Alba Goll, «† Dr. Ivanu Merzu», Za vjeru i dom, Zagreb, siječnj - veljača 1934., br. 1-2, str. 5

† Dru Ivanu Merzu

            »I pristupi Mu žena sa sklenicom dragocjene pomasti, razbije staklo i prolije na glavu Njegovu - i prosu se miris po odaji onoj.« - Marko 14-3.

Zar je zbilja morala tek samrt

Skršit staklo mladoga ti žica;

Da se prospe dragocjena narda,

Miomiris tvoga čistog bića? –

Slatki balzam kreposti i žrtve

Skrivao si za života vjerno,

Ko miloduh uzdiže se sada

Hvaleći ti žiće vazda smjerno.

Protekla je dragocjena narda

Kad je puklo tvoje srce drago,

I pred nama razlijeva se sjajno –

Jedne duše sakriveno blago.

Nijesi sjao - a sada svi tuže

Ponajljepši cvijet da si nam bio,

Hvalu zbore plemenita djela

Tvoja, sto pred svijetom si ih krio.

A u skromnoj sobi gdje se dižu

Uspomene na te poput kada,

Na stoliću malom stoje nijemi

Svjedoci tvog požrtvovnog rada.

Spisi mnogi iz kojih nam zbori

Ljubav tvoja za vječnoga Boga,

I za procvat vjerske nama snage,

Te zavjetne misli srca tvoga.

Staklo puče - narda se razljeva

0 nek teče diljem doma svega,

Plačući je prinosimo sada

Tu pred svete noge Svevišnjega.

Ta Njemu si i sam žrtvovao

Svog života i mladosti snagu,

I orlovskim krilima se zlatnim

Vinuo u domovinu dragu.

Oj ti dragi naš nebeski Orle,

Sa Sionskog - zlaćanog vrhunca,

Čuvaj, snaži mlade čete naše

Put im kazuj do vječnoga Sunca.

†Alba Goll

Vika, «† Alba Goll», Za vjeru i dom, Zagreb, siječnj - veljača 1934., br. 1-2, str. 6-14

† Alba Goll

Pariz, na Badnjak 1933.

»Oh, kako je lijep čist i sjajan naraštaj! Besmrtna mu je spomen, jer je poznata Bogu i ljudima.«

Knjiga Mudrosti 4, 1.

Na 12 prosinca ove godine preselila se u vječnost svomu nebeskom Zaručniku vrijedna katolička javna radnica, gospođica Alba Goll.

Iako nije nužno pretstavljati Križaricama, jer im je ona dobro poznata po svojoj bogatoj i biranoj saradnji u listu, ipak iznosimo ovo nekoliko rekada na njezin spomen.

Rođena je 17 I 1903 god., na dan sv. Ante Pustinjaka u Žepču (Bosna) iz dobre i ugledne kršćanske činovničke obitelji. Alba je imala sreću, da se od ranog djetinjstva uzgaja u dubokom kršćanskom duhu. Tako je s dobom ujedno rasla u pobožnosti i kreposti.

Nakon svršene osnovne škole u Osijeku nastavila je u Sarajevu djevojačku i muzičku školu. Osim toga usavršavala se u violini i kod bečkog profesora Kassmanna. Kasnije je u tome instrumentu druge poučavala

Živ duh, velika prirodna nadarenost i duboka pobožnost, koja je bila odraz njezine žarke ljubavi prema Bogu i bližnjemu, sve to slijevalo se u apostolsku gorljivost, koja nije mogla da se ograniči jedino na glazbu, nego je tražila nešto više. Volila je književnost, a i sama se počela baviti perom te je u svojim nježnim, osjećajnim i živo proćućenim pripovijestima i pjesmama, koje su odisale nepatvorenom, dubokom religioznošću, vršila uzvišenu misiju, širila ljubav prema Bogu i oduševljavala sebe i druge za krepostan život djece Božje.

Njezin literarni rad je odraz njezine čiste djevičanske duše, koja u idealnom poletu prema sunčanim vrhuncima kreposti, uživa u mističnom-promatranju tajna vjere. Nikada nije pravila nikakva kompromisa sa sumnjivim vrijednostima.

Tako zadnjih desetak godina susrećemo njezine radove u našim, raznim pučkim listovima. Najviše je sarađivala, i to sve do svoje smrti, u Glasniku sv. Ante. Nadalje je pisala u Kalendaru sv. Ante, Katoličkom tjedniku, Vjesniku Marijinih kongregacija, a naravski i u Glasilu Orlica i Križarica. Svi ovi listovi smatrali su se počašćenima što mogu primiti koju od njezinih brojnih pjesama i pripovijesti.

