«Čuvar Merzove baštine», Katolički Tjednik, Sarajevo, 18. rujna 1938., br. 38, str. 6

Ne može se Križarstvo odijeliti od Crkve. Od poroda nosi ono njezin biljeg na čelu. To mu je krsni list; to mu je legitimacija i dokaz identiteta. Crkvenost je njegova tradicija još od početka; sretna, Merčeva, zvijezda, pod kojom se je ono rodilo u onim prvim danima. Orlovskim danima i danima Katoličke Akcije. Trubadur Crkve, poslušni sin Rima, biskupski čovjek, katolik enciklika, biće svaki pravi hrvatski Križar; onako, kako je bio Merz. Crkvenom dušom Križarstvo će dihati; crkvenim srcem osjećati; s crkvenim mačem u ruci ići u boi.

Čuvar Merzove baštine

»Grati estote!« - Zahvalni budite! poziva sv. Pavao apostol u poslanici Kološanima (3, 15.). Pa ako je nezahvalnost jedna od najružnijih mana, koja napose kršćaninu ne dolikuje, bilo bi i od nas ružno, kad na bismo, evo na izmaku Merzove godine, svoju iskrenu i toplu hvalu rekli onomu, koji je sve do danas glavni izvodilac Merzovih ideja i programa, a živom Dr. Ivi Merzu bio najvjerniji prijatelj i suradnik. Naš ih je Nadbiskup, Dr. Ivu Merza i Dr. Ivu Protulipca, već nekoliko puta nježno usporedio Davidu i Jonati radi njihova srdačna prijateljevanja. A pozna ih dobro nadbiskup Dr. Ivan Šarić. Nisu mu jedamput zajedno vizitu učinili u dvoru zagrebačkog nadbiskupa. I nije ih jedamput, ili zajedno ili pojedinačno, primio u svom sarajevskom dvoru.

Pa ako hoćemo, da u ovom križarskom broju »K. Tj.« svoju hvalu reknemo Dr. Ivi Protulipcu, duži nas na to i sveta uspomena na Dr. Ivu Merza prigodom 10godišnjice njegove smrti. On nam je otkrio Dr. Ivu Protulipca, on ga je determinirao za izvršioca svojega duhovnog testamenta, on ga je, u svečanom i ozbiljnom momentu, pred vječni susret s Gospodinom, kratko pred smrt, onako tajanstveno i značajno, preporučio vazda očinskom i bratskom prijatelju Orlovske pa Križarske omladine i uvijek junačkom branitelju tih prvoboraca Papine Katoličke Akcije, preuzv. g. Dr. Ivanu Šariću: »Preuzvišeni, čuvajte nam našega Ivu Protulipca!«

I mi hoćemo da u ovom članku reknemo, da ga je pokojni Dr. Ivo Merz dobro izabrao.

Dr. Ivo Protulipac je čovjek, koji se je posve odrekao sebe. Sposoban i okretan pravnik i izvrstan govornik, kakav je on, a usto još nasljednik popularne advokatske kancelarije, može i u razmjerno kratko vrijeme svojega advokatskog službovanja steći lijep imetak, a gdje je imetak Dr. Ive Protulipca? Nema ni kuće, ni bankovnih knjižica, ni kakvih drugih posjeda. Njegovo su blago oni deseci hiljada Križara  širom Hrvatske domovine, kojima leti svake nedjelje i blagdana, sad ovamo sad onamo; ali ne, da se gdje odmori, već da svagdje intenzivno duševno radi, a onda da odmah iza izvršena programa žuri natrag na posao u Zagreb ili kamo drugamo. On niti traži niti prima putnog troška za svoje organizacijske ekskurzije, - putni trošak uvijek iz svog džepa pokriva, - a kamoli da prima od koga kakve dnevnice. On i besplatno brani. On i oblači siromašne studente. On svoj novac ulaže u veliko djelo križarskog preporoda Hrvatskog naroda, ali ulaže i svoje energije, i svoje talente, i svoj život.

Ne ćemo spominjati, da za čovjeka, koji neprestano intenzivno duševno radi, znači skraćivati si život - biti neprestano na putovanjima po smrdljivim III. razredima i uime noćnog odmora leći na tvrdu drvenu klupu. Ali zato podvlačimo, da već stajanje na čelu ovakove organizacije, kakva je Križarska, pogotovu u izvjesnim vremenima, posebno, ako je s tim skopčan pretežak križ nerazumijevanja, znači izlagati svoj život, jest neprestano žrtvovanje svojega vlastitog Života.

Da je Dr. Protulipac skroz nesebično stao na čelo Križarske organizacije, pokazao je on jasno u bezbroj zgoda. Pokazuje on to neprestano. Ali je osobito jak njegov potez u tom pogledu ono dosljedno i beskompromisno zagovaranje depolitizacije naše KA od prvog časa. pošto je jasno bilo, da je to želja i zahtjev Sv. Oca.

