J. Ivanšević, «Merz katolik», Križarska Straža, Zagreb, travanj-svibanj 1936., br. 4/5, str. 39-40

Merz katolik

 

Blistavost i čistina Ivanove duše ogleda se u njegovom nutarnjem životu koji je bio prožet Kristovim načelima koja su osnovana na pravom i nepogrješivom temelju, temelju Crkve katoličke.

Bog, Krist, svećenik i temeljita izobrazba katoličkog inteligenta svjetovnjaka bile su njegove glavne misli. Za sve to svjedoči nam dnevnik, kojeg je on uvijek revno i iskreno pored svih poteškoća pisao.

Što je njegov dnevnik ?

Što vidimo mi iz njega?

Ako mi taj dnevnik pročitamo, možemo iskreno reći, da je on zrcalo njegove duše, njegovog života, ukratko njega samoga. Svaka stranica, svaki redak tog dnevnika svjedoči nam da je Ivan uvijek nastojao živjeti unutarnjim životom milosti, koji je postizavao nastojanjem duhovnog života i katoličke nauke. Uvijek je on težio za duhovnim vodstvom, za svećenikom, kome bi se povjerio, koji bi ga razumio i sredio Božjim putem. Ta se njegova težnja posve ispunila, jer kad je bio u Zagrebu kao profesor, vlč. o. Vrbanek bio mu je ispovjednikom i duhovnim vođom Merz mu je do kraja svoga života bio vjeran, iskren, poslušan i odan.

Svako jutro je on ¾ sata razmatrao. Jednom zgodom su ga njegovi prijatelji zapitali: »Kako može ostati uvijek onako miran i sabran, pa dogodilo se i najteže?« On im odgovori: »To Vam je zato, jer ja po dnevnom redu po prilici znam sve što mi se može taj dan dogoditi. Razmatranje mi daje za svaki dan osnovni ton mišljenja, pa čemu da se uznemirujem, kad je sve tako jednostavno.« Po svršetku svog duhovnog razmatranja išao je u crkvu i tu je pobožno pratio i molio sv. misu. Svaki dan se pričešćivao. Uvijek je nastojao da ¼ sata ranije dođe u crkvu prije sv. mise. Nedjeljom je nastojao da po mogućnosti sluša i dvije sv. mise. Poslije večere je uvijek čitao duhovno štivo, zatim je ispitao savjest, izmolio krunicu i pripremio građu za razmatranje u sljedećem danu.

Neprestano je nastojao pobuđivati u sebi čine ljubavi prema Bogu i Spasitelju.

Vruća želja i ljubav prema Euharistijskom Bogu vukla ga je svakim danom da zaviri u tihi kutić crkve Kristove, da mu se pokloni. Da je Ivan uvijek tražio svetohranište i da je tamo bila škola u kojoj je učio mudrost života, dokazuje ovaj primjer:

Neki Ivanov drug i prijatelj pripovijeda da je često s njim prolazio Zrinjevcem prateći ga kući.

»Dugo nisam znao komu Ivan skida šešir između Štrosmajerove akademije i Umjetničkog paviljona, a on je to uvijek činio. Kad sami ga jedanput upitao zašto to čini nasmiješeno mi odgovori: »Pa zar ne znaš da se nalazimo vis à vis, crkve Presv. Srca Isusova«.Na to ne bih nikad ni pomislio, jer se ta crkva nalazila paralelno tek iza tri ulice«. Ali baš tu se jasno očituje njegovo silno žeđanje za Spasiteljem, kao što jelen žeđa za izvorom bistre vode.

I Merz je bio živi uzor euharistijskog čovjeka. U svom je radu tražio vazda samo kraljevstvo Božje. Zašto su nam njegove riječi išle tako duboko k srcu, sam je rekao i zapisao poslije jednog svog govora u dnevniku: »Govorio sam sa žarom, koji mi je dala presveta Euharistija.« Da, žarište života Ivanove duše bila je presveta Euharistija.

Osim krunica i drugih pobožnosti vrlo često i gotovo svaki dan je molio križni put. Obično kad se drugi ljudi odmaraju (oko 2 sata poslije podne), on je polazio na galeriju Isusovačke crkve i tamo je s posebnim dopuštenjem koje su vrlo rijetki imali, molio križni put i dugo je tamo boravio u društvu našega Spasitelja.

