Posljednja poruka brata Ivana

U svojim sam zapisima našao sliedeće bilježke:

Dne 10. svibnja 1928.: »Na klinici je umro dr Ivo Merz u 32. godini života. Bio je agilni radnik u Katoličkoj Akciji, u njezinom ogranku Orlovstvu. Bio je duboki katolik, blag, dobar… Prispio sam na kliniku u času njegove smrti. Toplo sam se pomolio za njegovu dušu i proplakao… Pokoj mu vječni! Neka moli pri Bogu za pobjedu katol. stvari – Isusovog kraljevstva u hrvatskom narodu! – Na njegovim umirućim grudima stajao je križ i sličica Srdca Isusova.«

Dne 20. svibnja 1928. »Na komemoraciji, što se održala danas u Jeronimskoj dvorani u počast pk. dr. Ivana Merza, naglašena je činjenica ,da je pokojnik bio dubokog vjerskog života i osobitim štovateljem presv. Srdca Isusova.«

Iznio sam ove bilježke, da nam budu jasnije misli, što ih u ovim crtama želim naglasiti.

Križ i slika Srdca Isusova na umirućim grudima dr. Ivana Merza! Ne čini vam se, drage Križarice da je i u zadnjim časovima htio veliki pokojnik propoviedati središnju misao, da je križ i Srdce Isusovo cieli program, podpuno savršeni cilj i najsadržajnije sredstvo rada vaše križarske misli? Nije li tim dvjema mislima, zapravo u jednoj istoj misli, sažet sav svetački lik dr. Merza? Da bi križ i presv. Srdce imali biti sadržaj života i rada svake Križarice?

Uočimo naime činjenicu, da je križ predmet, koji je Krist upotriebio u odkupu svieta. Križ je tvrdi krevet umirućeg Spasitelja. Križ je time postao oštrim znamenom trnovitoga čovječjeg života. Križ je stoga postao nepresušivim izvorom, iz kojega teče kroz sva vremena milostni život u ljudske duše.

Križ je postao svetim simbolom čitave Kristove pojave na zemlji. Duh Sveti preko velikoga Pavla (Kor. 2, 2) poznaje samo jednoga Krista, a taj je »propeti Krist«. Takvim treba da ga prizna, štuje i nasljeđuje svaka katolička duša. To znači dobro upoznati, revno živjeti po svojoj vjeri. Jedini izpravni Krist, »propeti Krist« bio je ciljem života i rada dr. Merza, jer jedino po Kristu razpetome zadobismo slobodu i spas, i sada, kada za dr. Merza približuje vječni spas, on će u znaku i pod zaštitom Krista izpustiti svoju svetu dušu, koja je mislila i živjela za Krista Razpetoga.

I Križarstvo, uzevši i vlastiti naziv po križu Gospodnjemu, treba da bude savršeno prama njemu orientirano. Priznati, poput Ivana, Evanđelje križa, unieti njegove duboke maksime u vlastiti život, u carstvo duša i svieta, to je eto čitavi program, konačni sadržaj križarske organizacije.

A križ je iznikao iz presvetoga Srdca Isusova. Ono ga je sebi odredilo kao sredstvo odkupa duša, kao predmet bezkrajnih muka, kao izvor nepresušivih milosti. Križna je tragedija najprije izabrana pa savršeno sazrela u njegovom Srdce. Jer srdce nije samo simbol ljubavi, ono je organ preko koga neizostavno manifestira duša svoje osjećaje, a najviše najjaču duševnu funkciju, a to je ljubav. I Srdce je Isusovoonaj organ njegove Osobe, preko kojega ljubi Krist neizmjerno nas ljude i nebeskoga Otca. Tim Srdcem plamti neizmjerna ljubav čovječja i Božja. I budući je čovjek ono i onakav kako i što ljubi, to je i Srdce Isusovo cieli Krist. Upoznati ljubav Kristovu znači upoznati Srdce Isusovo. Tko to ne razumije, taj ne će nikada upoznati, štovati cielog Isusa Krista. Taj se je odrekao, da bude i da živi kao izpravni kršćanin.

Još više. Po definicije je sv. Ivana Evanđeliste »Bog Ljubav« (1. Iv. 4, 8). A taj Bog-Ljubav združio se je narazdruživo sa čovječjom naravi pa tu božansku Osobu mi nazivljemo Isusom Kristom. Dakle je Isus Krist Ljubav onda se ta Ljubav izpoljuje, misli, živi i radi preko čovječjega Srdca Isusova. Kad dakle štujemo to Srdce, onda najtočnije, najizpravnije štujemo Krista i kao Boga i kao Čovjeka. Srdce je Isusovo cieli Krist.

U mjesecu lipnju hrvatske su Križarice zvane, da što bolje upoznaju teologiju Božjega Srdca. Zvane su, da poput Merza što savršenije urede vlastitu ličnost prama bezkrajnim dubinama savršenstva Kristova Srdca. Zvane su, da najtočnije, najizpravnije, shvate svoj katolicizam, jer je Srdce Isusovo čitava moralka i dogmatika katol. Crkve (Pijo XI.) Zvane s, da radeći pod KA, koja se nalazi pod zaštitom i vodstvom Srdca Isusova, najsavršenije sliede brata Ivana u vlastitom uzponu k bogu, da ga sliede u velikom preporodnom radu »svega u Kristu« (Ef. 1, 10). To je eto bila posljednja želja umirućih grudiju brata Ivana!

o. J. D.

Merz i đačtvo

»Jedina je uzdanica katolicizma u našem narodu zaista đački pokret. To je naše najveće i najveća naša nada.« Tim je riečima dr. Merz jasno označio koju važnost i ulogu ima đačtvo kao budući intelektualni nosilac svake narodne borbe i težnje. Jer đačtvo odgojiti tako, da ono postane sviestno svoje velike odgovornosti u narodnon životu znači u budućnosti stvoriti kadar izgrađenih intelektualaca, koji su sposobni da za sobom povedu čitav narod. A Merz je shvatio podpunoma sve to. On, koji je i sam čitav svoj život provodio među školskim klupama, najprije kao đak i student, a kasnije opet kao profesor, vrlo dobro je razumio đaka, shvaćao njegove težnje, i sve poduzimao da ga zadovolji, i to naravno ponajprije intelektualno.

Budući je u svom znanju nuždno dolazio u najbliži kontakt sa đačkom mladeži, on je sve svoje sile trošio na to, da toj omladini bude zaista od pomoći, da je kao izvanredan pedagog odgaja, stekne njeno povjerenje i onda je nastoji i izgraditi.

I ako je Merz volio sve ljude jednako, i u svom izpravnom, i svetom sudu nije podnosio staleških razlika, ipak je kao profesor najviše dao upravo đačkoj mladeži. Sam je još kao đak kritički, ali dobronamjerno razpoložen prema svojim profesorima, da onda kasnije svojim đacima uviek izpuni sva očekivanja; temeljito se pripravljao za predavanja, uživljavao se u potrebe svojih đaka i s velikom iskrenom ljubavlju prilazio k njima, da ih pouči, pomogne i osamostali. On piše za đake, govori im, drži referate, vodi tečajeve.

Godina 1923. prilikom euharistijskog kongresa u Zagrebu, povjeren je Merzu referat o sticanju podmladka. Počeo je ovaj referat riečima: »Naslov bi ovog referata mogao da glasi: – Kako će organizirani katolički đak spasavati duše? – Već same zadnje rieči »spasavati duše«, upućuju nas na ideju pastorizacije. Ogledajmo temeljne principe »spasavanja duša« i primienimo ih na konkretne prilike u kojima živi naše dačtvo. Onaj, koji želi da spasava duše drugih, mora najprije znati, kako će spasavati svoju vlastitu dušu…« Nadalje razlaže, kako treba stvarati elitu, ali ne separirati se od ostalih poput kakove klike, niti prijateljevati s liberalcima…

Kasnije je strogi kritičar ovog tečaja priznao, da ga se ovo Merčevo predavanje najjače dojmilo, pa kaže: »To je novo shvaćanje, ili recimo duboko, izpravno shvaćanje našega rada, života, naše borbe i osvajanja. Misao apostolskog djelovanja! Ne bi li i naše đačtvo nakon euharistijskog kongresa pošlo temeljito na svim linijama smjernicama, koje je on udario.«

Godinu dana kasnije, na đačkom sastanku u Požegi, drži Ivan predavanje: »Duhovna obnova po liturgiji«. U tom je referatu katoličkom đačtvu da ova tri savjeta: 1. Čitaj dnevno duhovno štivo; 2. Razmatraj dnevno na temelju Misala; 3. Ne prisustvuj sv. Misi, a da se tom prilikom i ne pričestiš. – Tu je Merz savjetovao da mladeži iz svog najdubljeg uvjerenja, da se što više duhovno izgradi, jer njemu je to uviek prvi postulat svakog napredovanja, svake akcije. – Najviše ga od svega smeta površno poznavanje nauke pa sam veli: »No došao sam do zaključka, da čovjek najprije sebi mora stvoriti temeljnu i opet temeljnu naobrazbu, dok se baci na svoj omiljeli predmet. Istom će ga onda svestrano i duboko shvaćati«… Pa dalje: »Rado bih bio profesorom u Bosni, otvarao djeci pojmove, pokazivao im dublju vezu stvari, oduševljavao ih za vjeru i umjetnost, a sam bih književno radio, možda i pisao. nije to neki egoizam; u čovjeku je altruiztički element silno jak i on nije zadovoljan samo da steče znanja, nego hoće da i drugima duševno pomogne, da im dadne svoje krvi i svog znanja«.

I zato se Ivan u svom nastavničkom radu nije zadovoljio da crpe iz obilne riznice svoje velike dosadašnje spreme u svojim predmetima (a predavao je francuzki i njemački jezik na nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu), nego je marljivo i dalje studirao. Svoje je (…) dobar, a veselio bi se mnogo, kad bi ga đaci shvaćali i razumjeli njegove želje i namjere. Jedan od njegovih učenika kaže: »Dr. Ivan Merz bio je više naš odgojitelj nego profesor. Htio je u prvom redu da nas učini značajnima… Svima nam je sjao kao uzor, i to toliko umom, koliko i svetošću.

