|
|
|
MOJEM BRATU IVANU Dr MERZU
Čempres je sanjivo šumio nad Tvojim grobom, dok sam blagoslovljenom vodom škropio suhe grude Hrvatske Zemlje. Htjedoh Ti reći, da Te braća dozivlju i čekaju već dugo - i da ne razumiju zašto Te nema. Nismo Te zaboravili Ivane brate! Nemirni smo i za Tobom čeznemo, za toplinom Tvoga osmjeha. U nama se javio novi život, život sokova i cvjetanja, život pjesme i mladosti. Naša Patnica, Majka Heroja - Hrvatska nas čeka. Dozivlju nas naša polja, domovi, vrtovi i cvijeće… Sve.. sve uzdanicu, nas, omladince - čeka. Bol i tuga padaju na srce. Prazne nade varaju nas ludo. Oh, reci Ivo, hoće li Tvoja ljubav biti jaka. Jača od rodne grude što Ti krije Tijelo? Kaži mi, mrtvi Brate…! Oh, ja bih opet htio ravnati puteve mladosti moje po djelima Tvojim. Akordi moje tužne pjesme zamiru negdje nad našim poljanama. Mir… Tek negdje daleko zvone svibanjska zvona: Ave Maria. A ja sam došao u redu Tvoje braće s mnogo čežnja i nada. Dignuo sam ruke svoje visoko jer Ti nosim pozdrav i pjesmu: Plodove našeg skromnog rada. Ah, šta je, Ivane moj pozdrav i pjesma! Primi što Ti dajem - osjećaj duše i tihi šapat srca koje Te žarko ljubi! Ništa nemam jer ljubav i toplo čuvstvo danas dajem Bratu Ivanu - Idealu Križara. Budimir Suić
Što je rat?
»Mjesec svibanjske kraljice. Gore lijeva kiša, a ja sam zaposlen taktičkim proučavanjima, kao nikada prije. Robovanje. Lijepa su to brda, no posvuda izrovana. Evo jedne sličice: Gledamo kroz 15-struki »Scheerenfernrohr« i promatramo jednu hrpicu od 8 Talijana, kako komotno pletu žicu. Natporučnik topništva odmah pun radosti opali salvu i jedna granata eksplodira upravo među njima i baci jednoga (kasnije prođoše onuda sanitetci. Kako je pogodilo, natporučnik se smijao od radosti i smijeh njegov nije nikako prestajao. Bilo mu je drago »dass der Schuss die Katzelmacher so gut erwischt hat«. Tako ide rat, nekome je sport, nekome zabava, - a mnogome smrt«. (Merz, Monte Fontanel, 7. V. 1918)
Dužnost socijalnog radnika
»Socijalnom je radniku zapravo dužnost zalaziti u sve klase, zle i dobre i proučavati život. Iskreno govoreći, meni je drago, kad s kakvim prijateljem mogu umaknuti požudnim pogledima nezrelih djevojaka i kad ne moram gledati one dame… Ko se njima ne uklanja, kome je drago da gleda ono koketiranje, mora stradati. Ljepše je u samoći, ljepše je zavući se u tamnu crkvicu i kod treptanja vječne svjetlosti za zadnjih sunčanih zraka tiho moliti krunicu i diviti se, vječno, vječno se diviti Euharistiji, sjaju, veličini, neizmjernoj ljubavi…. A ipak treba sve to vidjeti, valja se zavući u najgnjusnije kuće i studirati te bijedne ljude, kojima je pomoć potrebnija, nego li svima materijalnim siromasima. Kako bi im čovjek pomogao, teško je pitanje. Samo odgojem moguće. Opazio sam naime, da se neke tajne niti vuku, koje prema moralnoj snazi dotičnoga djeluju na okolinu, pa makar čovjek i šutio. Klasičan je primjer sveti Franjo. Svoje je ruke zavukao pod rukave i ponizno šećući se, bez i jedne riječi propovijedao. To je prvo. A sve ostalo u drugom redu«. (Merz, Dnev. 24. II. 1916.) Križar, «Merzovim stopama», Nedjelja, Zagreb, 12. svibnja 1940., br. 19, str. 1
MERZOVIM STOPAMA
Vitezovi Božji obnavljaju vjeru i pomlađuju stare vrline, - Hrvatskom struji novi val Božjega duha - val istine, pravde, dobrote i čovječnosti. Nad Hrvatskom strši kao siguran štit krševita gora, - o podnožje joj uzalud udara valovlje neprijateljskih zapreka, podvala i spletaka. Majka Hrvatska ljubi tu svoju goru, taj svoj novi Velebit, tu svoju - križarsku organizaciju. Ljubi je i uzdanica naša - hrvatska omladina. Korijen njezinu golemu uspjehu, izvor nabujalu idealizmu, srčika ekspanzivnoj snazi jest - Božji sluga, Božji Križar - dr. Ivan Merz. Već ga dvanaest godina nema među nama. Hrvatska je sretna, što se na pozornici njezina javnog života pojavio ovaj moderni svetac. On je svojim djelovanjem udario pečat novom razdoblju, - stvorio je novu generaciju, koja je na temelju njegove ideologije izgradila novoga čovjeka i počela unositi u javni život Kristova načela. U ovoga mladića, prvoborca papine Katoličke Akcije, oduševljeno upire oči mlada katolička Hrvatska. Goleme je zapreke morao svladavati, herojske žrtve trpjeti - u svome radu. Nisu od toga bili pošteđeni ni njegovi duhovni sinovi. Križarstvo - Merčevo Križarstvo - moralo je krčiti svoj put. Klipovi su se prepriječavali i s lijeva i s desna. Teškoće, žrtve, zapreke, pa ipak - ništa nije slomilo Merčeva djela. Ivane! Mi smo i danas tu. Nemili su nas udarci kljaštrili, ali - mi smo tu. A Tebi imamo da to zahvalimo. Mi Te mlađi nismo nikada ni vidjeli. Čuli smo za Tebe od prijatelja i neprijatelja Tvojih. Doznali smo za Tvoja nastojanja, za Tvoju životnu zadaću, - i mi osjećamo, znamo - - da si Ti NAŠ! I što je dalje od nas dan Tvoje smrti, to si nam Ti - bliži. Što više prilazimo Tvome grobu, to su nam Tvoje misli - svježije. Što dulje Tebe na ovome svijetu nema, to nam je Tvoj lik - jasniji. I danas - dvanaest godina nakon Tvoje smrti - obnavljamo svoj zavjet. Obećajemo, da ćemo uvijek ostati Božji vitezovi - Križari. Ne ćemo napuštati svoga bojišta, svoje borbe za Kristovo kraljevstvo u Hrvatskoj, za Boga u Hrvatskoj, za sve ono, za što si se i Ti za života svoga borio. Ti si novom pokoljenju ostavio baštinu neizmjerne vrijednosti. I mi ćemo je znati čuvati - premda je to teško. Vremena su takova, - treba mnogo snage. Pa ipak - Križarstva može i nestati, ali će ono, što si nam Ti preko njega dao, živjeti trajno u nama. I mi ćemo to predati onima, koji dođu iza nas. Pa nek budu zapreke još i veće, nek mnogi i otpanu, - Tvoji će najvjerniji držati visoko razvijenu zastavu bijeloga Križa, - dok god to bude volja Božja! Ivane! Vodi nas i dalje Kristu Kralju, vodi nas Mariji - Kraljici Hrvata! Vjerna Te Hrvatska pozdravlja! KRIŽAR.
