J. GUNČEVIĆ, «Dr. Merz – Božja umjetnina», Za vjeru i dom, Zagreb, 1943., br. 5, str. 3-4

 

Dr. Merz – Božja umjetnina

 

Bog je neizmjerna ljepota, punina ljepote, sama Ljepota. Štogod On stvara, nosi odraz ljepote Njegove. Nebotična brda, nepregledna mora, neizmjerivi svemir, nebrojene zviezde, sićušne biljke, mirisni cvjetovi, zakonitost, red, svrsishodnost, sve nas to upućuje, da sa Psalmistom uzkliknemo: »Gospodine Bože naš, kako je divno ime Tvoje po čitavoj zemlji! Kako je uzvišeno Veličanstvo Tvoje nad nebesima!« (Ps. 8.) Sva ljepota, sav sklad, sve umjetnine upućuju na izvornik ljepote, na samu Ljepotu, na Boga. Najistančanije duše, profinjeni ukusi umjetnika, bogate duše svetačke voljele su prirodu i njezinu ljepotu. Po ljepoti prirode divili su se Ljepoti Stvoriteljevoj, Zaustavljali se na promatranju prirodnih ljepota, da bi bolje razumjeli neizmjerno savršenstvo Božje. U prirodi svaka pojedina stvar nosi na sebi tek po koji odsjev sa neizmjerne Božje Ljepote. Na cjelokupnosti prirode odsjeva veličanstvo Božje u malom,

Čovjek je naravnim svojim životom mikrokosmos. U njemu je usredotočena ljepota svemira. Dušom svojom kruži suvereno po prostranstvima svemira, spušta se u dubine mora, zaviruje u sastave elemenata i atoma, obuhvaća mnogostrukosti, pa ih svodi u jedinstvenost, nadzire istinitost, bogati se čuvstvima, suvereno i planski mienja tok okolnostima oko sebe.

Tielo kao odraz duha nosi na sebi vidno obilježje sve one nutarnje duševne ljepote. Čovjekovo čelo, lice, oko, sklad, uzpravan pogled na nebo, upućuje nas na posebni položaj čovjekov u svemiru. Psalmista je uzhićen klicao: »Učinio si ga malo manjim od anđela, slavom i čašću si ga ovjenčao i postavio si ga nad sva djela ruku svojih, sve si položio pod noge njegove«. (Ps. 8.) Vrhunaravni je čovjek »kao jedan od nas«, »na sliku i priliku našu« veli Sv. Trojstvo. Posinjenik Božji, nosilac savršenstva Božjeg po milostnom posvećenju. Bog je u njega prelio obilje svoje difuzivne Dobrote. I tako čovjek hoda ovom zemljom kao deificirano remekdjelo vječne Ljepote,

Iztočni je grieh doduše oduzeo čovjeku ovu vrhunaravnu ljepotu, ali je Kristovo Odkupljenje i Euharistija ponovno pružilo mogućnost čovjekove deifikacije. Čovjek ponovno može suradnjom Božjom i svojom hodati svietom pokazujući na sebi odsjev Božje Ljepote. Svete i savršene duše najveće su tekovine čovječanske kulture, jer su dokaz najveće djelatnosti ljudske na polju usavršivanja i najviši stupanj ljepote u oblikovanju čovjeka.

Dr. Ivan Merz prolazio je između nas kao svetac, kao savršen i podpun čovjek, kao Božja posebna umjetnina. Filozofi su označivali ljepotu kao bogatu mnogostrukost ujedinjenu u jednostavnosti.

Sam je Bog izgrađivao ovu divnu umjetninu, a Merz Mu je bio poslušno diete, koje je s udivljenjem sudjelovalo u ovoj izgradnji. Merzova osobnost pokazuje u istinu vrlo bogatu mnogostrukost. Dobra srednjoškolska sprema, u kojoj nalazi vremena i dobrog vodstva za umjetničko promatranje svieta. Samostalno gledanje prirodnih ljepota drži ga u neprekidnom kontaktu s Bogom. Boravak u vojnoj akademiji pruža mu pogled u jedan dio naličja života. On ne zapada u taj život, nego razmišlja i uspoređuje ga s pravim licem vrhunaravnoga života. Boravak u ratu pokazuje mu sve težkoće života i odkriva pogled u ono jedino potrebno: izgrađivanje duše, jer tjelesni život i onako visi na tankoj niti. U družtvu s vojnicima vidio je svu težkoću duševnih i tjelesnih potreba i njegova ljubav prema bližnjemu dobivala je sve konkretnije oblike. Boravak u Parizu, Beču i Rimu obogaćivao mu je dušu i penjao ga u intelektualnoj izgradnji na vrhunce. Zaronio je u dubine svestrane književnosti, vojničkih disciplina, pravne nauke, filozofije, teologije, poznavao je mnogo jezika, bavio se proučavanjem umjetnosti, svirao glasovir, poznavao bolje nego itko smjernice svete Stolice o Katoličkoj Akciji.

