|
|
|
S.Š.,«Dr. Merz i Katolička Akcija», Križarska straža, Zagreb, lipnja 1935., br. 2, str 1-2
Dr. Merz i Katolička Akcija.
O velikom je biskupu Mahniću jednom zgodom napisao Dr. Ivan Merz slijedeće riječi: »Velika pojava biskupa Mahnića ima za nas jedino stoga tu divsku važnost, što je biskup Mahnić bio jeka Rima, trublja Papinstva, muž enciklika i silaba«. A mi koji smo poznavali Dra Merza reći ćemo da nam te riječi slikaju samoga našega Ivana. Ivan je bio najodaniji sin Crkve i Pape. On je mislio samo onako kako je mislio Papa, htio samo ono, što je htio Papa, radio samo ono, što je želio Papa, da radi svaki čovjek, a posebno svaki inteligentni svjetovnjak. Za njega je Crkva bila početak i svršetak svega, za njega je zadaća Crkve spasavati duše bila i njegova životna zadaća. Nije stoga čudo, da je on svim žarom svote poletne duše bez krzmanja i odmah prihvatio Papin poziv na rad u Katoličkoj Akciji. Papa Pio XI. pred Božić 1922. godine navijestio je Kat. Akciju. stavio je u dužnost i svećenstvu i vjernicima i pozvao i jedne i druge na rad u K. A. Svi su narodi odmah poslušali poziv sv. Oca. pa tako i naš Episkopat nekoliko mjeseci poslije poziva svećenstvo, da počne s K. A., a onda 1925. godine upućuje poziv i vjernicima. A eto početkom ove godine dobivamo i posebnu poslanicu zagrebačkih naših nadbiskupa, koji konačno i neopozivo uređuju pitanje K. A. kod nas i otvaraju široke puteve njezinom razvoju i radu. Međutim mnogo je rada i teškoća bilo, dok smo i mi došli do konačnog putokaza u našem radu u K. A. Sva kako najveću zaslugu u svemu tome ima baš Dr. Ivan Merz. Njegova je ličnost utrla puteve, on je iskrčio zapreke na tim putevima, on je dao svoj život za našu organizaciju, odnosno za Kat. Akciju. Čim je izašla Papina Enciklika Merz jle proučava. Još više on proučava na latinskom i francuskom jeziku sve važnije izjave posljednjih Papa. Odmah je pratio sav razvoj K. A. po svijetu, učio, naručivao i čitao knjige i časopise, dopisivao se s vođama K. A. po stranom svijetu. Držao mnogo predavanja o K. A. pisao mnogo, proučavao mnogo. Već 1923. na jednom đačkom sastanku u Zagrebu on iznosi sve ono bitno što je potrebno katoličkom đaku, a što ujedno traži i K. A. Godinu dana poslije na drugom đačkom sastanku govori jasno i otvoreno o K. A. Naglašuje, da je to rad svjetovnjaka s ciljem da učvršćuje, štiti i brani katolička načela u životu pojedinaca, obitelji i ljudskog društva. A sav taj rad jest apostolat pod vodstvom Crkve. S kolikim je oduševljenjem Merz govorio o K. A. s kolikom ljubavi radio na tome, da se kod nas proširi onakova K. A. kakovu hoće sv. Otac. Htio je da najprije svećenstvo bude poučeno o biti, zadaći, i svojstvima K. A., pa da se time onda svećenstvu dade ono mjesto, koje ga zapada u radu na K. A. Htio je i radio na tome, da sposobni svjetovnjaci budu prožeti načelima K. A. i da ta načela onda šire dalje. A glavna zadaća i jednima i drugima neka bude, želio je, proučavanje papinskih poslanica, izjava i odredaba, te provođenje njihovo u život. On je prvi i s najvećim žarom radio na provedbi K. A. I njegovo je djelo bilo, da su nepregledne čete Orlova i Orlica, odmah nakon svoga osnutka potpuno i bezuslovno prihvatili načela K. Akcije i stali ih sustavno provoditi u svojim redovima, čim je HOS. osnovan 1923. dakle samo par mjeseci poslije papinog proglašenja K. A., njegovim nastojanjem je HOS poslao biskupima pismo, u kojem izizjavljuje, da će se Orlovstvo postaviti na temelju Katoličke Akcije. U tom se pismu naglašuje uloga svećenika u organizaciji, potpuna ovisnost od Crkve i