«Merz i Papa», Križarska Straža, Zagreb, veljače 1936., br. 2, str. 23-24

Merz i Papa

Što je dubljim vjerskim životom živio naš Dr. Ivan Merz, to je većom ljubavlju ljubio Crkvu i njezinog poglavara Sv. Oca Papu. Takovo vrhunaravno shvaćanje života njegovog dozrijevalo je na fronti, a onda dozrelo u Parizu. Sve je njemu u životu sada vrijedno samo toliko, koliko ga vodi k središtu njegovog života - ka Kristu Gospodinu. U tome on živi, u tome se kreće, u tome sve promatra.

Iz ovih se pogleda razvila ona naročita crta u Ivana, koju smo svi poznavali, njegova bezgranična ljubav k Papi. Poslušnot, odanost, privrženost… sve je to odviše malo, sve to ne izražava Ivanova odnosa prema Papi. Jedino ljubav može u sebi da obuhvati sve ono što je Ivan u svojoj duši osjećao za Papu, sve ono, što je on žrtvovao za Papu i što je on radio za Papu.

Nama danas gotovo i nije shvatljivo, što je značio Uvod u Zlatnu knjigu, kako ga je bio sastavio, dr. Merz: »Najnovija katolička generacija pošla je za korak dalje. Nju su zahvatili valovi onih rijeka, koje potekoše iz Vjernoga Rima...« Pa onda: »Osnovica su svemu našemu radu katolička vjera, njena načela i zapovijedi, što ih je dao Bog i sveta katolička Crkva: papinske smjernice i biskupske odredbe...« Danas je to nama samo po sebi razumljivo, ali mi se stariji još dobro sjećamo, kako je teško bilo u istom smjeru krčiti puteve. A krčio ih je naš Ivan.

On je najprije sebe samoga prožeo Papinim duhom. On je proučio sve enciklike i sve važnije odredbe zadnjih Papa, počevši od Leona XIII. On nije tražio novih puteva niti svojih riješenja, nego je uvijek pitao kako je ta pitanja riješila Sveta Stolica i onda je, u punom uvjerenju, da je samo ono istinito i pravo, što svima kršćanima određuje Kristov zamjenik na zemlji, sveti Otac Papa, pronalazio načine kako da ove odredbe i upute provede u život. Tako je on postao prvoborcem Katoličke akcije Pape Pija XI. kod nas, propagirao je u našim redovima provođenje onih smjernica, što ih je dala sveta Stolica u pitanjima plesa, mode, ćudoređa, uzgoja, katoličkog organizacijskog života. Na taj je način u neku ruku proveo duhovnu revoluciju u našim redovima. On je revolucionirao duše, ali u smjeru izrazito papinskom. I nije ništa smatrao većim odlikovanjem za nas, nego kad smo se na pr. vraćali iz Rima s orlovskog hodočašća pa kad nas je na Zrinjevcu dočekalo porugljivim povicima: »Papina garda«.

U Rim nas je vodio Ivan tri puta. Prvi put je vidio svetog Oca o Duhovima 1925. Ponudiše mu počasnu ulaznicu, da bude sasvim blizu svetom Ocu. On ju je ljubezno otklonio i pomiješao se među ono mnoštvo vjernika, koje je dočekalo svetog Oca, da tako bude nepoznat i neviđen… sam sa zastupnikom nevidljivoga Krista. I jedva da je koje srce tako toplo kucalo poput Ivanova srca, kad se pojavio sveti Otac. U rujnu 1925. vodio nas je Ivan svetom Ocu, da i mi osjetimo onu njegovu veliku ljubav: »Papa! Vidjeli smo njegovu bijelu pojavu, poljubili njegovu svetu ruku i od ljubavi prema vidljivom Kristu bili spremni -milošću Gospodnjom -predati mu neograničeno svu svoju eksistenciju... I kad nam je Sveti Otac u svojem govoru dao smjernice za naš rad, osjetismo svu veličinu i sve značenje Papinstva: shvatismo ako hoćemo da ostanemo na pravoj liniji i da budemo ispravan pokret u velikom sklopu svete Crkve, mora da budemo pokretom Papinskim. Euharistija i Papa treba da bude korijen, vrelo i počela naše. Euharistiju i Papu treba dati našem narodu… To je jedina i najčvršća osnovica, bez koje je sav osuđen na rasulo. Eto, do te smo spoznaje došli na svom rimskom hodočašću«, što imamo još da pridometnemo ovim riječima samoga dra Merza? Samo to, da smo na kasnijim našim hodočašćima u Rim još više učvrstili ovu našu ljubav prema svetom Ocu, na koju nas je potaknuo naš prvi i najveći križar - dr. Ivan Merz. I ovaj ćemo amanet, koji nam je ostavio brižno čuvati i njetiti, da poput njega ništa na ovom svijetu iza Krista Gospoda no ljubimo toliko, koliko njegova vidljivog zamjenika na zemlji, svetog Oca Papu.