Ličnost i značenje Dr Ivana Merza (Prigodom 12-godišnjice njegove smrti)
Dr. Ivan Merz, taj »svetac u fraku - kako ga nazivahu - dika je ne samo katoličke Crkve, nego i katoličke Hrvatske, koja ga je u svojem krila odnjihala. On je kao takav i uzor hrvatskoj katoličkoj omladini. Napose na nj upiru prstom križari, kad hoće istaknuti valjanost svoje ideologije i naglasiti snagu križarskog uzgoja. To je pravo, a istodobno dobro i potrebno. Putnicima, kakovi smo svi na zemlji, treba putokaza, a mladež u neiskusnoj dobi treba vedrih, duhovnih tipova, uzora i ideala života, koji će joj biti modelom u Izgradnji ličnosti i predvoditi je k životnoj svrsi. Ovo vrijedi za svako vrijeme, osobito pak danas, kad materijalističke nastranosti potamnjuju vedre duševne vidike i kad svijet u toj nastranosti slavi filmske zvijezde, razne misse i kraljice, nogometaške i boksačke borce i druge rekordere, predstavnike ponajviše izprazne, materijalističke, pa čak živinske ideologije i akcije. Dr. Merz, naprotiv kao zvijezda sja na nebu više, plemenite duhovne kulture, koja je jedina kadra usrećiti čovjeka. Zato idealnoj mladeži, koja teži za višim sferama iz ove zagušljive atmosfere, ne će biti s gorega, da joj se i opet iznese pred oči ličnost i značenje njezina uzora.
I.
Dr. Merz, premda u katoličkoj obitelji rođen, nije dobio u njoj takav vjerski uzgoj, da bi se moglo reći, da mu je poticaj na put savršenosti dala očinska kuća ili djetinjska stega i navika. Nu, što nijesu učinili roditelji, to je učinila milost Božja, to je učinio Duh Sveti, čija je nadahnuća i poticaja naš Merz slušao, slijedio i u djelo stavljao. Pod djelovanjem milosti u srednjoj školi uščuvao je on svoju neporočnost, premda je Imao nekih lakoumnosti. Nekako kao i sv. Frane Asiški za mladih dana. Nije mu se dalo ostati ni u vojničkoj Školi, kamo su ga roditelji uputili, jer je ondje službeni i praktični moralno-vjerski život bio očajan. Radije je na sveučilištu u Parizu izabrao učenje filozofskih, dakle umnih i duhovnih nauka, koje vode u metafizične visine do vječnoga Izvora istine i dobrote, do samoga Boga. U Parizu, u tom modernom Babilonu, u kojem se križaju sve moguće ideje i škole, ali i zablude uma i života, u gradu, gdje se, kao malo gdje, sukobljuju socijalna previranja, gdje se tolik mlad svijet izgubi u labirintu raskošnosti na štetu i na razor višega života, u tom baš gradu naš Merz počinje ozbiljno i sistematski izgrađivati svoju ličnost i fizionomiju u duhovan karakter, u radikalna katolika i možemo reći, sveca. Taj novi Babilon daje mu povoda za to. On ga promatra s visoka, pod vidom vječnosti, sub specie acternitatis, žali prividnost života, prezire ništetnost materijalističke veličine i hoće da izgradi svoju nutrinu protivnu razini velegrada do tolike mjere, da se život Isusov očituje u umrlom životu, kojemu je namijenjena vječnost. U tom smislu on intenzivno i uz velike žrtve, dakako potajno i sakriveno djeluje. Nu grad se na brdu sakriti ne može. Da on ni ne opaža, promatra ga okolina i divi mu se, kako uza sve revno učenje i trapljenje, nalazi svaki dan vremena, da pođe rano u crkvu i na sv. pričest, a po podne u pohode Svetootajstvu, da obađe bolesnike, da tješi bijedne, da bude kolegama pri ruci i da istodobno među njima vrši apostolsku misiju. Što se je pak u dubokom skrovištu njegove duše događalo, te kako je on svoj duhovni život produbljivao i usavršavao, to je poznato Onomu, koji sve vidi. Nešto se tek naslućuje iz bilježaka, koje je pisao u svrhu izgrađivanja svoje osobnosti prama vrhovnom Uzoru, Isusu. Na fronti, polju strahovanja, divljanja i zvjerstva, gdje je naš Merz kao mlad časnik gledao svaki dan u oči smrti, u njenim je očima filozofskim i kršćanskim okom čitao ne samo katastrofu mnogobrojnih mlađih života, nego i katastrofu ljudskoga uma i srca, kulture i napretka. To su bile za njega duhovne vježbe, a istodobno polje rada, protivno ljudskim ili bolje živinskim osjećajima i operacijama. Vrši on djela pobožnosti, u koliko može, trapi se za podivljalost drugih. Gledajući u čovjeku brata i sliku Boga, a ne živinu, dostojnu klanja, uči, tješi i pomaže vojnike, gdje može, rječju ih i primjerom potiče na moralno življenje, te moli Boga, da mu ne dopusti, da koga ubije. Premda je starješina, svakomu je na uslugu, s prostim vojnicima dijeli ratne nevolje, te čak vojniku-poslužniku ustupa meku postelju, a sam leži na tvrdoj zemlji. Tim duhom prožet i još obogaćen u ratu iskustvom i znanjem ljudskih nastranosti, kad je rat svršio, kao profesor u Zagrebu, upre svom revnošću, da što ljepše oživotvori u sebi lik Isusov. I Njegovom pomoći izgradio je sebe tako, da je - njegove su ovo riječi - plivao u Bogu, kao riba u vodi, pače, poznavajući Ga i uživajući Ga, poput sv. Frane Asiškog, u svakom je stvoru vidio Boga, ali i brata po Bogu; u suncu i mjesecu, u travi i ptici, u jagnetu i vuku. To dakako nije bilo bez truda i žrtve, bez vršenja pobožnosti i bez neprestana trapljenja. Svaki dan se krijepi on Kruhom života, moli svećenički brevir, svaki dan prati sv. misu liturgijski s rimskim misalom u ruci i sa serafinskom gorljivošću u srcu. Tim se uživljuje u sv. Tajne i iz toga, možemo reći, počinje liturgijski pokret kod nas. Trapljenjem je umrtven za svijet, a samo je u Bogu sabran. Kad zagrebačkim ulicama ide, ne vidi on ni ulica ni rijeka svjetine, koja se mimo njega kotrlja. On je sabran u Bogu, pa u njedrima ili u džepu prebire krunicu razmišljajući otajstva. Kad je potrebno drugima u pomoć priskočiti, tad je ne samo pun znanja i razbora, nego i spremnosti, da pomogne. Okuplja oko sebe mladež, da je savjetuje, puti i uči, poglavito u božjoj stvari. Njegova je kuća stjecište idealne mladeži, gdje on, kao i svagdje, širi svijetlo znanja i miomiris krijeposti osobito svojim primjerom. Nije zato naš Merz, kako bi tko mogao pomisliti, bio zatvoren, nepristupačan, zatucan. Pače, sve obratno, kako to biva kod svetih duša. Bio je on društven i ljubezan. Bio je i vrlo