Zaista bogata duša u mnogostrukosti. Sve je te bogate duševne komponente usađivao u čvrstu podlogu života u posvetnoj milosti. Nijedno novo saznanje nije pokolebalo njegove odanosti Bogu, Prečistoj Djevici i čistoći duše. Nikad nije propustio molitvu, krunicu, Euharistiju radi učenja i svojih mnogobrojnih poslova. U sve svoje mnogostruke poslove ulazio je kao najodanije diete Božje. Sva se ta mnogostrukost divno ujedinjavala u njegovoj pojavi. Nastupao je tako smireno, da je svatko mogao očito vidjeti divnu harmoniju njegove duše. Čisto oko, vedar i blag pogled, toplina rieči odavale su svakom subesjedniku vrhunaravnu deifikaciju njegovu. Blag osmjeh, odmjerene kretnje, siguran nastup, govorili su o autodisciplini i autokritičnosti njegovoj. Razkalašen smieh odbija, njegov je smieh bio anđeoski privlačiv. Njegov blagi i nepomućeni mir svima nam je jasno govorio, da je u njemu samo viši čovjek i da je svoju narav izdjelao u oblik Kristove naravi.

Sve ga je to stajalo sviestne autodiscipline, o kojoj on izričito veli: »Lako je svaki dan primati svetu Pričest i gostiti se s Gospodinom. Oh, kako je čovjeku trpko, kad mora da grize i jede tvrdo drvo križa«. (Dr. Kniewald, str. 22.) On ga je griza i jeo i zato je nosio produhovljeno, smireno i Bogom nasićeno biće.

Jedan njegov intimni prijatelj ovako ga opisuje: »Kako mu je čisto oko! Kako je tih, ljubezan! Uviek nasmijan, vedar i veseo. Zar ta duša ne zna što je beztidnost gradskih dana i pakao gradske noći? Zar prolazi mimo ljudi s molitvom u duši, s ljubavlju u srdcu? Zar dolazi među ljude kao mironosac i pionir novoga života? Kako je liep čist mladić! Odkud ja znam da je on čist? Vidio sam – osjetio sam. Ne može se sakriti grad na gori…« (Kniewald, str. 253.)

Svećenik sa Hvara govori o njegovom boravku na Hvaru: »Ljeti 1927. boravio je Dr. Merz na Hvaru. Njegova dnevna sveta Pričest i Misa, pa ono pobožno klečanje pred Svetohraništem, duboki sabrani pokloni i križanje i onaj vječiti njegovi pratilac Misal iz kojega je strogo liturgijski pratio svaki crkveni obred – naročito Mise u nedjelje i svetačke dane – učiniše, da je čitavo mjesto šaputalo o nekom mladom svećeniku u civilu.« Sa svakim je bio ljubezan, susretljiv i uslužan, a kretao se samo u družtvu svećenika i djece. Presvj. hvarski biskup ga je zavolio kao »najuzorniji primjer katoličkog laika« i veselio se onom silnom utjecaju, što ga je njegova naskroz apostolska pojava proizvodila na pučanstvo kao i na strance.« (Dr. Kniewald, str. 165.).

Ovako divna smirenost u anđeoskoj jednostavnosti ujedinjavala je vrlo bogatu mnogostrukost duševnog života. Bio je, dakle, Božja umjetnina. To smo osjećali, kad smo ga gledali. To nam je na pameti, kad o njemu mislimo. To nas i danas vodi Bogu, izvoru prave Ljepote.

 

Dr. Josip Gunčević, Brod na Savi



Zlatka KOSTANJEVAC, «Merz i mi», Za vjeru i dom, Zagreb, 1943., br. 5, str. 4-5

 

Merz i mi

 

