V. EM., «Tužna obljetnica – U spomen Dr. Ivana Merza», Križarska straža, Zagreb, 1. svibnja 1934., god. V, br. 5, str. 123-125

Tužna obljetnica
U spomen dra. Ivana Merza († 10.V.1928)

 

            Svibanj, najljepši od sviju mjeseci u godini, koji je baš radi toga i posvećen najdivnijoj od svih žena - Majci Božjoj, - ujedno je mjesec, koji nam svaki put sa sobom donosi i jednu tužnu obljetnicu - obljetnicu smrti najvećeg i najboljeg našeg brata, blagopok. dra. Ivana Merza.

U četvrtak, dne 10. svibnja 1928. godine zaklopio je zauvijek u bolnici svoje umorne oči i završio svoj mladi život taj borac, vođa i ideolog hrvatske katoličke omladine. U trideset i tri godine svoga života naš je doktor Merz učinio za katoličku stvar toliko, da će njegovo ime u povijesti našeg katoličkog života biti zabilježeno zlatnim slovima. Nije stoga čudo, da je glas o njegovoj smrti djelovao kao grom, kudgod bi dopro, jer svi su znali, da će smrt njegovu katolička ideja i katolička omladina i te kako bolno osjetiti.

Dr. Ivan Merz rodio se u Banjaluci dne 16. prosinca 1896. Pučku i srednju školu svršio je u rodnom mjestu, a onda je po želji roditelja pošao u vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto (1914.) Imao je dakle postati oficir. I postao je - samo ne oficir u uniformi, već oficir u civilu, visoki časnik organizovane katoličke omladine. Još iste je godine naime istupio iz te akademije, jer njegova plemenita duša nije mogla mnoge tamošnje stvari podnijeti. Iza toga je pošao na studij prava i filozofije u Beč, a onda u - rat. Kroz tri godine slušao je grmljavinu topova i na talijanskoj fronti gledao ratne strahote, a iza svršetka rata dovršio je studije u Parizu i postao profesor u Zagrebu, a u isto vrijeme i ideolog i organizator katoličke omladine.

Govoriti ovdje potanje o životu i radu blagopok. dra. Merza ne bi imalo mnogo smisla, jer o njem je do danas veoma mnogo napisano po svim našim listovima, a uz to imamo i krasnu knjigu o njemu, pa je svakome omogućeno da u tančine upozna ovog velikana našega pokreta. Ja bih dapače ustvrdio, da ne bi smjelo biti Križara, koji ne bi pročitao taj životopis dra. Merza, jer to je za nas skupocjeno blago. Životopis dra. Merza kadar je da nam ulije u srca ponajprije mnogo spoznanja o golemoj veličini one Ideje, kojo služimo i da nam zatim pokaže način, kako se svim silama tijela i duše toj Ideji može siužiti. Dnevnik dra. Merza sadržaje u sebi toliko jakosti, da mora djelovati na svako plemenito srce i dignuti ga u one visine, kojima bi trebalo da se kreće. A opis njegova mukotrpnog rada, teške bolesti i golemih boli zadnjih dana života predstavljaju nam dra. Merza u potpunom liku Božjeg čovjeka - i ako hoćete u liku sveca, kako su ga mnogi nazvali.

Na Spasovo 10. svibnja ove godine po svim će mjestima naše drage domovine, koju je i dr. Merz toliko silno ljubio, katolička omladina, organizirana u uređenim redovima Križara proslaviti na dostojan način tužnu obljetnicu. Neka to bude stoga dan, kad će svi naši Križari na poseban način predstaviti velikog pokojnika u svoj njegovoj veličini i svečano bećati, da će sve sile uložiti, da pobijedi ona velika Ideja, za koju je dr. Merz dao sve svoje, pa čak i svoj život. Sjetimo se, da je dr. Merz bio čovjek, koji nije znao sredine između dobra i zla, nego je uvijek stupao samo putem Istine i Dobra i na tom svijetu nije bilo sile, koja bi ga s tog puta mogla odvratiti. Sjetimo se, da je taj uzor-Križar sve svoje slobodno vrijeme posvetio organizaciji katoličke omladine i  nastojmo da ga slijedimo! Konačno ne smetnimo nikad s uma ono glavno: da je dr. Merz bio čovjek vječne molitve i žrtve. Budemo li ga i u tom nastojali nasljedovati, ne moramo se ni malo bojati za budućnost naše ideje i organizacije.



