I. Suić, «Dr. Ivan Merz i naša mladež», 1942

Dr. Ivan Merz i naša mladež

»Nije li gorjelo srce naše u nama, kad nam je govorio putem?«

Luka XXIV. 32.

Križari, rasijani diljem naše Hrvatske domovine, slave do godine petnaestgodišnjicu smrti svoga ideologa Dr. Ivana Merza. Ime se Ivana Merza može već dunas sigurno ubrojiti među imena onih, koji se ne će izbrisati ni na nebu, ni na zemlji. Ime njegovo, naročito širim slojevima naroda, nije dovoljno poznato. Ali ako ono nije do danas bilo poznato, njega mora da upozna cijela naša hrvatska domovina, jer je on njoj potreban sada više nego ikada. Stoga današnjim danom Križarstvo novu radnu godinu proglašava »Godinom Dr Ivana Merza«.

Petnaest je godina prošlo, odkako onog svibanjskog dana, onog euharistijskog jutra - u četvrtak, dne 10. V. 1928. nestade njega, dra Ivana Merza, iz naše sredine. Došao je k nama, kao iz neke začarane zemlje, blag i lijep kao vitez, koga nitko nije poznavao, a kada smo ga upoznali, opet tiho i nenadano otišao je od nas, a mi… tek sada osjećamo, što smo sve izgubili, kada njega među nama nema.

»Nije li gorjelo srce naše u nama, kada nam je govorio putem?« Naslućivali smo, dok je bio među nama, svu veličinu i svetost njegove duše, ali, kada su nam se poslije njegove svete smrti, otvorile tajne njegovih dnevnika (što ih je on ispisao svojom, vlastitom rukom) tada su i oni, koji su mu bili najbliži, bili puni čuđenja i iznenađenja.

I ti Merčevi dnevnici postadoše hrana duše tolikim mladim naraštajima. Ti Merčevi dnevnici postadoše magna charta novog križarskog pokoljenja, koje svu snagu svoga tijela i sve sposobnosti svoje duše daje bez pridržaja Bogu, Crkvi i Domovini. Ti Merčevi dnevnici ispuniše naša sjemeništa mladim svećeničkim kandidatima, koji će danas sutra opet nova pokoljenja, opet nove naraštaje pridobivati i dati Bogu, Crkvi i Domovini. Ti Merčevi dnevnici postadoše Križarski ustav, ispisan perom ne sveca u redovničkoj halji ili u svećeničkom biretu, ili biskupskoj mitri, već sveca, svjetovnjaka, profesora, doktora filozofije. Ti Merčevi dnevnici postadoše sastavni dio križarskog života, da, sam njihov život i jedino tim Merčevim dnevnicima Križarstvo, koje je primilo u pohranu i baštinu to neprocjenjivo blago, duguje velikim dijelom svoju odpornost, svoju prodornost i svoju vitalnost.

Tek je samih petnaest godina prošlo, odkako se križarske generacije redaju pred njegovim grobom, gdje crpu snagu za daljnju borbu i daljnja pregaranja. Tu pred njegovim grobom, u nijemom i svetom zanosu, stoje pred čudom veličine, pred novim, nepoznatim vitezom, pred najoriginalnijim likom naše zemlje, pred mladićem, koji je od početka pa do brzoga konca svoga života innocens manibus et mundo corde (čistih ruku i moćna srca) živio uronjen u Boga in mundo sed non de mundo (živući u svijetu a ne pripadajući svijetu).

Mlada i Božja Hrvatska treba da u predvečerje njegove slave, njegovog slavnog ulaska u općinstvo Svetih, spusti svoje zastave i sagne svoje koljeno pred tim Božjim vitezom i da u svečanom i nijemom uzbuđenju začarana usklikne: Nije li gorjelo srce naše u nama, kad nam je govorio putem. (Luka, XXIV. 32).