No to je tražila od njega i njegova žarka ljubav prema Hrv. Narodu. A tu ljubav njegovu, požrtvovnu i djelotvornu, spremnu i na zatvor i na mučeništvo, osjetio je Hrv. narod bezbroj puta. To, uz ostale njegove rijetke odlike: - vanredan govornički talenat, muževna dosljednost, neustrašivost i neslomljivost, radikalna evanđeosko-kršćanska linija, djelima dokazana nesebičnost itd. itd. - i jest razlog, zašto su njegovi pohodi pojedinim krajevima događaj, koji se dugo komentira, njegovi govori zgoda za katoličko-hrvatsku elektrizaciju masa, a njegovo djelo obilno blagoslovljeno s neba, koje nije zadovoljno sa samom vanjštinom, već u prvom redu ispituje srca i bubrege.

Muževni idealizam Dr. Protulipca, uza sve i najveće zapreke, bio nam je i dokazom njegove duboke svijesti, da za ovako velebno djelo, kakvo je djelo križarske obnove Hrvatskog naroda, nije dovoljna žrtva samo jednoga, Merzova, života. Na tom putu neka nam ustraje sve do smrti! (Iv. 12, 24.).

Dr. Merče, hvala Ti, što si nam ga odabrao! Dr. Ivo Protulipče, hvala Ti na Tvome djelu!

A najveća hvala Gospodinu Bogu!

I činjenica, da nas je na Dr. Protulipca upozorio Njegov sluga Dr. Ivo Merz, nama je uvijek mnogo govorila.

K.

(Bez naslova)

… nastalo, jer smo mi na ta sredstva zaboravili.

»Sada nam ostaje vjera, ufanje i ljubav, ovo troje, ali je najveća od sviju ljubav«. To je bilo za vrijeme sv. Pavla, a to je i danas. Vjera u nadnaravna Sredstva ljubavi i žrtve, milosti i molitve. Ufanje uporno, upravo tvrdoglavo u sigurnu ruku Božju koja vlada svemirom i ljudima. I ljubav prema Kristu i ljudima, njegovoj i našoj braći, ljubav koja je punina pravde.

Usred klanja na fronti zapisuje naš Merz: »Ja volim čovječanstvo, volim male nepoznate ljude, koji na svojim leđima nose sav teret historije«.

Ta ljubav za sve, a osobito za najnesretnije, koja po Papinim riječima spada u najljepše tradicije Crkve, ujedno je sad naša prva dužnost. Svijet je rasiječen mržnjom i bio bi najveći grijeh, kad bi se kršćani jednostavno pridružili jednoj od neprijateljskih vojska. To ne znači, da mi moramo lebdjeti u zraku između desnice i ljevice, pazeći samo da održimo ravnotežu i da ne izaberemo ni jedno od toga. Naprotiv mi smo uvjereni, da postoji kršćansko riješenje problema oko kojih se narodi kolju. I mi držimo da je samo zato svijet obličen krvlju, jer neće Krista ni njegovog rješenja.

Kako privesti ljude Kristu? To je osnovni problem. Sv. Otac nam pokazuje put, vječni kršćanski put:

»Mnogo se govori katolicima o pruženoj ruci… Da li možemo mi primiti ruku koja nam se pruža? Ja bi to želio: pružena ruka se ne odbija, ali to ne bi smjelo biti na štetu istine. Istina je Bog, a Bogu ne možemo žrtvovati. Uostalom, oni  koji govore o pruženoj ruci ne govore jasno. U njihovom govoru ima zabluda i  nejasnoća koje treba raspršiti. Primimo dakle njihovu ruku da ih dovedemo božanskoj Kristovoj nauci. A kako ćemo ih k njoj dovesti? Da im je tumačimo: Ne, nego tako da je proživljujemo u svemu onom što je u njoj dobro za čovječanstvo… Pripovijedanje istine nije baš mnoge osvojilo, ono ga je dovelo na križ.

Nego on je ljubavlju predobio duše i poveo ih svojim tragom. Nema drugoga sredstva ni za nas da ih predobijemo…« (Cahies 15-1-1938).

Nama je Merz praktički pokazao kako se provode i proživljuju ove i ovakve upute Papine i Kristove (jer Krist govori prepo Pape). Mi ćemo ići tim putem pa će naša srca biti puna snažne i sigurne nade. Nju ćemo preliti i u srca naše braće, i tu će nadu Krist po nama ostvariti.