darovit, kritična oka i filozofske pronicavosti. Proučavao je on svijet mnogo za kratka vijeka, ali ne samo iz knjiga, nego i iz života. Zato je imao blago znanja i duboke poglede na razne grane znanosti i umjetnosti, napose na filozofiju i sociologiju, a da o teologiji ne govorimo. Dosta je čitati njegove bilješke i sastavke. Diviti se je upravo, kako je onako mlad čovjek imao zrele misli i kako ih je razvijao. Bogat znanjem zalazi u društva, drži predavanja, piše članke i rasprave, radi za katoličku i hrvatsku stvar. U tom svojstvu je u vezi s radnicima drugih naroda. Časne je pojave, skladnih manira, golubinje ćudi, ljubezna nastupa. Misao mu je smišljena i razborita. Riječ tiha i odmjerena. Ne nameće se nigdje, jer je skroman i ponizan, ali je njegova riječ auktoritativna kao onoga, koji govori s veće visine i iz više svetinje, kao onoga, koji ima vlast da govori. Kamo dođe Dr. Merz, stvara oko sebe ozbiljnu i dostojanstvenu, ali ipak živu atmosferu. On dolazi i u krugove ženskog svijeta poput velikoga katolika i učenjaka sveuč. profesora Kontarda Ferrini-ja, koji je umio u društvu iz kurtoazije čak čedno zaplesati. Tako i naš Merz, kad je potreba za svetu stvar, dolazi u ženske krugove, za koje piše članke i rasprave, da ih savjetuje i pouči mudrim naukom, a osobito svetačkim primjerom i da bude vitezom djevojačke časti, kako je htio također, da budu i njegovi pristaše i sljedbenici. I njegova se je riječ uvijek s počitanjem i udivljenjem uvažavala, jer je on u svakoj prilici bio kao posrednik vrhovnoga Učitelja. Tako je Merz živio na svijetu, ali ne za svijet; kretao se je u svijetu, ali je bio nad svijetom. Pod običnom čovječjom pojavom i pod profesorskim frakom krila se je svetačka duša, svetačka misao i svetačka riječ. Zato je svagdje uživao velik ugled i poštovanje.
II.
Taj moderni katolik, bistri motrilac i duboki mislilac nije živio za sebe, nego za svetu stvar; nije se ograničio, da bude nauk i primjer, već je htio da bude organizatorom generacije, koja će raditi preporodno prama njegovu nauku i primjeru. A taj rad nije bio drugo, nego radikalno katolički kao ustuk proti radikalnoj pokvarenosti modernoga vremena. Idejan i idealan učenik velikoga biskupa Dr. Mahnića, osnivača katoličkog pokreta kod nas, uviđa Merz, da je za preporod naroda potrebita omladina i to u prvom redu đačka omladina, koja će onda voditi seljačku i radničku omladinu, mušku i žensku. Zato stade zajedno a drugim revnim katoličkim mladim ljudima, osoblto .Dr. Protulipcem, organizirati katoličku omladinu pod imenom »Orlova« dotično »Orlica«. U neko doba je mislio, da će to najbolje postići, ako postane svećenikom. Nu nakon jednih duhovnih vježbi dobije nadahnuće, da će bolje biti, ako ostane svjetovnjakom. I osta svjetovnjakom. A da bolje svoju svrhu poluči i da bude slobodan od bilo kakove veze sa svijetom i pripravan na svaku žrtvu, bez obzira na put i krv, odluči, da će ostati neženja. Pa da bude čvršći, ustrajniji i savršeniji u odluci, a potom i Bogu miliji, zavjetuje Bogu i bl. Djevici vječno djevičanstvo. Tim vrhunaravnim blagom i oružjem oboružan, daje on organiziranoj hrvatskoj katoličkoj omladini pravilnik pod naslovom »Zlatna knjiga«. Zakonik je to, kakav je mogao poteći od velika, radikalna katolika, iz velike, svetačke duše, koja se je nadahnula na dubinama Isusova Srca. U tom zakoniku daje on omladini pravac života s jedne strane, prama potrebi vremena, a s druge strane prama svetim evanđeoskim propisima i prama aktuelnim papinskim enciklikama Lava XIII, Pija X. i Pija XI., koje je on u tančine proučio, kao malo tko. On je u papi vidio drugoga Krista, zato on osobito iz papinskih enciklika vadi norme za moderne prilike i za narodno pridignuće preko omladine. Zato traži od organizirane mladeži, da se najprije sama u duhu Kristovom preporodi, a onda da druge ogrije kao peć svoju okolinu. Kad se naime preporodi pojedinac za pojedincem, tad se je preporodio i skup pojedinaca, narod. I geslo je toj omladini dao: Žrtva, Euharistija, Apostolat. A to znači odgoj sebe u sjeni Križa pomoću nebeske Mane, dotično proširenja takova duha i uzgoja u obitelj, u okolinu i u sve ljudsko društvo. Traži od omladine i rodoljublje, ali ne političko ni strančarsko, koje otuđuje duhove, a često i mržnju sije, već rodoljublje izvan i iznad stranaka, kako to hoće papina Katolička Akcija, a da zato znade svaki pojedinac na svoje vrijeme izvršiti patriotsku dužnost. Hoće i povezanost sa sličnim organizacijama drugih naroda u svrhu složna i općenita širenja kraljevstva Kristova po svem svijetu, a istodobno za preporod čovječanstva u istini, pravdi i međusobnom miru. Ovaj je program prihvatila idealna i željna vedrine hrvatska omladina u orlovskim organizacijama. A kad je silom prilika raspuštena orlovska organizacija zajedno s drugim hrvatskim društvima, Merčevu je duhovnu baštinu preuzelo hrvatsko križarstvo, ova najjača i najradikalnija hrvatska omladinska organizacija. Ova mlada i puna zanosa vojska slijedi nauk i primjer svoga idejnoga vođe naročito uutarnjom izgradnjom. Plodovi su pak te izgradnje: širenje dobre štampe, predavanja, okružnice, pohodi društava, sastanci, tečajevi, kongresi, akademije, manifestacije, naročito jačanje duhovnoga života kultom i primanjem presv. Euharistije, liturgijskim činima i duhovnim vježbama. Ovom je akcijom križarstvo postalo Benjaminom i simpatijom hrvatskog naroda. Evo ovakove uspjehe pravi božja riječ preko usta božjega čovjeka. Daj Bože, da idealna naša omladina ide i dalje stopama svoga uzora Dr. Ivana Merza, a on da bude jednom svecem proglašen, da bude većom dikom i križarstvu i svem hrvatskom narodu, a katoličkoj omladini uzvišenijim uzorom i zagovornikom pred Svevišnjim. Don Jure Dulčić. D. J. D., «Vitezu križa Dr. Ivanu Merzu», Nedjelja, Zagreb, 12. svibnja 1940., br. 19, str. 2
Vitezu križa Dr. Ivanu Merzu
Na njive naše još neizorane Na poziv sveti Vođe velikoga Sa četom braće zor-života željne Poletom stupi mlada srca svoga.