Jedna od najznačajnijih oznaka u javnom djelovanju dra Merza jest bez sumnje njegova »rimska orijentacija«. Pod tim mislimo sve njegove misli, studije, duhovno raspoloženje i djelovanje u cilju, da se do korijena prodube shvaćanje Crkve u njezinu najbitnijem, najnutrašnijem, najvitalnijem, svrhunaravnom pojmu, te da iz toga niknu sva ostvarenja lična i socijalna i naravnoga i svrhunaravnoga reda. (D. Žanko. Esej u 10. god. smrti: »Život« br. 5. str. 250).

Rimska orijentacija! Merčeva rimska orijentacija! Ono je u Merčevo doba, izazvala upravo revoluciju, jer je mentalitet njegova doba bio u suštoj protivnosti sa mentalitetom njegova duha. Danas, petnaest godina poslije Merza, kada smo uznastojali i shvatiti i uživjeti se u tu njegovu rimsku orijentaciju; kada sinu konačno uvidjeli, da je ta Merčeva rimska orijentacija jedini ispravan put, kojim moramo voditi mladež, koja nam je povjerena, osjećamo, koliko mi Merzu za tu orijentaciju dugujemo i koliko smo, dok smo se nje držali, uspjeha imali.

Nema jače ideje u Merčevu liku od ideje Crkve; Crkve, koja kroz Papinstvo, čuva nauku i jedinstvo te Crkve, koja kroz liturgiju moli i prinosi »Žrtvu hvale« (sv. misu) Ocu, i pomoću koje - veli Merz - »vjernik u svojoj duši proživljava sve fraze vječnog života Kristova«; kroz koju »svaki katolik postaje velik i univerzalan«. Papinstvo i liturgija, to su krila Merčevo duše, to su bitne oznake čitava njegova bića. Te dvije ideje: crkvena nauka (papine enciklike) i crkvena molitva (liturgija) imale su u Hrvatskoj jakih branitelja i učenih promicatelja, ali Ivan Merz je prvi čovjek, koji ih je svetački pretočio u posljednji svoj živac i iz njih stvorio jedini smisao kratkoga života. (D. Žanko: Esej u 10. god. smrti. Vidi »Život« br. 5. 1938. g.).

Merz je svojim predavanjima, svojim divnim člancima i knjigama, u kojima je sav izgarao za misao, da se katolička hrvatska mladež usmjeri prema Rimu, organiziranjem prvih »Papinskih dana« u Hrvatskoj, vođenjem Orlova i Orlica u Rim, ukazao je na nove puteve katoličkog života kod nas u Hrvatskoj. Ništa zato, što su protivnici Crkve nazivali porugljivo njegove Orlove papistima, papinom gardom; ništa zato, što je on radi toga nailazio na nerazumijevanje i što se radi toga bila oko njega razmahala borba, Merz je radi svega toga zahvaljivao Bogu, što eto u Hrvatskoj diže nov rod katoličke mladeži. Znao je vrlo dobro, da će ta mladež, dok je uz Papu, biti kao granit čvrsta, da će prebroditi sve krize, vanjske i nutarnje. To se vidi iz onih prekrasnih mjesta u »Zlatnoj knjizi« u kojoj ističe »zanosnu ljubav mlađih prema sv. Crkvi, Isusovoj neokaljanoj zaručnici, te njenim biskupima i svećenicima«.

Ideju za koju je naš Merz živio, radio i trpio bila je Papinstvo, i zato on i veli: »U katoličkoj Crkvi vidim sliku preljubljenoga Spasitelja i Boga Isusa, a u sv. Ocu Papi gledam čovjeka, kojega je moj Bog postavio za svoga vrhovnog, vidljivog namjesnika na zemlji. Zato ljubim Katoličku Crkvu i sv. Oca Papu kao Isusa.