A. Cvitković

«Čuvar Merzove baštine», Nedjelja, Zagreb, 25. rujna 1938., br. 35, str. 6

Čuvar Merzove baštine

»Grati estote!« - Zahvalni budite! poziva sv. Pavao apostol u poslanici Kološanima (3, 15.). Pa ako je nezahvalnost jedna od najružnijih mana, koja napose kršćaninu ne dolikuje, bilo bi i od nas ružno, kad na bismo, evo na izmaku Merzove godine, svoju iskrenu i toplu hvalu rekli onomu, koji je sve do danas glavni izvodilac Merzovih ideja i programa, a živom Dr. Ivi Merzu bio najvjerniji prijatelj i suradnik. Naš ih je Nadbiskup, Dr. Ivu Merza i Dr. I. Protulipca, već nekoliko puta nježno usporedio Davidu i Jonati radi njihova srdačna prijateljevanja. A pozna ih dobro nadbiskup Dr. Ivan Šarić. Nisu mu jedamput zajedno vizitu učinili u dvoru zagrebačkog nadbiskupa. I nije ih jedamput, ili zajedno ili pojedinačno, primio u svom sarajevskom dvoru.

Pa ako hoćemo, da u ovom križarskom broju »Kat. Tjednika.« svoju hvalu reknemo Dr. Ivi Protulipcu, duži nas na to i sveta uspomena na Dr. Ivu Merza prigodom 10godišnjice njegove smrti. On nam je otkrio Dr. Ivu Protulipca, on ga je determinirao za izvršioca svojega duhovnog testamenta, on ga je, u svečanom i ozbiljnom momentu, pred vječni susret s Gospodinom, kratko pred smrt, onako tajanstveno i značajno, preporučio vazda očinskom i bratskom prijatelju Orlovske pa i Križarske omladine i uvijek junačkom branitelju tih prvoboraca Papine Katoličke Akcije, preuzv. g. Dr. Ivanu Šariću: »Preuzvišeni, čuvajte nam našega Ivu Protulipca!«

I mi hoćemo da u ovom članku reknemo, da ga je pokojni Dr. Ivo Merz dobro izabrao.

Dr. Ivo Protulipac je čovjek, koji se je posve odrekao sebe. Sposoban i okretan pravnik i izvrstan govornik, kakav je on, a usto još nasljednik popularne advokatske kancelarije, može i u razmjerno kratko vrijeme svojega advokatskog službovanja steći lijep imetak, a gdje je imetak D. Ive Protulipca? Nema ni kuće, ni bankovnih knjižica, ni kakvih drugih posjeda. Njegovo su blago oni deseci hiljada Križara  širom Hrvatske domovine, kojima leti svake nedjelje i blagdana, sad ovamo sad onamo; ali ne, da se gdje…

Ž., «Uz brata Ivana», Za vjeru i dom, Zagreb, rujna 1938., br. 7-8, str. 107-110

Uz brata Ivana

Gospodin je pozvao u život dra Ivana Merza

u Banjaluci 16 prosinca 1896

Cijela je ova godina bila s njim i uz njega. Od Križarskog dana pa dalje. Sve naše skupštine, odborske sjednice i obični sastanci. - I naše zabave, izleti, šetnje. Naše organizacijske brige, poslovi, uspjesi i neuspjesi. - Borbe i pobjede. Veselje i žalosti. On - naš dragi brat Ivan - pratio nas je na svakom koraku. Od jutra do večeri. Od crkve do kuće pa kroz cijeli dati u svim poslovima, svim dužnostima, svim pothvatima. Poput anđela pred Izraelcima njegova je euharistijska duša neprestano lebdjela pred nama. On nam je govorio kada smo ga posjećivale na Mirogoju. On nas je poučavao kada smo ga u duhu gledale u crkvi, na ulici, uz stara oca po dragim uspomenama tihog doma. Svuda smo bile uz njega, i on s nama.

Od žute jeseni kroz tmurnu zimu, u sunčano proljeće pa sve do cvjetna Gospina mjeseca kada ga je Ona prije deset godina povela jednog dana u naručje svog Sina. Onda se navršilo deset godina kako nas je otišao zagovarati i moliti se za sve nas kod bijela Janjeta.

A kada je žito počelo sazrijevati, trebalo je još poći na veliki praznički tečaj. - On je morao biti jedna od posljednjih važnih etapa u ovoj školskoj godini. Veliki su praznici stagnacija i u organizacijskom životu, a poslije njih dolazi opet novi vremenski otsjek i posao.

Ove se godine nije moralo dugo misliti i odlučivati o kraju i mjestu. Bilo je svima jasno da će to biti rodno mjesto našeg »Hansa« - Banjaluka. Privlačiva, romantična, a u isto vrijeme jadna i mučenička Bosna! U prošlosti i sadašnjosti.

