|
|
|
M. STANKOVIĆ, «Vitez ženske časti», Za vjeru i dom, Zagreb, rujna 1937., br. 7-9, str. 139-141
Vitez ženske časti
»I pristupi mu žena sa sklenicom dragocjene pomasti, razbije staklo i prosu se miris po odaji« (Marko, 14-3).
Te je evanđeoske riječi uzela za moto svoje pjesme u čast Ivanu Merzu pokojna naša sestra Alba Goll. Da, mi smo imali u svojoj sredini, u redovima naše organizacije, čovjeka kojega njegov životopisac naziva: »Djetetom Božje dobrote, dobrim vojnikom Kristovim, prvoborcem Katoličke Akcije, Božjim orlom zlatnih krila, apostolom svojih prijatelja, anđelom utješiteljem, potpunim Božjim, potpunim katoličkim čovjekom«. Jest, sve je to Merz bio. Naše ga članstvo pozna iz raznih članaka, predavanja, životopisa, ali još smo više osjetili njegovu veličinu mi, koji smo s njim živjeli i radili, koji smo ga vidjeli u molitvi, u radu, u samozataji, u žrtvi i odricanju, u plamenim govorima i svetačkoj šutnji. Ne, ništa se nije pretjerivalo u ocjenjivanju Merčeve ličnosti i Merčevog rada. On je bio doista neobično velika ličnost, velik u redovima naše organizacije, velik u povijesti Katoličke Akcije u Hrvatskoj. I taj veliki čovjek nosio je još za života naslov, koji su mu dale same članice naših organizacija. Zvale su ga »vitezom ženske časti«. Zašto tako? Zato, jer je Ivan Merz po svojim pogledima na život i zadaću žene, po svome saobraćaju sa ženskim svijetom, a napose sa tadanjom orličkom omladinom, bio doista ideal pravoga kršćanskog viteza. Za njega je žena, čista i kreposna žena nešto veliko i uzvišeno. Ona mu je kopija njegove ljubljene majke, još više, ona mu je sestra Djevice iz Lurda, koju će cijeloga života ljubiti žarom sredovječnih mistika. Upravo zato vrijeđa ga ne samo nabacivanje na žensku čast i dostojanstvo, već ga duboko vrijeđa lakoumno ponašanje onoga ženskog svijeta, koji zaboravlja kakvu vrednotu nosi u sebi. I tu se on, ponizan i tih, čedan i blag, osjetljivo bunio. Njegova je riječ upravo ogorčena i tvrda, njegov pogled oštar i neobično odrešit, a u smijehu se vidio trag male ironije. Upravo bez milosrđa šibao je Merz nastranosti savremene ženske omladine i kakogod je rado praštao, u tim je stvarima bio gotovo neumoljiv. A to samo zato, jer je jasno vidio što znači u životu obitelji i naroda dobra žena, a kako utjecaj zle žene ostavlja nezdrave tragove i razara i obitelji i narode. No neka on sam govori! Neka oživi njegov glas u godini, koju ćemo njemu posvetiti. Neka oživi, da prosudimo, da li je organizacija ostala vjerna onome, što je »vitez ženske časti« od nje tražio.