Na stolu je uvijek držao životopis i djela sv. Terezije i u njima je nalazio utjehu; i jakost u poteškoćama koje su stizavale njega i Orlovstvo. Na stolu mu je uvijek bio ispisan iz života Sv. Terezije ovaj odlomak:

»I zaista sa svih strana me progoniše i to ljudi koji su mislili da tim dobro čine, nisam znala nikako kako bih se branila, ni prema kojoj odluci bi radila… Jedini je moj izlaz bio da dignem oči k nebu i da pozovem Boga u pomoć.«

Za pokoru je uvijek brzo i bez oklijevanja ustajao svakog jutra. Mesa nije nikad jeo. Petkom je išao zatim da osjeća glad, a svakog mjeseca je nastojao 24 sata da ne jede ništa. Ulicom je hodao umjerenim tempom, oči preda se, misleći na jutarnje razmatranje, ili moleći krunicu. Volio je ići ulicom bez naočala, samo da bude što sabraniji i da vanjski predmeti ne privuku njegovu pažnju na se

Razvitak njegova duševnog života možemo razdijeliti na tri etape.

Najprije je išao putem čišćenja, zatim putem rasvjetljenja i konačno putem ujedinjenja.

Prvu fazu možemo podijeliti na tri razdoblja. Prvo je liberalno, ali plemenito i idealno bez naročitog religijskog oduševljenja, te ne okaljano i čisto.

Druga faza je doba umjetničko-religijskih ideala, doba estetskog katolicizma. Tako ju je on sam nazivao. U Beču, a naročito na fronti dolazi  kod njega umjetnost u sukob sa religijom.

Na fronti se ta borba donekle smiruje, tako da je na njega »život više od umjetnosti«. U Beču, a naročito na fronti postao je Ivan potpuno katolički Čovjek. Napokon je iz njegove duše nestalo i posljednjih traka estetskog katolicizma i sad Ivanovu dušu zaokuplja robovanje: »robovanje Kristu Kralju i nestajanje u Bogu«. Iz toga je on crpio značajan mir, poniznost, blagost, ali i ustrajnost u Božjim i crkvenim stvarima. To doba ubrajamo u treću etapu.

Ona poznata: »Ljubi bližnjega svoga kao Samoga sebe, kod njega se svakim danom sve više provodila u praktičan život, jer je on bližnjega ljubio i to ne samo onoga bližnjega koji mu dobro želi i čini, već na protiv on je ljubio i sve svoje protivnike i one sa kojima se idejno razilazio, a osobito one nujbjednije, najjadnije u ljudskom društvu - siromahe.

Don A. Radić pripovijeda kako se jednom zajedno s drom Merzom vozio u tramvaju s posjeta Orlovskom, društvu u Granešini:

»U tramvaju samo sreli jednog iznakaženog prosjaka, od kojega je svatko odvraćao oči, jer nitko, nije mogao gledati bol i stradanje jadnog čovjeka. Merz je odmah pristupio k njemu, obilato ga nadario i započeo s njime razgovor. Vanredno se razveselio, kad je uvidio da je taj prosjak dobar katolik i da za isprošeni novac kupuje »Katolički Tjednik«. Očinski ga je uputio da ide što češće k stolu Gospodnjem i zvao ga je k sebi u stan. Brojni ljudi u punom tramvaju morali su se diviti razgovoru dviju pravih kršćanskih duša.

Ovo je tek jedna sličica, a takovih bi se moglo nabrojiti na stotine.

Svojim uzornim životom vršio je vrlo veliki utjecaj na sve svoje prijatelje i drugove. Tako jedan njegov mladi drug i suradnik iz H. O. S. kaže da se čitav razvitak njegovog nutarnjeg života poslije prvog sastanka s Merzom kretao na njega. Prof. Valenčić ističe: »Svaki moj saobraćaj, bilo usmeni bilo pismeni, s pokojnim drom, Merzom meni je služio za nutarnje usavršavanje i edifikaciju«.

Svaki onaj čovjek koji bi se sastao Merzom i ostao s njim neko vrijeme u razgovoru, osjetio bi se poslije tog malog razgovora i kreposniji, jer je on sve promatrao u vidu vrhunaravnog života. Radi brojnog duhovnog života Ivan je mogao da razvije veliku apostolsku djelatnost. U svom radu je uvijek znao što hoće i nije tražio sebe, nego uvijek Kraljevstvo Božje. Kao takav ubrzo je upoznao težnje omladine i uvidio je da ona teži za borbenom manifestativnom organizacijskom strukturom koja obuhvata čitavog čovjeka

Značajna crta Ivanove duše je život u vjeri i po vjeri. Posljedica njegove žive vjere bila je njegovo nepokoljebivo pouzdanje u Božju providnost.