D.J.D., «Vitezu križa dr. Ivanu Merzu», Križarska straža, Zagreb, 1. svibnja 1934., god. V, br. 5

 

Vitezu križa
Dru Ivanu Merzu

 

            Na njive naše još neizorane

Na poziv sveti Vođe velikoga

Sa četom braće zor-života željne

Poletom stupi mlada srca svoga.

 

I pregnu umom, pregnu srca žarom

Ledinu krčeć i sijući sjeme,

Što no ga samo božja ruka daje

I goji božjih  vitezova  pleme.

 

Sav trud se tvoj pod krošnjom križa krio,

Otkud ti vrutak milosti se lio

I odakle  ti svjetlost vječna sjala

I odakle si divsku snagu pio.

 

I kako ono u jutarnjoj rosi

Odrazuju se žarkog sunca čari,

U tvojoj tako rosnoj, mladoj dobi

Vječnog su Sunca ods'jevali dari,

 

Pa iz tog sjaja za svega si v'jeka

Vabio na se svih bližnjih oči

I svetim žićem mlađana si srca

Pritezo k sebi ko magnetskom moći.

 

Prezirom ti si kalnu zemlju gledo,

A uzgor vedro čeznulo ti oko

Ko Ivanova sveta oro-ptica

Uzvijo si se visoko, visoko.

 

Sve moći divne prostrana svog uma,

Svu snagu srca svoga dubokoga

Žrtvovo ti si velikome Kralju

I slavi njeg'va žezla kraljevskoga.

 

U cvjetnoj dobi smiren sveđ i vedar

Vještinom divnom vojskovođe stara

Između prvih na mezevu prvi

Opremi čete pune sveta žara.

 

Da, pune žara, pune ideala

I pune čežnje za preporod sv'jeta

I pune snage za bojeve Hrista

I za pobjede kraljevstva mu sveta,

 

Dok n'jesi mladan kao kaplja rose

U vječnog Sunca žaru ishlapio

I svoje prvo među braćom ovdje

Nepopunjeno mjesto ostavio,

 

Ali je zato u rajskome dvoru

Međ blaženima jedno mjesto više,

Odakle nama blagodate rose

I padaju nam blagoslovne kiše.

D. J. D.



«Dan sv. Ivana», Nedjelja, Zagreb, 6. svibnja 1934., br. 19

 

Dan sv. Ivana

 

            Dan Sv. Ivana, zaštitnika Križara slave svi Križari u nedjelu 6. svibnja o. g. Svuda će se pristupiti sv. Pričesti, te održati svečani sastanci. U nekim će mjestima biti i veće priredbe, tako u Zagrebu gdje Križ. bratstvo III. priređuje svoju priredbu u Jeronim. dvorani. Taj je dan i spomen na godišnjicu smrti blagopok. dra. I. Merza. Zagrebački će Križari u spomen ove tužne obljetnice na Spasovo 10. svibnja u 3 sata po podne zajednički posjetiti grob † dra Merza na Mirogoju



D. Žanko,«Uspomena njegova na će izginuti…», Nedjelja, Zagreb, 13. svibnja 1934., br. 20, str. 1-2

 

Uspomena njegova ne će izginut…

 

            Talijani imadu svoga svjetovnjaka milosti Contarda Perinija i mladoga Pier Giorgia Frassatija, Francuzi imadu svoje svjetovnjake milosti Psiharia Vrana i Ozanama, Irci O' Conella.

A sada i mi Hrvati imamo svoga svjetovnjaka milosti pokojnoga Ivana Merza.