I pregnu umom, pregnu srca žarom, Ledinu krčeć i sijući sjeme, Štono ga samo božja ruka daje I goji božjih vitezova pleme.
Sav trud se tvoj pod krošnjom križa krio. Otkud ti vrutak milosti se lio I odakle ti svjetlost vječna sjala I odakle si divsku snagu pio.
I kako ono u jutarnjoj rosi Odrazuju se žarkog sunca čari, U tvojoj tako rosnoj, mladoj dobi Vječnog su Sunca odsijevali dari.
A iz tog sjaja za svega svog vijeka Vabio na se svačije si oči I svetim žićem mlađana si srca Pritezo k sebi ko magnetskom moći.
Prezirom ti si kalnu zemlju gledo, A uzgor vedro čeznulo ti oko, Ko Ivanova sveta oro – ptica Uzvijo si se visoko visoko.
Sve divne moći prostrana svog uma, Svu snagu srca svoga dubokoga Žrtvovao ti si velikome Kralju I slavi njeg'va žezla kraljevskoga.
U cvjetnoj dobi smiren sveđ i vedar Vještinom divnom vojskovođe stara Između prvih na mezevu prvi Opremi čete pune sveta žara.
Da, pune žara, pune ideala I pune čežnje za preporod svijeta I pune snage za bojeve Krista I za pobjede kraljevstva mu sveta.
Dok nijesi mlađan kao kaplja rose U vječnog Sunca žaru ishlapio I svoje prvo među braćom ovdje Nepopunjeno mjesto ostavio.
Ali je zato u rajskome dvoru Međ blaženima jedno mjesto više, Odakle nama blagodati rose I padaju nam blagoslovne kiše. D. J. D. Boris KOLB, «Na grobu dr. Ivana Merza», Nedjelja, Zagreb, 12. svibnja 1940., br. 19, str. 2
Na grobu dra Ivana Merza
Da, - tu usred hlada, tu je križ – skroman – od siva granita,
tu je skrita žrtva ljubavi Božje i rada…
Tu - naš Ivo sniva i čeka - s onu stranu groba - na novo doba, da svuda riječ nam zaori živa.
Tu - kao čuvar stoji, pa budu li napori naši još veći, On će ustati, reći: »Ja sam vaš - vi ste moji!«
Da, - tu je skrita žrtva ljubavi Božje i rada, - tu usred hlada, tu je križ – skroman - - od siva granita… Boris Kolb. Odbor, «Proslava Merzova dana u Kotoribi», Nedjelja, Zagreb, 12. svibnja 1940., br. 19, str. 2
PROSLAVA MERZOVA DANA U KOTORIBI.
Agilna Križarska mladost Kotoribe priređuje na Duhove t. j. dne 12. svibnja u 8 sati na veće u dvorani mjesnog stijega »Hrvatski Junak« priredbu u proslavu »Viteza Božjeg« Dr. Ivana Merza, sa ovim bogatim i biranim programom: 1. Proslov; 2. Zastave gore - simbolička igra; 3. Teška žrtva - igrokaz u dva čina; 4. Za krajcara - zborna recitacija; 5. Hajduk Fernando ili strah Asturije - potresan igrokaz u 3 čina. Izvodi preko 30 osoba; 6. Bog i Hrvati - simbolička vježba; 7. Krist među bijednicima - scenska slika; 8. predavanje o Dru. Ivanu Merzu za vrijeme pauze bit će veliki nagradni natječaj. Bog živi! ODBOR. «Korist katoličke organizacije», Nedjelja, Zagreb, 26. svibnja 1940., br. 21
KORIST KATOLIČKE ORGANIZACIJE
»Budući je grijeh najveće zlo, zapravo jedino zlo, jer nas lišava jedinog dobra - Boga, slijedi, da grijeh valja, najviše mrziti i svim se sredstvima, protiv njemu boriti. I katolička organizacija imade zadaću da uništava grijeh. Ako se ne postigne, da članovi budu bez smrtnoga grijeha, ova je organizacija besmislena, jer čemu čovjeku sav svijet, ako gubi svoj cilj, radi kojega je stvoren. Mjesečna sv. Pričest morala bi biti svečana manifestacija, borbe katoličkih organizacija proti tom jedinom zlu - grijehu. Katolička je organizacija veliko dobročinstvo za članove, jer im daje preduvjete, te si spase dušu. Da uzmognu svi članovi upoznati što bolje cilj, radi kojeg su stvoreni - hvaliti, slaviti i služiti Boga - katolička bi im organizacija iskazala naveće dobročinstvo, da bi za njih priređivala duhovne vježbe. Duhovnik u društvu dokaz je neizmjerne ljubavi Crkve prema vječnom spasenju članova; uvesti bi trebalo sustavnu pouku katekizma. Prema tome u prvom redu i prije svega katolička udruženja mora da paze na unutarnji intenzivni rad: na tako temeljit odgoj svakog pojedinca, da svaki njegov čin bude svijesno odgovarao trostrukom cilju, radi kojega je stvoren. Jedino ovako odgojene ličnosti kadre su, da socijalno apostolski djeluju, t. j. da i drugim ljudima stvaraju uvjete, te i ovi isto tako spoznadu trostruku svrhu svoga života i prema njoj udese svoj život«. (Dr. Merz, životopis str. 167) K., «Krk: Proslava Merzova dana», Nedjelja, Zagreb, 26. svibnja 1940., br. 21
KRK: PROSLAVA MERZOVA DANA
Prošlo je već 12 godina od smrti velikog čovjeka, orla zlatnih krila. Viteza Božjega, dra Ivana Merza. Što se više odmičemo od njegove smrti, naš nam Ivan sve jasnije svijetli u današnjoj tami. Kao jaki svjetionik pokazuje nam put kuda treba ići. On je znao u naše moderno doba pobijediti samog sebe. U svrhu što boljeg upoznavanja tog Božjeg čovjeka, naše je Đačko križarsko bratstvo održalo svečani sastanak. Makar je ta proslava bila manjeg stila, mi smo nastojali što dublje prodrijeti u dušu dra Ivana Merza. Najprije je br. Ivan Brusić veoma plastično prikazao dosta potanko život i djela našeg Merza. Pokazao je na životni cilj dra Ivana Merza, iznesao njegov svijetli karakter, te smo osjetili, kako baš danas, u ovo nemirno doba, trebamo značajeva poput Ivana Merza. Nakon ovog uspjelog prikaza dra Ivana Merza, br. Ivan Karabaić je recitirao lijepu pjesmu A. Šende: Vitez Božji. Iza recitacije deklamirao je br. Jure