M. BLAŠKOVIĆ, «Naš vječni Dr. Merz», Nedjelja, Zagreb, 7. studenog 1937., br. 45, str. 4

Naš vječni dr. Merz

Cijenjeni brate, uredniče »Nedjelje« !

Tvoj ljubezni poziv na suradnju duboko me je ganuo, jer mišljah da, ste me već zaboravili i izbrisali s liste križarskih radnika pošto ima već jedno petogodište, da o sebi ne poslah jačeg traga ni glasa, tamo u centralu.

Sada pak vidim, da ja kod vas još uvijek živim i da se vi od mene koječemu nadate. Zato Ti šaljem prvi prilog za »Nedjelju«, a ostali će nadoći, kad se otresem nekih važnih poslova na župi. Jer župa ti je golema rupa, koja pomalo proždire sve. Čovjek ostari (tjelesno) prije vremena i pomalo gubi snove i sanje - siva je župa, ko i njene litice. Ali čovjek na današnjoj župi osvježuje se borbom, i meni se čini, da bih goru mogao ponijeti na leđima Kužni vjetrovi bezboštva i materijalizma, duvaju iz Europe kroz naše župe i mnogi navijestiše Bogu rat. Zakopaše se oni u šančeve - zakopasmo se i mi. I bitka traje još uvijek. Ruju krtine pod pod župom i više puta ih zatečemo u podzemnim hodnicima. Zato se naoko ne vidi naš rad, no tu se križarskom »burgijom« buši tvrda otočka hrid, i pomalo se prodire. Jer je križarstvo prodorno, ko čelik i raste gdje nijedna druga biljka ne može da raste. Bacamo duboko temelje za jednu novu generaciju, koja mora da bude visoko izgrađena i duboko radikalna. I vidiš dragi brate uredniče, to nam jede dane i noći - jer rad s omladinom na otocima i nije šala, pa pero lako, zar da i lako popucaju veze s centralom? Glavno je ipak da mi od vas primamo snažne injekcije. Jesen je za mene, od prve mladosti, bila nemirna sezona i u njoj sam mnogo patio na srcu. Sladogorska jesen - osobito listopad… I ako nisam zanesen, ko u negdašnju jesen, jer sam zreo čovjek, ipak ima časova a i čitavih dana, kad bih najradije kričao, jer me stara melankolija obuzme svega, pa tugujem. I ako više ne čujem u noćima, dugim i kišnim, molove tajnih klavira, gdjegod mi se otvaraju svi registri duše i srce bude ko napeta struna. Tada prodefiluju svi drugovi dragi daleki (mrtvi i živi), i meni su tako blizu da gotovo osjećam njihov dah. I srce mi bude jedna živa rana - nostalgija me muči do zore. Jučer me je pratila misao na pok. Merza, ko ideja fiksna. Moguće zato, što ga vidjeh  u zadnjem broju »Nedjelje« ili što sestra Stankovićka o njemu piše u zadnjem broju »Za vjeru i dom« ili što je brat dr. Protulipac u nedjelju navijestio svečano Merčečevu godinu. Što ga sretam na svakom križarskom spisu i dopisu, jer se križarstvo odvija u Njegovoj sjeni, On mu je baza i slava i garancija za sigurnu pobjedu. No, moguće da me misao na Njega prati baš zato, što je znao moju narav, pa mi jednom dugo pisao i pitao me očinski kako mi je u pustinji. I kad mu nisam odmah odgovorio (nije lako bilo pisati svecu), on je opet pitao, dopisnom kartom, kako mi je. I kao da je slutio da će umrijeti, pisao mi je dugo prijateljsko pismo (22. IV. 1928.), a da svoje bolesti ni spomenuo nije; i kad je umro, kao da nije mogao čekati na dan svog pokopa dao mi je, u snu, toliko utjehe i otkrio mi komadičak svog neba; i to me i danas još oduševljava u radu za križarstvo, koje je Njegova svoji na; i ono mi je vječno blizu, kao što mi je blizu i On, moj i naš sveti zagovornik u nebu, preko kojega ćemo svladati sve teške, zapreke i sačuvati Hrvatsku Bogu i rodu svome.