Za Boga je radio, za Boga živio, njega ljubio u svemu i nada sve i podlegao kao žrtva uzvišenog rada u apostolatu Katoličke Akcije. Dao nam je primjer, kakav ima biti čovjek žrtve, Euharistije i apostolata. Braćo Križari: Slijedimo ga (Prema knjizi Dr. Ivan Merz od Dra Kniewalda).

Ivaštinović J.



D. ŽANKO, «Pokojni Avelin Čepulić», Glasnik Srca Isusova, Zagreb, svibnja 1936., br. 5, str. 169-170

 

† Avelin Čepulić

 

Kod nas Hrvata je Katolička Akcija tek u osvitu, a eto već ima dva nenadmašiva uzora, kakvih nemaju ni veliki narodi: pok. Ivana Merza I Dr. Avelina Ćepulića. Obadvojica prvi apostoli Katoličke Akcije u duhu Pija XI. obadvojica nerazdruživo povezani u duhu, prijateljstvu, idealima i organizaciji od 1919. god., kada su osnovali kat. akademiski klub »Hrvatska« u Beču, pa sve do smrti u Zagrebu. Ivan Merz kao profesor, Avelin Ćepulić kao liječnik - dva katolička čovjeka u cjelini, u svetoj misli, u svetom djelu. I jedan i drugi rođeni 1896. g. niču kao samorodni cvjetovi svaki u svojoj obitelji sa Božjim srcem u grudima i to odmah u početku, bez ičije naročite pripomoći u vjerskom shvaćanju višega stila. Već kao akademičari to su heroji čistoće, pobožnosti, ljubavi prema Mariji; to su već apostoli-svjetovnjaci, euharistijske duše, borci za istinu i pravdu, za poštenje i vjeru svoga naroda. I jedan i drugi se vraćaju u Zagreb i obadvojica pokreću veliki orlovski pokret, Ćepulić pače kao prvi predsjednik gimnastičkih odsjeka đačkih organizacija, a kasnije podpredsjednik Hrvatskog Orlovskog Saveza, a Merz kao tajnik. Obadvojica upravo život daju katoličkoj orlovskoj omladini i preko Orlovstva propagiraju kao prvi pioniri ideologiju Kat. Akcije, koja se sastoji u apostolatu svjetovnjaka pod vodstvom Crkve i to sasvim izvan i iznad svake političke stranke. I jedan i drugi žrtvuju svoju mladost Bogu i Crkvi. Odriču se zemaljske ljubavi, obiteljske topline, svake ugodnosti, zabave, pače i odmora, samo da više mogu dati spašavanju duša. Svojih darova ne čuvaju spretno i štedljivo nego ih pružaju Bogu u cjelini i u punini. Nisu davali kap po kap svoje slobodne minule i dane, nijesu davali malo po malo - nego sve najedamput, sve za vazda, sve bez povratka i bez uzmicanja. Obadvojica visoki intelektualci; ljudi, koji govore njemački, francuski i talijanski, a čitaju odlično latinski. Ćepulić je još znao češki i engleski. Obadvojica spremna pored svoje struke u kršćanskoj filozofiji i teologiji. Studiraju u Njemačkoj i Francuskoj po više godina i do smrti prate sve katoličke pokrete diljem Evrope. Obadvojica su odlični pisci i publicisti: Merz piše o liturgiji i književnosti, Ćepulić o nacijonalno-socijalnim pitanjima, a obadvojica o moralnom i vjerskom odgoju naroda i omladine. Obadvojica ostavljaju neizbrisivih tragova u dušama đaka nadbiskupske gimnazije, gdje su djelovali, Merz kao profesor francuskog, Ćepulić kao nastavnik higijene i zavodski liječnik dječačkog sjemeništa. Obadvojica se jedinstveno i herojskim koracima penju na goru Gospodnju, snuju i spremaju pače, kako bi osnovali jedan red sa zavjetima za katoličke svjetovnjake.

O kako su jedinstveni i čudesno odabrani od Providnosti i za život na zemlji i za put u nebo! Dva ljiljana, dva svijećnjaka, dvije dragocjene žrtve, dvije ljubavi, dvije svetosti! Uvjeren sam, da će njihova uspomena rasti u hrvatskom narodu do veličajnosti.

Uza sve to Ivan Merz i Avelin Ćepulić imaju posebne misije i na oko različite  uloge. Merz je više mistik i književnik, tip naučenjaka i teoretik, dok je Ćepulić socijalni praktični radnik, utjelovljena charitas i nacijonalni borac.

Hotimice sam pišući o Avelinu Ćepuliću spominjao i Ivana Merza uporedo s njime, jer mislim, da su obadvojica u životu  toliko zajednički i jedinstveno živili i radili, da se bolje shvaća jedan, dok se govori o drugome.