Radić vlastiti akrostih: Jednom od onih, koji su pobijedili - sebe. Pjesma je uspjela, te želimo br. Radiću i dalje uspjehe na tom polju. Kao zadnja točka bilo je predavanje vlč. Ivana Žica: Križarska organizacija. Duhovnik je lijepo prikazao stanje vjere u početku našeg vijeka i potrebu katoličke akcije među Hrvatima. Dao je pregledan historijat katoličkog nastojanja kod nas, govorio o Orlovstvu kao snažnoj katoličkoj organizaciji, te križarstvu, koje nastavlja rad Orlovstva. Sa statistikom u ruci pokazao je jačanje križarske misli. Na kraju je naglasio da je križarstvo potrebno hrvatskom narodu. Ne smijemo biti samo križari na riječi nego baš na djelu kao što je to bio naš dr. Ivan Merz, koji je sav svoj život žrtvovao za hrvatsko Orlovstvo. Nakon toga završen je ovaj bogati sastanak, koji je trajao preko 1½. Svi su bili zadovoljni što su se sjetili dra Ivana Merza, čiju sliku stalno vidimo na zidu naše dvorane i otkuda nas blago gleda i kao da govori: budite karakterni i dosljedni i radite živo u križarskoj organizaciji! (k) «Pokazao si nam put ...», Nedjelja, Zagreb, 26. svibnja 1940., br. 21
„Pokazao si nam put…“
Kako je već javljeno, u nedjelju dne 19. svibnja posjetili su zagrebački Križari i Križarice grob blagopokojnog dr. Ivana Merza. Već prije tri sata našli su se svi pred Mirogojem, na čelu s generalnim duhovnikom organizacije Msgr-om Dr. M. Beluhanom i križarskim duhovnicima o. Ambrozom Vlahovom i vlč. Petrom Žagmeštrom, te predsjedništvo Velikog Križarskog bratstva i Velikog Križarskog sestrinstva. Kod groba pok. dr. Merza je već čekao g. Mavro Merz, otac našeg Ivana. Grob je dr. Merza bio pun svježega cvijeća. Msgr. Beluhan je izmolio molitve za pokojnog dr. Merza i njegovu majku gđu Tereziju, a nakon toga je tajnik VKB-a održao slijedeći govor: Brate Ivane! Već je 12 godina prošlo od kada si nas ostavio i danas, kao možda nikada do sada, osjećamo Tvoju odsutnost. Osjećamo da Tebe - Božjeg čovjeka - nema među nama. Osjećamo veliku prazninu koju si za sobom ostavio. Da bi Te uvijek imali na pameti, posjećujemo Te svake godine i kod Tvog se groba molimo za Tebe, ali i Tebi! A zašto to? Zašto se svake godine u mjesecu svibnju pred ovim granitnim spomenikom sakupljaju mladići i djevojke? Zašto se nad ovim grobom drže govori i obećaje vjernost onim idealma za koje si ti radio i umro? Zašto sve to? - Svake Te godine posjećujemo za to, jer si ne samo nama, nego i cijeloj hrvatskoj omladini i čitavom Hrvatskom Narodu dao mnogo. Upoznao si nas s načelima Katoličke Akcije, a onda i sa svime što je njom u vezi. Pokazao si nam put kojim moramo ići da sebe odgojimo, sebe usavršimo i budemo nosioci novoga doba među hrvatskom omladinom i Hrvatskim Narodom. Ali što je najvažnije svojim si životom pokazao kakovi moramo biti, jer je Tvoj život bio neprestana povezanost s Kristom, Crkvom i Papom, Tvoj je život bio neprestana žrtva za ideale kojima si nesebično služio. Svoj si život napokon pridonio za žrtvu Hrvatskom Orlovstvu, za žrtvu nama, koji smo poslije Tebe došli, da nastavimo veliko započeto djelo preporoda omladine po načelima Krista Kralja kojemu si bio pravi vitez. Danas, u predvečerje teških i velikih događaja, vidimo od kolike su važnosti ona načela koja si nam Ti dao. Đanas najbolje vidimo, da samo kršćanstvo - pravo i djelotvorno kršćanstvo svakog pojedinca - može jedino donijeti spas nesretnom čovječanstvu, koje se, jer je prezrelo i odbacilo Božja načela i zakone, grč i tuga od muka i poteškoća. Ljudi traže riješenje mnogim pitanjima, a jer su kršćanstvo zabacili i zamjenili ga drugim vjerama, nalaze polovična i kriva riješenja. Nalaze riješenje u klasnoj borbi, u izrabljivanju slabih i nemoćnih, nalaze riješenje u ratu i klanju. I eto baš danas, kada se tresu temelji krivih nauka i kada se sprema novi svijet, vidimo koliko si nam Ti dao, time, što si nam pokazao kojim putem moramo ići. Pokazao si nam, da je jedini spas pojedincima, klasama i narodima, ako prihvate vječna načela Istine, Pravde i Ljubavi, a ta će načela ostvariti omladina, čista i poletna omladina, radeći u Sjeni Križa, pod vodstvom Pape i biskupa, za svoj Narod i organizaciju. U tome si nam radu dao uzvišeno načelo ŽRTVE, EUHARISTIJE I APOSTOLATA. Pod tim i geslom smo radili i obećavamo Ti da ćemo i dalje raditi! Mi smo Ti zahvalni za sve što si nam dao, ali ne ćemo i ne možemo ostati samo kod zahvalnosti, nego hoćemo i oživotvoriti ona načela za koja se oduševljavamo. Najprije ćemo ih ostvariti, kao što si i Ti to učinio, u svom životu. Izgraditi ćemo sebe, snažno izgraditi, da Ti budemo što sličniji, a onda ćemo sve svoje sile uložiti da za našu dragu križarsku organizaciju osvojimo što više hrvatske omladine. Biti ćemo apostoli novoga doba, biti ćemo novovijeki KRIŽARI! U tom nas radu neće ništa smesti. Ne plašimo se borba i poteškoća, jer smo uvjereni da su one znak naše ispravnosti, znak naše pravilne orijentacije, jer ne bi sigurno imali poteškoća, kada bi se odijelili od KRIŽA, znaka kojega imamo na svojim prsima. Nesebično i idealno ćemo raditi, a Tebe molimo samo jedno: MOLI SE ZA NAS I ZAGOVARAJ NAS pred Onim koji ravna cijelim svijetom. Uvjereni smo da se nalaziš pred Njegovom prijestoljem, pa Te molimo da nas ne ostaviš! Ne dopusti da zalutamo ni u kojem pravcu. Daj da se ne iznevjerimo Tvojim i našim idealima. Vodi i upravljaj naše korake putem koji si Ti za cijelog svog života išao. Izmoli nam milost da budemo jaki u poteškoćama i pogiblima, koliko svaki od nas pojedinac, toliko i čitava naša organizacija. Brate Ivane, još jednom HVALA I MOLI ZA NAS! Bog živi! J. DIMINČIĆ., «Veleševac. - Proslava Merčeva dana», Nedjelja, Zagreb, 26. svibnja 1940., br. 21