Merz je po naravi mislioc. S velikom ozbiljnošću gleda na život naroda i pojedinaca, na pojave u svietu. Ne mimoilazi ni jednu pojavu u životu, ni jedan događaj, a da mu ne traži uzrok, razčinjuje u potankosti, uočuje sve komponente, koje su bitne za nj. Već u ranijim godinama nailazimo kod njega na misli i sudove odraslog čovjeka. Sve prosuđuje objektivno, gleda na sve oko sebe s nekog višeg vidika. Zanosi ga sve veliko, uzvišeno, plemenito. Jedna je značajka njegovog promatranja, da on oštrinom svog razuma izbacuje iz svega nebitno i tako mu ostaje srž, koju podvrgava kontroli i uzima za sebe ono što mu odgovara. Već u srednjoj školi mnogo se bavi književnošću svih vrsta, umjetnošću i filozofijom. To mu je za sada sve, zagrijan je za to svom snagom svoje nadarene prirode. Dani mu prolaze u neprestanom studiranju i traženju Ljepote i Istine. Kao studentu proširio mu se vidokrug i on može da zasiti svoju želju najboljim djelima svjetske književnosti. Poznaje i čita: Ibsena, Turgenjeva, Fleurya, Tolstoja, Schillera, Goethea, Montesquiena, Dantea, Wagnera, Byrona, Wildea, Mickievića, Balzaca, Šekspira, Heinea, Bourgeta, Jörgensena, Kanta, Schopenhauera, Prudhomea, Strindberga, Maupassanta, Verlaina, Sofokla, Plauta, Hauptmana. Religiju nije zabacivao, ali je imala kod njega tek sekundarnu važnost. U neprestanom studiranju nailazi na mnoge kontradikcije kod filozofa i pisaca, i ne zadovoljavaju ga njihovi zaključci. Tako se on pomalo ohlađuje, napušta ih. Tuži se: »Sve se pitam zašto čitam, spopada me nekakva zlovolja. Iza tolika rada i znanja nisam našao nikakva zadovoljstva. Čitam sv. Pismo, Šekspira, Turgenjeva. Sve za zabavu. Kadgod se sebi učinim jadan. Jedino ne utješe i dignu iza takvog dana religiozne misli. Religiozni život, misao na vječnost, smrt, ljubav jest nešto veliko. Nezadovoljan sa samim sobom u poniznoj molitvi obraća se Bogu, traži rasvjetljenja. Rješava se svega i u religiji traži i nalazi cilj i smisao života. U njegovoj duši se postepeno događa preokret i on sve dublje upoznaje vječnu Istinu, i svim bićem se njoj priklanja, bez rezerve, bez predrasuda. Nije tražio nekih naročitih dokaza, već sliedi razum i srdce. Ne prezire osjećaj, koji mu čini ugodan boravak pod svodovima tamnih crkava. Češće ide na sv. Pričest i uvijek nastoji uroniti u Boga, kojega je primio.

»Ne mogu da shvatim, da će Krist, Bog, Stvoritelj, Onaj za kojim sve teži, koga čovjek u snu i na javi osjeća, Onaj jaki i svemoćni koji je dao kretnju vasioni, Onaj koji nad svakom travkom i nad svakim cvietom bdije, da će Krist, kojemu su klince kroz noge i ruke probijali, na koga su pljuvali, Onaj, koji je mrtve oživljavao i djecu volio, te kod svoje vlastite smrti sunce zamračio i zemljom potresao, da će taj biti moj. Po tome baš vidim da je to On, jer pokazuje u tome svoju neizmjernu ljubav.« »Već sam se zaželio Pričesti. Rado bih studirao Kristov život, čitao bih misli velikih ljudi o Njemu«. I zaista Merz počinje voditi intenzivniji religiozni život. Mnogo razmišlja o njemu i čita podesne knjige. »Čitam De Imitatione Christi i razmišljam. Velika je to knjiga, puna mistike koja i meni treba. Približujem se silnim naporom kršćanskom poimanju i uviđam, da u mnogom imam krivo«. On nalazi Boga u svem stvorenom i divi mu se. Veličina je Merzova u tom, da je on svaku spoznaju nastojao provoditi i provodio u praksu. Svladavao se na svakom koraku, borio se protiv pogrešaka i onih najsitnijih. Koliko je puta priznao: »Slab sam, Bože, pomozi!« Ali nikada nije odustao. Uztrajao je. – Mnogo je djelovala na njegovu duhovnu formaciju ljepota i uzvišenost liturgije. »Liturgija je centralna umjetnost. Liturgija je izražaj duše Crkve. U njoj se ogledava, kao u kakvom zrcalu, život Kristov, ali ne onakav kakav nam se u historiji čini, nego onakav, kako ga gleda objektivni gledalac, koji nije vezan na vrieme ni na mjesto, već s visina promatra život, videći nadnaravni vez svih događaja. Liturgija je dosegla vrhunac: ona je najveća umjetnička tvorevina, koja obstoji na svietu, a uz to je ona centralna umjetnina, jer umjetnički prikazuje život Kristov, koji je centar historije.« – »Moja je zadaća služiti Bogu!« Tom jedinom cilju okrenuo je sav svoj rad. U Parizu on postavlja zadnje temelje svoje vjerske naobrazbe. Polazi predavanja vjerska, socialna, filozofska, čita knjige, razpravlja s franc. katolicima, proučava njihove katoličke organizacije. Provodi intenzivni, asketski duhovni život. On je izgrađen čovjek intelektualno i vjerski duhovno. Svoju struku je savjestno studirao, ne samo najpotrebnije, već je sasvim samostalno čitao i analizirao sva djela francuskih pisaca od prvih početaka do najmodernijih. Prosuđivao ih je i primjenjivao sa strogog katoličkog gledišta.

Još je jedna od glavnih osobina Merzovog života: privrženost Papi, jer u njemu je gledao zaista namjestnika Kristovog. Zato mu je bila glavna briga, da upozna želje Papa preko enciklika, koje je dugo i savjestno čitao i preporučivao drugima. Gorljivo je branio ideje Papine, one su mu bile alfa i omega. Tu nije trebalo komentara. Papa tako kaže, bilo je dosta. Silna je bila njegova ljubav prema »bielom Kristu na zemlji.« Tom ljubavi je zagrijao i svu svoju okolinu i njemu ima zahvaliti organizacija, da je postala pionirom papinske ideje u Hrvatskoj.