Na đačkom taboru u Mariboru godine 1920., udareni su prvi idejni temelji orlovske organizacije, na temelju oduke biskupa Mahnića katoličkom đačtvu. I tu, kao i kasnije, Merčeva su nastojanja uzko povezana sa onima biskupa Mahnića. Mahnić, a kasnije i (…) duboku duhovnu izgradnju, podpunu radikalnost u provođenju katoličkih principa, a od đaka solidnu naobrazbu i uzklađivanje nauka sa zahtjevima i zasadama vjere i morala.

I zaista, svu tu Merčevu ljubav prema đačtvu, toj uzdanici hrvatskog katoličkog pokreta, križarska dačka mladež razumije i uzvraća time, da u svom djelovanju što podpunije oživotvori i u djelo provede sve ono, što je Merz živio i tražio od katatičkog đaka. Da postane poput njega uistinu čovjek duboke religioznosti, solidnog znanja i svetog života, pravi »homo catholicus«

Zagreb je svečano proslavio 15. obljetnicu smrti Dr. Ivana Merza

U nedjelju 9. o. mjeseca održana je u Zagrebu na svečani način proslava petnaeste obljetnice smrti orlovskog križarskog prvoborca Dr. Ivana Merza. »Nedjelja« je već javila, da je uvod u samu proslavu odpočeo nizom predavanja o našem bratu Ivanu.

Svečanoj proslavi zagrebačkih križara i križarica prisustvovali su i brojni članovi iz provincije. Između ostalih zapazili smo braću i sestre iz Tuzle, Velike Gorice, Koprivnice, Križevaca, Varaždina, Kalinovca. Banja Luke i Dubrovnika.

SVETU MISU SLUŽIO JE HRVATSKI METROPOLITA

U katedralnoj i poviestnoj župnoj crkvi sv. Marije služio je svetu misu Hrvatski Metropolita prezv. g. Dr. Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački, uz asistenciju generalnog duhovnika križarske organizacije Mons. Dr. M. Beluhana te svoga tajnika Dr. Stjepana Lackovića. Na koru je skladno pjevao zbor župe sv. Marije pod ravnanjem križara br. Ivana Mihokovića. Sv. Misi prisustvovalo je uz druge goste svo zagrebačko članstvo i brojni naši prijatelji. Crkva sv. Marije bila je gotovo premala da primi sve one, koji su tom zgodom pristupili sv. Pričesti koju su podielili Preuzvišeni Gospodin Nadbiskup i Mons. Dr. Milan Beluhan.

Iza svete Mise održao je Hrvatski Metropolita prisutnima liepu propovied.

PROPOVIED PREUZV. G. NADBISKUPA

U jednoj crkvi stoje poredani s jedne i sa druge strane veliki kameni kipovi preko 2 m. visoki. Jedan od tih kipova predstavlja sv. Mavru, drugi sv. Inocencija, treći sv. Ivana Krstitelja, četvrti sv. Petra apostola, peti sv. Pavla, šesti sv. Andriju apostola i tako redom. Pod svakim od tih velikih kipova nalazi se sagnut jedan lik, na kojega je dotični svetac stupio nogom. Kažu, da su to likovi cezara, koji su mučili te ljude. A što su umjetnici htjeli zapravo izraziti tom svojom umjetnošću? Ništa drugo nego da su svetci nad cezarima. Da oni, koji usrećuju narode nisu ni cezari, ni vojskovođe, ni demagozi, nego ljudi kreposti, kršćanskog savršenstva

To bi vam želio staviti na srdce, kad slavite spomen na jednog mladog čovjeka, koji je nastojao, da sliedi poziv sv. Pavla apostola prvim kršćanima: »Budite sljedbenici moji, kao što i ja Kristov!« (I. kor, 4, 16).

Možda nam nitko nije dao bolju definiciju pojma svetca nego li ga nalazimo u prvome psalmu u Svetome Pismu. »Blažen čovjek, koji ne ide po savjetu bezbožničkom, i na putu grjeničkom ne stoji: i u opakom družtvu ne sjedi. Nego je u zakonu Gospodnjemu volja njegova: i o zakonu njegovu razmišlja dan i noć. On je kao stablo usađeno kraj vode, što teče: koje donosi svoj rod u svoje vrieme. Kojemu lišće ne odpada: i što goder radi u svemu uspieva. Nijesu taki bezbožnici, nijesu taki: nego su kao prah, koji raznosi vjetar sa lica zemlje.« (Ps. l, 1-4.)

Pogledajte s druge strane svetačko likove, koje nam Crkva stavlja pred oči. Pogledajte jednoga sv: Benedikta, jednoga svetoga Dominika; jednoga svetoga Franju Asiškoga, jednoga svetoga Ignacija Lojolu, sveoga Vinka Paulskog, svetoga Ivana Boska, svetoga Franju Saleškoga, svetoga Ivana Arškoga, svetu Tereziju veliku, svetu Tereziju od Maloga Isusa, svetu Francisku Chantal, svetu Klaru. Ali što da dalje nabrajam. Jer, kojegagod bih vam još stavio pred oči, a ne znamo im svima ni broja, za svakoga bi se mogle ponoviti rieči Svetoga Pisma: »On je kao stablo usađeno kraj vode, što teče: koje donosi rod svoj u svoje vrieme. Kojemu lišće ne opada i što goder radi u svemu uspieva!«

U čemu je taj rod pitat ćete me, u čemu je veličina svetaca u historiji čovječanstva? U primjeru na zemlji, u zagovoru na nebu!

Primjer na zemlji! Malena stvar, zar ne? Da, ali samo za one koji površno gledaju stvari. I korijen stabla, o kojemu govori Sveto Pismo, sakriven je pod zemljom. Za površnog posmatrača dakle bez značenja i koristi. I donji dio stabla nije baš lijep, niti izgleda puno vrijedan. I kad dođe zima izgleda da je stablo umrlo. Ali pogledajte sada u mjesecu svibnju kad se rascvate jabuka; kruška, trešnja, vinova loza. Kakav divan cvat. Pogledajte u jeseni, kad se grane svijaju pod teretom slasnih plodova. Samo budala će reći da je korijen i donji dio stabla bio bez koristi. Tu isto zapažamo i u životu svetac kroz historiju čovječanstva. Svi od reda zakopani u svijetu, bilo u tišini samostanskih zidina, bilo, inače. Od svijeta većinom smatrani nerazboritim, ludim radi svoga bijednoga odijela, stana, hrane, bdijenja, bičevanja, posta. Ali povijest svete Crkve, a i objektivna svjetska povijest svjedoči, da nitko, pa ni najveći državnici svijeta nisu tako duboko urezali brazde u životu čovječanstva i donijeli toliko koristi ljudskome društvu kao jedan sveta Franjo, Dominik, Ignacije, Benedikt, Vinko, Terezija, i tako redom.

Jer njihov na oko bijedan život, bio je sjajan primjer i poticaj milijunima duša, da prezru zemaljsko blago i bogatstvo, da prezru časti i slasti ovoga svijeta (a to je uvijek razlog sukobima u svijetu) i da posvetivši se Bogu rade na dobrobit bližnjih svojih, na dobrobit čitavog čovječanstva. Tko je od svjetskih ljudi toliko koristio čovječanstvu koliko jedan sveti Franjo Asiški, kad je na ljutu ranu svojega doba (lakomost za imetkom, uživanjem itd.) prilijepio ljuti i izvanredno spasonosni lijek svetoga siromaštva, čistoće i poslušnosti po redu koji je osnovao? Da li je ikoji svjetovnjak učinio za dobrobit bijednika, toliko kolik jedan sveti Vinko Paulski, čiji duh i danas djeluje u nebrojenim bolnicama, sirotištima na dobrobit čovječanstva preko mužke i ženske loze Reda, koji su osnovani po njegovu primjeru i poticaju? Da li je ikoji svjetovnjak pedagog toliko koristio čovječanstvu kao recimo jedan sveti Ivan Bosko, koji je spasio i spasava i dandanas po svojim duhovnim sinovima hiljade mladeži od propasti koju im sprema ulica, i čini od njih najkorisnije članove ljudskoga družtva?

Evropa je već pred dva stoljeća počela zaboravljati u čem je zapravo njezina veličina. I danas ima prilike da ispašta svoje pogriješke, omalovažanje duhovne snage Crkve i njezine preporodne vrijednosti.

Treba li da dodamo još i onu drugu stvar što smo ju spomenuli na početku? Zagovor svetaca na nebu! Čovjek naših dana, koji ne vjeruje ni u što osim u ono što stavlja u usta ili džepa prezirno će mahnuti rukom. Ali kršćanin ne! Jer, ako su raširene ruke jednoga Mojsije, okrenute prema nebu na molitvu, bile u stanju da izvojuju pobjedu narodu izraelskom, što li ne će biti u stanju učiniti ruke svetaca na nebu pred prijestoljem Boga Svemogućega?

I što su drugo one nepregledne procesije našega sela k Majci Božjoj Bistričkoj nego li živa vjera, koju potvrđuje iskustvo, živa rekoh vjera u moć zagovora Majke Božje, te najsvetija predstavnice roda ljudskoga? Što li su drugo nego li živa vjera u pomoć svetaca koju potvrđuje iskustvo (one vruće molitve i priprostog puka a i mnogih učenih glava, kad se mole i zavjetuju a hodočaste sv. Antunu, sv. Barbari, sv. Florijanu, sv. Roku, sv. Ani, sv. Tereziji, sv. Josipu, i nebrojenim drugim svetim mučenicima i ispovjednicima?

Predaleko bi nas odvelo, kad bismo htjeli osvijetliti sa svih strana ulogu svetaca, u životu pojedinaca, u životu obitelji, u životu naroda, u životu čovječanstva. I zato je razumljivo bilješka, koju je neki sluga Božji zabilježio u svojoj knjižici: »Jedina moja želja na ovome svijetu jest – pod svaku cijenu postati svet!« No za sve nas to nije samo želja nego je i nalog Krista Spasitelja: budite dakle savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski! (Mt. 5, 48).

Sveta Misa završena je pjevanjem poznate hrvatske katoličke pjesme: »Zdravo Djevo«.