VELEŠEVAC. - PROSLAVA MERČEVA DANA.
Ove godine, još bolje nego lani, proslavili smo obljetnicu smrti našega dragoga i svetoga brata Ivana Merza. Tri dana prije obljetnice, čim bi svršili svoje poljske radove, išli smo u župni dvor, gdje nam je naš župnik vlč. g. I. Suić, držao kratki nagovor o pok. Merzu, da se zatim poklonimo pred njegovom slikom, koju smo za tu zgodu ukrasili cvijećem. Na sam dan njegove svete smrti pristupili smo zajedničkoj svetoj Pričesti, pa smo tom prilikom obavili i obnovu svoje križarske posvete. Uveče, prilikom svibanjske pobožnosti, održao je naš župnik propovijed o pok. Merzu, dok smo mi Križari držali počasnu stražu pred tumbom, na kojoj je bila Merčeva slika, sva iskićena bijelim jorgovanima. Po završetku svibanjske pobožnosti naš je velečasni dao na tumbi odrešenje, dok smo mi svi Križari i Križarice okolo stajali sa zapaljenim svijećama u ruci. Zatim smo svi pokleknuli, moleći našega dragoga i svetoga brata, da duh žrtve, euharistije i apostolata rasplamti u naša mlada srca, kako bi mi, poput njega, postali radost Crkve i sretna budućnost naše Hrvatske domovine. J. Diminčić, križar. «Proslava Merčevog dana», Subotičke novine, svibanj, 1940. br 21, str 4
Proslava Merčevog dana
19. ovog mjeseca proslavila su križarska društva uspomenu na svojeg ideologa Dr Ivana Merza i dokazali su da u njima još uvijek živi duh njegov. Proslava se odvijala u Katoličkom Krugu u prisustvu članstvu i roditelja. Program je bio kao što dolikuje jednom svečanom sastanku. Naročito uspjele tačke bile su pozdravni govor br. Pešuta, recitacija br. Brauna i predavanje br. Sekulića. Govor i predavanje donosimo mjestu u cijelosti. Ovaj svečani sastanak priredilo je Bačko Okružje Križara, koje ja tokom ove godine više puta dalo dokaza da imade pravo na opstanak ne samo Okružje nego po njemu i sva naša križarska omladinska društva.
Pozdravna riječ vođe B. O. K. na proslavi Merčevog dana
Blijedi mladiću koji se već dvanaest godina odmaraš u sjeni granitnog križa i slušaš prigušenu pjesmu tamnih čempresa čuj nas! - Jer sve što si do sada suza i govora čuo i cvijeća pobrao, to bijahu tek prolazne stvari, kao oblaci koji lete, kao rijeke, koje teku, kao rosa koje nestaju. Ali tu, pred velebnim dvorom Žrtve, Euharistije Apostolata crninom obavitim i tugom ovjenčanim, uzalud lupa vrijeme nemoćnim valovima o mramorne stepenice jer tu Tvoj duh još živi. U kamenu uklesan, a zlatom pomiješano u žaru večernje slave preobražen, kao i u jeci svakidašnjeg truda prekriven - On djeluje, On živi još uvijek. Jest duh Tvoj, duh mladosti svetog zanosa, duh pregnuća i ponosa, vlada i vladaće otsad kao i dosad u Dvoru kojeg si Ti božanskom pomoću sagradio. Dokle primjer umrlog Tvog života - kome, nažalost, nasljednika nema - bude ukorom i prijekorom Svima, koji pamet, srce i blago svoje, od naroda primljeno, narodu ne vraćaju, - Tvoj će duh a ovog doma neumrlosti navješćivati svima, da uspjeh i pobjeda samo u djelima stoje. Pa kad se Ti za života nisi htio otuđiti narodu svome, već se izmuči da ga oplemeniš, da ga razvedriš i da ga uzdigneš, a Ti znaj, da je zahvalna omladina za koju si život posvetio, pretvorila u Panteon uspomeni Tvojoj. Ti nas sada, vođo i brate naš, tu pred spuštenom željeznom zavjesom života čekaš… Sve što je bilo ljudskih radosti i bolova u Tvojoj duši, utonulo je u prošlost a ipak Te mi osjećamo jer znamo da nam sada hoćeš reći jednu od onih velikih riječi koje se, oko u oko kazuju ljudima kad im se ima nešto veliko reći. Jest, predragi! Bez sentimentalnosti, koju on nije volio, bez patosa, kog je on mrzio, mudrim smiješkom velikog iskustva hoće on, - da baš sa mjesta, odakle slava radenika i mučenika počinje, a ona silnika i besposlice prestaje, - on hoće da pouči i ohrabri još jedanput sve nas. - Blaženi prosti i iskreni - jer ja njihovo Carstvo Nebesko! - Eto nam, braćo, njegove riječi pred željeznom zavjesom života. Ali zato mi kažemo Tebi, naš Ivo: baš za to si tako velik bio! «Dr. Ivan Merz i naši problemi», Subotičke novine, svibanj, 1940. br 21, str 4-5
Dr. Ivan Merz i naši problemi