Nježnost osjećaja, lirski ugođaj, jaka ljubav prema svojoj katoličkoj vjeri, bujan vjerski život, neosporan pjesnički dar, to su bili oni izvori iz kojih su i za vrijeme teške bolesti kroz zadnje tri godine sprovedene u bolesničkom krevetu, izlazili stihovi, kitice, pjesme i pripovijesti, koje su odavale nadnaravni život jedne plemenite prekaljene duše.

Kad bi se sve njezine objavljene pjesme i pripovijesti skupile te posebno štampale, obuhvatale bi više svezaka.

Upadno je, da je naša literarna kritika, uz veoma mali izuzetak, preko ovoga literarnog rada mukom prešla. Da je možda pokojnica bila na kakvom visokom položaju, vjerojatno bi i njezini radovi, bez obzira na njihovu literarnu vrijednost i na pučke listove, u kojima su objavljeni, svratili na se pozornost te možda izmamili i koju nategnuto pohvalnu kritiku, makar to bilo i protiv uvjerenja. Pa ipak dobri literarni radovi ne ovise o visoku položaju, kao što ni visok položaj redovito ne ovisi o njima, nego dobri književni radovi ovise o razvijenom književnom talentu. - O ovoj, osjetljivoj točki dalo bi se i više govoriti, međutim mi je ovdje samo usput spominjemo.

Uz originalni književni rad Alba se bavila i prevodom. A to joj nije teško bilo, jer je uz hrvatski jezik savršeno poznavala i njemački, osim toga govorila je madžarski, a prilično je razumijevala i latinski jezik. - Tako je uz neke dramske komade s njemačkog prevela i odgojno djelo Uznik, kako ga sama naziva. Osim toga je namišljala da, prema njemačkim uzorcima, priredi i jedan molitvenik, koji bi bio namijenjen svjetovnjacima, a sadržavao bi birane molitve i razmatranja najjačih pretstavnika katoličke mistike, kao sv. Bonaventure, sv. Ivana od Križa i drugih. To bi bio molitvenik »za maleni broj naše produbljene euharislijske elite«, kako se sama jednom zgodom izrazila.

Ali ni ovaj rad nije potpuno iscrpio njezinu djelatnost. Skromna Alba bila je dobro poznata i katoličkim društvima i organizacijama, napose Marijinoj kongregaciji, Orlovstvu i Križarstvu. Surađivala je u glasniku kongregacija, a bila je i revna članica sarajevske kongregacije te je, koliko nam je poznato, sve do svoje zadnje bolesti pred tri godine, koja ju je do smrti zatvorila u kuću, bila i u odboru kao tajnica.

Sva okolina, s kojom je više dolazila u dodir, imala je prema njoj posebno poštovanje. Svatko je u Albi gledao jedan mirisni cvijet kreposti, koji je do zgode i nehotice upadao u oči, ne samo radi svoje velike prirodne nadarenosti, nego još više radi svoje poniznosti i prave svetosti života. Zato ona nije mogla ni naslućivati, kako je velik broj onih, koji je radi njezine kršćanske savršenosti visoko cijene.

Orlovska organizacija nalazila je u njoj u svoje vrijeme dobar oslon. Osim što je u sarajevskom društvu i kao članica i kao odbornica svojim dobrim primjerom, mudrim savjetom i odličnim predavanjima aktivno sudjelovala, za nju je dobro znala centrala Orlica u Zagrebu, gdje je, uz živo surađivanje u društvenom glasilu, birana i u odbor Sveze.

Isto tako je svojim trajno svježim idealizmom s velikim zanimanjem sudjelovala i u organizaciji Križarica te se i u svojoj bolesničkoj postelji ne samo nije prestala zanimati za samu organizaciju, nego je svojim blagotvornim kontaktom sa sarajevskim društvom Križarica, svojom korespondencijom s vodstvom organizacije, izrađivanjem mjesečnih predavanja, napose pak prikazivanjem svojih bolova za uspjeh organizacije i te tako radila za Križarstvo.

Poznato je i to, da je u osobitim unutarnjim poteškoćama organizacije, kad bi dobar izlaz bio bezizglednim, Alba bila pozivana te da je svojim razborom, miroljubivošću i velikim ugledom nalazila izlaz na opće zadovoljstvo.

