akcija katoličkih apostola? Dr. Ivan Merz je to dobro znao. Stoga je temeljem svakoga apostolskoga rada i uspjeha smatrao »naš lični odnošaj prema Isusu, koji u nama mora da živi«. Sredstvima vlastite vjerske izgradnje u tu svrhu smatrao je kako sam piše: »… dnevnu jutarnju meditaciju, često prisustvovanje sv. misi i primanje sv. sakramenata, dnevno ispitivanje savjesti i dnevno duhovno štivo. Činimo 1i to, tada će Isus u nama sve više i jače živjeti, razumjet ćemo bolje smisao života i ekonomiju spasa i uvidjet ćemo, s kojom ljubavlju naša Ljubav - Isus - ljubi svaku pojedinu dušu. I jer Isus čezne i strepi za svakom pojedinom dušom, jer je ona stvorena za vječno blaženstvo, to se ta čežnja za dušom naših bližnjih prenosi od Isusa na nas i u nama se rađa želja, da stavimo u Isusov naručaj, za koji su one i stvorene, sve te duše. Prvi smo korak učinili time, što smo vlastitu našu slobodu stavili u službu Isusove volje. Drugi je korak naš osobni saobraćaj s našim drugovima. U svakoj zgodi, posve nehotice, mora iz nas da struji onaj nadnaravni mir, ono počivanje u Bogu, kojega smo mi dionici. Mi ćemo u duši našega, bližnjega, koji nije naš pristaša, razmatrati jedan predmet od neizmjerne vrijednosti, koji bi se poput stakla razbio, kad bi smo ga nezgodno primili. Budimo zato oprezni; budimo puni milosrđa i strpljivosti s našim protivnicima. »U svakom času oni sebi moraju biti svjesni, da mi u njima ljubimo nešto, čega vrijednost oni sami ne poznaju, i da smo im spremni pomoći u najneznatnijim stvarima. Bude li svaki naš organizovani član s tom ljubavlju saobraćao sa svojim drugovima, to će se stvoriti oko same organizacije neki ugođaj, neka misteriozna i miomirisna atmosfera, i čim koji od naših drugova stupi u kontakt s jednim od naših članova, imat će osjećaj, da se tu radi o jednom velikom svijetu, koji ono tek naslućuje, a još ga ne poznaje« (Životopis Dr. I Merza, str. 254.) Tu u tom portretu apostola leži sva tajna Ivanova djelovanja »iznutra, a nipošto izvana« na sve ljude, s kojima je došao a dodir, pa bili njegova mišljenja ili ne bili. Njegov, govor je bio njegov život. Posve ispravno je za mnoge napisao jedan njegov prijatelj: »... bio je moj apostol, čiju sam apostolsku dušu gledao nekako kao svoju djetinju dušu, i u njemu vidio kao sebe u onome najboljemu, što sam igda imao, osjećao, činio...« «Program za proslavu 5-god. smrti dra Merza u Zagrebu», Križ, Zagreb, svibanj 1933., br. 5, str. 3
Program za proslavu 5-god. smrti dra Merza u Zagrebu
1. Dne .14.V. (u nedjelju) svi zagrebački Križari i Križarice prisustvuju svečanoj sv. misi u crkvi Srca Isusova, u četvrt 8 sat. Za vrijeme sv. mise korporativno primanje sv. Pričesti. Kratku propovijed o krepostima dr. I. Merza drži o. I. Kozelj. 2. U 11 sati u Jeronimskoj dvorani komemorativna akademija, na kojoj govori prof. Žanko. 3. u 3 sata poslije podne zajednički pohod svih Križara i Križarica na grob dr. Merza. Sastanak pred mirogojskom kapelicom, odakle se u redovima kreće do groba. Povorku predvodi Msgr. dr. Beluhan, duhovnik V. K. B-a, koji vodi i molitvene funkcije na grobu. Govor dr. M. Klarć. Pjevanje koralnog Credo. «Iz pisama dra I. Merza», Križ, Zagreb, svibanj 1933., br. 5, str. ?