U Nazaretu

U neposrednoj blizini Banjaluke smjestilo se nekoliko tihih redovničkih kuća. Tamo na desnoj obali hladna Vrbasa bjelasa se već izdaleka samostan i crkva otaca trapista. Gotovo nasuprot na drugoj strani rijeke među tamnim jelama probijaju se uvis tornjevi kuće molitve - i zgrade sestara predragocjene krvi Isusove. Daleko od svijeta, ali to bliže Bogu među širokim poljima i livadama djeluju, mole i zadovoljavaju euharistijskom Kralju skromne redovnice.

U taj svoj miran dom primile su one otvorena srca s puno iskrene, nepatvorene susretljivosti mlade križaričke duše. Tu u samoći, u predvorju Ivanova grada gotovo stotinu Križarica pripravilo se za tečaj trodnevnim duhovnim vježbama. - Temelji su postavljeni. Odluke stvorene. Putovi poravnani i spremni da kroz sedam dana primaju riječi i pouke Duha Božjega.

Tečaj je započeo…

Zadnju je večer duhovnih vježbi stigla i sestra pretsjednica Marica iz Zagreba. Još svuda vlada šutnja i sabranost. Toliko djevojaka, a takova disciplina! A kada je svanulo prvo jutro, samostanska je crkvica puna križaričkog svijeta. Tečaj treba započeti s Njim, s Kristom Gospodinom. Zajedno s Njim prikazati se u nekrvnoj žrtvi Ocu nebeskom, s Njim se spojiti u nerazdruživu vezu ljubavi kod euharistijske gozbe, s Njim i s Duhom Svetim uz pratnju Marije, djevičanske Majke poći - na tečajski rad. - Tako je bilo prvi dan i dalje sve do u posljednji sedmi dan… Drukčije i nije moglo biti! Merz je u svojoj desetgodišnjici. tu u kraju prvog svog djetinjstva i mladosti, vidno stajao kraj križarske mladosti, a Križarice su bile neprestano s njim, svojim svetim bratom Ivanom. - To je bilo tako osjetljivo, jasno, pobudno… Od prvog časa kako je na otvorenje stupio među Križarice sijedi simpatični starac, banjalučki biskup, preuzvišeni J. Garić pa sve do sumraka posljednjeg dana kada se iz svih duša orio snažan, veseo i prodoran »Te Deum laudamus«…

Milost je Gospodinova bila s nama. Kod svih predavanja, debata i zaključaka. Kod staleških zborovanja i završnog ispita. Kod prijateljskih razgovora, savjeta i opomena. I sve se s jednako velikim interesom pratilo i zapisivalo u bilježnice. I predavanja iz liturgije, i ona o obitelji i organizacijska. I predavanja velečasne gospode duhovnika i predavača i samih sestara Križarica.

Gospodin je napose pokazao nam svoju pomoć u Banjaluci, na Merzovoj akademiji. Govorilo se da neće biti publike, a i za program bilo se u strahu. A kada je dvorana bila puna banjalučke publike, a govori, pjevanja, deklamacije i sve druge točke primljeni oduševljenjem, zanosnim odobravanjem i žarom, zahvalile smo se vječnoj Dobroti što nas neprestano pomaže svojim bogatim darovima. Zato se u noći pred Ivanovom rodnom kućom tako snažno čuo nas »Credo in unum Deum«… i himna: Christus vincit, Christus regnat, Christus imperat! Tada smo osjetile da je Ivan bio uz nas…

U Božjoj prirodi

I vrijeme je bilo sunčano, toplo, ugodno. Sve je, upravo sve bilo u superlativu! Kako je samo prekrasna slikovita okolica! Ona duga aleja iza samostana sve do bijelog, malenog, redovničkog groblja. Pa ona široka, široka žuta polja zrelih klasova što su se začas kasnije preobrazila u oštra strništa sa šćućurenim snopovima žita.

Put u jajce! Uz brzi, zeleni Vrbas, kraj klisura i stijena, kroz kamenite provalije i šumovite gore! Pokraj siromašnih potleušica i brzih vodenica! Koliko dokaza neizmjerne mudrosti i ljepote predobra Oca!

Sve nas je to dizalo k Njemu. Na našim je usnama lebdjela neprestana zahvala! Ona nije bila sama. I naknada i poklon! - Za našu nepoznatu bosansku braću i sestre! Za naš hrvatski narod! Za one koji su se iznevjerili vjeri otaca, svetoj katoličkoj Crkvi. Za one koji su zatajili ili bolje pogazili i iznevjerili se i narodnosti svojoj. Da, za sve te što su vječno zamijenili prolaznim, sveto i časno niskim i kukavičkim…

Molile smo za jakost slabima i oprost izdajicama. - Nikoga nismo isključile, jer »svi smo djeca jednog Oca nebeskog…« Tako smo nastojale oploditi svaki svoj korak po Bosni i onda kada se činilo da šepamo igramo, smijemo i veselimo…

Planovi i povratak

Sve što je lijepo i ugodno brzo prolazi. Zato se tako neočekivano brzo primakao i dan rastanka. Nije on bio tugaljiv i pljačljiv. Baš naprotiv. Svima se na licu zrcalila sreća, veselje i mir. Kako bi moglo i drukčije biti u Merzovoj godini, u Merzovu gradu?!