Ova velika apostolska gorljivost, koja se odrazivala u raznovrsnom vanjskom djelovanju, postaje nam još značajnijom kad pomislimo, da je Alba vršila i obične kućne poslove, da je ona bila stalno slaba zdravlja, te da su je fizičke boli u pravom smislu riječi pratile od kolijevke pa sve do groba. Bila je više puta operirana, a preko sebe je preturila čitav niz raznih bolesti, među ostalima šarlah, tifus, difteriju, upalu porebrice, upalu pluća, dok napokon nije nadošla i upala zglobova, koja ju je zadnje tri godine uz krevet privrezala te uz strašne bolove počela joj kočiti pojedine organe. Tako je zadnje svoje radove pisala uz velike poteškoće, na pola uzetom rukom.

Ni u bolesti je nije ostavljala njezina poznata blagost, vedrina, dobrota i strpljivost. Oni, koji su je dvorili tvrde, da je bilo pravo uživanje iskazati joj kakovu uslugu, jer bi ona za najmanju uslugu znala iskreno i lijepo dati izraza, svojoj zahvalnosti. Posjetnici, koji su je obilazili u bolesti, nisu trebali da je tješe, jer je redovito bila vedrija, zadovoljnija od njih. A ako bi doznala da ima nešto što ih tišti, njezina delikatna kršćanska duša uvijek bi znala naći riječi utjehe. Stalno je nastojala, da bude drugima što manje na teret.

Najveće joj je veselje u bolesti bila sv. Pričest. Za nju se može uistinu reći, da je bila dijete Euharistije, koje je izgaralo od želje za potpunim i trajnim sjedinjenjem s euharistijskim Spasiteljem.

Dok je mogla hodati, nastojala je da dnevno pristupa k Stolu Gospodnjemu. Evo šta sama piše u pismu od 25 I 1930: »Hvala Bogu, ove godine još nije bilo snijega, te sam do sada mogla s malim izuzecima gotovo svaki dan primiti sv. Pričest.«

Kako je bila savjesna u vršenju kršćanskih dužnosti, vidi se iz pisma što ga 11 III 1930 piše iz bolnice gdje je radi upale porebrice, koja joj je pogoršala katar i morala ležati: »Teško mi je radi posta, jer se ovdje ne zna za nj, a htjela bih barem u petak sada u korizmi postiti. No najteže mi je radi crkve: nikako nas ne puštaju niti u kapelu na Misu, pa niti u nedjelju, a i duhovnik nikako još nije zavirio u ovaj paviljon, da bi nam barem sv. Pričest donio. Jedina mi je utjeha pomisao na molitvu i svetu misu. U duhu joj se priključujem prateći je molitvama iz misala i onda mi je malo lakše u ovome zatočenju.«

Mnogo je čitala duhovnog štiva, a njezina dnevna, omiljela lektira je: Sv. Pismo, napose Novi Zavjet, Nasljeduj Krista, Života Isusa Krista od Wiemera, te Iskrice ljubavi svetotajstvenom Spasitelju. Ove su joj knjige, kako sama veli, služile za dnevno razmatranje, a druge, što bi ih posuđivala najviše iz isusovačke biblioteke čitala bi kao duhovno štivo. - Tako u pismu od 25 I 1930 veli: »Uzela sam sada iz isusovačke biblioteke »Leidenschule« od Kepplera, mislim, da mi je to sada najpotrebnije.«

U kino nije želila ići ni na probrane, pristojne komade, pa ni onda kad bi kartu dobila na poklon. Aludirajući na to spominje u istom pismu: »Ja sam to odbila, jer osjećam, da mi se posve nepotrebno rastresa duh i da je vrlo loša zamjena za ono, čime mi se inače bavi fantazija.«

Pismo od 19 III 1930 je u svojoj cjelini, kao i u riječima, koje niže spominjemo, osobito karakteristično. U časovima, kad joj fizičke boli ne dopuštaju, da čini svoja redovita razmatranja, ona nastoji da taj propust barem promatranjem svetih sličica nadomjesti. Za nju se može reći, da je bila jedna idealna franjevačka duša. Njezino štovanje sv. Franje nije bilo kakvo sentimentalno maštanje, kako ga kojiput u životu susrećemo. Ideal njezin kao i onaj sv. Franje bio je potpuno provađanje Evanđelja. Pošto joj slabo zdravlje nije dopuštalo da stupi u samostan, u cvijetu svoje mladosti polaže zavjete poslušnosti, siromaštva i potpune čistoće te premda je u svijetu, ipak živi najstrožim redovničkim životom. - Evo šta veli u spomenutom pismu iz bolnice: »… A i vrlo su mi zgodne (naime svete sličice, op. p.) za kratka razmatranja, jer kakovim ozbiljnim razmatranjem ne mogu se baviti, pošto me mišljenje i uopće sve mnogo umara, a i mnogo me boli glava. A tako kada god koju pogledam, uvijek se koja nova misao nađe. Osobito mi je drag sv. Franjo, koga sam uvijek toliko volila i na čiji dan sam imala sreću položiti zavjete. Njegova je slika neiscrpivo vrelo novih misli i razmatranja. Ne bavim se za sada mističarima niti ikakovim duhovnim štivom. Ponijela sam doduše »Leidenschule« od Kepplera, pa katkada kad mi je bolje, pročitam po koji redak i onda zatvorim oči, te ako je moguće zadržim spoj misli, ali obično mi se sve raspline i zadrijemam; jer spavati ne mogu; nikada nemam mira ni danju ni noću, no tim više svađe i kavge, te se u čudu pitam čemu je Bog ovim ljudima poslao križ, kada tako slabe koristi od njega imaju…«