Možemo iz svega vidjeti, da je Merz upravo za vrieme studija izgradio temelje svog života uztrajnim i svestranim radom. Uviek je stigao na sve, ali je zato morao i mnogo žrtvovati od svoje lične udobnosti. Imao je dnevni red trostruko razdieljen: pobožnost, studij i akciju. Tu je bila tajna njegovog uspjeha. Trebao je krotiti kadkad mlitavu volju. ali nikad nije odustao od određenog reda. Velik u odlukama i junak u njihovom izvršivanju. Uza sav veliki rad studija on je radio u kat. organizaciji u Beču. Bilo ih je veoma malo, ali su neprestanim Merzovim poticajima mnogo radili. Organizirali su predavanja, pohađali kat. centrale, surađivali u listovima: »Baza našega života mora biti preporod u Kristu, ostalo se sve na ovo niže. Gdje su danas ljudi koji bi težili za nutarnjom veličinom? Neka nam pomogne dragi Isus, da svladamo sotonu u samome sebi i da ljubimo našeg Stvoritelja i našeg bližnjega, pa da tako uzmognemo proslaviti i proširiti svetu Crkvu. Kristovu vjeru treba širiti crkvi i izvan nje; same propoviedi ne će toliko djelovati, koliko ličnosti, koje ostavljaju neizbrisiv trag u svojoj okolini. Valja postaviti težište naših želja u onaj sviet, sebe posve zaboraviti, radeći za život, koji je jedini vječan: u tome leži filozofija sreće. Tako govori Merz nama, koji smo pošli njegovim putem. Ne bi se trebali za ništa drugo brinuti nego, kako ćemo sebe izgraditi u praktične katolike. Treba molitelja, radnika i patnika, treba dubokog duhovnog života. Čudno nam se čini, kako nam naša vjera ne daje dovoljno pobuda, poticaja i oduševljenja za jedan veliki i sveti apostolski rad. Krivnja je na nama samima, jer nismo vjeru proživjeli, a zato je nismo proživjeli, jer je uobće ne poznajemo. Zahvatio nas je duh vremena te smo postali neosjetni za one nevidljive, vrhunaravne ljepote naše vjere. Kad bi se mogli, otresavši se materije, zagledati u sviet milosti, imali bi tu neizcrpiv izvor radosti, sreće, poticaja za, svaki tren života. Ne znači to letjeti u oblacima, nego biti realan u jedino pravom smislu, tražeći jedinu, vječnu realnost – Boga, i raditi, da naš život bude ne naš lični nego život Boga u nama. U tom se sastoji duhovni život. Da Bog bude svjedok svega našeg rada i nastojanja, pokretač naše volje. Kad budemo mi o sv. Misi imali tako svete pojmove kao Merz? Kad će nam ona biti centar života? Kad nas ne će naša lienost priečiti, da izvršimo dužnost našu? Kad ćemo mi srasti s katoličkim principima teoretski i praktički? A to svakako moramo, to nam je dužnost. Čini se, da još ne shvaćamo, da je radikalni katolicizam najveća, dužnost prema samima, prema bližnjemu i Bogu. To je prvo i jedino, a sve ostalo su sredstva, da postignemo taj cilj. U Križarstvo smo stupili zato, znači da smo poznali potrebu i važnost duhovnog preporoda našeg naroda, a nelogično je da se kod toga zaustavimo i ne smognemo odvažnosti da prosliedimo napried. Bog će blagoslovit našu iskrenu želju i nastojanje. Imamo Merza! Pođimo za njim!

 

Zlatka Kostanjevac



Zdenka ŽANKO, «Neobična veza», Za vjeru i dom, Zagreb, 1943., br. 5, str. 5

 

Neobična veza

 

Bilo je to malo vremena pred smrt majke našega Ivana. Kako sam već bila toliko sretna, da mi se prvo diete rodilo na obljetnicu Ivanove smrti, to su i roditelji našega nezaboravnog brata Ivana izkazivali mnogo pažnje momu prviencu. I tako se desilo, da je Ivanova majka – baš nekako skoro pred smrt – poslala malomu imenjaku svoga jedinca – dar.

Uzbuđeno sam uzimala u ruke mali zamotljaj i još ga uzbuđenije otvarala. Predamnom je doskora ležala žličica, nož i viljuška – srebrni jedaći pribor maloga Hansa, a sada darovan mome djetetu.

Nikada ne ću zaboraviti toga poslije podneva. Sjećam se, da mi je diete upravo bilo boležljivo i odbijalo svaku hranu. Puna žive vjere požurim se smjesta, da djetetu pružim hranu iz žličice, kojom je jeo Ivan, i nisam se prevarila: učini mi se, da mala žlica čudesno djeluje…

No nisam li se u taj čas prenaglila?