SVEČANA AKADEMIJA

Točno u 11 sati prije podne odpočela je u dvorani velikog Hrvatskog Državnog Kazališta svečana akademija. Prisustvovali su joj uz svo zagrebačko članstvo, te braću i sestre iz provincije, brojni odličnici i štovatelji Dr. Ivana Merza.

Između ostalih bili su prisutni preuzv. g. Dr. A. Stepinac, nadbiskup zagrebački, Legat Sv. Otca u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj O. J. R. Marcone, preuzvišena gospoda biskupi Dr Salis-Seewis, Dr Carević i Lah. Zapazili smo nadalje otca našeg Ivana g. Mavru Merza, rektora teologije veleuč. Dr. Fr. Šepera, provinciala oo. konventualaca o. Ambroza Vlahova, predstavnike svih redova, brojno zagrebačko svećenstvo, bogoslove i pitomce dječačkog sjemeništa. Bili su prisutni predstavnici i duhovnici sviju organizacija Katoličke Akcije i ostalih prosvjetnih, vjerskih i uljudbenih družtava. Između ostalih bilo je i nekoliko gospode sveučilišt. profesora. Brojno građanstvo napunilo je ne samo sva sjedala i redovita stajaća mjesta, već i velike kazalištne hodnike. Jedan veliki broj križarskih prijatelja bio je primoran vratiti se natrag, jer su i zadnja moguća mjesta već prije jedanaest sati bila zauzeta.

Po dolazku Preuzvišene Gospode Biskupa počela je izvedba programa.

Tajnik Velikog Križarskog Bratstva brat Ivica Krilić pozdravio je sve prisutne, a onda je zbor učenica građanske škole odpjevao Goll-Kozinović: Himnu Dr. Ivana Merza. Zborom je ravnala č. s. Vilka Šimečki.

Predsjednica Velikog Križarskog Sestrinstva prof. s. Marica Stanković održala je odmah zatim sliedeći govor koji je završio burnim odobravanjem.

GOVOR PREDSJEDNICE VKS-a S. MARICE STANKOVIĆ

Kažu, da su današnja vremena najteža u povijesti čovječanstva.

I upravo zato govorimo danas o neobičnom čovjeku, o isklesanoj katoličkoj duši, o remek-djelu Božje Dobrote, o Ivanu Merzu.

Kad bi lik Ivana Merza bio poznat našim radničkim masama, našem seljačkom svietu, iznenadio bi se kako je taj građanin i sin građanske porodice imao smisla za poeziju sela, za ljepotu seljačkoga života, kako je prirodu intimno proživljavao, bio je bliz, i kako mu se po prirodi Bog objavljivao kao i malim seoskim pastiricama, kao umornim koscima u ljetnom sutonu i kao žetelicama u sunčano ljetno podne.

Kad bi lik Ivana Merza mogli približiti našoj srednjoškolskoj i akademskoj mladeži, bila bi neobično začuđena na ozbiljnim Ivanovim radom u tim godinama, nad njegovim sustavnim traženjem istine i ljepote, nad mnogostranom literaturom koju je pročitao, nad lakim i dubokim snalaženjem na svim područjima intelektualnog života.

Kad bi lik Ivana Merza mogli približiti našoj ženskoj mladeži, bogatstvo njegove duše, ozbiljnost njegovih pogleda, njegovo zrelo shvaćanje života i životnih zadataka, možda bi ipak unielo neku ravnotežu i neku sviest odgovornosti u onaj ženski naraštaj, koji ništa ne misli, koji se za ništa ne oduševljava, koji se ne sprema na svoju životnu zadaću, već koji gine i nestaje u lakrdijaškoj baruštini ulice, korza, mode, plesa i flirta.

Kad bi lik Ivana Merza upoznala sva hrvatska inteligencija, koliko bi dublje shvatila svoj poziv, svoju zadaću, svoju odgovornost, svoj udio u izgradnji uljudbe svoga naroda, svoj udio u životu svoje domovine, njezine budućnosti, njezine sreće.

I konačno, kad bi se u lik Ivana Merza svaki dan ogledali mi katolici, mi tako zvani elitni katolici, mnogo bi toga bilo kod nas drugačije. Bilo bi manje perifernog površnog, bezizražajnog, tuberkuloznog, šupljeg katolicizma, a više nutarnje dubine, prave katoličke izgrađenosti, savršenog sklada između kršćanskih principa, između nauke Evanđelja i njezine realizacije u dnevnom ličnom životu.

Svima, baš svima, lik Ivana Merza šapće, progovara, govori. Jer to je lik tako jedinstven, tako skladan. U njemu je sve svietlo, gladko, povezano, bez mračnih sutona, bez pojasa magle i leda, bez bridova i oštrica. Jedna velika, skladna, Božja duša! Herojska duša! Sveta duša!

Njegova se duhovna formacija može označiti crtom koja uviek diže. Uviek gore. Od časa, kad ga je Gospodin pozvao na dublji unutarnji život, pa sve do dana, kad se jednoga svibanjskog prijepodneva, upravo u 11 sati razstajao sa ovim životom. On je Božjem pozivu bio uviek vjeran. Uviek vjeran glasovima Duha Svetoga. Otvorio je sve prozore svoje duše, da Duh Božji može po volji u njoj djelovati, krčiti puteve, graditi visove. I zato mu je Duh mudrosti dao neobičnu bistrinu u gledanju i prosuđivanju stvari. I zato mu je Duh jakosti dao neobično junačtvo i u penjanju na putu kreposti i u vanjskom radu za Kraljevstvo Kristovo na zemlji. I zato mu je Duh ljubavi dao neobični uspon na putu posjedovanja i gledanja Boga.

Kad bi nas tko pitao, zašto je lik Ivana Merza bio tako jedinstven, tako skladan, tako prodoran i jak, i 15 godina nakon njegove smrti, onda bismo imali samo jedan odgovor: Zato, jer je život Ivana Merza bio Deocentričan, Kristocentričan. Za njega je postojao samo jedan gravitacioni centar, a to je Krist Gospodin. Samo jedna svemoćna, neizmjerna vječna poluga – Bog. S te perspektive on je sve promatrao. I život i razna zbivanja u životu, razne probleme života i patnje i križeve i bol. I svoje križeve i tuđe bolove i patnje cielog čovječanstva. Zato je i bio tako miran, sređen, uztrajan, jak. Ništa njega nije moglo pokolebati, ništa smutiti, ništa trajno uznemiriti, jer je cielo svoje biće sa svim ugradio, uzidao u Boga, u Krista Gospodina. Jer je božanski život u sebi razvio u onom obilju, do onih vrhunaca, na koje ga je pozvala Božja Dobrota. Jer je sav nestao u svetoj blizini, u neizrecivom bogatstvu, u božanskoj ljubavi Trojstva.

Mnogo je već stranica napisano o Ivanovoj katol. intelektualnoj spremi, o njegovom proživljavanju liturgije, o njegovom papinskom duhu, o njegovoj revnosti u radu za ostvarenje Kraljevstva Kristova u svietu, u njegovom svestranom poznavanju Katoličke Akcije, o njegovoj ljubavi prema bližnjemu, ali sve bi to malo značilo ili još bolje svega toga ne bi ni bilo, bar ne u takvoj podpunosti i katol. sjaju, da Ivan Merz nije bio Božji čovjek da njegov stav nije bio Deocentričan, da nije u dubinama svoje duše nosio i posjedovao Boga na tako osobit i jedinstven način. Njemu je vrhunaravni sviet bio tako bliz, bliži, realniji od onoga, što ga je očima gledao. Sveci, anđeli, Gospa, to je bio njegov sviet, a da radi toga nije izgubio ni smisao ni zapažanja za sitne dnevne potrebe.

Ne, nije Ivan Merz radi svoga neprekidnog kretanja u vrhunaravnom svietu bio čudan, nesposoban da se uživi u život sa svim njegovim realnostima, da se uživi u male i sitne katoličke duše, koje bi htjele u visine, ali im još trnje i korov zastire jasnoću obzorja i široke vidike.

On je samo bio Boga pun, ali blizina Božja nije mu oduzela sposobnost, da bude bliz i ljudima, svim ljudima bez razlike, pa i onima, koji su bili najdalje od kuće Očeve.

Život u Bogu počeo je kod Ivana po krstnim milostima, ojačao je na potvrdi darovima Duha Svetoga, a kasnije ga je tako brižno umnožavao čudesnim pranjem u sakramentu pokore i dnevnom čudesnom Hranom Euharistije. Sve sakramentalno biago Crkve izkoristio je Ivan Merz na savršen, svetački način, a mjesto sakramenta sv. reda i sakramenta ženidbe, opasao se službom Katolike Akcije, da Božju dobrotu i Kristovu ljubav propovieda tamo, kamo je ne može ponieti ni svećenička ruka, ni životna zadaća roditelja, već samo onaj svjetovnjački lik, koji je po službi Katolike Akcije zaručen s Kristom, uviek žednim duša.

Koliko je hrvatske mladeži pošlo za Ivanom Merzom u službu Katoličke Akcije. I ženske mladeži. Jer i ženskoj mladeži Merz je bio uzor i učitelj. On je želio da i ženska mladež stavi svoje snage na raspolaganje u Katoličkoj, Akciji. To joj je po njeovom mišljenju osim materinstva i redovničtva jedini naravni poziv. Merz je žensku mladež mnogo cienio i njezinu životnu misiju toliko puta ocrtao. Zar sestre Marijine mogu ostati izvan stratežkih položaja Katoličke Akcije? Marija je prva suspasiteljica Kristova. Marija je putokaz cielom ženskom svietu. Marija, koju je Merz kao pravi kršćanski vitez neizrecivo ljubio.

Ivan Merz je div koji se pojavio u Hrvatskoj u vrieme, kad se Hrvatska, iza prvoga svjetskog rata našla na razkrsnici ideja. On je div koji je hrvatskoj katoličkoj mladeži zacrtao smjernice, ne za jedno vrieme, ne za jedno desetljeće, već trajne smjernice za njezin katolički život i rad. On je div, koji je svojim katoličkim životom stvorio uzoran lik, tako uzoran i tako velik, da ga ne može oboriti zub vremena; ni zasjeniti koprena zaboravi.

Ivan Merz je bio neobično izgrađena i svetačka pojava.