Prije polaska kući treba uz sva druga obogaćenja ponijeti i plan za novu radnu godinu. Ali ne samo ovu što dolazi. Nego i dalje sve tamo do u 1941 do 1300 godišnjice pokrštenja Hrvata. Plan je i vjerski, i socijalni, i organizacijski. Borba protiv kletve, dubok liturgijski život, život Crkvom.

Obitelj treba naročito spremiti zato idejno i konkretno. Organizacijsku svijest i odgovornost podići, pro­buditi. Osobita briga biće pionirke. A onda i sve ono drugo što pridonosi zdravom razvitku društvenog života i rada po kojem ćemo izvršiti svu zadaću što nam je Bog dao kada nas je pozvao u križarstvo.

To je samo najvažnija okosnica. Tko bi iznio sve detalje! A mnogo će se toga i pod godinom izraditi, stvoriti i provesti u praksu.

Tako je službeno tečaj završen.

U rano jutro još prije sunca već su sve sestre u polumračnoj crkvi. Svetište je osvjetljeno diskretnim sjajem vječnog svijetla. Ali ipak jasno se razabire veliki križ s propetim Kristom, žalosna Gospa i ljubimac - Ivan na glavnom oltaru. - Divni, najvjerniji, jedini pratioci i simboli svake Križarice! -

Prva Križarica! Prva svećenica! Tužna Madona! Kraljica mučenika! Kraljica djevica! Kraljica apostola! Kristova i naša majka! Dobra, vjerna! Nikada ne napušta, uvijek oprašta! Najsigurniji put i vođa do Istine. Ali samo preko Golgote!

Na njenu je vrhu križ. Križ s propetim Bogom-Čovjekom. Sinom Djevice i Majke. On je propast i uskrsnuće mnogima! On je jedini - put - i - život. Život vječni, život blaženi! Za križaricu nema drugog puta, nema drugog života - ili nije križarica.

Zato su križarice to jutro tako toplo i iskreno molile pod svetom misom i kod pričesne klupe. Molile Krista Kralja za milost ustrajnosti i vjernosti. Za sebe i sve svoje nenazočne sestre. I dalje se širilo njihovo srce, i sve više je obuhvatila njihova molitva. I dom, i mjesto, i narod, i svijet, i sve duše… Da dođe kraljevstvo Božje! Da svi budu dobra djeca nebeskog Oca! Da zavlada Kralj mira, ljubavi i sreće!

Gospodin je čuo te želje i prošnje. On će ih u svojem vremenu i po svojim planovima realizirali. A ti, dragi brate Ivane, potpomogni svoje Križarice!

- ž -

M. STANKOVIĆ, «U Gospinu gradu», Za vjeru i dom, Zagreb, rujna 1938., br. 7-8, str. 113-118

U Gospinu gradu

»I ukaza se na nebu veliki znak: Žena obučena u sunce, i mjesec pod nogama njezinim, i na glavi njezinoj vijenac od dvanaest zvijezda«.

(Ivan 12. 1)

Znala sam, da će Merzova godina donijeti osobitih milosti. Čitavoj organizaciji, pojedinim društvima, svemu članstvu, pa i meni.

I doista, milosti je bilo mnogo, vrlo mnogo, toliko, da smo upravo začuđeno stale pred njima i zadivljeno gledale u sklopljene Ivanove ruke, po kojima nam ih je Gospodin slao. Dolazile su one vidljivo i nevidljivo, - kao tihi nečujni šapat i kao bučna grmljavina, - u obliku odgojnih kušnja i plodonosnih križeva, ali i svetog veselja i nebeske utjehe.

I kad sam već mislila da nemam ni za se, ni za druge ništa više primiti, ta Merzova je godina pri kraju, tad me Ivan povede u grad, kojega je toliko ljubio, u Gospin grad, u Lurd.

I pošla sam s njim. Pošla sam u ime svoje, ali i u ime mnogih drugih. U ime sviju duša, koje su mi povjerene, a napose u ime onih, koje su mi na naročiti način predane.

Ivan je bio uvijek uza me. U sitnome pijesku lurdskih puteva kao da sam nailazila na tragove njegovih stopa, koje su tako čeznutljivo brzale k špilji Bezgrješne. Na crnim stijenama špilje nailazila sam na tragove njegovih ruku, koje su se s počitanjem doticale mjesta po Mariji posvećenih. A svuda, svuda, na svim svetim mjestima, pred špiljom, u tamnim kutevima crkve, pred čudotvornim vrelom, nailazila sam na Ivanovu dušu, na dušu, koja je tako vjerno služila Gospi i s tako velikim žarom širila njezinu slavu.