Gospodo i gospođe! Dragi naši gosti! Na današnji dan hrvatska katolička omladina u Bačkoj i Baranji sjeća se prvoborca Kat. Akcije u Hrvatskoj pok. dr. Ivana Merza. Ime se Ivana Marža može već danas sigurno ubrojiti među imena onih, koji su svojim djelovanjem zadužili Hrvatsku. Pored Petra Barbarića, dr. Ivan Merz je sveti, idealni mladić. Dok je živio kao mlad profesor, pače kao akademičar, splela se oko njega čudesna mreža protivnosti. Kao da je došao iz neke daleke zemlje bogatih snova lijep i naivan vitez, koja nitko nije ni poznavao te počeo živiti na ovoj zemlji u domovini div-junaka - u Hrvatskoj. Dr. Merz nije obraćenik kao Claudel ili Papini. Na stazi njegovog života on nije pao obasjan milošću Raspetog i progonjenog Boga kao Savao. On nije pjesnik, niti pisac. Ne! Merz je čovjek bez velikih svjetskih gesta. Sav se golemi Božji i njegov vlastiti udio u izgradnji i razvoju njegove duše skrio u intimne stranice njegova dnevnika. Lajici ga slabo poznaju - jer dr. Ivan Merz je bio cijelog svog života signum contradictionis (znak suprotnosti), a danas naš dragi Ivan je toliko svijetlo, da ga samo Božja ruka može ugasiti i više niko. Merćeva pojava u Hrvatskoj je revolucionarnog karaktera u potpunom smislu te riječi. Mentalitet njegova duha je u sukobu sa mentalitetom njegovog doba. Ali Merz je prije svega prvoborac Kat. Akcija u Hrvatskoj. On je ideal hrvatske katoličke omladine; Merz je svetac. Merz i omladina… Ta paralela ostaće uvijek najbolja za onoga koji poznaje život dr. Merza i koji poznaje tu našu omladinu. Merz je u svom javnom djelovanju živio, radio za omladinu. Opravdano je stoga danas na dan uspomene dr. Ivana Merza govoriti o omladini i o njenim problemima. Uvjeren sam, da ste svi tako dobri, susretljivi i povjerljivi, da ćete mi dozvoliti, da se s Vama intimno porazgovorim o onome o čemu se mnogo šuti, a što je važno kao što su važni i naši životi. Želim sa Vama pogledati mjesto gdje smo sada, gdje smo bili i kakva će biti naša budućnost, ako se bude povijest razvijala u buduće, kako se je razvijala od stvaranja čovjeka do danas. Razgovorit ćemo se, da razumijemo našu današnju egzistenciju i u toj egzistenciji zalog bolje budućnosti. Konkretno ćemo se razgovarati, sjećajući se onoga što smo izgubili, da ljubimo jače ono, šio smo sačuvali. Znam, moj razgovor s Vama bit će nesavremen, kao što je po mišljenju nepozvanih, nesavremeno i križarski rad. Merz, duh pročišćen, jednostavan i postojan pristupio je istinama kao najodanije dijete majci. Primio je te istine i šapnuo Fiat Voluntas tua (Buda volja Tvoja). Prije nego što se razgovorimo potrebna nam je ova konstatacija: na omladinu, na njen život i razvoj utječe u prvom redu roditeljski dom, škola i organizacija. Stvar baš nije sjajna i sama po sebi neće biti prijatna. Međutim, ovdje ćemo reći sve do zadnjeg, sa čvrstim uvjerenjem da ćemo se potpuno razumjeti gledajući poput Merza realistički istini u oči. Od omladine se mnogo očekuje. Ali omladini se najviše i predbacuje. Govori se s pravom da se omladina pokvarila, da više nije svjesna velike dužnosti i odgovornosti koja ju čeka u životu, da je pošla krivim putem… Jest, kriva je omladina… Ali dozvolite, gospodo, da pođemo u roditeljski dom, da otvorenim očima pratimo razvoj djeteta, njegove prve ružičaste dane života, njegovu mladost… U društvu ljubljenih roditelja dijete treba da stiče prva znanja o Bogu, o životu, o narodu. Treba da uži obiteljski krug da potrebnu poduku o životu u prvim njegovim nijansama. Treba djetetu dati mogućnost da osjeti radost čiste mladosti, treba uputiti životne korake prema vječnoj istini… - A svega toga nema. Roditelji su sretni, često puta, ako im djeca, jedno - katkada dvoje, a maksimum troje - nauče u svojoj 4 ili 5 godini psovati kulturnom čovjeku najsvetije stvari: Boga, oca, majku… Oni tvrde da je njihovo dijete vrlo bistro. Brzo pamti - ali tom svojom tvrdnjom ujedno potvrđuju i rastrovani život u svojoj(…) protiv kojeg je već papa Pijo XI. ustao u svojoj enciklici „Casti conubii“. Majka je sretna kad joj kći ide u kino, u šetnju sa kakvim pokvarenim istomišljenikom - kakvim na silu studentom. Majka i kći su sretne - a opravdanje svoje sreće nalaze u frazi: „To zahtjeva moderno doba“. Roditelji se ne stide svojih pogrješaka. Oni s uživanjem pričaju o svojim moralnim prekršajima. Dakle ni najdelikatnije stvari nisu pošteđene! Kada iz ovakvih obitelji dođu omladinci i djevojke u organizaciju razumljivo je, da ona ne može učiniti ništa jer mjesto da se dom i organizacija dopunjuju - oni se razilaze. Ovo su slike iz našeg života. Istina, naše je vrijeme jedna strahovita jurnjava svi nekud jurimo, bježimo. Mislim, da je ipak nužno i konačno da već jednom postavimo sebi pitanje: kuda to vodi? Hoće li naš narod sa čijom se srećom i budućnošću rado razmećemo po trgovima biti zaista sretan? - Tamo gdje dom prestaje nastavlja škola. Spremni ljudi, dnevna obuka daje mogućnost da omladina u učioni istanča svoj ukus, razvije svoje sposobnosti intelektualne i fizičke. Škola stvara elitu, buduće vođe naroda. To je idealna škola. Ali kad škola otstupi od svog zadatka i dužnosti, onda je ona najveći neprijatelj i omladini i narodu. Uostalom, savremena je škola postala fabrika jeftine robe - diplome. Treći faktor u životu omladine je organizacija (…) U kat. organizaciju ima pristup svaki pojedinac koji želi i hoće da radi! Cilj je organizacije da povrati ono što je čovječanstvo izgubilo. Cilj je katoličkog pokreta da obnovi svijet u Kristu. Sav taj rad počiva na ljubavi. I tajna prvaka i borca u Hrvatskoj Ivana Merza počiva na ljubavi. Kada govorimo o toj ljubav onda smo u