|
|
|
«Merzov dan», Katolički tjednik, Sarajevo, 1. svibnja 1938., br. 18
Merzov dan
U nedjelju, 8. svibnja, Križari će po svim hrvatskim krajevima u spomen 10-godišnjice smrti pok. Dr. Ivana Merza pristupiti sv. pričesti. Tu će sv. pričest namijeniti za ispunjenje Merzovih ideala za preporod Hrvatskog naroda. Društva, koja ne mogu prirediti spomen - priredaba, neka održe taj ili koji drugi dan predavanje o pok. Dr. Merzu za uzvanike i naše članove! «Pohod na Merzov grob», Katolički tjednik, Sarajevo, 1. svibnja 1938., br. 18
Pohod na Merzov grob.
U nedjelju, 8. svibnja, u 2.30 s. po podne, posjetit će zagrebački Križari grob pok. Dr. I. Merza. Sastanak točno u 2.30 s. na Mirogoju i to članstvo i avantgarga bez Malih Križara. Izatoga ide se na hodnu vježbu, koja je odložena od 1. V. na 8. V. «Pripreme za zbor u Zagrebu», Nedjelja, Zagreb, 1. svibnja 1938., br. 18
Pripreme za zbor u Zagrebu.
U nedjelju, 15. svibnja, bit će veliki spomen-zbor u Zagrebu povodom obljetnice smrti Dr. I. Merza i povodom posvete zastave Akad. Križ. bratstva »Mahnić«. U 8 s. ujutro sastaju se svi Križari kod oo. Isusovaca, odakle se ide u stolnu crkvu, gdje je u 9 s. sv. misa, koju služi preuzv. g. Dr. Alojzije Stepinac. Izatoga je u 11 s. u Zagrebačkom zboru Križarski zbor, na kojem nastupaju zagrebački Križari, Križari iz Sv. Nedjelje, zatim Križarice, glazba, a govorit će br. Ratimir Perše i Dr. I. Protulipac. Za ovu priredbu dolaze i Križari iz okolnih mjesta. Upozoruju se, da se posluže ili običnom nedjeljnom izletničkom kartom ili, ako su iz daljnih mjesta, neka kupe cijelu kartu do Zagreba, a ujedno na stanici traže legitimaciju za križarsku skupštinu u Zagrebu K. 13. Ta legitimacija stoji 2 din. Kada se dođe u Zagreb, ne preda se karta nego se legitimacija potvrdi u VKB-u pa se sa tom željezn. legitimacijom i uz križarsku legitimaciju sa fotografijom može vratiti sa starom kartom besplatno natrag. «Ličani o Merzu», Katolički tjednik, Sarajevo, 1. svibnja 1938., br. 18
LIČANI O MERZU
Na poziv VKB-a »Društvo Ličana« u Zagrebu odgovorilo je ovim dopisom: »U rješenju Vašeg cij. dopisa od 15. prošlog mj. br. 1141/38. častimo se ovime saopćiti. Vam, da smo za Vašu veliku smotru, koja će se ođražavati dne 15. o. mj. prigodom spomendana najvećeg savremenika naše hrvatske narodne obnove pokoj. Dra Ivana Merza odredili trojicu naših delegata i to gg. Franu Dubravčića, te Tješimira i Nikolu Matijevića, koji će na rečenoj smotri zastupati naše društvo«.
Pred 10godišnji dan Merzove smrti
U utorak, 10. svibnja, navršava se ravno 10 godina, kako je zaklopio svoje oči orlovsko-križarski prvoborac Dr. Ivan Merz. Čitanje njegova životopisa u ovoj, Merzovoj godini poučilo nas je, da se i s obzirom na Merza i njegovo Križarstvo obistinjuje ona: »Nije učenik nad učiteljem, ni sluga nad svojim gospodarom« (Mat. 10, 24.). Nije jedamput gledao Dr. Merz, kako mu ometaju sveti preporodni posao u Hrvatskom narodu i oni, od kojih se tomu nikako nije mogao nadati. On je samo jedno htio: Papinu Katoličku Akciju presaditi na hrvatsko tlo i svojim molitvama i herojskim žrtvama, u zajednici sa molitvama i žrtvama svih svojih sumišljenika, omogućiti, da se iz te biljke razvije veliko stablo, u čijoj će se svetoj katoličkoj sjeni ugodno osjećati Hrvatski narod. A izvjesni su mu ljudi klipove bacali pod noge, i onemogućivanje njegova preporodnog djela išlo je tako daleko, te je on mnogoput plakao nad tom odurnom zlobom ljudskom. Ali se je izatoga još više molio, još više trapio. I konačno je ipak pobijedilo stanovište Dr. Merza. Merzovo Orlovstvo zamijenila je iz poznatih razloga Križarska organizacija; a ako ne i kao formalna, a ono svakako kao faktična idejna nasljednica Merzove orlovske baštine. I danas već svatko znade, da je Križarstvo isto što i nekada Orlovstvo. I Križarstvo je dakle djelo Merzovo. Pa ako je Križ. organizacija učinila šta dobra u Hrvatskom narodu, - a učinila je mnogo, jako mnogo dobra: to joj mora priznati i najzagriženiji njezin protivnik, - iza Božjeg blagoslova u prvom redu ima se na tomu zahvaliti Dr. Merzu, njegovoj posve vrhunaravnoj orijentaciji, njegovim molitvama i njegovim žrtvama. Ali ovdje hoćemo da nešto drugo istaknemo: I Križarska organizacija imade do svoje pobjede isti put kao i Merz. Hoćemo li radi poteškoća, radi zakulisnih intriga odbaciti oružje i ostaviti Gospodnji vinograd? To bi htjeli naši protivnici, ali neće to Gospodar od vinograda. Tako ne rade vojnici, koji su odlučili boriti se na život i smrt. To bi bio kukavičluk, znak naše posleničke nezrelosti. Nego ćemo se mi prihvatiti svoga Gospodina. »Ne ćemo te pustiti«, reći ćemo Mu, »dok nas ne blagosloviš.« Ne zaboravimo, da je Bog naš pastir, a mi smo samo ovce paše Njegove. On radi, a mi srno tek oruđe u Njegovim rukama. I ako je Bog s nama, tko je proti nama! S Bogom ćemo sve moći, s Bogom ćemo sigurno pobijediti. Zato sada, o desetgodišnjici Merzove smrti, prihvatimo se žrtve i molitve! I vodimo u evidenciji činjenicu, da je Dr. Ivan Merz za svoju organizaciju postio i na tvrdom spavao. U nedjelju, 1. svibnja, počnimo devetnicu za našu Križarsku organizaciju, - tu dragu nam Merzovu baštinu! A da ne bi naši grijesi bili zapreka Božjem blagoslovu, otidimo na sv. ispovijed i na sv. pričest! I u nedjelju, 8. svibnja, ili na sam spomendan Merzove smrti, 10. svibnja, pristupimo na tu nakanu k Stolu Gospodnjem! A svoje križarske duhovnike lijepo molimo, da taj dan prikažu za Križarsku organizaciju sv. misu. To će više vrijediti nego sva pisanja i sve polemike, koje - uslijed ljudske slabosti - redovito ne otapaju leda oko tvrdih srdaca i ne otvaraju slijepih očiju, već ih još više zatvaraju. K.
Dr. Ivan Merz i „katolička politika“
U svojoj knjizi »In aedificationem«, 1938. str. 51. iznosi dr. Pilepić, da je dr. Merz za molitvenik »Katolički mladić«, što ga je uredio vlč. Matijević, a HOS izdao za seljačke momke, napisao člančić pod naslovom: »Katolički omladinac i politika«. Iz tog člančića citira dr. Pilepić zaključak: »Vidiš, kršćanski mladiću, vjera i politika se ne isključuje. Kao što si ti član katoličke Crkve, tako si ti građanin jedne države. Kada se baviš politikom, to moraš raditi na tome, da se izaberu onakvi narodni zastupnici, koji vole svetu Crkvu, koji će u sabornici poraditi na tome, da ona može vršiti onu zadaću, koju je dobila od samoga Boga. A jer se danas dolazi do političke moći samo pomoću političkih stranaka, to stupi u onu stranku, koja je svoj rad postavila na načela katoličke vjere i katoličkog ćudoređa. Znaj, da će ti to donijeti blagoslova, pa makar se katkada ne slagao sa svim potankostima te stranke.« O tome je člančiću bilo govora već 1928., jer se pozivom na ovaj člančić htjelo poslužiti autoritetom dra Merza u prilog tvrdnje, da su svi hrvatski katolici u savjesti dužni biti pristaše tadašnje pučke stranke. Katolički je Tjednik u Sarajevu odmah obeskrijepio ovakvo nastojanje, pa se valja nemalo čuditi, kad dr. Pilepić nakon punih deset godina ponovno iznosi ovaj, člančić u svrhu da dra Merza prikaže kao nekog zagovornika ovog nastojanja. Taj je člančić bio pisan u prvim godinama javnog rada Merza i valja ga razumijeti onako, kako je pisan. Dr. Merz ni u tom članku ne kaže ni izrekom ni neupravno da se hrvatski katolici imadu bezuslovno opredijeliti za bivšu pučku stranku, nego govori samo općenito, u smislu direktiva Svete Stolice, koje je u tom pravcu upravo onda počeo opsežnije proučavati, da su i katolici dužni zanimati se za državne i općinske poslove i u njima djelotvorno sudjelovati. Uostalom nije tačno, da je HOS izdao molitvenik »Katolički mladić« s ovim člankom, jer HOS nikada nije tog molitvenika izdao, a držim, da uopće nikada nije ni izdan. Prema tomu ovaj člančić nije nikad objelodanjen. Kad je vodstvo bivše pučke stranke otvoreno tražilo od hrvatskih katolika, da su svi u savjesti dužni prianjati uz pučku stranku, kad je bivša pučka stranka bila proglašena košnicom čitavog katoličkog života kod nas, kad su svi oni, koji se nisu mogli složiti s ovim nastojanjem, bili proglašeni liberalcima i rušiteljima katoličkog jedinstva, tada je dr. Čedomil Čekada u Vrhbosni 1927, br. 10-12. iznio nutarnje razloge za nepolitičnost i izvantranočnost Katoličke Akcije. Povodom toga članka poslao je dr. Merz iz vlastite pobude dru Čekadi pismo, u kojem se potpuno slaže s izvodima dra Čekade i želi, da taj članak postane vadamecum našemu svećenstvu u tim pitanjima. Ovo je pismo objelodanjeno u sarajevskom Katoličkom Tjedniku 1928. br. 37. Za slučaj, da dr. Čekada objelodani ovaj svoj članak kao posebnu brošuru, kako je to dr. Merz želio, obećaje dr. Merz, da će dru Čekadi poslati teze, što ih je iz tog članka izlučio i dalje razvio. Te su teze djelomice objelodanjene u životopisu dra Merza str. 156. Dr. Pilepić priznaje, da se stanovište gore spomenutog (neobjelodanjenog) člančića u onom molitveniku »nešto« razlikuje od III. i XVI. teze dra Merza. Čudim se, da je dr. Pilepić ne donosi teksta III. teze, koja glasi: »U savjesti i u ime vjere ne može se obvezati ni jednog kršćanina da bude politički organizovan u ovoj ili onoj stranci«. Ipak razumijem ovo prešućivanje, jer je i odviše očito, da se ova III. teza »nešto« razlikuje od onog tumačenja, koje dr. Pilepić daje onom neobjelodanjenom člančiću. Isto tako prešućuje dr. Pilepić i VII. tezu, koja glasi: »Zlo je proglasiti jednu političku stranku jedino spasavajućom, pa makar ona za sada bila i jedina »katolička«, jer imade slučajeva, da ne moram radi malog duhovnog dobra, što bi se moglo postići glasajući za ovu stranku, izgubiti jedno veliko vremenito dobro. Nijedna stranka, nema pravo nazvati se jedinim reprezentantom političke ideologije Crkve i sve druge nazivati protukatoličkima«. IX. teza glasi: »Jedino onu stranku smijemo nazvati protukatoličkom, koju je Ordinarij kao takovu proglasio. Ne smije se zabranjivati katolicima da budu u stranicama, koje nije Ordinarij zabranio«. I ovu tezu prešućuje dr. Pilepić, kao što ne donosi ni teksta XVI. teze, koji glasi: »Zlo se radilo, što se htjelo u savjesti obvezati sve katolike, da rade i da glasuju uvijek za HPS i što se proglasilo nekatolicima one katolike, koji su bili u drugim strankama, kojih Crkva nije osudila«. Sve je to dr. Pilepić prešutio, pa donosi samo mali odlomak iz XV. teze. Da se vidi, kako pri tom postupa dr. Pilepić, donosimo, cijelu XV. tezu. Posebnim je tiskom označeno ono, što je dr. Pilepić izostavio: »Čini se, da Crkva svijesno ide za tim, da borbu za katoličke tekovine u političkom životu hoće da rezervira Katoličkoj Akciji, koju sada u svim zemljama silno organizuje. Jer, kad bi ona htjela da katoličke političke stranke vode na političkom polju borbu za katolička prava, te bi katoličke političke stranke bile ogranak Katoličke Akcije i za rad bi tih stranaka morala odgovarati Crkva. U tom bi se slučaju mržnja čisto političkih protivnika kat. pol. stranke sasuta i na Crkvu i Crkvi bi bila onemogućena njezina univerzalna misija, pogotovu, ako je većina naroda politički proti toj stranci. Evo, što je dr. Pilepić učinio iz ove teze dra Merza: on najprije ističe, da dr. Merz ovu tezu počinje sa »Čini se«, to znači, veli, »stvar mi se sada tako prikazuje«. Nije sasvim jasno, što ovdje dr. Pilepić hoće da kaže, ali nije ni neopravdano ako se to dovede u vezu s onim, što on veli na str. 88, kad podvrgava kritici i osuđuje izjavu dra Protulipca 16. II. 1936., da »kod nas Hrvata ne će više biti moguć ni t. zv. politički klerikalizam, stvaranje t. zv. katoličkih stranaka za obranu vjere. Isto tako, kao što će mo se kao lavovi boriti za vjeru našu, borit ćemo se iz sve snage protiv pojava da se na račun vjere stvori stranačka politika«. Dr. Pilepić osuđuje ovu izjavu jer da je ona »političke naravi, što ona dakako nije, i jer da »stavlja na istu liniju borbu obrane vjere i borbu protiv eventualnog formiranja jedne političke stranke na. katoličkim načelima«. Tačno je, međutim, da ova izjava stavlja na istu liniju borbu za obranu vjere i borbu protiv zloupotrebljavanja vjere u političke svrhe, a to je u stvari i opet samo obrana vjere. Ne shvaćam, kako može dr. Pilepić tvrditi, da je ovo »otklanjanje političkog klerikalizma »podređivanje vjere politici«, ali mislim da dobro shvaćam, što hoće dr. Pilepić da kaže, kad pita, »šta znade dr. Protulipac, što nam može donijeti budućnost«. Nije li u tomu dosta jasno dao naslutiti, da bi mu eventualno bilo simpatično, kad bi se doista kod nas ponovno osnovala politička stranka »na katoličkim načelima« koja bi ponovno htjela obvezati sve katolike da budu njeni pristaše i u političkom pogledu? Dr. Pilepić smatra, da »razlog, što ga (u tezi XV.) navodi dr. Merz nije logičan«. Dr. Merz obrazlaže svoju tezu, da Crkva ide svijesno za tim, da borbu za katoličke interese rezervira KA, time, što ističe, da bi kat. pol. stranka bila ogranak KA, kad bi Crkva htjela da kat. pol. stranke vode na političkom polju borbu za katolička prava. Dr Pilepić pita: »Zašto?« On ne vidi, da je KA po svojoj zadaći nastojanje oko proširenja, primjene i obrane katoličkih načela u ličnom, porodičnom i socijalnom životu. Prema tomu je sasvim logično, da dr. Pilepić ne vidi ni ispravnog zaključka, da bi politička stranka, ako bi joj crkva dala zadaću da se ona bori za katolička prava, bila sasvim dio KA. Nema sumnje, da bismo svi iskreno pozdravili svakog zastupnika, koji bi u svom radu branio katolička načela i katolička prava. Isto vrijedi i za svaku stranku u njezinoj cjelini, kako to ističe i dr. Merz. Ali što je opet učinio dr. Pilepić od ove pohvale sa strane dra Merza! Dr. Merz veli, da će Crkva pohvaliti kat. pol. stranku, što štiti prava Crkve, a dr. Pilepić dodaje: Dakle i Merz je (t. j. stranku kao takovu) hvali! Da, i dr. Merz hvali kat. političku stranku, kao i svaku drugu, ako i kad ona štiti prava Crkve, ali uza sve to on naglašuje, da se zlo radilo, kad se htjelo u savjesti obvezati katolike da glasuju uvijek za HPS i što se proglašivalo nekatolicima one katolike, koji su bili u drugim strankama, kojih Crkva nije osudila. Time je dovoljno dokazano, kako nije ispravna tvrdnja dra Pilepića, da je dr. Merz bio isto takav »pučkaš«, kao što su bili i oni, koji su ga isključili iz Seniorata. Ovu je tvrdnju dra Pilepića najbolje demantovao sam dr. Merz svojom bilješkom u svom dnevniku negdje 1924/25: »Ispisati se iz Seniorata: sv. Otac želi da je politika odijeljena.« A da bude stav dra Merza u tim pitanjima još jasniji, donosimo evo iz originala tekst pisma, što ga je dr. Merez 3. XII. 1927. upravio jednom odličnom franjevcu, koji mi je to pismo stavio u originalu na raspoloženje. Pismo glasi u izvacima: »O konkretnim političkim pitanjima ne mogu Te izvijestiti, jer ih ne pratim. Jedino znam, da ne možemo u savjesti nikoga siliti, da bude u HPS i da ne smijemo nazivati nekatolikom, tko se ne slaže sa HPS. Isto je tako jasno, da je od najveće štete za. vjeru, kada svećenici idu u političku agitaciju i postanu čuvarima kutija; pogotovo kada se dešava, kao kod nas, da se svećenici u istom mjestu politički bore jedan proti drugome. Inače mislim da se valja mnogo moliti, da dobijemo za politiku ne samo. dobre katolike, već i dobre stručnjake. Nije dosta htjeti voditi katoličku politiku, već treba i .ZNATI katoličku politiku voditi«. - »Katolička politika« ne znači za dra Merza stranačku politiku, nego nastojanje, da se doista u svakoj prigodi i potrebi primjenjuju i brane katolička načela. Dr. Merz, dakle, nije bio »pučkaš«, kako bi to htio prikazati dr. Pilepić, ali je tražio, da katolici djelotvorno pokažu svoje zanimanje za upravu države i općine i da se, bez obzira na njihovo inače stranačko opredjeljenje u vremenitim pitanjima, uzgoje nesamo kao lično dobri katolici, nego da se sustavno i s katoličkim načelima upoznaju, koja su im potrebna u tom radu. Ovo je bilo potrebno reči u obranu dra Merza. Dr. Dragutin Kniewald sveuč. Profesor «Nepravedni napadaj na križarstvo», Nedjelja, Zagreb, 8. svibnja 10/1938., br. 19, str. 6
Nepravedni napadaj na križarstvo
Treba mu priznati da njeguje pobožnost i radikalizam na polju odvojenosti rada muškoga i ženskoga članstva... ali te pozitivne crte često su krive, da članstvo ne vidi druge pogreške svojega sistema«. Tko nije slijep kod zdravih očiju, znade, da križarstvo ne traži niti je ikada tražilo ikakvog monopola cijele KA. Baš obratno! Križarstvo, kao i nekad Orlovstvo traži samo slobodu, za sebe i za svakoga. Sloboda, najbolja sloga! Vidjeli smo, kako je neosnovani prigovor, da je križarstvo politizirano. Isto je tako potpuno neosnovani prigovor da se križarstvo služi sredstvima koja nisu u skladu s istinom. Sve se to, možda, nabacuje na križarstvo po onoj primorskoj, koju prečasni Pi-lepić, kao rođeni primorac, dobro pozna: »Reci, reci, da ti ne rečem«. Sistem je organizacije križarstva potpuno u skladu s direktivama Svetoga Oca i potvrđen je od naših biskupa. Inkriminacije prečasnog Pilepića protiv Križarstva, i križarskog vodstva kulminiraju u ovoj izjavi na str. 95.: »Križarstvo je išlo krivim putem... i zato je ono više manje negativna pojava u našem katoličkom životu, jer je odgojila mladu generaciju punu pretenzija., uvjerenu, da je ona jedina na pravom putu, da ona jedina spasava hrvatski narod i da je onaj koji se ne podvrgne volji, vođe, pa bio taj i biskup ili nadbiskup, na krivom putu«. Tko imalo pozna prilike i rad u križarstvu ostat će zapanjen nad ovakvim pisanjem, ali će razumjeti, zašto se prečasni pisac ovih objeda i kleveta unapred ograđuje od svake javne odgovornosti za ono, što je ovom svojom knjigom saopćio katoličkom svećenstvu. Mi ostajemo bez riječi na ovo i prepuštamo sud o tomu onima, koji su na terenu vidjeli što hoće križari, što rade i koliko trpe... Naši biskupi i svećenstvo, izbliza prate rad i patnje križara, neka budu suci o tome, je li križarstvo zbilja ono, čime ga prikazuje prečasni Pilepić i je li ova knjiga prečasnog Pilepića »in aedificatnem«, ili »In destructionem«. Križari će i dalje mirno ići svojim putem, kako ga odobravaju naši biskupi, mirno će dalje raditi i trpjeti, kao što je radio i trpio najveći hrvatski orao i najveći križar, naš dr. Ivan Merz. «Merzov dan u Banjaluci», Nedjelja, Zagreb, 8. svibnja 10/1938., br. 19, str. 6
Križari
ODRŽANE PRIREDBE. U nedjelju 1. svibnja bila je veća križarska priredba u Šargovcu kod Banjaluke, gdje je kao izaslanik VKB bio br. Frane Grgić. Isti dan bila je križarska priredba u Aleksandrovu. POSJETI I PREDAVANJA. U nedjelju 1. V. posjećeno je Brastvo u Karlovcu i Ogulinu (Pavlek) u Banjaluci (br. Grgić). ODRŽANI TEČAJEVI. Održan je trodnevni tečaj za K. B. Kačić, Zagreb i Sv. Petar Zagreb. NOVE PRIREDBE. U nedjelju 8. V. je križarska priredba i posveta zastave Malih Križara u Gospiću. Isti da je posveta zasteve K. B. u Otočcu, je Merzov dan u Oštrcu. U nedjelju 22. V. je križarska smotra u Maloj Subotici i Sopju, te križarska priredba u Zlataru. MERZOVE SLIKE. Izašle su zidne slike pok. dr. Ivana Merza za društvene dvorane i privatne stanove. Komad stoji din 10.- Izašle su i dopisnice sa slikom pok. dr. Ivana Merza, koje mogu lijepo poslužiti društvima za raspačavanje prigodom priredaba. Tim dopisnicama mogu se članovi poslužiti u međusobnom saobraćaju i dopisivanju. Poštom se šalju samo kod narudžbe od barem 50 komada, dok se osobno u VKB-u mogu uzeti imanje. Komad stoji din 0.50.- a društva mogu prodavati u svoju korist slike po 1 dinar. MERZOV DAN. Pripreme za Merzov dan u Zagrebu posve su dovršene. Plakati su razaslani, a program je objelodanjen u svoj štampi. Na sam dan bit će najprije sastanak svih Križara u jutro u dvorištu č. o. Salezijanaca, Vlaška 38, odakle se kreće u stolnu crkvu. Svi, pa i vanjski izaslanici treba da su u 8 sati u jutro u dvorištu kod oo. Salezijanaca i to po svakom vremenu. U stolnoj crkvi je najprije posveta zastave Akademskog Križarskog Bratstva »Mahnić«, a iza toga je sv. Misa koju služi preuzv. g. dr. Alojzije Stepinac. Nakon sv. Mise kreće se u Zagrebački Zbor, gdje je u 11 sati točno križarska priredba. Program te priredbe se posebno objelodanjuje. Za ovu priredbu učesnici iz pokrajina mogu se poslužiti redovnom nedjeljnom kartom, a oni iz daljih krajeva koji žele više dana ostati u Zagrebu, mogu se poslužiti popustom na željeznici koji je predviđen za učesnike tečaja kako je dolje navedeno. TEČAJ U ZAGREBU. Tehnički tečaj, kao i tečaj za vođe avantgarde drži se svakako u Zagrebu 12, 13. i 14. svibnja. Počet će 12. svibnja u jutro u 8 sati u prostorijama VKB-a kada svi učesnici treba da budu u Zagrebu. Svi učesnici imadu besplatan stan kod Zagrebačkih Križara, a hranu će plaćati neznatno, tako da ne će biti više od 20. dinara dnevno. Učesnici kada putuju, neka kupe na željeznici kartu do Zagreba, i traže ujedno da im se izda željeznička legitimacija K. 13. za križarsku skupštinu u Zagrebu. Tu legitimaciju treba u Zagrebu u VKB-u potvrditi i sa tom legitimacijom i sa križarskom legitimacijom i fotografijom vraća se sa starom kartom, sa kojom se u Zagreb doputovalo, besplatno natrag. Upozorujemo da se povlastice tiču samo Križara s križarskom legitimacijom s fotografijom i da valja bezuvjetno kupiti na polaznoj stanici i željezničku legitimaciju K. 13., koja stoji 2.- dinara. Učesnici tečaja neka se smjesta jave, tako da prijave bude najkasnije do 8. svibnja. Jer Oni koji se kasnije jave, ili oni, koji budu došli bez najave, neće imati osiguranog stana. POHOD NA MERZOV GROB. Zagrebački Križari polaze 8. svibnja u 1.30 sati po podne na grob pok. Ivana Merza, a iza toga na izlet. Jedno i drugo je obvezatno za članove i za avantgardu. IDUĆA MEĐUDRUŠTENA SJEDNICA svih zagrebačkih vođa M. K. biti će u srijedu 11. V. u 7.30 sati na večer u prostorijama VKB-a. POPUST NA SAMOBORSKOJ ŽELJEZNICI. Za križarsku priredbu u Zagrebu 15. svibnja, dala je uprava samoborske željeznice polovičnu voznu cijenu, koja vrijedi tako, da svaki učesnik kupi cijelu kartu na polaznoj stanici do Zagreba i ta karta će mu vrijediti za besplatan povratak natrag bez ikakve druge legitimacije, nego će si dići jedino potvrdu kod VKB-a, daje na zboru sudjelovao. Popustom se mogu služiti svi, dakle i nekrižari.
MERZOV DAN U BANJALUCI
Križari Banjalučke Krajine spremaju se da što dostojnije osvježe uspomenu deset godišnjice smrti križarskog, prvoborca dr. Ivana Merza. Svečanosti počimaju u subotu 7. svibnja svećanim zadušnicama za pokoj duše dr. Merza, koje će se služiti u župnoj crkvi. U nedjelju 8. svibnja je zajednička sv. misa za sve Križare. Isti dan na večer u 8 sati akademija u Hrv. Domu na kojoj će nastupiti sve kategorije križarstva; te izvesti birani program. Na akademiji će uzeti ućešća. podpredsjednik VKB brat Slavko Šarić profesor iz Zagreba. Ilija PANDŽA, «Dr. Ivanu Merzu», Katolički tjednik, Sarajevo, 8. svibnja 1938., br. 19
Dr. Ivanu Merzu
Kad nam zemlju prekri tama, Zapadosmo u tu tminu, Bezboštvo se širit poče. Da nam truje omladinu.
Podiže se ruka bezbožnika, Da nam ruši crkve i oltare, Što je Hrvat kroz vjekove stvar'o, Da nas baci u poganstvo staro.
Tad nam zasja sjajna zvijezda U toj crnoj tamnoj noći, Pokaza nam novu stazu, Kud nam valja naprijed poći.
Pun ljubavi i svetoga žara Merz je stajao kao vitez mladi, Podigao junačku desnicu I razvio zastavu Križara.
Ti si tada pobjednikom Izašao iz tog boja, Rastjer'o si gustu tminu, Bog je bio snaga Tvoja.
Blistale su Tvoje oči Kao bistro gorsko vrelo, Šumio je glas molitve Ko potočić kroza selo.
Plamtjelo je Tvoje srce Od ljubavi i od sreće, Pozivalo omladinu, Da Božijim putem kreće.
Da stojimo ko junaci, Razgoneći gustu tminu, Da ljubimo Krista Boga I Hrvatsku domovinu.
Križarstvo Te vjerno slijedi, Za primjerom Tvojim hodi, Ta Kristova avantgarda Domovinu preporodi.
Ti nam svijetliš kao uzor, Bijela ružo sa hrvatske grude, Ti nam šalješ blagoslov s nebesa, Tebi neka vječna slava bude! Ilija Pandža, Križar.
† Dr. Ivan Merz
»Consummatus in brevi explevit tempora multa«.
Uvijek je nutarnja, duhovna veličina ono, što u kršćanstvu pobjeđuje i osvaja. Pojava Dr. Ivana Merza klasičan je dokumenat za tu tezu. On je, stvarno, bio samo meteor na obzorju našega katoličkog života. Čitava njegova aktivna životna i radna perioda, od vremena, kad se je njegov utjecaj prvi put osjetio u javnosti, trajala je malo više od jednog lustruma. Samo dobrih pet godina živio je on među nama. Dr. Merz nije bio ni genij. Bio je intelektualac, umnik i mislilac. Ali nije bio prvi pionir, prvi radnik, prvi talenat. Nije bio ono, što kažu, »sjajan stilista«, ni govornik, što fascinira. Uz njega su ili ispred njega stajali puno jači naravni talenti. Nije bio ni osnivač kakve nove organizacije. On je unišao u ono, što smo već imali. Nije briljirao novošću ideja ni originalnošću programa. Nije nastupao kao ideolog ili reformator od zanata. Njegova osoba nije uopće stajala u središtu. Ni po službenom položaju, ni po socijalnoj funkciji, crkvenoj ili građanskoj, nije Dr. Merz bio istaknut. A ipak se je taj čovjek usjekao u našu noviju katoličku povijest kao možda nitko drugi. Privukao je na sebe sve oči. Imponirao je i sumišljeniku i protivniku. Djelovao je na razvoj katoličkoga života odlučno i providencijalno. Njegova je pojava mnoge nadahnula. Imao je puno štovatelja i nasljednika. I, kad je umro, bio je oplakan kao velikan i heroj. A njegovo je ime ostalo u hiljadu usta. Njegova se duhovna prisutnost osjeća usred nas. On i danas živi i djeluje. Postao je vlasništvom i duhovnom imovinom čitava jednog katoličkog naroda. Zasjenio je puno talentiranije i istaknutije oko sebe. Ostao je neumrl. Samo jedan može biti dovoljan razlog toj pojavi. Ono na pokojnom Dr. Merzu, što je bilo samo njegovo. A to je, - svi se danas instinktivno u tome slažemo, - njegova kreposna duša, njegova moralna veličina, njegovo istinsko sjedinjenje s Bogom, njegovo uronjenje u božanske, vrhunaravne vrijednosti, i u prvu vrhunaravnu vrijednost, u Krista. Živog, realnog Krista u Euharistiji, i u mističnog Krista u Crkvi. On je bio pobožan poklonik Euharistije i vjeran, zanesen sljedbenik Crkve. Odatle su morali teći reservoiri njegove snage; s tim je morala biti povezana privlačnost njegove ličnosti i sugestivnost njegovih ideja. To je moralo biti ono, što je s njega osvajalo. U tom je morala ležati odgonetka njegove sretne intuicije i njegovih uvijek ispravnih izbora. Dr. Merz je bio postao oruđem milosti. U njemu su ljudi gledali ljepotu i silu otkupljenoga i posvećenoga čovještva. U njemu se je iživljavala misao Crkve. Nije to više bila razboritost i mudrost; to je bila milost i karizma. S te je strane pojava Dr. Merza za nas katolike najvažnija i najpoučnija. Sveci su uvijek najbolji i najjači nosioci katoličkog preporoda. Više pomiče naprijed Božju i crkvenu stvar sjedinjenje s Bogom, istinsko i duboko, nego svi elementi ljudske mudrosti i snage. Nije glavno sistem; nije glavno metoda; nije glavno ni organizacija; nijesu glavno riječi i talenti; glavno je, da Bog u nas uniđe; da se Bogu približimo i upodobimo. To je bitni preduslov jake i uspješne katoličke preporodne akcije. Na to valja nacijepiti rad, talente, organizaciju, ako hoćemo da zbilja ostvarimo oko sebe Kraljevstvo Božje. I što više u nama ima toga pravedničkog, milosnog, svetačkog elementa; što smo dublje proziv jeli misao otkupljenja, to će naš apostolat biti jači i prodorniji. Bez toga on je uvijek anemičan, šupalj, formalističan. Odatle, iz vjere i iz života po vjeri, treba da sve pođe. Molitva, Euharistija i sakramenti valja da budu temelj. Jedino to stvara cijele katoličke ličnosti. U moralnoj veličini kulminira ljepota i impresivnost kršćanstva. Ništa ljudi toliko ne cijene; ni pred čim ne kapituliraju tako lako; ničemu se s toliko spremnosti ne predaju kao plemenitosti duše. Visok i Čist moral, to je stigma božanstvenosti kršćanstva; to je zadnji i peremptorni dokaz, da za njim ne stoje ljudi, nego Bog. Ljudi su zli, a samo Bog je dobar. I kad naše kršćanstvo bude u moralnom pogledu profinjeno i savršeno, onda će biti i punoljetno i zrelo. Onda će ono početi osvajati svijet. U životu je snaga kršćanstva, ne u riječima ni programima, pa ni kad su najduhovitiji. Naš moral mora biti bolji od svjetskoga, ako hoćemo duhovno pobijediti svijet. Najbolje rješenje svih problema katoličkog života i Katoličke Akcije leži u iskrenoj crkvenosti. Tko okrene tim putom, on je našao Arhimedovu točku. Na tom terenu treba tražiti izlaz iz labirinta naše nesloge, naših sporova, naše konfuzije. Tko se potpuno uživi u crkveni duh i u crkveno osjećanje, on će iz sebe dati savršena katoličkog čovjeka i vođu. Bude li u nama crkvenosti, naći ćemo brzo svoj put. Postaćemo sposobni za djela Božja. Što među nama bude više Merza, više će u nama biti i katoličke mudrosti, i katoličke sloge, i katoličkih uspjeha. S te strane Dr. Merz najviše kaže hrvatskim katolicima. S te je strane on i danas, na 10-godišnjicu svoje smrti, isto onako aktuelan, kako je bio i prije deset godina, dok je bio živ i dok je ležao na odru. S njegove svijetle, vjerničke, asketske i svetačke pojave pada puno svijetla i na naše današnje katoličke putove! Jerko SKRAČIĆ, «Na Merzovu grobu», Katolički tjednik, Sarajevo, 8. svibnja 1938., br. 19, str. 6
Jerko Skračić: Na Merzovu grobu
Bio je kišljiv zagrebački dan, kada sam s vrijednim križarskim duhovnikom iz svoga kraja sjeo u kola, koja voze na Mirogoj. Kad smo se iskrcali pred ulazom u taj velebni grad mrtvih, sipila je kiša. I ako smo imali samo jedan kišobran, ipak smo se uputili da potražimo grob, koji smo oba već dugo željela vidjeti. Kad smo sreli prvog čuvara, upitam ga: - Molim Vas, gdje se nalazi grob Dr. Ivana Merza? A on, navikao na takva pitanja, odgovori lagodnošću, koja nas je začudila: - Tamo na desno, pa onim putem , na lijevo. Tamo ćete opet naći čuvara, pa će Vam on pokazati, jer za Merzov grob znadu svi čuvari. - Zar često dolaze ljudi na njegov grob? upitam, čineći se, da ne znam za ona poznata hodočašća Križara i Križarica iz Zagreba i pokrajine, koji dolaze da se pomole nad smrtnim ostacima svoga velikog Ideologa. - Da, da, mnogo svijeta dolazi na Merzov grob. Zato ga i znademo svi. Za nekih deset minuta našli smo se pred granitnom pločom, koja kazuje ljudima, da tu počiva Božji čovjek. Srce je zadrhtalo, koljena su sama od sebe pokleknula na namočeno tlo, a ruke se sklopiše na molitvu. Merzu ne trebaju naše molitve, pa sam molio za sebe, za Križarstvo i za sav Hrvatski narod, koji je Merz ljubio svim žarom duše. činilo mi se je, da vidim Merza kako kleči pred prijestoljem Božjim i moli za svoje Križarstvo, za ono Križarstvo, za koje je dao svoj život. Teško mi se je bilo rastati od toga miloga groba, a kad sem se udaljivao, pogledao sam za sobom, dok mi se nije izgubio s vida granitni kamen s križem, koji krije tijelo Onoga, čija je vjera bila tvrđa od granita...
Križar sunčanih visina
S. M. SLAVKA VRSALOVIĆ, Križar sunčanih visina, zborna recitacija u čast Dr. Merza. Cijena Din. 12. Naručuje se: Okružje Križarica, Sarajevo, Koroščeva 15. I.
Sadržajem glavnih ideja iz Merzova života, većinom njegovim vlastitim riječima iz dnevnika, vrlo zgodna za akademije u proslavu Dr. Merza. Posebno simpatična okolnost te recitacije jest u tome, što je sav tekst recitacije povezan s dijelovima sv. mise. «Merzov dan», Katolički tjednik, Sarajevo, 8. svibnja 1938., br. 19
Merzov dan
Pripreme za Merzov dan u Zagrebu posve su dovršene. Plakati su razaslani, a program je objelodanjen u svoj štampi. Na sam dan bit će najprije sastanak svih Križara u jutro u dvorištu vlč. gg. Salezijanaca, Vlaška 38, odakle se kreće u stolnu crkvu. Svi, pa i vanjski izaslanici treba da su u 8 s. ujutro u dvorištu kod oo. Salezijanaca i to po svakom vremenu. U stolnoj crkvi je najprije posveta zastave Akad. Križ. bratstva »Mahnić«, a izatoga je sv. Misa koju služi preuzv. g. Dr. Alojzije Stepinac. Nakon sv. mise kreće se u Zagrebački zbor, gdje je u 11 sati točno križarska priredba. Program te priredbe se posebno objelodanjuje. Za ovu priredbu učesnici iz pokrajine mogu se poslužiti redovnom nedjeljnom kartom, a oni iz daljih krajeva koji žele više dana ostati u Zagrebu, mogu se poslužiti popustom na željeznici koji je predviđen za učesnike tečaja, kako je dolje navedeno. «Merzove slike», Katolički tjednik, Sarajevo, 8. svibnja 1938., br. 19
Merzove slike.
Izišle su zidne slike pok. Dr. Ivana Merza za društvene dvorane i privatne stanove. Komad stoji din 10.- Izišle su i dopisnice sa slikom pok. Dr. Ivana Merza, koje mogu lijepo poslužiti društvima za raspačavanje prigodom priredaba. Tim dopisnicama mogu se članovi poslužiti u međusobnom saobraćaju i dopisivanju. Poštom se šalju samo kod narudžbe od barem 50 komada, dok se osobno u VKB-u može uzeti i manje. Komad stoji 0.50 din; a društva mogu prodavati u svoju korist i skuplje. «Pohod na Merzov grob», Katolički tjednik, Sarajevo, 8. svibnja 1938., br. 19
Pohod na Merzov grob.
Zagrebački Križari polaze 8. svibnja u 1.30 s. po podne na grob pok. Dr. Ivana Merza, a izatoga na izlet. Jedno i drugo je obvezatno za članove i avantgardu. «Križarski spomendan», Katolički tjednik, Sarajevo, 8. svibnja 1938., br. 19
Zagreb: Poziv na veliku križarsku priredbu.