U RANOJ MLADOSTI
Jednih praznika odilazi Merz sa drugovima u Opatiju i svoje dojmove sa toga poznatog kupališta bilježi rečenicom: »Odvratno mi je ponašanje ženskog svijeta u Opatiji«. Malo kasnije, god. 1915, dakle kao mladić od ne punih 18 godina piše on ovako: »I trgnem se i vidim, da sve te djevojke u parku, ti muževi i lijepe forme, samo su gadna strast, to nisu ljudi s težnjama i bolima nego su jednostavne živine, koje se od ostalih ne razlikuju… Gledat ću da na ženu ne gledam kao na lijepo tijelo. K njoj me ne smije vući vanjština. Odrvat ću joj se i u njoj tražiti samo ono što je vječno. Ne Venera nego majka Božja, to je za nas jedini pravi put«. On bježi pred površnim i lošim ženama. »Meni je drago, kad s kakvim prijateljem mogu umaknuti požudnim pogledima nezrelih djevojaka«. Čini mu se, da je ljepše zavući se u tamu koje crkve i toplo moliti. I u njegovoj mladenačkoj duši javljaju se borbe i napasti. »Napasti navale užasno«, piše on, »no molitva me drži. On nije neosjetljiv za žensku ljepotu. I kasnije, kad je već bio zreli muž, on tu ljepotu zapaža, ali gleda u njoj otsjev Božje ljepote. No i tada, kao mladić od 17-18 godina, on se odvraća od nemoralne Venere, premda je po svojoj vanjštini lijepa. On idealizira o »vječno ženskom«, a neprolaznoj ljepoti ženske duše, pa se u takvim momentima obraća najljepšoj ženi - Mariji, »koja je utjelovljenje poezije, svega lijepog i vječnog«. On već tada zna, s kakvim poštovanjem treba gledati ženu. »Ne bih smio ni izaći pred koju djevojku sa strahom, da se nehotice ne pojavi trunka osjetnosti. Ta to bi značilo ponizivati nju i sebe«. Kako je to u dnevnom životu provodio, svjedoče riječi: »Mnoge se od ženskog svijeta malo i ljute, što sam spram njih veseo i ljubezan, a opet ih ledenom rukom odbijam od sebe«. Zar ne vidimo već u tome jednoga rijetko korektnog mladića, u kojemu je tek počeo ključati jači vjerski život, ali koji je već tada znao, da se sa ženskim srcem ne smije poigravati. On je katkada upravo snužden nad savremenom ženskom generacijom. Za neke od poznatih piše: »One su vjerne i plemenite, ali ne znaju što je žrtva. Trebala bi im kakva ženska organizacija, da uvide kakvu važnu misiju imadu u čovječanstvu (odgoj djece, bodrenje muža, navraćanje k dobru, oduševljavanje za socijalni rad). One uopće ne znaju, da su i one dužne za drugog raditi, a ne uživati«. Tako piše Merz god. 1914 kao 17-godišnji mladić, a kako će o zadaći žene odlučno i auktoritativno progovoriti tek kasnije. I mogao je orličkom vodstvu imponirati čovjek, koji je već 1916 zabilježio u svoj dnevnik: »I najinteligentniji čovjek ne bi me se ni sada mogao tako dojmiti kao onaj koji je čist. Čistoća, vječna čistoća, treba da je geslo«.
PRVE BRAZDE
Godine 1925, kad se bivša orlička organizacija osamostalila, Merz je čovjek od 28 godina, čovjek krcat znanjem i iskustvom, ali i čovjek u kojemu se razbuktio »plamen za beskrajnim visinama«. On, koji je odlučio da bude zauvijek ponizni poklonik i vitez Djevičin, koji je svoje tijelo morio poput najstrožeg redovnika, koji je dnevno blagovao Kruh anđela, odlučio je da svojim ogromnim iskustvom koristi i orličkoj organizaciji i njezinom vodstvu. Još za vrijeme rata zgražao se nad oficirima, koji se ne žacaju sa ženama i majkama kojekako postupati. Na ove misli nadovezuje: »No ni one nisu mnogo bolje. U nas se još sačuvao tip poštene, nepokvarene djevojke. Treba svom silom nastojati, da taj tip ostane neoskvrnjen«. Merz je jako dobro znao, da će se taj tip najlakše sačuvati u katoličkoj, orličkoj organizaciji. Sjećam se dobro, kako je nas nekoliko nagovarao, da uđemo u orličku organizaciju. Prve savjete za rad, osim nekolicine vrijednih i požrtvovnih svećenika, davao nam je Merz. Prve poglede u principe Katoličke Akcije. Prve pobude za intenzivniji duhovni život. A sve