biskupa, bezuslovni rad prema odredbama Sv. Stolice i načelima K. A. Iste te godine Merz hoće u redovnike, ali upozna, da je volja Božja, da on ostane u svijetu i da se posveti radu u kat. organizacijama i K. A. kao korektiv. t. j. kao onaj koji će paziti i nastojati, da se K. A. i njezine organizacije razvijaju samo onako, kako to hoće Crkva Papa. I uspio je. Njegovom zaslugom je odmah svećenik uveden u Orlostvo kao duhovnik, njegovom zaslugom, organizacije K. A. provele su načelo izvanstranačnosti. On priređuje Orlovsku Zlatnu knjigu. Piše u njoj o dužnostima i zadaćama Orla. ističe da je osnovica svemu Orlovu radu katolička vjera, njena načela i zapovijedi. što ih je dao Bog i sveta katolička Crkva: papinske smjernice i biskupske odredbe. Uzor Orla je ljubav prema sv. Ocu Papi, biskupima i svećenicima. Pače daje nam i knjižicu »Katolička Akcija« u kojoj tumači na tanko sve što je potrebno znati o K. A., rješava sva pitanja i sve poteškoće. No na žalost to sve nije išlo tako glatko. Merz je sa svojim saradnicima morao mnogo borba da svlada, mnogo da trpi. Nije lako bilo odjednom prekinuti sa prijašnjim shvaćanjem rada u katoličkim organizacijama, nije lako bilo napustiti mnoge tradicije i odmah se pokoriti onomu što hoće K. A. i odmah provesti u život odredbe sv: Oca. Ali trebalo je i nekoga tko će trpjeti i raditi i žrtvovati se, trebalo je čovjeka, koji će se uzidati kao ugaoni kamen, u temelje K. A. kod nas. Taj čovjek bio je Dr. Merz. On je u pravom smislu riječi taj ugaoni kamen. On je svojim radom i životom tako duboko zahvatio u temelje ne samo K. A. nego čitavog našeg katoličkog javnog života, zacrtao je duboke, neizbrisive brazde u njegovom razvoju, da će se dok god bude katoličkog života u našem narodu, uvijek spominjati Merčevo ime. Novo razdoblje kat. života počima njegovom pojavom. Da nije bilo dra Merza sigurno je, da bi još vremena prošlo dok bi se utrli putevi konačnom rješenju K. A. Čitav dakle period rada na tom polju od početka pa do danas obilježen j pojavom i značenjem Dra Merza. I on se u nebesima mora veseliti, jer vidi, da je i ako ne živ, a to brzo nakon svoje smrti dočekao, da se želja Papina o K. A. o apostolatu svjetovnjaka pod vodstvom Crkve, provodi potpuno i bezuslovno. A mi Križari kao baštinici i čuvari Ivanove nauke i ideala veselimo se s kupa s njime i stupajmo u prve redove u radu na Katoličkoj Akciji. S.Š. V.,«Merzova majka», Za vjeru i dom, Zagreb, lipnja 1935., br. 6, str 63-64
Merzova majka
U Ivanu smo gledali radnika Katoličke Akcije i tako nismo zapažali Ivana sina. Tek kada nam ga nebo uze, usredotočilo se sve naše poštovanje, naše osjećanje i bol u onoj, kojoj on bijaše najbolje dijete - u Merzovoj majci. Dolazili smo k njoj. Sjedjela je bespomoćno u naslonjaču sa kotačima. Bijela je kosa okružila njeno lijepo lice. Crne velike oči zapažaju duboko. Prima nas rado i mi joj postajemo sve bliži. Pričamo o svojim susretima sa njenim jedincem. Ona sa zanimanjem sluša. Onda nam ona priča o svome Hansu, dok je bol majčina ne svlada. Skrećemo razgovor na drugo. Ona pita za sve, za svaku pojedinu. Pita za našu organizaciju i priznaje, da za Ivanovog života nije imala interesa za nju, ali sada… Ta djelo je to njenog jedinca. Tu je on dao sebe. Takvu smo upoznali Merzovu majku. A onda, kad smo svu veličinu Merzove ličnosti čitali u njegovom životopisu, onda nam se otkrio i onaj intimni saobraćaj jedinca sina prema roditeljima, napose prema majci. Ivan bilježi u svoj dnevnik 23. VII. 1914. u Opatiji: »Listonoša me probudio. Dobio sam 100 kruna od tate, a tajno 10 kruna od mame. Poslala mi je, da mi što bolje ide. Dobra mama! Tako dobar ne ću nikad moći biti!