Ivan Merz je umjetnina Božja i remek djelo Trojstva. Ivan Merz je čovjek naših dana, našega vremena, naše sredine.

On je sasvim suvremen, sadašnjici sasvim bliz. On je katolički svjetovnjak. On je pionir Katoličke Akcije. On je apostol mladeži.

Ivan Merz predstavlja novi tip među svetima u Crkvi. A da je bio svet, znali su svi. I mi, koji smo imali sreću, da smo nekoliko godina s njime surađivali. I naši mlađi, koje je on odgajao. I cieli katolički Zagreb. I oni nepoznati i bezimeni, koji su svoje krunice i molitvenike stavljali na njegove ukočene prste. I oni poznati i nepoznati, koji dolaze na njegov grob na Mirogoju.

Njegov grob je stanica za savjetovanje sviju onih, koji su u traženju i sumnji.

Njegov grob je propovjedaonica za sve one, koji hoće da uistinu kršćanski žive.

Njegov grob je kajalište sviju onih, koji su zabludili.

I Njegov je grob oltar koji skriva tielo borca i mučenika Katoličke Akcije. Na njemu se tako pobožno i sabrano moli Credo.

Jer duša kao Ivan Merz najbolja su apologija vjere. Najbolja apologija uviek savremenog, uviek mladog, vječnog katolicizma. Najbolja apologija svetosti Crkve i njezinog i stvaratelja i graditelja Duha Svetoga.

Mora li Ivan Merz ostati osamljena pojava u našem katoličkom svietu? Zar i katolička naša tradicija i katolička naša sredina, i naš tako već dugi kat. org. rad i težke savremene prilike upravo ne traže da se pomnoži broj njegovih sljedbenika? I zar Križarstvo ne treba Merčevih sljedbenika?

Mnogi su se pitali, odakle Križarstvu tolika životna snaga. Unatoč svih nedaća, svih zapreka, svih nerazumievanja, svih pogrešaka, svih kriza, svih slomova. Zašto? Jer u Križarstvu živi duša Ivana Merza. Jer je u Križarstvo ukopan jedan svetac. Pa zar taj pokret nije pozvan, da odgaja kršćanske junake, da odgaja svetce?

Da, i katoličkim pokretima, i katoličkim narodima, i čovječanstvu i Crkvi danas treba svetaca više nego ikada. Samo podpuni katolički ljudi, samo svetci, spasit će sviet od strašne krize, u kojoj se grči i svija.

I Hrvatskoj treba svetaca. Dragoj našoj Hrvatskoj. Hrvatskoj, u kojoj je uviek bilo molitvenih duša. Pa je zato i mogla dobiti naslov Croatia orans.

Hrvatskoj, u kojoj je u prošlosti uviek bilo svetih duša. Po njima smo je i zvali Croatia sacra. Sveta Hrvatska.

To je Merčeva rieč. To je Merčev govor. To je Merčeva poruka na 15.-u godišnjicu njegove smrti. Na nama je, da je shvatimo i provedemo.

Neka je blagoslovljen Bog u svetima svojim.

Neka je blagoslovljen Bog u našem nezaboravnom, dobrom, svetom bratu Ivanu!

Neka je blagoelovljen uvleke!

Govor zbor zagrebačkih Križara izveo je zatim recitaciju »Čuvari Merčeve baštine« od A. Jerkova.

S. Zdenka Begović je liepim i ugodnim glasom odpjevala A. Stöckel: »Regina coeli iubila«, a potom je g. Amand Alliger, član Hrv. državnog kazališta pročitao izabrane misli Dr. Ivana Merza.

Zbor učenica Građanske škole ss. Milosrdnica izveo je Canjugin »Vjeruju«.

Na koncu je predsjednik Velikog Križarskog bratstva brat Dr. Lav Znidarčić održao sliedeći govor.

MERČEVIM PUTEM

Excellentissime Domine, preuzvišeni gospodine nadbiskupe, preuzvišena gospodo, prijatelji križarske mladeži!

Prigodom 15-godišnjice smrti dr. Ivana Merza, stupa pred hrvatsku javnost križarska mladež. Sviestni smo vremena u kojem živimo. Znademo za potrebe, nevolje i potežkoće hrvatskoga družtva. Otvoreno i jasno, poput brata Ivana Merza, želimo kazati što mislimo i osjećamo. Makar su prilike u kojima nastupamo težke, makar da su danas mnogi izgubili životni pravac i bez nade su – želimo svome narodu pokazati put kojim želimo da svi Hrvati pođu, put koji nam je pokazao onaj, čiju 15 godišnjicu smrti danas spominjemo.

Ne treba biti osobiti pristaša načela koje je zastupao dr. Merz, a da se prizna njegovo veliko značenje i odlučna uloga ne samo u poviesti savremenog katoličkog gibanja Hrvatske, nego i u našoj obćoj kulturnoj poviesti posljednjih 20 godina. Merz svojom snažnom ličnošću, svojim radom, označuje novo razdoblje u životu i nastojanjima jednog velikog djela hrvatske mladeži.

U svom je radu pristupio Merz hrvatskom seljaku, hrvatskom radniku i intelektualcu. Svima je – prema njihovim potrebama – dao, ne svoj, nego kršćanski, katolički odgovor na sva pitanja dnevnog života. Merz je svima pokazao put kojim moraju poći. Ne put osobne koristi ili traženja položaja i unosnih mjesta, nego put samoodgoja, put vlastitog pregaranja i odricanja, da se pomogne bratu, bližnjemu, da se pomogne čovjeku.

Merz nije u svom djelovanju ostao samo kod načelnog stanovišta prema životnim pitanjima pojedinaca i zajednice, nego je postavio i temelje novom, dubokom i svestranom kršćanskom preporodnom radu među hrvatskom omladinom.

Dr. Ivan Merz je shvatio vrijeme u kojem je živio, vidio je da ljudi traže odgovor na mnoga pitanja, a samo ljudski ih odgovori ne mogu zadovoljiti. Upoznao je, da bez kršćanskog mišljenja i temeljite kršćanske obnove ne može biti rješenja zamršenih problema čovjeka XX. vieka. Ljudski su programi zatajili, nisu donijeli traženi duševni i vanjski mir, nisu donjeli zadovoljstvo. Stoga Merz, kliče: »Revenonsa l'Eglise« – Vratimo se Crkvi! Vratimo se kršćanskom shvaćanju života, vratimo se praktičnom primjenjivanju kršćanskih načela u svakodnevnom životu. Neka naše kršćanstvo ne bude samo vanjska parada ili puka tradicija. Krist, život po Njemu i Njegovim zakonima imaju postati životnim programom pojedinca, obitelji, klasa, naroda i međunarodnih zajednica. Htjeli ili ne htjeli – u nama jest nešto višega i uzvišenijeg. Naš život ima smisla i razloga. Nismo stvoreni samo za ovu zemlju i dnevnu borbu za život. Kršćanstvo nas mora podpuno prožeti, ako hoćemo da svietom zavlada Pravda i Ljubav.

Merz oštrim riečima osuđuje svako karikirano, polovično i buržujsko kršćanstvo. On opaža da takovim kršćanstvom sami diskreditiramo Božju stvar pred ljudima. Naše kršćanstvo mora biti radikalno i borbeno, a uz to savremeno.

Da bi takove kršćane odgojio, Merz se svom dušom i mladenačkim poletom posvećuje odgoju novog pokoljenja katoličke mladeži. A jer se novi katolički borci mogu odgajti samo pod vodstvom Crkve, t. j. Pape i biskupa, dr. Merz postaje prvoborcem papinske katoličke akcije.

Kad danas – 15 godina nakon njegove smrti – promatramo veliko nastojanje dr. Ivana Merza oko primjene papine kat. akcije, onda možemo tek ocijeniti svu značnjnost njegova djela. Danas svi organizirani hrvatski katolici priznaju ona načela, koja je zastupao dr. Merz i za koja se borio. Merčeva su načela pobiedila – načelo povezanosti svake katoličke djelatnosti s Crkvom i načelo podpune nepolitičnosti katoličkih organizacija.

I Križarstvo danas – dosljedno u svom radu, nastavlja djelo Ivana Merza i radi prema onim smjernicama, koje mu je Merz donio. Tim će putem Križarstvo i nastaviti. Putem odgajanja novih pravih kršćana.

Merz živi i djeluje za kršćanski preporod družtva, ali je njegov rad usmjeren najprije na Hrvatski Narod, Hrvatsku mladež. Daleko bi otišli, kada bi htjeli na ovom mjestu dokazivati Merčev nacionalizam, koji su mu htjeli osporiti. Merz je po svom radu i po svom gledanju na nacionalna hrvatska pitanja – sigurno jedan od najzaslužnijih hrvatskih intelektualaca, posljednjih 40 godina. Merz je odgajao orlove za kršćanski preporodni rad među narodom, ali nije – prema uputama Crkve – nikako mogao dozvoliti, da taj rad bude obilježen kakovim strančarstvom ili političkim djelovanjem. Orlovstvo i Križarstvo su izvan dnevne politike bili i ostaju, makar se od nas – s lieva ili desna – tražile ili traži, odstupanje od ovog načela. Križarstvo, kao organizacija, kao dio kat. akcije, kao preporodni rad, ne može i neće nikako ulaziti u dnevni politički život. To nije polje našeg djelovanja, na taj su rad pozvani drugi.

Politička pitanja ne mogu i smiju biti predmetom našega rada ali zato ima družtvovnih problema, koji su za nas važni, koji nas zanimaju i kojima se posvećujemo. To nam je već i Merz – na temelju papinih dokumenata – kazao, on nas je uputio da priđemo biednima, izrabljivanima. Malo je koji hrvatski – pa i katolički – intelektualac, kao Dr. Merz, tako dobro i točno shvatio zamršenost socijalnih problema i sukoba. Merz je uočio da ne postoji samo kapitalističko ili komunističko rješenje socijalnog pitanja, nego da i mi katolici moramo ne samo izticati naša načela, nego pristupiti izgradnji našeg socijalnog programa i radu po tom programu.