to zato, jer je cijenio ženu i njezinu misiju u ljudskom društvu. On je znao da je žena po svome tjelesnom ili duhovnom materinstvu kvasac katoličkog preporoda u hrvatskom narodu. Upravo nam je gurao u ruke katoličke knjige i novine, naručivao za nas njemačke misale, jer hrvatskih još onda nije bilo, vodio s nama duge razgovore o raznim katoličkim pitanjima. Želio je, da što više euharistijskog i crkvenog svoga duha prelije u nas, buduće voditeljice najjače ženske omladinske organizacije u Hrvatskoj. On koji je obavljao pobožnost devet prvih petaka i molio se Margareti Alacoque da dobije »željeznu volju u radu«, gonio nas je upravo svetačkom gorljivošću na rad za kraljevstvo Kristovo u našem narodu. Baš mene lično otpremio je i otpratio u Banja Luku i Ljubešćicu, na prve moje posjete orličkim društvima. Na šetnji u Remete razvijao mi je svoje nazore o ženskoj modi. Pratio nas u Rim na posebnom orličkom hodočašću i brižljivo pazio, da rimski tumači kršćanskih spomenika ne bi svojom živahnošću previše potisnuli u pozadinu vrhunaravni momenat, koji treba da svagdje dominira. Uvijek je bio spreman da nam pomogne. Trebalo je samo Merzu nešto povjeriti, i stvar je bila odmah u redu, bio to organizacijski posao, nečije namještenje ili kakva duhovna utjeha. Takav je bio u običnom, dnevnom životu, vitez Marijin, vitez ženske časti, dr. Ivan Merz. I tko zna bi li danas Križarička organizacija živjela i radila da nije bilo Merza onda, kad smo zaorale prve organizacijske brazde. Jedno je sigurno: Gospodin ga je poslao, Gospodin nam ga je dao, a mi Mu i danas toplo zahvaljujemo na tom dragocjenom daru.(Nastavit će se) M. Stanković. H. M., «Na njegovom grobu», Za vjeru i dom, Zagreb, rujna 1937., br. 7-9, str. 144-146
Na njegovu grobu
Dan je vedar i lijep. Pun je blage sunčane topline, a obzorje je plavo kao more. Ugodan vjetrić donaša nam miris cvijeća i rashlađuje nas. Uspinjem se sama ulicom što vodi prema Mirogoju. Drveće okolo pruža mi hlada, a granje njiše vjetar što dolazi sa gore. Zeleni brežuljci nizaju se preda mnom kao neprekidni lanac. Posebnu ugodnost ćutim danas i osjećam posebnu svježinu. Tada mi pane pogled na zidine, što se nalaze oko Mirogoja. »Eto« pomislih« skoro sam na cilju, već se vide zidine«. I požurih se kako bih što prije stigla. Danas sam bila ja određena da posjetim grob našeg dragog doktora, našeg velikog ideologa Ivana Merza. Bila sam vesela što je danas pao red na mene, što mi je bila upravo danas dužnost, da idem na grob. Ta dragovoljno preuzeta dužnost činila me je veselom i radosnom, i što sam se više približavala groblju, to sam ćutjela veću radost i ljepšu vedrinu. Nikada nisam poznavala dr. Ivana Merza. Dok sam stupila u organizaciju, njega više nije bilo među nama. Dapače i prije osnutka same Križarske organizacije bio je pozvan Gospodu. Pitah se tada: »Zar nije pošao Gospodu tako rano samo zato da On lično kod Gospoda moli za svoju ideju, za svoju organizaciju?« I neposredno iza toga osnovala se prva križarska organizacija u Zagrebu! O, kako bih bila sretna da sam ga i ja poznavala! Da sam bar jednom s njim progovorila! Ta velika želja vodila me od onog dana kad sam čula za Dr. Ivana. Samo jednom, da sam ga čula govoriti! Bilo je sad uzalud tu misao podržavati, jer njega više nema! Njegovo ime zvučilo je uvijek za mene nešto posebno. Kad je god tko spomenuo njegovo ime, gotovo nehotice sam ga uvijek ponavljala. Sa zanimanjem pratila sam svaki govor i razgovor, ne bi li otkrila što više o njemu. Pročitah i knjigu, ali i u njoj nisam našla sve. Željela sam nešto više o njemu čuti, željela sam ga bliže upoznati! Zar ću to ikada moći? Tim mislima spuštala sam se prema njegovom grobu. Već se sa brijega vidi bijeli grob sa crnom mramornom pločom i bijelim Križem, pun raznovrsnog cvijeća. I sada, kad sam se spuštala, činilo