Ako je Merz vidio spas organizirane katoličke mladeži u njenoj usmjerenosti prema Rimu, prema Papinstvu, prema Crkvi, ta njena orijentacija mora danas, u današnjim teškim vremenima, postati stvarnost, mora postati bitno, sadržaj svega našega rada s tom mladeži. Danas, u ovim vremenima dubokog idejnog previranja, nije li i kod nas malaksala vjera, popustilo ufanje, a nada sve ohladnila ljubav i sinovska odanost prema Crkvi? Zar nijesu na duše naše mladeži imale utjecaja neke nove, krive ideologije, koje omalovažavaju duhovni ugled crkve i poslušnost prema njenoj upravi i vlasti?

Duhovni ugled Crkve! To je ona tajanstvena sila, koja je od našega Merza učinila najodanije, svrhunaravno dijete katoličke Crkve. Duhovni ugled Crkve, to je ono posebno obilježje u svem njegovu javnom djelovanju. Prodornim pogledom sveca i dubokog mislioca on shvaća, od kolike je presudne važnosti u hrvatskom katolicizmu ideja rimske Crkve i rimskoga Pape i nema više mira ni odmora, dok tu ideju, na oko sasvim jednostavnu, ali od presudne važnosti za usmjerivanje organizirane katoličke mladeži - ne provede u djelo.

»Treba nastojati - on veli - da u našem katoličkom pokretu veza s Crkvom bude što jača, da uz sposobnost i svijest vođa, bude u njih i heroizam poniznosti i pokoravanja«. (Iz dnevnika 16. XI. 1920. Životopis str. 124).

Heroizam poniznosti i pokoravanja! Divne su to riječi! Riječi proroka i sveca! U njima nam je naš Merz sažeto kazao sve, što nam je do tada o našem odnosu prema Crkvi i njenoj vlasti kazao. U njima nam je dao jasne smjernice našega rada. Te njegove riječi treba dobro da zapamtimo!

Ne radi se tu o servilnoj i slijepoj poslušnosti, već o svrhunaravnoj, poslušnosti, po kojoj u Papi i u biskupima gledamo Božje predstavnike, koje je »Duh Sveti postavio da upravljaju njegovom Crkvom.« To nam on objašnjava:

»Jedna je od bitnih karakteristika svakog rimskog katolika, da ljubi Sv. Oca Papu i da sve svoje misli i sva svoja djela ravna prema odredbama i željama njegovim. Rimski je Papa vidljivi Krist među ljudima, zaručnik sveopće Crkve.

U uzburkanom moru zabluda i strasti, koje tresu čovječanstvo - poglavito danas - Petrova je Stolica »sidro nade i luka spasa« (Benedikt XV.) za koju se valja uhvatiti i u kojoj moramo naći zaklonište, ako ne želimo da nastradamo«. (Dr. I. Merz: Vječni Rim. »Za vjeru i dom«, 1925. br. 1. str. 15).

Merz postaje apostol ideje spasenja i jedinstva kroz Krista, koji živi ne samo u Euharistiji, nego u svakoj vjerskoj i intelektualnoj zamisli Bijeloga Oca u Rimu. On shvaća od kolike je presudne važnosti u hrvatskome katolicizmu ideja rimske Crkve i rimskoga Pape i stoga nastoji svim silama, da ta njegova ideja prodre i da postane stvarnost.

On svrhunaravnim očima gleda u Papu kao u »vidljiva Krista među ljudima«, kao u »sidro nade i spasa«, kao u »zaručnika sveopće Crkve«.

A za biskupe pak, »koji od neba dobivaju stalešku milost i posebno svijetlo« (Za vjeru i dom 1925., br. 3. str. 44), veli:

»Bolje je, da se jedno djelo, organizacija akcija ne učini, nego li da se učini mimo ili protiv biskupa… Ako se poduzimlju samo po sebi lijepe i dobre stvari, ali ako ih ne odobrava vlastiti pastir (biskup) nije to gorljivost hvale vrijedna, niti je to iskrena pobožnost.«

Poslušnost dakle prema biskupima naš Merz prosuđuje kao čin pobožnosti! Da li nam je mogao bolje i jasnije odrediti naše stanovište i naš odnos prema Hijerarhiji?