« Ivan nastoji iz Pariza da vjerski preporodi svoje roditelje i nada se da će kod majke to postići ljubav k njemu. U njegovom životopisu čitamo odgovor njegove majke na pisma koja joj on šalje u tu svrhu. Majka isprva ne shvaća sina, ali kasnije popušta. »Ona gotovo sama sebi ne vjeruje, da je mogla tako pisati i tako misliti - jer danas promatra sva ta pitanja Ivanovim očima...« 20. I. 1921. bilježi Ivan presretan što se otac pričestio: »Moje su molitve Srcu Isusovu uslišane...« »Još ostaje mama na brizi! Srce Isusovo pomozi!« I Srce je Isusovo pomoglo! Nad njenim patničkim krevetom visi slika Srca Isusova. Ivanova se majka svakog prvog petka u mjesecu ispovjeda i pričešćuje. Njene su se tjelesne patnje sve više povećavale. Morala je leći, a samo kadgod mogla je da sjedi. Kasnije bila je upućena samo na ležanje. Doklegod može da prima pero, ona piše nama, koje smo daleko od dragog Zagreba. Javlja nam sitne događaje, za koje znade da nas zanimaju. Kako mi je draga njena zadnji dopisnica od 18. II. 1933. sa ovim sadržajem: Draga gospojice, bolesna sam i ne mogu pisati. Samo nekoliko pozdrava - Tereza Merz. Odsad moli druge da budu njeni »tajnici« i da mjesto nje odgovaraju na njezinu poštu. Boli su se sve više pojačavale, a besanica ih je umnažala. Bilo je dana kad je teško govorila, a glavobolja je veoma mučila. Sve ju je bolilo i kod najmanjeg dodira, a sve je strpljivo snosila, da je moradoh prozvati »svojim zlatnim bolesnikom«. Ganutljivo je bilo, kako sakriva stupanj temperature pred svojom okolinom. Kakogod joj bijahu koji puta teški posjeti, ona ih prima i i razgovara, i zapaža patnje drugih. Dođoh k njoj ozbiljna lica. Napokon mi reče: »Vi ste žalosni.« Branim se, a ona toplo i meko nastavi: »Ja vas promatram kao majka.« Poslije smrti Ivanove u ljetu godine 1928. bila je njegova majka na liječenju na klinici. Tu su još boravile časne sestre, koje su poznavale iz zadnje bolesti njenog sina sveca. Sa ljubavlju i poštovanjem primile su i njegovu majku. Posjećivah je vrlo često. Ona je imala razumijevanja za svaku bolesnicu. Hrabrila ju i savjetovala. Tu su u bolnici sklopljena prijateljstva sa Ivanovom majkom. I te iste bolesnice ne mogu je zaboraviti i dolaze kasnije k njoj u njezin stan. Rekoh joj jednom, kako razumije bolesne. Ona mi odvrati, da to nije čudnovato, kad je i sama bolesnik. Bili smo već naviknuti da je gledamo na patničkome krevetu, tako nismo niti slutili, da će se njene muke završiti, da je s njima ispatila svoje čistilište. Mjesec dana prije njene smrti zadnji je puta posjetih. Govorilo se o skoroj selidbi u novi stan sa primjedbom da je to još zadnje njeno putovanje. O svemu tome se govorilo i mislilo, a ipak smo bili iznenađeni i zatečeni njenom smrću. Naša se bol utješila vjerskom istinom o prekogrobnome životu. I na osmrtnici tako lijepo stoji: ... »zamijenivši mjesto svojih dugogodišnjih patnja s nebeskom domovinom, gdje ju je dočekao njezin jedinac Ivan.« Ivanova se želja ispunila. Njegovi su roditelji vjerski preporođeni, a majka je sada s njime »u vječnosti združena u Bogu«. Kako rado dolazimo lijepome grobu sa granitnom pločom u koju je uklesan križ! Tu uz Ivana počiva i njegova majka. Crveni karamfili i bijeli ljiljani mirišu. žižkov plamičak u uljenici podrhtava. Na klupi među zasađenim čempresima sjedi suznih očiju Ivanov otac... Sve je to snažni: Sursum corda. Adalberta V.,«Brate Ivane, hvala ti», Za vjeru i dom, Zagreb, lipnja 1935., br. 6, str 69
Brate Ivane – hvala ti!