Križarska omladina grada Zagreba priređuje u nedjelju, 15. svibnja, u spomen 10. obljetnice smrti velikog borca za vjeru i domovinu Dr. Ivana Merza, te povodom posvete pohodne zastave križarske akademske omladine
Križarski spomendan
sa ovim rasporedom: 1. Ujutro u 9 sati je sv. misa u Stolnoj crkvi, koju služi preuzv. g. Dr. Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački. 2. u 11 sati do podne je u velikoj dvorani Zagrebačkog zbora na Savskoj cesti veliki Križarski Zbor sa ovim rasporedom: 1. Križarska himna, izvodi Križarska glazba I. Zagreb. 2. »Krstari«, zborna recitacija, izvode seljaci Križari iz Sv. Nedjelje. 3. Z. Fržop: »Na bojnom polju«, simbolička slika križarskog rada i borbe, izvode Križari, Zagreb. 4. Faletić: »Po rodnom kraju«, karišik, izvodi Glazba Malih Križara. 5. »Na Merzovu putu«, govori Ratimir Perše, predsjednik Akademskog Križarskog bratstva »Mahnić«, Zagreb. 6. Rossini, ouvertura iz »Seviljskog brijača«, izvodi Križarska glazba I., Zagreb. 7. Ritmička kompozicija po: Grieg, »Huldigungsmarsch«, sastavio J. K., izvode Križari, Zagreb. 8. Ivšić: »Naša lozinka«, izvodi zbor Križarica. 9. »Misli i djela novog hrvatskog pokoljenja u radu za Boga i Hrvatsku«, govori Dr. Ivo Proitulipac, Zagreb. 10. Heinecke: »Aldon«, koračnica, Gervais: »Jadran podpouri«, izvodi Križarska glazba I., Zagreb. Početak zbora je točno u 11 sati, u nedelju, 15. V., u Zagrebačkom zboru. Ulaz slobodan! Dođite, prijatelji novog hrvatskog pokoljenja, da se osvježite na novim i smionim pogledima svoje omladine, koja vjeruje u budućnost! «Križarski spomendan», Nedjelja, Zagreb, 8. svibnja 1938., br. 19
HRVATI KATOLICI!
Križarska omladina grada Zagreba priređuje u nedjelju dne 15. svibnja 1938. u spomen obljetnice smrti velikog borca za vjeru i domovinu profesora dra Ivana Merza, te povodom posvete pohodne zastave akademske križarske omladine
Križarski spomendan
sa ovim rasporedom: 1. Ujutro u 9 sati je sv. Misa u Stolnoj crkvi, koju služi preuzv. g. Dr. Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački. 2. u 11 sati do podne je u velikoj dvorani Zagrebačkog zbora na Savskoj cesti veliki Križarski Zbor sa ovim rasporedom: 1. Križarska himna, izvodi Križar. glazba I. Zagreb; 2. »Krstari«, zborna recitacija, izvode seljaci Križari iz Sv. Nedjelje; 3. Z. Fržop: Na bojnom polju, simbolička slika križarskog rada i borbe, izvode Križari, Zagreb; 4. Faletić: Po rodnom kraju, karišik, izvodi Glazba Malih Križara, Zagreb; 5. Na Merzovu putu, govori Ratimir Perše, predsjednik Akadem. križarskog bratstva »Mahnić«, Zagreb; 6. Rossini: ouvertura iz Seviljskog brijača, izvodi Križarska Glazba I., Zagreb; 7. »Nastup pobjednika«, ritmička kompozicija (po Grieg, Huldigungsmarsch) sastavio J. K., izvode Križari, Zagreb; 8. Ivšić, Naša lozinka, izvodi zbor Križarica; 9. Misli i djela novog hrvatskog pokoljenja o radu za Boga i Hrvatsku, govori Dr. Ivo Proitulipac, odvjetnik; 10. Heinecke: »Adlon«, koračnica, Gerwais: Jadran, podpouri, izvodi Križarska glazba I.
Početak točno u 11 sati. - Nedelja, 15. V. - Zagrebački zbor!
Ulaz slobodan!
Dođite, prijatelji novog hrvatskog pokoljenja, da se osvježite na novim i smionim pogledima svoje omladine, koja vjeruje u budućnost! Mavro MERZ, «Očeve male uspomene», Nedjelja, Zagreb, 15. svibnja 10/1938., br. 20, str. 3
Očeve male uspomene
Kako sam se često morao diviti Ivanovom svladavanju samoga sebe i primjeni jake volje prema sebi samome! Jednom i u ovakovoj zgodi: Ivan je negdje navukao plućni katar (čini mi se) s jakom vrućicom. Liječnik mu je propisao među ostalim i sasvim hladne obloge. Ja sam mu sam morao zamotati čitav gornji dio tijela u mokri ručnik, i moram izjaviti, da mi je ova zadaća bila vrlo teška i neugodna, te me kod toga formalno i samoga hvatala jeza od muke. Sasvim drukčije bilo je kod mog dragog pacijenta. Otkrio se, raširio ruke i rekao: »Evo, oče!« Nije se ni malo trznuo kad sam mu vlažnim i studenim ručnikom omotao tijelo, koje je gotovo gorjelo od vatre.
Njegova velika ljubav prema ljudima i potpuno omalovažavanje društvenih razlika manifestirala se je i ovom prilikom: Dobili smo novu kućnu pomoćnicu, neku mladci djevojku sa sela. Prva je Ivanova briga bila, da ju je počeo kao kakav kateheta poučavati, dao joj je nekoliko katoličkih novina i jedan molitvenik. Od nas, svojih roditelja, izmolio je dozvolu, da ona jede zajedno s nama kod istoga stola.
Ivan je radio neumorno. Njegov mu je pisaći stol postao premalenim, pa je morao doskora upotrijebiti za svoje spise i knjige čak i veliki stol, na kome smo jeli, pa. i »kredencu«. Kod sveg je svojeg posla napose nastojao da štedi na vremenu i fizičkim silama. Zato je bilo veliko njegovo veselje kad sam mu ja poklonio pisaći stroj. Pa i kod manuelnog dijela svoga rada htio je da što više napreduje. Već kod prvih pokusa i vježbi na mašni došao je Ivan na vrlo originalnu ideju: tintom je označio na noktu svakog prsta na ruci po jedno slovo, tako na pr. kažiprst sa slovom k, palac slovom p i tako dalje, pa je s dotičnim prstom što brže udarao po istom slovu na stroju. Na taj je način upotrebljavao pisaći stroj kao neku klavijaturu, udarajući tipke sa svih deset prsti. S vremenom je postigao toliku virtuoznost u brzini pisanja, da je kod hitnih pisama, koje sam mu ja morao diktirati, bio uvijek prije gotov nego li ja sa zadnjim riječima diktata. Dragutin KNIEWALD, «Dr. Ivan Merz », Nedjelja, Zagreb, 15. svibnja 10/1938., br. 20, str. 1-2
Dr. Ivan Merz
Kao maturant stavlja Ivan na čelo svoga dnevnika ove Byronove stiihove: Za mladih dana želio sam vruće Da srca drugih svojim prožmem srcem, Da svijetlim narodima, da se uspnem, Ja ni sam ne znah kamo… I kasnije je, za zrelih Ivanovih godina, ostala ova čežnja, tek je poprimila nov, uzvišeniji sadržaj i sasvim jasno spoznati cilj vlastitog uspona: heroizam prvih kršćanskih vremena. Nije Ivanova mladost prošla bez borbe. On sam piše a svom dnevniku 30. VII: 1914: »Napasti navale užasno, no molitva me drži. U svetinji nad svetinjama, u srcu mom, nepokolebiva je vjera. Ali ima i sumnja. Vječit je boj… Gledat ću, da odem na ispovijed prije polaska u vojnu akademiju …« …Ivan u vojnu akademiju u Bečkom Novom mjesnu. Tamo nije mogao da izdrži, jer su njegovi tamošnji drugovi bili većinom bezvjerci i jer su i živjeli kao bezvjerci. Zato Ivan iza Božića 1914. sve to razlaže roditeljima i odlučno izjavljuje, da se više neće. vraćati u vojna akademiju. Onda nastavlja svoje nauke na sveučilištu u Beču. Tamo je stupio u hrv. kat. akademsko društvo »Hrvatska« i u Marijinu kongregaciju akademičara. U tom je velikom gradu proživio Ivan krizu svog duhovnog života, krizu, koju mora da proživi svaki mladi čovjek. Bila je to kriza vjere i kriza ćudoređa. Bio je to zapravo prelaz iz djetinje vjere u vjeru odraslog čovjeka. »Ili katolik ili ništa«. U ovom pogledu, veli sam Ivan u svom dnevniku, nije nikad za nj postojala sumnja. Znao je i osjećao, da je katolicizam jedina prava vjera. A iz toga je onda Ivan povukao zaključke: on je ne samo savjesno vršio svoje vjerske dužnosti, već je činio daleko više, nego je bio dužan da čini. On je već onda shvatio, da je život žrtva, da kršćanin u svome životu mora mnogo žrtvovati i pregarati. Pred Božić 1915. zavjetovao se Ivan Blaženoj Gospi da će ostati čist do ženidbe, ali odmah dodaje, da će valjda taj zavjet vrijediti za čitav život. A tako je i bilo. U kasnijim godinama, kad je Ivan već bio profesor i duševni vođa hrvatskih orlova, često mu je govorila njegova patnica - majka, da je ona bolesna, pa se ne može za nj onako brinuti, kako bi on to trebao: zato neka se oženi, da imade uvijek pri ruci nekoga, ko će se nježno i pažljivo za njega u svemu brinuti. Ivan je Šutio, ali je već 1923. u svojim odlučnim duhovnim vježbama zavjetovao Bogu vječnu čistoću. Sveučilišni studij u Beču morao je prekinuti, jer je bio pozvan u vojsku. Tada je bjesnio svjetski rat i Ivan je pune tri godine proboravio na fronti. Mnogo je prepatio velikih napora, zime, gladi, ratnog užasa. Nerijetko je gledao smrti ravno u oči: vidio je, kako oko njega padaju mrtvi i ranjeni, kako se ruši zemlja, kako riču topovi, kako padaju iz zračnih visina aeroplani, pogođeni topovskim tanetima, kako teče vrela ljudska krv, kako ljudi u teškim mukama umiru, ubijeni od drugih ljudi... A on moli neprestano Gospoda da ne bi nikad nikoga ubio. Iz opsežnog dnevnika, što ga je Ivan vodio i na fronti, okružen ovim užasom, vadim sada samo jedan prizor. Bilo je to 23. VIII. 1918., pod kraj rata, na Col alte, blizu Belluna, u Italiji. Vojnici dugo nisu dobili hrane. Ivan je uz to bio i bolestan, te je na vagi pao za 12 kg. Tada je dobio od majke paket. I u kaverni, na bijednom onom stolu tami podzemlja… …sve to vojnicima, a u svoj dnevnik bilježi ovaj vapaj: »Bože, daj mi urnebesnu snagu, da sve svoje strasti skupim u šaku, pa da ih zahvatim desnicom rukom i topovskom snagom hitnem o stijenu, da se ko staklo razbiju i razlete na sve strane! Pročišćen ratnim strahotama, koje su na njegovu dušu tako djelovale, da se konačno posve odrekao svijeta i njegovih taština i preduzeo sebi samo jedno: živjeti, raditi i trpjeti za Boga i za spasenje bližnjega, nastavio je iza rata svoje nauke u Beču i onda u Parizu. Spavao je (sve dok mu nije liječnik u Zagrebu to zabranio) ne u mekanom krevetu, nego na tlu, a mjesto jastuka stavio je pod glavu koja knjigu. Svaki je dan polazio k svetoj misi i primao svetu pričest. U svemu se trapio, tako, da je vrlo oslabio. Vrativši se u Zagreb nastavio je sa svojim tako strogim životom. U Zagrebu je promoviran na čast doktora filozofije i imenovan profesorom francuskog jezika na nadbiskupskoj velikoj gimnaziji, gdje je služio do svoje blažene smrti. Čim se vratio u Zagreb i čim je dovršio studije, zapazilo se u katoličkim krugovima u Zagrebu, da postoji netko, tko uvodi novi duh u katolički život i posebice u katoličku omladinu. Onda su bile takove prilike, da je Ivan morao biti sasvim protivnog naziranja. I odmah je započeo s radom. Kao predsjednik bivšeg omladinskog saveza i onda kao tajnik i potpredsjednik novo osnovanog HOS-a uređuje on hrvatska izdanje Zlatne Knjige. U njoj stavlja Ivan Čitavo omladinsko gibanje na novi temelj, na onaj koji je postavio sveti Otac Papa Pijo XI. Veza s Crkvom, ljubav prema Crkvi, papi i biskupima, euharistija, žrtva i apostolat, to su bike velike i nove stvari za nas. Uz to je bio Ivan i moderan u najboljem smislu te riječi. On je znao iz vlastitog iskustva i iz opažanja, kako nije dosta samo molili, nego treba i vanjskim izvjesnim načinom tijrlo podložiti volji i razumu. I zato on iskorišćuje težnju poratne omladine za gimnastikom u svrhu, da i gimnastiku posveti i stavi je u službu naših duša. Tako je Ivan bio do svoje smrti nabolji Orao, duša cijelog Orlovstva. On je sa svojim drugovima iz HOS-a posebice s drom Protulipcem nosio težak teret na svojim leđima, podnosio je teške borbe, napadaje, uvrede. Ali uvijek je ostao miran, postojan i ljubezan. Uvijek, i u najtežim časovima, kad se činilo, da je sve propalo, kad su protivnici ovog novog, crkvenog, papinskog duha u Orlovstvu, koji je u nj unio Ivan, bili jaki i nadmoćni, i kad je prijetila katastrofa, Ivan je ostao miran, molio se Bogu, ali je i neumorno radio, radio do svoje smrtne postelje… A kad se Orlovstvo moralo razići, Ivana više nije bilo na zemlji među živima. No on je i Križarima namijenio svoju baštinu. Zadnji Članak, koji je on za svoga života dao u štampu, bio je upravo članak o novovjekim Križarima. I križarska su pravila u glavnom preuzeta iz knjiga, koje se nalaze u Ivanovoj knjižnici. Od svih katoličkih organizaciju u Francuskoj, gdje je Ivan boravio više godina, najviše mu se sviđala križarska organizacija. Dr. Ivan Merz dao je svoj duh i pravac ne samo hrvatskom Orlovstvu, nego i hrvatskim križarima. To dobro znadu Križari i zato oni drže u velikoj časti uspomenu dra Ivana Merza i velikim počitanjem hodočaste na njegov grob. U najvećem radu obolio je Ivan i morao se podvrći operaciji. Nekoliko dana iza operacije pozlilo mu i mi smo vidjeli, da se njegov život približuje naglom kraju. Mi toga nismo mogli vjerovati, ali ipak je tomu bilo tako. Zadnje, što je mogao reći, bilo je, da život svoj žrtvuje za hrvatsko orlovstvo. Smijemo reći i za hrvatske križare! Na samrtnoj ga je postelji posjetio tadanji apostolski nuncij, sada kardinal u Pellegrinnetti, a i sam mu je sveti Otac papa Pijo XI. poslao svoj apostolski blagoslov. Time je njemu »papinskom čovjeku«, još za Života bila dana i zadovoljština i utjeha. I onda je došao težak čas, kad je Ivan, u prisuću svoga oca, mons. Beluhana, dra Protulipca i mene izdahnuo svoju plemenitu dušu. Osim sprovoda biskupa Langa nije katolički Zagreb vidio ovakvog sprovoda. Svi su ga smatrali svetim. Dr. Ivan Merz bio je doista čovjek vanredno sveta života. Bio je velik u poniznosti, u žrtvi, u pobožnosti. Bio je tako velik, da ga ml obični ljudi no možemo i ne smijemo u svomu nasljedovati. Ali jednu nam je svetu baštinu ostavio svima: da svaki prema svome položaju ljubimo Gospoda i Njegovu Crkvu, da ljubimo od sveg srca Rimskog Papu kao namjesnika Krista Kralja na ovoj zemlji i kao sigurnog vodiča u svemu, što se odnosi na našu dušu. Ovaj duh ljubavi prema Papi i ponosa, što smo dio sveto katoličke Crkve, ostavio nam je dr. Merz i križarska je organizacija ponosna, što je u njoj ovaj duh uvijek živ djelotvoran. Po njemu nam se čini, kao da je naš dragi brat Ivan još uvijek među nama. U životopisu, koji sam Izdao, nijesam potanje napominjao onoga, što ću Vam sada reći. Na zagovor se dra Merza događaju velike i čudesno stvari. Imam mnogo dokumenata u ruci. Nisu to babje priče, to su liječničke svjedodžbe, od liječnika, koji sve prije nego »bogomoljci«. Kad Vam bude teško, naročito, kad se budete imali boriti, s teškim napastima, utecite se dru Merzu, pođite tamo gore na Mirogoj, gdje njegovi smrtni ostanci počivaju u snu mira i očekuju čas slavnog uskrsnuća od mrtvih, kažite svom bratu Ivanu tamo pred onim velikim granitnim križem vaše boli, Vaše patnje i Vaše borbe vidit ćete i sami, kako je moćan njegov zagovor! Dr. Dragutin Kniewald Sveuč. Profesor Ljeposav PERINIĆ, «In memoriam (1928-1938.)», Nedjelja, 15. svibnja 10/1938., br. 20, str. 1
In memoriam!
Danas, u doba XX. vijeka Rada i borbe, gorčine bez lijeka,
Imamo dušu ko ljiljan čistu, Već decenijama omiljelu Kristu. A ta je duša naš ideal bila Nama je zato draga i mila.
Mi stoga iz nje crpemo sve niti… Evo nas Ivane! Tvoji ćemo biti, Ramenom uz rame kroz trnje i boli Za Tobom idemo... A Ti za nas moli! Ljeposlav Perinić «Kako je umro Dr. Ivan Merza», Nedjelja, 15. svibnja 10/1938., br. 20, str. 2
Kako je umro Dr. Ivan Merz
Dr. Merz je bio prilično nježne tjelesne konstrukcije, no ipak je stekao kasnijim načinom života priličnu otpornost. U ranim danima trpio je već na očima, te od zubiju. Jedno i drugo liječio je kod specijalista. G. 1927. bolovao je od upale dušnika i vrata, onda plućnih vršaka i porebrice. Desetoga veljače 1928. konačno je saznao svoju pravu bolest: akutnu upalu čeljusne šupljine. 25. IV. stupio je u bojnicu, gdje je drugi dan operiran, a iza toga postalo je njegovo stanei kritično. Evo kako njegov zadnji dan opisuje g. dr. D. Kniewald »Prema liječničkoj odredbi mora li su se sada ograničiti mnogobrojni posjeti. Ivan je bio pri svijesti, i sve je zapažao, ali nije mogao reagirati drugačije, nego samo kimanjem glave, a kasnije samo još očima. Često su ga znali teško mučiti grčevi, u kojima, je sigurno otplatio posljednji; dinar svoga duga Stvoritelju; ako je još imao za što da trpi, tada je onih dana prošao svoje čistilište. Čas prije i čas poslije grča bio je pri punoj svijesti i prepoznao je one, koji su bili oko njega, pa bi lijevom rukom prešao preko glave gledajući ih onim velikim bolnim očima tako im govoreći, da ga glava boli. To je bilo sve, što je kazao i onim rijetkim posjetima svojih najbližih saradnika koji su zadnjih dana smjeli na kratko vrijeme k njemu. Kad je opazio oca uza se, znao je uzeti njegovu ruku, stisnuti i približiti svome licu, pokazujući tako svoju nježnost prema ocu i moleći ga, da se moli za nj. Često su mu dali da poljubi križ i govorili: »Isuse, tebi trpim, tebi živim, tvoj sam živ i mrtav!« Zadnje je dvije noći uza nj bdila časna sestra, a kroz dan bio je uvijek po jedan svećenik prisutan. Posljednje je noći uza nj bdio naizmjence msgr. dr. Beluhan, P. Ambroz, i O. Pavelić D. I. U četvrtak, 10 svibnja u jutro, opet se našao uz Ivanovu smrtnu postelju neumorni msgr. dr Beluhan, koji mu je u ruku utisnuo i smrtnu svijeću, dok smo mi drugi sa suzama u očima i drhćučim glasom molili: »Pritecite sveci Božji, dođite mu ususret anđeli Gospodnji, prikazujući dušu njegovu pred licem Gospodnjim. Neka te primi Krist, koji te je pozvao i neka te anđeli dovedu u krilo Abrahamovo prikazujući dušu tvoju pred licem Gospodnjim«. Prisutni su bili uz liječnika i časne sestre, njegov otac, msgr. dr. Beluhan, dr. Kniewald i dr. Protulipac. Ivanovo je disanje bivalo sve polaganije, bilo je sve slabije; ležalo je mirno, zatvorenih očiju. U to širom otvori velike oči, iz kojih mu je kanula smrtna suza. Pogled je upro tamo daleko, u visinu, miran, pouzdan, siguran, još jedan uzdah, još jedan mali, jedva primjetljiv trzaj, i dr. Ivo Merz je predao Svevišnjemu svoju plemenitu dušu. A mi smo kleknuli, dok se je msgr. dr. Beluhan molio: »Pokoj vječni daruj mu, Gospodine, i svijetlost vječna neka mu svijetli. Da počiva u: miru. –Amen.« M. BLAŠKOVIĆ, «Poslije deset godina», Nedjelja, 15. svibnja 10/1938., br. 20, str. 2
Poslije deset godina
Doktore Ivane, O doktore Ivane, Prijatelju moj: Deset je godina, Što put Ti se skršila, Što sa dovršila Tvoja muka i boj… Deset je godina, Što u blaženom viđenju Uživaš svoga Gospodina, Isusa Dobrog Pastira; A mene Njegova nedjelja Duboko do duše dira: Dok ove stihove pišem, Suze pomalo brišem… Bila je nedjelja Dobrog Pastira Bolestan teško si disao, A ipak meni si pisao Dugo i posljednje pismo… Par dana kasnije svi smo Za tobom grcali, Jer više nisi bitisao. Tvoje je pismo ostalo, I tako je sveto postalo, Da deset ga godina čitam, I deset se godina pitam: Ma je li to meni baš pisao!?... Kad »mlađi« u selo dođu, Odmah ga čitati pođu. A ja im tugaljivo pričam: Bio je duša žarka I skroman u svome životu; Po smrti je velik postao, Ideal naš ostao. Čim mu se duša bijela Izvinula iz tijela, Kao sjajna kometa. Velika, blistava, sveta, Pokazala je svu svoju Zamamljivu Nebesku boju. Među nama on je još živ Naš vođa, heroj i div, Odvjetnik, svetac. Križarstvo je njegovo djelo, Za njeg je dao dušu i tijelo, Okušati Golgote sve će Al - propasti ne će!! M. Blašković Jerko SKRAČIĆ, «Sijač», Nedjelja, 15. svibnja 10/1938., br. 20, str. 2
Sijač
Kao sjena laka prošao je poljem Sijač vrli. U grudicu svaku sijao je sjeme što ljubavlju rodi. On otiđe ko što sjene nesta brzo. Al' plodovi sočni po širokom polju sve gušći su, češći, i svakoga dana ljubav cvjeta, zori, da široko polje roda hrvatskoga perivojem stvori... Jerko Skračić «Merz o Meštrovićevu Kristu», Nedjelja, 15. svibnja 10/1938., br. 20, str. 2-3
Merz o Mešrtovićevu Kristu
»Upravo sam došao iz Meštrovićeve izložbe. Mlazovi ideja si me u njoj obasuli. Raspeti Krist, Krist i Magdalena, Krist i Samaritanka, Pieta, Krist tjera židove iz hrama, Madona s djetetom, Krist i napasnik, Japanske Madone, etc… Karijatide… Sve je sama lirika; subjektivizam ad apsurdum: eksprezionizam i neatomske forme realiziraju silno intenzivni unutarnji život. Autodidakt Meštrović došao je u svijet i trpljenje čovječanstva postaje za nj problem. On, koji je do sada bio liberalac, koji je do sada samo nuzgred koji religiozni motiv obradio, najednom vidi da ima jedan posebni svijet, koji se bavio od vajkada kardinalnim ljudskim problemima. Bavi se kršćanskom religijom i unaša u vanjske forme kršćanstva svoju vlastitu dušu i ta duša razara te forme. Nema dvojbe, Meštrović je od Boga silno obdaren čovjek, ali moderni subjektivizam je našao u njemu svog tipičnog reprezentanta. Meštrović je bio u Americi. Možda je religiozni pokret Kvekera na nj djelovao. Njihova čežnja za beskrajnim i subjektivno interpretiranje Evanđelja mu je je prijalo. Tu se vidi i autodidakt. Nikada dosele nije potanje poznavao kršćanstva, nije studirao na pr. opise milieua, iz koga je Krist nikao, sve one faze života, što je trpio, zašto je radio; - nije imao dosele živa Krista pred sobom, kao na pr. katolik, kad liturgijski živi. Kad najednom ispaćen liberalac Meštrović dobi u šake Evanđelje, i u njem Kristovu muku. Koji li mlazovi ideja iskrsnuše najednom! Meštrović vidi Krista sub specie svoga Ja; promatra tu historijsku pojavu, kao pravi reprezentant dvadesetog vijeka, koji je otpao od Krista. To nije historijski Krist, ali iz mora tih efemernih poteza dvadesetog vijeka, tu i tamo prodire koja crta pravoga historijskoga Krista. Meštrović je prema tome lirik, koji je svojim Kristovima dao izreske iz svoje duše; - duše, koja ispod ruševina idejnih vrednota dvadesetog vijeka nalazi polako put k Isusu Hristu. - Diviti se valja Meštroviću, da je s tolikom virtuoznošću znao svoj unutrašnji život da ekspresionira. Umjetnici su tipovi čovječanstva i iznesavši svoj duševni svijet i svoj put k Isusu Hristu, pokazuju smjer, kojim je pošla okolina iz koje je Meštrović nikao. To ja civilizovana zapadna Evropa, koja je u stanju konvertiranja, a nipošto slavenski milieu. Meštrović je nama tuđ, dao Bog da naš narod ne dođe nikada u stadij onih naroda, kojih psihičkom raspoloženju odgovara Meštrovićevo propelo. Jedna je žena u molitvi divno stilizovana. U Madonama je također sve sam subjektivizam. Sav taj život Kristov, Marija s djetetom i t. d., sve su to umjetničke koncepcije bezvjerskog gledaoca na kojega dušu neprestano kuca Milost. Hoće li naći put do nje? Ako umjetnik sasvim krivo gleda život, kao na pr. u mnogome i Meštrović, i ovo krivo gledanje života zna da izrazi u jednoj tvorevini, to on time dokumentira svoj unutarnji stadij, i ako je tehnički i virtuoz, to će stvoriti »remek-djela«, ali prava umjetnina nije, jer od prave se umjetnine zahtjeva uz virtuoznost ekspresije i ispravno shvaćanje ideja, koje pokreću svijet. Prema tome su dvije vrsti grupisanja umjetnina: 1. djela, koja sjajno izražavaju unutarnji život bez obzira na ispravnost shvaćanja života i 2. djela, koja uz formalnu virtuoznost pravilno shvaćaju život. Djela su prve grupe dokumenti odnošaja umjetnika k Bogu i ne spadaju zapravo u uži pojam prave umjetnosti«. (1920) «Slovenci o Merzu», Nedjelja, Zagreb, 15. svibnja 1938., br. 20
Slovenci o Merzu
Ugledni slovenski akademaki tjednik »Straža v viharju« u broju 26. od 5. V. donosi slijedeči člančić:
DR. IVAN MERZ, APOSTOL KATOLIŠKE AKCIJE MED HRVAT (Ob 10. obletnici smrti.)
V teh težkih dneh, ko visi nad nami mračno nebo svetovnega gorja in zagrenjenosti, ki se polašča vedno širših množic nam je kakor vesela pomlad, ki nas navdaja z upanjen in veseljem v bodočnost, vsaka lepa in vzpodbudna beseda ter svetal gled optipimizma, ki nam ga daje vsak posameznik, posebno še mlad človek. Za mladino ima vedno velik čas življenje človeka, posebno še maldega,ki se je dvignil iz vsakdanjosti in živi ter dela za ideale, ob katerih se je ogrelo in zažarelo njegovo mlado, navdušeno srce. Tak svetal primer iz današnjih dni nam je lahko nam malo poznani hrvatski katoliški preporoditelj dr. Ivan Merz (1896 Banja-luka - 1928. Zagreb). Življenje tega Kristusovega mladca je kaj zanimivo in pestro. Zanimal se je za vse probleme, vse svoje moči se je za umetnost, bil je literat. Ves svet je gledal skozi prizmo estetično-literane koncepcije. Ko je bil poklican v svetovno vojno, so na fronti v njem dozorela nova spoznanja; vojne grozote, ki jih je sam okušal ter spoznaval, in s tem združena razmišljanja so ga vrgla iz literarne zanesenosti in začel je pogedati življenje, kakršno je v resnici. Intelektualna kriza se je končala z jasnim in odločnim Credo. Vera je ostala zmagovalka. Vedno je poudarjal: »Aut catholicus aut nihil«. Da, dr. Ivan Merz je bil v najboljšem smislu besede moderni katoliški intelektualec, ki je videl pred seboj vso gnilobo družbe, ki joj je treba speljati na pravo pot. In na tem polju sveti tudi pred naišim plugom on »homo catholisus«. Osim toga »Straža v viharju« donosi veliki izvadak iz Merzova vojničkog dnevnika. «Iz Ivanovog vojničkog dnevnika», Nedjelja, Zagreb, 15. svibnja 1938., br. 20
Iz Ivanovog vojničkog dnevnika
Seewiesen, 17. XII. 1916.
Uvjeren sam, da sve imade svoju svrhu, i ovaj rat i moje male patnje. Kroz bol čovjek sve vidi drugačije i dublje razumije gorku riječ: život. Tu misao mi potvrđuje Kempenac (De im. Ch. II. 12): »Ecce in cruce totum constat, et in moriendo totum iacet« i osim toga mnoga mjesta iz Evanđeja, kao na pr. Luk. 9. 23: »A svima je govorio: tko hoće da ide za mnom, neka se odreče sebe i uzme križ svoj svaki dan i ide za mnom!« Isto i one dirljive riječ: »Reče mu Isus: lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda, a Sin čovječji nema gdje da zakloni glave« (Lk. 9. 58.). Koliko me ove riječi sjećaju na ovo ratno doba, gdje ljudi toliko trpe, a ne bi moralo biti. Sve je to zbog loših ljudi, koji uskraćuju noćište, koji produžuju rat. Meni se čini, da bi to moralo uvijek biti, jer Hrist kaže: »tollat erucem suam quotidie« i u neprestanoj muci i trpnji se sastoji mysterium ovog života. Da, lahko meni to govoriti u toploj sobi, pun novaca i nakrcan hranom, a život znači ono nevidljivo duševno, bez ičega prolaznoga. »I reče im: ništa ne uzimajte na put, ništa, ni torbe, ni kruha; niti imajte po dvije haljine!« (L. 9. 3.). Jest, bol je srž života, ona njima vlada, ona je začetnicom religije. Gdje nje nema, možemo biti uvjereni, da pravoga života nema. Bol, ta tako obična riječ, znači: nemati hljeba, biti bolestan biti u vječnoj smrtnoj opasnosti, nositi silan teret, biti nepravedno zapostavljen i kažnjen; sve je to bol, sve ovo stvara historiju i iza raznih društvenih trzavica opet se jedan dio čovječanstva vraća k istinitom putu. Većina čovječanstva trpi; jednom više, drugi put opet manje; ali trpnja je uvijek. Jest, život, trpnja, govori, da tijelo nije ništa, i da će doći grob, pa instiktivno ljudi osjećaju, da s tim dolazi i naplata. A baš ljudi, koji su trpjeli, najbolje će znati, što je to bol, patnja. Grozna je to stvar. Njih je već strah ovog trpljenja na ovom svijetu, a kamoli kad misle na one silne muke u čistilištu ili čak u paklu. Da, čudno zvuče ove riječi onome, koji nije nikada osjetio dugotrajne boli, koja mu ni u snu ne da mira i uvijek ga proganja kano kob. Da, čovjeka, koji bi se htio poput Prometeja da odreče poštivanja one više sile, nesmiljeno ovo trpljenje i živa svijest o drugom životu baca nazad religiji«.
»Monte Rasta, 9. IX. 1917.
Poruka o miru, što ju je Papa upravio na narode, koji ratuju, ne će imati nikakva uspjeha, jer On nema danas nikakve vlasti nad njima. Prije je to bilo drugačije… jer su narodi, jedinstveni u vjeri, imali u nj povjerenje. Današnji papa ide tragom svojih predhodnika jer stoji iznad svih naroda i svakom, daje njegovo pravo. No Papine riječi, padaju danas na neplodno tlo, jer svaka država slijedi svoje zasebne interese i ne će ni da čuje o zajedničkim kulturnim težnjama. Danas su sve države demoralizirane u tom pravcu, misle, da će samo moć i sila donijeti mir, a velike misli da su beskorisne. Upravo sada vidimo kako je potrebno, da Papinstvo ima svoju slobodnu državu, da uzmogne kosmopolitski djelovati, jer evo, kako je sada, razara talijanska cenzura pravedne interese ostalih naroda. Danas postoje dva puta da se dođe do mira: silom, t. j. da jedna stranka koja ratuje, bude prisiljena da sklopi mir, ili… (revolucijom), jer, kako su danas raspoložene države, mogu samo ekspanzivni nacionalni interesi nešto postići, a prijedlozi ili internacionalne konferencije o miru nisu drugo nego utopija…« (pismo ocu).
»Mte. Fontanel, 7. V. 1918.