U pismu od 16 XII 1931, aludirajući na svoje zavjete govori »...jer volim siromaštvo i čini mi se, da mi i sam Bog daje prilike, da se što više vježbom u ovoj kreposti osjećam kako se sve više širi mir ne samo u meni, nego i oko mene pošto se zavjetom poslušnosti predusrelo svakom prigovoru, a prema tome i konfliktu - i ćutim, kako baš po odricanju vlastite volje u meni sve više jača volja i snaga za odricanje i žrtvu.... Ja slušam bez riječi i nastojim što rigoroznije izvršiti zapovijed.«

Njezina ponizna narav nije dopuštala, da za njezina života položeni zavjeti budu drugima poznati. I tako je ta uzvišena žrtva sve do njezine smrti samo nekima iz najuže okoline bila poznata, a i njima je saopćena samo radi toga, da se mimoiđu razni nesporazumci.

Zar je čudno, da je ova serafinska duša u bolesti više puta zaželila da stupi u Treći red sv. Franje, pa kad joj - ne znamo zašto - želja nije bila ispunjena, tješila se riječima: »Pa zna sv. Franjo za me, On zna da sam ja njegova.« Zaista je sv. Franjo znao za nju, jer se je ona privatno položenim zavjetima obvezala u duhu sv. Franje, u duhu Evanđelja na dužnosti, koje su još mnogo strože od onih što ih zahtijeva trećoredsko pravilo. Kao što je sv. Franjo raširenih ruku u svojim zadnjim časovima pozdravljao sestru smrt, tako je i ovo njegovo serafinsko duhovno dijete premda u punini mladosti, ipak mirno gledalo smrti u oči, Kad bi joj teški bolovi malo popustili, stvarala bi stihove, skladala pjesme za omiljeli list, koji nosi ime Franjina brata, Glasnik sv. Ante.

Da se kalež gorke boli, koga je ona tako dragovoljno od svoga nebeskog Zaručnika primila te kroz cijeli život zahvalno pila, do ruba ispuni, Alba je zadnju noć pred smrt snosila strašne neizdržive bolove te je neprestano uzdisala: »Majko Isusova pogledaj me«; Sveti Ante pomozi mi«. Njezini uzdasi bili su uslišani te je 12. prosinca, u osmini svetkovine Bezgrješnog Začeća, u utorak dan sv. Ante, u 10 sati u jutro, blago u Gospodinu zaspala. Zahvalno uredništvo Glasnika sv. Ante, došlo je s direktorom bogoslovije te više franjevaca, koji su je i za vrijeme duge bolesti obilazili, na Albin sprovod, a 14. XII. pobožno je odzvanjao glavnim Antinim svetištem u državi, crkvom sv. Ante u Sarajevu, svečani Requiem s opijelom, što ga je uredništvo Glasnika dalo pjevati svojoj najmarnijoj preminuloj saradnici i širiteljici slave Svečeve. Tako je ovo čudotvorno svetište, koga je Alba, dok je hodala, dugo nakon dovršenih misa zadnja napuštala, nadamo se, pjevalo u slavu novom Anđelu, koji sa sv. Antom već dijeli rajsko veselje.