Upoznavali smo ga postepeno.

Dok je živio među nama, divili smo se njegovoj duševnoj ljepoti i titanskome djelu, ali nismo ni slutili, da među nama živi čovjek epohe.

Kad je Bog htio pred 6 godina u 10. svibnju da nam ga uzme, činilo nam se kao djeci bež učitelja i brodarima bez svijetla, i tada smo ga prviput upoznali kao od Boga poslanoga čovjeka, i poklonili smo se njegovu znanju i idejnoj jasnoći rimokatoličkih kvaliteta.

A istom pred dvije godine dana, kada nam je sveuč. prof. Dr. Kniewald, predao remek-djelo, njegovu biografiju, to je bila treća etapa, u kojoj smo konačno najjasnije progledali i ostali zapanjeni. Pa to je već »govor s drugog svijeta; posve vrhunaravna stvarnost; realna aktualizacija jedne visoke svetačke teorije« (Dr. Č. Č.).

Vjerujemo, da će doći i četvrta etapa, u kojoj ćemo Ivana Merza upoznati u ostvarenom tipu naše katol. omladine, u generaciji milosti, a Bog, koji objavljuje slavu čovjeka pravednika, da postidi sve nadute mudrace svijeta, možda će dopustiti jednoga dana, da katolička Hrvatska upozna Ivana u posljednjoj etapi svetačkoga objavljenja...

Ako bismo htjeli naći najtipičniju oznaku za značenje Dr. Ivana Merza u katol. preporodu našega naroda, onda moramo reći, da je njegov apostolat u prvom redu molitveni i patnički, a istom onda radni.

1921. piše prijatelju iz Pariza: »Katolicizam se u nas ne će širiti, ako ne bude radnika, molitelja i patnika. To je jedan zakon u širenju kraljevstva Božjega na zemlji. Naš pokret je stvorio dosad samo prvi tip (radnika) i mi smo stvorili u svojim dušama ideal radnika za katol. pokret. Molili smo se manje a trpili smo, ,kad smo morali. Zadnji je tip svakako vrhunac - imitacija potpune žrtve Spasiteljeve na križu... Treba da spoznamo misterij Njegova života: trpjeti za druge...«

Dakle pored toga, što prviput imamo pred sobom novi tip kat. svjetovnjačkog apostola, iskrsava pred nas dijete Božje, mladi Izrael, rvač s Bogom, kojemu je u najmlađoj dobi neka nadnaravna, nevidljiva ruka rastvorila svu silnu problematiku duha, svijeta i vječnosti, kojemu je božansko postalo jedino realno, a zemaljsko jedino nestalno i časovito. »On Boga vidi i pipa. I kao da je nadahnut, pogađa njegove želje i čuje njegov glas. Bez vođe, bez pomoćnika, bez udžbenika, bez teorije, bez novicijata, bez sjemeništa udari on put k svetosti. Duh ga tjera, nevidljivi svijet u njemu radi«. (Dr. Č. Č.).Milost ga tako očito i strašno progoni, da on na fronti, sred gruvanja topova 14. svibnja 1917. god. pita samoga sebe:

»Zašto u meni tolika težnja za usavršavanjem samoga sebe, za zbliženjem s Onim najvećim, zašto neka, nadnaravna sila uvijek govori: posti, ne jedi previše, budi nadčovjek«.

Njegov karakteristični duhovni profil možemo razabrati i iz jednoga njegova usmenog razlaganja o idejnom sistematskom odgoju bivše orlov. omladine.

»Prva godina bila bi Euharistijska, za sebe najprije i moliti rosu iz nebesa.

Druga godina bila bi misijska, ona će upoznati ljude sa ljepotom apostolata i dići idealizam na više.

Treća godina bila bi liturgijska, ona je rezultanta prvih dvaju: ljubavi prema Bogu, život za njega i najzadnje život s njime«. (Životopis, 190.).