Mjesec svibanjske Kraljice. Gore lijeva kiša, a ja sam zaposlen faktičnim proučavanjima, kao nikada prije. Robovanje. Lijepa su to brda, no posvuda izrovana. Evo jedne sličice: Gledamo kroz 15-struki »Scheerenfernrohur« i promatramo jednu hrpicu, od 8 Talijana, kako komotno pletu žicu. Natporučnik topništva odmah pun radosti opali salvu i jedna granata eksplodira upravo među njima i baci jednoga (kasnije prođoše onuda saniteci). Kako je pogodilo, natporučnik se smijao od radosti i smijeh njegov nije nikako prestajao. Bilo mu je drago »dass der Schuss die Katzelmacher so gut erwischt hat.« Tako ide rat, nekome je sport, nekome zabava - a mnogome smrt. «Merzova baština», Nedjelja, Zagreb, 15. svibnja 1938., br. 20
Merzova baština
od 1923. do 1937. (HOS i VKB) 30 svećenika 782 društva 26689 križara (velikih i malih) 60 sletova 429 tečajeva 1137 posjeta društvima 1606 priredaba 7293 duhovna sastanka 18892 odborske sjednice 46256 predavanja 82611 sastanaka Ivan PROTULIPAC, «Prorok Božji», Nedjelja, Zagreb, 22. svibnja 1938., br. 21, str. 1-2
PROROK BOŽJI
Dr. Ivan Merz spada u red najvećih graditelja nove Hrvatske. Mnogi od Vas nijeste možda o njemu mnogo znali niti ste ga poznavali. Mnogima će biti i čudno da se o njemu toliko govori, kada ne vidješe vanjskih djela njegovoga rada niti čuše za njegovu slavu. Ali, evo, ove tisuće ove križarske omladine po svim hrvatskim krajevima, su živi Svjedoci, da je dr. Ivan Merz bio veliki prorok, nove, mlade i Božje Hrvatske. Jer Križari su odraz njegovog duha, deblo koje je izraslo iz njegove njive, nepokolebivi čuvari jedne od najvećih duhovnih baština hrvat. naroda. Razumjeti današnje Križarstvo, viditi nianse njegovih gledanja i poteza, znači poznavati i razumjeti velikog čovjeka, borca i patnika Dra Ivana Merza. Došao je u Hrvatsku kao prorok Božji. Obišao je svijetom. Gledao je, kako drugi narodi pate i ginu samo zato, jer su u stoljećima zaboravljali, da je osnov naroda i njegove sreće: Čovjek. I zato valja stvoriti čovjeka. Novoga čovjeka za nove dane u koje ide čovječanstvo. Tako mora biti i u Hrvatskoj. Hrvatska je zaslužila bolju sudbinu. Ona je u najnovije razdoblje svoje povijesti donijela zdravu dušu, očeličenu nacionalnu dušu. Dušu oplemenjenu vrednotama vjere naše, ojačanu herojskom, tradicijom i punu smisla za čovječnost, društvenu pravdu i pravo svakoga, da živi svoj na svome! Ali nije se smjelo stati. Narodi, koji se ne izgrađuju nazaduju. I kako su genijalni naši nacionalni i kulturni borci i stvaraoci stvarali planove za opću nacionalnu izgradnju - svaki na svom području, - Dr. Merz je smatrao, da je on po Bogu pozvan, da se posveti i žrtvuje za prvo, glavno i bitno pitanje: Za duhovnu izgradnju novoga čovjeka! Da dođemo do novoga čovjeka za novu, pomlađenu i za život spremnu domovinu. I slika novoga čovjeka Hrvata je Dru Merzu posve jasna. On je sin svoga naroda, koji ima svoj život, svoju tradiciju, svoje poglede i svoju nacionalnu fizionomiju. I novi čovjek Hrvat nema biti ništa drugo, nego što je u svojoj biti cio hrvatski narod. Da, on mora biti i ostati dio svoga naroda. Samo će on u sebi još dublje izgraditi elemente naše nacionalne duše i dići svoj životni potencijal sve više i više! Dići snagu svoga duha, proširiti svoje horizonte i produbiti socijalni smisao svoga života. I Merz gleda u omladini one, koji će podići i izgraditi dušu hrvatskog naroda u višem smislu. Zato on omladini posvećuje i za nju konačno i daje svoj život. Dr. Ivan Merz hoće da u hrvatskoj omladini djeluje uzorna i izabrana četa, koja će u sebi obnoviti do velike visine kršćanski katolički duh starih Hrvata, koji su bitno cijelom historijom vezani za Krst časni. Ona će biti četa Žrtve, Euharistije i Apostolata, koja će svojim borcima dati višu kvalifikaciju za životni rad i stvaralaštvo u sredini svoga naroda, posebno hrvatske omladine. Ta, Božja četa, nosioci živog katolicizma, hodat će zemljom ovom kao poslanik Božji i buditi, dizati i jačati. Ona mora na poseban način dati sve u službu idejama i idealima vjere i domovine. Zato ona traži mnogo od svojih boraca i radnika. I u vjeri i u vlastitom uživljenju u socijalni smisao ljudskog života. Ali ne za to, da bi se odijelila od ostale omladine. Ne, nego zato, da bi u hrvatskoj omladini ostala, kao svoja medu svojima i davala joj svoju dušu, svoju službu, svoje oduševljenje! I kada posmatrate dosadanje korake naše Križarske omladine, vidjet ćete, da je ona u sebi idealno spojila službu idealima vjere i domovine! Pred vama je živo tijelo hrvatskog Križarstva! Onoga, koje priznaje Dra Ivana Merza svojim duhovnim začetnikom! I to, hrvatsko Križarstvo, je najbolji odgovor po svom radu i zahvatu u hrvatski nacionalni život i život naše omladine, na pitanje, što je bio Dr. Ivan Merz. Pred Vama je omladina, koja je dala sve Crkvi i Domovini. Crkvi, jer je svoj život dala u službu Boga i pobjedi njegova zakona u životu hrvatskog naroda, puna duha Božjega i poleta, koji mogu imati samo oni, koji su se napili na izvorima vječnoga života. Zar treba bolji govor od onoga, što govori one stotine tisuća skupnih sv. Pričesti, pa onih 7.293 samo crkvenih sastanaka u samo križarkoj eri od 1930 pa dalje i to samo kod muške križarske organizacije! Pa one stotine duhovnih vježbi i oni deseci mladih ljudi, koji su iz Križara otišli u svećenike! Zar za Križarstvo i njegov Merzov duh ne govore više od svih blistavih govora one borbe, koje je ono podnijelo u 15 godina svoga opstanka s neprijateljima Božjim na sve strane! Ili zar da se samo tako zaboravi, da je ova mladost tako smiono koracala za Crkvu i Papu i onda, kada je led bio, a ne samo sjalo sunce. Da Križarstvo nije ništa drugo učinilo, nego uvelo i održalo one sjajne papinske priredbe, na kojima su mase, koje reprezentiraju živi hrvatski narod davale odraze vjernosti Papi, Crkvi i povezanosti hrvatskog naroda sa papinskim Rimom - učinilo bi dosta, da se od njega odbiju sve klevete i uvrede, koje mu se nanose. A domovini je ova mladost dala ljubav, neograničenu i neizmjernu. Ljubav koja se zrcali iz svakog koraka ove mladosti naše. Ljubav u prvom redu djelom za domovinu! A nema za domovinu većeg rada do onog, kada se za život spremaju i šalju u život spremne nove generacije. Za njih je Križarstvo radilo. U ovih 15 godina tu je izvršeno tako veliko kulturno i socijalno djelo, da možemo ponosno reći, da je to najveći masovni kulturni zahvat u široke slojeve mladih generacija. Ta samo ono u muškoj križarskoj organizaciji održanih od 1923. pa dalje 82.611 prosvjetnih sastanaka s 46.256 predavanja, onih 429 tečajeva, 1606 priredbi, 18.392 odborskih sastanaka predstavlja djelo, koje ne može nikada umrijeti ni izginuti. Ovo djelo je živo, oličeno u 17 hiljada članova i 9.500 Malih Križara u muškom dijelu organizacije, razasutih po svim hrvatskim krajevima. Oni su živi svjedoci ovog posla izvršenog Bogu i domovini. A to djelo Bogu i domovini dano je u najteže doba našeg nacionalnog života. Ne zaboravimo, da smo mi djeca epohe, kada se Hrvatska trzala u grčevima, a zlo nas je bilo više nego nalazilo dobro. Mi smo išli ponosno kroz klance - jadikovce, ne čekajući da sine sunce, jer nas je zvala dužnost prema Bogu i domovini. I mi smo danas tu. Tu smo okupljeni, da damo spomen i počast najvećem među nama. Našem Merzu! Našem proroku nove mlade i Božje Hrvatske! I kada pred njegovim duhom, koji lebdi nad ovim zborom ispitujemo svoju savjest, onda možemo reći, da smo ispunili svoju dužnost, kako smo najbolje znali i mogli! Križarstvo prima svaku kritiku, ali ne prima prigovora, da ne bi radilo savjesno za Boga i domovinu! Ovim žalobnim spomenom 1O-godišnjice smrti našega Dra Ivana Merza mi postavljamo točku na jednu veliku epohu rada križarske omladine. Ta je epoha završena časno. Mi smo časno o njoj položili račune. A dolaze nove epohe u velikom obnovnom radu u hrvatskom narodnom životu. Teško je proricati, što će donijeti nova vremena i nove prilike. Što će one donijeti, i ovoj dragoj našoj, križarskoj, mladosti. Ali jedno je sigurno: da mi, koji smo radili i gradili na ovom velikom poslu u kom je križarska omladina časno svoj posao vršila, nikad ne ćemo zaboraviti svoje nove, sve veće dužnosti, prema Bogu i domovini! Ova mladost naša križarska i mi, koji smo odvjetak njezine krvi i njezina života smatramo da imademo još puno učiniti hrvatskom narodu! Mi ćemo dakle na nove i nove poslove, u nove i nove žrtve, da bismo učinili svoju dužnost. A veliki su i daleki putevi zdrave naše hrvatske narodne obnove. «U Zagrebu je svečano proslavljen Merzov dan», Nedjelja, Zagreb, 22. svibnja 1938., br. 21, str. 1-2
U Zagebu je proslavljen svečano proslavljen Merzov dan
Najavljena proslava Merzova dana održana je uistinu na dostojan i sigurno veličanstven način prošle nedjelje 15. svibnja. Na tu su proslavu došli mnogi delegati križarskih Okružja, Krajevnih središta i društava, te pojedini članovi, od kojih se neki prisustvovali i tečaju, održanom prije same nedjeljne proslave. U subotu 14. V. održana je sjednica proširenog vodstva VKB (predsjedništvo i delegati Okružja i Krajevnih odbora). Nedjelja 15. V. osvanula je u divnom Božjem suncu. Već rano ujutro počeli su se kod oo. Salezijanaca skupljati križari i križarice. Sa svih su strana dolazile pojedine skupina u redovima ili grupama, a i glazbe dolazeći na zborno mjesto naviještale su ovaj svečani dan. Točno u tri četvrt na devet izišla je na ulicu ogromna povorka križara i križarica, možda najveća od svih dosadanjih. Povorku je predvodila križarska glazba I., a osim nje bile su u povorci još dvije članske (Zagreb II. i Bjelovar) i dvije glazbe M. K. (Zagreb ĐKB II. i Dugo Selo). Iza glazbe I. išli su zastavnici, zatim predsjedništvo VKB, pa akademičari, srednjoškolci, seljaci i radnici, te mali Križari. Iza križarica išla je još jedna zaključna četa križara. Osobitu pažnju. Izazvalo je jedno odjeljenje trubača i bubnjara, koji su po prvi put izišli na ulicu, a izvježbao ih je poznati član zagrebačke križarske glazbe I. brat Božidar Zorić, vrlo uspješno. Povorka je davala divnu sliku. Odmah po dolasku u katedralu započela je pontifikalna sv. misa, koju je služio sam nadbiskup preuv. g. dr. Alojzlje Stepinac uz veliku asistenciju. Iza sv. mise preuzvišeni je kod velikog oltara blagoslovio zastavu AKB »Mahnića«, koju je donio preda nj br. Nikola Kirigin u pratnji odbora »Mahnića« na čelu s duhovnikom vlč. g. Ivanom Škreblinom. Iza posvete održao je preuzvišeni kratki govor pozvavši Križare da vjerno slijede sveti znak Križa, koji se nalazi i na njihovoj zastavi. Iza toga krenula je opet povorka u Zbor pojačana grupom križarskih duhovnika, u kojoj su se osobito isticali križarski duhovnički prvaci Msgr. dr. Beluhan, don Ante Radić (Šibenik), Msgr. Anaković (Đakovo), te Frano Kralik (Sarajevo). Povorka je na mnogo mjesta bila pozdravljena pljeskom i povicima. U času ulaska u Zbor, dvorana je već bila dupkom puna publikom. Pozornica je bila osobito krasno dekorirana velikom slikom dra Ivana Merza, iznad nje križarski znak i velika slova »Merzova baština« s brojkama sastanaka, predavanja, društava, svećenika itd. (Nacrt izradio brat Stjepan Filipčić, izveo brat Garašić Vladimir). Jedna počasna četa sa svim zastavama je na ulazu dočekala preuzvišenog g. nadbiskupa dra A. Stepinca, koji je bio burno pozdravljen od križara i sve publike. Uz preuzvišenog metropolitu bio je prisutan ogroman broj ostale odlične gospode i gospođa (Izvjestitelj »Nedjelje« moli unaprijed svu pošt. gg., da oproste što ih sve ne može spomenuti iz jednostavnog razloga, što ih nije zapazio ili im ne zna imena). Bio je tu prije svega preuzv g. dr. Salis Saewis, biskup, g. Mavro Merz, g. Milutin Majer kao delegat g. dra vl. Mačka, presvijetla, preč. i vlč. gg. dr. Rožić, dr. Zagoda, Msgr Anaković, dr. Beluhan, dr. Barac, o. dr. Burić, dr. Trbuha, dr. Kniewald, F. Kralik, dr. Klarić, don A. Radić, Turzan, Suić, Wolf, dr. Šeper, prof. Sertić, prof. Valečić, prof. Žagmeštar, prof. Škreblin, o. Ambroz, o. Pehar, o. Kerubin, o. Gršković, te neka vlč. gg. iz reda oo. franjevaca, isusovaca i trećoredaca, zatim čč. sestre, a od svjetovnjaka delegacije Društva Ličana, Hrvatskog Skautskog Saveza (u uniformi), Hrvatske Žene. Društvo H. K. Muževa u župi Sv. Marka, Sv. Petra, Sv. Antuna, Sv. Ivana, Društva Sveudiljnog Klanjanja, nekih kongregacija, i t. d., a od pojedinaca zapaženi su: gg. dr. Filip Lukas, predsjednik Matice Hrvatske, dr. Premužić dr. Seder, dr. Cicak, prof. Perinić, prof. Oršanić, prof. Žanko, major Metzger, prof. Berka i t. d. Iz Dalmacije su stigli vlč. gg. žapnici Božave na Dugom otoku i Komiže (Vis). Čim je javljeno u dvoranu, da je i preuzvišeni stigao, glazba je zasvirala Križarsku himnu. Preuzvišeni je došao na svoje počasno mjesto kroz dugi i uski špalir križara, koji su ga srdačno, pozdravljali. Brat prof. Slavko Šarić. Podpredsjednik VKBa, pozdravio je odmah preuzvišenoga g. nadbiskupa – izrazivši veselje što je smatrao svojom dužnošću da posjeti ovo zborovanje u počast dra Merza, kao i žalost što će uslijed svojih pastirskih, dužnosti morati još prije svršetka napustiti dvoranu (preuzvišeni je imao iza podne da otputuje iz Zagrba) - zastupnika dra Mačka, sve zastupnike društava i korporacija, svećenstvo i cjelokupno građanstvo. Program je tekao redom, kako je sve bilo inajavljeno. Seljaci iz Sv. Nedjelje izveli su »Krstare«, zagrebački radnici »Na bojnom polju«, glazba M. K. Faletićev karišik »Po rodnom kraju«. Iza govora predsjednika »Mahnića« o temi »Na Merzovu putu« glazba I. otsvirala je osobito lijepo jednu Rosinijevu ouverturu. Kako je već bio zadnji čas za preuzvišenoga, koji je morao na vlak, to mu je prišla delegacija predsjedništva VKB u uniformama na čelu s generalnim duhovnim vodom organizacije kanonikom Msgrom Beluhanom i otpratila ga sve do auta. Preuzvišeni je tom zgodom bilo još jednom najsrdačnije pozdravljen od mase, a i u pokrajnim dvoranama od većih grupa križara, koji nisu našli mjesta u dvorani. Zagrebački Križari izveli su na to ritmičku kompoziciju »Nastup pobjednika«, križarice su otpjevale »Našu lozinku« od Ivšića, a onda je govorio predsjednik VKBa dr. Protulipac o temi »Misli i djela novog hrvatskog pokoljenja u radu za Boga i Hrvatsku.« Govor je bio veoma dugačak, ali saslušan najvećom pažnjom i popraćen bezbrojnim prekidima i odobravanjima. Jedan dio govora (sredinu) donosimo. Priredbu je završila glazba Heineckeovom koračnicom i »Lijepom našom«. Izvan programa bila je izvedena jedna simbolička vježba po tečajcima. Publika se u najvećem redu i zadovoljstvu razišla. O priredbi su izvjestlle sve zagrebačke dnevne novine i to redom povoljno. Bilo je opet i tendencioznih primjedbi, kojih nije trebalo biti s obzirom na stanovita naređenja i obećanja (tako na pr. glede klicanja, iako se klicalo najviše hrvatskom metropoliti, ne samo pri dolasku i odlasku, nego i za čitavo vrijeme njegova boravka).
Zagreb: Veličanstvena proslava Dr. Ivana Merza
U nedjelju, 15. o. mj., zagrebački su Križari i Križance svečano proslavili 10-godišnjicu Merzove smrti. U 9 s. izjutra bila je u prvostolnoj crkvi svečana pontifikalna misa, koju je služio preuzv. g. nadbiskup i metropolita Dr. Alojzije Stepinac, a u asistenciji su sudjelovala presvj. i preč. gg.: Msgr. Radičević, kan. i sveuč. prof. Marić, kan. Dr. Stjepan Bakšić, Dr. Pavao Lončar, vlč. g. Dr. Drag. Hren i dr., a na koru je pjevao kompletan katedralni zbor pod dirigiranjem g. F. Hajdukovića. Križari i Križarice uz nešto druge publike dupkom su napunili crkvu. Iza mise bio je svečan blagoslov zastave Akad. KB-a »Mahnić«, koji je također obavio preuzv. g. Nadbiskup i tom zgodom održao kratak prigodni nagovor o Križu. U katedralu su Križari i Križarice došli u svečanoj povorci iz dvorišta salezijanskog konvikta, a isto tako su i iza sv. mise formirali veliku i impozantnu povorku, koja je frapirala svu publiku, što ju je postrance promatrala. U povorci je bilo bezbroj zastava, nekoliko križ. glazbi (iz samog Zagreba 3, pa iz Bjelovara i iz Dugog Sela), odred duhovnika iz mnogih biskupija, okružnih i društvenih, sa Msgr. Beluhanon na čelu, te more Križara, koji su svojim odmjerenim hodom i savršenom disciplinom pružali snažnu sliku Božje mladosti. Povorka je išla prema dvorani Zagrebačkog Zbora na Savskoj cesti, koja je bila formalno nakrcana. Svečanoj akademiji prisustvovali su: preuzv. g. nadbiskup Dr. A. Stepinac, zastupnik Dr. Vl. Mačeka g. Milutin Mayer, preuzv. g. biskup Dr. Salis-Seevis, presvj. g. Msgr. Rožić, generalni duhovnik VKB-a i VKS-a Msgr. Dr. M. Beluhan, sveuč. profesori Dr. D. Kniewald i Dr. A. Gahs, župnik sv. Ivana Dr. P. Trbuha, otac pok. Dr. Ive Merza želj. inspektor u m. g. M. Merz, rektor đakov, bogoslovije preč. g. Msgr. I. Anaković, preč. o. Ambroz Vlahov sa još par oo. konventualaca, don A. Radić iz Šibenika i bezbroj drugih odličnika iz redova klera i svjetovnjaka. Na pozornici se je na povišenom podiju nala. žila velika slika blagopok. Dr. Ive Merza, povrh nje ogromna križ. značka, a na zidu u pozadini pod naslovom: Merzova baština statistički podaci križarskoga života i aktiviteta. Akademiju je započela Križ. glazba I. iz Zagreba sa sviranjem križarske himne, a zatim je potpredsjednik VKB-a, g. prof. Slavko Šarić pozdravio pojedinačno glavne odličnike i cjelokupnu publiku. Križ. glazba I., koja raspolaže ne samo brojnim glazbalima, već i vrlo rutinuiranim glazbeničkim materijalom, snažno je izvela tijekom programa još par stvari (Rossini: »Ouvertura« iz »Seviljiskog brijača«; Heinecke: »Adlon«, koračnica; Gervais: »Jadran, podpouri«; i, na koncu, »Lijepu našu«; seljaci Križari iz Sv. Nedjelje vrlo su efektno izveli zbornu recitaciju »Krstari«; brojni zagrebački Križari izveli su snažnu simboličku sliku križarskog rada i borbe od Z. Fržopa: »Na bojnom polju«; glazba MK iz Zagreba odsvirala je Faletićev karišik »Po rodnom kraju«; o temi »Na Merzovu putu« govorio je br. Ratimir Periše, predsj. AKB-a »Mahnić«; vrlo skladnu i lijepu ritmičku kompoziciju »Nastup pobjednika« izveli su zagrebački Križari; Križarice iz Zagreba pjevale su od maestra Ivšića »Našu lozinku«; da, napokon, na predzadnjem mjestu, održi Dr. Ivo Protulipac svoj govor »Misli i djela novog hrvatskog pokoljenja u radu za Boga i Hrvatsku«. Već njegova pojava, a još više njegove radikalne katoličke i hrvatske misli zaodjevene u snažnu govorničku formu neprestano su, kao i uvlijek, izazivale buru pljeska i ovacija. Zagreb je i ovaj put posve poklonio svoje srce našem dragom Križarstvu, na čemu mu i ovdje srdačna hvala. Na Merzovu proslavu u Zagrebu stiglo je i iz provincije na stotine delegata iz svih mjesta. I Bosna je ibila lijepo zastupana (Sarajevo sa okr. zastavom, okr. duhovnikom, okr. stjegovođom i sa još 5 delegata, Banja Luka, Travnik, Zavidovići, Bos. Brod, Brčko, Otočak, Ivanjska itd.) «Što pišu liberalne novine», Nedjelja, Zagreb, 22. svibnja 1938., br. 21
Što pišu liberalne novine
»Novosti« od 16. V. medu ostalima pišu: »Rođen u Banjaluci kao sin aktivnog časnika, posvetio se je dr. Ivan Merz Križarskoj Ideji i njezinom izgrađivanju. Proslava je u Zboru započela u 11 sati, ali se je dvorana napunila mnogo prije tog roka. Poslije službe Božje u katedrali stigla je povorka Križara s nekoliko glazba i fanfara u Zbor i ne bi se moglo reći da je velika dvorana Zbora bila dovoljno velika da primi sve sudionike proslava. Nešto poslije povorke stigao je u svom autu i zagrebački nadbiskup dr. A. Stepinac u pratnji svog tajnika dra Šepera. Iako je nadbiskup morao da krene, na krizmeno putovanje želio je da svojom prisutnošću uveliča proslavu. Prisustvovao je i narodni zastupnik g. M. Majer, kao Izaslanik dra Vladimira Mačeka«. Beogradska »Politika«od istog dana piše (u izvatku): »Danas su križarske organizacije Katoličke akcije iz Zagreba i unutrašnjosti priredile svečanost povodom smrti osnivača križarskog pokreta i ideologa križarstva, počivšeg profesora dr. Ivana Merza. Tim povodom je osvećena zastava studentske križarske omladine«. »G. dr. Protulipac je dalje izneo da križarske organizacije u hrvatskim krajevima, imaju 17 hiljada odraslih dlanova i 10 hiljada članova križarske omladine. Dalje g. dr. Protulipac govori o stanju u Zagrebu, pa kritikuje križare i štampu za koju kaže da je skoro sva nehrvatska i nekatolička, a naročito se obara protiv bioskopa. Dalje g. dr. Protulipac oštro govori protiv stranca u hrvatskoj privredi naročito su obarajući na Jevreje. Na kraju g. dr. Protulipac je rekao, da križari treba da vode borbu protiv komunizma, a na kraju se obara protiv kapitalizma. Nadbiskup g. dr. Stepinac ostao je na svečanosti križara, pažljivo prateći svaku izvedenu tačku, otprilike do 12 časova, pa je nešto pre početka govora dr. Protulipca sa svojom pratnjom napustio dvoranu«. »Hrv. Dnevnik« donosi također poduži izvještaj sa slikama Dra Merza i dra Protulipca. «Jugosocijalisti o Merzovom danu», Nedjelja, 28. svibnja 1938., br. 22
Jugosocijalisti o Merzovom danu
Jugosocijalistička »Slobodna riječi« (br. 21) ovako piše o proslavi Merzova dlana: »Prošle nedjelje obavljeno je u Zagrebu svečano križarsko zborovanje uz komemoraciju smrti dr. I. Merz-a križarskog ideologa. Dnevnici javljaju, da je ZZ bio dupkom pun križarskih bogomoljaca (vrlo duhovito!). Glavni govornik bio je poznati antimarksistički (čudo da nije »fašistički«) haranger Dr. Protulipac. On je u svom govoru izložio idejne smjernice križara. Popodne je u dvorani Doma »Hrv. Žene« održana konferencija vodstva i delegacija, na kojoj je raspravljena politička(!!!) situacija sa stanovišta križarske ideologije. Zaključeno je povesti najintenzivniju propagandu i akciju za jačanje križarskog pokreta«. U ZZ prisustvovao je svečanosti i nadbiskup Dr. Stepinec, koji je napustio dvoranu prije završetka t. j. odmah na početku govora Dra Protulipca. Naravno, bilo je zastupljeno i vodstvo HSS i to po narodnom zastupniku Milutinu Majeru, za kojeg se zna, da pripada klerikalnoj(!) grupi b. HSS.«
Ako voliš Križarsku organizaciju…
Ovih je dana moja ljubav prema Križarskoj organizaciji doživjela nekoliko utjeha.
Vozio sam se u društvu nekoliko srednjoškolaca Križara. I u razgovoru mi jedan spomenu, kako su početkom mjeseca svibnja, pred dan 10godišnjice smrti Dr. Ivana Merza, u svom Đačkom Križarskom bratstvu uveli permanentno 5-minutno klanjanje Isusu u svetohraništu za Križarsku organizaciju.
»Činite li kakve posebne žrtve ili kakve specijalne pobožnosti za ostvarenje križarskih ciljeva?« upitao sam neki dan jednoga Križara-radnika neobično žive vjere i posve vrhunaravne orijentacije. A on mi odgovara: »činim to neprestano; a usto sam još odlučio kroz tri mjeseca svake nedjelje primiti sv. pričest i prikazati je za Križarsku organizaciju.« Taj isti je na sastanku svoga Radničkog Križarskog bratstva predložio, da se vazda na sastanku, nakon čitanja nedjeljnog evanđelja, (zajednički izmoli Očenaš, Zdravomarija i Slavaocu za Križarstvo. Prijedlog je, dakako, primljen.
Križarski duhovnik X. tada još nije bio pročitao Kniewaldova životopisa Dr. Ivana Merza. Pa tako nije ni znao, da je taj čovjek bio i velik pokornik. I pročitao mu nedavno netko »pravilo života«, što si ga je Dr. Merz sastavio za vrijeme studija u Parizu. A kako je otvorene naravi, pa ponizno priznaje svoje grijehe, ali i ne krije baš svaku pokoru, znajući, da svaki dobar poticaj ima Bogu, a ne sebi da zahvali, javno se je zastidio i kliknuo: »Gledaj, kakav je svjetovnjak; a zar nije Isus u prvom redu nama svećenicima doviknuo: »A ovaj se rod izgoni samo molitvom i postom (Mat. 17, 21.).« I poslije toga ljudi iz njegove blizine opažaju, da čini mnoge pokore. Za jednu ili drugu, na pitanje, zašto to čini, odgovorio je: »Za Križarsku organizaciju.«
A bio sam nedavno u društvu mnogih križarskih duhovnika iz raznih naših hrvatskih krajeva. Ono ozbiljno shvaćanje problema KA, ona ljubav, s kojom su govorili o sraslosti Križarske organizacije sa Hrvatskim narodom, one žrtve, s kojima je skopčan njihov rad u križarskim društvima, - sve mi je to govorilo, da se iza svega toga kriju i mnoge mise, i mnoge molitve, i mnoge pokore prikazane Bogu u duhu Merzovu, za Križarsku organizaciju.
Ali mole se sa Križarstvo i naši biskupi. Neki dan je jedan nadbiskup, na čajanci, na kojoj je oko sebe okupio predstavnike Križara i Križarica iz metropole, a i iz provincije, zajedno sa duhovnicima, ovako govorio: »Vi znadete, da Vas ja volim. Voli Vas i sav Hrvatski narod. Križarstvo je umjelo tako lijepo povezati katolički radikalizam sa hrvatskim rodoljubljem. I nikada nije skrenulo s pravoga puta. U tome je razlog tomu povjerenju, što Vam ga poklanja narod hrvatski. U tome je i zalog vaše pobjede... Vaš se Nadbiskup svaki dan za Vas moli.« A još pred par godina poručio je jedan drugi biskup svemu križarskom članstvu: Neka se Križari i Križance svaki dan mole za svoju organizaciju, pa se onda ničega ne treba da boje.
Križari i Križarice se doista i mole za svoju organizaciju. Pred 10godišnji dan Merzove smrti gledao sam u jednoj od najposjećenijih naših crkava, kako sva vrvi Križarica. Zajednički su obavljale devetnicu za svoju organizaciju. A obavljali su je i drugi. Ili zasebno ili zajednički. Na jednoj osn. školi dvije su učiteljice za vrijeme odmora vodile svoju djecu - većina ih je u zboru Malih Križara odnosno Malih Križarica, - u obližnju crkvu na zajedničku molitvu za Križarstvo.
Žao mi je, što se ne sjetih, da na zadnjim sastancima raznih zborova Malih Križara-ica upitam, šta je tko učinio za Križarstvo. Znam, da bi bilo vrlo dirljivih dječjih ispovijesti.
Ovakav duh, duh molitve i žrtve za velike ciljeve Križarske organizacije, najbolja je apologija križarskih društava, ali i najrealniji rad za ostvarenje križarskih ciljeva. U molitvi i žrtvi za Križarstvo jest i najjača garancija za pobjedu križarskih ideala. Bez te garancije bez vrijednosti je svaka druga. Ako je Bog s nama, tko je proti nama? Ali i, ako Bog nije s nama, šta nam vrijedi sve drugo? Stoga, ako voliš Križarska organizaciju i želiš joj dobro, ugledaj se i ti gornje primjere! K. Katolički Tjednik, Sarajevo, 22. svibnja 1938., br. 21
U nedjelju je, 15. o. mj., u 9 sati bila pontifikalna misa, u katedrali, što ju je služio preuzvišeni Jubilarac, u 1 sat bio je banket u Biskupskom dvoru, gdje je Preuzvišeni bio opet srdačno pozdravljen, a u 5 sati svečana akademija u Hrvatskom domu. Pozdravni govor održao je biskupski konzultor, preč. o. fra Miron Kozinović, a ostale točke bile su u rukama »Sv. Cecilije«, Križara i Križarica, te mladeži iz konfesionalnih škola čč. ss. Dragocjene Krvi i ss. Milosrdnica u Banjoj Luci i »Nazaretu«. Akademija je ispala vrlo efektno, a čitava proslava imala je karakter iskrenog oduševljenja i srdačnosti. Nadamo se, da ćemo o proslavi moći donijeti i poseban dopis iz Banje Luke.
Banja Luka: Proslava Merzova dana.
Banjalučki Križari i Križarice proslavili su Merzov dan na veoma svečan način. U subotu, 7. ov. mj., održane su svečane zadušnice u župskoj crkvi, koje je celebrirao preč. o. fra Miron Kozinović, a asistirali su vlč. gg. Božo Laštro i Alfred Pichler. Samoj proslavi, u nedjelju, 8. o. mj., prisustvovao je potpredsjednik VKB-a g. prof. Slavko Šarić iz Zagreba, koji je prilikom svog boravka posjetio preuzv. g. biskupa fra Jozu Garića, a zatim je obašao đake Križare u Napretkovu konviktu, gdje ga je prefekt konvikta vlč. g. Ivan Mijić veoma ljubezno primio. U 8½ sati uvečer održana je u Hrvatskom domu svečana akademija, na kojoj su pored govora prof. Šarića Križari i Križarice izveli veoma biran program. J.J. «Proslava Merzova dana u Oštrcu», Nedjelja, Zagreb, 28. svibnja 1938., br. 22
PROSLAVA MERZOVA DANA U OŠTRCU
I mi smo u ovom kršnom žumberačkom Oštrcu, svečano proslavili dan našeg ideologa Dra Ivana Merza, u nedjelju 8. svibnja. U jutro je bio duhovni sastanak i sv. Ispovijed Križara, zatim povorka, te svečana sveta misa, koju je služio i izrekao divnu propovijed vlč. g. Karlo Ivančić, kapelan Pribića i ujedno upravitelj ove župe. Kod sv. mise bila je sv. Pričest. Poslije podne istog dana imali smo akademiju s predstavom. Dvorana je bila dupkom puna. Najprije je brat predsjednik Janko Relić održao proslov te rastumačio svrhu i cilj Križarske organizacije, te zašto smo se danas sakupili ovdje i u čiji spomen. Zatim je br. Mirko Stanišić deklamirao: »Dru Ivanu Merzu« od I. Panđe, a g. Marko Bučar održao je predavanje: »život i rad Dra Ivana Merza«. Predavanje je bilo sa velikim interesom saslušano i od publike nagrađeno odobravanjem. Vlč. g. Karlo Ivančić, otpjevao je solo jednu pjesmu u čast B. Dj. M. uz pratnju harmonija i »Dalmatinski šajkaš«. Publika mu je burno pljeskala, tako da je morao opetovati. Mali Križar Janko Stanišić deklamirao je »Oj Križari«, a članovi su izveli Onipovu predstavu »Dođi idi zamnom«. Predstava je bila solidno uvježbana, te su prisutni bili vrlo zadovoljni. Zadnja točka programa bila je Križarska himna, koju su članovi sikladno otpjevali, a zatim su se uz pjevanje »Lijepe naše« svi razišli. Oštrčki Križari i ovaj puta oduševili su narod za križarske ideale i pokazali svoj rad u ovo teško vrijeme. Iako su izgubili društvenog duhovnika vlč. g. Adama Šimeckog, oni ipak nisu klonuli, nego su nastavali radom. Svu braću iz ovog kršnog žumberka, pozdravljamo našim Bog živi! «Iz centrale», Za vjeru i dom, svibanj 1938, br. 5
Da ostane što trajnija i jača uspomena na velikog sina svete Crkve - dra Ivana Merza, Veliko Križarsko Sestrinstvo izdalo je njemu u počast kao prvi svezak svojih izdanja, knjižicu: BOŽJI ČOVJEK HRVATSKE. 80 str. na velikoj osmini arka sa slikom dra I. Merza. Cijena 6 dinara bez poštarine.
IZ CENTRALE
Tečaj u Banjoj Luci - Veliki ovogodišnji ferilajni tečaj držat će se ove godine u Banjoj Luci. Počinje sa duhovnim vježbama 5 VII, a svršava 14 VII. Program se izrađuje, a društva treba da što prije poduzmu propagandu za tečaj među članstvom. Duhovne vježbe Akademskog Križarskog Sestrinstva održane su 29 i 30 IV te 1 V pod vodstvom vlč. o. Poglajena. Križarske proslave u Zagrebu - 8 V polazi sve zagrebačko članstvo korporativno na Merzov grob. Time se ujedno svršava i velika devetnica zagrebačkog članstva. U posljednjih 9 dana pred smrtni dan Ivana Merza (10 V) obavlja još posebnu devetnicu čitav V. K. S. 15 V slavi se Merzov dan u Zagrebačkom Zboru. Križarice nastupaju s jednom točkom. Isti dan poslije podne je svečano primanje u K. S. kućnih pomoćnica. 22 V slave zagrebačke Križarice Majčin dan svečanom akademijom u Glazbenom zavodu. D. OTTY, «Drugačiji od drugih», Za vjeru i dom, Zagreb, svibnja 1938., br. 5, str. 75-78
Drugačiji od drugih…
- »Težiću za svetošću, za ujedinjenjem sa Gospodinom Bogom i moliću Ga, da mi dade otporne snage u životnoj borbi i energiju u stvaranju«. (Dr. Ivan Merz, Beč 9 aprila 1918 g.)
Prošlo je deset godina od Merzove smrti, a dvadeset godina od ove njegove velike i jedinstvene odluke! Mi vidimo da se njegova težnja ispunila, on je bio jedan od onih, koji »nose sobom svoje nebo, koji su neprestano nesamo u prisutnosti Božjoj, nego uronjeni u Boga, ispunjeni Bogom«. Vidjeli smo, da se je herojski borio »u životnoj borbi« i da mu je Gospod dao »energiju u stvaranju«. Jednom mu je majka pisala u Pariz: »Hans! Patim, jer Ti hoćeš da budeš sasma drugačiji od drugih! Zašto?« On joj nije odgovorio na to pitanje, ali je na jednom mjestu u svom dnevniku napisao ove riječi: »I Onaj, koga mi oko sebe osjećamo, do koga razum dolazi, da je vječan, kome duša nehoteći teži!« Osjećao je Boga, razumom je prilazio njegovom vječnom bitisanju i nehoteći je težio za Njim. Priznao je jednom, da je od oca naslijedio »potrebu za razmišljanjem«. Želio je, da bude »naravan«, a osjećao je: »ne mogu protiv toga ništa«. Koliko li je Hans prepatio, kad je dubokom psihološkom analizom konstatovao u sebi tu potrebu za razmišljanjem, a još dublje dolje u duši neprestani, snažni poticaj milosti Božje, koja mu tako reći nije davala nigdje mira i koja ga je natjerala i učinila »drugačijim od drugih«. Imao je sve pogodnosti za jedan sretni, zemaljski život, pa ipak! Sve njegove borbe pokazuju, da je Bog nekom jakom eruptivnom snagom kidao i rušio u njemu sve zemske elemente. Kako je simpatičan onaj Merz, koji sjedi u kavani »Corso« u Zagrebu i razmišlja shemu grandioznog romana o modernom čovjeku koji dolazi Bogu! Takav čovjek je bio on sam, koji se divovskim koracima približavao Bogu i u Njemu se zauvijek usidrio. Kako su krasne, bogate i pune stranice njegovog života! Mi nikada ne ćemo moći dovoljno naviještati svu dubinu njegove duše - i nikada iscrpsti snagu njegovih misli. Trebalo bi o njemu vikati u svijet da nikada ne utrnu vrednote koje nam je dao! On je za nas živ i treba raditi da nikada ne umre u nama i među nama. Osjećam, kako je bio iskren, velik i svet i zato mi je teško pisati o njemu. Kod njega ćemo naći odgovore za sva aktuelna pitanja, riješenja za bezbroj problema - u njemu ćemo naći sebe i dio svojih patnja. Privlači nas k njemu njegova duboka inteligencija i čežnja za naukom: »Duboku, temeljnu nauku tražim, a ne množinu pročitanih knjiga«. Zahvalne smo mu, što nas je uzdigao i što je ženu smatrao za »osobito finoga muškoga prijatelja«, - što je znao da osjeti ljepotu ženske duše: »Da, u okrilju katolicizma mogu da žive ovakvi bijeli cvijetovi, koji nose u sebi bogatu sadržinu i vječnu ljepotu ženske duše« - ili kad piše: »Žena nije samo poradi ljubavi tu i ona je: animal religiosum!« Bio nam je blizak po svom otmenom obiteljskom odgoju, po svojoj beskrajnoj čežnji za istinom i pravednošću: »Hoću da zađem u dubinu stvari«. »Ideal mi je pravednost i možda ću pasti kao žrtva ovome«. Zapanjuje nas njegova poniznost i njegov karakter: - »Bože, oprosti mi, ako sam sagriješio, znam, da mi je svetije poštenje i konsekventnost nego išta drugo!« Iznenađuje nas njegova iskrena, duboka i gotovo nemilosrdna autoanaliza: »Danas me cio dan muči strast«, ili: »Velik sam griješnik, živim kao zvijer, jedem i robujem« ili: »Uviđam svoju slabost«. Divimo se onoj vječitoj borbi između mišljenja i osjećanja i onoj granitnoj ustrajnosti: »U mom srcu je nepokolebiva vjera. Skepse ima. Vječit je boj!«. Ili kad piše: »Eto, ja sam u duši katolik, ali onaj pra-čovjek, onaj Faust, koji ne zna za odgoj ni predrasude, vuče me u težnji dolje i pravi od mene da sumnjam«. Ili piše: »I uza sve to, što vjerujem, čovjek sam i sumnja na dnu duše ostaje i ona me jača, jer je uzrok duševnoj borbi i probijanju, koje kao čovjek proživljujem«. Kad dolazi u sukob sa svojim egoizmom, on drastično moli: »Oh, Bože, Bože, iščupaj sve to iz mene, stvori od mene čovjeka, a ne žabu, koja uvijek gmiže u ovome blatu«. Tihom se zahvalnošću od njega prima njegov filozofsko-duboko kršćansko rješenje problema života, borbe, patnje i bola: »Život je žrtva« - »Život nije mirovanje, nego žrtva« - »Sav je život borba i ovom se borbom dovinjavamo Idealu našega života: Svevišnjemu«. - »Sav naš rad mora da je faustovsko usavršavanje, težnja za spoznajom«. - »Uvjeren sam, da sve imade svoju svrhu. Kroz bol čovjek vidi drugačije i dublje razumije gorku riječ: »život«. - »Bol je srž života - ona je začetnica religije i dio se čovječanstva po njoj vraća k istinitom putu!«. - »Život je silno teška borba, koja traži pregaranje i ne gledanje lijepoga; radi ove borbe ima život čovjeka višu sadržinu«. - »Danas sam se pričestio i kod toga dođoh do uvjerenja, da je sva historija krvlju ispisana; da su sve kulturne vrednote produkat boli. Bol je spašavala čovjeka od mlitavosti; ona mu je uvijek ulijevala strah pred nepoznatom, još većom boli. Tko hoće da razumije kulturu, mora da je trpio, ne samo duševno, nego i tijelom.« Impresionira nas njegova strogost: »To se više ne smije dogoditi, da zbog zabave propustim dužnost«. Drag nam je u njemu onaj idealni mladić koji i onda, kada pregara, ostaje vjeran: »Obračunao sam sa ljubavlju spram žene« - ali piše: »Prva je ljubav najsvetija i zato mi je uspomena sveta!«. On je »čovjek bola«. Čujmo taj njegov refrain: »Bol, bol, bol. Uvijek me muči problem života. Život je više od svega, a ja života ne znam, a ne nalazim sreće u njemu. Ne mogu se od srca nasmijati«. Pa ipak! Iz svih poteškoća on se uzdiže do duboke kontemplacije, pa piše: »Život je više nego umjetnost i književnost, više nego poezija«. »Sav je život neka velika i lijepa Tajna!«. I konačno sagiba glavu: »Meni je život Krist, a smrt dobitak!« Čitav njegov život i djela samo su jedna jaka afirmacija vječnosti i Boga: »On postoji i ja tvrdo vjerujem u najjačim časovima kušnje i sumnje, da je On jedini, vječni, veliki Bog«. - »Kad On postoji, već slijedi, da naš život ima svrhu.« - »Molitva i sjedinjenje s Bogom, to je naš život.« - »čovjek je ovdje samo putnik, njegovo pravo određenje nije ovdje na toj zemlji, nego je izabran za nešto više.« On nam jasno određuje put: »Socijalnom radniku zapravo je dužnost zalaziti u sve klase, zle i dobre i proučavati život… Valja se zavući u najgnjusnije kuće i studirati bijedne ljude«. Merz veli: »Moguće je ljudima pomoći samoodgojem. Opazio sam naime, da se neke tajne niti vuku, koje prema moralnoj snazi dotičnoga djeluju na okolinu, pa makar čovjek i šutio«. - »Odricanje je pravi put Bogu, a trpnja, koja uslijed ove nastaje, mora da pojača energije života - ako je ona princip života - i da stvara od nas snažne ljude, ne samo u etičkom pogledu, nego ljude potpune za život«. On nam još i danas dovikuje: »Mi ne ćemo i ne smijemo biti nikada katolici zato, da pomognemo narodu, već ćemo i zato pomoći i narodu, jer smo katolici. Katolicizam je naš cilj, a ne sredstvo«. Još nam daje duboki savjet za časove, kada nastaju sporovi u organizacijama katolika. Evo što on kaže: - »Svi me pitaju o sporovima, a ja to izbjegavam na svaki način. Čemu govoriti o negativnostima, treba biti samo pozitivan i uspjeh je siguran!« On je jasno definirao zadaću križarstva: - »Želimo li postati nosiocima velike katoličke misli, tada moraju sve naše organizacije neprestano naglašavati, da je duboki i intenzivni religiozni život jedini preduvjet, da se odgoje veliki pojedinci, koji će svojim životom realizovati svoje velike ideje.« - »Mi nijesmo organizacija masa, koji bi imali svoje zajedničke interese, već hoćemo da izgradimo mnogo velikih pojedinaca. Ovi će onda znati upotrebiti za svoje visoke ideje i neizgrađene mase«. Krije se neka, upravo neopisiva poezija u Merzovoj ljubavi spram Hostije i čovjek se ne osuđuje da dirne u duboku mistiku njegove duše: »Plakao bih dugo i uživao bih u plaču i dublje bih i dublje ronio u dubinu, dok ne bih plačući naišao na Njega, koji je vječno tužan. I sjeo bih do nogu Njegovih i kiša bi i dalje pluštila, a ja bih vječno plakao i bez uzroka plačući Njega slušao.« I kad se Ivan straši, Isus mu šapće: »Strah je samo dokaz, da nešto nije u redu kod tebe. Zašto se strašiš, malovjerniče, ne spavam Ja. Ja sam uvijek uza Te i bdijem nad Tobom - pa makar ti mislio da spavam. Zašto se bojiš smrti i muke? Ja znam, kada i kako ćeš umrijeti i gorim od ljubavi k tebi, pa zar misliš, da ću Ja tebe ostaviti?! Pa ako dopustim, da te vuci razderu, zar misliš, da to nije moja odluka i da te Ja zato manje volim? Ne boj se nikoga, moj sinko, i ako tvoje tijelo strune, ti ćeš i nadalje biti!« - »U sv. pričesti - u tom činu, gdje se naše tijelo i naša duša ujedinjuje sa samim Božanstvom, mora da je vrhunac našega života!« Završiću njegovim vlastitim riječima, koje je izrekao na dan jednoga redovničkoga oblačenja u Parizu: - »Bože, velik si, koji sitnim dušama ulijevaš nadnaravnu snagu!« - »Da! zrno mora biti bačeno u zemlju i tamo umrijeti, ako želi da donese ploda.« - »Neka miris žrtve paljenice napuni zemlju svojim parama!« I mi mu kličemo njegovim vlastitim riječima: »Oh, kako li su velike duše, koje se posve odriču života!« Otty Demeter, prof. Literatura: »Dr. Ivan Merz. Život i djelovanje«. Napisao dr. D. Kniewald. M. MERZ, «Moj mali Ivan», Za vjeru i dom, Zagreb, svibnja 1938., br. 5, str. 78-79
Moj mali Ivan
Ovaj nam je prilog napisao sam Ivanov otac, g. M. Merz.