mi se da idem onom koga poznam. Ta već sam ga toliko puta slušala! Ali gdje? pitah se tada. Ono što sam željela da znam, da ga upoznam, tu u blizini groba činilo mi se da sam već davno to otkrila… Sasma tiho približih se velikom križu na njegovom grobu. Prekrstih se da se pomolim za njega, ali nisam ni dovršila Jedva sam rekla - Amen - i stala... »Ivane… slušate?.. Došla sam… « otkine mi se sa usana. On očekuje razgovor od nas. Zato nas čeka svakog dana, jer je željan razgovora o našoj organizaciji... Ali ja. sam ipak htjela da molim, ta zato sam došla. No i opet nisam mogla. I počela sam: »Ivane,… znate, mi… naša organizacija…« To je bilo sve. Stala sam bojažljivo gledajući u bijeli križ. Činilo mij: se da je on sada razumio i da očekuje da će nastaviti. Bez bojazni nastao je intimni razgovor. Kao da sam kod njega doma sjela sam na klupu, a on me slušao stojeći mi nasuprot. Neprestano bio je u mene uprt pogled pun molbe: »O svemu, o svemu mi pripovijedaj!« I ja sam govorila o svemu… Dugo, dugo ostala sam u razgovoru. Ništa nas nije smetalo toga dana, pa ni mala ptičica koja je cijelo to vrijeme mirno sjedila na grani, ni cvijeće koje je širilo miris na sve strane. I zelene grane omorika bile su mirne i tihe, jer nije bilo vjetrića da ih uznemiri. A mi smo dugo, dugo razgovarali… Spuštalo se sunce kad smo se rastali. Dugo, dugo govorili smo o našoj organizaciji... »Ivane, sad znate sve… i... molite se... Puno se molite... za sve…« Mala latica bijelog cvijeta, otkinula se i pala mi pred noge. Uzela sam tu malu prozirnu laticu, jer sam držala da je to bio njegov odgovor. Poput te male latice spustiće se on pred Gospoda i moliti za svoju dragu organizaciju. Zahvalna naklonila sam se prema bijelom križu i time oprostila se od njega, od dra Ivana Merza. Vraćam se. Ono - što sam toliko željela - našla sam. Upoznala sam velikog čovjeka, s njim sam se danas upoznala. Koliku sam radost osjećala! Lijepog sunčanog dana upoznala sam dr. Ivana Merza posjetivši ga na grobu. Tog sam dana upoznala, da nas njegov pogled prati na svakom sastanku, preko svakog predavanja da nam baš on govori, da nas upravo on upućuje, da nas uči, oduševljava. Upoznah da nas uvijek i svagdje prati on svojom toplom i čistom molitvom kod Gospoda! Bila sam radosna, jer ta je njegova molitva toliko moćna, tako jaka, da može sve nas, svaku pojedinu oduševiti, voditi, da može sve nas približiti Gospodu! Još jednom se okrenuh sa brijega prema bijelom križu. Sa usana otkine mi se glas: »Ivane… hvala Vam… sad Vas prepoznajem… Uvijek ste s nama… ostanite… molim i dalje…« I mala latica u mojoj ruci kao da je zadrhtala. Poljubih tu prozirnu malu laticu koja je drhtala pred zlatnim trakom sunca, koje je upravo nalazilo. Vesela požurih se kući noseći u duši novo poznanstvo, ali onakovo koje se nikada neće prekinuti, koje nikada neće potamniti. To poznanstvo vodi me u mojoj organizaciji i daje mi snage i radosti u dragom križaričkom društvu! H. M.
Gradimo Merzovim betonom
Odluka, da s Merzom proživimo ovu godinu, bez sumnje je nadahnuće Božje po njegovom zagovoru. Svete duše žele i na nebu braću svoju privoditi Isusu. One nijesu u pogibli za poniznost, kako ni apostol nije bio još na zemlji, kad je poticao: »Nasljedujte mene, kako ja nasljedujem Krista.« Svi gledamo na Isusa, jer je on jedini Posrednik i Uzor. No on se u svako doba odrazuje u savršenjima, da i manje savršeni imadu sebi bliži promjer. Merz je čovjek naših dana i pogibli, pa nam je blizi putokaz Isusu u našim pogiblima. Jedna takova jest površnost shvaćanja i života iz koje slijedi manjak značajnika. A baš ti su najveća potreba i sebi i narodu. Želim upozoriti na one dubine i visine shvaćanja na onu Širinu i toplinu srca, kojima je Merz gradio svoj kremen-značaj. Poslužimo se namjerice prispodobom moderne tehnike, kako ona, pravi beton, jer je to savremena i ne loša pećina. A slikom pećine služi se i Spasitelj, kad govori o značajniku: »Tko sluša riječi moje i vrši ih, sličan je čovjeku, koji građi kuću svoju na, pećini.