Više puta smo čuli izgovarati riječi, da je Alba ženski Merz, t. j. da je ona primjerom svoga života među Orlicama ono, što je pokojni dr. Ivan Merz bio među Orlovima. Ali njoj je takva misao bila tuđa, jer se u svojoj poniznosti smatrala najzadnjom. Pokojnog dra Merza je veoma cijenila. S njim ju je vezalo i lično poznanstvo. U pismu od 9. IV. 1932. spominje: »… Čitam sada životopis dr. Merza, koji je izašao na Uskrs. Bože, koliko je čista, savršena i sveta bila njegova duša! Taj je bio dostojan da dnevno pristupa Stolu Gospodnjem. U njemu (t. j. dnevniku op. p.) se tako lijepo zrcali sva ljepota i veličina njegove duše. Može poslužiti kao sjajni dokumenat vjere u današnjem bezvjerskom vremenu.« Možda se slična misao izvrnula i iz duše njezinih drugarica, koje su je bolje poznavale, kad su dobile prvu obavijest o njezinoj smrti. Trideset godina života ove uzorne osobe jest uistinu i dugo i kratko vrijeme. Dugo je vrijeme za onoga, koji je iskoristio svaki čas vremena za Boga i bližnjega svoga i trajno povećavao svoj vječni kapital, komu ni rđa ni moljac, ne mogu naškoditi. A takva je bila Alba svima, koji su je poznavali. Zaista se za njih može reći, da je u malo dana tako dobro živjela kao da je proživjela mnogo vremena. Mi vjerujemo, da se i na nju mogu primijeniti riječi, što ih ona upravlja pok. Merzu. I ona »može poslužiti kao sjajni dokumenat vjere u današnjem bezvjerskom vremenu.«

Jedna od lijepih pobuda, koja će Albu još dugo nadživjeti, jest inicijativa, što ju je dala križarskoj organizaciji za osnivanje sekcija »Za službenike oltara«. U tu svrhu izradila je predavanje za tečaj Križarica, koji se od 10.-20. VII. 1932. g. održavao u Šibeniku. U pismu od 9. VI. 1932., spominje da misli obraditi to predavanje.

U pismu od 14. IX. 1932. osvrće se na održani tečaj te, između ostaloga veli: Za tečaj sam izradila temu: Molitva, žrtva i apostolat Križarica za ugled i porast svećeničkog zvanja« u kojemu sam, prikazavši neizmjernu vrijednost dobra svećenika za ljudsko društvo upozorila na potrebu, da im se pomogne moralnim i materijalnim načinom, što će se najbolje postići osnivanjem sekcija: »Za službenike oltara«, kojima je svrha da molitvom, žrtvom (moralnom i materijalnom), te apostolatom pomažu svećenike, siromašne crkve i podmladak. Ovo je bilo (kako joj je javljeno op. p.) jedno od najzapaženijih predavanja sa živom debatom u kojoj su uzeli riječi i dr. B., don A. i preuzv. M., koji je izrazio svoju radost, što će se baš Križarice prihvatiti ove tako potrebne misije. Odlučeno je da se što prije osnivaju u svim organizacijama ove sekcije.«

Ni zadnje tri godine svoje bolesti nije zaboravljala na svetu Misu, te bi joj nedjeljom i svetkovinom, kad nije mogla tjelesno, barem preko radija priustvovala, prateći je molitvama iz hrvatskog misala. Na isti način bi prisustvovala i propovjedima. Kako je ljubila Evanđelje te propovjedi, koje obrađuju kao glavnu temu jedino Isusa Krista, vidi se iz pisma od 7 I 1933 … »Toliko sam mirna razmatrajući svoga Kempenca, sv. Franju Saleškog i druge, koji ostaju jedino kod Evanđelja i prenašaju ga u praktični život. Ovakove sam knjige uvijek voljela i tražila …«

»Vidite ove dvije godine što sam bolesna, slušam gotovo svake nedjelje iz Budimpešte prekrasne propovijedi univerzitetskog profesora Tihamèra Tóth-a. Njegovi su govori toliko uvjerljivi i silni, toliko radikalni i praktični, da posve spajaju evanđeosku  nauku sa životom – ujedinjuju čovjeka sa Kristom u svakom času i životnoj situaciji ... jedini centar oko kojeg se sve okreće jesu Krist i Njegova djela. I to me privlači, to me osvaja, tu se ćutim na izvoru prave vode, koju ni najmanja sumnja pomutiti neće. A mislim da je i u tome razlog što njegovi govori toliko privlače, te dnevno dobiva na stotine pisama od kojih mnogi traže vjerska razjašnjenja, te ne može ni stići da svima pismeno odgovori, već često prije propovjedi preko radija odgovori.«

Možda će ovo nekoliko naših redaka nekomu izgledati pretjerano slavljenje pokojnice, ali sigurni smo, da će za one, koji su Albu poznavali, ovo biti samo blijeda slika njezine prave veličine.

Ne tugujmo za onom, koja je kroz cijeli svoj život primjerom govorila, da je stvorena samo za nebo.

F. B. Krilić