Merz je oštrim i snažnim riečima osudio nepravedni kapitalizam, ali isto tako i bezbožni, nenaravni komunizam, i druge krive družtvovno-političke pokrete, koji svojom naukom, svojim svjetovnim nazorima ruše temelje ljudskog družtva. Ivan Merz je ne samo po načelima, nego i po svom dnevnom životu pokazao koliko ima smisla za obezpravljene i ugnjetavane. Merčev je radikalizam u tim pitanjima poznat, a Merz napokon nije mogao biti drugačiji, jer je uviek bio samo katolik. Pokazao je, da krivo misle oni, koji katolicizam smatraju braniteljem građanskog družtva, ali isto da imaju krivo oni, koji bi htjeli katolicizam upotrebiti protiv opravdanih prava i zahtjeva izrabljivanih klasa.

Križari i na socijalnom polju idu Merčevim putem i žele biti prvoborci novog družtvenog poretka, u kojem neće biti izrabljivača i izrabljivanih, poretka, u kojom će vladati pravda Radnika iz Nazareta. I kao što je Merz sebe odgojio u pravog socijalnog radnika, tako i mi želimo najprije odgojiti pojedinca i spremiti ga za socijalnl rad, jer nije važno promjeniti sistem, nego treba promjeniti ljude! Novi će ljudi, stvoriti novi poredak, novo družtvovno uređenje.

Ali najveća je važnost dr. Merza u njegovom uzvišenom primjeru, u njegovom svetačkom životu. Merz je svojim životom postao uzorom brojnoj hrvatskoj mladeži, on će to i u budućnosti ostati. Merz je pokazao, da se i danas može biti praktičan kršćanin. Dao je sliku, primjer, podpunog i radikalnog katolika u svakom pogledu. Mi smo danas, na žalost naučeni gledati razne karikature kršćanstva i katolicizma, ali je Merz svojim primjerom pokazao, da katolik biti, ne znači prestati biti čovjek, Merz je djelom pokazao, što je i što znači biti pravi, istinski kršćanin-katolik.

Nemaju pravo oni, koji smatraju da se kršćanstvo sastoji u moljenju i zazivanju Božjeg imena. Pravo se kršćanstvo mora manifestirati u pravdi i ljubavi prema bližnjemu.

Kršćani se po tome poznaju, a ne možda po krštenju, katoličkom imenu ili možda po tome što netko želi, da ga se naziva kršćaninom jer to prilike ili kakva dnevna potreba traže.

Ovim putem, putem odgajanja pravih kršćana, putem uzgoja novog i kršćanskog pokoljenja ide i danas Križarstvo. Ono je do sada išlo ovim putem, ono će istim putem ići i unaprijed. Znak je naše životne sposobnosti, naše neumoljive volje da nastavimo na započetom putu, što i danas – u težkim ratnim vremenima ne prestajemo raditi. Nema moguće više onoliko vanjskih nastupa, nema toliko Križarskih parada, ali ima nešto što je mnogo važnije, a to je tihi, sitni, uztrajni rad oko odgoja križarske mladeži, rad oko spremanja mladih i poletnih boraca za Kristovo kraljevstvo. Danas možemo s ponosom gledati na rad križarske mladeži u ovim vremenima. Makar da su stotine i tisuće Križara na bojištima, makar da ih je veliki broj poginuo, ostali ipak rade i žele raditi za kršćanski preporod Hrvatske.

Mi Križari u težkm i odsudnim danima koje proživljavamo, želimo pred Vama i pred svom hrvatskom javnošću, manifestirati našu volju, da nastavimo započetim putem, jer nam to nalaže naša križarska sviest. Znademo da to od nas Crkva traži, da nas naš izpaćeni Hrvatski Narod baš ovakove treba i da ćemo našim radom, idući Merčevim putem, najviše i pridonieti izgradnji bolje, sretnije i snažnije budućnosti domovine i države.

Odgajajući pokoljenje vjere, pokoljenje poštenja, nesebičnosti i ljude kojima vlastita ugodnost i korist nije prvi zakon u životu, uvjereni smo, da izpunjamo svoju dužnost prema Bogu i Hrvatskoj.

Križarska mladež danas – na 15 godišnjicu smrti svoga prvaka i uzora – obećava da će ostati vjerna onim načelima, koja joj je on, naš dragi i veliki Ivan, dao.

Želimo Crkvi i Narodu odgojiti nove ljude, nosioce novog života, borce novog doba, borce za socijalno Kristovo Kraljevstvo u Hrvatskoj.

U tom velikom, težkom i odgovornom radu očekujemo pomoć svih vjerskih i narodnih čimbenika, očekujemo suradnju dobronamjerne hrvatske katoličke javnosti. Tražimo moralnu podporu svih dobrih i poštenih ljudi.

Hrvati – Katolici! Nova mladež, Kristova mladež, borci novoga doba – Merčevi suradnici, pozivaju Vas na suradnju i pozdravljaju svojim križarskim pozdravom:

BOG ŽIVI!

Akademija je završila pjevanjem križarske i državne himne. Za svo vrieme izvedbe ugodno nas se dojmila liepo ukrašena pozornica sa likom Dr. Ivana Merza. Umjetničku sliku, što ju je nedavno završio poznati slikar g. Prodanović, okruživalo je zelenilo te papinska i hrvatska zastava.

Po završetku ove svečane izvedbe ulice su vrvile morem ljudstva koje je provelo nekoliko ugodnih časova sa Križarima, svojom mladeži, koja neumorno sliedi duh svog prvoborca Dr. Ivana Merza.

POHOD GROBU DRA IVANA MERZA

Poslie podne u četiri sata posjetilo je svo zagrebačko križarsko članstvo i njegovi prijatelji grob prvoborca Katoličke Akcije u Hrvatskoj Dr. Ivana Merza. Kao nikada do sada, sav prostor oko njegovog i okolnih mu grobova, bio je izpunjen velikim brojem onih, koji su došli da na dan njegove obljetnice posvjedoče svoju ljubav Merzu i Križarstvu.

Uz svo zagrebačko članstvo i goste iz pokrajine zapazili smo brojne križarske duhovnike na čelu s generalnim duhovnikom križarske organizacije Mons. Dr. M. Beluhanom i njegovim zamjenicima Preč. Don Antom Radićem i Don Antom Miličićem. Bili su prisutni i mnogi odličnici, medu njima i otac g. Merza, g. Mavro sa rodbinom.

Svečano odriešenje služio je Mons. Dr. Milan Beluhan uz asistenciju Preč. Dr. A. K. Zorića i Preč. Don Ante Radića, a zatim je član Predsjedničtva Velikog Križarskog Bratstva prof. br. P. Šimunić održao liepi prigodni govor.

Križarska mladež zavjetovala se toga dana svome prvoborcu, tihim, nutarnjim zavjetom da će, ma šta se dogodilo, uztrajno ostati vjerna njegovom i svom idealu. Sa Merčevog groba pošli smo na grobove Dr. Av. Čepulića i p. Brune Foretića.

Križarska svečanost u gradu mrtvih bila je završena. Sviet se razilazio, osjećajući u svojim dušama plamen ideala Kristove Hrvatske koji je grijao nutrinu i jačao volju za nova djela.

SASTANAK INTELIGENCIJE

Na večer u 6.30 sati održan je sastanak križarskih intelektualaca a prisustvovali su mu brojni članovi i članice križarskih redova sa sveučilišta kao i oni sa završenom fakultetskom izobrazbom i brojni duhovnici. Tom zgodom održao je predsjednik Velikog Križarskog Bratstva br. Dr. Lav Znidarčić predavanje pod naslovom: »Naši pogledi na život i prilike oko nas«. Iza toga razvila se živa debata u kojoj su osvietljene i razjašnjene mnoge pojave: kako našeg organizacijskog tako i ostalog života. Stvorene su liepe odluke koje će s pomoću odozgo i zagovorom naše, brata Ivana postati djela…

Proslava petnaestgodišnjice Dr. Ivana Merza u glavnom hrvatskom gradu protekla je svečano i dostojanstveno. Križarska mladež posvjedočila je, da ostaje neumorna, snažna i poletna na putu koji joj je označio njezin prvoborac, providencinalni čovjek Hrvatske Dr. Ivan Merz. U tome znaku ući ćemo u novu, Bogom blagoslovljenu radnu budućnost…

Proslavili smo dostojno uspomenu svog prvoborca. Učinili smo to s ponosom i sviešću da smo izpunili jedno djelo više. Glavni rad hrvatske države prožela je toga dana misao tisuću njegove djece da sa granitnog križa na Merčevom grobu, krene diljem liepe naše domovine sveti pozdrav mladeži koja se posvetila vjeri i domovini.

Jedan dan proveli smo u družtvu mnobobrojnih svojih prijatelja. Uvjereni smo da ih je bio daleko veći broj koji su toga dana bili spriečeni životom i prilikama da nam pokažu kako stoje uz nas i pomažu nas svojim molitvama. Na Merčev dan osjetili smo se velikom radnom zajednicom mladeži koja žrtvuje i djeluje apostolski, a nad njom bdije lik svetog prvoborca Dr. Ivana Merza.

Svi oni napori što smo ih podnosili učinili su nam se tom zgodom naplaćeni, sve poteškoće okrunjene uspiehom. Negdje u dubini svojih duša zahvaljivali smo nebu što nam je dao doživjeti jedan veliki dan, dan koji nam je dao mnogo nove snage i približio na pobjedi Žrtve, Euharistije i Apostolata.

A srdca sviju koji su na bilo koji način upoznali križarsko djelovanje i značaj našeg prvoborca molili su zajedno s nama da nebo što prije uzdigne na čast naših oltara Dr. Ivana Merza, apostola i svetca nove, Kristove Hrvatske.

A. Jerkov

Istim putem

Proslavili smo dan svog prvoborca. Proslavili smo uspomenu petnaeste obljetnice svete smrti našeg brata Ivana. Diljem ciele Hrvatske domovine križari su pokazali šta je u prošlsti bio nas ideal, čemu smo težili i zašto smo se borili. Pred našim očima lebdio je lik svetog prvoborca. Križarstvo je htjelo da njegovi članovi budu poput Dr. Ivana Merza izgrađeni borci. Ljudi koji znaju šta hoće i zašto se bore.