Iz pisama dra I. Merza
Sv. Križ, 31.VIII.1927. Štovana gospođice! Pošto sam posvršavao HOS-ove spise dospijevam da Vam odgovorim na Vaše cijenjeno pismo od 24. o. mj. Zahvalan sam Vam, jer mi pišete upravo ono, što me veoma zanima, a što se inače ne čita u izvještajima... Ako naše priredbe imadu apostolsku svrhu, to ne smiju da završe »narodnom veselicom«. Time se sav blagoslovni učinak, za kojim idemo, razvodni. Moje je mišljenje, da se sve javne i veće produkcije imadu da završe teoforičkom procesijom ili procesijom sa svijećama ili pjevanjem Tebe Boga hvalimo. U Rimu je tako u Koloseju završio međunarodni kongres katoličke omladine i ostavio je u dušama svih neizbrisivo lijepe dojmove… U sv. molitve se i nadalje preporuča i zahvaljuje za dosadašnje molitve. Moj pozdrav roditeljima
Zagreb, 21.II.1928. Štovana gospođice! Zahvaljujem Vam se na pismu i na porukama. Međutim je prvi dio već otputovao u Krk presv. Srebrniću i on će ga vjerojatno direktno poslati Katoličkom Tjedniku. Drugi dio, koji se tiče orlovstva, mislim, da treba još da čeka, jer psihološka dispozicija nije sazrela… Najprije će tu morati da se stvori jedinstveno mišljenje. Plan je već gotov, ako Bog da zdravlje i milosti u ovoj sezoni će se stvar jače pomaknuti naprijed. S drage strane Vam to dokazuje, da… se iz atmosfere, koja hoće da paktira s duhom ovog svijeta, koja kao da hoće da balansira na granici, t. j. hoće da ostane unutar Crkve, ali ne će da čini više nego li se bezuslovno traži, da se, velim, iz te atmosfere minimalizma istrgnu oni, koji u spremni ne za politički ili socijalno-ekonomski ili nacionalni - već upravo za ćudoredni apostolat, koji je najpotrebniji; jer radi nećudorednih plesova, knjiga, kazališta, kupališta, odjeće, mnoge duše propadaju. Postanemo li i mi popustljiviji, naša organizacija odstupa od cilja, radi kojeg je stvorena i tada bi neminovno morala nastati dekadansa i propast. Uzdajmo se u Gospoda, da do toga ne će doći… Kad ne ide drugačije, čovjek si u svijetu mora da sastavi samostansku regulu i po njoj da živi. Ne pomišljate li možda na 8 dnevne duhovne vježbe i na filozofsko-teološki tečaj za sebe? Uz pozdrav i preporuku u Kristu «Bjelovar. Komemoracija za dra. Ivana Merza», Nedjelja, Zagreb, br. 22, 28.5.1933.
Bjelovar. Komemoracija za dra. Iv. Merza
Bjelovarski Križari i Križarice održali su dne 14. o. mj. komemoraciju za blagopokojnog dra Ivana Merza. Brat Franjo Kostanjevac je prikazao u predavanju: »Dr. Ivan Merz i Katolička Akcija« rad dra Merza u katoličkim organizacijama. Brat Mirko Jendrijev deklamirao je pjesmu: »Božji vitez«, a na svršetku je održano predavanje: »Dr. Ivan Merz, naš uzor«, koje je predavač završio s ovim riječima: »Jednom je živio medu nama svetac, ali mi nismo znali ocijeniti njegovu vrijednost, sve dotle, dok ga nije nestalo iz naše sredine«. « Sučuraj na Hvaru. Spomen pet godišnjice Dra. I. Merza.», Nedjelja, Zagreb, br. 22, 28.5.1933
Sučuraj na Hvaru. Spomen pet godišnjice Dra. I. Merza
I mi smo se sjetili našeg pokojnog dra Ivana Merza. Mali i veliki Križari imali smo u nedjelju 14.o. mj. Sv. Pričest. U deset sati smo svi prisustvovali sv. misi. Poslije podne iza večernje priredili smo u crkvi svečani sastanak, te nam je g. duhovnik održao propovijed. Svi su Križari pomnjivo slušali riječi g. duhovnika i usadili ih u svoja srca. Iza govora smo zapjevali »Iz dubina« za dušu dra Ivana Merza. Bog živi!!! Križar A. Vujnović. «Hvar. Komemoracija pok. Merza.», Nedjelja, Zagreb, br. 22, 28.5.1933.
Hvar. Komemoracija pok. Merza.
Ovdašnji su Križari veliki i mali proslavili dne 13. o. mj. 5-godišnjicu smrti prvoborca za Kristova načela, Dr. I. Merza. Hvar ima za to, osim posebnih križarskih razloga, još i drugih povoda. Pok. Merz je godinu dana prije smrti ovdje kroz 2 mjeseca boravio na oporavku; ovdje je uz prof. žanka prikazivao projekcijama život sv. Frane Asiškoga; ovdje je svojom svetačkom pojavom davao primjere uzorna kršćanskoga života te autoritativno djelovao na svakoga kao onaj, koji ima za to vlast ne nadmetavanjem, nego svojom skromnošću i duhom; ovdje je okupio prve svoje učenike između omladinaca; odavle se zalijetao i u sela, da budi apostolom katol. akcije na udivljenje pastira i ovaca. Sve je to ovdje u živoj i svježoj uspomeni. Zato je i naša komemoracija bila kao evokacija onih lijepih i spasonosnih dana i čina. Na komemoraciji je održao vrlo lijep govor pravnik N. Miličić, kojim je orisao pokojnika kao čovjeka, koji je promatrao svijet kroz religijoznu prizmu, i kojemu je katolicizam bio objekat rada i življenja, koji je naime bio uzor katoličkoga mladića u modernim prilikama. Za tim je pročitano nekoliko ulomaka iz njegova života, dok mu 2 deklamacije »Vitezu križa« od D. J. D. (dekl. K. Jurić) i »Dru. I. Merzu« od Mahulje (dekl. D. Sikirić) iskazaše dostojnu počast na zadovoljstvo, odobravanje i pljeskanje birane publike s preuzv. biskupom Pušićem na čelu. Slava budučem svecu! |