Prvi, oko njegova srca najuži i najsvjetliji krug, centralna svijetla ploha njegove unutarnje, duhovne strukture bila je svakako Euharistija:

»Otajstvo ovoga velikog preporoda u suvremenoj omladini jest vrlo česta i dnevna sveta Pričest. Katolička Akcija, svaki apostolat, ima kao podlogu milijune dnevnih bijelih svetili pričesti... Euharistija i Papa treba da budu korijen, vrelo i počelo Orlovstvu. Euharistiju i Papu treba dati našem narodu. I kada orlovstvu uspije, da ove dvije ideje učini kraljicama hrvatske narodne duše, tada može mirne duše reći sa sv. Pavlom: »Dobar boj vojevah«. To je jedina i najčvršća osnovica bez koje je sav rad osuđen na rasulo.«

»Najnovija katolička omladina pošla je za jedan korak dalje. Nju su danas zahvatili valovi onih vijeka, koji potekoše iz vječnog Rima već g. 1905., kada je blage uspomene Papa Pio X. izdao breve o čestoj svagdanjoj sv. pričesti. Mladi naraštaj gaji zanosnu ljubav prema našem Spasitelju, koji je uvijek s njim u presv. Euharistiji; tu crpe on svoju snagu za svoje djelovanje, za svoj apostolat...«

»Htio bih blagovati Gospodina, koji me voli više nego itko i koji mi je draži od svega na svijetu. Samo ga nijesam dostojan, slab sam odviše, da bih se i bez najmanje premisli žrtvovao za Presv. Hostiju.«

To je srce Dr. Ivana Merza.

Oko toga prvoga kruga, kruga bijele Hostije, koju je on smjestio u središte svoga života redaju se jedan krug za drugim, i mi ga možemo slijediti u svim krugovima i naći ga u svakom savršena i Božjed.

Merz moli liturgijski, t. j. sa Crkvom i sa Isusom Kristom.

Merz se mora projicirati. On dobiva svoju misiju. Život mu se sljubljuje sa životom Crkve, i on postaje vjerni štovalac Presv. Trojstva. Njegova Misija je Crkva i njegova ljubav sv. Otac Papa. Načitan, bistar, esteta i literata, što bi nego stvorio prvi i jedini u nas katolički estetski nazor.

Najmoderniji plamsaji katolicizma struje kroz njegovu dušu:

euharistijski pokret,

liturgijski pokret pokret

kat. Akcije, svjetovnjačkog apostolata u Crkvi,

pasionistički pokret,

estetski pokret katoličke umjetnosti.

On je u svakoj ljestvici svoga uspona i u svakom pokretu svoga davanja nov: molitelj i asketa.

»Popeo sam se na stanovitu visinu i sada me sila ustrajnosti na ovoj drži. Ali u meni je plamen za beskrajnim visinama; žar za nepomućenim grljenjem Sina i Oca i Duha, a do toga se dolazi samo discipliniranim svladavanjem samoga sebe. Tko veli da je post glupost, taj ne zna ništa. Bez posta nema pravoga duševnoga života«.

Ovo asketsko shvaćanje života znači svakako vrhunac uspona i definitivno rješenje života: trpjeti kao što je trpio i Isus Krist. Zašto i za koga? Samo za duše, za njihovo određenje. A koje je određenje duša? Samo, isključivo i jedino svrhunaravno njihovo ujedinjenje s Bogom.

 

Zar sve ovo nije ostvareni, živi, novi tip katoličkoga svjetovnjaka? Zar nije jasno, da je bitna značajka njegova katolizam naš pretvoriti u sakramentalni, nadnaravni refleks božanskog života u nama, a ne u pusto vršenje dužnosti.

U 6. godišnjici njegove blažene smrti nemojmo žaliti, što nam ga je Bog uzeo, nego se radujmo, što nam ga je dobrota Božja istom sada u pravom svijetlu objavila. Provindencijskim šaptom Duha Svetoga on je bilježio i slagao u 18 svezaka svoga samogovora dušu svoju ne sluteći, da to piše za hrvatsku katoličku omladinu, i na taj način mi trajno imamo čisto zrcalo njegova srca, kroz koje nam se objavljuje sam Bog.

