M. STANKOVIĆ, «Merz i papinstvo», Nedjelja, Zagreb, 15. ožujka 15/1943., br. 6, str. 3

 

Merz i papinstvo

 

Pojava Merza u katoličkoj javnosti Hrvatske, znači bezuvjetno neku novu prekretnicu, novi smjer u našem katoličkom gibanju, Merz je zašao u sva pitanja katoličkog života i izcrpio ih do dna. U načelima, ali i u svojoj svakidašnjoj praksi. Ostavio nam je teoriju, ali i svoj osobni primjer, koji govori već petnaest godina, a govorit će, dok bude idealne katoličke mladeži u Hrvatskoj.

Među ostalim njegovim, sasvim njegovim katoličkim pogledima, izticalo se njegovo promatranje Papinstva: uloga Papinstva u svietu i u hrvatskom narodu.

Istina, mi smo i prije čuli kod nas govoriti o Papinstvu. Ta, katolički smo narod od prvih stranica naše poviesti. Znali smo za ulogu Papinstva u dogmatskom biljegu Crkve. Znali smo za dragocjeni poklon Kristove nauke, koju Papinstvo tako vjerno čuva. Znali smo za vrela milosti, koja se samo preko Crkve i Papinstva izlievaju u duše vjernika. Znali smo za važnost Papinstva u uljudbi naroda i svieta. U tisućljetnoj poviesti hrvatskoga naroda.

Da, znali smo sve to. Ali sve to naše znanje i uvjerenje bilo je nekako mrtvo, bez života, bez zanosa. Svi govori i članci o Papinstvu bili su tehnički izvanredno dotjerani, sadržajno snažno dokumentirani, ali nitko nije i nama probudio one stranice ljudske duše i srdca koje su često jače i snažnije od najblistavijih dokaza i najčvršćeg uvjerenja, jer ih diktira ljubav.

Ali, kad je Merz o Papinstvu govorio, to je bilo nešto sasvim drugo. I on je upotrebljavao dokaze, i on je naučno razvijao važnost Papinstva, i on se služio literaturom, ali sve je to bilo protkano, ne blještavilom rieči, ne govorničkim osebujnostima, već nutarnjom vatrom, nutarnjim zanosom, velikom ljubavlju žarkoga katoličkog srdca. Tkogod je šlušao Merza, kako govori o Papi, kako gori od ljubavi prema Kristovom Namjestniku, morao je Papinstvo proživjeti s Merzom, morao je Papu ljubiti kao Merz.

 

*

 

Prvi puta čula sam Merza javno govoriti o Papinstvu u nekom malom seocu. Taj njegov korak činio mi se upravo presmion. Kako će seljački sviet razumjeti ideju Papinstva? Ta nitko ga nije pripravio na to.

Pa ipak, sviet je Merza razumio. Maleni naš seljački sviet. U zabitom seocu, daleko od glavne ceste i željeznice. Možda ti dobri ljudi nisu razumjeli svaku njegovu rieč, svaku njegovu misao. Ali razumjeli su njegov žar, njegovu ljubav prema Papinstvu, i to je bilo dosta…

Kad su se godine 1925. hrvatski Orlovi vraćali s rimskog hodočašća, našlo se na kolodvoru u Zagrebu množtvo prijatelja Orlovske mladeži. I postrojila se oveća povorka, da prođe zagrebačkim ulicama i javno manifestira one osjećaje, kojima je mladež našu napunio papinski Rim.

Prije nego li će povorka krenuti, mlad ovisok čovjek poviče iz svega glasa: «Živio Papa!»

«Živio Papa!», prihvatilo je množtvo. To je bio prvi poklik Sv. Otcu na zagrebačkim ulicama. Tko ga je izrekao? Naš Merz…

Godine 1926. pošle su hrvatske Orlice u Rim. I Merz je pošao s nama. Sv. Otac nas je primio u ovećoj dvorani i održao liep i značajan govor. Kako je naša sreća u tom času bila neopisiva, iako smo neprestano upirale oči u blagi lik Pija XI., ipak sam pogledom potražila Merza.

Njegovo je lice sjalo, njegove su oči govorile: Vidim Krista, a ciela je njegova pojava bila upravo preobražena.

Koliko puta je Merz znao reći, da toliko ljubi Crkvu i Papinstvo, da kad bi Crkva rekla da je bielo crno, on bi joj vjerovao.

To nije bila fraza, to je bila za Merza najveća stvarnost. Merčevo mišljenje i njegovi sudovi stopili su se sasvim s mišljenjem i sudovima Crkve. Merz je pred Crkvom sasvim izčeznuo, sasvim nestao. Ne samo onako, kako to uobće izčezava pojedinac pred cjelinom, ili pred kakvom velikom i neobičnom pojavom. On je pred Crkvom sa svojim «Ja» sasvim sviestno nestao, ili još bolje, tako ga je uklopio u organizam Crkve, da je preko njega taj veliki organizam govorio.

Merz je neprestano risluškivao glasu Crkve. On je uviek govorio jezikom Crkve. On je neumorno iztraživao sve želje i savjete Crkve.

Zato je neprestano studirao, prevodio, popularizirao enciklike, okružnice i pisma sv. otca.

Zato nikad nije dao da pred njim netko napada ili kritizira Crkvu.

Zato je uviek i svagdje branio Papinstvo. I zato je iznad svega ljubio Papinstvo.

Jest, poviestna uloga Ivana Merza je i u tome, da nam je približio Papu, da nas je naučio ljubiti Papu, da nas je oduševio za Papinstvo.

Molimo, da Ivan, vjerni Papin vojnik, podpuni rimski katolik, i dalje bdije nad papinskim duhom križarske mladeži.