Ivan je rado vozio bicikl… Jednog dana, bilo mu je tada deset godina, odvezao se biciklom, a da roditeljima nije ništa rekao… Bilo je to posve protiv njegova običaja... Na objed nije došao. Roditelji su ga čekali duže vremena i odlučili da će ga radi netočnosti kazniti. Ne će dobiti ono što toliko voli. To su kolači... Bivalo je sve kasnije, a Ivana još uvijek nema kući. Roditelji su se uznemirili… Već je i dva sata prošlo... Nemir je prešao u strah da se nije djetetu što dogodilo. Trebalo bi poslati policiju i žandarmeriju… Uto se pojavio Ivan, sav znojan, na biciklu. Već je izdaleka mahao, mami koja je cijelo vrijeme stajala kraj prozora i iščekivala ga sva u strahu. Stupio je u sobu i brzo rekao: »Ja znam da me nećeš kazniti, jer se veseliš da sam ovdje živ i zdrav!« Tako je i bilo… Tek tada se ispričao da nije imao kod sebe sata i zato je eto zakasnio. Ivan je uopće znao, osobito kod majke, da odvrati od sebe s mnogo humora kazne koje je morao dobiti radi dječjih propusta… Kad je podigla ruku da mu podijeli zasluženu kaznu, uhvatio je snažno njezine obje ruke i smješeći se rekao: »Sada ću dobiti mjesto batina - jednu pusicu!« Tako se većinom i događalo. Kada sam jednom prisustvovao takvoj sceni, mislio sam u sebi: »Uistinu lijepa odgojna metoda«. Otac M. STANKOVIC, «Uvijek s našim Ivanom», Za vjeru i dom, Zagreb, svibnja 1938., br. 5, str. 79-80
Uvijek s našim Ivanom
Kad sam nakon dugih godina službovanja po gradovima i trgovištima našim konačno ipak premještena u Zagreb, dodijelili su me školi u Draškovićevoj ulici. Ogromna kuća, sa tamnim kamenim hodnicima i mnoštvom velikih i nezgrapnih soba, nije mi se učinila simpatičnom. Pa onda ti zagrebački dječaci, neotesani i divlji! Kako će teško biti s njima! Ali uz ovu misao, koja se sumorno vukla mojom dušom, pojavljivala se i jedna druga, privlačiva, svijetla, draga. Ta to je zgrada, u kojoj je bila smještena klinika, s koje je poletio u nebo dragi naš Merz. Da, to je ono veliko dvorište, na kojemu smo uzbuđeno čekali vijesti o toku njegove bolesti. To su dugi hodnici, na kojima smo slušali lupu vlastitih uzdrhtalih srdaca. To su vrata, pred kojima smo strpljivo stajali, da nas puste bolesniku, koji je život svoj prinosio Gospodu za hrvatsko Orlovstvo. To je dvorana, u kojoj je bila bolnička kapelica, gdje smo izmolile prve molitve nakon Ivanove smrti. Svaki kutić, svaka stepenica, pa i ta teška drvena vrata, i ti oštećeni tamni zidovi, sve mi je to poznato, sve to budi u meni drage i svete uspomene. Pa valjda mi neće biti u toj školi tako teško! Valjda će dragi naš Ivan učiniti svoje.
IIc razred bio je razvikan kao najgori na tome zavodu. Svi su ga se nastavnici bojali. Dobri kateheta brisao je znoj sa čela na samu pomisao, da mora ići u taj razred, šćućurio se prije sata u zbornici kao kakva velika uplašena ptica, a onda teškim i polaganim koracima ulazio u razred. Moji su kolege nosili u razred batinu, prema su bili svijesni, da čine nešto što nije u skladu s pedagoškim propisima. A kolegice su crvenih obraza i sa suzama u očima izlazile pod satom, jer se više nije moglo izdržati. Meni su u tom razredu dodijelili povijest. I doista, kad sam prvi puta ušla u razred, 50 dječaka gledalo je u mene pogledom, koji je govorio, da su odmah spremni na dvoboj, na bitku, u kojoj mora netko biti pobjednik, a netko pobijeđeni. Prvi sat je dobro prošao. Ali tad su dolazili satovi, u kojima su dječaci po stalnom programu manevrirali kako bi me pokolebali u miru, kako bi me nagnali u srdžbu, pa da poletim razdraženo iz razreda, a oni da triumfiraju nad svojim novim uspjehom. I htjela sam mnogo puta da to učinim. Već sam se uzrujano dizala sa katedre, ali se u pravi čas sjetih, da je u toj sobi, upravo u toj sobi, molio u svojoj posljednjoj muci naš Merz, a njegov samrtni krevet stajao je na istom mjestu, gdje sam ja, gdje je moja školska katedra. I tad sam se spustila tiho i tronuto opet na svoj stolac, a stotinu dječjih očiju gledalo je začuđeno u me. I svaki put, kad bi Branko nemilo nečim strugao pod klupom, kad bi Ferdo jogunasto zalupio stolicom, a Vitomir iz svega glasa zafićukao, pomisao na Merzovu blagost i strpljivost umirila me odmah. Ja i IIc postali smo najbolji prijatelji.
Još sam nešto od Merza naučila. Kad bi se koja od nas spremala na put, da pohodi koje društvo, da održi kakvo predavanje, da ovrši kakvu našu organizacijsku misiju, tad bi nam Merz nakon dugih uputa i savjeta brižno rekao: »Anđeli vas pratili!«. Koliko sam puta u životu ponovila tu njegovu rečenicu! »Anđeli te pratili«, govorila sam u sebi malim našim djevojčicama, kad su se dizale na prste da porastu do visine rešetka na ispovjedaonici, i onda kad su pod bijelim velom klečale pred Božjim oltarom, i onda kad sam ih s torbicama sretala na putu u školu, i onda kad su s velikom loptom bježale na igralište. A govorila sam to i našim velikim djevojkama uvijek, kad sam ih po prvi puta otpremala da vode tečajeve ili da govore na zborovanju, ali i onda, kad već nisu bile novajlije u križarskom apostolatu, jer pratnja anđela nikad nije suvišna. »Anđeli te pratili«, govorila sam onima koje su odlazile na prvo namještenje, i onima koje su donosile svjedodžbe na kraju godine, da vidim njihove školske uspjehe, i onima koje su se navečer umorne navraćale u prostorije centrale, da se malo ogriju i odmore. A govorila sam to i onima, koje su odlazile u tihe samostane i onima koje su tražile Gospodina u smijehu i nevinim pogledima svoje djece. »Anđeli te pratili«, govorila sam u sebi onima, koje su dolazile k meni po savjete, i onima koje nisam uvijek znala utješiti, i onima koje je iznenadila koji puta moja tvrda riječ, i onima koje su otišle s mišlju, da ih ne razumijem. I u rana jutra, kad sam Gospodinu predavala sav taj križarički rod, i kad sam u duhu gledala sve te drage poznate i nepoznate glavice, i crne i plave, i mile i prpošne, i ozbiljne i jogunaste, sa pletenicama, u rupcima, pod modernim šeširima, uvijek sam šaptala u sebi: »Anđeli vas pratili«. Tako radim i danas. Naučila sam to od Merza i zato vam to otkrivam sada, na 10 godišnjicu njegove smrti. M. Stanković Z., «Jedna Ivanova ruža», Za vjeru i dom, Zagreb, svibnja 1938., br. 5, str. 81
Jedna Ivanova ruža
Ima stvari tako intimnih i svojih, da je teško govoriti o njima. Ima tajna tako slatkih, da ih je nemoguće otkriti svijetu. Danas ću ipak nešto reći. Reći ću, što sam doživjela pred četiri godine, točno u danu smrti dragoga Ivana Merza. Cvao je svibanj. Sve je cvalo, i svuda, svuda se budio život. O, kako sam toga svibnja ja prisluškivala buđenju života drugačije nego ikada prije. Buđenju života… Da, jer se i u meni tada budio život… Bog je bio dobar, i u mom tijelu sazdao malo biće, i ja sam toga svibnja bila sretna - u čekanju… Ali za čas, u tren oka, kada se apsolutno nije nadao nitko, moja radost pretvori se u bol, i moja sreća u križ. A moje čekanje? U bolnici, u noći, dok su munje sijevale i lijevala kiša uz strašnu grmljavinu, među tuđim ljudima, kasno, ali još u danu obljetnice Ivanove, došao je na svijet - puno, puno ranije i jedva sposoban za život - jedan mali, sićušni Ivan. Moje prvo pitanje: koliko je sati? Bila sam sretna, da još nije prošla ponoć i da još traje Ivanov deseti svibanj. Zatim sam mnogo tjeskobnih noći provela, i mnogo nesavršenih suza prolila, i nisam tako dugo prestala moliti Merza, dok mi jednoga dana nije poslao crvenu ružu u znak, da će moje čedo, makar onako presitno, živjeti... Eto, to je moja velika, duboka sreća, i zato ti sada na ovome mjestu, dragi Ivane, pred svima, izričem hvalu. Ne toliko zato, što mali tvoj štićenik živi, već nada sve zato, što si mi ga isprosio od Boga baš na tvoj dan. Ta bilo mi je kao da primam izravno iz tvojih ruku, kao da si mi ti, upravo ti, izmolio ovo najveće čudo: dati čovjeka na svijet, i od onoga dana često se pitam, zašto si sve baš tako udesio, da je bilo na tvoj dan... Ne znam, ali jedno mi je jasno: htio si me jako upozoriti na sebe, htio si, da djetetu nadjenem Tvoje ime, ali nesamo ime, nego da i ja ozbiljno, do dna shvatim najveću zadaću: odgajati za nebo, rađati svece... Plaši me ova spoznaja, ali vjerujem, Ivane, da me ne ćeš ostaviti samu, da ćeš pomoći meni i svima, koji te ljube i koji žarko žele da u samima sebi kao i u krvi od svoje krvi ostvare tvoje ideale. Z. Š., «U cvjetarni», Za vjeru i dom, Zagreb, svibnja 1938., br. 5, str. 81-83
U cjetarni
U spomen † dr. Ivanu Merzu
Cvijeće kupujem obično u cvjetarni... a. I ovaj sam puta pošla, da ciklamom ili ljubicama razveselim moju staru učiteljicu. Mlada prodavačica R… bila je sama. Plela je krasan rukovet od bijelih ruža. - Za vjenčanje, zar ne gospođice R…? - Da - odvrati ona vedro sa smiješkom. - Izvolite uzeti za jedan čas mjesto, reče ona ljubezno. - Nije li vam teško, gospođice neprestano savijati žice, uzimati cvijeće iz hladne vode i, konačno cijeli dan stajati na kamenu? - Ne, naprotiv! Zanimivo vam je biti prodavačica u cvjetarni. Ovdje u jednom danu susrećem: rođenje, krštenje, imendan, vjenčanje, ljubav, prijateljstvo, zahvalnost i, smrt. U svaki ovaj rukovet cvijeća ja unašam svoje osjećaje, razmišljam o tuđoj sreći, radosti - boli i patnji. A kraj toga zanimaju me i ljudi, koji cvijeće naručuju. Ja ih promatram, gledam njihova srca i, prosuđujem veličinu njihove duše; a nastojim da si bar donekle u svoju dušu dozovem i one osobe, koje cvijeće primaju. Velik je to posao - zar ne? - i dan mi brzo, brzo prolazi, a naveče, kad sam kod kuće sama sa svojom bakom, bilježim svoje doživljaje u cvjetarni, susretaje s ljudima i, ne zaboravljam nijedan pokret njihov plemenitih duša. To me silno veseli, to je moj svijet i, ja sam sretna. Kad pišem, obično se nadvije nad mene moja bakica i govori mi stalno: Ludice moja, kad ćeš prestati pisati?! - Ovi Vaši zapisci mora da su vrlo zanimivi i vrijedni - rečem ja duboko dirnuta i iznenađena. Rukovet od bijelih ruža bit će skoro gotov, samo treba još nekoliko zelenih grančica, a prodavačica nastavi: - Naročito veliko značenje za moj život imade onaj sveščić mojih bilježaka iz godine 1927 i početak 1928. U tom vremenu svake je srijede došao u cvjetarnu neki mladi gospodin. Imao je dobre oči, a iz njega je upravo strujila plemenitost i dobrota. Bio je sasma nešto drugo nego ostala mlada gospoda. U njegovim očima jasno sam vidjela kako ima lijepu i čistu dušu. Uvijek je naručio crvene karanfile. Prviput kad je došao, rekao je: »Molim crvene karanfile i budite tako ljubezni pošaljite ih sutra - u četvrtak - u crkvu... za tabernakul«. Moja poslodavka, ja i naučnica pogledale smo se u čudu, ali narudžbu smo izvršile. Te noći nijesam mogla dugo zaspati. Mislila sam na neobičnog mladog gospodina, a k tome nijesam znala što to znači tabernakul. Odlučim, da ujutro rano ustanem, pođem u stanovitu crkvu, da vidim gdje su smješteni karanfili, koje sam ja splela u rukovet, a koje je naučnica odnijela u crkvu. Karanfili bili su na glavnom oltaru s jedne i druge strane kućice, gdje se čuva Presveto. Bila sam duboko dirnuta i za me je počeo nov život. Otsada sam jedva čekala svaku srijedu da vidim svog divnog mladog gospodina, koji je kod svakog našeg susretaja ulio u moju dušu kap po kap smisao za vječno, neprolazno, smisao za lijepu, čistu dušu, smisao za Boga, a s time probudio i ljubav za bližnjega. Kada je ostavio cvjetarnu, još je dugo poslije njega mirišalo kao po tamnjanu, mirti, po čistoći i bjelini. Nijesam znala kako se zove, ni što je... tek 11 svibnja 1928 u 3 sata poslije podne donio je poslužnik i u našu cvjetarnu osmrtnicu. Pročitam svaku, pročitala sam i ovu: Umro je - Vitez Kristov - Euharistijska duša, Žrtva Orlovstva ... Dr. I. M. Sva moja duša, svi moji osjećaji slili su se samo u jednu riječ to je »on« mladi gospodin s dobrim očima. Dugo sam gledala preda se, dok polako nije slazilo neko čudesno smirenje u dušu moju, a suza je tekla jedna za drugom. Stavila sam osmrtnicu u izlog među sitne bijele đurđice i skromne plave ljubice. Umro je u četvrtak - dan tabernakula, dan crvenih karanfila. 13 svibnja bio je pogreb. I dok su drugi pošli da ga otprate do groba, ja sam uzela rukovet crvenih karanfila i odnijela po prviput sama u crkvu pred tabernakul. Dugo sam klečala, molila, razmišljala i odlučila ostati vjerna ljubavi Kristovoj u tabernakulu, kao što je izgarao za tu božansku ljubav mladi gospodin s dobrim očima. Četvrtak je ostao i ostat će kroz cio moj život dan tabernakula, crvenih karanfila, dan kada se je nečujno, tajanstveno ušuljao u moju dušu, u moj život Vitez Kristov, mladi gospodin s dobrim očima. Slušala sam otvorenom dušom ovu divnu ispovijest, i kad je mlada prodavačica svršila i upitala, da li mogu pojmiti ovo čudo koje se dogodilo u njenoj duši - pristupila sam joj, uzela njenu ruku i rekla: Potpuno razumijem vašu sreću, vašu slatku tajnu, vašu iskrenu i čistu ljubav do mladog gospodina s dobrim očima, koji vas je doveo do Krista - jer sam i ja lično poznavala Ivana…
Izašla sam iz cvjetarne sa ciklamom i nestala među gradskim ulicama razmišljajući: - Ivane, svuda nalazim tragove Tvoje mirisave duše; i gotovo svaki kutić naše drage zemlje donosi divske plodove tvojih žrtava, Tvoje ljubavi do Boga i bližnjega. Zagreb, 10 svibnja 1938 Š. M. B-ć., «Sveti vitez», Za vjeru i dom, Zagreb, svibnja 1938., br. 5, str. 84
Svet vitez
Travanj je oblačan, maglovit i tmuran i gotovo neka jesenja sjeta pada na procvale krošnje, zelene sjenokoše i na moju dušu. Gledam sliku iz Parsifala: vitez na bijelcu, iz čistine u prašumi, zagledao se u grad na gori, koji u suncu zapadnom, sa kupolama i zvonicima, blista i kao da gori. Sklopio je vitez ruke, gleda iz nizine grad svojega sna i moli… Pred njim šikara, hridine, provalije. Hoće li ikada moći do željenog grada doći? Hoće - jer moli i vjeruje! Jer je u njemu Božja snaga! Doći će, pa i ostali tragovi njegova probijanja kroz šumu, pa i došao okrvavljen na vrata bijeloga visokog grada. I po asocijaciji ideja, pod ovom lijepom slikom i u ovim sivim danima s ljubavlju i s tugom mislim na Tebe, prijatelju dragi, sveti Viteže, pred proslavu Tvoje desetgodišnjice smrti ili bolje uzeća u nebo… I na onaj naš put u Svetu Nedjelju. Dan je bio, ko i ovaj, tmuran, maglovit i kišan. I prohladni je vjetar jesenji duvao s pučine. Ledene kapljice kao iglice bole su nam lice. No Tebe to nije smetalo, uzjahao si na bijelog mula i htio da kreneš u nepoznatu daljinu. Bio si lijep onako uspravan na konju, kao misijonar, kao bijeli vitez. Tvoje modre oči htjele su da prodru kroz maglu u sve drage i zatone pod sobom, i kao u nekoj ekstazi, u viziji, gledao si s bila gore dugi otok Hvar, prepun Božjih orlova. I kad je preč. kanonik uhvatio uzde i stao Te odvraćati od puta, koji je pun provalija, šikara i magle, Ti se nisi dao nagovoriti, nego si mene, svog pratioca, pogledao neizmjerno milo i povjerljivo i rekao: »Ali, pratit će nas Bog!« I tek onda, kad sam Ti dokazao da je uistinu opasan put, jer se sve jače smrkava, pa ne ću da budem odgovoran organizaciji za Tvoj dragocjen život, odustao si od puta i bio tužan, što nisi imao sreću da vidiš egzotične obale Sv. Nedjelje, da Tvoj široki duh obuhvati ostala mjesta po ravnici. Otišao si s prečasnim, i ne vidjeh Te više u životu… Kao da si to znao, čvrsto si mi stisnuo ruku na polasku… No, Tvoj duh među nama živi. I ti nas nesumnjivo odozgo s Neba, pomažeš. Inače, ne bismo mogli kroz tako ljuti komunizam i zloću na otoku, tako smjelo pronositi križarski barjak. Gotovo u sva sela i mjesta do nedavna pospanog otoka, ušlo je križarstvo, jača se i na desetgodišnjicu Tvoje svete smrti pokazat će se kao moćna i neslomljiva falanga - pod Tvojom zaštitom. M. B-ć N. GLASER, «Bijeli ljiljan iz zemaljskog vrta», Za vjeru i dom, svibnja 1938., br. 5, str. 84-86
Bijeli liljan i zemaljskog vrta…
Proljeće je bilo u potpunom jeku. Sva se priroda ovjenčala najljepšim cvijećem i sve je u njoj bilo puno života i radosti. I upravo sada, dok je mlado svibanjsko sunce sve budilo na nov život, među nama je gasnuo život Onoga koji nam je svima bio tako blizu kojega smo štovali i ljubili svom dušom. Od nas se dijelio naš Vođa, naš najveći Orao, naš dragi dr. Ivan Merz. Nismo mogli vjerovati da će nas On ostaviti, i sav naš rad onih dana bio je prožet molitvom i žrtvom da nam ga Gospod ostavi na životu. Ali planovi su Božji bili drugačiji. Kraljica je svibnja taj bijeli liljan iz svog zemaljskog vrta presadila u nebeski perivoj, da nam tamo cvate i sja pred prijestoljem Krista Kralja. Izgubili smo Vođu i dobrog prijatelja, ali smo dobili sveca. Za života bio nam je svijetlim primjerom, On, Božji čovjek koji je živio dubokim duhovnim životom, što se zrcalilo na čitavom njegovom biću. Da, on je bio dušom i tijelom Kristov. Bio je potpuno predan u Božju Volju, pa mu otuda onaj njegov značajan mir, njegova poniznost i blagost, ali i njegova ustrajnost u stvarima Božjim i crkvenim. Živio je ne on, nego Krist u njemu, kako je i sam rekao, a usto je bio uvijek nasmijan, vedar i veseo, pun razumijevanja za sve, pa i one malene i neznatne ljudske brige i radosti. Tek onda kad nam ga je nemila smrt ugrabila, osjetili smo najjače što je on za nas značio. Svaki saobraćaj i razgovor s njime, možda naoko i posve neznatan, ostavio je u duši svakog pojedinca neki nezaboravni trag. Njegova anđeoski čista duša djelovala je na svu okolinu i u njegovom društvu postajali smo bolji, osjećali smo se bliže Bogu i Nebeskoj Majci, o kojoj nam je sa toliko topline i žara znao pripovijedati. Prema Gospi je gojio tako nježnu upravo djetinju ljubav i pobožnost. Nikada neću zaboraviti onaj tihi i sveti kutić u njegovoj sobi, gdje mu je uvijek nad uzglavljem gorjela uljenica pred Gospom, kojoj je bio vjerno i svom dušom odano dijete. Tu ljubav prema Gospi htio je da usadi u srca onih s kojima je dolazio u saobraćaj. Sjećam se kao danas, a bilo je to upravo pred 14 godina, kada sam nekoliko dana iza kako sam bila primljena u Marijinu Kongregaciju bila kod njega i s onim djetinjim veseljem pripovijedala mu svoje osjećaje i dojmove što sam ih toga dana proživjela. Živo mi je pred očima onaj pogled kojim je pratio moje pripovijedanje i one dirljive i tako duboke riječi, kojima mi je govorio o Gospi. Bila sam još dijete, ali toga neću nikada zaboraviti. Na odlasku izvadio je iz svoga pisaćeg stola lijepu sličicu Nebeske Majke i dao mi je s riječima: »Ostani uvijek dobro Marijino dijete, i Ona Te neće nikada ostaviti!« Kasnije nam je jednom kao Orlicama govorio o štovanju Nebeske Majke i toplo nam stavio na srce molitvu sv. Krunice. »Kada Vam bude u životu teško i kad Vas snađu nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će Vas utješiti i dati Vam snage da sve mirno snosite sa potpunim predanjem u Volju Božju.« Što je dr. Merz za nas Orlice značio, to mogu svatiti i razumjeti tek one koje su se u ono doba nalazile u našim redovima. On je bio za nas uzor, koji nam je pokazivao put kojim nam je stupati. Davao nam je direktive, upućivao nas, a mi smo ga s velikim poštovanjem i veseljem slušale, pa i onda kad je od nas tražio ono što nam je bilo teško. Naučio nas je višim idealima žrtvovati svoje malene prohtjeve. Organizacija je njime izgubila mnogo, ali je s druge strane dobila više, dobila je sveca, koji je svoj život žrtvovao Bogu za svoju, - za našu organizaciju. Deset je upravo godina kako nas je ostavio naš Merz, ali njegova uspomena živi u našim dušama još uvijek svježa, kao da je još jučer bio s nama. Ovakova čovjeka kao što je bio naš dragi dr. Ivan Merz ne može se nikada zaboraviti. Da nije on niti nas zaboravio, mi to živo osjećamo, da nas taj Božji Orao zlatnih krila, taj bijeli liljan iz zemaljskog vrta prati svojim molitvama i zagovorom kod Prijestolja Božjeg. N. Glaser «Nekoliko Merzovih misli o organiziranoj katolkinji», Za vjeru i dom, svibnja 1938., br. 5, str. 86
Nekoliko Merzovih misli o organiziranoj katolkinji
Orlica treba da živi i osjeća s Crkvom. Treba da radi prema željama i zapovijedima svetog Oca Pape, biskupa i službenog duhovnika. Treba da se služi svim sredstvima koje joj Crkva daje za njezino posvećenje. Orlica mora da je poput Ivane spremna na velike kušnje i križeve. Po Orlicama Krist treba da postane dušama pristupačniji. Ona treba da pomaže svetu Crkvu da ova spasi hrvatski narod… Orlica je uvijek svuda prava Filia Petri, kći Petrova. Tko gleda pravu Orlicu treba da dođe do uvjerenja da život po kršćanskim načelima ne samo da nije nemoguć i nesavremen nego da naprotiv svaki život koji. nije kršćanski, prazan je, promašen i nesavremen. Orlica će uzornim vršenjem svojih kućnih dužnosti biti na ugled svima i tako primjerom pokazati da je porodica temeljna stanica u narodnom životu i da su oni narodi zdravi u kojima se dobro odgajaju djeca koji jednom riječju imaju zdrave porodice. Orlice se po uzoru svete Ivane odijevaju čedno i poput svoje svete zaštitnice posvuda naglašuju socijalnu funkciju nošnje i stavljaju svoje sile na raspolaganje apostolatu čedne nošnje. Orlica ljubi svoju domovinu, jer Bog našu domovinu ljubi i jer nam osim toga zapovijeda da ljubimo domovinu. Orlica koja često kao i Ivana, mora da djeluje u javnosti, smatra da je često pa i dnevno primanje svete Pričesti jedno od najmoćnijih sredstava da se očuva čistom i da napreduje u kreposti unatoč blatnoga poganstva koje je okružuje. SVAKA ORLICA TREBA IZ DANA U DAN DA POSTAJE SVE SLIČNIJA ISUSU. † Dr. Ivan MERZ, «Čist život korist zdravlju», Nedjelja, Zagreb, svibnja 1938., br. 5 str.6
Čist život korist zdravlju
(Iz knjige »Ti i ona«). Imade bezvjeraca koji tvrde, da čovjek ne može čisto živjeti, jer je takav život štetan po duševno i tjelesno zdravlje. Znanost je potpuno pobila ovo mišljenje. Znanost kod normalnog čovjeka ne ustanovljuje nikakvu spolnu potrebu, kao što je n. pr. potreba za čovjeka da jede, pije, bez čega bi tjelesno stradao. Znanost tek ustanovljuje spolnu sposobnost, koja se pokorava odlukama volje. Dr. Pavao Goy iznio je ovu podjelu i tvrdi, da se kod »normalna čovjeka život u potpunoj čistoći slaže s potpunim zdravljem duše i tijela«. Cijeli niz drugih stručnjaka, osobito psiholozi i neurolozi isto tvrde. Dr. Dubois, profesor neuropatologije u Bernu veli: »Primjer svećenika dostojnih toga imena pokazuje, da čistoća nema one pogibelji (koje se bojimo). Imade više neurasteničara među onima, koji puštaju slobodne uzde svojoj sjetilnosti, nego li među onima, koji iz moralnih altruističkih razloga znadu, tako dugo dok postoje ovi povodi, izbjeći jarmu životinjskog nagona«. Skupština za zdravstvenu i moralnu profilaksu, kod koje je sudjelovalo 250 liječnika i učenjaka iz cijeloga svijeta, a bila je u Bruxellesu god. 1912., stvorila je jednoglasno ovaj zaključak: »Mušku omladinu valja poučavati, da čistoća i suzdržljivost ne samo da ne škode, već da s čisto liječnička i zdravstvenog gledišta najvećma valja preporučiti ove kreposti«. (Verhelst, Morale, 155-156). A Pariška Liječnička Akademija stvorila je 3. aprila 1917. slijedeću rezoluciju: »Potrebno je poučiti mladiće, da je čistoća ne samo moguća, već i zdrava i valja je preporučiti«. (Dr. Pastau: La Préparation au Mariage, Spes, str. 16). Doktor je Good govorio mladićima: »Zaklinjem Vas, nađite mi u cijeloj povijesti medicine, kod svih naroda, samo jednu bolest, razumijte, samo jednu, koju bi mogla prouzročiti seksualna uzdržljivost…; nema je; a 50 najglavnijih liječnika New-Yorka jednoglasno je potvrdilo, da je čistoća za obadva spola najbolji preduvjet za fizički i duševni i moralni život«. (F. I. Radić: Pošast putenosti i uzgoj čistoće, 1926 str. 49.) Svi profesori na Liječničkom fakultetu sveučilišta u Kristijaniji dali su prije nekoliko godina ovu izjavu: »Tvrdnja, da bi čist život bio štetan po zdravlje, ne oslaja se, kako su to jednoglasno ustanovila sva iskustva, na nikavom temelju. Nikada nijesmo saznali ni za jedan slučaj bilo kakve štete, koja bi dolazila od čistog i ćudorednog života«. (P. Bureau, Indiscipline des moeurs, 1924., str. 300-301). A glasoviti švedski profesor Ribbing napisao je ove riječi: »Povjerili su mi se mnogi tjelesno i duševno zdravi đaci. Predbacili su mi, što nijesam dovoljno naglasio, s kakom se lakoćom porivi sjetila mogu svladati«. (Ibid. str. 297). Sir Lionel Beale, profesor na londonskoj kralj gimnaziji, kaže pod kojim je uvjetima posve lako svladati spolni nagon: »Uopće nije teško živjeti u djevičanstvu pod uvjetom, da je ovo tek tjelesni izražaj stanovitog duševnog raspoloženja… Čistoća u sebi ne uključuje samospolnu suzdržljivost, već također čistoću osjećaja, energiju, što je daju jaka načela«, (Ibid., str. 296). A koja moralna i duševna korist od čista života? Evo što o tome veli poznati profesor Mantegazza: »Svi ljudi, a poglavito mladići, mogu se uvjeriti o neposrednoj koristi čista života. Pamćenje je hitro i stalno, misao živa i plodna, volja energična, a značaj postaje tako snažan, da to razbludnici uopće no mogu ni pojmiti; kroz nijedne naočale ne vidimo našu okolinu u tako nebeskim bojama kao upravo kroz naočale čistoće, koja svojim, zrakama obasjava i najmanje predmete svemira i nosi nas u najčistiju radost jedne stalne sreće u kojoj nema ni sjene, ni kraja«. Ovi se zadnji reci bez dvojbe čine mnogome čitaocu idilički, tumači ovu: izjavu P. Bureau, no oni međutim posve odgovaraju životu kakav uistinu jest. Svako od nas se mogao uvjeriti o radost, o srdačnoj radosti, o suncem obasjanom povjerenju krepkih mladića, koji su ostali čisti: u kakvom li je to protuslovlju prema nemirnom opsjednuću i grozničavom uznemirenju njihovih drugova, koji su došli pod vlast sjetilnih tražbina? Nikada se nije mogla ustanoviti niti jedna bolest, koja bi došla od suzdržljivosti; a tko ne poznaje sve one strahovite bolesti, koje proizviru iz neurednog života« (Ibid. 301-302). Prema tome savremena znanost tek potvrđuje, što je sam Bog objavio. Knjiga Mudrosti ovo govori: »Kako li je divan čist naraštaj u sjajnosti svojoj, jer je u cijeni i kod Boga i kod ljudi. Kada je prisutan, svatko se povodi za njim, a svatko žali kad je otišao. Zauvijek je okrunjen, slavi slavlje, nakon što je izvojštio ucjenu pobjede u neokaljanim bojevima«. (Sap. IV, 1-3.) A sveti nas Pavao ovako opominje, da budemo čisti: »No tijelo nije za bludnost, nego za Gospodina, i Gospodin za tijelo... Ili ne znate, da je tijelo vaše hram Duha Svetoga, koji je u Vama, kojega imate od Boga i niste svoji«. (I. Kor. VI.) † Dr. I. Merz (Bez naslova)
Najbolje rješenje svih problema katoličkog života i Katoličke Akcije leži u iskrenoj crkvenosti. Tko okrene tim putom, on je našao Arhimedovu točku. Na tom terenu treba tražiti izlaz iz labirinta naše nesloge, naših sporova, naše konfuzije. Tko se potpuno uživi u crkveni duh i u crkveno osjećanje, on će iz sebe dati savršena katoličkog čovjeka i vođu. Bude li u nama crkvenosti, naći ćemo brzo svoj put. Postaćemo sposobni za djela Božja. Što među nama bude više Merza, više će u nama biti i katoličke mudrosti, i katoličke sloge, i katoličkih uspjeha. S te strane Dr. Merz najviše kaže hrvatskim katolicima. S te je strane on i danas, na 10-godišnjicu svoje smrti, isto onako aktuelan, kako je bio i prije deset godina, dok je bio živ i dok je ležao na odru. S njegove svijetle, vjerničke, asketske i svetačke pojave pada puno svijetla i na naše današnje katoličke putove!
MERZOV DAN.
- U Zagrebu bit će u nedjelju 1. svibnja, kojega dana će biti velika priredba u Zagrebačkom Zboru.
ZBORNA DEKLAMACIJA
- Kod V. K. B.-a može se dobiti zborna deklamacija »Oče naš«, koja je vrlo zgodna za akademiju. Isto tako može se dobiti za Merzove priredbe kratki dječji scenski prikaz. U novoj »Križarskoj straži« za siječanj izišla je prikladna seljačka zborna deklamacija za Papinski dan. Svaka zborna deklamacija stoji 2. - din.
DR. MERZ, SIROMAH I »KATOLIČKI TJEDNIK«.
Pripovijeda Don Ante Radić: »U tramvaju smo sreli jednoga iznakaženog prosjaka, od kojega je svatko odvraćao oči, jer nitko nije mogao da gleda bol i stradanje ovoga jadnog čovjeka. Merz je odmah pristupio k njemu, obilato ga nadario i započeo s njim razgovor. Vanredno se se je razveselio, kad je vidio, da je taj, prosjak dobar katolik i da s isprošenim novcem kupuje »Katolički Tjednik«. Očinski ga je putio, da ide što češće k Stolu Gospodnjem i zvao ga sebi u stan. Brojni ljudi u prekrcatom tramvaju morali su se diviti ovom razgovoru dviju pravih kršćanskih duša, punom istinske ljubavi prema bližnjemu. Ovo je tak jedna .sličica, kojih bi se moglo navesti na stotine.« Dr. D. Kniewald: »Dr. Ivan Merz«. str. 240 «Merzov dan», Nedjelja, Zagreb, 1. svibnja 1938., br. 18
MERZOV DAN
U nedjelju 8. svibnja će svi Križari po svim hrvatskim krajevima u spomen 10 godišnjice pok. dr. Ivana .Merza pristupiti sv. Pričesti. Pričest namijeniti za ispunjenje Merzovih ideala za preporod hrvatskog naroda. Društva koja ne mogu prirediti spomen-priredbu, neka održe taj ili koji drugi dan predavanje o pok. dr. Merzu za uzvanike i naše članove U nedjelju 8. svibnja u .30 sati po podne posjetit će zagrebački križari grob pok. dr. Merza. Sastanak točno u .30 sati na Mirogoju i to članstvo i avantgarda bez Malih Križara. Iza oga ide se na hodnu vježbu, koja je odložena od 1. V. na 8. V.
PRIPREME ZA ZBOR U ZAGREBU.
U nedjelju 15. svibnja, biti će veliki spomen-zbor u Zagrebu povodom obljetnice smrti dr. Merza i povodom posvete zastave Akademskog Križarskog Bratstva »Mahnić«. U jutro u 8 sati sastaju se svi Križari kod oo. Salezijanaca (Vlaška 38, iza VKB) a zatim se odatle ide u stolnu crkvu, gdje je u 9 sati sv. misa, koju služi preuzv. dr. Alojzije Stepinac. Iza toga u 11 sati je u Zagrebačkom zboru križarski Zbor, na kom nastupaju zagrebački Križari, Križari iz Sv. Nedjelje, zatim Križarice, Glazba, a govorit će Ratimir Perše i dr. I. Protulipac. Na ovu priredbu dolaze i Križari iz okolnih mjesta. Upozoruju se da se posluže običnom nedjeljnom izletničkom kartom. Ako su iz daljih mjesta neka kupe cijelu kartu do Zagreba, a ujedno na stanici neka traže legitimaciju za križarsku skupštinu u Zagrebu K. 13. Ta legitimacija stoji 2 din. Kada se dođe u Zagreb ne preda se karta, nego se legitimacija potvrdi u V. K. B.- u pa se sa tom legitimacijom željeznice i uz križarsku legitimaciju s fotografijom može vratiti sa starom kartom besplatno natrag. Dušan ŽANKO, «Duša Dr. Ivana Merza», Život, Zagreb, 19/1938., br. 5, str. 245-273
Duša Dra Ivana Merza
»Nonne cor nostrum ardens erat in nobis dum loqueretur in via? Nije li gorjelo srce naše u nama, kad nam je govorio putem?« Luka, 24. 32.
I. TAJNA DRA IVANA MERZA
Suđeno je za neke ljude, da nikada ime njihovo ne silazi s poprišta duhovne borbe čovječanstva. Pojave se najednom kao neki poslenici višega svijeta i uđu u službu ovoga svijeta ne suzujući svoje polje rada, najmanje misleći na sebe, čudaci, često puta žrtvovani za spasenje drugih, živeći - pro mundi vita - a ne misleći na uspjeh i ne računajući na snagu svoje riječi i svoga srca nego samo na slavu Ideje. Kao vijesnici nijeme Providnosti, kao oblici nevidljive ljubavi umiješaju se među ljude i njihova budnost ide pred svima, njihova mudrost uznemiruje sve, njihova moć ispunja svačiju nemoć, a često puta njihova nemoć krije u sebi strahovite slutnje budućih golemih i jedinstvenih događaja. Ime se Ivana Merza može već danas sigurno ubrojiti među imena onih, koji se ne će izbrisati ni na nebu ni na zemlji. Dok je živio kao mlad profesor, pače kao akademičar, splela se oko njega čudesna mreža protivnosti. Kao da je stigao iz neke začarane zemlje lijep i naivan vitez, koga nitko nije ni poznavao, pa počeo živjeti u ovoj zemlji: ništa drugo nego živjeti.[1] Ali taj jednostavni, nenametljivi život počeo sve više upadati u oči: štogod se on više skrivao, postajao je zamjetljiviji; štogod je više šutio, više se o njemu govorilo; štogod mu je riječ bila pametnija, mirnija i ljubaznija, rasplamsavala se oko nje vatra srdžbe, bijesa i nemira, dok jednoga dana - o, kako se dobro sjećam toga dana - nije sudbina svih privatnih katoličkih naprezanja bila stavljena na kocku preko njegove ličnosti. Deset godina poslije njegove smrti ime njegovo poprima istu svježinu kao i u danima najviše popularnosti za života. Kad Ivan Merz ne bi bio, faktično, nego samo profesor, pisac i organizator, Hrvatska bi ga se bez sumnje još sjećala i častila ga, ali ne sa ovom posebnom nijansom štovanja, na koje nemaju prava heroji analize, pera i organizacije i koje mogu očekivati samo oni, koji su udarili svoj stan u redu ljubavi.