Od prvih orlovskih dana do danas mi smo htjeli ljude čvrsta, kremenita značaja. Odgajali smo katoličke borce i apostole koji su Krista uznosili najprije u vlastite duše a onda i u svoju okolinu. Nikada nismo dvojili što je naš cilj. Ni onda kad su svi oko nas izgubili glave. Ni kad su nam brojni neprijatelji naših ideala postavljali stupice na svakom koraku. Znali smo da je to sve djelo ljudi. Naša vjera je nadzemaljska. Naš moral božanski. Naš ideal izgraditi svece. Nije zato čudo da nas ništa nije moglo zbuniti. Dok su mnogi oko nas lutali, mi smo poznavali svoj cilj i nastojali da mu se što više približimo.

Postoji jedna činjenica koju smo već dovoljno izticali i ponovno je treba naglasiti. Ako je ideja samo rieč, nikada neće uhvatiti koriena u množtvu. Za svaki snažni apostolat treba u prvom redu djela i primjera. Malo tko može se pohvaliti da za svoju ideologiju imade modernog, blizkog suvremenog uzora kao Križarstvo. Nebo je znalo što znači za borca kad imade pred očima jedan svietao lik koji će svojim uzorom voditi druge. Križarstvu je darovalo Ivana Merza.

Ako se to uvaži onda će se lakše moći shvatiti mnoge stvari koje ljudima izgledaju nerazumljivima. Lakše će se razumjeti sva ona nastojanja prošlih, suvremenih a ako Bog da i budućih križarskih boraca. Mi imademo uzora. Blizkog, suvremenog, rekli bi skoro, živog… Križarstvo je svoju prošlost provelo na onome putu kojim nas je Kristu vodio Merčev primjer, uvijek drag, uviek svet. Mi smo poput svoga prvoborca nastojali da izgradimo sebe i da djelujemo na druge, uviek vjerni Kristu, Crkvi i Papi. Merz je pokazao da za uspjeh ove djelatnosti treba onih koji rade, duša onih koji se mole i žrtvuju. On je u svojoj osobi sjedinio sve troje. I mi smo ga htjeli sliediti. Radili smo, žrtvovali i molili. Poput njega brojni naši članovi dnevno pristupaju stolu života i nastoje izgraditi što dublji duhovni život. Čudno je malo da nas tu ne djele ni staleži. Divni primjeri Križara kako radnika, tako intelektualaca i seljaka govore o izvanrednom sudjelovanju s milosti. Većina ih je sakriveno, pokriveno običnom anjštinom, zatrpano svakidašnjošću. Tek kad nam dođu do ruke dnevnici naše umrle braće vidimo kkao je Merčev kvasac djelovao.

Poput našeg Ivana i danas imade ljudi koji u radu za organizaciju zaboravljaju sebe. Nema žrtve koju za Križarstvo no bi mogli podnieti, nema napora koji se ne bi dao svladati. Nepisana poviest naših redova krije uzornih primjera.

Kad bi se zapitali kako, odakle sve to, onda je lako odgovoriti. Križarstvo pred svoje borce stavlja živi lik svoga uzora, junaka koji je izišao iz naših redova. Mi imademo Merza. Našeg svetog brata Ivana. Vođen milošću odozgo, prije nekoliko desetljeća zacrtao je smjernice našeg rada. Mi smo organizacija papinske Katoličke Akcije. NAŠ CILJ JE REKRISTIJANIZACIJA HRVATSKOG ŽIVOTA I DRUŽTVA. MI MORAMO PREPORODITI HRVATSKU. PREPORODITI JE U DUHU KRISTOVE NAUKE I PAPINIH ENCIKLIKA. MI SMO BORCI KRŠĆANSTVA KOJE HOĆE ZA SVE I SVAKOGA SLOBODU DJECE BOŽJE.

To je Merčev program. To je naš program. mi imademo Merza a on nas. Ovogodišnja proslava petnaeste obljetnice njegovog rođenja za nebo pokazala je svima kako s njim živimo, radimo za jedan isti, naš i njegov ideal. Križarska mladež ne luta i ne trpi lutanja. Mi znademo šta hoćemo i kuda idemo. Darovat ćemo svome narodu, svojoj Hrvatskoj to više izgrađenih ljudi Merčeva značaja. Oni će preporoditi naše družtvo i cieli naš narod približiti Kristu. Izgradit ćemo najprije sebe a onda i sve one oko sebe. NAŠ NAJVEĆI, NAJLJEPŠI IDEAL JESTE DAROVATI DOMOVINI VELIKE SINOVE A CRKVI SVECE. To je zapovied našeg vremena.

Oduševljenje kojim je Križarstvo proslavilo ovogodišnji Merčev dan najbolje je posvjedočilo kako nam je draga uspomena našeg svetog prvoborca. Mi smo pokazali da je njegov program naš program, naša pobjeda njegova pobjeda a on, naš Merz najdivnija ruža bašće križarskih značajeva.

Krenuli smo u susret novom dobu. čekaju nas nova vremena, nove prilike, okolnosti i težkoće. Mi ćemo ih svladati, vjerni uviek jednom istom cilju, borci jednog istog programa. Križarstvo je slobodno, jasno, nedvojbeno odlučilo. PROGRAM NAŠE BUDUĆNOSTI JE NASTAVITI ISTIM PUTEM. IZGRADNJA, DUBOKA KATOLIČKA IZGRADNJA, DUHOVNI ŽIVOT I APOSTOLAT.

To je isti put kojim smo do sada stupali. Put Merčeva Križarstva, put boraca Kristove Hrvatske, naš put. Uvjereni smo da ćemo tako najbolje služiti svome narodu i svojoj hrvatskoj domovini.

Merčev put – naš put. To je najljepši zalog sretne hrvatske i križarske budućnosti.

Ante Jerkov

Iz Merčevog ratnog dnevnika

Sl. Bistrica, 24. IV. 1916.

Ovo je drugi Uzkrs, koji sam u tuđini sproveo. Na uzkrsnu nedjelju – jučer – primio sam sv. Pričest i to mi je dalo snage i ulilo u dušu neizmjerno blago sreće.

Mürzzuschlag, 15. VIII. 1916. Rano sam ustao, otišao sam na sv. Pričest i nastojao sam se zadubiti u taj misterij. Pa mi se čini da sam dosta duboko zaronio u sama sebe i u onaj sviet. Ne, nisam vidio sve, no kano da sam osjetio kao u nekoj magli one zakone, ono nešto, koje pokreće, pa iza toga Madonu s Djetetom, a uz to Ono još veće, koje sve skupa, što sam osjetio, ujedinjuje u Hostiji.

Lebring, 10. IX. 1916.

Mürzzuschlagu sam uslied interesa za probleme života studirao Whitmanna i St. Augustina. A sada osjećam, da je nastala stagnacija u duši jer sam toliko među ljudima, da tumaram između ovih baraka, kao kakvi u se povučeni filistar. Eto sada imam moć da ravnam sa 500 njih, pa bih imao prilike da »pomognem narodu«. Ne znamo što ću s njima početi; ne morališem rado; a da držim analfabetski tečaj je nezgodno. Eto razgovaram s njima, pričaju mi svoje boli, pokazujem nekima, kako će pisati. Moj duševni život je rastrgan; čita, Carlyle, vidim kako je prorok 19. vieka.

Monte Rasta, 9. IX. 1917.

Nastadoše težke prilike. Ovdje valja često ići u patrolu. Svete Euharistije nema, kao da Ugnus više nije u centrumu kozmosa, kao da Ga uopće nema, Bože, tješitelju, dođi, da moju prirodu prožmeš atomima vječnosti, pa da tako – sličniji Tebi – razumijem tijek bivovanja. Za rum se brinu moderne države, a sv. Euharistija je sporedna stvar! Fili, non aegre feras si quidam de te male senserintet dixerint, quod non libenter audias. Tu deterirora de te ipso sentire dabes et neminem infirmorem te credere.

St. Gregorio, 27. I. 1918.

Život je težak; težim za apstinencijom, ali ne ide lahko. Nastojim da se odučim zajutarka i popodnevnog jela. Spavam već nekoliko dana na zemlji i kušaći da ranije nego obično ustajem (barem oko 6. sati), pa da se mogu više sam s Bogom pozabaviti. Odviše govorim, suviše sam u družtvu, slab sam u patnji. Kada naša pukovnija ode u gore u »Stellung« javiću se drage volje, da odem s njima i da se malo priviknem na dočekivanje smrti. Gospode pomozi!

Fonzano, 5. III. 1918.

Nova generacija mora biti zdrava, vesela, liepa. Ono, što je ružno, posljedica je grieha. Zato se treba čovjek da svlada i da ojača volju. Boga zaboraviti nikada! Težiti neprestano za sjedinjenjem s Njime. Svaki dan – ponajbolje zoru – upotrebiti jedino za razmišljanja, molitvu, i to po mogućnosti u blizini Euharistije ili kod sv. Mise. Taj sat mora da bude izvor dana, u tome satu mora da čovjek zaboravi na cieli sviet, da izgubi sve brige svieta, svu nervozu života, da bude miran kao u kolijevci. U tom se satu moraju da stvore planovi za budući dan, tu se razmišlja o svojim greškama, i moli Milost, da se svlada vlastita slabost. Bilo bi grozno kad ovaj rat nebi imao nikakove duševne koristi za mene! Ne smijem onako živjeti, kao što sam prije rata živio, moram započeti novi preporođeni život u duhu novog, spoznanog katolicizma. Jedini Gospodin neka mi pomogne, jer čovjek sam iz sebe ne može ništa!