Ti si već bio velik, kada se rodila moja duša. U daljini nisi ni znao za tu malu, dužu, a ona je često slušala govore o Tvojoj veličini, o Tvojoj dobroti, mudrosti, svetosti i značenju Tvome za čitav naš pokret. Želila sam da dođem do Tebe, da Te upoznam i da Te kao starijeg Brata slušam i slijedim u svemu. Nisi dočekao da i moja duša naraste, jer si se odazvao pozivu velikoga Boga te svojim orlovskim krilima poletio u nebeske visine. Otišao si od nas. Plakali su svi za Tobom. I ja sam plakala gledajući druge kako plaču, mada mi je taj plač bio nejasan. I rasla je moja duša… Otvorile su joj se oči, jasno je vidjela, da si i veći i bolji no što su to govorili o Tebi; ta Bog Te je zato i odveo gore. Pošla bih rado za Tobom, jer su mi bolovi i križevi stalno slabili snagu. Misao na Tebe digla me. Brate, molila sam Te za pomoć. Čuo si me. Pružio si mi ruku i poveo sobom pred prijestolje Svemogućega. Osjećala sam Tvoju bratsku molitvu: »Gospode, ovo je jedna moja mala sestra, usliši joj molitve, smiluj se njenim potrebama«. - Tvojim zagovorom smilovao se veliki Bog, uslišao je moje molitve. Za to Ti mnogo dugujem. Obećala sam da ću Ti se javno zahvaliti u našem glasilu. Bojala sam se, kao što se i sad bojim, da neću znati onako, kako bi dostojno bilo Tebe, Tvoje veličine i svetosti. Ne zamjeri, što Ti sestra ne zna bolje i ljepše da kaže, već samo ovo: Brate Ivane, - hvala Ti... V. «Terezija Merz», Za vjeru i dom, Zagreb, lipnja 1935., br. 6, str 70
† Terezija Merz
U prošlom broju javile smo, kako je zastavi K. S. akademičarki kumovala gđa Terezija Merz, a u ovom moramo već javljati o njezinoj smrti. - Umrla je 5.VI a pokopana uz brojno sudjelovanje Križarica i Križara 7.VI. uz žalobne zvukove križarske glazbe stavljen je njezin lijes uz lijes sina Ivana. Nad grobom su govorile sestre Zdenka Žanko i Irena Javor. VKS i AKS položio je vijence. «Na grobu Dr. Merza», Križarska straža, Zagreb, lipnja 1935., br. 2
Na grobu Dra Merza.
U nedjelju 12.V. skupili su se zagrebački Križari i Križarice na Mirogoju kod groba Dra Ivana Merza. Kao svake godine tako je i ove preč duhovnik VKB-a i VKS-a Dr. Milan Beluhan izmolio običajne crkvene molitve na grobu, a poslije toga održao divan govor o vrijednosti Dra Merza, o njegovom duhovnom životu, o ljubavi k Srcu Isusovu, o ljubavi k Mariji, k Crkvi, k sv. Ocu Papi. Svisu slušajući te lijepe riječi bili do suza ganuti. Uz to je Križarska glazba I. otsvirala, tri tužaljke, križari su još poslije dugo ostali na grobu i molili. «Merz i Gospa», Križarska straža, Zagreb, lipnja 1935., br. 3
Merz i Gospa.