Držimo se tih smjernica i nikako od njih ne odstupajmo, ako ne ćemo da se izgubimo u vihoru sadašnjice i ako hoćemo da ispunimo onu uzvišenu zadaću, koja je baš po našemu ideologu dr. Ivanu Merzu, nama Križarima namjenjena. Ljubav, sinovska ljubav, svrhunaravna ljubav prema Crkvi, prema Papi, prema biskupima, heroizam poniznosti i pokoravanja njima u svemu, pa i u najmanjim sitnicama neka bude tvrdi naš zavjet sada pri ulasku u Merčevu godinu. Ako se budemo tih smjernica našega svetoga ideologa držali, njegova sveta zaštita s neba ne će nam izostati i mi - njegovi Križari - moći ćemo ispuniti onu svetu zadaću, koju nam ovaj veliki čas nameće, a naš Merz s neba od nas traži.

«Dr. Ivan Merz», Nedjelja, Zagreb, 7(1942.)5

Dr. Ivan Merz

Na svim se križarskim priredbama spominje slavni i veliki naš Merz. Jedva će biti koji ozbiljniji članak i križarstvu, o križarskom životu i križarskom radu, a da ne bi koja rečenica ili riječ bila i o Merzu. Đacima i studentima se preporuča čitanje životopisa Dr. Merza. Nedjelja je donosila kroz neko vrijeme izabrane misli, a sada pak opet donosi u okvirene u refleksije. Sve je to lijepo, ali nije dovoljno, ako mi doista hoćemo, da nam Merz bude uzor mladeži, da joj bude idejni uzgojitelj. Merzov se život mora čitati. Svaki Križar mora znati najvažnije datume i događaje iz Merzova života. Svaki bi Križar morao znati Merzovo mišljenje o najvažnijim životnim problemima. Međutim mi obratno doživljujemo. Trebalo bi unijeti u ispitni materijal najvažnije o Dr. Merzu.

Životopis, što ga tako lijepo sastavio sveučilišni profesor Dr. Kniewald, već je godinama naspačan. Nigdje ga dobiti. A bratstva se osnivaju, osobito đačka, dolaze novi članovi, novi Merzovi sljedbenici a ipak ga ne mogu točnije, dublje upoznati. Našim je seljacima i radnicima potreban jednostavnije napisan životopis. Čuo sam na konferenciji Šireg Vodstva u prosincu, da je već skoro gotov. Neka se požuri s izdavanjem.

Naši bi stariji đaci i studenti mogli u jedno 5 ili 6 predavanja izraditi životopis Merčev i dati da to Centrala umnoži i priloži mjesečnim okružnicama. Braća bi im bila zahvalna, a i slava Merzova i duh organizacije bi time porasli. Trebalo bi iz životopisa, članaka, knjiga i rukopisa obraditi i ova pitanja (i druga bi se dala):

Dr. Merz i književnost

Dr. Merz u crkvenoj godini

Dr. Merz i molitva

Dr. Merz u odnosu prema ženskima

Dr. Merz i apostolat laika Dr. Merz i hierarhija

Dr. Merz i rodoljublje

Euharistijski život Dr. Merza

Dr. Merz i papinstvo

Pobožnost bl. Djevici i Dr. Merz

Socijalno shvaćanje Dr. Merza

Kakav je po Dr. Merzu radnik Katoličke Akcije?

Tako bi svi naši članovi u važnim pitanjima imali odgovor svog ideologa. Znali bi se orientirati.

Tko bi to htio temeljito i lijepo obraditi, zadužio bi svu našu mladež.[1]

[1] Uredništvo bi rado te članke donijelo u »Nedjelji«. Ako bi više ih primilo, najbolje bi i nagradilo.