M. Stanković, «Za Božjim čovjekom», Za vjeru i dom, Zagreb, travanj 1934., br. 4, str.51-53

Za Božjim čovjekom

            Lik dr. Ivana Merza još je uvijek jednako svjež u našim organizacijama. Prati nas svuda. Rješavamo li koji važan problem i nehotice se pitamo, kako bi se Merz u tom slučaju držao. Priređujemo li koju javnu manifestaciju, tražimo upute koje nam je Merz u tu svrhu dao. Govorimo li o crkvenoj orijentaciji našoj, služimo se Merčevim jezikom i Merčevim zanosom. Ističemo li euharistijske ciljeve organizacije, Merčeva ljubav prema euharistijskom Spasitelju lebdi nam pred očima. A tražimo li konkretan uzor za naše članstvo, koga ćemo spomenuti, ako ne našega svetog Merza. Naša je organizacija tijesno povezana s njime. Poznaju ga i one, koje nisu još u njegovo vrijeme u našim redovima bile. Koliko su puta čule o njemu! I one naše najmanje znadu bar nešto o svetom bratu Ivanu Merzu. Duh njegov uvijek bdije nad nama. Riječ njegova još se uvijek čuje. Primjer njegov najrječitije govori. A književna ostavština njegovo je blago. U njoj nam progovara »potpuni katolički čovjek«, prvoborac Katoličke Akcije kod nas, »čovjek enciklike i silaba«, kako bi rekao biskup Mahnić. Velika je ta ostavština. Ima i neobjelodanjenih stvari. I kad sam neki dan pregledavao svoje spise, zapne mi oko o jedan pomno složeni oveći omot. Ta to je Merčev spis! Poznata slova, poznat stroj. Naslov: Smjernice organizacije o stvaranju kršćanskih ćudorednih običaja. Pročitala sam ga na dušak. Evo nekih točaka. Dobro je, da se s njima upoznaju i naše mlađe generacije.

Sve naše priredbe, javne i privatne, moraju na sebi nositi kršćanska obilježje. Prema tome ne samo da one neće ni sadržajem ni oblikom ništa sadržavati, što bi se kosilo s duhom organizacije, kako je ovaj izražen u »Zlatnoj knjizi«, našem pravnom poretku i dosad već izdanim smjernicama, već će naprotiv sve naše priredbe biti s njima u skladu i njihov izražaj i potkrepa.

Zato nijedna naša priredba ne smije biti mješovita u strogom smislit te riječi, naime ne smije muška i ženska mladež zajedno i istodobno nastupiti.

To vrijedi za akademije, predstave, pjevanje i svaku vrstu zabave, što ih priređuju članovi ili članice.

Članovi i članice imadu se lično držati obzirom na ples odredaba općega ćudoređa i crkvenih smjernica; organizacije ne priređuju nikada plesnih zabava.

Neka se akademije nikad ne završe »veselicom« (time se izbriše ili slabi idejni dojam te katoličke manifestacije, za kojim se u prvom redu ide, a skreće se onim putem, kojim idu protukatoličke, interkonfesionalne i indiferentne organizacije).

Kao zadnja točka akademija, javnih nastupa i drugih javnih priredbi neka se redovno uvrsti nešto svečanijega, što ostavlja dublji i trajni dojam na gledaoce. Neka se završe sa pjevanjem »Hoćemo Boga« ili himnom, a naročito svečane priredbe i sa pjevanjem: Vjerujem ili Tebe Boga hvalimo. Time je svršena cijela priredba i ne smije da bude »neslužbenoga dijela« (kod kojega je teško držati disciplinu, već i stoga, što se među naše članstvo lako umiješaju i nepoćudni elementi, koji onda počinju davati ton cijelom raspoloženju ovog »neslužbenog dijela« i tako znatno oslabe idejni dojam javne priredbe, za kojim se išlo.

Predstave, što ih priređuju ili u kojima sudjeluju članovi i članice nikad ne smiju biti s mješovitim ulogama.

Redovno priređuju članovi svoju zasebnu akademiju, a zasebnu članice. »Razumije se, da ova načela ne priječe, da prigodom rijetkih, općih katoličkih, narodnih, pokrajinskih, diecezanskih, župskih manifestacija, u sporazumu s duhovnikom, članovi i članice priređuju akademije, koje se doduše obdržavaju na istom mjestu, ali ipak imadu odijeljen karakter.« († Biskup dr. Marušić 7.VII.1926.)

Putovanja k svim katoličkim manifestacijama vrši se odijeljeno, a u željeznici i u odjeljenim kolima, odnosno predjelima.

U korizmi se dozvoljavaju samo one akademije, koje potpunoma odgovaraju ozbiljnosti korizmenog doba.

Tako Merz. Čujmo ga što navodi o odnosu muške i ženske organizacije!

O zajedništvu muške i ženske omladine pišu biskupi ilirske provincije, a među njima biskup Mahnić: »Hoćemo prije svega, da se u katoličkim omladinskim udruženjima zapriječi svako upoznavanje ili zajedništvo mladića i djevojaka.« (Ljub. Škof. list 1922.II.29.) Nadalje veli biskup Mahnić u svojoj mariborskoj poslanici, da je »idejna veza organizacija katol. učenika s organizacijama katol. učenica posvema dovoljna«, pa zato »želi da se katoličko organizovane učenice u svojim posebnim organizacijama pripravljaju na svoj poziv« (Knjiga života 253). Presv. biskup Marušić hvali one katol. organizacije, koje imadu po spolovima »odijeljene organizacije, odijeljene sastanke, odijeljena odgojna glasila, odijeljene redovite akademije i nastupe, odijeljeno putujete i odijeljeno se zabavljate« (7.II.1927.) Preuzv. g. dr. Bauer, kao pretsjednik Bisk. konferencija, odobrio je 27.I.1927. ovaj zaključak Zbora duhovnika: Zajednička sijela članova i članica - osim manifestacionih - apsolutno se zabranjuju. Prigodom zajedničkih izleta ili sletova u željeznicama ili parobrodima imadu članovi da budu odijeljeni od članica.«

Zar vas ne zadivljuju radikalne smjernice osnivača i idejnog vode Katoličkog omladinskog gibanja kod nas? Ili zar možda nije radikalizam bitno obilježje elitne katoličke organizacije, one organizacije koja hoće da bude avantgarda katoličke misli u hrvatskim krajevima? Doista od takve organizacije traži se dosljedni radikalizam na svim područjima, a napose na onom, koji zadire u ćudoredni život članstva i ćudoredni apostolat čitave organizacije. Taj je radikalizam mnogim neshvatljiv, pretjeran, ne savremen, no pokojni Merz smatrao ga je bitnom oznakom organizacije. Zataji li taj radikalizam, organizacija gubi na svome značenju. Ona nije više organizacija katoličke elite. Jesmo li se kad ozbiljno zamislile u to? Jesmo li svijesne kakvu uzvišenu zadaću naša organizacija ima? Evo Merz glasno i jasno govori, kakve treba da su naše ćudoredne smjernice. Dokumentovao je svoje izvode sa samim citatima iz odredaba crkvenih pastira. Nismo ih sve iznijeli, da ne odulji članak. I onako znamo, da Merz traži samo ono, što traži Crkva. Treba li tu još razmišljati? Doista ne! Pođimo dakle za njim, za našim Merzom, za Božjim čovjekom.