Mate Blašković

Don Mate BLAŠKOVIĆ, «U mom snu», Nedjelja, Zagreb, 28. studenog 1937., br. 48

U mom snu

(Prigodom Merčeve godine

Bilo je to na dan pokopa Dr. Merza. U Zagrebu je kišilo, kod nas bijahu nadvijene raskošne svibanjske modrine. Usirene vode pred Sv. Nedjeljom, imale su boju plave svile i sterale se put Italije. Iz tih plavih daljina, ko iz vječnosti, izlazila je neka slatka sjeta, i osama i vode su još jače djelovale na moju dušu, koja je danas krvarila zbog Njegovog pokopa. I što je dan više gasimo, to se je više produbljivala moja tuga za Njim, pa kad je nadošla noć, pošao sam u krevet, gotovo ništa ne okusivši, a neizmjerna mi je tuga i dalje parala dušu. Ubijalo me je njegovo dugo pismo, koje mi je otrag par dana pisao, a da svoje bolesti ni spomenuo nije...

Taj čovjek me je progonio ko sjena. I što sam ja nemarniji bio prema Njemu, to me on jače tražio. Ta Njegova dobrota sve me je bliže k Njemu privlačila, te se počeh odricati nazora (ja ga obožavah, a on mu koješta zamjeravao) i svojih nazora o umjetnosti. Naginjao sam na larpulartizam, dok je On bio čisti larpurdeist, pa smo se u pismu pomalo prepirali. Poganski sam volio prirodu, i gotovo uživao, da tu finu asketski nastrojenu dušu, svojom tvrdoćom gorštaka bockam. On je to opazio i bila mu je draga ta moja otvorenost i otpornost. Uvlačio se On pomalo u mene, pripitomio me donekle, i baš onda umro, kad ga je Orlovstvo, a i ja najviše trebalo…

Zato sam one večeri dobro osjetio, da mi je pošao pod zemlju jedan dobri i iskreni prijatelj i pomisao na Njegovu blistavu bjelinu dovodila mi suze na oči. I usnuh.

Vidjeh ga, gdje otvara vrata od moje sobe i sav u svijetlosti, ulazi i prilazi k mojem krevetu. Iako sam u podsvijesti osjećao, da je već umro, nisam Ga se uplašio. Njegova mila pojava osvojila me svega. On mi se ljupko na Njemu svojst. način smješio, kao nekada u G. Iz Njega je izbijala neka tajna nadnaravna sila. »Doktore Ivane, o doktore Ivane, mili prijatelju moj…« kliknuh i prema Njemu pružih obe ruke, tako čeznutljivo, ko dijete prema svojoj majci. »A meni su rekli, da ste umrli...« On me je milo pogledao i otišao zakrinuvši za sobom vrata, a ja se probudih i zapalih svijeću. Zrak je bio pun Njegove svetačke blizine. U duši mi neka nebeska radost, kakva se osjeća tek u duhovnim vježbama; neka neopisiva utjeha, što sam svećenik, osamljen i siromašan. Mom se duhu otkriše neke nove neslućene obale, i sve svjetske radosti, u tom času, izgledale su mi tako šugave.

Uzeh olovku i napisan u notesu:

O, zašto si mi dao, u noći pokopa svoga, komadić svog neba? O, dobro si znao sve, što mi bijednome treba, da ne bih na putima pao, pa mi osvijetlio predjele za koje još nisam znao. Bio je san. Zar samo prosti san…? Nisam dostojan, da me pohađaju nebesnici!

Notes je ostao, i slatkoća u duši za više dana: i do danas se sjećam onog lijepog nebeskom sna.

I ako je to bio tek san, osjećam, da me On odozgo gleda, i da mi se ništa zla ne može dogoditi, dok Njega imam gore među nebesnicima.

Don Mate Blašković