Dr. Ivan Merz bio je čovjek koji se je dnevno pričešćivao, koji je dnevno razmatrao po čitav sat, koji je živio uprav svetačkim životom, pa nije čudo onda, da je on bio pravim djetetom Marijinim. Posebnom ljubavlju ,ljubio je on Gospu i posebnim žarom molio se je njoj. Trebalo ga je samo gledati na svibanjskim pobožnostima, u kongregacijskoj kapelici, ili inače pred Gospinim oltarom i kipom, pa da odmah u njemu vidimo gorljivog i vjernog sina Marijina. A gdje su istom one žive riječi, kojima je on slavio Majku Isusovu. Posebno je mnogo govorio o Lurdskoj Gospi. Pisao je o Njoj, držao predavanja o Mariji i o Lurdu i oduševljavao i privodio k Mariji ne samo omladinu, za koju je osobito radio, nego i odrasle. A i stranice njegova dnevnika pune su krasnih riječi o Mariji. Međutim mi ćemo ovdje donijeti samo jedan ulomak njegovog pisma svome prijatelju, u kome on pripovijeda o svojim dojmovima iz Lurda. »U Lurdu Te najprije obuzme osjećaj, da je tamo »Ona«, Majka Božja, koja je veća, moćnija i ljepša od svih onih Pirenejskih gorostasa, koji Lurd okružuju. Ona tamo na zaseban način stoluje i držim, da svi, koji su tamo, ma i ne vjerovali, moraju imati isti osjećaj, da Ona tamo jest. Ti se onda u Lurdu nalaziš pokraj Nje: Ona tamo izdiže glavu iznad Pireneja i drži u naručju Boga. To je realan osjećaj, koga se ne možeš otresti, a tisuće vjernika (noću svaki s upaljenom svijećom u ruci) ide serpentinom uz brežuljak i pjeva bez prestanka: Ave, Ave, Ave Marija! Svaka svijeća koja trepti, to je jedna duša, koja će danas sutra k Njoj. Oh hoće li što prije doći taj čas, tako čovjek u Lurdu osjeća, jer zaista, tamo ima neki »predokus« neba! Po danu stotine bolesnika leži po nosilima, svijet raskriljenih ruku glasno moli, a Isus u presv. Sakramentu ide od bolesnika do bolesnika, naginje se svakomu posebice i blagoslivlje ga. Međutim jedan svećenik glasno moli: Gospode, mi Ti se klanjamo, itd. Katkada netko povikne: »Ozdravio sam!«... U toj Te atmosferi često obuzme strah... Da, u Lurdu sam naučio, što je krunica i ona mi je odsele dragi i najbolji prijatelj. Molio sam je i prije, dakako, u duhu vjere... ali Lurd je mojoj razumnoj vjeri pridodao i osjećajni momenat…« I čitav svoj život bila mu je gospina krunica najbolji prijatelj. On ju je svaki dan molio, i pače na ulici. Koliko smo ga puta susreli, kako mirno sabrano ide ulicom, a u džepu mu je ruka i u njoj krunica. Molio se je... Zdenka Žanko, «† Terezija Merz», Nedjelja, Zagreb, 16. lipnja 1935., br. 25
† Terezija Merz
Malo ju je tko poznavao. Ona je uvijek bila bolesna. Teško bolesna. Mučenica i patnica kroz dugi niz godina, prikovana uz postelju, bespomoćna, sitna, slabašna, tiha... Otkako joj Bog uze jedinca njezina je patnja dvostruka, ne, stostruka. Teško je kad majke umiru prije sinova, ali još mnogo veća bol, kad sinovi umiru prije majke... Malo ju je tko poznavao, a ipak smo znali, da živi majka našega Ivana. I kako je rasla naša ljubav k Ivanu, tako je rasla naša ljubav za nju, njegovu majku, i čeznuli srno, da je vidimo, čujemo i utješimo u njezinoj velikoj patnji. I mnogi smo bili tako sretni, te smo smjeli doći… Sve nas je zadivila... Očekivali smo, da ćemo naći mrzovoljnu, neutješnu, turobnu bolesnicu, a kad tamo, dočekale su nas i pozdravile sjajne i nasmijane oči, vedrina, mir