D. Žanko.



I. S., «Katolička formiranost Dr. Ivana Merza», Katolički tjednik, Sarajevo, 10. svibnja 1936., br. 19, str. 4

 

Katolička formiranost Dr. Ivana Merza

 

Svi, koji su poznavali pok. Dr. Merza, divili su se uvijek njegovoj vanrednoj katoličkoj izgrađenosti, koja se osobito isticala posljednjih godina njegovu života za vrijeme javnoga rada u Zagrebu. On je uvijek i u svemu bio potpuni katolik. I ne će biti zgorega, ako se i danas, na osmu obljetnicu blažene smrti pok. Dr. Merza., sjetimo ove njegove katoličke formiranosti.

Tri ćemo stvari istaknuti, koje, čini se, osobito pokazuju veliku katoličku formiranost Merzovu: ispravno shvaćanje duhovnoga života, pravi apostolat i katolički način studiranja.

Bez sumnje je Dr, Merz vodio veoma intenzivan duhovni život. Svaki dan je tri četvrta sata razmatrao, išao na sv. misu i primao sv. pričest. Ispit savjesti je također marljivo obavljao. Molio je brevijar (časoslov), iako je bio lajik. A 21. točka njegova programa o svladavanju samoga sebe pokazuje jasno, koliko se je pok. Dr. Merz mrtvio. Nemoguće je tolike duhovne vježba obavljati bez ispravnoga shvaćanja duhovnoga života. On je veoma rano uvidio, da se pravi duhovni život sastoji u čistoj ljubavi prema Bogu. A kad je Dr. Merz nešto spoznao, onda je i išao za tim svom snagom svoje željezna volje, ojačane milošću.

On je na fronti prošao školu križa, gdje je pod vodstvom milosti upoznao značenje žrtve i muke. I tri mjeseca prije smrti zapisao je u svome dnevniku: »Lako je svaki dan primati sv. pričest i gostiti se s Gospodinom. Oh, kako je čovjeku trpko, kad mora da grize i jede tvrdo drvo svetoga križa!« (16.II.1928.). Tako je mogao govoriti samo čovjek potpuno prožet smislom žrtve. Razumjeti Križ znači shvatiti smisao ljudskoga života, jer Križ je jedini put, koji vodi k uskrsnuću, i što je tko više bio dionikom Križa, bit će to više dionikom slave Križa. I Dr. Merz razumjevši tako značenje Križa, spoznao je i važnost duhovnoga života, koji, iako se sastoji u ljubavi, ne može biti bez žrtve, jer bez žrtve nema ljubavi na ovoj zemlji, i što je veća žrtva, žarća je i ljubav. Tako je Križ, koji je škola svake kreposti, pokazao Dr. Merzu, da je najvažnije za čovjeka živjeti jakim duhovnim životom. A to je ono, što je Spasitelj kazao: »Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu!«

Iz ovoga najintimnijega odnošaja ljubavi prema Bogu slijede sve ostale oznake Merzove i duhovnosti i duševnosti. Kod čovjeka duhovno ovako odgojena lako je razumjeti katoličku izgrađenost, koja nekako proizlazi iz jakoga duhovnoga života. Shvatljivo je, da će takav čovjek pravo shvatiti katolički apostolat. Jer biti apostolom, znači dovesti i druge do ljubavi prema Bogu, ali ne svojom moći i snagom, jer je to nemoguće, nego milošću odozgor i snagom ljubavi. Ne može čovjek druge privući k Bogu, ako sam nije kod Boga, ako nije sjedinjen s Bogom. I zato nije nikada Dr. Merz smatrao vrijeme, upotrebljeno za vlastito usavršivanje, izgubljenim, nekorisnim i uzaludnim vremenom. Htjeti samo »raditi«, a ni htjeti i »gorjeti« ljubavlju, značilo bi naturalizirati kršćanstvo ali i samoga sebe učiniti neplodnim, bezuspješnim.

Pok. Dr. Merz je bio sav prožet duhom bogodanoga pisca knjige »Duša apostolskoga djelovanja«, koji veli: »Teško onome, koji ne zna tako složiti nutarnji život i djelatni život, da ovaj potonji ne bude onome na štetu!« U jednome svome apostolskom namjerom napisanome članku veli Dr. Merz za dnevno jutarnje razmatranje, često prisustvovanje sv. misi i primanje svetih sakramenata i za ostale duhovne vježbe:

»Činimo li to, tada će Isus u nama sve više i jače živjeti, razumjet ćemo bolje smisao života i ekonomiju spasa i uvidjet ćemo, s kojom ljubavlju naša Ljubav - Isus - ljubi pojedinu dušu. I jer Isus čezne i strepi za svakom pojedinom dušom, jer je ona stvorena za vječno blaženstvo, to se ta čežnja za dušama naših bližnjih prenosi od Isusa na nas i u nama se rađa želja, da stavimo u Isusov naručaj, za koji su one stvorene, sve te duše. Prvi smo korak učinili time, što smo vlastitu našu slobodu stavili u službu Isusove volje. Drugi je korak naš osobni saobraćaj s drugovima. U svakoj zgodi, posve nehotice, mora iz nas da struji onaj nadnaravni mir, ono počivanje u Bogu, kojega smo dionici«.