jezgri stvari. Ne radi se tu toliko o istinama, koliko o ljubavi i srcu, iz kojega su one propovjedane i kojom one padaju u očarane duše dobre volje. Radi se o Merzu, o ličnosti, o životu, o čovjeku. Promatrajući njegov život stojimo pred čudom veličine, pred novim nepoznatim vitezom, pred divnom poezijom, pred najoriginalnijim likom naše zemlje pred, mladićem, pred začetnikom kat. omladinskog pokreta u Hrvatskoj, pred Merzom. U organizaciji sve počiva na ljubavi. Ona ja prijateljska, bratska, vjerna, međusobna. Ona može da zadovolji i oduševi mlado srce željno ideala, rada i napora. Ali isto kao što može obitelj i škola utjecati loše isto tako može i organizacija. Favoriziranjem pojedinaca bez naročitih sposobnosti, postavljanjem na odgovorna mjesta lica koji uopće osim volje i taštine ništa drugo nemaju, organizirani omladinac gubi polet i volju za rad jer mu je takvi ne znaju dati, jer ga ne razumiju. Ovo čine i lajici potkapajući temelje omladinskih organizacija, ne razumjevajući velike napore i žrtve omladinca koji iz radionice žuljevitih ruku dolazi na sastanke, ne razumjevajući onoga koji je prekinuo svoj privatni studij da bude prisutan tamo gdje će se tražiti i od njega žrtva. Na vjeruje se omladini… a to kod nje ubija volju za daljni rad, i mladić koji je puno mogao učiniti za našu stvar izlazi van i postaje ekstremist. Ko je za to odgovoran? Svakako krivica je i na pojedincu ali… ali zapitajmo sami sebe. Mislim da ćemo naći još neke krivce, još neke odgovorne faktore! Otuda neuspjeh organizacije! Dodajmo onda još sukob roditeljskog doma i škole sa organizacijom; zatim stupanje u organizacije iz čisto materijalnih interesa… Ipak najveća odgovornost i dužnost leži na organizaciji. Organizacija je preuzela dužnost da odgoji karakterne muževe, temelje novih obitelji, odgojitelje u školama. Solidne, svjesne, karakterne muževe treba svijet! Svijet je očekivao punih dvadeset godina pravdu, istinu. Punih dvadeset godina grčevito se svijet previjao u agoniji i eto došlo je ono što je moralo doći. Milijuni sinova i očeva očekuju zapovijed vojnih komandira. Milijarde ruku traže istinu i pravdu, dok tisuće žena djece i zaručnica oplakuju svoje najmilije. Pred naše oči dolaze čudna, odvratna vizija: velika groblja, velike poljane mrtvih i ranjenih. Evropa je zaista postala klinika za ortopediju. Evropa je velika ubožnica! Svijet očekuje istinu i pravdu… Budeće generacije tek će, ako budu uspjele, moći to donijeti. Omladina koja stupa u život mogla bi, a vjerovatno će moći preporodili svijet. U zaglušnoj riki topova i uz prasak bombi treba poći na teren. Treba raditi. Poslužit ću se ovdje riječima enciklike „Summi Pontificatus“. „Snage, koje trebaju obnoviti lice zemlje, moraju doći iznutra, iz duha. Novi poredak svijeta, narodnog i međunarodnog života, kad se jednom stišaju gorčine i okrutne sadanje borbe, neće smjeti vila počivati na živome pijesku promjenljivih i kratkotrajnih pravila, prepuštenih odlukama kolektivnog ili individualnog egoizma“. Eto programa savremene Merčeve organizacije - križarstva. Kao šio je život pojedinca prepun borbe tako je i sa životom organizacije. Merčevo čisto oko predvidjelo je sve to i piše: „Progoni kat. omladine, poteškoće sa svih strana dokazi su, da smo vojska Raspetoga Kralja“ - a on sam je često puta po pričanju njegovog oca g. Mavra Merza, plakao „Za tim stolom studirao je i molio često naš Ivan - pričao je prijateljima Ivanovim pokazujući na sto - No mnogo puta sam ga našao, gdje gorko plače. A kad sam ga upitao što mu je, obično je odgovorio: bolje da ne znaš…“ Takvog divnog mladića i vođu dao je Gospod križarskoj organizaciji. Mi smo se pak danas skupili da ga se sjetimo. Sa današnjeg našeg sastanka ponijet ćemo živu uspomenu na Merza. Svuda oko nas pjeva rascvjetani svibanj pjesmu Kraljici Ljepote. Sva stvorenja su sretna i vesela tek čovjek kruna Božjeg stvaranja je tužan. Njegov pogled je pun tuge i bola. Pred očima mu je velika katastrofa i tragika čovječanstva. Zašto? Jer je čovjek zaboravio na svoga Stvoritelja, jer je zaboravio da je u njemu nešto neumrlo, a to je njegova duša. U tim teškim danima sveopćeg kaosa, lik providencijalnog čovjeka Božje Hrvatske, izdiže se u potpunoj svojoj čistoći i veličini. On je pokazao put kojim treba da omladina ide. Mi ćemo poći trnovim putem do Golgote, a poslije nje dolazi Uskrsnuće! Na našem putu rijetko će biti cvijeća. Život koji nas čeka pozdravlja nas mumlavom topova, štektanjem mitraljeza, zviždanjem šrapnela. i puščanim zrnima. Život nam otvara svoja vrata i pokazuje more ljudske, bratske krvi. Mi ćemo ipak poći jer je naša dužnost velika i sveta: „Svijet obnoviti u Kristu!“ Skupljeni ovdje danas pred slikom dr I. Merza, možda posljednji put, zamolimo ga da nas štiti pred licem Boga jakog. On će to učiniti, jer je on naš vođa, naš prijatelj, naš brat. Ivane, dobri brate! Primi danas od nas slabih i griješnih neznatni dar: Tu pred Tvojom slikom kunemo Ti se, da ćemo vjerni biti Bogu, najvišem dobru, mističnom tijelu Kristovom, njegovoj zaručnici, Crkvi. Ostaćemo vjerni svom narodu, domovini našoj Hrvatskoj! 19 V. 1940. Maturant
|