« Petra pak nazvao je samom pećinom, jer ne će kloniti vjerom. Isto tako i Crkva već u početku službe u čast svetih mučenika i ispovjedaoca slavi ih zbog toga, što su gradili čvrstu pećinu značaja. Za beton je potreban ponajprije prosijani pijesak; što je čišći i tvrđi - i beton je jači. Njega treba da obuhvati cement, a i taj, što je prepečeniji to je čvršći. Pomiješali mi ovo dvoje ne znam kako, vjetar može odnijeti prah cementa i neće biti betona. Da se to dvoje skrkne i stvrdi, treba - meke vode. Pri tome treba sve troje brzo i svestrano miješati, inače se na površini načini kora, koju čvrst udarac lako razbija, a nutrinu opet lako vjetar raznese. Za veće gradnje treba i Željezne šipke, koje vežu u jedinstvo i bitno pridonose otposnosti. Mješavinu treba staviti u neki model, u komu otvrdne i prema svrsi postane most, kip ili drugo. Napokon da zasjaji valja još brusiti, te vodom i uljem polijevati. Upravo ovako gradio je Merz pećinu svoga značaja. Probrani pijesak zrnje je istina, što ih je o svijetu duha i milosti velikom čežnjom tražio i u pameti skladno poredao. Osim svoje stručne naobrazbe, kao izvrstan profesor, proučio je čitavi sustav kršćanske filozofije i bogoslovije, da mu i mnogi svećenik u tom nije bio ravan. Kao dragocjeno kamenje u mozaiku pribrao je solidna načela za rješavanje savremenih teškoća proučavajući papinske enciklike. No te istine znadu i mnogi, koji ili u to ne vjeruju, ili ih se ne drže. Merzova ih je volja prigrlila, kao što dobro pomiješani cement obuhvati pijesak. »Kada je u prirodi sve tako sjajno udešeno, mora biti i vječnost našega života u smislu naše pravednosti« - bilježi on razmatranje svoje. »Jest, uistinu i ja to vjerujem, premda i u času, kad ovo djetinjom vjerom osjećam, kad se gnjušam od zla i kad se topim u molitvi, ostaje u dnu duše opet ona sumnja, onaj veliki upitnik zadnjega Adama: Zašto? Ipak uza svu sumnju vjerujem! No nije dosta samo vjerovati. Religije daju sisteme. I ja kažem: ili katolik, ili ništa! U ovome pogledu nije u meni nikada ni najblaža sumnja postojala. Znam i osjećam, da je katolicizam jedina prava vjera«. 17. V. 1915. Merz je svijestan sebi, da je i dobra volja još uvijek slaba, pa da je vjetar napasti može odnijeti. Zato ponizno vapi za milošću Gospodnjom, kojom postaje čovječji život i vrhunaravan i postojan. »Lako je teoretizirati o kršćanstvo i ushičavati se za Gospodina Boga, kad on ništa od nas ne traži« - veli on opet u svom dnevniku (9. IV. 1918). »Ali biti praktičan katolik mora da je moja svrha, Bože moj, prosvijetli me, da ubrzo dođem do čvrste odluke. Svagdje neka se vrši volja Tvoja...!« »O moj Bože, daj mi snagu, da te žarko ljubim, da tako snažno u Te vjerujem, te se bez ikakvog promišljanja i straha, nevin kao dijete, kojemu nije nitko pričao o strahu, prošećem kroz mjesta, koja prijete smrću (u rovovima ugljenokopa)...« Svijestan da se Gospodin pritivi oholima, a poniznima daje milost«, - Ivan bilježi: »Htio bih biti ponizan, silno ponizan! Svu onu prirođenu oholost uništiti i ponizno težiti za istinom... Duboku temeljnu naobrazbu tražim, a ne možinu pročitanih knjigo... Bio sam danas na Pričesti. Ono nekoliko časova u crkvi bijah sav sretan i još više, kad mogoh bar donekle zaroniti u ovaj misterij... Od onog oduševljenja i samosvjesti, koja je bila u meni, polako odustajem i približujem se silnim naporom kršćanskom poimanju...