Molila sam s njom, pjevala sam s njom, radovala sam se s njom, klicala sam s njom, uvijek s njom, s Ivanovom dušom.

»Vidio sam ovdje velike stvari«

Tako je pisao Merz jednome svom prijatelju o Lurdu. I ja sam ih vidjela. Bilo je to jedne subote tmurnoga ljetnog dana. Ali u mojoj je duši sjalo sunce, ta vidjet ću Nju, Kraljicu neba i zemlje.

Našla sam je tihu i bijelu, nevinu i nježnu, sred mnoštva mirisnog cvijeća i bezbrojnih svijeća u bijelo-modroj boji.

Da, to je Ona. Ona, kakva se ukazala maloj Bernardetti Soubirous.

A do podnožja njezina kleči mnoštvo ljudi. Svećenici, redovnice, muževi i žene, mladići i djevojke, starci i djeca tiho i pobožno mole.

Mir, tišina, potpuna tišina.

Ni dah se ne čuje, ni šapat, ni glas veselja, ni jecaj.

Mlada gospojica, brižno obučena, raširila ruke i moli. Otmjeni gospodin pobožno prebire zrnca krunice. Stari neki svećenik nagnuo glavu nad svoj časoslov.

A svi u potpunoj šutnji. Nikakve eksaltiranosti, nikakve sentimentalnosti. Ne, u toj pobožnosti nema ni plačljivosti, ni sanjarenja. Nije to igra sugestije i bolesnih živaca. Nigdje se ne moli tako mirno, razborito, jednostavno.

U Lurdu nema mjesta običnoj znatiželji. Lurd nije mjesto, gdje se čuju glasni usklici udivljenja, i gdje se neprestano namještaju fotografski aparati. Kritičnost modernog čovjeka nema tu hrane, a ako se pojavi, brzo se liječi.

Samo malo sabranosti, i čovjek je potpuno u Marijinoj blizini. I tamo se ne traži ni udobno mjesto, ni prikladnija klupa. Ne!

Koljena se sama ponizno sagiblju na pijesku svetog mjesta, a duša moli, moli pobožno i žarko kao nigdje na svijetu:

Blagoslovljena Ti medu ženama.

Blagoslovljena Ti »u čije se krilo zatvorio Onaj, kojega cio svijet ne može obuhvatiti.«

Blagoslovljena Ti koja nosiš »na rukama Sina rođenoga prije Danice«

A kad podnevna zvona oglašuju, da treba pozdraviti Kraljicu neba i zemlje, tad se s posebnim ganućem i shvaćanjem izgovaraju Marijine riječi: »Ecce ancilla Domini!« (»Evo službenice Gospodnje!«)

U Lurdu, osjećamo svu dubinu, svu snagu, sav heroizam, svu ljubav tih Marijinih riječi, najvećih riječi, što ih je ikada izgovorila jedna žena.

Da, to su one riječi, po kojima je »Riječ tijelom postala«, da budu jedno s čovjekom, njegov drug, njegov pratilac, njegov brat.

Lurd je mjesto vjere, Lurd je mjesto molitve. Lurd je mjesto gdje savršeno upoznajemo najveću Ženu i njezino sudjelovanje u inkarnaciji Sina Božjega, gdje potpuno upoznajemo najdražu Majku i njezino Čedo.

U Lurdu se doista vide velike stvari. I ja ih vidjeh… Vidjeh Mariju i njezina Sina iz veće blizine nego ikada.

Zdravlje bolesnika

Našla sam ih pred špiljom. Svake dobe, svih staleža, svih narodnosti: Francuzi, Talijani, Irci, Belgijanci, Holandezi doveli su svoje. Bolničari i bolničarke doguraju ih pred špilju u posebnim kolicima. Neki sjede, a većina ih leži. Omotali krunice oko suhonjavih prstiju, a oči im uprte u sv. Djevicu. Bolničari su u velikom broju ozdravljenici, koji iz zahvalnosti prema Gospi dobrovoljno obavljaju tu službu. A i većina drugih isto tako.

Mala belgijanska bolničarka, osmogodišnja djevojčica sa zlatnim uvojcima, gura s velikim žarom kolica teškog bolesnika. Neki elegantan mladić vozi siromašnog i bijednog starca. Stari i pognuti svećenik, možda župnik u kojem zabačenom francuskom selu vuče kolica, u kojima sigurno sjedi i njegov brat. Majke same voze svoju bolesnu djecu, ali im bolničari nuđuahu svoju pomoć. Svuda neobično pomaganje, kršćanska pažnja i ljubav. Još nigdje nisam vidjela takvo jedinstvo staleža, naroda i rasa, takvu ljubav sviju prema svima.