Zar sam zaista smjela žličicu odmah upotriebiti? Zar je nisam trebala pomno zamotati i spremiti u najsigurniji pretinac, najradije tamo u vitrinu, gdje već čuvam sliku zlatokosog dječaka s velikim uvojcima? Tu malu žlicu s nožem i viljuškom, što sam odmah osjetila kao dragocjene relikvije i nešto, što osim mene nitko ne posjeduje…

Ali ne, nisam je se mogla odreći. Počeli smo živjeti s njom i diete i ja. Ja sam maloj žlici počela pripisivati napredak slaboga djeteta, i bila sam uvjerena, da preko te stvarčice Ivan boravi više uza mene.

Prolazilo je vrieme, i dječačić je postao sviestan, da žlica pripada njemu, a ponosan, kad je jednoga dana našao i nož i viljušku pokraj tanjura. Tko bi mu mogao uskratiti ono, na čemu je – pažnjom Ivanove majke – urezano čak i njegovo ime?

Još malo, i došao je čas, kad sam svomu najstarijemu djetetu mogla razotkriti i tajnu njegove žlice i pričati mu o čovjeku, kojemu je pripadala. »Znaš, on je bio poslušan, pobožan, dobar – hoćeš li i ti biti kao on?« Nisam zaboravila, kako me je mali zapitao: »A zašto je to ona meni poslala?«

Zašto? Zašto je baš moj Ivan, a s njim ciela jedna obitelj povezana s Ivanom Božjim i ovom neobičnom intimnom vezom?

Ne znam, ali sigurno znam, dragi brate Ivane, da se ne srdiš, što se tvoja žličica sto puta našla kod mene na podu, a oštrica se tvoga noža uvinula u ruci moga tvrdoglavog dječaka, jer vidiš, kako nam svima tri tvoja mala predmeta pomažu, dok se kroza sve poteškoće i zapreke probijamo k Tebi, a preko Tebe Isusu.

 

Zdenka Žanko



Mira PREISLER, «Merz i djeca», Za vjeru i dom, Zagreb, 1943., br. 5, str. 6-7

 

Merz i djeca

 

Kad sam listala po Tvojoj bieloj knjizi dragi Ivane, pobojala sam se, da mi nisi ništa ostavio. Ali se prevarih! Na jednoj stranici Tvoga života nađoh izpisano nekoliko redaka. Pisao si ovo:

U pogansko su doba bila bezpravna ova tri staleža: ženski, radnički i dječji… Majka Božja, Mali Isus i sv. Josip – nije li ova porodica alegorija socialnog preporoda u kršćanstvu i oslobođenja žene (Marije), radnika (sv. Josip) i djeteta (Isus). Poviest poznaje veliko socialno oslobođenje žene i radnika po kršćanstvu i mi ih još proživljujemo, pa i do dječjeg mora da dođe. Mali Perica, mala Nely od Boga… navieštavaju »dječju revoluciju…« Kršćanstvo je začetnik dječjeg pokreta i ono je u doba, kad se nije… slutila zrelost dječje duše obožavalo Diete… Katolici bi morali započeti s organizacijom djece!«

»Pa i do dječjeg mora da dođe«, pisao si. I došlo je. U mnogim malim i tiesnim sobicama, kao ona Isusova u Nazaretu, sakupljala su se naša draga djeca. Njihovi oduševljeni pogledi, začarani ljepotom Malog Isusa, njihov ponos što se vrstaju pod barjakom s križem, odavao je spoznanje, da oni znadu zašto se skupljaju i da su naviestili »dječju revoluciju«. I njihovi prvi koraci bili su oteščani mnogim i mnogim žrtvicama. Ta tko ih je razumio? Njihov se zanos rađa u vrieme, kad se djeca trgaju od roditelja, kad roditelji ostavljaju djecu, kad su nevini u najvećoj opasnosti. Ljudi pronalaze da su djeca sposobna za sve: za starove, za umjetnike, za športaše, samo konstatiraju, da nisu zrela da shvate Krista. Tada podiže svoju blagoslovljenu ruku veliki sveti Otac Papa Pio X. Papa velik, duha i profinjene dječje duše, koji je izpunio volju Božju, volju, koja je jednom neizrecivom ljubavlju izgovorila »Pustite k Meni malene«.

Dižu se tada mnogi da dokažu, kako djeca ne shvaćaju otajstvo sv. Pričesti, ali oni zaboravljaju, da djeca ne moraju sve razumjeti. Djeca osjećaju Ljubav. On, Nevin, njima je tako blizu, da mnoge posramljuje mala Nela, Neneta, Živko, Marcela, djeca Euharistijskog Krista.

No vi, koji još i sada ne razumiete da je potrebno, da se djeca svrstaju pod barjak Kristov, sjetite se, da je »dječja revolucija« započela zapravo rođenjem Isusovim. Dolaze pastiri, narod, kraljevi i padaju sa strahopočitanjem pred Djetetom, koje siromašno leži u jaslama i očekuje ih smješeći se.