Dr. Ivan Merz, uzor-apostol katoličke akcije

Veoma je zgodna bila, i blagotvorna odluka križarskih Središnjica, da prigodom 15 godišnjice smrti neprežaljenog svog utemeljitelja i nadahnitelja proglase za svoje članove Merčevu godinu. To će zastalno biti od velike koristi u prvom redu onima, kojima je namienjena, ali će također povoljno utjecati na sve druge katoličke radnike jer će i jedni i drugi bolje pogledati u sjajan duhovni lik velikog pokojnika i nastojati da se u njega ugledaju pri važnom apostolatu za širenje spasonosnog Kristovog kraljevstva u hrv. narodu, osobito medju omladinom, što je bio temeljni cilj njegovog kratkog zemaljskog djelovanja. Stara je latinska rieč, koju smo učili već u prvim razredima gimnazije: VERBA MOVENT, EXEMPLA TRAHUNT: rieči doistine potresaju duše, ali samo časovito, dočim primjeri, dobri ili zli, živo privlače i vuku nas za sobom, da ih nasljedujemo. Ako su pak vazda ljudima a nadasve mladosti potrebni svietli izgledi, osobito je to neophodno nužno u današnje doba, kada je ovaj strašni rat pojačao metež u ljudskim glavama i u ljudskim dušama, intelektualnom i moralno-vjerskom pogledu, što lako zahvaća mlade neiskusne duše. Zato naša omladina treba uzora, i sigurno će ga naći u Dr. Merzu, koji je onako žarko ljubio omladinu i za nju se žrtvovao. Njegov veliki duhovni lik potanje je ocrtao Dr. Kniewald u svojoj poznatoj knjizi: »DR. IVAN MERZ, ŽIVOT I DJELOVANJE«, Tu nam iz Merčevog obsežnog dnevnika, što ga je dugo godina nosio, i njegove korespodencije jasno proizlazi veličina i providencialna misija Dr. Merza, tu svako može, da nađe temeljne smjernice, što ih Dr. Merz traži od pobornika u Katoličkoj Akciji. Tu skoro je pak i Dr. Ante Pilepić u netom izašloj knjizi na čast Bl. Djevice, pod naslovom »Naša Majka« u nizu od 32 posto osobitih štovatelja Bl. Gospe, Božjih svetaca i ugodnika iz svih naroda uz bl. Tavilića, franjevca Kneževića, kapucina Škrivanića, biskupe Dr. Mahnića i Dr. Langa, Petra Barbarića i bl. Krizina iz naše sredine, potanje prikazao i Dr. Merza, Marijina štovatelja, i to KAO IDEAL SUVREMENOG KATOLIKA (str. 224 do 233[1]). Čujem da i naskoro izlazi novi životopis Dr. Merza obrađen od dobrog njegovog poznavatelja o. Vrbaneka. Dobro će biti da svi pomno pročitaju sve ove prikaze Merčeve ličnosti i tako dobiju jasniju sliku u velikom duhovnom i apostolskom njegovom liku i smjernicama, koje on daje za katolički apostolat u današnje vrieme. Ja ću pak ovdje, zamoljen od Uredničtva, iz ličnih uspomena naglasiti, kako je veliki pokojnik u DJELU SAM PRVI UZORNO provadjao ono, što je on, na temelju Papinskih direktiva, od svakog člana Katoličke Akcije iziskivao.

U prvom redu na mene je kao i na svih u ovom gradu snažan utisak učinila njegova ŽARKA POBOŽNOST. Ljeti godine 1927. iza odmora u Sv. Križu u Sloveniji stigao je u Hvar, da bi popravio svoje slabo zdravlje i mogao i nadalje revno djelovati za svetu katoličku stvar. Nastanio se je u hotelu, ali odmah se je vidila ogromna razlika u vladanju ovog smjernog mladog gospodina i mnogih drugih stranaca turista, koji su dolazili u naše strane i svojim indiferentizmom, a još više svojim moralnim ponašanjem i zlokobnom golotinjom opoganjivali kršćanski ambient našega grada. Odmah se po gradu počelo povoljno šaputati, kako ovaj mladi profesor, ne samo polazi svaki dan na sv. Misu,[2] nego se i dnevno pričešćuje, te često polazi u crkvu, i tu se sabrano i pobožno moli. I doista Dr. Merz sve je to redovito vršio, ali POSVE NARAVNO, NENAMETLJIVO, NEUPADNO. Ipak sve je to brzo izbilo na javu, jer ako se zlo lako širi, ipak i dobro nalazi povoljna odjeka kod ljudi, Dr. Merz je svaki dan kroz onaj mjesec, što je boravio, ponizno htio služiti sv. Misu piscu ovih redaka, u biskupskoj kapeli i preko sv. Mise svagdano primao svoga Boga u sv. Pričesti. Svi su moji ukućani osobitim udivljenjem gledali, kako on kroz čitavu sv. Misu neprestano kleči na tlu, a napose smo ga promatrali kakvom pobožnošću iza sv. pričesti ostaje duboko uronjen u intimnom razgovoru sa svojim Gospodinom. On je u svojim člancima neprestano naglasivao da Kristov Apostol treba da bude vazda sjedinjen svojim Spasiteljem kao loza na trsu, ako hoće donieti ploda, a to se najbolje postizava po pobožnoj svagdanjoj sv. pričesti. No on je djelom potvrđivao ono što je druge učio. I zato je tražio čestu sv. pričest barem svakoga mjeseca, kod članova svojih organizacija, što je i dandanas vazda aktuelno. Nije se dakle čuditi da su mnogi mladići i djevojke orlovske organizacije, koji su išli kao odaslanici (-ice) Središnjica na zborove i skupštine, po NJEGOVOM ŽIVOM PRIMJERU, često a neki i svagdano pristupali na sv. pričest. Velika je dakle njegova zasluga, da je orlovska organizacija, urgirala euharistijsku pobožnost kod svojih članova, sto je od nje preuzela i križarska organizacija. On je i ovdje pokazivao svoju pobožnost prema Bl. Gospi. Svagdano je molio krunicu, koju je osobito zavolio prigodom svog prvog hodočašća u Lurd godine 1921.[3] O kako bi on, da je na životu, sada propagirao pobožnost prvih subota u mjesecu na čast Gospe, i tako širio ovu bogoljubnost preporučenu od same Bl. Djevice u svojim ukazanjima u Fatimi! Ona se sastoji u sv. pričesti na čast Gospe, u molenju jednog diela sv. ružarija u taj dan, i u pobožnu razmatranju otajstva iz Gospinog života. To će sigurno propagirati križarski duhovnici i tako širiti kod svojih članova štovanje ljubežljive naše majke Marije. Tu će naša mladež dobiti potrebnu snagu da usred današnjih svjetovnih pogibelji uzčuva i uzdrži sv. čistoću.[4] Sada pređimo na drugu njegovu odličnu krepost: Dr. Merz je imao PRAVI APOSTOLSKI DUH, pa treba da ga i u tomu svi nasljedujemo. Tu smo veliku odliku i mi konstatirali kod njega za njegova boravka u Hvaru. Došao je amo na oporavak, ali nije mirovao; i ovdje mislio je na duše i osvajao ih za Krista. Odmah je stao okupljati oko sebe neke dobre dječake koji su bili upravo oduševljeni njegovim razgovorima. Zvao ih je u svoju sobu, vodio ih u lađici po moru, zaustavljao na putu i vazda govorio kao žarki Kristov apostol o onome, čime je bila duboko ispunjena njegova plemenita duša: O Kristu, o duši, o radu za Kristovo kraljevstvo i svem što je s tim u vezi. Na taj način živo ih je zagrijao za svetu stvar, i pripravio zgodno tlo za orlovsku organizaciju, koja se je zatim ovdje ustanovila i liepo djelovala. Svi oni dječaci, koji su imali sreću doći – u bliži doticaj s njime, ostali su zadivljeni njegovim riečima a još više njegovim uzornim kršćanskim životom, te se i danas harno njega sjećaju, najviše zahvaljuju njemu, što su ostali čvrsti u svom kršćanskom uvjerenju. Neki od ovih brižno čuvaju pisma, što im ih je on kasnije slao.

Na koncu treba da spomenem NEOGRANIČENU LJUBAV I ODANOST DR. MERZA prema Sv. Otcu Papi i Sv. Stolici. Papa je bio i njemu namjesnik Isusa Krista na zemlji, koji je postavljen od Njega da upućuje i vodi ljude putem spasenja. Istog Krista, koji u Presv. Euharistiji kriepi duše, ali šuti, on gleda u osobi Sv. Otca, Pape, ali tu više ne šuti nego govori ljudima i vidljivo upravlja Crkvom. Stoga je Dr. Merz imao duboku sinovsku privrženost prema Papi i njegovim direktivama, jer je bio živo uvjeren, da Papa zamjenjuje Krista, da nam govori u ime Krista, da je on prema nježnoj izjavi sv. Katarine Sienske: »Il dolce Cristo in tera« (Slatki Krist na zemlji). On je pomno pročitao Papinske enciklike, osobito je pak dobro proučio na izvoru smjernice Sv. Stolice u pitanju Katoličke Akcije, te je nastojao da se i kod nas Katolička Akcija udesi točno po njima. I ovdje u Hvaru u razgovoru s nama svećenicima, vazda je s najvećim zanosom govorio o Papi i Sv. Stolici i naglasivao dužnost svih katolika, da pomno proučavaju Papinske direktive i vazda ih vjerno i sinovski sliede. Nije nikada dopuštao da se nitko, ni u šali, s manje štovanja izrazi o Papi ili o Sv. Stolici.

Evo napomenuo sam ovdje, iz ličnih doživljaja tri velike odlike, kojima se svugdje izticao veliki apostolski lik neprežaljenog Dr. Merza: NJEGOVU ISKRENU, DUBOKU POBOŽNOST, NJEGOV ŽIVI APOSTOLSKI DUH, NJEGOVU DJETINJU LJUBAV I ODANOST SV. OTCU PAPI I SV. STOLICI. Neka njegov svietli primjer potakne svih nas, svećenike i svjetovnjake, napose njegove izravne sljedbenike, da ga u svim ovim i ostalim njegovim izvrsnim krepostima što bolje nasljedujemo, osobito da, budemo i punjeni onim nesebičnim, požrtvovnim apostolskim duhom, kojim se je on toliko odlikovao, te predobijemo i osvojimo što više duša za Krista i tako učvrstimo i ojačamo spasonosno kraljevstvo Krista Kralja u našim dušama, u našoj omladini i u čitavom nam milom hrvatskom narodu. I kako je ovaj veliki uzor svim Kristovim apostolima, vazda revno sliedio blagotvorne smjernice Sv. Otca Pape, Kristovog Nasljednika na zemlji, u tome se i mi za njim vjerno povedimo. Tako između ostalog toplo prigrlimo, revno širimo i mnogo molimo za uzvišene i premudre smjernice današnjeg Sv. Otca Pape o neophodno nužnim preduvjetima i načelima istinskog i trajnoga mira, temeljena na pravdi i ljubavi, kakvog sav sviet žudi, i poradimo posvetu svakoga pojedinog od nas i čitavog naroda Prečistom Srdcu Marijinom, kojemu nas je Sv. Otac izručio. SIGURNO BI VELIKI APOSTOL DR. MERZ ZA OVO SVE ŽILAVO RADIO I REVNO DJELOVAO. Upravimo pak često molitve Gospodinu da bi što prije jasnim vanjskim znakovima dao proslaviti svoga vjernog službenika Ivana na radost mnogobrojnih njegovih štovatelja, na dobro njemu toli mile omladine i čitavog hrvatskog naroda.