Za vjeru i dom, Zagreb, ožujak 1943

 

(…) Jer bi htjeli, da jednostavna rieč Papa postane svima nama ono, što je bila Merzu.

Papa! Kako je Merčevo lice sjalo, kad je izgovarao tu rieč. Vidjeli smo našega velikog brata u zanosu njegovih molitava. Vidjeli smo ga u čvrstoći njegovih odluka. Vidjeli smo ga, kako je potresen stajao kraj grieha. Ili kako se sažalio nad tuđom biedom. Ali kad je izgovarao rieč Papa, u njegovom je licu bilo toliko oduševljenja, toliko zanosa, toliko ljubavi, toliko neke nezemaljske jakosti kao nikad. Upravo je gorio od neke nutarnje vatre. Upravo se dizao u visine. On, koji je bio tjelesno tako slab i krhak, činio nam se kao gorostas, kao div, koji razumije, koji je proživio, koji nosi u sebi, u svojoj katoličkoj duši, svu veličinu Papinstva.

Njegovo stapanje božanskih i čovječjih snaga.

Njegovu zadaću, da veže nebo i zemlju.

Njegovu jakost.

Njegovu neslomivost.

Njegova vječnost.

Papa! Što za katolika znači ta rieč? Ono, što je značila za Merza.

 

(…) nam je ponos! Nemojmo, sestre, stajati skrštenih ruku. Poslušajmo glas velikog misijskog Pape (čiji auktoritet kao svetinju, što ju je namro i ostavio križarskoj organizaciji dragi naš Dr. Merz, naročito štujemo), koji nam govori, da je odlučio ne štedjeti nikakova truda, da pokaže, kako se tu radi o najvećoj stvari u kojoj moramo i mi sudjelovati sa svim žarom srdca i to uztrajnom molitvom i darežljivošću. (…)

 

(…) Da, Merz je gorio od ljubavi prema Papi, jer se po instituciji Papinstva ponovno rađa Krist, jer po instituciji Papinstva živi među nama Krist, jer se po instituciji Papinstva dnevno žrtvuje Krist..

Papa! Mi stojimo uza Te!

Papa! Mi se Kristu klanjamo u Tebi! Papa! Mi Te ljubimo. Ljubimo Te kao naš prvoborac! Kao naš svetac! Kao naš Ivan!

 

(…) pouzdanjem upirati pogled u vidljivog Krista, po kojemu dobivamo i Ljubav i Pravdu i Mir, i po riečima dr. Merza, pionira papinske misli u Hrvatskoj, «predati mu neograničeno svu svoju egzistenciju!» To je postulat naše katoličke sviesti i sigurnosti, time postajemo dionici bezkrajne veličine Crkve i Papinstva.



Nedjelja, Zagreb, 15. ožujka 15/1943., br. 6

 

(…)

Ne ćemo završiti ovaj prikaz, a da se pri tom ne obazremo i na Merčevo naziranje u tom pitanju: «Kad čovjek ovako kao mašina radi, ne misleći ni na što, ne zna, zašto živi. Kad je čovjek živ, mora da misli na vječne stvari i da nalazi sreću u tom razmišljanju.» Merz sam veli dalje: «da život promatra i uviek se pita za uzrok svega što ga pokreće. Nema dana, mogu reći i sata, kad me ne salietavaju pitanja o biti života i slično.»

Držimo, da ovome ne treba komentara, osim da i opet uztvrdimo, da je dr. Merz bio radikalan katolik, intelektualac u pravom smislu i – svetac, koji je pobiedio život baš zato, jer bijaše tako izgrađen.

Ovaj slabi prikaz neka bude poticaj svim našim katoličkim intelektualcima. (…)



M. R-ić., «Naš Ivan – Merz i papinstvo», Nedjelja, Zagreb, 15. ožujka 1943., br. 6

 

Merz i papinstvo

 

Papa! I mnogi katolici ostaju pri tom posve hladni; to im je tuđe, strano, natražno…

A Merz? – On je posve prožet stvarnošću, nedvojbenom istinom, da je Sv. Otac; namjestnik Isusa Krista na zemlji; Vrhovni vidljivi Poglavar Crkve; Krist koji ne šuti, već govori i vidljivo upravlja Crkvom. Bez pape nema pravog kršćanstva.

Opravdana je stoga neograničena ljubav i zanos našeg Ivana prema Sv. Otcu. Vidjevši Ga, duboko je ganut:

«Papa! Vidjeli smo njegovu bielu pojavu, poljubili njegovu svetu ruku i od ljubavi prema vidljivom Kristu bili spremni – milošću Gospodnjom – predati mu neograničeno svu svoju eksistenciju…»

«Euharistija i Papa treba da budu korien, vrelo i počelo Orlovstvu» (dakle po tom i križarstvu!)

 

* * *

 

Merz vodi svoje Orlove dva puta u Rim, gdje im je Sv. Otac Papa Pio XI. uputio očinske rieči. Nije taj put poduzeo Ivan radi izleta i gledanje samo umjetničkih spomenika, već zato da hrv. katolička mladost u samom Rimu neposredno shvati značenje papinstva. Uspjeh je postignut.

Kad su, na povratku iz Rima, Orlovi prolazili Zrinjevcem, padali su sa strane porugljivi povici: «Papina, garda». – No to je za Merza bila samo počast. Ta može li biti što većeg od duhovne vojske Pape, vojske samog Krista.

U Hrvatsku se uvode proslave «Papinog dana». A najveće zasluge za to imao je naš Merz; Merz – pionir rimskog katolicizma; pionir ideje Papinstva i Kat. Akcije po smjernicama Sv. Otca.

 

* * *

 

Merčeva neograničena ljubav i odanost Papi – mora biti i naša ljubav i odanost.

Merz uz Papu – Križari uz Papu!

 

M. R-ić