U isto vrieme pred tim Nevinašcem strepi Herod. U silnom strahu za svoju budućnost, nalaže, da se pokolju djeca,

»Strahovita je tajna u ovom krvavom prinosu čistih, u ovom desetkovanju vršnjaka« piše Papini. Kako je silan strah osjetio Herod pred Nevinim! I prvi, koji su dali život za Kralja Kraljeva, bila su nevina djeca.

Nije li i danas tako? Ne uništavaju li neprijatelji Crkve i danas djecu? Ne kreće li povorka križarske djece u dane, kad je njihov pokolj strašniji od Herodovog. Herod je bio silnik, barbar, krvnik. Čudite se, da je učinio to krvoproliće nevinih? Ta on je bio kukavica, nitkov. A u naše doba, činile su to i majke, koje nisu priznavale Boga u svojoj duši. I ostavljen Bog plače i doziva one, koji su prvi dali krv za Njega. Koliki je žar srdca Živka, koje izgara čineći neprestano žrtvice. Nije li mali Živko samo zato stavio kamenčić u cipelicu, da mu je nožica prokrvarila, da izvadi kamen iz srdca koje majke, kojim je htjela uhiti svoje diete u začetku?

»Kršćanstvo je začetnik dječjeg pokreta i ono je u doba, kad se nije slutilo zrelost dječje duše, obožavalo Diete,« piše Ivan. Diete Isus bio je obožavan od svojih svetih roditelja, od tetke Elizabete i Ivana. Zadivio je i najmudrije svećenike u hramu kao dvanaestgodšnji dječak. Ali nitko »nije slutio zrelost Njegove duše«. I kad ga žalostna Majka nađe nakon tri dana u hramu blago Ga prekori:

»Sine, što učini nama tako? Evo otac tvoj i ja tražili smo te raztuženi. A Isus Joj odgovori:

»Zašto si me tražila? Zar ne znaš, da je Meni biti u onome što je Otca mojega.« I pisano je: »da Ga ne razumješe što im reče«.

Zar je nešto novo u tim riečima? Zar dobrom djetetu nije prvo mjesto uz Tabernakul. Ili, zar se razumije djecu koja trče na križarske sastanke? Ta pisano je: »da Ga ne razumješe što im reče!«

A vi, dobre majke, koje ste spoznale misiju 12-godišnjeg Djeteta Isusa po Duhu Svetom, hvala vam za vaše povjerenje i ljubav. I ako vam se koji puta pričini, da ste svoje diete izgubile, vjerujte, da ćete ga naći u križarskom Nazaretu sretno, jer je ono tu centar obiteljske sreće, kaošto je to bio i Isus.

Ivane, Tebe već davno nema među nama, ali znadem, da Ti promatraš naš rad iz neba. Sigurno si vidio, kako se svietle i tamne glavice naše hrvatske djece skupljaju pod Kristov barjak. Sigurno si ih čuo, kako tapkaju seoskim cestama i ulicama gradskim, ponosno pokazujući prstićem na svoju: »srebrnu« značku, gdje su zapisana 3 slova: Ž. E. A., kao i u velikih. Hranjena žrtvom u radu za apostolat, cvatu i rastu pod toplinom Euharistijskog Sunca. A Ti Ivane, i ako si tako malo napisao o djeci budi nam dobar, pa mnogo učini za njih na nebu. Neka se spozna misija nevinih. Ti znaš, da su nevini blagoslov hrvatske zemlje, a neka budu baštinici vječnog Kraljevstva.

 

Mira Preisler



Marija GRGIĆ, «Jedna sveta sličica iz misala», Za vjeru i dom, Zagreb, 24/1943., br. 5, str. 6-7

 

Jedna sveta sličica iz misala

 

Dnevno me sjeća na Merza jedna iztrošena sveta sličica u mome Misalu. Dobila sam je sliedeći dan iza njegove smrti. Poslao mi je Merčev najuži saradnik i prijateij – jedan svećenik. Napisao mi je uz to: »Šaljem Vam sličicu iz njegova Misala, da molite ono, što je Merz dnevno molio.« Nastavila sam iza toga Merčevu dnevnu molitvu koja glasi:

Kralju ljubavi, Gospode Isuse Kriste!

Svi su stvorovi podpuna Tvoja svojina.

Ipak Ti podložne svoje

Srdcu svom podvrći želiš

Samo po ljubavnom daru,

Što Ti ga slobodno daju.

Vladaj nam dakle, o Kralju!

Kraljevstvo Kristovo dođi!

Svrati se, Kriste, i kraljuj:

Mislima našim i umom,

Ravnim da putem nas vode;

Voljom i željama našim,

Čvrste i jake da budu;

Vladaj i srdcima našim;

Tebe da samoga ljube!

 

Sviju srdaca, sviju domova,

Sviju družtava, sviju naroda

Budi svietlo,

Budi život,

Budi jakost!