Proslava Dr. Ivana Merza u Rimu

Rim, sredinom svibnja 1943.

Prijatelji i štovatelji dra. Ivana Merza, koji se nalaze u rimu, priredili su prilikom petnaest godišnjice Merčeve smrti sv. Misu Njemu u počast. Misa je održana u sriedu 12. svibnja, u pola 11 sati, u crkvi sv. Jeronima. Ministranti su dva bivša člana križarske organizacije, koji se nalaze na bogoslovnim naukama.

Ovoj Misi u počast dra Ivana Merza prisustvovao je liep broj članova hrvatske kolonije u Rimu.

Među odličnicima smo primietili Tajnika ured Izvanrednog opunomoćenika Nezavisne Države Hrvatske u Rimu, članove Poslanstva, poznatog hrvatskog učenjaka Stjepana Krizina Sakača D.I., prof. Krstu Spalatina, lektora hrvatskog jezika na rimskom Sveučilištu, predstavnike Isusovačkog reda i reda Franjevaca-Konventualaca, svećenike Zavoda sv. Jeronima, bogoslove, hrvatske čč. ss. Milosrdnice, kao i druge članove hrvatske rimske kolonije.

Za vrieme sv. Mise pjevao je zbor Isusovaca četveroglasno hrvatske crkvene pjesme.

Hrvati nastanjeni u Vječnom Gradu odali su na ovaj način dostojnu počast velikom hrvatskom sinu, križarskom prvoborcu i Apostolu Božje Hrvatske, dru. Ivanu Merzu.

Romanus

»L'Osservatore Romano« o Dr. Merzu

Vatikanski list »L'Osservatore Romano« od 10. – 11. V. 1943., donosi pod naslovom

»NA GODIŠNJICU SMRTI DRA IVANA MERZA«,

sliedeći članak:

Najznačajniji pobornik Katoličke Akcije kod Hrvata bio je dr. Ivan Merz, čovjek velike naobrazbe i dubokog duhovnog života.

Rodio se 16. XII. 1896. u Banja Luci u Bosni. Već od djetinjstva isticao se među svojim vršnjacima izvanrednom inteligencijom. Po želji svojih roditelja pohađao je vojnu akademiju u Wiener Neustadtu kod Beča, ali se je brzo uvjerio da ta karijera za njega nije i tako je prešao na bečko sveučilište, gdje je izgradio svoju ličnost. Za vrieme svjetskog rata bio je na fronti, a odatle je pošao u Beč pa zatim u Pariz, gdje je nastavo svoje omljele literarne studije i nastojao oko svoje katoličke intelektualne izgradnje. Značajno je njegovo geslo: »Aut catholicus, aut nihil!« – kojem je uviek ostao vjeran. Vrativši se iz Pariza u Zagreb, bio je imenovan profesorom na nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u istom mjestu, gdje je radio sve do svoje smrti.

Dr. Merz je mnogo radio na književnom polju. Osim to je objavio dvije knjige: »Katolici i moderni plesovi« i »Ti i ona«, napisao je još nebrojene člake koji razpravljaju o umjetnosti, o liturgiji, o katoličkim organizacijama, u svietu, o Katoličkoj Akciji itd.

Duhovni život dra Merza jasno pokazuje njegovu moralnu dubinu. Njegov nam dnevnik odkriva njegovu veliku i liepu dušu. On je definirao duhovni život; Razmatranje božanskih stvari; individualna suradnja s nutarnjim životom Božjim. Dr. Merz je smatrao duhovni život bitnim za život kršćanina.

Svaki je dan razmatrao tri četvrta sata prije nego je prisustvovao sv. Misi, preko koje je čitao svoj dragi misal, pa ga i po tome možemo smatrati pionirom liturgijskog pokreta u Hrvatskoj. »Liturgija je – veli on – živa umjetnost, kao što je živ i Krist«. Ljubio je euharistijskog Spasitelja iznad svega, i svaki se je dan pričešćivao s najvećom sabranošću. Govorio je: »Razmatrati i sjediniti se s Bogom, mora biti posao čitavog života«.

Na osobiti je način štovao Namjestnika Kristova na zemlji. Ova njegova ljubav našla je odjeka a čitavom hrvatskom narodu, tako da se u svim hrvatskim gradovima i selima slavi još i sada Papin dan s osobitom svečanošću. Velikim oduševljenjem je čitao i proučavao papine enciklike, te je zaslužio naziv »čovjek enciklika i Silaba«.

Ivan Merz je mnogo štovao Presvetu Djevicu, a na osobiti je način častio Majku Božju Lurdsku. Dva puta je išao na hodočašće u taj Gospin grad, a svaki je dan pobožno molio svetu krunicu.

Po molitvi, klanjanju Presvetom Sakramentu, razmatranju, duhovnom štivu i izpitivanju savjesti, bio je u neprekidnom sjedinjenju s Bogom. Bio je ponizan, čista života, pun kršćanske ljubavi, mnogo je trpio sve je to služilo njegovom duhovnom podizanju. Njegov lik može služiti kao uzor modernog katoličkog intelektualca.

Bio je jedan od prvih propagatora Katoličke Akcije u Hrvatskoj, prema direktivama koje je dao Papa Pio XI. u enciklici »Ubi arcano Dei«. Dubokim proučavanjem biti Katoličke Akcije došao je do zaključka da Katolička Akcija mora biti izvan i iznad svake političke stranke, i nastojao je da postigne podpunu pokornost crkvenoj hierarhiji.

Sveto je umro u dobi od 32 godine; 10. svibnja 1928. od bolesti koja ga je mučila još od djetinjstva. Dan prije smrti stigao mu je iz Vatikana brzojav »Sveti Otac blagosliva bolestnog dra Merza zazivajući na njeg Božju pomoć. Podpisan kardinal Gasparri.«

Dr. Ivan Merz je bio odpraćen no posljednji počinak od velikog množtva svieta koje se sabralo sa svih strana Hrvatske.

Prigodom 15. obljetnice njegove smrti u čitavoj se Hrvatskoj održavaju proslave i svečane komemoracije.

Govorio je zatim izaslanik Velikog Križarskog Bratstva br. P. Šimunić. U ime vodstva organizacije oprostio se od njezinih najrevnijih i najpredanijih članova zaželivši svima da u cielom svom životu ostanu vjerni dosadašnjim idealima – Bogu i Hrvatskoj.

Nakon govora br. Šimunića bio je pročitan i razdieljen »vojnički« broj povremenog i šaljivog mahnićevskog lista »U rovovima«, a nakon toga je bila mala zakuska.

Vrieme je odmicalo. Trebalo je poći. Sliede zadnje upute za novi život. Odlučeno je, da će »Nedjelja« uvesti mahnićevsku rubriku za vezu organizacije i braće na vojnoj dužnosti.

Sastanak se završava molitvom. Još jedan put čuju se rieči: Sveti Ivane Evanđelista moli za nas! Borci Kristove Hrvatske zapjevali sa križarsku himnu… »Križevi bieli neka nas vode… a Križar gleda u vis bez strave… cvietna budućnost rodu smo svom…«

Braća su poklekla. Duhovnik im je podielio svoj svećenički blagoslov i stavio ih pod zaštitu Svemogućega…

Još jedan put letjeli su topli pogledi po prostorijama, braći i duhovniku. Treba pokupiti zadnje utiske.

Vriednost stvari, koje nam je Providnost darovala osjećamo u punini tek kad ih moramo ostavljati a onda u duši nosimo njihov lik i u srdcu pripadanje…

(Av)

I Valpovo slavi Merza

Premda se većina naših Križara nalazi na vojnoj službi, ipak je liepo uspjela proslava Merčevog dana, pod vodstvom Križarica radnica. 9. svibnja u jutro bila je zajednička sv. Pričest Križara i Križarica, a u 10 sati svečana sv. Misa sa propoviedi, koju je govorio vlč. Antun Milošević. Na večer u 8 sati je održana svečana akademija, na kojoj je izveden program s kojim smo sve prisutne upoznali sa radom i svetim životom dr. Ivana Merza. Posjet na akademiji je bio tako mnogobrojan, da smo bili prisiljeni 16. V. opet ponovit cielu akademiju. 16. ujutro u 7 sati bila je tiha sv. misa za sve pale i mrtve Križare i Križarice. Nastojmo da naša, okolina bolje upozna našega velikog brata dr. Ivana Merza i molimo Svevišnjega, da ga što prije ugledamo na našim oltarima.

Bog živi!

[1] Ova se knjiga od 240 str. može nabaviti kod Hrv. Knjižare (Libreria Croata – Spalato), a mislim da se može dobiti i preko župskog ureda u Makarskoj, uz cienu od Kn 80 više poštarina.

[2] Sv. Misu molio je vazda iz Misala, to ga je redovito nosio sobom i tako je živio intimnim životom Crkve. On je kanio razviti u orlovskim družtvima liturgijski život, osobito liturgijsko slušanje sv. Mise. Važno je ovdje spomenuti njegovu značajnu izjavu, izrečenu u referatu, držanom na djačkom sastanku u Požegi godine 1924.: »Najveća stvar koja opstoji na svietu jest sv. Crkva, najveća stvar u Crkvi jest Misa a u Misi Pretvorba« (Luč 1924. br. l. str. 13).

[3] Pače molio je krunicu skupa s dječacima, koje je oko sebe ondje okupljao, u parku, na šetnji i u lađici i preporučao im da ju često mole.

[4] Izašao je zgodan priručni molitvenik za ovu pobožnost pod naslovom: »Prve subote na, čast Prečistog Marijinog Srca«, napisao jedan svećenik splitsko-makarske biskupije. Nabavlja se u Splitu ili Makarskoj uz cienu od Kn 20.