i čudesna strpljivost. Pa i kad se govorilo o njemu, njezinu prerano umrlom jedincu, a o njemu se govorilo uvijek i najviše, i kad se pregledavale fotografije onoga malog dječarca s velikim plavim uvojcima i sve druge Ivanove slike, njezino se oko orosilo, ali njezina tvrda vjera i nada, da će se opet sastati sa svojim Hansom, bila je tako velika i divna, da je nije mogla nikada skršiti tuga, već ju je naprotiv svu preobražavala ljubav i veliko pouzdanje... Pohodi naši k njoj bili su za nju radost i okrepa. Rado, od srca rado primala je naročito izaslanstvo Velikoga Križarskog Sestrinstva, jer ona je po svom sinu srdačno, i jako zavoljela nas i našu organizaciju. Naš pokret bio je njezin pokret. Redovito je pratila naše glasilo »Za vjeru i dom«, pa »Nedjelju« kao i svu križarsku i katoličku štampu. Znala je za svaku našu akademiju, svaku proslavu, svaki tečaj. Zanimala se i za pojedine naše članice, proživljavala s njima njihove radosti kao i križeve. Iako teško bolesna, njezina ljubav ne će da miruje. Ona smišlja sve moguće načine, da nam iskaže pažnju, da nas obdari bilo kakvom uspomenom na pokojnoga Ivana, da nam poruči ljubezne riječi svoje odanosti prema nama. Zato smo je ljubili. Ali mi smo u njoj gledali i poštivali prije svega ovo: Ivanovu majku našega prvaka, našega heroja, našega sveca. Da, mi smo znali da je svu sebe prelila u njega, i da u mnogom ne bi bilo njega, da. nije bilo nje. Fina, otmjena, tankoćutna, brižna, inteligentna uzgajala je sina puninom svoje majčinske ljubavi. Onaj svoj fini takt, onu pažnju prema svakomu, a osobito onaj herojizam u trpljenju - to je bez sumnje Ivan imao od majke. »Nema veće sreće, nego uzgojiti sina« - rekla je jedanput, i pritom se sva zanijela, zacijelo misleći na Hansa i njegovo djetinjstvo. Ali ona se sjećala i spominjala ne samo malog zlatokosog Ivana, nego i onoga anđeoskog, Božjeg, mladica i čovjeka, koji je na nju na čas ostavio, da potrči velikim, svrhunaravnim putem kamo ga je pozvala Providnost. Ivan je usplamtio ognjem za bezbrojnim visinama, i takav zadivio, iznenadio, zapanjio i majku... Ona je ostala časom zbunjena pred svetačkom veličinom sina... Ali malo pomalo, molitva i milost Božja djelovale su tako, te je i ona, istina sve polako i malim koracima pošla za gigantskim stazama sina... Stoga je još za njegova života, a osobito iza njegove smrti doživjela preporod, preobraženje, uskrsnuće duše po njemu. - Tu i leži tajna njezine privlačivosti i njezine miline: ta ona je prva učenica našega Ivana. To nije poniženje za majku, da je vodi uči i preporađa sin svetac. U tom je naprotiv veličina njezina, i zato je najviše po štujemo. Kad smo čule, da je umrla Ivanova majka, bilo nam je teško, mnogo je naše oko proplakalo, što je nismo još jedanput obišle još jedanput vidjele i za sve zahvalile... Ali smo duboko u duši bile smirene jer znamo, da je i za nju smrt bila »dobitak«. Ta ona ju je oslobodila od duge i teške patnje i od duge čežnje. Ttvro vjerujemo, da zagrljena sa sinom svojim ima »vječni počinak na Srcu Isusovu«, koje je zadnjih godina tako revno štovala. Naš pokret, zapravo pokret njezina velikog sina, dobio je novog zagovornika, pred licem Božjim, a po njemu i novih nada i novog pouzdanja za sretan uspjeh u teškoj borbi za Merčeve ideale. Zdenka Žanko. |