Objavio nam se pravednik, za kojega možemo citirati knjigu Mudrosti: »Mnogi će uloviti mudrost njegovu i do vijeka se ne će zaboraviti. U spomena njegova ne će izginuti, i ime će se njegovo spominjati od koljena do koljena«. (6-14.)

D. Žanko.



Jona Zefis,«In memorijam», Za vjeru i dom, Zagreb, svibanj 1934., br. 5, str. 68-71

 

In memorijam

 

            Umire dan. - Daleko na istoku bljeskaju se snježni vrhunci Vranice u žaru sunca, dok se dolina Vrbasa ovila u ljubičasto-modri plašt. A zapadno gorje! Ono je upravo majestetično. U zlatnim obrubima čine se tamne omorikove šume još tamnije. Podnožje im se već gubi u sutonu.

Kako je lijepa i romantična Bosna! Kako je volim! I on je bio dijete Bosne.

Umire dan. - Povratih se iz bašče s dušom punom najsvetijih misli i osjećaja. Lijepa li je priroda u predvečerju zlatnom! Ali koliko mora da je ljepši On, Stvoritelj njezin! - U more najslađe meditacije roni moj duh umorni. Kroz otvoren prozor dopire do mene mekana, topla glazba Vrbasovih valova.

Vrbas šumi

I on je slušao šum njegov. On je uz obalu zelenog Vrbasa stvarao smjernice i planove svoga kasnijeg zamašnog rada u Katoličkoj Akciji. I on je uživao predvečerje bosansko i divio se ljepoti Svevišnjega. I on je promatrao večernje nebo nad valovljem šumnog Vrbasa i divio se veličajnom nebeskom mehanizmu, te pun zanosa uskliknuo: »Hosana Njemu, koji to oživljuje, koji svemu daje brzinu, život i smisao«.

Vrbas šumi.

            Šutljive omorike pod mojim prozorima dižu svoje krošnje prema zvijezdama, a po njima se penje šum Vrbasa gore, gdje je njegovo boravište.

Topli cvrkut ptičica, što se skupiše u gustim granama omorika, prekida glazbu Vrbasa.

- Ah, kako je lijepa priroda! - »Stvoritelj je mnogo ljepši od svega toga«, čujem tihani odgovor s njegovih slika što počivaju na mojem pisaćem stolu. Tri su, lijepe i drage!

Petgodišnje dijete! Draga slika! Lijepo izrađena u bojama. Dvostruko draga: jer prikazuje njega, i jer je duboko razumijevanje dviju duša. Dobila sam je od moje Jonate. Ona ju je sama risala, jer je znala, da će mi biti najveće veselje slika njegova.

Uz šum Vrbasa čujem sitni glasić što zahtijeva od tate da izvjesi barjak, jer je imendan mami. Zlatno dijete! - Duša puna pjesme!

Mladića, s bijelih sunčanih bregova, što se digao iznad svagdašnjice poput orla, prikazuje druga slika - ures moga pisaćeg stola.

Vidim ga čista, bijela u maglenoj atmosferi bečkih vojnih akademičara.

Duša!

Kako je lijepa! Vidim je, jasno je vidim! Otsijeva iz dubokog oka što u dalekoj viziji gleda borbu i žrtve - a napokon i pobjedu Katoličke Mladosti.

Duša!

Kako su rijetke duše, kao što bijaše njegova! Kao i dragocjeni biser.

Duša!

Duša, što proživljava krizu vjere i ćudoređa i izlazi pobjednica ovjenčana lovorom Euharistije.

Euharistijska duša, puna svete mistike što teži za sjajem gdje »se slavi Resurrectio« vječni!

Pjesnik!

Ja volim pjesnike. Više, manje to su ljudi tihe boli. Bol stvara najljepše duševne produkte.