A u drugome jednome ranijemu članku slično veli:

»U ljudskim se dušama odigrava historija čovječanstva. Sve ono, što mi nazivamo historijom, samo je projekcija svega onoga, što se događa u ljudskim dušama. Želimo li dakle postati nosiocima velike katoličke misli, tada moraju sve naše organizacije neprestano naglašavati, da je duboki i intenzivni religiozni život jedini preduvjet, da se odgoje veliki pojedinci, koji će svojim životom realizovati svoje velike ideje«.

Tako je pisao ali i radio naš veliki Merz. Temelj je dakle svakom apostolatu vlastiti religiozni život.

Zanimljivo je svakako još i vidjeti, kako Dr. Merz, koji tako ispravno shvaća apostolat, studira. I tu nailazimo na jednu značajku Merzova književnoga rada, koja potpuno logički slijedi iz pravoga razumijevanja duhovnoga života. Ako je Bog svrha našega života, - a Bog je Istina, - onda se ne smije ni u studiju zanemariti objavljena istina Božja. Katolik mora primiti istinu u potpunom opsegu. A puninu istine posjeduje Katolička Crkva, kojoj je Bog povjerio zadaću da bude »stup i tvrđa istine: »Idite i naučavajte sve narode!« I Dr. Merz, koji je htio da bude potpuno sjedinjen s Bogom, morao je onda biti i sjedinjen s Njim po istini. Suditi i misliti o stvarima onako, kako misli o njima sam Bog. A tu »svu istinu« Bog nam je objavio i predao svojoj Crkvi, da je čuva, brani i neprevarljivo tumači. I zato je za Dr. Merza kod svih pitanja, koja imaju veze s vjerom i moralom, bilo prvo pitanje: »što sudi o tome Katolička Crkva - konkretno - Sv. Otac Papa i biskupi. I u tome je on bio dosljedan. On je mislio, da nije dosta samo vjerovati, nego da treba i u privatnome i u javnome životu slijediti vjerska načela. Nije dosljedan vjernik, koji se ne obazire na direktive Crkve, a još manje onaj, koji je u nauci liberalan, vjeruje, a ipak ne misli katolički. U Dr. Merzu imaju svi katolici uzor za studiranje potpune katoličke istine. Vrativši se iz Pariza s golemom općom naobrazbom i s temeljitim znanjem u svojoj struci, on ipak studira skolastićku filozofiju i teologiju. I zato i jest bio sposoban da u tolikim moralnim praktičnim problemima dadne i svoje potpuno ortodoksno mišljenje (na pr. rasprava »Ti i ona«). Kao poslušan vjernik on se odmah, čim je Sv. Otac Pio XI. preporučio Katoličku Akciju, daje na posao: prema papinskim enciklikama i ostalim dokumentima, ozbiljno studira Katoličku Akciju i zatim piše rasprave i provodi u Hrvatskom Orlovskom Savezu Papinu Katoličku Akciju i tako postaje borac za Katoličku Akciju Pija XI.

 

Svojim intenzivnim molitvenim životom, gorljivim apostolatom i katoličkom naukom pok. je Dr. Merz zaista tip modernoga katoličkoga intelektualca: On je harmonički spojio nutarnji život s vanjskim djelovanjem, prihvatio potpuno katoličku istinu i u životu je provodio. On nije mnogo frazizirao o patriotizmu, ali je djelima pokazao, kako je ljubio svoj hrvatski narod. Samo u jakom vjerskom životu svih pojedinaca leži i dobro naroda.

Za svakoga hrvatskoga katoličkog inteligenta slijedi iz promatranja ličnosti Dr. Merza jasan zaključak: dužnost što bolje upoznati život i djela Dr. Merza (Dr. D. Kniewald: Dr. Ivan Merz, Život i djelovanje, Zagreb 1932., i objelodanjena Merzova dijela)*) i onda nastojati, da svaki prema svojim prilikama bude sto izgrađeniji katolik i borac u Katoličkoj Akciji.

I.S.