Dr. Merz nije ušao u svijet svojih suvremenika ni dramatskom borbom obraćenja kao Claudel ili Papini; ni čudesnim i iznenadnim bljeskom milosti, koja je kao Savlu pad s konja diktirala Psichari-u potresni »Voyage du Centurion«; ni stravičnim protestima i vikom na sve trulo oko sebe, čak i na kršćane, kojom vikom su Leon Bloy i Charles Peguy[2] izazvali prave građanske ratove prvih mozgova francuske inteligencije; ni veličanstvenim stihom i dubinama svojih knjiga, kojima je na primjer anglikanac Neumann zabezeknuo čitavi svoj otok dokazujući svoj korak prema Rimu. Ništa od svega toga. Merz je čovjek bez velikih gesta. On pače ne voli geste i ne izražava se kroz literaturu. Sav se golemi Božji i njegov vlastiti udio u izgradnji i razvoju njegove duše skrio u intimne stranice njegova dnevnika. Sve štogod se u njemu dogodilo, dogodilo se iza vrata. On nije bio trublja Božje borbe sa čovjekom. Ljudima nije bilo dano pratiti rast i nutarnju spiralu njegova uspona, čak i najbliži su zinuli, kad su se rastvorile tajne njegovih dnevnika. A ipak se usjekao kao klin u duše svojih suvremenika. Postao je razmeđa duhova, ali ne više kao biskup Mahnić razmeđa liberalnih i katoličkih duhova nego razmeđa dvaju mentaliteta unutar organiziranih katolika. Stoga razloga njegova popularnost u širim laičkim krugovima i nije velika, ali je to veća među »organiziranima« i čini se, da joj ne će biti konca, jer Ivan Merz je bio toliki signum contradictionis, a danas je toliko svijetlo, da ga samo Božja ruka može ugasiti i nitko više. Čime je dakle ovaj mladi čovjek postao razbojištem i teškom kušnjom za mnoge u Hrvatskoj? Čime se izdiglo njegovo ime među neizbrisiva imena? Zašto je još za života bio i neizrecivo štovan i nevjerojatno proganjan i prezren? Zašto je baš preko njega najponiznijega i najskrivenijega janjeta Božjega pukla sva slabost ljudska na dvoje i kao neki perpetuum mobile dočekala u punoj ratnoj spremi i prvi decenij njegove smrti? Makar kako paradoksalno to zvuči, Ivan Merz je postao čak simbol izvjesne duhovne orijentacije i kamen međaš hrvatskoga katolicizma zato, jer je izrekao nekoliko starih, u svim kodeksima, svim dogmatikama i svim crkvenim historijama formuliranih principa o Crkvi, o Papi, o biskupima i o svećenicima i o njihovu odnosu prema katoličkom svijetu ili bolje o odnosu katoličkoga svijeta prema njima; jer je bez ikakovih pretenzija ličnoga vodstva do djetinjske naivnosti čist od svih racionalističko-političkih aspekata na sve »momente situacije«, izrekao - zapravo ponovio, verbalno ponovio, doslovno prepisao nekoliko misli sv. Oca o politiziranom katolicizmu i o crkvenom katolicizmu; jer je o problemu akcije u odnosu sa kontemplacijom mislio poput sv. Tome Akvinskoga, Tome Kempence i svih učitelja duhovnoga života. Danas, deset godina poslije Merza, sve te ideje imaju kod nas, barem teoretski puno građansko pravo i nitko živ se ne bi usudio pomisliti, da javno kaže nešto protiv njih, naprotiv one su toliko same po sebi jasne, stare i jednostavne, da skoro i ne iznenađuju. A ipak baš preko njih Ivan Merz postaje signum temporis. Čini mi se, da moram opet naglasiti, da sve te ideje o Crkvi, Papinstvu, depolitiziranoj Katoličkoj Akciji i kontemplaciji kao bitnom preduvjetu akcije nije Dr. Merz formulirao u debelim svescima teološko-filozofske erudicije poput Goyaua i Sertillangesa, ni u ruhu blještavih eseja poput Lipperta ili Pierre Charle-a, ni u fascinantnom umjetničkom izrazu poput Chestertona ili Papinija, drugim riječima on se nije nametnuo, nije bio zapažen - kako se to u književnom svijetu kaže - ni po čemu oko ideje, nego samom, golom čistom idejom kao takovom. Pače, (već ću se tokom ovoga članka pobrinuti da ne budem krivo shvaćen) Merz je pri tom bio toliko doktrinaran, suh, neoriginalan, u neku ruku, kao što ono veli Bremond za Neumanna: »bez žarkog plamena zanosne, sladunjave riječi, bez truna afekta i lične groznice«, da je baš ta činjenica od presudne važnosti za prosuđivanje Merčeva ideološkoga udara i uspjeha u našoj poslijeratnoj »organiziranoj« sredini, a još više za prosuđivanje njegove lične visine nutarnjega karaktera i apsolutne sljubljenosti sa istinama katolicizma. Jer istine katolicizma predstavljaju najelementarniju jednostavnost i milinu kao i najstrašniju problematiku. Radi se o duši, koja im pristupa i sa kakovim duhom im pristupa. »Što je tko više u sebi ujedinjen i iznutra pojednostavljen, to viša i dublja pitanja bez truda razumije, jer odozgo prima svjetlost da shvaća.« - (Imit. I. 3. 3.) Merz, duh čist, jednostavan i postojan pristupio je istinama kao najodanije dijete majci, sve njene riječi primio u punoj ljubavi i apsolutnom pristajanju, na sve šapnuo Fiat voluntas tua i isto tako prirodno kao kad voda teče ili probija cvijet, sve što je primio i čuo, jednostavno majčinim riječima ponovio dalje svojoj braći, ispočetka i ne sluteći, da ono, što je njemu toliko prirodno i jasno nije i svoj braći prirodno i jasno, da to čitavom svijetu nije prirodno i jasno. Lično sam često slušao iz njegovih usta misao: pa zar je to kakav problem? Pa to su stare vjekovne bitne istine kršćanstva? Zar je to revolucija, ako čovjek danas ponovi ono, što je jučer rekao Papa? - Pa i sam sam pokušao tako govoriti i opazio sam, da mi nešto fali za toliku jednostavnost, da mi riječi (…)[3][4][5][6]
II. ČOVJEK »RIMSKE ORIJENTACIJE«
Jedna od najznačajnijih oznaka u javnom djelovanju Dra Merza jest bez sumnje njegova »rimska orijentacija.« Pod tim mislimo čitavi onaj kompleks misli, studija, duhovnog mentaliteta i akcija u cilju, da se do korijena produbi shvaćanje Crkve u njezinu najbitnijem, najnutrašnjijem, najvitalnijem, čistom, svrhunaravnom, mističkom pojmu, te da iz toga niknu sva ostvarenja lična i socijalna, i naravnoga i nadnaravnoga reda. Nema jače ideje u Merčevu liku od ideje Crkve; Crkve, koja kroz Papinstvo čuva nauku i jedinstvo, te Crkve, koja kroz liturgiju moli i prinosi »žrtvu hvale« Ocu i »pomoću koje - veli Merz - vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnog života Kristova« i kroz koju »svaki katolik postaje velik i univerzalan.« Papinstvo i liturgija, to su krila Merčeve duše, to su bitni karakteristikon čitava njegova bića. »Te ideje nalaze se u njega u takvoj jasnoći i krepčini, kako to samo kod svetaca i to svetaca mistika susrećemo« (o. J. Vrbanek D. I., njegov ispovjednik). Te dvije ideje: crkvena nauka (enciklike) i crkvena molitva (liturgija), imale su u Hrvatskoj jakih branitelja i učenih propagatora, ali Ivan Merz je prvi čovjek, koji ih je svetački pretočio u posljednji svoj živac i iz njih stvorio jedini smisao svoga kratkoga života. Na jednom drugom mjestu sam napisao, da ne znam, »da li je moguće uopće zamisliti religioznu fizionomiju dra Ivana Merza izvan svijetlog kruga, u kojemu zrači ona najdublja, mistička ideja o Crkvi. On je tako organski, duhovno nosio Crkvu u svome biću, da joj se osjećao živom česti, kao što je ruka ili noga čest jednoga organizma, koji se zove čovjek. Sva njegova duša, to je bila ljubav za Crkvu, ljubav u Crkvi. Od svih, koji su došli k njemu, da makar nikodemski nešto čuju i vide, u bezbroj varijacija je tražio, da se prenesu u misterij Crkve. Svu snagu razuma i svu snagu vjere je upotrebljavao i u pomoć im slao najnježniju ljubav, da njome kao sigurnom pomoćnicom uzmogne posvijetliti duši i naučiti je, što je to uistinu Crkva. On se toliko intelektualno i duhovno kretao u svemu, što se odnosilo na Crkvu i na jedinstvo s Crkvom, da je svatko, tko se ikada sastao s njime živo osjetio, ako ništa drugo, a ono bezuvjetno, da je taj čovjek apostol nekoga uzvišenoga, ljupkoga, neizrecivo privlačivoga, skoro bih rekao, novoga poimanja Crkve, poimanja, koje se u suhoći modernih srdaca i u magli modernističkih zabluda nekud zamelo i posve izgubilo. Njegov je govor o Crkvi bio nov, sasvim nov našim ušima.[7] Nije to bila samo nauka, enciklička nauka, koja se trebala saznati (još manje apologetsko-juridička) nego život, kojim je trebalo lično i iskreno živjeti. A taj je život bio također nov, neizrecivo privlačiv, veličanstven, univerzalan, jedini objektivan, liturgijski.«[8] Dvije godine poslije njegove smrti napisao sam: »On je bio čisti katolik. Katolik s Papom i za Papu; katolik kojemu u duši žive sve svete knjige, svi crkveni oci, svi koncili, sve dogme, sve enciklike, sva liturgija, sva svetohraništa, sve zapovijedi, svi katekizmi, svi biskupi, svi svećenici, svi siromasi, svi redovnici ovoga svijeta. - On je živio u Crkvi, u Kristu, - u duhovnoj Crkvi, u vidljivoj Crkvi, u Kristovu Tijelu, u Kristovu Duhu, u Kristu, koji je čovjek i Bog ujedno.«[9] Bilo bi vrlo zanimivo znati, kako je Dr. Merz kao mlad svjetovnjak, prepušten skoro samome sebi, po studiju i prvotnoj sklonosti usmjeren prema literaturi i umjetnosti, izrastao i odgojen u naravno-etičkom obiteljskom milieu i liberalnoj atmosferi modernoga života, kako je došao do najintimnije nadnaravne sljubljenosti sa Crkvom i rimskim Papom. Da li ga je privukla ideja živoga Krista u vidljivoj glavi kao Ernesta Psichari-a; ili njezin veličanstveni exterieure kao Chateaubrianda i Brunetière-a, ili savršeno intelektualno jedinstvo i dosljednost u principima; ili studij problema infalibiliteta; ili sakramenti, kojih nema bez Crkve, a bez kojih se čovjek ne spasava i ne posvećuje; ili konačno veličanstvena doktrina sv. Pavla o mističnom tijelu Kristovu, kojemu smo svi živi udovi,[10] ili onaj duboki socijalni karakter Crkve, koji veže sva tri njena carstva u universalno bratstvo krštenih duša - communio sanctorum? Teško je znati, kroz koji je od ovih portala unišla duša njegova duboko u svetište. Ali po svemu se čini, da je Pariz izvršio na njega u tom smislu najdublji utjecaj, da je baš kroz francusku katoličko-konvertitsku literaturu osjetio svu realnost Kristove prisutnosti u rimskoj Crkvi. Sa dušom, kakvom je Ivan došao u Pariz 1920. proći kroz čudo katoličkoga srca moderne Francuske pišući disertaciju i listajući stranicu po stranicu od Chateaubrianda do Hello-a, tragajući isključivo za najintimnijim aspektom Crkve, za liturgijskim duhom, to znači proći jedinstveno krštenje vodom ljepote. Kroz francusku religioznu poeziju vođen za ruku od de Maistre-a, Huysmansa i Claudela Merz se smrtno zaljubio u kolektivnoga Krista i ne samo naučio nego lično doživio njegovu realnu prisutnost u Crkvi i svemu crkvenomu, naravno umjetnički doživio kroz intuiciju Leona Bloy-a i Paul Claudela, znanstveno doživio kroz misli Emila Baumanna, Louise Bertranda i Péguy-a, te nadnaravno doživio kroz psalme i liturgijsku molitvu Mise, o kojoj ga je snažno poučio slavni Don Guéranger. Osim toga baš u Francuskoj se o Papin autoritet nasukao i Sillon i Action Française. Merz je stigao u Pariz, kad se još nije stišala bura iza osude Sillona, a taman se spremala osuda Action Française. U Francuskoj se tada najviše debatiralo o Papinoj osudi i o problemu poslušnosti i to se našega Ivana moralo duboko dojmiti i definitivno u njemu kristalizirati apsolutnu i djetinju poslušnost sv. Ocu Papi. [11] Prije Pariza se kod Ivana ne javlja ideja Crkve, osim tu i tamo u ratnom dnevniku (»Vratimo se Crkvi!« Str. 92.) i usput kao na pr.: »Neka nam pomogne dragi Isus, da svladamo sotonu u samome sebi i da ljubimo našega Stvoritelja i našeg bližnjega, pa da tako uzmognemo proslaviti i proširiti svetu Crkvu.«[12] Samo na jednom mjestu iznenađuje njegovo duboko distingviranje mentaliteta u katoličkim redovima: »Jednoj je (struji) Crkva alfa i omega, a druga hoće da kršć. načela prožmu javni život, jer su ona najbolja garancija, da će on cvasti.«[13] a još više jedna sitna iskrica, koju je zabilježio kao maturant: »Jučer sam bio s roditeljima na jednoj zabavi. Bilo je dosta veselo, no kad sam se vratio, sjetio sam se, da je korizma i da se ne smiju pohađati zabave. Treba priznati duhovni autoritet, jer bez autoriteta nema sloge.«[14] Duhovni autoritet, to je ona magična sila, koja će od mladoga doktora filozofije i profesora francuske literature od 1922. do 1928. učiniti najodanije svrhunaravno dijete katoličke Crkve. Bilo kako bilo, specifična nota, koja dominira njegovim šest-godišnjim zagrebačkim djelovanjem jest Crkva, i to u spektru Rima, samo Rima i opet Rima. Drugim riječima: »Jedan je grad u središtu svemira i on tvori njegovo jedinstvo. Ljubav je ista riječ kao i Roma. Govorimo dublje: Krist je glava čitavoga čovječanstva.«[15] Merz će postati apostol ideje spasenja i jedinstva kroz Krista, koji živi ne samo u Euharistiji, nego i u svakoj vjerskoj i intelektualnoj zamisli Bijeloga Oca u Rimu. Obuhvatit će Crkvu i kroz teološku vjeru i kroz teološku ljubav, i kroz teološku nauku. Shvatit će od kolike je presudne važnosti u hrvatskom katolicizmu ideja rimske Crkve i rimskoga Pape i ne će više imati mira ni odmora, dok sav ne izgori za tu ideju. »Treba nastojati, da u našem katoličkom pokretu veza s Crkvom bude što jača, da uz sposobnost i svijest vođa bude u njih i heroizam poniznosti i pokoravanja.[16] Heroizam poniznosti i pokoravanja. Treba zapamtiti ovu riječ! U njoj kao da se krije ključ svega zla, koje bije katoličke redove u svim biskupijama hrvatske zemlje. Za one, koji ne shvaćaju razloge »izravne ovisnosti od crkvenoga autoriteta« i smisao akcije, za čije je različne oblike »potrebno da nađu u crkvenoj hijerarhiji svoje disciplinatorno središte,« kod i najmanje intervencije Crkve, poslušnost može biti nešto herojsko. To su jedinstvene prigode da se iskuša ljubav, i nema ih svaki dan. »Kaže se, da treba trpjeti, pisao je P. Clérissac, nesamo za Crkvu, nego i od Crkve. Ako ima istine u ovoj riječi, to je, da mi katkada osjećamo potrebu, da se s nama postupa jače, da nas drže u sjeni, šutnji i svim prividnim nemilostima…«[17] Da li Merz misli na servilnu i pasivnu poslušnost, koja sa tražila od mnogih i u više slučajeva? Nipošto, nego poslušnost svrhunaravna, t. j. sinovska prema vidljivoj glavi Tijela Kristova i inteligentna, onom inteligencijom, koju daje vjera: »Jedna je od bitnih karakteristika svakog rimskog katolika, da ljubi sv. Oca Papu i da sve svoje misli i sva svoja djela ravna prema odredbama i željama njegovim. Rimski je Papa vidljivi Krist među ljudima, zaručnik sveopće Crkve. U uzburkanom moru zabluda i strasti, koje tresu čovječanstvom - poglavito danas - Petrova je Stolica, »sidro nade i luka spasa« (Benedikt XV.), za koju se valja uhvatiti i u kojoj moramo naći zaklonište, ako ne želimo i mi da nastradamo. Štovanje svete Stolice osobito je važno za Hrvate katolike i to s više razloga: mi se nalazimo na granici Istoka i u neposrednom doticaju s ljudima i idejama, koji ni malo ne poštuju rimsku Stolicu. Osim toga u hrvatskom narodu nije nastradao samo princip svake vlasti, već je u širokim slojevima nastala upravo neka mržnja na sve predstavnike crkvenog autoriteta. I same je krugove dobrih katolika zahvatila ta zaraza i nije rijetka stvar, da se na nezgodan način kritikuju naši crkveni učitelji. A otpad jednoga dijela svećenstva od Crkve najbolji je dokaz, kako je hrvatski narod duboko pao u tome pogledu.«[18] Time Merz podcrtava ljubav i štovanje, a u tom slučaju ne treba nikakova heroizma. Ako se ljubi Crkva, ljubi se i Papa, nesamo apsolutno i inefikasno nego praktično kao živa slika Kristova usred nas. Danas mi se upravo neshvatljiva čini ona užasna borba, koja se bila 1926. i 1927. razmahala oko ovih jednostavnih istina. Sjećam se onih dana, u kojima se svaki put, kada bi Merz donio među nas novi citat o temi poslušnosti, razvila mala svečanost otkrića Amerike. Jednoga dana je donio ovu misao Pija X.: »Kad se ljubi Papa, ne zaustavlja se na diskusiji o onom, što on savjetuje ili traži, u ispitivanju, dokle sigurno ide dužnost poslušnosti i određivanju granica ove obligacije. Kad se ljubi Papa, ne predbacuje se, da nije govorio dosta jasno; ne stavlja se u sumnju njegove naredbe pod lakom zaštitom da ne treba slušati, jer ne dolaze direktno od njega nego od njegove okoline…« Koliko radosti! Kao da je Pijo X. imao viziju naših borba i naše patnje. Ovaj čas mi nije prezentno, da li je baš tu misao negdje objelodanio, ali kasnije sam je našao kod H. Bruna.[19] Kao motto svojoj stalnoj rubrici u listu »Za Vjeru i Dom« pod natpisom »Vječni Rim« Ivan je i opet prenio Pija X. »A koliko ga valja ljubiti, Papu? »Ne riječima niti jezikom, već djelom i istinom«, (I. Iv. 3, 18). Kada se ljubi jedna osoba, to se u svemu nastoji prilagoditi njenim mislima, izvršiti njena htijenja, protumačiti njene želje. Ako želimo dokazati našu ljubav prema Papi, potrebno je slušati ga.«[20] Merz je prozreo svu opasnost, koja proizlazi iz političkog naturalizma. Njemu je Crkva objekt teološke vjere, nadnaravna realnost, a ne naravna realnost, stoga je sve znanje upotrebio, da dokaže opasnost, koja je vrlo ozbiljno ugrožavala akciju mnogih katolika. »Služiti se kao najvišim praktičnim pravilom prosuđivanja stvari, - pa i onih, u koje je angažirana religija i duhovno - kroz nacionalni interes; zatvoriti se u politički empirizam ne vodeći računa o bitnoj subordinaciji političkoga dobra kao takvoga Bogu i Kristu i Crkvi Kristovoj, zar to nije opasno?«[21] Često puta mi je znao reći: »Radi se o Papinoj odredbi, a Papa ne može odrediti nešto, čime bi se žrtvovala istina. Dakle radi se na koncu konca samo o tome, da ljudi žrtvuju zabludu.« Nije ovdje mjesto, da se analiziraju sve te veće i manje zablude i opasnosti, na koje je upozoravao Merz. Tu se radi o nečem suptilnijem nego što je greška doktrinalnoga reda, radi se o duhu. I kad je prividno sve u redu, može biti nered u duhu. Stoga je Merz energijom, koja nije klonula nego u smrti, bez obzira, da li će ljudi slušati ili ne će slušati, uvijek izricao Papine istine. A te su istine providencijalnom koincidencijom počele poput gorućih strijela pljuštiti iz Rima sa enciklikom Ubi arcano Dei, koja je izišla pred Božić 1922., taman, iste godine, kad je Dr. Merz došao u Zagreb i smjestio se na nadbiskup. gimnaziji kao profesor. Danas mirne duše mogu za sebe reći, da mi je to bilo pravo čudo promatrati kroz četiri godine toga mladoga profesora, kojemu je, bez truna pretjerivanja, bila prva i glavna briga studij enciklika. Slatku francusku literaturu zamijenile su stroge, klasične izreke, crkvenoga učiteljstva; svu ljepotu romanske poezije teški tomizam Leona XIII., Pija X. i Pija XI. Enciklike, enciklike! Samo su lepršale oko naših ušiju poput lastavica. Lovili smo pogdjekoju kap iz tih čarobnih rimskih vaza i ne dosižući im slatkoće i vrijednosti. A on je samo crpao, crpao, neumorno dan i noć crpao, i cvao od sreće, što su ti zdenci neiscrpivi i prebogati, da se njima može osvježiti čitavi svijet i preporoditi svemir. Magična je bila moć Dr. Merza i samo se njoj ima zahvaliti, da je ta strana i nepoznata riječ našla neku toplinu u našoj duši. Pa eto, i Mahnić govori o enciklikama. Zrak je najednom postao prepun enciklika. Sve se počimalo i svršavalo s njima. I dobri, siromašni radnici i šegrti, i oni su saznali za enciklike i njima je gorjelo srce, dok im je govorio iz njih i po njima. I katolička štampa je najedamput počela citirati. Oči su se privikle na brojne citate iz Motu propria, Ubi arcano Dei, Il fermo preposito, Quas primas, Immortale Dei… Nastala je u historiji hrvatskog katolicizma jedinstvena enciklikološka prepirka i utakmica. Merz prijateteljima dariva enciklike Leona XIII., puni stupce »Života«, »Katoličkoga Lista«, »Nedjelje«, »Mladosti«, »Za vjeru i Dom«, »Katoličkoga Tjednika« citatima i prijevodima. Izdaje knjigu o Katoličkoj Akciji složenu od samih enciklika i t. d. Jedne večeri smo prema dogovoru došli u njegov stan (Starčevićev dom). Bila smo trojica. Sve studenti. Bilo je potajno dogovoreno, da ćemo nas trojica pod vodstvom Ivanovim ulaziti malo dublje u duhovne probleme. Ja sam lično očekivao, da će nam on sam iz svoga iskustva objasniti nešto u smislu efektna poticaja za nutarnji život. Posjedasmo oko njegova velikog pisaćeg stola u uglu sobe, a on svakome dao u ruku tekst enciklike Leona XIII. Immortale Dei. Netko je dobio latinski, a netko francuski tekst. I počeo je tumačenje redak po redak. Teške definicije i distinkcije o crkvenoj i civilnoj vlasti padale su kao maljevi po mladim srcima nepriviknutim ovoj pretvrdoj hrani. Merz je pred sobom imao svoj prijevod, a mi smo ga slijedili po svojim tekstovima, istina teško i hrapavo, ali on je svaku stavku tumačio s toliko žara, da smo bili naprosto svladani uvjerenjem, da o svakoj misli Leonovoj ovisi sudbina svijeta. Ipak mi se čini, da nijesmo dotjerali do kraja. Teško smo svladavali i latinski, i francuski i enciklički jezik. U površnosti, lijenosti i rasutosti oko stotinu poslova nečujno su prestale i naše prve i posljednje lekcije iz enciklika, ali trajno je ostalo ono uvjerenje, duboko i iskreno, da o enciklikama ovisi, da li će Evropa svu ovu barbariju naturalističkoga svijeta i ateističkoga - kapitalističkoga i komunističkog - izbaciti iz misli nesamo u politici nego i u ekonomiji i socijalnom životu i u internacionalnom životu, ali (to naročito vrijedi za katolike), i u domeni intelektualnoga i religioznoga života. Godine 1926. priređivali smo skupa u Hvaru proslavu franjevačkog jubileja. Mene je zapalo predavanje, ali dok sam ga spremao, Merz je stalno insistirao na tome, da glavna ideja predavanja ima biti ljubav prema Papi, biskupima i svećenicima, jer da je to za sv. Franju najznačajnije kao i za moderni svijet, koji je izgubio jedinstvo, jer na vrhu čovječanstva ne priznaje više Papu kao živi auktoritet. Ja sam doduše znao za onu najčišću himnu svrhunaravnoga reda, što ju je sv. Franjo posvetio crkvenom učiteljstvu,[22] ali mi se ipak činilo, u onoj prigodi i za onu publiku, da je ta teza pretvrda i da joj ja lično ne bih mogao udahnuti krvi i zanosa. Stoga sam nekako nastojao, da to zaobiđem. Međutim pol sata zrije nego što sam stupio na onu našu najljupkiju pozornicu hrvatsku, Ivan me pograbio: »Ako ispustiš ono o Crkvi i Papi, onda ću ja nastupiti poslije Tebe i objasnit ću ljudima, da je to za današnje doba najznačajnije.« Nije bilo druge, morao sam nekako improvizirajući realizirati Merčevu želju. Najsretniji dani za Dr. Merza bijahu oni u Rimu prigodom internacionalnog omladinskog hodočašća, pri kojemu su sudjelovali i hrvatski Orlovi. Kad se vratio, napisao je: »Papa! Vidjeli smo njegovu bijelu pojavu, poljubili njegovu svetu ruku i od ljubavi prema vidljivom Kristu bili spremni - milošću Gospodnjom - predati mu neograničeno svu svoju eksistenciju… I kad je sveti Otac u svom govoru dao nama Orlovima smjernice za naš rad, osjetismo svu veličinu i sve značenje Papinstva; shvatismo: ako orlovstvo hoće da ostane na pravoj liniji i da bude ispravan pokret u velikom sklopu svih mogućih pokreta u krilu svete Crkve, mora da bude pokretom Papinskim… Euharistiju i Papu valja dati našem narodu.«[23] Dva dana iza povratka iz Rima susreo sam ga pred nadbiskupskim dvorima. U ruci je držao preveden Papin govor iz posebne audijencije hrvatskih Orlova i nosio ga nadbiskupu. Bio je sav preobražen, drhtao od djetinje sreće i zanosa. Govorio je o tom govoru tolikom vjerom i ljubavlju, sav u plamenu triumfa i blaženstva, da mi se učinio kao najsretnije dijete sa dugo očekivanim darom u rukama. Moram priznati, da sam imao osjećaj nekog grandioznog historijskog događaja. Kao da se neka Magna charta hrvatskoga katolicizma pojavila u njegovoj ruci, tako smo počeli drhtati i on i ja. I kad je on zamakao u dvor, ja sam se žurio po ulicama onako uznemireno, kao kad se uistinu nešto veliko dogodi. I tko da zaboravi taj susret. Radost ovoga svetog čovjeka se razlila mojim srcem i meni se činilo, da bi trebala zazvoniti sva zvona i zavioriti sve zastave. Mogu danas reći, da sam jedanput u životu vidio božanski sretna čovjeka.[24] U životu organiziranih katolika svakako je najveći kamen kušnje bila poznata nadopuna i prerada »Zlatne knjige«, koju je objasnio sam Merz u Predgovoru:[25] »S time je u vezi zanosna ljubav mladih prema svetoj Crkvi, Isusovoj neokaljanoj zaručnici, te njenim biskupima i svećenicima. Oni su se uvjerili, da svećenika zapada prva i najvažnija uloga u širenju kraljevstva Božjega… Ovo izdanje Zlatne knjige išlo je upravo za tim, da svećeniku vrati ono dostojanstveno mjesto, koje zapada Isusova učenika.«[26] Dakle trebalo je svećeniku »vratiti dostojanstveno mjesto«, jer se više ne radi o svećeniku - političaru, o svećeniku - ekonomskom stručnjaku, o svećeniku - više ili manje izobrazbe, o svećeniku - prosvjetnom organizatoru, zborovođi i sl. nego o »Isusovu učeniku«, o službeniku Božjem, koji je postavljen na čelo svoje braće poradi duša, poradi duhovnih i vječnih interesa, poradi Crkve, u koje je dušobrižničkoj službi kao duhovnik. Kao takav on više nije i ne može biti »opasan«, ne može »zakulisno minirati«, ne može praviti nikakove »političke frakcije« ili imati »vlastite interese«, vlastiti položaj, svoju dušobrižničku funkciju, svoga biskupa, (koji ga je jedini postavio i koji ga jedini može ukloniti) kao i uopće ideju Crkve, u koje je funkciji. Ivan Merz se ne plaši, on čak u doba, kada još mnogo toga nije bilo jasno, ni primljeno, kada je bilo poradi nedozrelih prilika i općeg mentaliteta, te ljudskih slabosti, u neku ruku i opasno podcrtavati neke stvari, on ide do kraja i ne preza ni pred izvjesnim prividnim apsurdima. On je sam iz starih spisa Pija X. i kardinala Merry del Vala iz 1903. i 1904. izvukao i vlastitom rukom preveo i dao u štampu 1925. g. pod natpisom »Biskup je potpuni gospodar katoličkih društava svoje biskupije« i ove misli: »Bolje je, da se jedno djelo, organizacija, akcija, ne učini, nego li da se učini mimo ili protiv biskupa. (Podcrtao Merz) »Ako se poduzimlju same po sebi lijepe i dobre stvari, ali ako ih ne odobrava vlastiti pastir (biskup), nije to gorljivost hvale vrijedna, niti je to iskrena pobožnost.« (Podcrtao Merz)[27] U čitavom ovom poslu, o kojem bi se mogle ispisati knjige, Merz ispunja bitno duhovno djelo. On teži samo za tim, da duhovno kršćanstvo siđe u vremenito - organizacijsko, pa makar se to i ne smatralo aktualno vjerojatnim. Takav posao je za njega plod vjere. Svrhunaravno on gleda na »volju biskupa« i na svaku akciju kao »djelo pobožnosti«. Merz predpostavlja živu i praktičnu vjeru kod većega broja organiziranih katolika, atmosferu teološki prožetu i spoznaju svih Božjih prava, naročito onih Kristova Namjesnika i biskupa, »koji od neba dobivaju stalešku milost i posebno svijetlo.«[28] Mi smo daleko od ovog ideala. »Ako Bog ne učini čudo i ako eksces beznađa ne dovede ovaj nesretni svijet do momenta poslušnosti, zemaljska kraljevstva će biti za dugo vremena bačena u krvave pocijepanosti.«[29]
Na koncu možemo reći, da Ivan Merz nije išao toliko za »novim« istinama, koliko za novim odnosima prema organizmu katoličkih istina. Jasno je, da je to moralo nužno voditi do sukoba i više ili manje oštrih diferencija sa tradicijom »empiričkoga katolicizma«. To izvire i u skladu je također sa poznatom istinom, da se »kršćanstvo in ordine ideali i kršćanstvo in ordine reali ni u jednoj povjesnoj dobi potpuno ne poklapaju« (»Naši razgledi«, str. 14.) Radilo se o tome, da se stvari metafizičke i svrhunaravne prirode istim duhom i tretiraju, a ne da se nasilno prilagođuju pozitivističko-naravnom shvaćanju i interesima. I među katolicima su se ispremiješale vrijednosti. Današnji čovjek je postao skoro nesposoban pojmovati Crkvu onako, kako to njezino dostojanstvo traži. To naročito vrijedi za one, koji stoje po strani u njezinu bitnom nutarnjem životu, kao i za one, koji u pomanjkanju teološke ljubavi misle, da bi Crkva imala biti sretna, što joj oni služe, namjesto da su oni sretni, što nju mogu slušati i ljubiti.
III. INTELEKTUALNO-KONTEMPLATIVNI KARAKTER MERČEVE AKCIJE
Neki, koji nijesu poznavali Dr. Ivana Merza izbližega, nego možda samo po onom, što je u zadnjoj fazi svoga života pisao i govorio o Papinstvu i Crkvi, posebno o crkvenoj Hijerarhiji i poslušnosti, misle, da je »u njegovim ustima katolička nauka bila tvrda i često puta preuska, a da bi mogla osvojiti i dobro misleće i vjerne inteligente«, kao što se to - ovim citatom - reklo za biskupa Mahnića u Sloveniji, gdje se kritizirala »neživljenjskost in psihološko ozkost njegovega dela in njegovih načela.«[30] Sasvim izolirano uzeti neki članci, pa i njegova knjižica o Kat. Akciji, ostavljaju doduše dojam hladnog i racionalnog postavljanja principa katolicizma više kao neke normativne nauke nego kao životnoga nazora, koji ima u sebi svu istinu, zapravo čar istine, koju svaki čovjek mora lično osvojiti i u sebi oživjeti nesamo kao spoznaju nego i kao najdublji doživljaj svoga bića. Ali oni, koji mogu obuhvatiti ovu veliku dušu u cjelini, naročito oni, kojima je bilo dano izbližega doći pod udar njegove magnetske ličnosti, tima je jasno, da je za njega Crkva živi duhovni organizam i da se on sav sa svim moćima svoga duha integralno ucijepio u nadnaravnost toga organizma, objektivno i subjektivno uronjen u njeno mistično tijelo, tijelo Boga-Čovjeka. Merz kaže: »Svatko, tko sistematski u sebi proživljuje Kristov život, uzvisuje i preporađa svoju dušu i izgrađuje od nje jedan univerzalni tip (jer je Krist univerzalan: uzor svima narodima i svim vjekovima.)«[31] Stoga je potrebno zaći dublje u njegov intelektualni i kontemplativni život, drugim riječima približiti se Merzu lično, pa da se osjeti sva životna i psihološka širina i dubina njegove djelatnosti i njegovih načela. Merz je skroz naskroz tip čovjeka unutarnjega i intelektualnoga života. On se još kao maturant povlači u sebe. Njegov dnevnik je od prvoga početka usmjeren prema unutra, a ne prema vani. On ne registrira toliko vanjske, koliko nutarnje događaje. A unutri se toliko toga događa, uvijek i neprestano, jer se za čovjeka bore dva svijeta za dvije vječnosti. Najprije ljepota, pa bol, pa istina, i čini se uvijek na planu milosti, ulaze i ukorjenjuju se u Merčevu biću. Istina on se toliko ne bori kao što to rade skeptici, cinici i druga čeljad ohola držanja, ne bori se ni sa ljepotom, ni sa boli, ni sa istinom. Velikodušno ih prima, priznaje, ljubi. Odmah živi s njima i postaje pun ljepote, pun boli i pun istine. Bori se samo za jedno: Salus animae suprema lex! I u koliko tome zakonu njegova unutarnjega života nešto smeta, to nesmiljeno odbacuje i herojski prelazi i preko ljepote, ako je senzualna, i preko boli, ako je samo naravnoga reda (izvan misterija Križa) i preko istina, koje treba istom iskapati i ispirati iz mnoštva laži. »Kad je čovjek živ, mora da misli ne vječne stvari i da nalazi sreću u tom razmišljanju… Duševni radnik ne smije, kao (mnogi) danas, da radi samo zbog plate, nego da duševno radi zbog interesa za stvar i mora da sebi stvori duboku filozofijsku podlogu… Vječnost je po svom Sinu čovječjoj naravi izravno donijela vjeru, koja je najdublja filozofijska podloga.«[32] Iz tih par rečenica maturantskoga dnevnika Ivanova razabire se sva nutarnja struktura budućega intelektualca kontemplativnoga tipa: - 1) sreća u razmišljanju. - 2) potreba filozofijske podloge. - 3) sve što dolazi kroz religiju primati a priori. Merz razmišlja uvijek, u svim fazama svoga života: u vojnoj akademiji, na fronti, u Beču, u Parizu, u Zagrebu, u svim situacijama i svim raspoloženjima. To razmišljanje se uvijek tiče najdublje tajne života, u kojoj se stalno kreće njegova misao i srce. Najintimnije iskrice toga razmišljanja, i ne sluteći, da to za tuđe oči piše, ostavio nam je u svojim dnevnicima. Ti će jednoga dana postati biser hrvatske religiozne literature i imat će svoju posebnu misiju. On razmišlja već time što živi, sve njegovo proizlazi iz kontemplacije, koja duh sjedinjuje sa vječnošću i iz studija, koji ga sjedinjuju sa istinama i principima. »Dr. Merz je bio intelektualac, vrlo široke i raznolike erudicije. Načitan i bistar, esteta i literata. Čovjek se upravo čudi njegovoj oštrini suda i zapažanja, osobito u mladim godinama. I kasnije je on izrazita misaona individualnost. A ipak ta filozofska duša prigrljuje čitavom dušom kršćanstvo. Sve do temelja, u čitavom opsegu, i sa najsitnijim dedukcijama. Spontano i sama od sebe. - Za hrvatski katolicizam to je dobitak, koji se ne da dovoljno ocijeniti. Merz je kršćanin-profesor, svetac-umnik. Njegovo je kršćanstvo prorađeno, motivirano, elitno. Kršćanstvo inteligencije, kršćanstvo prosvijetljene vjere, kao u Francuza.«[33]
Što studira Dr. Merz? Za svoje zvanje profesora: francusku i njemačku literaturu. Za svoje zvanje »pomoćnika Crkve«: liturgiju, kršćansku filozofiju, teologiju, enciklike, moderne ćudoredne probleme. I to baš ovim redom. Što dalje, to više napušta literaturu, a ulazi u teologiju i enciklike. Prekratko je vrijeme od šest godina za sve ovo. Ali Merz kao da je slutio tu kratkoću. Žuri se i ne ulazi u filozofijske i teološke probleme zaobilaznim putem, listajući sad ovu ili onu knjigu esejističko-literarnoga stila; on, koji je toliko ljubio umjetnost, silnom snagom volje, kao da ispunja neki strašni tajnoviti poziv, okružuje se sve samim fundamentalkama i sistematski s dana na dan uči i podcrtava teške definicije skolastičke filozofije i Tomine Sume. (Još i sada se u njegovoj prekrasnoj i bogatoj biblioteci[34] vide tragovi solidna rada po djelima kao što su, da spomenem samo neka: Teološka Suma sv. Tome Akvinskoga u francuskom prijevodu: 1. sv. »Dieu«, 2. sv. »La Prudence«, 3. sv. »Les actes humains«, 4. sv. »La vie humaine«. - Reinstadler: Elementa philosophiae scholasticae I. i II. sv.[35] - Donat: Ethica generalis. - Tanquerey: Brevior Synopsis Theologiae Dogmaticae. - Tanquerey: Precis de Théologie Ascétique et Mystique. - Arregui: Summarium Theologiae moralis. - Dom A. Gréa Besson: De l' Eglise et de sa divine constitution. - Denzinger: Enchiridion symbolorum et definitiorum. - Micheletti: Epitome Theologiae Pastoralis. - Saint Thomas D' Aquin: Du Gouvernement royal (du Regimine principium). - Acta Pija X., Leona XIII., Pija XI. - Rimski Breviar u franc. Jeziku. - Biblija u franc. jeziku. - Vie des Saints (mnoštvo svezaka) i t. d. Kadgod se došlo k njemu, moglo ga se naći sa jednim ili drugim tekstom na stolu, jer on ništa i ne poduzima bez konsultovanja ovih tekstova, što se uostalom zapaža u čitavom njegovu publicističkom poslu posljednjih godina, možda čak u tolikoj mjeri, da mu oduzima svaki čar originalnosti. Ništa zato! On je svijestan, da je u njegovo doba organiziranim katolicima u Hrvatskoj najviše trebala čista katolička nauka, principi, filozofsko-teološka i enciklička podloga. Stila i literature je bilo dosta, a pojmovi o Crkvi i autoritetu, o odnosu naravne i nadnaravne akcije, o vlasti i poslušnosti, o katolicima i politici, o Katoličkoj Akciji, o kršćanskom društvenom poretku, o filozofiji perennis, o kršćanskom ćudoređu, o liturgiji - da, pojmovi o svemu tome bijahu zamagleni i ugroženi, djelomično nenačeti, a većinom neproživljeni. Trebalo je poslijeratni probuđeni religiozni zanos omladine nahraniti principima i usmjeriti ga objektivnom cilju: Crkvi naučavajućoj i liturgijskoj, katolicizmu nadnaravnom i euharistijskom. Bez obzira na to, što će od toga njegova brzog publicističkoga rada ostati, što će se jednoga dana moći sabrati i posebno izdati, za ono doba (1924. - 1928.) je on time stvorio jedan divan mentalitet u hrvatskom Orlovstvu, kojemu je kao glavni ideolog udahnuo dušu. Ali još više, Merz je svim praznim frazerima i govorđijama za sva vremena dokumentarno pokazao, da akcija bez studija i bez principa ne vodi ničemu, da Katoličku Akciju moraju voditi intelektualci i da je primarno i bitno »formirati ponizne mislioce, a ne prazne deklamatore.« (Kard. Ach, Ratti)[36] Merz je lično u punini ostvario intelektualni život. Ako ćemo se držati glasovite sheme intelektualnoga života, kako ju je zamislio A. D. Sertillanges,[37] onda u Merzu možemo otkriti pravo intelektualno zvanje; čovjeka, koji nije izoliran, koji pripada svome vremenu; koji savršeno posjeduje kreposti kršćanskoga intelektualca, u prvom redu duh molitve i disciplinu tijela; čovjeka, koji je proveo »organizaciju života« - čuvajući samoću, kooperirajući sa sebi sličnim, kultivirajući sve nužne relacije, čuvajući potrebitu dozu akcije, trajno zadržavajući nutarnji mir i šutnju; koji je idealno znao rasporediti vrijeme i rigorozno se držati programa ništa ne ostavljajući slučaju ili momentanim raspoloženjima;[38] koji je pored stručnog studija, kako smo naveli, nada sve cijenio tomizam i poduzimao u radu herojske žrtve odričući se revija, dnevne štampe, literarne razonode i intelektualne znatiželje, koja zaviruje u stotinu knjiga i leta na sve strane.[39] Osim toga Merz je u Francuskoj naučio organizirati posao i pamćenje sa vanredno bogatom kartotekom, koja će biti trajan dokumenat njegove goleme erudicije, izbora studija, ustrajnosti i strpljivosti. Da ga je izbližega poznavao V. Honnay D. I., pisac grandiozne metodike socijalne formacije modernih katoličkih intelektualca, sigurno bi ga kao rijedak uzor spomenuo u svojoj knjizi.[40] (To je djelo toliko tipično za Merčevu formaciju, da bi ga trebalo provesti ako za išta, a ono zato, da se shvati nutarnja formacija njegova intelektualnoga života.)