 

Užasnom kriku prokletstva:

»Ne ćemo Krista za Kralja!«

Odgovor neka je proslas

Svakoga dana sve jači,

Vjerniji, snažniji, žarči:

»Hoćemo, hoćemo, Krista,

On neka nam bude kraljem,

Ljubljeni predragi Isus!

Kralj neka je gore na nebu,

Kralj neka je dolje na zemlji,

Kralj neka je vremenu kratkom;

Kralj neka je vječnosti dugoj!

U težkim časovima, koje proživljujemo, i koji nam priete

propašću

sramotom

i slomom.

Upravimo oči prema Rimu.

 

Papa je rekao:

Spasiti nas može

 

ISUS KRIST,

 

KRALJ LJUDI I DRUŽTAVA.

 

Radimo dakle i širimo Njegovo socijalno kraljevstvo, i ujedinjeni sa sveobćom Crkvom, hajde da pospješimo čas svojega spasenja duboko sa srdcem klanjajući Onomu, koji vlada nad svim ljudskim moćima:

 

KRISTU KRALJU.

 

Molila sam dnevno 10 godina ovu molitvu, a onda uz druge nove molitve i velike poslove, koje sam preuzela, zanemarila sam je. Prestala sam je moliti dnevno. Samo sam radila prema njoj.

Danas je opet nastavljam i molim Merza za oproštenje, što sam 5 godina izostavljala njegovu dnevnu molitvu. Iztrošenu sličicu s likom Krista Kralja i natpisom: »Christus vincit, Christus regnat, Christus imperat«, čuvati ću brižno kao najveću svetinju, koju mi je ostavio Merz.

On je imao u Misalu mnogo liepih i vriednih sličica. Zašto je upravo ova dospjela k meni?

Što mi je njome htio da kaže pokojni Merz`'

Majka pokojnog Merza ponudila mi je kasnije jednu relikviju svoga svetog sina. Prepustila sam je svojoj drugarici, koja se sa mnom desila u stanu Merčevih roditelja. – Meni je najdraža relikvija njegova sličica.

Danas znadem, zašto je upravo ona dospjela k meni. Razumijem, što mi je Merz povjerio i molim ga, da mi pomogne dovršiti svoje započeto djelo.

 

M. Grgić



Mira VRLJIČAK, «Za svojim vitezom», Za vjeru i dom, Zagreb, 1943., br. 5, str. 8

 

Za svojim vitezom

 

Na visine, na visine! To je geslo mnogih velikih duša.

Čežnja za visinama počiva u tolikim dušama. Ona je izpunjala također i srdce i život dra Ivana Merza. I »on se poput orla dizao k Suncu vječne ljepote. Ali u njemu je osim »plama za bezkrajnim visinama« buktala i čežnja da mnoge povuče za sobom. I zamahom svojih orlovskih krila zanio je za let u visine i hrvatsku mladež. Žensku mladež napose. Nju, koja je u Merzu imala viteza svoje časti.

 Za visine je stvorena ljudska duša stvorio je Merz svojim životom. Za najviše visine stvorena je napose ženska duša, tumačio je Merz svojim radom i svojim odnosom prema ženskom dietu.

Za najviše visine stvorene smo i mi, Križarice.

 

*

 

Spomenut ću mali izsječak iz jednog života.

Bila djevojčica, koja je mnogo maštala i stvarala najrazličitije snove. Kada je imala 10 godina, slušala je mnogo o planinarima, koji se penju najviše vrhunce Europe i to uz velike strašne napore, čak i uz opasnost života. Pričanje i slike o sniežnim vrhuncima, kamo riedko dopire ljudska noga ju je zanielo. Počela je maštati o tome, kako bi i ona pošla tamo. I što nije moglo biti u zbilji, bilo je u njenim snovima. Vidjela je sebe, kako se na uz najveće napore penje. Vidjela je, kako je ledenjaci ruše, sniežne vijavice zaustavljaju, a ponori priete njenom životu. Ludih li snova! Bila je djevojka tašta, pa je gledala sebe, kako preko svih napora prelazi i kako sve opasnosti pobjeđuje. Još više, gledala je sebe, kako je prva od žena pobiedila visine, kako je zato svi slave, svi joj dive, novine o njoj pišu, a mnogi joj zavide. Zaista, ludih li snova nedorasle djevojčice. Godine su prolazile. Djevojčica je odrasla. Ona je već žena.

Jednom joj je pao na pamet i taj san njenog djetinjstva. Sjetivši ga se, žena je zadrhtala. Njen san kao da poprima obrise stvarnosti. Samo u nešto izmienjenom obliku. Ona je stvarno pred gorom, na koju je pozvana da se kao žena uzpne. I tu ima strmih puteva, opasnih glečera, sniežnih i olujnih vijavica. I tu ima padanja i posrtanja pod težinom uzpona. I tu su vrhunci, ali visoki, silno visoki. I prekrasno je na njima prebivati. Prekriveni su sniežnom bjelinom, a obasjani sunčevim sjajem. Sve je ovdje kao i u snu, ali ljepše – mnogo ljepše. Tek taštih želja nestaje. Oni, koji žele uzpinjati se, moraju ostati nepoznati. Nema tu divljenja ljudi, nema slave niti hvale. I još nešto. Na tom putu nije prva. Mnogi njime pođoše. Mnogi se uzpeše visoko, vrlo visoko, ali na najviše vrhunce, visoko iznad sviju uzpela se samo jedna osoba. Nju je doseći nemoguće. Ali gle divote! Ta jedina osoba bila je Žena – Majka. O divote, o veličanstvenosti! I djevojčica što snivaše, sada već žena, pala je pred noge druge Žene i molila, da smije makar izdaleka sliediti njen trag.