Zanimaju me bolesnici. Mala djevojčica u crvenoj haljinici sa iskrivljenim ručicama moli vode. O vratu joj Gospina medaljica. Kraj nje leži bespomoćno na jastuku jedna dražesna crnokosa glavica. Ali izraz je na njezinom licu tako vedar i pun nade. Još dalje dječak upalih obraza sa žosističkim znakom. Svi mole, svi vjeruju, i kako vjeruju!

A malo dalje i bolesni i zdravi dolaze k čudotvornoj vodi i piju. Nema guranja, razgovora, smijeha! A kod nas, na našim prošteništima?

Kraj izvora sagrađeno je kupalište za bolesnike. Svaki narod ima svoje određeno vrijeme. Bolesnici ulaze jedan za drugim, ili ih bolničari unose, a njihovi zdravi drugovi stoje iza željezne ograde i mole. Pred njima svećenici. Neki mladi flamanski svećenik crveni se od žara molitve, a pogled mu je nepomično uprt u Gospin kip nad pećinama.

Treba doći u Lurd, da se nauči moliti. S koliko vjere i ljubavi mole ti ljudi! Svećenički se glasovi, duboki i snažni, miješaju s glasovima vjernika, dižu se k prijestolju Gospe i sile je, da pomogne njihovoj braći.

I naša hrvatska grupa molila je za vrijeme kupanja naših bolesnika. A kad je zaorila pjesma »Rajska Djevo, Kraljice Hrvata«, tri mlada čovjeka u radničkim odijelima, sa medaljicom u zapučku, zadivljeno nas i veselo promatraju. To su naši na radu u Francuskoj.

Molili smo Gospu mnogo, mnogo… Za bolesnike, koji su bili s nama, za sve naše bolesnike kod kuće. Molili smo napose za zdravlje duše i tijela drage hrvatske omladine i za tri naša radnika, da nikad ne stave crvene kokarde mjesto Gospinih medaljica na svoje grudi.

Zdravlje bolesnika, moli za nas!

»Dolazit će mi u procesijama«

Ove je riječi rekla Djevica zaplašenoj maloj Bernardetti. I narodi dolaze. Dolaze s molitvama, pjesmama, himnama, sa zastavama. Dolaze iz sviju krajeva, kopnom i morem, sa svim prevoznim sredstvima, a svi s mnogo ljubavi.

Dolaze da posebno pozdrave Mariju i njezina Sina u svečanoj popodnevnoj procesiji sa Presvetim. Ta je procesija središte lurdskih pobožnosti. I naš joj je Merz nekada prisustvovao i toliki naši ljudi kroz 80 godina iza ukazanja

Dolazimo rano, ali trg pred crkvom već je krcat ljudima. Tražimo mjesto. Mijenjamo položaje, samo da što više vidimo. Konačno se smirujemo ispod gustih kestena, dva koraka iza kolica bolesnika.

Iz otvorenih kolica proviruju glave bolesnika. Jedna mlada djevojka svijetlo plave kose napose svraća moju pažnju. Ne može da hoda. Dječak sušičavog izgleda pridiže glavu na jastuku. A blizu njega mladić, snažan i čvrst, sjedi mirno i nepomično sa prekrštenim rukama. Ni jednog koraka ne može učiniti bez tuđe pomoći.

Starice, mlade žene blijedih lica. muževi u zrelim godinama, sjede ili leže u kolicima i mirno mole.

Mole i njihovi najbliži kraj nas. Mole njihovi bolničari i bolničarke. Mole njihovi svećenici i obilaze od jednoga do drugoga. Moli čitava publika.

Sve te tisuće ljudi, gusto zbite na širokom prostoru, mole. Ili krunicu, ili litanije, ili na svoj način razgovaraju sa Gospom. A Ona sklapa ruke na trgu pred crkvom, a vijenac zvijezda sja na suncu oko njezine glave.

I iz crkve iznose Presveto. Procesaja kreće u velikom luku po trgu pred svetištem.

… skladno na podnožju pirinejskog gorja? Ima li nježnije prošnje od ove, što se godinama Gospi uzdiže uz obale rijeke Gave?

Sve su duše uronjene u tu molitvu, sva su srca ispunjena tim pozdravom, a oči se dižu k Njoj. A Ona se spušta k nama, da hrani našu vjeru, da učvršćuje našu ljubav, da liječi naše bolesti, da nam daje mir, mir.

Osjećamo potpuno Njezinu blizinu. Osjećamo da je kraj nas i da sluša naše molitve i naše prošnje.

I opet se sjećam Merza. Sjećam se, kako je on u Lurdu osjetio blizinu Marijinu i u toj blizini proveo čitav život. Marijina prisutnost, prisutnost Sina Njezina bila je za Merza posve realna, realnija i bliža od svijeta, kojega zapažamo svojim osjetilima.