Idimo još na dublje. Nepotpun bi to bio pogled na primat duha, kad bi se zapustilo ispitivanje uloge, koju ima kontemplacija u životu Dra Merza i njena superiornost u njegovu aktivnom životu. Stari su znali, da kontemplativni život, gdje čovjek »čezne za gledanjem ljepote Božje« i »pruža mu svoju dušu u žrtvi« vrijedi više nego aktivni život. Merz je dobro proučio nauku sv. Tome o kontemplaciji i ekscerpirao ju je u svojoj knjižici o Katoličkoj Akciji. »Kada, dakle, govorimo o soc. kraljevstvu Isusa Krista, mislimo na takvu organizaciju ljudskoga društva - pojedinaca, roditelja, zvanja, država, međunarodnoga života - u kojoj će Crkva moći da promiče vršenje kreposti, kontemplaciju duše t. j. unutarnje Kraljevstvo Božje. Jer ne smijemo zaboraviti, da je kontemplacija (duboki vjerski život), život duše u neprestanoj zajednici s Bogom, a takav život je najbolji i prema tome sve ljudske djelatnosti, sav ljudski život i sav život prirode imaju za cilj »Kontemplaciju duše«.[41] On je sigurno jedan od onih rijetkih, qui spiritu Dei aguntur. Toliko je u njemu »dovršen red ljubavi«, da mu vanjska aktivnost proizlazi samo iz sjedinjenja s Bogom i da on preko nje nikada nije riskirao »vlastito rasipanje u ritmu materije« (Maritain). Problem akcije je oduvijek bio aktualan u katoličkim redovima, to je eminentan problem uopće u djelovanju kršćanina kao pomoćnika u nadnaravnoj misiji proširenja Kraljevstva Kristova. Naročito je to u Merčevoj organizaciji bilo aktualno, jer je ona istom po Merzu inkorporirana hijerarhijskom apostolatu postala u cjelini sastavni dio pastoralne službe, bez obzira na to, da li je bila u svim čestima na to pripravljena i duhovno sazrela. Stoga je upravo providencijalno, što je u prvom početku Katoličke Akcije u Hrvatskoj, na čelu joj i u srcu stajao ovaj Božji čovjek, koji će uvijek biti memento ljudima organizacije, koji se ponašaju tako, kao da Crkva ne može biti i napredovati bez njihove akcije i koji sve očekuju od svoje osobne djelatnosti, sposobnosti, taktike, veze i popularnosti. Bit će memento po dvije različite stvari, koje ipak idu skupa: po vanjskoj aktivnosti među ljudima i po unutarnjoj aktivnosti oko ličnog usavršavanja. Merčeva vanjska akcija je do najsitnijega detalja izlijev nutarnjega, kontemplativnoga života, jer on živi u ljubavi. Ne rastavlja ljubav prema Bogu od ljubavi prema čovjeku, pa prema tome ni njegova dva oblika života (kontemplativni i aktivni) ne mogu postojati jedan bez drugoga. Drži se sv. Tome: Contemplata aliis tradere, ali uvijek tek kao oruđe u rukama Svemogućega Boga, pred kojim najveći pothvati naše prirodne energije nijesu nego prolazne patvorine. Odatle njegova poniznost, nenametljivost, služenje svima, radost, mir, o, onaj nezaboravni, legendarni Merčev mir i magično unutarnje djelovanje na ljude (»neposredno, nekim kontaktom sa njegovom dušom« Dr. D. Ćepulić). Svecima i velikim religioznim genijima se često događa, da ocrtavajući tip Božjeg apostola, stvore savršeno svoj vlastiti duhovni portret. Takav upravo divan i jedinstven autoportret nam je ostavio i Dr. Merz: »I jer Isus čezne i strepi za svakom pojedinom dušom, jer je ona stvorena za vječno blaženstvo, to se ta čežnja za dušom naših bližnjih prenosi od Isusa na nas i u nama se rađa želja, da stavimo u Isusov naručaj, za koji su one i stvorene, sve te duše. Prvi smo korak učinili time, što smo vlastitu svoju slobodu stavili u službu Isusove volje. Drugi je naš korak osobni saobraćaj s našim drugovima. U svakoj zgodi, posve nehotice, mora iz nas da struji onaj nadnaravni mir, ono počivanje u Bogu, kojega smo mi dionici. Mi ćemo u duši našega bližnjega, koji nije naš pristaša, razmatrati jedan predmet od neizmjerne vrijednosti, koji bi se poput stakla razbio, kad bismo ga nezgodno primili. Budimo zato oprezni; budimo puni milosrđa i strpljivosti s našim protivnicima; u svakom času oni sebi moraju biti svijesni, da mi u njima ljubimo nešto, čega vrijednost oni sami ne poznaju i da smo im spremni pomoći u najneznatnijim kao i u najznatnijim stvarima. Bude li svaki naš s tom ljubavlju saobraćao sa svojim drugovima, to će se stvoriti oko same organizacije kao neki ugođaj, neka misteriozna i miomirisna atmosfera i čim koji od naših drugova stupi u kontakt s jednim od naših članova, imat će taj osjećaj, da se tu radi o jednom velikom svijetu, koji on tek naslućuje, a još ga ne poznaje.«[42] A što se tiče nutarnje akcije posvetio je sav napor svoga uma i svoje volje da spozna Boga i da ga uzljubi, te da učini da ga i drugi uzljube. »Ali još važnije od jedinstva svih u akciji, jest nevidljivo jedinstvo nekih u kontemplaciji, u onoj mudrosti, »s kojom sva dobra dolaze čovjeku i koja ga čine sudionikom prijateljstva Božjega« (Sap. 7.). To je prije svega ono, za čim vapije agonija sadašnjice. Svijet traži svece. Ako mu katolici ne daju ono, što traži, to gore po njih i po sve, on će im se osvetiti i tražiti utjehu kod đavla. Očito Bog hoće nešto novo.«[43] Ivan Merz je nešto novo. »U ljudskim se dušama, piše on, odigrava historija čovječanstva. Sve ono, što mi nazivamo historijom, samo je projekcija svega onoga, što se događa u ljudskim dušama.[44]
IV. ANIMA CANDIDA
»Najednom, bez priprave i bez prijelaza, stoji pred nama dijete - Božji umnik. Pravi mali Izrael, hrvač s Bogom. U najmlađoj dobi rastvorila je tomu čudnom čovjeku neka nadnaravna, nevidljiva ruka svu silnu problematiku duha, svijetla i vječnosti. Bog mu se je objavio i u makrokozmu i u mikrokozmu. I sve božansko postalo je u njemu za čas život i realnost. Onaj gusti zastor, što nama drugima zastire poglede s onu stranu tijela, kod njega kao da je bio providan. On Boga vidi i pipa. I kao da je nadahnut, pogađa njegove želje i čuje njegov glas. Bez vođe, bez pomoćnika, bez udžbenika, bez teorije, bez novicijata, bez sjemeništa, bez obitelji nalazi on put k svetosti. Duh ga tjera; nevidljivi svijet u njemu radi. Vrhunaravni agens milosti vječni je njegov dvojnik - alter ego. Odmah na početku ima njegova krepost na sebi nešto staračko zrelo i savršeno. I stalno buja i teče ta rijeka čudnog, ulivenog milosnog života. Kao elemenat se ona širi i u daljinu i u dubinu. Ivan se projicira. Dobiva svoju misiju. Život mu se sljubljuje s Crkvom. Dvije vrhunaravne stvarnosti, Božji čovjek i Božje carstvo u svijetu, saživljuju se u milosnoj duhovnoj simbiozi. Um i volja postaju oruđe Providnosti.«[45] U ovom će odlomku biti govora o pasionizmu, o duhovnoj ljepoti, o vrhunaravnoj mudrosti, o sreći i o vjeri našega religioznoga heroja. Ali, u omjeru moje želje, da što je moguće dublje zađemo u njegov ethos i da otkrijemo nesamo njegove ideje, nego još više, unutarnja i živa vrela, iz kojih su ove ideje izbile, nalazi se i moj strah; nema li možda nešto preuzetno i skoro ironično u ovakovom evociranju svetosti pred deset godina pokopana srca, usred toliko stvarnih ludosti; u dočaravanju jedne idealne pravednosti u atmosferi i odviše materijalne nepravde; u viziji ljubavi, koju je skoro nemoguće više pronaći sred toliko očevidne mržnje i ravnodušnosti; u traganju za stazom križa i mističnog zanosa, kojom se popela ova uzvišena duša, dok najveći dio onih, u kojih se ime podiže glas, živi daleko od toga, da se bavi nutarnjim radostima i dubokim utjehama s neba. Osim toga najdublje riječi našega ljudskoga jezika izgubile su danas svoju dušu i svi pojmovi nadnaravnoga reda gube adekvatnu jeku u duši moderna čovjeka, koji je pokidao sve veze sa carstvom Duha. »Kako je teško definirati stvari, kako je teško pokušati komunicirati drugima naše vlastite osjećaje u njihovoj dubini i sa njihovim najsitnijim nijansama!« (Newmann)
Sva afektivna, intelektualna, literarna, apostolska historija Ivana Merza nije faktično ništa drugo ne historija njegova ličnog odnosa prema Bogu. Taj odnos je međutim kod njega tako diferensiran, da se mora promatrati kroz dva aspekta, od kojih je svaki karakterističan. To su: Mysterium Crucis, i nevidljive realnosti kao anticipacija božanskoga života. A) Tajna križa
Ono, u što nije sumnjao nijedan svetac, naime da je »središte kršćanstva u trpljenju« (M. Olier), i što sačinjava najbitniju i najzagonetniju točku psihologije svetaca, gdje su u križu »ljubav i volja jedno«,[46] to je Dr. Merz zasvjedočio u tolikoj mjeri, da ga to najvidnije izdvaja iz kruga običnih vjernika i izdiže u herojski red svetih ljudi. Njemu je ideja žrtve od početka njegove prosvijetljene mladosti pa sve do žrtve smrti uvijek prezentna u tolikoj mjeri, da će sve istraživače njegovih kreposti zapanjene stavljati pred najtežu zagonetku njegove ličnosti. Jer da čovjek sam od sebe uđe u najintimniju blizinu Euharistije, liturgije, Lurda i Rima, to kolikogod u ovo nekršćansko doba i u sredini, iz koje je on izašao, može biti veliko čudo Božje milosti, ipak ne stavlja čovjeka pred tako visoki zid, kao što ga stavlja ovaj problem trpljenja. Merz je spontano, uliveno našao u svojoj sudbini Križ i s njime je prirodno i organski rasao i razvijao se do heroizma. »Život mora da nam je žrtva.« S tom lozinkom, koju je izrekao godinu dana poslije mature proći će on kroz sve njezine faze: od borbe protiv grijeha senzualnosti, preko mortifikacije u cilju preveniranja strasti, te odgoja volje i discipline inteligencije, do »škole pravog trpljenja« i svojevoljne pokore iz ljubavi. Počeo je s dirljivim odricanjem ljepote. »Faktično ima ženska ljepota u sebi nešto, što začarava i privlači; i poradi tih prolaznih trenutaka gledanja moramo zauvijek da oči zatvorimo i da gledamo samo na vječnu sadržinu. Život je silno teška borba, koja traži pregaranja, ne gledanja lijepoga… Ali od sada velim: zatvoriti oči…«[47] Ne gledati, zatvoriti oči! Razumijemo li mi to uopće; mi kojima se neprestano govori: otvorite oči, sve treba vidjeti i saznati, iz ploda saznanja dobra i zla će izići životna mudrost; mi, koji mislimo, da je ljepota nesamo zato, da se prizna nego i uživa? - Merz je zatvorenih očiju, kroz noć ušao u svijetlo »vječne čistoće«[48] i ostao u njoj do smrti. Počeo je dakle tamo, gdje drugi jedva i uz cijenu stalnoga pada dospijevaju pod konac svojih obraćenja i porušenih iluzija života. Uspravan se popeo na stijenu, s koje se najviše pada i oko koje najstrašnije pati čovječanstvo kao oko najzagonetnije tajne. Njegov Dnevnik je divna ispovijest i svjedočanstvo veličine »zatvorenih očiju«. »Ovo je purgersko kršćanstvo za nas užasna opasnost i ono je u mnogome krivo, da je kršćanska ideologija često diskreditirana. Ideja isposnička nije prodrla još u narodne slojeve… Da se kršćanstvo digne, mora biti u prvom redu kler svet; mora imati uvijek pred očima Krista na Maslinskoj gori, kako svladava jurišanja svih križeva, Krista, koji svladava đavla, koji hoće da pretvori kamenje u kruh. Odgoj je volje aktuelna tema za hrvatski kler… Isposničku ideju - pasionizam volje širiti. Sa strahom sam konstatirao, da i neki najbolji ljudi te ideje nisu upoznali. Trebali bi živjeti među gladnim i bijednim ljudima, onda bi se istom dovinuli do tih spoznaja. Mislim, da su mi milije od glada i bijede izmorene socijalističke mase od sitih katoličkih purgera…«[49] Možemo li zamisliti, kako je gorjelo toga dana u tom mladom čovjeku. Toliko protesta, toliko gorčine, toliko straha, toliko perspektive i toliko svijetle spoznaje za spas na jednoj jedinoj stranici u razgovoru sa samim sobom. Da, u tome je težište, sa samim sobom! Nije to članak (ima ih stotinu sličnih), nije to govor (sto puta smo čuli sve to), nije to literatura, to je samogovor, to je uvjerenje, koje će se realizirati prije svih članaka i govora na njegovu tijelu i na njegovoj vlastitoj duši. Prije nego je otišao u Pariz, saznajemo iz Dnevnika, da Ivan Merz, kao student »leži na čistu podu, ustaje u 5 izjutra«, ne jede »mesa nikada« a iz Pariza piše njegova stanodavka, da radi, da nema odmora, da bi svaku večer »kraj dobra i meka kreveta legao spavati na tle«, da ne razumije njegova »trapljenja«, da je bio tako dobar, tako blag (lui si bon, si douxpour les autres), da su mu najveća briga siromasi i radnici, da se stara za neku oskudnu obitelj, i da joj daje od svoje malene studentske stipendije, da »provodi život Sveca« i t. d. - i t. d.[50] Nedostaje mi prostora da diram u njegov Dnevnik sa ratišta, u taj hrvatski »Voyage du Centurion«, pa da se vidi, kako se u njemu razvija Križ kao cvijet pod staklom. Takav čovjek je mogao napisati prijatelju Maroševiću ono najoriginalnije i najdublje pismo o hrvatskom katolicizmu: »Znam, da je teško trpjeti, ali neki ljudi imaju poziv trpljenja. Mi smo tijelo Kristovo, te nam on svima uloge podjeljuje. Jedni moraju da trpe, da uklone kaznu Božju, koja bi se morala stresti na okolicu, Huysmans bi te odabranike nazvao mističkim gromobranima. Jesi li ikada na to promišljao, da ti trpiš za naš pokret? Jesi li svoje muke prikazao Kristu za pokret? Katolicizam se u nas ne će širiti, ako ne bude radnika, molitelja i patnika. To je jedan zakon u širenju Kraljevstva Božjega na zemlji. Naš pokret je stvorio dosad samo prvi tip (radnika) i mi smo stvorili u našim dušama ideal radnika za katolički pokret. Molili smo se manje, a trpjeli smo, kad smo morali. Zadnji je tip svakako vrhunac - imitacija potpune Žrtve Spasiteljeve na križu… Treba da spoznamo misterij iz Njegova života: trpjeti za druge...«[51] To je već sasvim čisti nadnaravni ton. Sve izvrnuto na glavu. Govor razumljiv samo ljudima vjere. Duhovna revolucija, koja ništa više ne polaže na kartu racionalizma. Prava pravcata Pavlova stultitia Crucis, ludost Križa! - Dr. Kniewald navodi bezbroj dokaza o ličnom ostvarenju ove »ludosti«, naročito iz posljednje, zagrebačke faze njegova života. »Pazi - šapnuo mi je jedne večeri za vrijeme neke čajanke - kako onaj svećenik (P.) sjedi čitavu večer, a da se nije naslonio o ništa ni rukom ni leđima. To je svetačka mortifikacija!« Skoro više me je iznenadilo Merčevo zapažanje, jer to sigurno nije nitko opazio, nego samo držanje onoga divnoga svećenika, inače velikoga obožavatelja Ivanova. Nekoliko puta mi je govorio o primatu zvanične dužnosti kao o najdragocjenijem križu ljudskoga života. Potužiti se pred njim bilo je skoro nemoguće, jer bi se sva tugaljiva materija tužaljke začas rasplinula kao maglica pred suncem životnoga heroizma i nutarnje radosti, koja se kao parfum širi iz boli u dodiru sa njegovom dušom. To sam nekoliko puta osjetio, a kasnije mi je bilo jasno, što ta neodoljiva ličnost tako djeluje, kad sam poslije njegove smrti pročitao u Životopisu onu bilješku iz Dnevnika, koju je napisao tri mjeseca prije smrti. »Dobio sam akutnu upalu čeljusne šupljine… Blago onima, koji s radošću iz ruku Gospodinovih primaju svaku bol i sjedinjeni s Isusom doprinose je za raširenje Crkve Isusove u dušama…«[52] Kada se objelodanilo njegovo pariško asketsko »pravilo života«, onda se vidjelo, da to nije pjesma za deklamaciju nego prostrto tvrdo drvo Križa za sjedinjenje sa Raspetim. [53]B) Nevidljive realnosti
»Mi nemamo pravo biti mediokriteti, mi moramo biti savršeni. Isus nije rekao »Budite dobri!«, nego estote perfecti, budite savršeni!« Ernest Psichari[54]
Čini se, da smo istom sada stigli do pred vrata nutarnje jezgre ovoga velikoga srca. Njega nevidljivi svijet interesira i apsorbira kao druge ljude vidljivi. On je njegova prava domovina. Drugi se kršćani, pa i oni jake kreposti, ne sabiru bez izvjesnoga napora. Neka prirodna privlačivost ih zadržava u milieu osjetnih stvari, umjetničkih objekata i iluzija, znanstvenih apstrakcija i sl. Merz je uvijek na granici ovih dvaju svjetova, tajno u ispitivanju onoga, što je realno, ničim neprivezan za vidljivo: ni tjelesnim, ni duševnim užicima, ni prirodnim vezama sa roditeljima; bez vlastite obitelji, bez ikakovih zabava, bez razonode, pa i najnedužnije, bez ikakovih naučnih ambicija u bilo kojem ovozemnom smjeru (radi karijere, stručne visine, istraživalačke strasti i t. d.). »Čovjek je ovdje samo putnik, njegovo pravo određenje nije ovdje, na toj zemlji, nego je on izabran za nešto više. Uistinu, kad se čovjek zavuče u samoću, a tamu, sve, sav idealni svijet, svi drugovi, svi prijatelji, i čarobna mu se priroda čini snom. Osjeća tada čovjek, da je ona nerealna, a da je misao prava realnost, da je duševni svijet, svijet moći i molitve, realniji od svega, što vidljivo postoji. Treba samo za tim životom, za ovom realnošću težiti. Jest, još sam slab, uživam u Euharistiji i u tom duševnom životu, ali vidim, da je to ništa, da treba još dublje i dublje u taj veliki svijet zaroniti. Sada upravo razumijem velikog Papu Pija X., što je izrazio želju za čestim, pače svakidašnjim blagovanjem Gospodina. Tim se može istom dublje zaći u taj svijet, približiti se Gospodinu i s Njim se razgovarati.«[55] Njemu je život tajna, simbol kao srednjevjekovnom čovjeku. Kod njega se često i pjesnik i vjernik konfondiraju u njihovoj adeziji idealnim realnostima. On vjeruje bez diskusije u sve, jer uistinu sve je lijepo vjerovati, vjera dopušta čovjeku da u sigurnosti nastavi slatke sne djetinjstva. Ovo je sve i previše lijepo, a da ne bi bilo istinito, rado bi on rekao. Na pr. anđeli, oni su realna bića, postoje, oko nas su i s nama; pa sveci, Bl. Djevica Marija, apostoli, Isus Krist, Presveto Trojstvo. Sve su to nevidljive realnosti i živjeti s njima u nevidljivom svijetu najpoetičnija je tajna života. »Faktično je, da On postoji, da ga osjećam oko sebe, u sebi, tu, ovdje, ondje, svagdje. Njegove melodije drže i napunjaju sav svemir.«[56] Uživljavajući se u liturgiju oblačenja novakinje kod benediktinki, on daje najneopipljivijim stvarima boju familijarnih pejsaža. S njima se ulazi punim korakom u nevidljivi svijet, koji se gleda i sluša bez ikakove sumnje, da se prešla granica svijeta. »Valja svijet zaboraviti i sva sile koncentrirati u radu za Isusa. Zaboraviti prijatelje, planove, posve iščeznuti sa zemlje, izgoriti, da zaista uđem sa što više bližnjih onamo, gdje nas čeka Otac, Sin, Blažena Djevica Marija u Duhu Svetome, Apostoli, Mučenici, Anđeli, Djevice, Toma, Mahnić - svi ovi beskrajni svjetovi Apokalipse.«[57] Priroda mu nije bez duše. Njen dnevni posao odiše inteligencijom. Ona se pokorava primljenim zakonima. Merz ih razmatra, uživa u njima, po noći ustaje, da motri zvijezde, pri svakoj ljepoti prirode razmatra. »Po prvi put smo vidjeli svijetlo-plavi Atlantski Ocean, kojega su valovi hitili pjeneći se i natječući se. Neprestani taj, to kretanje neizmjernosti, kao da je slika Duha Svetoga, koji je također neprestani, vječni, neizmjerni i lijepi život.«[58] A kad smo jednoga veličanstvenoga sutona na Hvaru zadivljeni promatrali Jadran, čuo sam, kako glasno meditira: »Sva je ta ljepota odvijeka postojala u Božjoj ideji.« Osjetio sam, kako ova misao ponižava našu ispraznu znanost, koja je svaki čas spremna istjerati misterij i tretirati prirodu bez duha i bez simbola, kao što je Merz bio uvijek spreman diskretno u nama buditi smisao za misterij. Njegov pravi život je s druge strane zastora, kamo neprestano putuje njegova mašta i njegovo srce. Dok ga slijedimo nekoliko redaka ili slušamo par minuta, najednom se nađemo u samom srcu nevidljivoga, okruženi, zahvaćeni od ovih neznanih egzistencija, koje kao da nas čekaju i zovu. »Rano sam ustao, otišao na sv. Pričest i nastojao sam se zadubiti u taj misterij. Pa mi se čini, da sam dosta duboko zaronio u sama sebe i u onaj svijet. Ne, nijesam vidio sve, no kano da sam osjetio kao u nekoj magli one zakone, ono nešto, koje pokreće, pa iza toga Madonu s Djetetom, a uz to Ono još veće, koje sve skupa, što sam osjetio, sjedinjuje u Hostiji.«[59] On fundira svoju pobožnost u realnome i to često ističe. Iz Merčeva Dnevnika, koji će i za psihologiju religije imati velika značenja, može se osjetiti, kako je naša religija konkretna i živa. Inkarnirani Bog ne riskira da postane formula. Naši odnosi s Njime ili će biti lični ili ih ne će biti. Realniji od svih vidljivih stvorova, inkarnirani Bog je središte Ivanove pobožnosti. On ga dočarava i doživljava u zemaljskim relacijama kao Boga-Čovjeka: »U nedjelju je pričest. Ne mogu da shvatim, da će Krist, Bog, Stvoritelj. Onaj za kojim sve teži, koga čovjek u srcu i na javi osjeća, Onaj jaki i sve moćni, koji je dao kretnju vasioni, Onaj, koji nad svakom travkom i nad svakim crvićem bdije, da će Krist, kojemu su klince kroz noge i ruke probijali, na koga su pljuvali. Onaj, koji je mrtve oživljavao i djecu volio, te kod svoje vlastite smrti sunce zamračio i zemljom potresao, da će taj biti moj: da će se razgovarati sa mnom, sa čovjekom, za koga samo ja pravo znadem.«[60] Kod njega se kao i kod Psicharija molitva i teologija poklapaju. Na njegovim usnama mudre formule Crkve sliče na kantik vjere i ljubavi. Njegova predavanja o Lurdu su oživljena živim dodirima, koji pokazuju, da se ne zadovoljava sa činjenicama, nego da on govori o nekome sasvim realnome, ljubljenome i prisutnome. Kad u Dnevniku piše o Gospi Lurdskoj, odmah se žuri, da utvrdi, kako je to »realan osjećaj«, kako »ona tamo jest«, kako se »nalaziš pokraj Nje«, a ona tamo »drži u naručju Boga«. »Svaka svijeća, koja trepti, to je jedna duša, koja će danas sutra k Njoj. Oh, hoće li što prije doći taj čas, tako čovjek u Lurdu osjeća, jer zaista, tamo ima neki »predokus« neba!«[61] Inače je za Merza značajno, da se on u neku ruku odriče naravnih darova, koji kao da sami po sebi pozivaju na mistički život, i zatvara se u egzaktnu i marljivu poslušnost najponiznijim vježbama molitve. Previše je strog kršćanin, a da bi se mogao uvjeriti, da je religija stvar i osjećaja i poezije. Sam priznaje u Lurdu: »Molio sam se i prije, dakako, u duhu vjere… ali Lurd je mojoj razumnoj vjeri pridodao i osjećajni momenat…«[62] Uvijek sam osjećao, da je njegova molitva model poniznosti i strogosti, nutarnje discipline i regularnosti. Njegova pobožnost ne ovisi od kapricioznosti i slučaja, on ne traži artificielne pobude i literaturom ne produžuje ugodne impresije. Nama običnima sve to treba, da svladamo napor sabranosti i da se otmemo vidljivome. Nervira nas regularnost. Njemu je naprotiv duhovni život posao posluha, a ne osjećaja. Regularnost se njegova duhovnoga života osjeća na svakom koraku: u preciznome dnevnom redu, u kojem je točno predviđena sv. Misa, sv. Pričest, razmatranje, krunica, križni put, liturgijski tekstovi, ispitivanje savjesti, euharistijski pohodi i t. d. Nkada ne riskira mješavinu autentične molitve sa nesređenim emocijama, a čvrsto zagovara objektivnu molitvu Crkve namjesto subjektivne, naročito, kada se radi o Misi. Jednostavni, ozbiljni, dogmatični i kratki liturgijski tekstovi privlače njegov temperamenat, njegov razum i njegovu vjeru više nego žarki formulari, koji nas prenose u ekstaze. Dogma općinstva svetih je penetrirala sav njegov život, ali sv. Ivan Evanđelist, sv. Tereza Avilska, Sv. Terezija od Maloga Isusa, i sv. Ivana d' Arc na poseban način kompletiraju kartu njegova nevidljivoga realnoga svijeta. »Postelja je moja u plamenu, pomislih prema preporuci sv. Terezije, i skočim naglo na noge, zahvalim se Stvoritelju, predam se u naručaj današnjem svečaru sv. Ivanu Evanđelisti, koji me primi i urnebesnim lijetom stade nosit: prema beskrajnom Božanskom Srcu.«[63] Eto, u takvom svijetu živi Dr. Ivan Merz. Kakvo je onda čudo, da je stalno davao impresiju prisutnosti i realnosti duhovnoga, da je jedan od onih rijetkih izabranika, koji svakome približavaju misao Božju.
V. ZAKLJUČNI RAZGOVOR
Dobri, dragi prijatelju! Najdubljim uzbuđenjem se sjećam tvoga najtežega Križa, o kojem nisi ostavio ni slova na ovoj zemlji nego si ga cjelovita i od ljudi neviđena odnio pred Krista Propetoga i za naše otkupljenje - sjećam se tvoje osamljenosti. Sve tvoje dragovoljne pokore i sve patnje, koje si snosio i želio snositi nisu ništa prema osjećaju osamljenosti, kojim si unišao u osjećaj Krista na Maslinskoj gori. Radio si među nama i za nas, a mi smo bili tvoja pustinja, mi smo iz prikrajka kimali glavama nad tobom , ne jer te ne bismo ljubili i cijenili, ne jer te u zlobi srca ne bismo htjeli slušati i slijediti, nego jer smo bili siromašna, nezrela djeca bez snage da te do dna shvatimo i da te slijedimo. Čak smo te se htjeli riješiti, u časovima kušnje, kad nam se činilo, da presporo stizavaš sa svojim Piom u grozničavoj trci našega vremena, u kojem se brzo radi, a radilo se stvarno o tom, što mi za tobom daleko ostadosmo bez tvoga svijetla i bez tvoje vjere, što nam je časovito bilo gore s tobom nego bez tebe. Ti si vidio, da mi nismo odgojeni za Crkvu i za pasionizam, da se naše staze teško poklapaju s tvojom, makar se tu i tamo križaju, i nije ti bilo druge, nego ići svojim putem sam, slijedeći visoki poziv s one strane života i živeći u svijetloj sjeni svoje sudbine. Kudgod si prolazio, osjećalo se, da prolaziš sam, jer mi, kolikogod smo imali dobru volju, uvijek smo ponešto skrivali pred tobom, zadržavali smo sebi i za sebe, dok si se ti davao sav. U zore smo te puštali sama, da skupa sa dobrim ženama prikazuješ Ocu »žrtvu hvale«, a mi smo dolazili kasnije sa bubnjevima i zastavama, da nas se bolje vidi, prepuni sebe i »organizacijske snage«, koju si ti smatrao tek jednim od sredstava za uspon duha, a ne ciljem svih moralnih i materijalnih hekatomba. Kao mladi David praćkom, ti si se srcem nabacio na strašnog modernoga Golijata, o kojem moralisti i filozofi govore kao o apokaliptičkoj zvijeri; a u tom srcu je bilo »snova i akcije« - kako veli Maritain za Psicharija - »snova po nabujalosti neke nutarnje punine, ne po slabosti razuma; i akcije poput snova.« Nama katolicima si rekao, da samo u nadnaravnom leži tajna naših uspjeha i da se svaka stvar sa atributom »katolička« može da okrene protiv nas, ako u njoj nema nadnaravnoga soka iz misterija ljubavi. Da odvratiš katastrofu mnogočega sa atributom »katoličko«, posegnuo si, da objasniš nadnaravnu jezgru u literaturi, u organizaciji, u socijalnom životu, u ćudorednim običajima, u crkvenom apostolatu, u politici. Ali tu te dočekao najteži križ - križ osamljenosti. I dok si sve ostale križeve nosio ko heroj radosna srca, pod križem osamljenosti si u dva navrata proplakao. Je li to bio plač poput Isusova nad Jeruzalemom ili odušak boli Maslinova vrta? Je li to bio plač radi nas ili plač radi tebe? Mi to nikada ne ćemo saznati. Ti si htio slobodu djece Božje, a mi volimo ropstvo naše grupe; htio si da božanske ideje budu svima spasenje, a mi ih najvećom strašću monopoliziramo; ti si bio ponizan i velikodušan, a mi smo na sva zvona vješali, da smo bolji od drugih i ne osvrćući se na mudrost Imitacije. »Da i vidiš drugoga, gdje javno griješi ili da čini grdno zlo, ne bi smio zato misliti, da si bolji, jer ne znaš, kako dugo možeš ostati u dobru. Svi smo slabi…« (I. 2. 4.); ti si živio za Crkvu, a mi živimo za našu grupu i kao što si ti naučavao, da izvan Crkve nema spasa ni vrijednosti, mi galamimo, da izvan naše grupe i naše tradicije nema ni dobre volje, ni poštena srca, a ako se, Bože sačuvaj, bjelodano pojavi, ne priznajemo ništa i zaobilazimo sve; ti si za neprijatelje i klevetnike molio prosvijetljenje Duha, a mi smo im krojili osudu i sramotu, nikada siti tuđeg poniženja; tvoj centralni problem je bio poslušnost i služenje, a naš je vlast i vodstvo, čak i tamo gdje nas ne traže. Mi »uvijek pomišljamo na triumfe i kako ćemo na kraju imati pravo«, a ti si »priznavao, da nije ništa naša zasluga, nego da se pokoravamo istini, koja je pobijedila.«[64] Dosta, dosta! Čini se, kao da te tjeram od nas, kao da smo dva tuda i daleka svijeta, zlobnicima na uhar. Nisam tako mislio, htio sam u desetgodišnjici tvoga odlaska odati najdublju počast Križu tvoje osame i zamoliti te, da nam oprostiš za svu tvrdoću srca i tužnu oholost, kojom smo te sa obadvije strane okružili kao Saharom. Mnogi su me pitali, šta bi ti, da si danas živ medu nama? (Pitanje značajno za obadvije vojske). Ne znam u detalje, ali sam siguran, da bi u ovom proširenom »ekscesu beznađa« pojačanom snagom žrtvovao čitavo srce za spas crkvenog autoriteta i da bi u ovoj strašnoj bezvodnoj pustinji istiskao sve sokove svoga bića za kap ljubavi i za blagu rosu nesebičnosti, da bi dvostruko pateći od ljudske bijede ipak ili s njom ili preko nje ostvarivao samo planove Božje i interese Duha. To možeš i ovako, iz nevidljivoga svijeta, u kojem si živio više nego na zemlji, još dok si bio vidljiv, pa stoga daj, dobri dragi prijatelju, zaslugom križa tvoje osamljenosti i tvojih suza, da se bez ičijega poniženja udomi i kod nas pravda, mir i jedinstven duh. D. Žanko Mavro MERZ, «Iz očevih uspomena», Život, Zagreb, 19/1938., br. 5, str. 274-277
Iz očevih uspomena…
S osjećajem dubokog sinovsog pieteta zahvaljujemo dragom Ivanovu ocu, koji po Ivanu postade duhovni otac mnogih -, što je bio tako ljubezan, te ovom zgodom desete Ivanove obljetnice s očinskom neposrednošću i jednostavnošću napisao za Život par svojih uspomena na svog nezaboravnog i velikog sina Ivana. Nap. Ur.
Znali smo, da će i Ivan morati s tisućama mladih ljudi poći u svjetski rat. Da odgodimo polazak na frontu, mislili smo poslati ga u Bečko Novo Mjesto na Vojničku akademiju gdje nauke traju 2 godine i dok ih on svrši, nadasmo se, da će se svršiti i rat, Ivan se predao bez riječi svojoj sudbini. Kad smo se vraćali u Banjaluku iza kako je bio primljen i obukao vojničku odoru, doprati nas Ivan sve do velikih vratiju Vojničke akademije. Još jedan zagrljaj i poljubac i Ivan je ostao u životu prvi put u tuđini predan sam sebi. Iza 5 do 6 koraka okrenuo sam se još jednom, da mu rukom zadnji »zbogom« domahnem... u taj čas vidio sam ga još na istom mjestu… njegove su oči bile širom otvorene zagledane u daljinu, i opažale se suze u njima... Tada sam prvi put otkrio njegovu dušu… znao sam: moje dijete nije za oficirsko zvanje. To isto su otkrivala i njegova pisma. I kada je iza 3 mjeseca (na Božićne praznike) došao kući i zamolio me da ga izvadim iz Vojničke akademije i da ga pustim na daljne nauke, tada smo uvidjeli, da se ne smije eksperimentirati sa dušom našeg djeteta i mi smo mu uslišali molbu.
Da je Ivan bio jake volje i posjedovao željeznu marljivost još kao student, sigurno najbolje pokazuje to, što se je dao na studij prava i filozofije i da je mogao naučiti latinski u godinu dana i što je položio s dobrim uspjehom ispit iz latinskog jezika.
Ivan je intenzivno radio u Parizu, gdje je imao ostati godinu dana. Izgledalo je kao da hoće u ovo kratko vrijeme da postigne vrhunac znanja. Posljedice toga neumornog rada odmah se pokazale: naglo je smršavio, a vid mu je tako oslabio, da mu nije preostalo drugo, nego da prekine nauke. Najbolje se to vidi iz njegova dnevnika, gdje kroz to vrijeme piše tako nečitljivo kao da ga je pisao kakav slijepac. To je Ivana potaklo da hodočasti Majci Božjoj u Lourdes ne bi li mu ona pomogla, a ujedno je htio da bude očevidac lurdskih čudesa, koja zadivljuju cijeli svijet. Došavši k čudotvornom vrelu Gospinu, oprao je nekoliko puta oči i po tom mu se vid opet popravio. Tako je Ivan mogao opet nastaviti nauke, ali nije ih mogao svršiti za godinu dana, kako je to isprva mislio, nego tek za dvije. Francuska vlada primila je njega kao studenta vrlo prijazno, a osobito su ga visoki dostojanstvenici »Katoličkog Instituta« potpomagali. Iz pisama, što ih je pisao meni i nekim drugim, a isto i iz njegova dnevnika, vidi se da je intenzivno proučavao osobito francuske crkvene i socijalne prilike. Kako je s jedne strane općio s visokim crkvenim dostojanstvenicima (kao s biskupom Baudrillart-om i Msgr. Beaupin-om) sa svećenicima, priprostim radnicima i studentima vrlo različitih narodnosti, a s druge strane imao na raspolaganje bogatu francusku literaturu, veliki broj biblioteka i muzeja, mogao je on, koji je tako ozbiljno radio, da si stekne golemo znanje. Predavanja koja mu se dopadala revno je pohađao i ne bi nijedno propustio. S osobitim marom je sudjelovao kod socijalnog tjedna u Toulouse-i. Riječ u jednu, štogod bi mu bilo kako moglo koristiti za duševnu izobrazbu, sve je to on prisvajao i usvojio u sebe. Tako je Ivan po neumornom i neprekidnom radu u Parizu postao nov čovjek. On je po povratku iz Pariza bio sasvim drugačiji. Otišao je kao mladi student u inozemstvo, a kao gotov i nov čovjek nam se vratio u domovinu.
Ivan je mnogo radio, često puta više no što mu je dopuštala njegova i onako nježna konstrukcija. Mi roditelji, koji smo bili za nj vrlo zabrinuti, vidjeli smo ga samo kod pisaćeg stola i to od ranog jutra do kasno uveče. Imao je golemu korespondenciju, a posjećivali su ga njegovi mnogobrojni suradnici. Ali to mu nismo mogli braniti, jer smo mislili, da je u interesu njegovog profesorskog zvanja i da tako mora biti. O njegovu radu kao organizatoru među katoličkom omladinom, o borbama i poteškoćama u ovom radu nismo imali ni pojma. O tim stvarima nije ništa spominjao roditeljima. Kad sam ga jednom vidio kako plače uz pisaći stol, zamolih ga, da mi kaže zašto plače. I sada sam istom saznao za njegovo nevjerojatno breme, koje nosi u radu za organizaciju. Ujedno sam upoznao oštre borbe, koje vodi sa idejnim protivnicima. Konačno mi je Ivan rekao: »Bolje je oče, da Ti o tome ništa i ne znaš. Ta, Ti imadeš svoje brige sa bolesnom majkom. Bolje je, da oboje o tome ništa ne znate.«
Dugo nijesam znao da je Ivan spavao na podu, a ne u krevetu koji su mu svaku večer brižno spremali, jer on je bio u kući zadnji, koji je pošao na počinak, a ujutro opet prvi kod ustajanja. Jednog jutra nijesam ga čuo kao obično kako ide u kupaonicu. Činilo se kao da protiv svojoj navadi dulje spava. To mi se činilo neobično i ja sam ustao da vidim, što je tomu uzrok. Otvorio sam vrata njegove sobe i pogledao sam njegov krevet, ali taj je bio prazan, njega sam pak našao na zemlji, gdje leži pokriven pokrivačem, s dva velika sveska Konversationslexikona pod glavom koji mu poslužiše kao jastuk. Kad me čuo, odmah skoči ispričavajući se, što se nije u pravo vrijeme probudio. Kod te prilike - doduše prvi put - upotrijebio sam odlučne riječi predbacivajući mu po mom mnijenju njegov besmisleni način života i zabranio sam mu takav počinak, jer nema svrhe. Od tada je spavao u postelji. Uopće slušao je moje riječi bez prigovora; iz njegovih riječi i njegovih djela zaključio sam, da sam ja za nj najveći auktoritet na zemlji.