I on je pjesnik - »romantik, koji je sretan dok vjeruje u Boga«, koji osjeća da je »duševno najproduktivniji kada svlada otpore ili kada trpi«.

Patnička duša, čiji je lijepi život bio pun tihe ali vesele boli i pregaranja, koja uvijek traži najužu »vezu s Božanstvom«.

Duša!

Vidim je u ratnim rovovima, s krunicom u ruci. Kako je lijepa! U sebi nosi visinu vjere, bjelinu onih što u Apokalipsi slijede Jaganjca.

Asketa - mistik!

Asketsko-svetačka figura s pariške universe, obljubljeni profesor zagrebačkog sjemeništa, duša Katoličke Akcije među nama - tako mi je blizu!

            Zašto?

Zašto mi donašaju sve što se odnosi na njega? Svaki članak, pjesmicu, pa i najmanji redak o njemu donose mi, a ja čitam i čitam i uvijek nalazim nešto novo za sebe.

Kako sam daleko za tom lijepom dušom!

Samo jedanput u životu mi smo se susreli. Tamo gdje vlada mir i šutnja tamnih čimpresa; tamo gdje na crnoj granitnoj ploči dominira sivi križ; tamo na poljani iza arkada zagrebačkog Mirogoja, tamo je bio naš prvi susret na Dušni dan 1931. Kroz magleno. jutro prodiralo je sunce i osvjetljivalo jednostavna slova na crnoj granitnoj ploči:

»Vjernom sinu Katoličke Crkve život je bio Krist, a smrt dobitak, jer je očekivao milosrđe Gospodinovo i vječni počinak na Srcu Isusovu«.

Samo jedan nijemi susret!

A onda čvrsti prijateljski vez dviju duša. Jedne, što uživa plamen beskrajnih visina« i druge što još putuje kroz maglene poljane.

Od toga prvog susreta vjerno me prati, On Rimljanin - rimska duša, Papin čovjek, vječni student Papinih enciklika i odredbi, on »homo catholicus«, on naš dragi dr. Ivan Merz.

Vječno sam u društvu s njim. Sad mi se smiješi malo drago petgodišnje dijete; sad me gleda poletni mladić pun ideala i poezije, no kome je »život više od poezije«, jer »život je silno teška borba, koja traži pregaranja. Radi ove borbe ima život čovjeka višu sadržinu«.

Ali za mene je svakako najznačajniji Ivan - pariški asketa-Ivan - katolička ličnost, koja mi dnevno na pisaćem stolu govori: »Aut catholicus, aut nihil«. Ovaj Ivan dao je posebne smjernice mojoj duhovnoj edifikaciji. Mnoga stranica moga dnevnika nosi njegovo ime.

Ivan - Duša!

Ivan - Vitez!

Ivan - Orao-Križar!

Ivan - redovničko-svećeničkog života!

Ivan - Homo catholicus!

Umire dan! Daleko Vrbas šumi, a omorike pod mojim prozorima živo pričaju. Spušta se lijepa zvjezdana noć.

Ipak »Stvoritelj je mnogo ljepši od svega toga!«

 

Ja nisam kriva, što mi je slučajno došao u ruke dnevnik moje Aurore. Znam, nije lijepo odavati tuđe tajne. Ni plemenito nije, no ja ovaj puta ne mogu da šutim. Samo ovo nekoliko redova Aurorina dnevnika pokazujem svima, premda ih ima i ljepših, no na njima je Aurorina duša, koju ne smijem dirati.

Aurora. Toliko sličnosti s Ivanom! To joj ne rekoh nikada, a ni ovih redova neće ona čitati.

Aurora - Križarska duša!

Puna ideala koja si je u životni program stavila točku: žrtvovati se za Križarstvo.

Ona me upoznala s »orlom željeznih krila i diamantnih očiju, a golubinjeg srca«.

I drag mi je taj »Orao Božji« baš kao i moja Aurora.

In memoriam! U spomen obljetnice njegove smrti i velikog dana moje Aurore - s. Sacrificije!

Jona Zefis.