I svi, koji su visina željni mogli su samo po onoj Ženi, pobjednici svih visina, uzpinjati se. Zar nije i orlovski let brata Ivana bio vođen po Majci. Ivan je volio Majku, onako, kako se samo majku može voljeti. Ali radi Majke poštivao je svaku ženu. Zar nije njega bolno pekla pomisao na one žene, koje ne mare za visine nego ostaju u ravnici ili polaze prema ponorima. Zar nije on sam u svojoj baštini ostavio pouke, kako da hrvatske djevojke čuvamo i vodimo na strmom putu prema visinama. Tako je on postao vitez ženske časti.

Da, na visine je letio brat Ivan. Na visine je vodio hrvatsku mladež. Na viisine je htio povesti osobito žensku mladež znajući, da je ženi mjesto do nogu Najveće Žene, tamo, gdje je i on klečao.

I u najljepšem mjesecu, mjesecu Žene i Majke, kada je priroda pjevala i zemlja klicala s poklikom slave, odtrgnula se njegova duša od tiela i poletjela prema Majci, koja ga je povela u naručaj Presvetog Trojstva.

Križarice, pođimo i mi za svojim vitezom.

 

Mira Vrljičak



O.R., «Oblikovanje katoličke elite», Za vjeru i dom, Zagreb, 1943., br. 5, str. 8

 

Oblikovanje katoličke elite

 

Prošlo je već skoro dvadeset godina, Unutar jednoga katol. družtva, u kojem se počeo zapažati nazadak katoličkog radikalizma, stvara se krug trojice mladih ljudi, koji si uzimlju za zadaću, da bez mnogo buke, u tišini, učine svoje, da se duh toga družtva obnovi. Dogovore se međusobno, da će svaki dan primati sv. Pričest i da će moliti za obnovu svog družtva,

Oni osjećaju, da im je potreban vođa. Merz je tada već bio u Zagrebu. Mladi katolički naraštaj počinje osjećati silu njegove duhovnosti i nekako instinktivno se okuplja oko njega. Sasvim neprimjetno počinje njegov utjecaj. I ova se trojica obraćaju na njega. Savjeti koje su primili karakteristični su za Merčevo shvaćanje. Prvo je nutarnja izgradnja, Tek izgrađeni pojedinci moći će obnoviti duh svoje okoline, jer nitko ne daje od sebe, čega u sebi nema. Treba raditi bez buke. Nije u stvari bitno, da se skine stari odbor družtva i da u družtvu zavladaju »radikalci«. Novi će se duh s vremenom sam od sebe nametnuti,

U rukama su mi bilješke jednoga od te trojice. Sadržaju duhovni program kroz dan. Merčevi savjeti za duhovni život katoličkog intelektualca. Prepisujem iz tih bilježaka:

U JUTRO:

1/2 sata razmatranja po Filoteji ili iz života Spasiteljeva i sv. Porodice (posebni obzir na »pasivne« kreposti).

Veni Sancte Spiritus – Suscipe, Domine – Dušo Kristova – Zdravo Kraljice. – Sveta Pričest.

O PODNE:

Izpitivanje savjesti (5 minuta),

Kratko duhovno čitanje iz koje asketske knjige,

NA VEČE:

Izpitivanje savjesti.

Pod obranbu Tvoju – De profundis ili Miserere za pokojnike.

TOKOM DANA:

Misliti češće na duhovnu misao.

Sv. krunica,

Mrtvenje, osobito očiju i u kakvoći hrane.

Tako je Merz odgajao elitu. Prvi je zahvat išao u nutrinu. On je upućivao na euharistijsku pobožnost. Dnevna ili barem što češća sv. Pričest. U molitvenom životu nije birao sentimentalnih molitava, nego solidnu hranu: liturgijske ili stare tradicionalne molitve. Njegova je askeza bila ozbiljna: tražila je i od mladih ljudi stalnu vježbu u trapljenju i neprestani nadzor nad sobom po izpitivanju savjesti. A da se mlada katolička elita ne bi možda previše zaniela samo vanjskom aktivnošću, on je upućuje da u razmatranju posebnu pažnju posveti t. zv. »pasivnim« krepostima, od kojih danas mnogi zaziru: poslušnosti, poniznosti, strpljivosti i sličnim.

Merčeve metode vriede i za nas.

 

O.R.