Budući da smo bili zabrinuti za njegovo zdravlje, češće smo ga slali na liječnički pregled. Jednom je imao gripu. Zaista našli su se počeci nutarnjeg katara. (Ne sjećam se više, kakova je bila prava dijagnoza). Zato je bio dva puta poslan u gore, (Planina Sv. Križ, Slovenija) gdje se je uvijek dobrano oporavio. I njega je morala zabrinjavati budućnost. Jednog dana došao je kući prilično uznojen i sav crven u licu, te će nam: »Sada sam došao sa Cmroka u najbržem tempu, a da se nisam ni zaustavio. Uvjerio sam se, da imadem vrlo zdrava pluća.« Pluća i zubi bili su kod njega dva najvažnija organa. Znao je da će ih trebati u prvom redu kod predavanja i govora. Stoga me je razloga jednom zapitao može li se bez poteškoća govoriti i s umjetnim zubalom. Kada sam mu potvrdio, pa kako je on već duže vremena trpio od zubobolje, dao si je odmah izvaditi 2 zuba. Kada se nije mogao riješiti gnojenja zubi, premda se dugo liječio, odlučio je, da će se podvrgnuti operaciji na laryngološkoj klinici. I o ovom svom naumu nije nam ništa govorio, da nas ne uzbudi. Istom onda, kada se prijavio na klinici, saopćio nam je to gotovo veselo, da nas ne uznemiri i ne uplaši.
Kako je moj pokojni sin obljubljen u daljnim krugovima, pokazuje i to da se u slovenskom samostanu Karmelićanki u Ljubljani moli svake godine devetnica od 1. svibnja i da je sestra Marija Josipa izradila divne sličice na pergameni. Krasnom ornamentikom od ruža iskitila je malenu fotografiju, a pod njom nalaze se razne izreke moga sina. I druge mnoge izrečene misli sakupila je ova sestra i upisala ih u album, koji je ukrasila ručnim risarijama i poslala ga nama, njegovim roditeljima.
Iz Ivanovih riječi nije bilo moguće ma ni izdaleka otkriti kakovu sjenku neistine, on je bio utjelovljena istina, a kao dijete utjelovljena ljubav. Način, kojim je postupao prema svojim roditeljima, nježnost, kojom je dvorio svoju bolesnu majku sve je to bilo dirljivo. Ivan je bio naš ponos, naša radost, sve naše veselje i nada, a i u starosti nam je imao biti upor i oslon. Ali dragi Bog je odredio drugačije. Da, to vam je bilo dijete, to vam je bio sin! Mavro Merz, otac (Ivan MERZ,) «Misli», Život, Zagreb, 19/1938., br. 5, str. 278-282.
MERZ DR. IVAN
Srce Isusovo, Tebi posvećujem moj život*
Krećem se kao riba u moru u dragom Bogu Moje je zvanje da ljubim Boga i da mu služim.
Bože, svoje ću oči upotrebljavati samo za gledanje lijepoga i za uzvišene svrhe.
Jako volim tišinu i mir: mogu tada razmišljati, mogu misliti misterij Euharistije...
Boga zaboraviti nikada! Težiti neprestano za ujedinjenjem s Njime!
Htio bih biti ponizan, silno ponizan!
Isuse, želim da te po Mariji svaki dan više ljubim!
Bože, tješitelju, dođi, da moju prirodu prožmeš atomima vječnosti.
Bože... moja se duša diže, leti k Tebi, htjela bi da razbije ova prsa i da ode gore, i da se vječno s Tobom sjedini!
Bože, daj da u životu budem nadahnut svetom radošću i nadčovječjom voljom.
Bit ću zadovoljan sa svime, i primit ću zahvalno sve, što mi Bog dosudi.
Radit ću i gledati, da sebi zaradim zadovoljstvo. Bože, tamo gdje Tebe nije, tamo ni veselja nema.
Apsolutno je zadovoljstvo samo u Bogu.
U meni je plamen za beskrajnim visinama.
Vjerujem da ću gledati dubine presvetoga Trojstva.
Duhovni je život razmatranje o božanskim stvarima i sudjelovanje u nutarnjem Božjem životu.
Valja postaviti težište svih naših želja u onaj svijet. Moramo činiti uvijek volju Božju.
Budimo junački, žrtvujmo sekundu ovoga života, da udjemo u beskonačno nebo.
Raspetoga valja usrdno moliti, da nam udijeli snagu, da ga slijedimo na njegovom križnome putu.
Poniznost, samozataja i šutnja i dobra djela jedina su realna sada i iza smrti.
Gospod vodi sve pojedinosti našega života i rada.
Religija je bez molitve mrtva.
Molitva je razgovor iz vlastitoga čuvstva, razmišljanje o Pismu i namjerama Svevišnjega.
Euharistija napunja dušu rasvjetom, koja je svijetlija od dana.
Ne može se izreći, šta se ćuti, kad se Bog s nama sjedini.
Marijo! Majko moja dobra, najveća, molim te označi mi uvijek pravi put, ako mi ga i bude teško slijediti.
U Lurdu sam naučio što je krunica.
LITURGIJA
Naša je liturgija umjetnički refleks unutarnjega Božjega života.
Po liturgijskom razmatranju postaje svaki katolik velik i univerzalan.
Vjernik, koji se liturgijski moli, pridružuje se korovima anđeoskim, koji neprestano Hvale Stvoritelja.
Pomoću liturgije vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnog života Kristova.
Liturgija je živa, kao što i naš Gospod živ.
Pomoću liturgije možemo zaviriti u unutrašnji život Božji.
Koral je glazba Duha Svetoga.
Liturgija je izražaj duše Crkve.
Bio bih svakako za to, da za sv. mise ništa drugo ne molite, nego da molite samu sv. misu.
Vrhunac je cjelokupne liturgije ujedinjenje naše duše s Božanstvom.
TRPLJENJE-ŽRTVA
Tko hoće da shvati smisao života, mora da trpi tjelesno i duševno.
Trpljenje je najjače sredstvo za spasenje i posvećenje duše.
Velike kušnje šalje Bog tek onima, koje vodi stazom savršenstva.
Treba da spoznamo misterij iz života Kristova: trpjeti za druge.
Lahko je svaki dan primati sv. Pričest… ali kako je trpko čovjeku, kad mora da grize i jede tvrdo drvo sv. Križa.
Blago onima koji s radošću iz ruku Gospodinovih primaju svaku bol i sjedinjeni s Isusom doprinose za raširenje Crkve Isusove u dušama.
Odricanje je pravi put Bogu.
Smisao života je mysterium crucis.
U neprestanoj muci i trpnji sastoji mysterium ovoga života.
Lahko je pisati, ali teško je sveto živjeti!
Treba krvave borbe, da se ne potone u običnom svijetu.
Ako nešto hoćemo da postignemo, moramo pregarati.
Život nije mirovanje, nego žrtva.
Život je silno teška borba, koja traži pregaranje i ne gledanje lijepoga.
Sve su kulturne vrednote produkat boli.
Život nije tako lak, ali je radost u tomu što imademo volju da izdržimo.
Živjeti znači odricanje.
Kako li su velike duše, koje se posve odriču života!
Da se provede jedna ideja treba žrtava.
Ovaj je svijet, svijet rada i muke i kako se čovjek pokaže u tom radu, dobiva nagradu u drugom svijetu.
APOSTOLAT
Temelj našega apostolskoga rada i uspjeha leži u nama samima, u našem odnošaju k Isusu, koji u nama mora da živi.
Duboki i intenzivni religiozni život jedini je preduvjet, da se odgoje veliki pojedinci.
Stvoriti velike ljude, cilj je svenarodnog katoličkog pokreta.
Katolicizam se naš ne će širiti, ako ne bude radnika, molitelja i patnika.
Upotrijebimo sve naše energije, da spasimo naše duše i što više duša naših bližnjih.
Srž svakog apostolata mora da je borba protiv grijeha.
Progoni katoličke omladine dokaz su, da smo vojska raspetoga Kralja.
Moliti valja dragoga Boga, da nam dade velikih ljudi.
Bože uskrisi apostole, koji će pridonijeti žrtve za kršćansko jedanstvo!
Blago narodu, koji rađa misionare!
Budimo oprezni, budimo puni milosrđa i strpljivosti s našim protivnicima.
KATOLICIZAM
Aut catholicus - aut nihil.
Znam i osjećam da je katolicizam jedina prava vjera.
Katolička je vjera moje životno zvanje.
Katolicizam je naš cilj, a ne sredstvo.
Da se kršćanstvo digne, mora biti u prvom redu kler svet.
Najbolje je sredstvo da okušamo snagu kršćanstva, da pustimo život Kristov na nas djelovati.
Ljubim katoličku Crkvu i sv. Oca Papu kao i Isusa.
Ljubim katoličku Crkvu, jer vidim u njoj jasnu sliku preljubljenoga Spasitelja.
Ljubim Papu, jer u njemu vidim namjesnika Boga i Gospoda svoga. M. STANKOVIĆ, «Merz Božji čovjek svagdašnjice», Život, Zagreb, 19/1938., br. 5, str. 283-293
MERZ
Kad sam kao malena djevojčica čitala životopise svetaca, u duši mi se uvijek pojavljivala želja, da i ja vidim i susretnem u životu jednog sveca. U dječjoj svojoj fantaziji očekivala sam, da će saći sa kojeg oltara, prolaziti svijetom, a ja ću ga negdje sresti u liku pustinjaka ili siromašna redovnika. Gospodin mi je u neizmjernoj dobroti svojoj doista dao da ga vidim i sretnem, ali u liku katoličkog intelektualca svjetovnjaka, u liku čovjeka, koji je bio sasvim suvremen, ali koji je uvijek Boga nosio u duši i iz koga je neprestano sjao i govorio Krist. Da, po nikome mi Gospodin nije progovorio tako glasno kao po Ivanu Merzu. I ničiji primjer nije tako snažno djelovao na organiziranu katoličku omladinu u Hrvatskoj kao primjer Ivana Merza. I ne znam, da li je ikoji katolički naš intelektualac toliko značio, ne samo kao aktivan radnik u hijerarhijskom apostolatu Crkve, već i kao duboka katolička, upravo svetački izgrađena duša, kao naš Ivan Merz. Bio je i sjao među nama tek nekoliko godina, no tragovi se njegova rada, neizbrisivi dojam njegove ličnosti osjeća i danas. Kroz deset godina od njegove smrti mnogo se toga izmijenilo u svijetu, u životu hrvatskog naroda, u radu naših katoličkih organizacija. Ali lik Ivana Merza ostao je jednako svjež, jednako snažan, jednako suvremen i privlačiv. To je svetost njegova, koja i danas našu omladinu privlači. To je duboki trag duše, koja je bila posve uronjena u Gospodina. To je kristalni primjer katoličkog intelektualca, koji je mogao za sebe kazati, da mu je život bio Krist. Ljudi se često prosuđuju po svojim nastupima, govorima, vanjskoj aktivnosti, vanjskim svečanim vidljivim stvarima. Pa ipak su to tek djelomične manifestacije nečije ličnosti, često nemjerodavne i nebitne za prosuđivanje jedne duše. Čovjeka se najpotpunije upoznaje u običnom svagdanjem životu. U dnevnim poteškoćama i križevima, u dnevnim brigama, patnjama i suzama, u sitničavostima svagdašnjice. Tko tu sačuva sebe, tko je tu gospodar sebe, tko se tu potpuno obukao u Krista Gospodina, taj je pravi čovjek, pravi katolik. Mi smo Merza vidjeli i u običnom svagdanjem životu. Pet godina sunčali smo se u njegovoj blizini, osjećali realnu prisutnost Božju u njegovom liku, Kristovu ljubav i Kristov osmjeh u njegovom govoru i nastupu. U molitvi i ozbiljnom raspravljanju, u smijehu i šali, u poteškoćama i patnjama, u razočaranjima i nerazumijevanju, u zdravlju i bolesti, u pripravama na smrt i u samrtnoj borbi. I upravo zato, jer smo ga iz bliza vidjeli, jer smo ga dnevno promatrali, možemo posve sigurno reći: bio je velik, bio je svet naš Ivan. On, najžarči poklonik euharistijskog Krista, najposlušniji sin Crkve i Papinstva, najizgrađeniji pionir Katoličke Akcije, Ivan, naš - moderni - hrvatski svetac.
Prvi članci Ivanovi počeli su izlaziti po našim katoličkim časopisima 1921 godine. I ja sam ih sa zanimanjem čitala. Bilo je u njima nešto novo. Katoličku omladinu poticalo se, doduše, preko katoličke štampe na rad, na vanjski aktivitet, na borbu s neprijateljima vjere, na organiziranje katoličkog fronta, ali riječ biskupa Mahnića o nutarnjoj pripravi za katolički rad pomalo se zaboravljala. I kad je već gotovo prašina legla preko njegovih spisa, tad dolazi Merz i govori o molitvi i euharistijskom životu katoličkog radnika kao prvom uvjetu za plodan katolički rad. Govori o liturgijskoj obnovi, o studiji teologije o askezi. A sve to nekim posebnim uvjerljivim načinom, da se čovjek nakon njegovih članaka osjećao duhovno obnovljen. Naravno, interes za mladoga katoličkog intelektualca Merza postao je velik. Novi se čovjek pomaljao na našem obzorju. Dolazio je čovjek, kojemu vjera nije bila tradicija već život, a katolički rad nije smatrao sportom - već borbom za neumrle duše. U praznicima godine 1923 došla sam jednog jutra u isusovačku crkvu. U klupama blizu oltara sv. Alojzija opazim mladog čovjeka sa velikim misalom u rukama. Odijelo korektno, plava kosa uredno počešljana, ali držanje toga čovjeka bilo je ipak osobito. Nije skidao očiju sa misala, a kad je pozvonilo na sv. Pričest, pošao je k oltaru tako sabran kako se to rijetko vidi kod mladih ljudi. »To mora biti Merz, jest to je Merz«, govorila mi je duša. »Samo on može tako sabrano moliti.« I to je doista bio Merz, koji se vratio sa studija u Parizu. Bio je to moj prvi, ali najkarakterističniji susret s našim Ivanom.
Merz je osvajao svoju okolinu i dizao je k Bogu uvijek, no najviše je osvajao u časovima svojih najintimnijih veza s Gospodinom. On nije trebao govoriti o Bogu, iako je to umio na izvanredan način! Dosta je bilo da ga pogledamo u Crkvi, i svaki nas je pogled na nj sazidavao. Godine 1926 priključio se Ivan hodočašću hrvatskih Orlica u Rim. Tom zgodom htio je da posjetimo sve važnije centrale katoličkih ženskih organizacija. Na dugačkom putu oko tih centrala sretali smo mnogobrojne rimske crkve. Ivan je htio da bar u kojoj pozdravi svoga euharistijskog Kralja. Ulazio je pobožno, tiho i kleknuo na podnožje Svetohraništa. Sklopio je ruke kao dijete, zatvorio oči i zanijemio u naručaju Najsvetijega. A ja? Klečala sam kraj njega u tihom strahopoštovanju, kao đače kraj učitelja, i promatrala ga postrance; moje su se ruke nehotice sklapale kao njegove, a u duši se pojavila molba Gospodu, da moja molitva bude bar donekle slična Ivanovoj. Pa i inače, u običnom životu, svaki susret s Merzom značio je malu duhovnu obnovu; značio je korak prema nebu, lijet u blizinu Božju. I koje onda čudo, da je Merz mogao svima u svojoj okolini davati duhovne savjete. Činio je to uvijek razborito i s mnogo auktoriteta. S posebnim ganućem sjećam se velikih njegovih pisama, u kojima mi je crtao plan za dnevni red, izlagao u sitnice kako da obavljam dnevne pobožnosti, napose jutarnju meditaciju. Ta su pisma, na žalost, nestala, ali u duši je ostalo trajno divljenje i zahvalnost čovjeku, koji me je naučio ljubiti Gospodina.
Naravno, da je Ivan Merz i u ostalim stvarima vršio na nas veliki utjecaj, a napose u pitanju Katoličke Akcije. Kad su se pojavile prve polemike o principima Katoličke Akcije i njezinoj provedbi kod nas, mi smo svi bili na Ivanovoj strani. U početku nismo pravo ni razumjeli njegova razlaganja, ali duše su nam govorile, da Božji čovjek - Ivan Merz mora imati pravo. Sjećam se dobro moga prvog puta u Sarajevo u prosincu 1925 godine. Jedan ugledni sarajevski svećenik rekao mi je kod prvog susreta: »Merz kaže da ga Vi u Zagrebu najbolje razumijete.« Pa ipak u mene još nije bilo pravoga, principijelnog razumijevanja. Iz mene je govorilo kršćansko srce, koje je osjećalo, da ljudi koji se kreću u tako neposrednoj Božjoj blizini kao Ivan Merz ne mogu lako zabluditi. U obrani pravih principa Katoličke Akcije pokazao je Merz gvozdenu volju i potpunu konsekventnost. Te je principe branio svagdje s dubokim uvjerenjem, ali potpuno mirno, bez žučljivosti i ličnih vrijeđanja, kakovima je on bio često obasipan. Njegovo držanje na nekoj burnoj sjednici, na kojoj se raspravljalo o provedbi prave Katoličke Akcije u Hrvatskoj, neću nikad zaboraviti. Merzovo gledište se mnogo napadalo. Govornici su se dizali jedan za drugim, da ga pobiju. Sjedjela sam kraj Merza i promatrala ga za vrijeme tih govora. Govornici nisu samo obarali Merzovo mišljenje o Katoličkoj Akciji, već su se i na njega lično obarali svom žestinom. Proglasili su ga čudakom i manijakom, čovjekom koji nema vlastitih izgrađenih pogleda, »kanalom, kroz koji teče crna isusovačka voda.« Merz je sačuvao savršeni mir. Njegovo se lice nije ni trznulo. Njegove su vijeđe bile mirno spuštene. Divila sam se njegovu miru, ali zato sam se ja nemilo vrpoljila na stolici jer su mi se napadaji na Merza činili potpuno nepravedni. »Branite se«, šapnula sam. Ali Merz se nije micao. »Branite se! Zašto im ne odgovarate, ta vama se čini nepravda.« Merz se i opet nije ni maknuo. Sigurno se u taj čas najnježnije sjedinjivao s Gospodinom. Konačno je Merz ipak odgovorio, ali tako mirno, tako sređeno, s tako mnogo ljubavi i kršćanskog opraštanja, da smo i mi prijatelji njegovi, a i napadači, potpuno zanijemili, da se poklonimo Gospodinu u toj izabranoj duši. Isti krug ljudi, koji ga je tako nemilosrdno šibao na toj sjednici, zamjeravao je Merzu drugovanje s jednim uglednim piscem. To drugovanje bilo je za neke vječni kamen spoticanja. Jednoga sam dana i ja Merzu svjetovala, neka napusti tog čovjeka, kad to mnogima toliko smeta. Merz me začuđeno pogleda i odgovori ozbiljno: »Ne ja to ne mogu učiniti. Pa i on je otkupljen Krvlju Kristovom.« Odgovor doista dostojan Merza! Merz nije podnosio da se pred njim bilo o kome govori loše. To smo svi dobro znali. Ali da se još bolje uvjerimo o toj njegovoj kreposti, hotimično smo pred njim »ogovarale«, neke ljude i znatiželjno očekivale što će Merz kazati. Hoće li se bar malo zaletiti? Ali Merz je šutio. Ako nije mogao braniti čovjeka, kojega smo napadale, nikad nije ni navaljivao na nj. Sve što je rekao bilo je: »Pa mora nas biti svakakvih.« Da, nikada nije Merz htio da povrijedi Krista u bližnjemu.
Uza svu svoju široku i svestranu inteligenciju Merz je bio neobično ponizan. Nigdje se nije isticao, najteže i najodgovornije poslove radio je u tišini. Jedne zime otišla sam u posjete Orlicama u B. Odmah po dolasku zaokupili su me neki organizirani katolici i svom žestinom udarili na predavanje, koje je orlovskim društvima poslala njihova centrala. U tom se članku tvrdilo, da je pretsjednik organizacije zamjenik Krista Kralja. I meni se to činilo čudnim. Kad sam se vratila u Zagreb, navalila sam na Merza: »Kako možete dozvoliti, da centrala izdaje tako glupa predavanja. Zašto to nitko nije pregledao?« A Merz posve mirno odgovori: »To predavanje sam ja napisao«. Znam, da je kasnije tražio za to predavanje cenzuru crkvene vlasti i dobio riješenje, da je njegovo predavanje sasma u skladu s katoličkom naukom. No još i danas kao da slušam njegovo jednostavno ponizno priznanje u momentu, kad bi mnogi od nas istinu prešutio. Ta njegova jednostavnost, poniznost i skromnost očitovala se svagdje, a napose u njegovu demokratizmu, u njegovu dubokom socijalnom osjećaju prema bližnjemu. Svoju sobu, svoj ležaj svoje jelo dijelio je s neznatnim malim radnicima. Premda je bio gospodsko dijete, nije se stidio da legne na pod, a gosta radnika smiješta na svoj krevet. Njegova majka to nije shvaćala. Ljutila se, što Ivan postupa tako, kao da je njegov stan hotel, što sve daje drugima, a za sebe se ništa ne brine. Plašljivo je prisluškivala, kakvi se to opet novi glasovi čuju iz Ivanove sobe, glasovi koji mole za nešto, traže savjeta, polemiziraju, a njezin Ivan nije još popio kavu, ili je vrijeme ručka već davno prošlo. A kad su već sa stare ure ozvanjali kasni noćni sati, još ju je uvijek bunilo svijetlo iz Ivanove sobe i prigušeno kuckanje pisaćeg stroja. Ivan je opet pisao, sastavljao, a odmor mu je tako potreban. Brižna majka često se je tako tužila Ivanovom najboljem prijatelju dru Avelinu Ćepuliću. Ali i on je živio samo za druge. Ljubav Kristova gonila ih je...
Merz nije mnogo mario za svoju vanjštinu. Bio je, doduše, uvijek uredan, ali ništa se nije osvrtao na propise mode. To je njegovu majku često žestoko revoltiralo. Njegovu dragu mamicu, koja je uživala u svom jedincu, dok se dao od nje tetošiti i dotjerivati. Iza sinove smrti znala nam je pričati o dječjim zlatnim uvojcima Ivanovim o nebeskom plavilu njegovih nevinih očiju. »Bio je tako lijep,« govorila je majka, »da su se svi ljudi na ulici okretali za njim.« A tu prirodnu ljepotu znala je majka nadopuniti sa finim odijelima i mekanim šeširićima dražesnih oblika. A sad Ivan ide u jednostavnom građanskom odijelu, u cipelama glomaznim i prostim kao u kakva radnika. Jednoga dana osvanuo je Ivan u novom odijelu po najnovijem kroju. Kaput se zatvarao sa dva puceta. Bilo nam je drago, da se Ivan modernizirao, ali opet smo ostale malo iznenađene nad najnovijim krojem odijela. Usklici začuđenja čuli su se u sobi! »Šta je to što vas je toliko iznenadilo?« zapita Ivan. »Imate kaput po najnovijoj modi.« »Tako?«, glasio je odgovor. I Ivan pogleda uz smiješak po odijelu. Sigurno je mislio, kako ga je majka ovaj puta ipak prevarila. Još s nečim nismo bile zadovoljne. Ivan je nosio neke starinske naočale sa rubovima od lima, kao da ih je kupio na kakvom sajmu. Prigovarale smo mu za to iz dana u dan, ali Ivan je šutio a limeni rubovi očala ne ukloniše se nikada. Nije htio da ih mijenja, sigurno da nadoknadi za modne hirove taštih gospojica. Već pred zadnju bolest i smrt nabavi mu majka lakaste polucipele. Veselila se, kako će ih Ivan ipak obući i izgledati u njima otmjeno. No cipele su ostale u ormaru. Izvadili su ih tek onda, kad ga je trebalo urediti za - posljednji put. Kad je jednom Ivan bio dosta teško bolestan, posjetila sam ga sa svojom prijateljicom. Kraj kreveta, u naslonjaču, sjedila je njegova majka. Merz je znao što će biti, pa kao da mu nikako nije bilo pravo, što smo se srele s njom. Simpatična gospođa doista je jedva čekala, da dođe netko, pred kime će iskaliti svoju srdžbu na sina. »Bolestan je, jer me ne sluša. Dok sam ga ja njegovala, bio je uvijek zdrav, crven, jedar. Ali otkada se bavi Orlovstvom, on ne zna za red, a majka ne smije više ništa reći! Prije je jeo ujutro, u 10 sati, pa iza ručka opet poslije podne, a sada, prođu i 2 sata iza podneva a on nije ni kavu popio. Nema reda, ne sluša majku, pa mora biti bolestan.« I još dugo i mnogo je pričala gospođa o svom velikom i »neposlušnom« sinu. A on se vrpoljio na krevetu ispod kipa lurdske Djevice. Bilo mu je teško, što saznajemo za njegove trapnje, za njegov apostolski žar, u kojemu je na sebe potpuno zaboravljao. »Mamice, dosta je, nemoj više. Pa gospojice ti nisu ništa bolje od mene.« Ali mi smo držale s majkom i zajednički s njom navaljivale na Ivana, samo da što više saznamo o onim stranicama njegova života, koje je on tako brižno sakrivao.
Mnogo se već puta istaknulo, kako je Ivan bio posve naravan u ženskom društvu. Brinuo se za orličku organizaciju poput najbrižnijeg brata, a napose je, nastojao oko toga, da se vodstvo buduće najveće katoličke ženske omladinske organizacije u Hrvatskoj solidno duhovno izgradi. Nije se ograničio samo na davanje savjeta za duhovni život. Još jače, još snažnije zagrabio je u život nekih od nas. On je znao da za apostolat Katoličke Akcije treba mnogo ličnih žrtava, ličnog odricanja, a neke da će se morati odreći i tjelesnog materinstva, da budu duhovne majke mnogima. Merz je izvanredno dobro zapažao koga Bog zove na apostolat Katoličke Akcije. I kad je opazio, da jednu od onih, za koju je on predvidio da će se potpuno postvetiti apostolatu Katoličke Akcije, salijeta neki mladić sa ženidbenim ponudama, odlučno se upleo u stvar. Mladića je nastojao ukloniti, a djevojci je rekao, neka ga odbije s izjavom, da ima zavjet čistoće. A kad, mu ona povjeri da nema zavjeta, on joj ozbiljno savjetuje, neka se što prije sporazumi s ispovjednikom i učini zavjet. U svojoj ljubavi prema budućnosti ženske grane Orlovstva i sam se zavjetuje, da će svaki dan iza sv. Pričesti moliti neke stalne molitve, ako ta naša članica učini zavjet vječne čistoće. Djevojka ga posluša. Ako je ta naša radnica preko organizacijskog apostolata išta učinila na slavu Božju, ako je po svom duhovnom materinstvu spasila samo jednu dušu, ako je bar nešto učinila na korist Crkve, to ona i danas zahvaljuje ruci Gospodnjoj, koja se poslužila Merzom na dobro njezine duše i drugih duša. I meni je jednom Merz očitao dobru lekciju. Bilo je to 1926 godine, u vrijeme kad su izglasane poznate orličke rezolucije u pogledu mode. Ni moje odijevanje nije bilo posve u skladu sa izglasanim zaključcima, pa sam tako nekoliko dana iza skupštine sjedjela u kancelariji centrale u haljini kratkih rukava. Najednom netko pokuca, a u sobu stupi Merz. Odmah s vratiju uoči situaciju. Suze su mu zamaglile oči. »Sve su žene jednake«, reče on i naglo izađe. Naravno da me više nikad nije vidio u haljini kratkih rukava. Nekonsekventnost u primjenjivanju kršćanskih principa o odijevanju vrijeđala je Merza neobično. Jednoga ljeta otišao je na odmor u poznato kupališno mjesto, gdje je već bila na odmoru jedna Orlica. Kad ju je Merz ugledao u odijelu, koje baš nije bilo sasvim čedno, zanijemio je od pritajene srdžbe. Čim se vratio u Zagreb, rekao nam je odrešito: »Iz nje neće biti nikada ništa osobita.« Tako je sudio o njoj Merz, onaj Merz koji je inače bio tako blag. On nije mogao nikako shvatiti, zašto žene tako malo same sebe poštivaju i zašto ne mogu razumjeti, da je pitanje ženske mode ujedno i pitanje ženske časti. U razgovoru sa svima, pa i u ženskom društvu, bio je Merz prirodan i jednostavan. Zanimao se za sve. Znao je govoriti i o malim sitnim stvarima, ako su one bile u vezi s nečijom dušom, ako su bile nekome na utjehu ili ako je takav razgovor pružao bližnjemu odmor. Znao nam je pohvaliti šešire i priznati kojoj dobro stoji. »Kad vidim nekoga s bijelim šeširom na ulici mislim da ste vi,« rekao je jednoj. Kad je jedna iz vodstva dugo izbivala iz Zagreba, srdačno ju je pozdravio: »Željni smo vas kao ozebli sunca.« Nakon jedne gimnastičke akademije, izjavio je za načelnicu centrale, da ima ruke kao perje, a lice joj je kao u Madone. Kad smo prigodom rimskog hodočašća bile primljene u jednom poslanstvu, polaskao je poslanik jednoj od naših, da je izrazito naš narodni tip. Merz joj se na izlasku iz palače blago narugao: »Rekli su vam da ste lijepi.« U njegovu je stolu bilo uvijek slatkiša, bonbona, čokolade. On se time nije služio, ali ih je prirođenom ljupkošću nudio svakome, tko bi mu došao u posjete. Prema sebi bio je strog i neumoljiv, no nije ni kod drugih volio raznježenost i prebrižno udovoljavanje tjelesnim potrebama. Na putu u Rim nije se prao samo da osjeti zadah prašine i nečistoće. Ruke su mu bile sasvim zaprljane. S takvim crnim rukama zamoli jednu Orlicu vode. Ona mu je dade u boci i začudi se njegovim rukama. A on prođe rukama nekoliko puta preko grla boce i reče: »Sad pijte.« Naravno, da razmažena gospojica nije htjela piti. Znao se on u razgovoru s djevojkama i pošaliti, ali uvijek fino i delikatno. Osjećale smo, da on u svakoj ženi gleda sestru Najveće Žene. Ali i mi smo u njemu gledale čovjeka, koji je s Bogom živio i s Bogom bio združen ne samo u zanosu ranih jutara i tihih večernjih adoracija, već uvijek i svagdje. Zato se u njegovoj blizini nije moglo misliti nešto nedolično i nevrijedno, jer je njegova prisutnost sve pročistila, sve poduhovila.
Moja prijateljica volila je koji puta u Ivana zabadati. On je to uvijek mirno primao, iako su njezina zadirkivanja često prevršila mjeru. Kad je godine 1927 Ivan bio na oporavku u Sv. Križu, upravi mu ona veliko pismo. Opisala je što je nova u Zagrebu pa je uz nekoliko ozbiljnih stvari navela i sijaset šaljivih. Navela je, kako je upravo pomela i uredila prostorije centrale, kakve su krađe izvršene u Zagrebu, kako je iz ženske kaznione na Savskoj cesti pobjegla neka hajdučka Stoja i slično. Pismo je završila: »To su sve zanimljive i senzacionalne stvari, o kojima vas moram izvijestiti, jer jedine novine koje vi čitate »Osservatore Romano«, neće toga donijeti i tako biste mogli ostati neinformirani o tako važnim stvarima.« Ivan joj odgovara: »Hvala na šaljivom pismu. I podvorničkim poslom možete doći u nebo, samo nemojte da u tom poslu stičete samo Vi zasluge, već dajte i drugima priliku, da ih u istom poslu steknu.« Ali dalje već nastavlja u ozbiljnom tonu: »U V. G. gledajte da uzornim vršenjem stičete ugled kod nastavničkog zbora. Čini mi se, da bi sada bilo uzalud ono mješovito pjevačko društvo osvajati. Više vrijedi, da predobijete svoje učenice.« I tako je Merz uz šalu uvijek spojio i nešto ozbiljno, nešto za dušu, za izgradnju Krista u neumrlim dušama.
Nakon razgovora s jednim našim mladim studentom reče mi Merz: »Koliko ti mladi ljudi žude za duhovnim životom, a nema svećenika da ih vode.« Tu nestašicu svećenika, napose svećenika, koji bi se mogli isključivo baviti odgojem omladine i vodstvom katoličkih omladanskih organizacija, osjeća Ivan teško kroz cijeli život. Svakoga je svećenika Merz neobično štovao. Nikada nije dozvolio da se svećenici kritiziraju, da se pred omladinom iznose slabije njihove strane, da se ruši na bilo koji način svećenički ugled. Dirljivo je bilo gledati katoličkog intelektualca u zrelim godinama, kako ponizno i sa mnogo strahopoštovanja govori s kojim mladim svećenikom, koji je možda kao gimnazijalac bio njegov đak. Za Ivana se može mirne duše reći, da bi poput sv. Franje Asiškog kleknuo prije pred svećenikom nego pred anđelom. A s kakvom je gorljivošću naglašavao poštivanje biskupskog auktoriteta i posluh Crkvi i posluh biskupu. Kad bi se koji od mladih ljudi zaletio u svome mladenačkom temperamentu i stao kritizirati gest kojeg biskupa, Ivan ba ga blago ukorio i smjesta prekinuo takav razgovor. Koliko je puta isticao, kako toliko ljubi Crkvu, da kad bi Crkva rekla, da je bijelo crno, on bi joj vjerovao. Koje li razlike između njega i mnogih, koji misle da idu njegovim putem, a daleko su u svagdanjem životu od Ivanove sinovske odanosti Crkvi. Jednoga dana našlo nas se opet nekoliko u Ivanovoj sobi. Razgovarali smo o nekim važnim organizacijskim pitanjima, kad moja prijateljica najednom navali na jednoga Ivanovog suradnika. »Vi ste zato uz Crkvu i biskupe, jer biskupi danas odobravaju naše stanovište. A kad bi biskupi bili drugačije orijentirani, vi bi prvi bili protiv njih.« Tišina je nastala iza tih riječi, a tad se pogođeni digao, zalupio vratima i otišao. Ivan je bio silno potresen. »Moram za njim, da ga umirim«, rekao je. Drugi dan čekala sam Ivana pred isusovačkom crkvom. Bio je još uvijek potišten. »Ne žalostite se, ja ću već tu stvar urediti. Izmirit ću ja njih.« Ivan mi se šutke pridružio i pratio do Jelačićevog trga. I tad u najvećoj vrevi na Zrinjevcu opazim, kako se Ivanovim licem kotrljaju suze. Jedna za drugom tekle su niz obraze, a Ivan ih ne briše i ne govori ništa. Bila sam duboko iznenađena. Zašto plače on, naš veliki, dobri Merz? Nisam znala odgovoriti na to pitanje, a ne znam ni danas. Da li je to bio strah, da se doista ne izgubi pravi crkveni duh Orlovstva? Ili se žalostio što ljudi tako lako dođu u sukobe, koji redovito ostavljaju tragove u dušama? Ili ga je boljelo, što ni bliži suradnici nemaju međusobnog povjerenja? Ne znam, samo znam, da je to bio jedini Ivanov plač, kojega ja vidjeh.
Neobično toplo štovao je Merz Majku Božju. On je brižno sakrivao najintimnije stranice svoje duše, ali ljubav njegova prema Bezgrješnoj Djevici bila je tolika, da je morala probiti zid njegove šutljivosti. Govorio je o Gospi, a napose pred ženskim svijetom. Govorio je o Njoj najbiranijim riječima, zanosom najvećih Marijinih štovalaca. Naše orličko hodočašće stiglo je u Rim negdje iza ponoći. Priključili smo se jednoj drugoj hodočasničkoj skupini, koja je organizaciju nastambe provela tako dobro, da smo u ponoći stajali bespomoćno na jednom rimskom trgu, ne znajući kuda ćemo. Merz je pošao u potjeru za stanovima, i dok se konačno skupina od 50 djevojaka smirila, bilo je već oko 2 sata iza ponoći. Drugi dan tužila se jedna naša pred Merzom, da cijelu noć nije mogla od uzrujavanja ni oka stisnuti. »A ja sam još klečeći i krunicu izmolio«, reće Merz. Krunicu je osobito volio. Jedne proljetne večeri vraćala sam se kasno kući. Nigdje već nije bilo nikoga, samo pred Gospom na Kamenitim vratima tiho su plamsale svijeće, a nekoliko vjernih poklonika molilo je u najdubljem kutu. Kad na zaokretu prema Kamenitim vratima eto Merza. Išao je oborenih očiju, sabran, s desnom rukom u džepu kaputa, karakterističnim svojim držanjem kad je molio krunicu. Naravno, nije me vidio, iako na ulici nije bilo nikoga. A kad je u tami uske ulice zazvonio moj smijeh. Mjesto pozdrava, Merz se trgnuo kao da se budi. Da, vraćao se u svijet od Marijinog prijestolja, da za kratko vrijeme, u mjesecu svibnju, preuzme kraj podnožja Najveće Žene svoju vitešku službu kroz cijelu vječnost.
O Uskrsu 1928 vidjela sam ga pred isusovačkom crkvom. Bio je blijed, a poradi blize operacije bili su mu povađeni svi prednji zubi. Nitko nije od nas znao s kakvim se mukama Merz bori, pa sam mu se poradi tih zubi osjetljivo narugala. Merz je šutio. Merz, naš Merz, koji je toga Uskrsa posljednji puta posjetio obitelj jedne naše članice, jednostavnu radničku obitelj. Došao je, da čvrsto stisne ruku staroga sijedog oca naše članice i da nekoliko lijepih riječi upravi porušenoj i bolesnoj njezinoj majci. Kad mu je kći po zvaničnom poslu odlazila iz Zagreba pratio ih je često sa kolodvora kući i nazivao ih od dragosti starčićima iz Turgenjevljevih romana. Starac je već umro, a starica u rupcu rado se i danas sjeća svoga mladog kavalira. I onda smo ga još samo vidjeli na klinici u Draškovićevoj ulici, u agoniji u samrtnom hropcu. Zadnje večeri pred smrt molile smo ja i moja prijateljica sa monsignorom dr. Beluhanom krunicu kraj njegova samrtničkog kreveta. A drugi dan mogle smo poljubiti njegovu blijedu mrtvačku ruku s pobožnošću, kojom kršćanin prinosi k usnama relikvije sveca.
Nedavno sam bila kod oca našega Ivana. Iz neke velike kutije vadio mi je ljubazni gospodin razne Ivanove stvarčice. Nekoliko svijetlih pramova njegove djetinje kose povezane crvenom vrpcom, pleteni prsluk, možda djelo majčinih ruku, staru tamburicu, kojom se Ivan kao dječak služio. A onda smo ušli u sobu. To nije više ona poznata velika Ivanova soba, u kojoj smo se tako rado okupljali, već mala i svijetla sobica Ivanovog oca. Ali kraj prozora evo Ivanovog radnog stola sa poznatim knjigama i stvarima. Evo i križa od alabastra, što smo mu ga darovale u Rimu. Iz otvorenog pretinca proviruje njegov francuski misal. Valjda ga je čas prije odložio i pošao nekuda po apostolskom poslu. Ali, ploča njegovih francuskih prijatelja, koju poslaše za njegov grob sjeća nas, da je već 10 godina što je umro. »Za tim stolom studirao je i molio često naš Ivan. No mnogo puta sam ga našao gdje gorko plače. A kad sam ga upitao šta mu je, obično: Tata, bolje da ne znaš…« Tako mi je za posljednjeg posjeta pričao njegov otac. Bilo je to valjda u teškim časovima ličnih trzavica i besplodnih polemika oko provedbe Katoličke Akcije kod nas ili kad je Gospodin svome sluzi dao da i u svojoj bolesti osjeti svu gorčinu svetoga drveta križa. Imali smo ga i nebu smo ga dali. No danas više nego ikada hvalimo Gospodu, što ga je poslao među nas i što je dao, da nekada živ među nama, a danas u zagrljaju trojedinog Boga bdije i moli za hrvatsku omladinu, za pravi duh Katoličke Akcije u Hrvatskoj, za pravu crkvenu orijentaciju Križarstva. Marica Stanković (Merz, Ivan), «Iz značajnih pisama dr. Ivana Merza», Život, Zagreb, 19/1938., br. 5, str. 294-300
Iz značajnih pisama dar I. Merza*
Iz pisma dra. I. M. gđici X; Jesenice (Slovenija) Hotel Sv. Križ«. 31. VIII. 1927.