U toj atmosferi, u atmosferi gdje se sve daleko i nevidljivo osjeća blizim i vidljivim, iznosim pred Mariju jednu posve djetinju želju.

Kiša je sve jača, svijeće trnu jedna za drugom, a ja bih htjela, da se moja ne ugasi.

Kiša već pljušti, no moja je svijeća izdržala do kraja, sve dotle, dok se gomila ljudi nije razišla kućama, a Ona je ostala sama da bdije nad dušama i srcima ljudskim.

Adoracija pred Sinom Djevice

Nad svetištem donje crkve Gospine, na bijeloj podlozi sjaju zlatna slova: Po Mariji Isusu.

Može li biti drugačije? Zar nije bila Njegova misija, da Ga Ona svijetu dade? Zar nije živjela u Božjoj zamisli od vijeka, da Sina Njegovog svijetu objavljuje?

I u Lurdu je Marija toj misiji vjerna. Njezine su oči uperene k nebu, k Riječi Božjoj. Ruke je sklopila pred Sinom svojim i moli za čovječanstvo. A njezina je crkva širom otvorila svoje dveri, jer nas na oltarima čeka Djevičin Sin.

Kako nas je prijateljski primio, kad smo jedne noći klečali pred Njim u kripti crkve.

Iz bijele Hostije gledao nas je Sin bijele Djevice.

Tijelo - dio Djevičina tijela.

Duša - koja se stopila s Marijinom dušom.

Božanstvo - koje se po Mariji prelilo u čovječanstvo.

A u ponoći Marija nas je privela još bliže svome Sinu, k euharističkoj Trpezi, gdje se On posve predao.

No Ona nas je zvala k svome Sinu i kod lurdske špilje. I kod nje se neprestano diže nekrvna Žrtva. Svako jutro vrstamo se medu hodočasnike, koji u gustim redovima prilaze pričesnoj klupi. Povorka se pričesnika primiče sve bliže k oltaru. Bolesnici tiho mole na svojim ležištima. Talijanski hodočasnici obavljaju zajedničku pobožnost.

Sazivi Causa nostrae laetitiae, Auxilium Christianorum, Regina pacis ponavljaju se tri puta i s posebnom pobožnošću.

I tad dolazi k nama Gospodin. Iz ruke nepoznata svećenika, kraj nepoznate sestre i nepoznatog brata. Ne znam im ni narodnosti ni imena, ne poznam im ni lica ni duše, ali znam da su Kristovi kao i ja i da ljube Djevicu.

A onda još dugo, dugo adoriramo, ne pred Gospodinom u zlatnoj monstranci, već pred Gospodinom u nama, u našem tijelu, u našoj duši.

Jaka žena

Svijet danas vapi za njima. Obitelji, narodi, čovječanstvo traže ih i ističu njihovu vrijednost, veličinu njihova poziva i njihove misije. Čovječanstvo, narode, kulturu, obitelji mogu danas spasiti samo žene. Jake, požrtvovne žene.

Traže ih, no sve ih je manje. Veliki je broj žena danas zaboravio na svoju dužnost, zanemario svoju zadaću, iskrivio svoje ženstvo.

»Ženu jaku tko će naći?« Tko će je naći?

Ja je nađoh i vidjeh. Srela sam se s Njom u Lurdu nebrojeno puta, ali nikad mi se ne učini tako jaka, tako velika, tako herojska kao na jednoj postaji Kalvarije nad svetištem.

Sina joj pribijaju na križ, a Ona stoji kraj Njega.

U nijemom pokretu, ali mirna.

Puna boli, ali neslomiva.

Ranjena srca, ali jaka, herojska žena.

Ona - prenježna Djevica.

Ona - najosjetljivija Majka.

Stoji kao inkarnirana žrtva, kao inkarnirano odricanje.

I tu na Kalvariji upoznah, da velike žene moramo tražiti samo u Marijinoj školi. Da se one mogu naći samo medu Marijinim sljedbenicama. I da ćemo ih među hrvatskim ženskim generacijama odgojiti samo onda, ako im Marija bude ideal.

Eto, to sam naučila u Lurdu. To je najveći Merzov dar u ovoj godini. Naučila sam, da Mariju treba ljubiti Ivanovim žarom. I zaželjela sam, da ja, a sa mnom tisuće Marijinih sestara - hrvatskih djevojaka - hrvatskih Križarica svaki dan, svaki čas, cijeli život i cijelu vječnost sa zanosom pjevamo:

Ti slavo Jerusalema,

Ti radosti Israela,

Ti diko naroda našega.

Sva si lijepa, Marijo,

I ljage istočne nije na Tebi.

Na Malu Gospu 1938

M. Stanković