« Cement se prži, prži se i volja pregaranjem i baš takovu može da milost orosi, pa onda jače drži. U streljačkim jarcima Ivan hotimice gladuje. Vabi ga kruh i slanina, i prem je ukratko vrijeme spao na 12 kg. ipak kroti grlo i uzdiše: »Kada ćeš već umrijeti, a ti barem gledaj, da ti duh bude slobodan, da trbuh izgubi vlast nad tobom. Bože daj mi urnebesnu snagu, da sve svoje strasti skupim u šaku pa da ih topovskom snagom hitnem o stijenu, da se tako staklo razbiju… Bože, kad ću to moći, kad ću pročišćen zemljom stupati! Pomozi mi Bože... bez posta nema pravog duševnog života; čovjek nema nad sobom auktoriteta. A to je glavno. Daj mi Bože silnu volju, pa makar bio ja i bos!...« 23. VIII. 1918. »Zašto je u meni tolika težnja za usavršivanjem?« pita se Ivan u bojnome jarku 18. V. 1917. - za zbliženjem s onim najvećim; zašto neka nadnaravna sila uvijek govori: posti, ne jedi previše, »budi nadčovjek!« Brzo je našao odgovor u onom: »Tko se ne odreče svega i ne pođe za mnom, nije mene dostojan«. »Odreci se i podnesi!« - to je vjera, u praktičnom životu, to je mješanje pjeska, cementa i vode, to je brušenje. Bez tog mješanja i brušenja nema betonskog značaja. »Pravednik i vjera živi«. Život je gibanju rad, naporan rad i trpljenje. »Znam da je teško trpjeti. Ali nekoji ljudi Imaju poziv trpljenja. Mi smo tijelo Kristovo, te nam on svima uloge podjeljuje. Jedni moraju da trpe, da uklone kaznu Božju, koja bi se morala stresti na okolicu. Hungsmans bi te odabranike nazvao mističkim gromobranima. Jesi li ikada na to pomišljao, da ti trpiš za naš pokret? Jesi li svoje muke prikazao za pokret? Katolicizam se u nas ne će širiti, ako ne bude radnika, molitelja i patnika. To je jedan zakon o širenju Kraljevstva Božjega, na zemlji« Tako piše Ivan iz Pariza prijatelju plemenitom patniku Dru. Maroševiću. Kruta tvar betona dobiva mješanjem i brušenjem pravu vrijednost. Jednako i kršćanski značaj napinjanjem u radu i trpljenju. »Duševno sam najproduktivniji, kada svladavam otpore ili kada trpim« - svjedoči Merz o sebi 12. V. 1920. Kako željezne šipke daju betonu jedinstvo i otpornost, tako isto daje veza u sv. Crkvi katoličkom značaju i organizacijama. Samo katolik može imati jedinstveni i skladan svjetovni nazor; jedini katolici mogu odoljevati progonstvu tirana, kakovi se javljali kroz vjekove, a i danas u Španiji. Jedno i drugo mogu, jer im je svjetlost i milost od žive Crkve, a Crkvi od Krista kroz Papu. O tom je uvjeren Dr. Merz i to provodi za sebe i za katoličku organizaciju. »Treba nastojati, da u našem katoličkom pokretu veza s Crkvom bude što jača, da uz sposobnost i svijest vođa bude u njih i heroizam poniznosti i pokoravaja«. 16. XI. 1920. »Temelj svakog apostolskog rada i uspjeha jest naš lični odnošaj k Isusu, koji u nama mora da živi« - ističe Ivan načelno u članku o sticanju podmlatka. Time usvaja veliku riječ sv. Pavla (R. 8, 29.) »Svi treba da nalikujemo slici Sina Božjega«« »Krist treba da se uobliči u nama« On je model prema kome treba formirati i slikati beton značaja našega. Biva to - kako Ivan upućuje - posve onkretno; primanjem njega živoga u sv. Pričesti, i nauke, prisustvovanjem obnavljanju njegove Kalvarijske žrtve u sv. Misi, priznanjem njega živoga u sv. Pričesti, ispitivanjem savjesti u večer i duhovnim štivom. »Činimo li to, ta će Isus u nama sve više i jače živjeti...« Za sebe je Ivan to proveo, kako je i izrazio 24. IV. 1921. »Srce Isusovo, Tebi posvećujem moj život; ako je na slavu Tvoju, da trpim i tako dođem k Tebi neka bude volja Tvoja!« Još jedna sličnost, u prvom redu za Vas braćo Križari. U svježi beton lako se sve utisne i trajo ostaje. Dok ste mladi, utisnite u dušu uzvišene ideale Isusa po uzoru Merza; a ne pustite otiske vražjih pandža, jer ako ih kasnije i isklešete, uvijek ste na gubitku. Beton Merzova značaja čist je i čvršći od granita na njegovu grobu. Nije njega mogao razbiti dinamit ni svijeta ni pakla; cijeli i neokaljan svijet nam živ iz vječnosti. »Gradimo hram Duha Svetoga Merzovim betonom!« Josip Vrbanek D. I. |