Slobodno se sprijateljite s mišlju da će Orlice biti u ćudorednom pogledu korektnije od Orlova (moderni plesovi i t. d.) i u tom pogledu može Vam lebditi pred očima misao sv. Pavla: »Žena vjerna posvećuje muža nevjerna.« I ako se tu ne može govoriti o nevjeri u doslovnom značenju ipak orlice treba da vrše etički utjecaj na Orlove. Zašto bi Orlice klipsale za Orlovima, zašto se u njima ne bi uzgajao ponos i svijest, da one u saobraćaju moraju biti aktivni faktor pridizanja, a ne pasivnog »klipsanja« za muškarcima. Ako Vas je iskustvo uvjerilo, da Orlovi nijesu tako radikalni u tim pitanjima plesa i slično, to tom realnom činjenicom valja računati i u Orlicama još većma uzgajati tu svijest, da one moraju biti i prema Orlovima nositeljicama toga radikalizma. Orlove će to možda isprva malo upeći, ali je uvijek bolje, da je neki mali razboriti borbeni stav između naših dviju organizacija i njezina članstva, negoli tijesno prijateljstvo. Iskustvo je pokazalo, da naše veće priredbe loše svršavaju. Ako naši sletovi imadu apostolsku svrhu, to ne smiju da završe narodnom veselicom. Time se sav blagotvorni učinak za kojim idemo razvodni. Moje je mišljenje, da se sve ove javne i veće produkcije imadu da završe kakvom teoforičkom procesijom ili procesijom sa svijećama ili pjevanjem Tebe Boga hvalimo. U Rimu je tako u Koloseju završio Međunarodni Kongres omladine i ostavio je u dušama svih neizrecivo lijepe dojmove. Veoma se radujem da ste se molitvom dali u pripravu za Operu.[65] To je najnaravniji početak. Tako ćete si isprositi providencijalnog muža, koji će ostvarenje uzeti u ruke. Ako Vam je moguće sastavite si popis djevojaka, koje se za to zanimaju, a pogotovo ako ih imade sa vječnim zavjetom sv. Čistoće. A Vi svakako pišite u »Za Vjeru i Dom« u tom duhu, kako uz veliki poziv što ga žena imade kao majka i supruga, danas trebamo djevica, koje u svijetu poput redovnica sudjeluju u osvajalačkoj, spasavajućoj i posvećujućoj misiji Crkve. Ovim načinom će se u dušama za to zvanih Orlica početi, da budi želja za ovom vrstom apostolata u svijetu, kojemu je uz ljubav također podloga vječna čistoća. Čini se, da je ostvarenje muške Opere isto tako udaljeno kao i Vaše.....
Međutim se mi molimo Presv. Srcu, da nam ono u pravi čas pokaže put. Ne dvojim, da će to Presv. Srce i učiniti: osnutak mnogih redova u povijesti pokazuje, kako su oni tako reći spontano iznikli i prokrčili put unatoč zapreka sa strane najkompetentnijih faktora - da samih Papa. Dokazala su djela Božja. P. sam već iznio plan Prosvjetnog sleta za dogodinu kako su ga imali Belgijanci ove godine. Referati bi bili po skupinama; za se za podmladak, naraštaj; za se za članstvo, starješine, duhovnike zatim 2-3 predavanja za cijelo članstvo skupa, a onda 2 predavanja za svu publiku. Pontifikal s propovjeđu, ako je tehnički izvedivo na sletištu jedno predavanje s prosvjetnim ispitima, a među publikom bi bili megafoni tako, da bi svatko odgovore (čuo). Ako je moguće bile bi gimnastičke-ritmitčke produkcije, koje bi donosile u ritmičkoj formi sadržaj glavnih predavanja. No što je glavno sadržaj svih predavanja kretao bi se oko jednog pitanja. Belgijanci su sa svih gledišta obradili »Obitelj«. Socijalni tjedan u Italiji obradili su »Seljačko pitanje« »Gospodarsko pitanje« »Žensko pitanje« »Škola«, »Karitativni rad« i slično. Mislim da bismo mi uzeli »Euharistiju« i osvijetlili njezin utjecaj na naš život. Budući mi gradimo prve temelje potrebno je, da počnemo sa središtem katolicizma. Prema tome bila bi predavanja: Euharistija i naraštajac. E. i Orao (Orlica); E. i obitelj; E. i škola; E. i štampa; E. i politika; E. i gospodarski život; E. i hrvatski narod i t. d. Šta Vi sudite o tom? Pitajte N. N. i N. N.! Samo ga nemojte ozlovoljiti, već ga uhvatite kada nije prezaposlen. Tehnički bi se to dalo provesti barem tako lako kao slet. Glede ženskog prava glasa mislim da je prema zadnjem pismu Kard. Gasparia stanovište Crkve ovo: Katolici imadu slobodu da u teoriji budu pristaše ili protivnici Ž. prava glasa. Ali ako u kojoj državi žene to pravo glasa posjeduju u savjesti su dužne, da se njim služe na opće dobro a napose da se njim služe u korist obitelji, uzgoja i javnog ćudoređa. Nadalje je praksa čini se pokazala - referat na socijalnom tjednu u Nanciju - da je Ž. pravo glasa redovito više koristilo općem dobru negoli mu štetovalo. Napokon kako je sav naš sadanji politički sustav bitno loš, jer je sazdan na herezi, da sva vlast dolazi od naroda da je narod izvor svih prava, da je svaki pojedinac potpuno autonoman te iz tih premisa izvodi opće pravo glasa. Katolički sociolozi tvrde obratno, a pogotovo ističu, da se država ne sastoji od pojedinaca već od organskih (ne mehaničkih) jedinica, koje imadu svoj zaseban život i svoju autonomiju: obitelj, općine, staleži i t. d. Katolički sociolozi stoga smatraju sadanje opće pravo glasa, koje zabacuje norme jedinice, kao veoma nesavršeno. Ako dakle držimo, da je u sadašnjem okrenutom političkom poretku žensko pravo jedno relativno dobro, kao katolici nikada ne smijemo odobriti sve sadašnje političke prilike (kao što u tezi moramo osuditi rastavu Crkve od države, koja u hipotezi može značiti spas Crkve) i žensko pravo glasa smatrati za apsolutno dobru stvar. Moramo nastojati da transformiramo sadašnje loše prilike u vidu naravnog prava (teze), pa sam uvjeren kada ta teza taj idealni kršćanski poredak bude ostvaren tad ne će biti žensko pravo glasa, kako ga s pravom traže mnoge stranke i to zato jer će atomističko (sastav od mase pojedinaca) shvatanje države morati ustupiti mjesto organičkom sastavu, tako da na državu ne će utjecati masa pojedinaca već naravne organske jedinice, (obitelj općina i t. d.) koje su bile prije države, čija prava država mora da štiti i čije interese mora da pomaže.
Mislim da sada najviše treba da molimo za našu Operu, da tako naš i onako već dobrano redovnički život sistematiziramo, međusobno uskladimo i da stvorimo jak kostur Kat. Akcije. Isto taj red imade veoma široko polje rada kod nas: Pučka kuhinja, profesionalne škole, tiskare, dnevnik i t. d.
Iz pisma dra Merza gđici X. od 21. II. 1928.
Zaključak iz dogodjaja na D. zabavi: - To je dokaz, da niti kod najviših (........) krugova nije sazreo red o tome, pa će se ponajprije tu morati da stvori jedinstveno mišljenje (Plan je već gotov, ako Bog da zdravlje i milosti u ovoj sezoni će stvar jače pokrenuti naprijed). S druge strane Vam to dokazuje da je cijela ova borba imala taj velik smisao, da je iz te atmosfere......... (atmosfere, koja će da paktira s duhom ovoga svijeta; koja kao da hoće da balansira na granicu t. j. hoće da ostane unutar Crkve, ali ne će da čini više negoli se bezuslovno traži, da se ostane u Crkvi) - da se velim iz te atmosfere minimalizma istrgnu oni, koji su spremni ne za politički, ili socijalno ekonomski ili nacionalni već upravo za ćudoredni apostolat, koji je najpotrebniji i jer radi nećudorednih plesova, knjiga, kazališta, kupališta, odjeće mnoge duše propadaju. - Ako..........pokret i nadalje ostane indiferentan prema ćudorednoj križarskoj vojni, što je Kat. Akcija mora da vodi, spor i dalje imade svoj raison d' être i to tako dugo dok cijela Kat. Akcija u tom ne bude jedinstvena. O dvjema strujama (teorija Dr........) u kat redovima, mislim ne smije biti ni govora u koliko idu za vjersko-ćudorednim ciljevima. U koliko imaju vremenite ciljeve može biti slobodnih struja, koliko ima ljudi. Mislim da je sv. Stolica osudom modernizma definitivno riješila pitanje dviju struja i da je teorija dra........žalostan amerikanizam, koji može da zavede na stramputicu neupućene duhove. U Katoličkoj Akciji nema dviju struja - ona je baza za jedinstvo svih katolika, jer je to bitno religiozna akcija - a kat. religija ne priznaje dvije struje. U pitanjima vjere i ćudoređa prima, u disciplinarnim sluša Papu i biskupe. Da nije došlo do sloma u kat. redovima, taj duh indiferentizma prema savremenom poganstvu valjda bi zarazio sve kat. organizacije, a time bi te katoličke organizacije promašile svrhu i postale nesposobne za »obnovu svega u Kristu.« Ono što stavljate 10 cm. da orlička odora mora biti pod koljenom čini mi se veoma malo. Uostalom pitat ću još za mišljenje presvj..........Mislim da za naše prilike 10 cm. jest najmanji zahtjev za svaku kršćanku i što manje od toga već je sablazan. Nijemci od svih kršćanki traže »ein guter Stück«, »beträchtlich« ispod koljena. To je barem 10 cm! A orlička odora, ako želi da se stavi u službu apostolata morala bi po mom sudu biti duža od minimuma, koji se zahtijeva od svih kršćanki. Ako u istinu ženska Kat. Akcija imade opet društvu da dočara viziju svetih djevica i žena, to mi se čini da ta vizija u sebi uključuje vrlo, vrlo dugu suknju. Zamislite si sliku Gospinu ili koje svetice (osim ako se ne radi o djeci kod kojih po naravi sjetilni dio nije razvijen) sa suknjom, koja siže samo 10 cm. ispod koljena! To bi bio apsurd: jer svetost jest svojstvo duše, a sjetilnost oznaka tijela odvraćaju pogled od lica kao izražaju duševne svetosti. Zar kršćanka nije sestra Gospina a u kakvoj suknji se pokazala Gospa u Lurdu, Pontmoinu i drugdje. Zašto ne slušati njezinu propovijed čednosti?! Njezin blagoslov ne će izostati, i - ako će mnoge Orlice otpasti, a mnogi katolici tu strogost ne shvatiti. Šta ćemo, kada sav zanos Orlica, sva poezija mora da bude upravo ta da usred blata poganstva kroče prema blistavim vrhuncima svetosti! U stvarima Poslovnika sve je po starom, iščekujemo pismo Presvj. Biskup. konferencije, da li se usvaja prijedlog Saveznog Vijeća. Za orlovstvo se tako dugo ne smijemo bojati njihove konferencije, dok budemo zastupali u svim pitanjima čisto Crkveno gledište, želeći da predusretnemo same želje sv. Crkve. Postanemo li popustljivi naša organizacija odstupa od cilja radi kojeg je stvorena i tada bi neminovno morala nastati dekadanca i propast. Uzdajmo se u Gospoda da do toga ne će doći. Ne znam što mislite o onom ogrešenju o ljubav prema bližnjemu. Podsjećam Vas da je i naš Spasitelj znao biti srdit, samo što je tom svojom strašću vladao razumno i razborito. Proti zlu čovjek smije da plane svetom srdžbom. P. P. ne javlja. Kada ne ide drukčije čovjek si u svijetu mora da stvori samostansku regulu i po njoj da živi. Ne pomišljate li na 8 dnevne duh. vj. i na tečaj fil. - teološki za sebe?
IZ PISMA DR. I. MERZA GOSPODINU N. U Zagrebu, 21. oktobra 1927.
Veleučeni gospodine!
Vjerujte mi, meni lično nije ni drago da postoje u sjemeništima čisto orlovske organizacije svjetovnoga tipa, već mi se čini, da je za sjemeništa dovoljna sekcija Kat. Akcije unutar svim djacima zajedničke Marijine Kongregacije. Isto je bilo moje lično mišljenje, da je najbolje ne dozvoliti u sjemeništa ulaz svih onih crkvenih listova ili glasila kat. Akcije (s koje mu drago strane dolazili) koji raspravljaju o poznatim sporovima.
Dr. I. Merz I:
TRI NEOBJELODANJENE KARTE S RATIŠTA. Pax † Dragi moj N.
Hvala Ti na Tvojoj karti. Stigla je. Radi dnevnika ne mislih, da ih sada zaišteš, nego u slučaju moje smrti… U Bozenu mi se je osobito svidjelo. Dobio sam donekle dojam, kakav je bio religiozni život a srednjem vijeku: U nedjelju Ti je na hiljade svijeta išlo u crkvu (franjevačka!) i van. Cijeli promet. Neprestano se sv. Pričest dijeli. No najviše me se dojmilo kad sam pred odlazak, - radni dan je bio - otišao u crkvu, da se svojih (sic!) grijeha kotarišem (sic!) i da primim Onog najvećeg što nas slabiće tako voli. Nijesam se ni nadao; vani je još bio mrak, tu i tamo se je vidjela kakova zakukuljena osoba, gdje se nekamo žuri. Inače je bilo tiho. Kad stupim u veliku baroknu crkvu, duboko me dirne kad sam vidio, gdje su sve klupe nakrcane osobama, što poput duhova nepomično sjede, a na svim oltarima, sprijeda i sa strane - ima ih preko deset - fratri, velikih tonsura - služe u crvenim lijepim plaštevima mise. Sad na ovom oltaru sitna zvonca srebrnim glasom zabrencaju, a onda se opet na drugom oltaru okrene misnik i raširivši ruke šapće: »Dominus vobiscum«. Neopisivo duboko djeluje crkva, gdje uz mistični sjaj od mnogo i mnogo svječa se obavlja u isti čas, toliko puta taj misterij svih misterija. I svijet u toj tišini, stupa glavnom oltaru, gdje svećenik u nekakovom crnom čipkastom pregrtaču dijeli kruh Gospodnji. Direktno se sjeća, kako je čovjek kano na nekom ostrvu usred burnog mora; na ostrvu istinitog i pravog života. Iz onih malih ženica, što su trpjele i na sebi razumjele sfingu ovog života, emanira u tim velikim časovima, kada su sasvim sitne kod Stola Gospodnjeg - neko čudno nadnaravno svijetlo, koje cijelu crkvu ispunjava melodijama nečujnih pjesama anđela. Nemam riječi da izrazim, kako pozitivno religiozna okolina djeluje na čovjeka. Kod ovoga ću da nadovežem, na Tvoju misao o religioznosti banjalučkoj. Zaista pravo veliš, ako kažeš, da je tamo nema. Treba da je čovjek vidio druga pravo religijozna mjesta pa da sudi. 2-3 babe što se nalaze u crkvi tamo i mole od radi (sic!) starosti, je sve. Svijet ili nije trpio, pa ne shvaća - bolje reći ne osjeća - ono veliko čudo transsupstancije, ili je uslijed psovke - (zaista naš najveći, upravo strašni grijeh) tako zaglibio, da bi trebao jedan veliki čovjek, koji bi ga spasao. Prije sam držao, da je naš narod vrlo religiozan, ali iskusio sam da je njegova religija više tradicija baštinjena od otaca. Pomisli: ovdje Ti svaki grad imde svoga sveca, prave pravcate svece, na čiji se zagovor čudesa zbivaju. Mene je frapiralo: ali istina je. A u nas. Teško bi se našao čovjek za koga bi čovjek mogao ustvrditi da je blažen. (Tvrde za Eckerta mnogi, da je umro kao kakav svetac! - usput spomenuvši!) A kakove su naše crkve? To je bruka. Kad gledam ovdje: svako najzabitnije selo imade crkvu, što bi mogla urešivati Zagreb. Tu su umjetničke slike, velike orgulje i dr. Svijet naš mora da je tako stradao uslijed Turaka. - Često sam s njima: pa kad čujem, kako neprestano imaju stanovite stvari i slične svinjarije u ustima pomislim: odi vulgus profanus (sic!). Grijeh je to, ali uvijek mi se ta poganska misao nameće. Mnogo sam Ti nakudio druge, ali sam radoznao uz svu svoju vjeru, kakav ću biti praktični katolik u podnašanju ovih ratnih muka. Često mi je na pameti smrt, pa me uza svu svoju vjeru u budući život obuzima strah. Moli se za me biće mi lakše… Pozdrav Hans Čuvaj te karte! K. U. K. FELDPOSTAMT 26. I. 1917. 605 Merz Hans, Bozen, Tirol Bergführer Ersatz.
†! Dragi N!
Osvanula bijela nedjelja. Veliki predjeli Alpa sa svojim vršcima, dolovima i stranama sijevaju od bjelila. Tamno zelene omorike se dižu veličanstveno u vis, diče se sa svojom svjetlo-modrom pozadinom. Svjetlo, svjetlo i sjaj posvuda. U doli je napravljena mala kapela, pokrita smrčevim (sic!) granama o sprijeda na njoj je drveni Krst. S desna su pod od dima crnim stijenama su baračice iz kojih se dimi. Pred kapelom kleći jedno dvadeset vojnika: crna opaljena lica i tamnih kabanica... a sunce i svijetlo posvuda, sjaj ljepota, samo što su ovi ljudi crni i bijedni… Pričest se dijeli On mala bijela hostijica, bijela i sjajna i sjaji tog vedrog dana ide tim crnim izmučenim ljudima. A ovi su sklopili preko prsiju ruke, spustili glavu sve do zemlje i u sebi proživljuju taj Misterij. Sva priroda je divna, sve uopće osim čovjeka je sretno i lijepo. Izgleda samo: duša im je danas čišća i svijetlija od ovog ogromnog svjetla alpske nedjelje, sva ova veličina prirode je samo simbol čovječje duše. I ovo njegovo jadno skrušeno i slomljeno crno tijelo: ne spada zapravo ovamo: ono mora propasti i doći u harmoniju s ostalom ljepotom. Meni je dobro. Pozdrav Hans K. U. K. FELDPOSTAMT 28. III. 1917. 369 K. U. K. Infantirieregiment Graf von Lacy Nr 22. Merz Hans, Bergführer, fp 369, Kuk IR 22
†! Dragi N!
Sjedim u svojoj sobici, koju sam sa svojim momcima sagradio ispod jedne stijene. Top grune, sva brda, kao od kakove grmljavine odjekuju. Iza toga salva, 6 topova, jedan za drugim, bubnu, baraka se trese, a brda ječe, ječe, ječe. Zinnnnnn, brzovlak juri kroz zrak, brrrúm, pogledam kroz prozor: teško je lupila od zemlju i crni dim se digao u vis. Mir. Ta, ta, ta, ta, ta, etc.. mašinska puška zalaja, grunu opet: top puknu. Zrrrr tinnn, zrrr, tinnn, tatata.... Aeroplan zvrči a topovi i mašinske puške pucaju na nj. A on dostojanstveno mirno, crven-zelenih krila, kruži. Tako vazda ide. Hans 9. VI. 17 K. U .K. FELDPOSTAMT 11. VI. 1917. 369 K. U. K. bosn. herz. Inft. Reg. Nor. 2 Ivan JAGER, «Moj susret s Ivom», Život, Zagreb, XIX/1938., br. 5, str. 301-305.
Moj susret s Ivom…
Prvi mjeseci studentskog, slobodnog života! Oduševljen rad u Orlovstvu! Susret s tolikim simpatičnim aktivnim katolicima, koji se trgaju na sve strane za katoličku stvar. Među svima iskače jedan: Ivo Merz! Sama dobrota! Izgledao mi je kao veliko, dobro dijete! Od prvih me je časova njegova osoba osvojila. Moja je pažnja postajala sve življom, kad mi jedne večeri reče brat iz Đačkog Okružja, kad smo se zajedno vraćali s posla: »Vidiš, on ti je bio prije oficir!« A ja zinuo: oficir, a u Palmotićevoj ga ulici vidim u crkvi kako kleči kao svetac, oborenih očiju, nepomično, sklopljenih ruku moli iz nekog velikog molitvenika! Takvog velikog još nijesam nikad ni vidio! - Isti mi reče drugom zgodom: »To ti je svetac; i bičuje se!« Moje je udivljenje raslo, a njegova me dobrota silno privlačila.
»Danas u 8 sati navečer dođi u moj stan; nešto važno, vidjet ćeš! šapnu mi drugi, stariji Orao-student.« Što će biti? Ne idem ja na slijepo!« - »Dođi, vidjet ćeš, doći će i Merz!« - One večeri bilo nas je pet. Došao i Ivo. Bio je to pravi »klub duša«, kako ga je duhovito nazvao brat, koji me je na te sastanke i pozvao. Ivo je vodio riječ, on je bio spiritual toga kluba duša. One smo večeri, sjećam se dobro, razgovarali o razmatranju. Ivo nam je tumačio, što je razmatranje i kako ga možemo svako jutro zgodno obaviti. Spojiti ga sa sv. Misom, s misalom! Uzmite koji tekst sv. Mise i razmatrajte ga, primijetite uvijek na sebe i odlučite provesti u duši spoznanu istinu. Na pr. razmatrajući o Salamonovu hramu, učio nas je, najprije ćemo se sjetiti historijskog događaja, a onda primijetiti na sebe.« I moja je duša jedan takov hram, još kud i kamo ljepši od Salamonova. Ukras toga hrama jesu kreposti i milost posvećujuća, koja mora u nama sve više rasti! Što nagrđuje moj hram Duha Svetoga u meni?« Mi smo ga slušali rado, jer smo u njemu gledali uzor, znali smo da svaki dan razmatra. On je rješavao i sumnje i dispute. Jednome se nije sviđalo moljenje krunice: neprestano jedno te isto, dok je drugi energično tvrdio, da je to najbolji način molitve: »Krunicu je mene moja majka naučila, ona me je spasila više puta!« Hoćemo li moliti pod misom iz Misala ili krunicu? - To bi onda naš dragi Ivo uvijek lijepo, ortodoksno riješio na naše opće zadovoljstvo. Oduševljavao nas za liturgiju i moljenje sv. Mise iz misala; još i danas s počitanjem čuvam veliki Lefebvre-ov misal, što mi ga je on nabavio.
Podne! Vraćamo se iz HOSa s Pejačevićevog trga, a Ivo ide oborenih očiju, ja pola koraka iza njega pa ga gledam. Kod jednog ugla se Ivo obazre, zastane, pogled mu je pao na naslov filma, koji je dolazio u Zagreb: »Kukluxklan«, pogleda slike i pođe dalje. Čudno mi je bilo da on gleda filmske slike, pa ga zapitam: što li je lijepa primijetio? - »Mislio sam«, reče, »da su Kolumbovi vitezovi organizirali snimanje filma protiv Kukluxklana, pa sam htio da se uvjerim, je li film katolički!« - Zanimalo ga je sve što je smjeralo na obranu Crkve i raširenje Kraljevstva Kristova, a za ostalu svjetsku pljevu držao je oči oborenima. I opet smo išli ulicom zajedno, pričam mu o svom jučerašnjem doživljaju: vraćao sam se iz Mahnića oko pol jedanaest u svoj stan na Medvešćaku, kad najednom spazim kod jednog električnog stupa grupu ljudi, slomljen auto, razbijeno staklo: nesreća! Šofer vozio 70 km na sat, htio da prestigne auto pred sobom i previše se ugnuo na stranu, udario o stup, pa mu volan razbio prsni koš – namjestu mrtav. Ivo nije znao da sam stigao pola sata iza nesreće, pa misleći da je šofer još živio, upita me: »Pa jesi li pogledao bliže šofera?« »Nisam, bilo mi je neugodno!« - A Ivo me stade blago koriti: »Kakav si ti, plašljiv ko djevojka; trebao si pristupiti bliže, pa mu dati raspelo da poljubi; tako bi spasio jednu dušu!« - Onda mu rastumačim, da sam došao pola sata iza smrti šoferove tamo, tijelo je još ležalo tamo radi komisije, koja je imala svaki čas doći. Ivo se na to umiri. Duboko mi se to usjeklo u dušu. Kako on najprije misli na dušu: Trebao si mu dati raspelo da poljubi!« a ja ni nemam raspela, a još manje kuraže da tako što učinim; a Ivo, prvo na to misli - spasiti dušu!
Doskora sam imao prilike da ga upoznam i u njegovu stanu. Katkad bi i HOS držao svoje sjednice u njegovoj sobi. Na stolu je stajala vazda slika Pape Pija XI., a onda slika oca Male sv. Terezije i kipić sv. Cecilije iz katakomba. Soba lijepa, samo krevet nije bio u stilu - odviše siromašan prema ostaloj sobi. Posve redovnički! Kraj njega stajale su dvije željezne kugle za gimnastiku. On je tjelovježbu smatrao sredstvom trapljenja tijela: tjerati ga da sluša; gimnastikom je on jačao svoju volju, disciplinirao tijelo. Jednog jutra bila je važna stvar, trebalo je porazgovoriti se s Ivom. Dr. X. i ja pođemo rano u njegov stan. Ivo se baš brijao. Ništa to njega nije smetalo, da svoje prijatelje primi u kupaonici, u košulji, sav bijel od sapuna. Djevojka, koja nas je uvela, dobaci mu: »Baš ste lijep«! A on dobrohotno, očinski odgovori: »Što ti znaš!« i razgovor započne. Ivo bi stiskao usnice i sapunao se preko njih, a onda opet razgovarao s nama s takom jednostavnošću, mirom i dobrom blagošću: ja sam samo stajao i gledao ga, kako je mio u svojoj djetinjoj prostodušnosti. Jednom donesem u njegov stan neki dokumenat. Ivo je već pobolijevao. Da se okrijepi uzimao bi katkad po koju naranču. Ode u pokrajnju sobu i donese dvije. Na moje opiranje, rekne mi blago: »Uzmi, kad ti velim!« I onda smo stajali uz košaru za papir i gulili naranče zajedno. Razgovarajući promatrao sam ga: uvijek isti, dobri Ivo; kakav u Crkvi, na ulici, takav i kod kuće: uvijek gospodar samog sebe, dobar kao nevino dijete, prostodušan. Jednom riječju: svi smo ga mi studenti držali svecem!
»Toliko posla, a Ivo mora svaki dan 4 sata studirati!«… ljutili bi se tobože na njega neki. Ali Ivo nije odustajao: svaki dan puna 4 sata privatnog studija. Uza sav ogroman posao. Sam je vodio svu brigu za kojih petnaestak društava oko Banjaluke uz ostali tajnički posao HOS.a. Ali nikakav posao ga nije mogao odvratiti od njegova razmatranja, molitve i studija.
Kad sam polazio na koji orlovski tečaj, prije vlaka trebalo je još posjetiti Ivu, da mi dade upute za tečaj. A on je uvijek natrpao moju tašku »Svetim Misama« od dra Kniewalda i putio me, da učim dečke, da na tečaju zajednički recitiraju sv. Misu. To je uvijek bilo najvažnije, što mi je imao preporučiti. Kad bi koji stranac došao na HOS, Ivo je bio prvi, koji bi se za nj ljubezno zauzeo, zabavio ga i udovoljio mu želji.
A gdjekad je u njegovom društvu pala i koja nepovoljna riječ o bližnjemu. Tada je Ivo mirno i blago uzeo sve u obranu: Ne smijemo tako, kršćanska ljubav nam brani tako govoriti »i oni su kršćani!« I sve se opet udobrovoljili radi njega. Nijesu ga htjeli žalostiti. Jedan šaljivđija stao u njegovu društvu oponašati jednog visokog crkvenog dostojanstvenika, a Ivo odmah skoči: »Pa on tako mora radi svog naroda, ne bi ga drugačije razumjeli!« Smjesta je našao čim će drugoga ispričati.
1926. godine! Burna požeška skupština HOS-a! Vrijeme već odmaklo, već je blizu dvanaest sati, a Ivo čita svoj tajnički izvještaj. Iza izvještaja napadoše ga strastveno, da je tendencijozno ispustio u izvještaju da spomene jednog uglednog javnog radnika (fra Miju Kotaraša), koji je preminuo one radne godine. Što li će Ivo na to?! - Ja sam se divio! Usred vike i buke, moljenja za riječ, prepirke i podvala, on je ostao miran, blag i sjedinjen s Bogom. Posve blago i mirno, bez ijednog trunka strasti odgovori kao krotko janje: »Nijesam to učinio zlonamjerno, nego jedino, jer sam bio prisiljen da skratim svoj izvještaj, vrijeme nam ne dopušta. Eto vidite ni pokojnog biskupa Langa nisam spomenuo!« Ovakav je odgovor sve razoružao. Blagost i njegova prostodušna dobrota pobijedila je sve! Janje pobijedilo lava!
Kad je napokon saznao da se spremam u Družbu Isusovu, bio je sav veseo. Na verandi s nutarnje strane isusovačke porte stajao je Ivo i još nekoliko studenata. Ivo poveo razgovor o zvanju. Uvjeren je, veli, da Bog zove puno više ljudi, nego što se doista oni odazivlju. Jer ništa toliko sv. Crkvi i obraćenju svijeta ne treba kao vrlo brojni apostoli, svećenici. I zato se Bog posebno i brine da baš zvanjima sv. Crkvu opskrbi, zato zove mnoge mladiće da se posvete Njegovom Božanskom djelu spasavanja duša. Ali mnogi odbacuju taj uzvišeni poziv. Među nama nalazio se i jedan izvrstan mladi student. Merz ga je volio radi njegova dobrog srca, sređenosti i katoličkog uvjerenja. Razgovarajući o zvanju bez ikakvog posebnog uvoda, bez uvijanja, zapita Ivo ovog studenta: Š. zar ti nemaš zvanja?« - A student će: »Ja ne osjećam ništa«! Ivo se nije mogao da načudi, jer je inače bio tako dobar. Ja sam se morao upravo smijati, kako to naš dragi Ivo bez rukavica stavlja pitanja, koja idu do srca. Bio je do skrajnosti jednostavan i prostodušan. Dobrota što mu se caklila iz očiju naprosto je osvajala, nitko se na njega nije mogao ljutiti, a još manje zamjeriti mu bilo štogod.
Zadnji moj susret s Ivom bio je u novicijatu. Došao je u Ljubljanu po poslu i došao da me posjeti. P. Magister me zovne, otvorim vrata, a u sobi Ivo - smije se. Pristupam, pozdravim ga srdačno, a on mahne rukom, da me od dragosti udari prstima po obrazu. »Naš carissimus«! povikne sav pun radosnog smijeha. To je bio moj zadnji susret s Ivom. Točno na godišnjicu, kako sam stupio u red, umro je naš predobri Ivo: potreslo me to jako. U mojoj uspomeni ostao je uvijek onako neopisivo dobar, blag i miran - čista, sveta duša! Često prolazim pokraj njegova groba i uvijek se svratim k njemu, da se toplo pomolim ne za Nj nego Njemu da u nebesima moli i pomogne hrvatskome Križarstvu, hrvatskoj mladosti, za koju je za života toliko žrtvovao i radio. Ivan Jäger D. I.
[1] »Imao sam osjećaj, kao da je netko iznenada banuo u kraj posve tuđ…« Tako je o. Vanino izrazio svoju prvu impresiju, kada je susreo Dr. Ivana Merza. Životopis od Dr. D. Kniewalda, str. 116. [2] Obadvojica konvertiti i slavni franc. književnici
[7] Istina biskup Mahnić je isto tako govorio o Crkvi i Papinstvu, ali Merz pada baš u to doba, kada je Katolička Akcija trebala biti ostvarena i u Hrvatskoj, dakle u doba teške diobe duhova. A jer je baš Merz pionir K. A., to su njegove riječi bile veliki novum. [8] Život s Crkvom, liturgijski časopis. Br. 4., god. IV. [9] Homo catholicus, »Nedjelja« 1930. br. 11.
[10] »A vi ste Tijelo Kristovo i udovi jedan drugomu.« (I. Kor. 12. 27.) »Jer kao što je tijelo jedno, te ima mnoge udove, a svi udovi tijela,premda su mnogi, jedno su tijelo, tako i Krist. Jer jednim Duhom mi se svi krstismo u jedno tijelo.« (I Kor. 12, 12.) [11] Dr. Drago Ćepulić u svojim »Uspomenama na Dra Ivana Merza« pripovijeda i ovu zgodu iz Pariza: »Živo se sjećam, kako je u vlaku Ivan polemizirao sa zanesenim Francuzom (pristašom Marc Sangniera i njegove Republikanske Demokratske Stranke R. P. D.). Ivan bijaše upućen naime u stvar Sillona, snažnoga pokreta, koji se napokon na zahtjev Pape povukao, no mladi je Sillonista htio praviti kojekakove rezerve. Ivan o tome svemu ni čuti: sveti Otac Pio X. o tom veli tako i tako, to je dosta, Sillon je bio na krivom putu. Eto, toga se događaja sjećam i to mi je uvijek bilo na pameti, kad sam poslije vidio našega Merza na braniku Katoličke Akcije.« Nedjelja, 1929. U Životopisu, str. 123
[12] Životopis, str. 113.
[13] Životopis, str. 115.
[14] Životopis, str. 24.
[15] Jacques Maritain: Primauté du spirituel II. 27. »Treba nastojati, da u našem katoličkom pokretu veza s Crkvom bude što jača, da uz sposobnost i svijest vođe bude u njih i heroizam poniznosti i pokoravanja.«16
[16] Iz dnevnika 16. XI. 1920. Životopis, str. 124. [17] P. Clérissac: Le Mystére de I' Eglise. [18] Dr. Ivan Merz: Vječni Rim. »Za Vjeru i Dom«, 1925. Broj 1. str. 15.
[19] H. Brun: La cité chrétienne, 312. [20] »Za Vjeru i Dom«, 1925. [21] J. Maritain: Prim. du spirituel. II. 17.
[23] Katolički tjednik, 1925. br. 13. Životopis, str. 180. [24] Čitavi taj uistinu biser od govora Pija XI. nalazi se štampan u Životopisu, str. 185. - 189. [25] Taj Predgovor je nažalost postao legendarni dokumenat mentaliteta, koji nije dopustio da on uopće bude štampan u »Zl. knjizi«. U izvacima ga je donio Dr. Kniewald u Životopisu.
[26] Životopis, str. 163. [27] »Za Vjeru i Dom«, 1925. br. 3. str. 44. 45. [28] »Za Vjera i Dom«, 1925. br. 3. str. 44.
[29] Jacques Maritain: Primauté du spirituel. III. 2, 26.
[30] »Križ«, 1929., br. 3 - 4. Jakob Šolar »Problem naše vernosti«, str. 36. [31] »Razmatranje o Rimskome misalu«. »Hrvatska Prosvjeta«, 1922., str. 82.
[32] U Životopisu str. 21. [33] Dr. Č. Č.: »Naš svetac u fraku«. »Katolički Tjednik«. 1933., svibanj, br. 19. [34] Ovu je njegov otac g Mavro Merz poklonio profesorskoj knjižnici Nadbiskupske klas. gimnazije u Zagrebu, gdje će biti kao cjelina posebno sortirana i katalogizirana. [35] Po ovom tekstu je dvije godine studirao pod vodstvom o. Alfirevića D. I. [36] »Te su ideje kod nas precizirane istom dolaskom Kat. Akcije i radom pokojnog Dra Merza.« Ilija Anaković: Načelo i akcija. »Misao«, 1929. br. 1. str. 4.
[37] A. D. Sertillanges: La vie intelectuelle. Ed. de la Revue des Jeunes, Paris, 1921. [38] Jednom mi je rekao, da ga rijetko kad što iznenađuje, jer dan prije predvidi skoro sav posao i sve susrete s ljudima. [39] U tome je bio skoro pretjeran. – Karakteristično je za njega, da je jedanput iz »Osservatore Romano« saznao, da je pala beogradska vlada. Koncerti, kazalište, kino i literarne priredbe za njega kao da i ne postoje. [40] V. Honnay D. I.: Les Cercles Sociaux de Doctrine Catholique. Ed. A. Girandau, Paris, 1926. [41] »Katolička Akcija«, Šibenik 1927. [42] Sticanje podmlatka, »Luč« 1923./4., str. 15. U Životopisu također, str. 254.
[43] Jacques Maritain: Primauté du spirituel, III., 3. 34.
[44] »Zora-Luč« 1920. br. 1. str. 4. [45] Dr. Č. Č.: Naš svetac u fraku, »Kat. Tjednik«, 1933. [46] Henri Joly: Psychologie des Saints, Paris 1900., str. 183. - 187.
[47] Životopis, str. 55.
[48] Životopis, str. 253. [49] Dnevnik 6. IX. 1920. Životopis, str. 113.
[50] Pismo gđice Michaut Dru Dragi Ćepuliću.
[51] Životopis, str. 124.
[52] Životopis, str. 221.
[54] A. M. Goichon: Ernest Psichari, Edit. Louis Conard. Paris, 1925., str. 361.
[55] Dnevnik, 28. II. 1916. Životopis, str. 53. [56] Dnevnik 17. V. 1915. Životopis, str. 48.
[57] Životopis, str. 126.
[58] Dnevnik, 27. VII. 1921. Životopis, str. 171.
[59] Iz ratnoga Dnevnika, 15. VIII. 1916. - Životopis, str. 71.
[60] Dnevnik, 27. I. 1915. Životopis, str. 50.
[61] Pismo prijatelju Maroševiću.
[62] Ibidem. [63] U krilu sv. liturgije. »Hrv. Prosvjeta«, 1924., str. 510. Životopis, str. 208. [64] Ova misao se doslovno nalazi u Merčevu Dnevniku iz Beča, 1916. Životopis, str. 54. OPASKA: (bilj. 22. str. 256.) Vidi Jörgensenov životopis sv. Franje Asiškoga. * Najsrdačniju i punu pieteta dugujemo hvalu cijenjenom ocu nezaboravnog Ive, koji je bio ljubezan te uredništvu Života s najvećom pripravnošću ustupio ovu zbirku misli, koju je s toliko pronicave ljubavi i marne požrtvovnosti iz Ivanovih spisa sabrala časna karmelićanka sestra Marija Josipa od Premilosrdne Ljubavi Nap. Ur. * Donosimo gotovo u cijelosti dva Merzova lista, koja u mnogom pogledu sintetizuju cijelu njegovu pojavu i njegovu misiju u katoličkom životu Hrvatske. Ona u mnogu ruku zadržavaju puninu svoje aktualnosti i danas - i baš danas - o njihovoj desetgodišnjici - kao i onda kad su bila pisana. Na kraju dodajemo kratki izvadak iz jednog Merzova lista o predmetu, koji je i danas zadržao svoju aktualnost. Značajno je, što je Merz o tom osobno sudio. Nap. Ur. [65] Aluzija na Opera Djelo Cardinal Ferari, koje je u Italiji okupilo svjetovnjake -muške i ženske - u posebnu vrst redovničkog života u svijetu s naročitom svrhom da pomaže K. Akciju. Dr. Merz se bavio sličnom mišlju za naše krajeve. Opera - Djelo Cardinal Ferari u ondašnjem obliku danas u Italiji više ne postoji, dok su se u drugim zemljama - kao u Holandiji, Francuskoj, Belgiji, Engleskoj - već lijepo razvile neke Družbe Svjetovnjaka - bilo muških bilo ženskih, uvijek dakako potpuna odijeljenost (nepotpuna odijeljenost bila je i glavna slabost tadašnje Opere C. Ferari i jedan od uzroka njene metamorfoze) - krasno cvatu i donose velikih i solidnih plodova apostolatu K. Akcije dotičnih zemalja. Nap. Ur. |