Man. Rić., «Naš Ivan – Apostol», Nedjelja, Zagreb, 9. svibnja 1943., br. 10, str. 5

 

Naš Ivan – Apostol

 

Hrvatska katolička mladost je sretna, što joj je Bog dao divnog uzora današnjice – našeg Merza. Bio je učen, oboružan znanjem, čovjek XX. stoljeća, živi u modernom gradu… – a ipak uzor katoličkog apostola.

APOSTOL:

– Riječju: Drži predavanja, govore pri posjećivanju orlovskim družtvima; opominje, savjetuje, bodri, tumači, pokazuje pravi put… I od privatnog razgovora s njim imao je svatko duhovne koristi i podstreka.

– Perom: Piše mnoge članke po katoličkim novinama i revijama o liturgiji, katoličkim organizacijama, Kat. Akciji, o ćudoređu, o aktuelnim problemima u vezi s katoličkim radom i t. d. Napisao je i nekoliko knjiga, kao Junački život sv. Ivane od Arka, Najnovija čudesa u Lurdu, Ti i ona…

– Molitvom: Molio je mnogo i žarko za obraćenje zalutalih; molim, da Kristov duh zavlada našim narodom, osobito našom mladošću. Nikad nije uspjeh očekivao samo od ljudskih sila, već prije svega molio je za uspjeh Gospodina.

– Životom: Cio njegov život, njegova požrtvovnost, duhovni život, svetačka pobožnost… sve je to najbolji apostolat, koji djeluje još uviek i iza njegove smrti; jer njegov primjer i dalje svietli pred nama.

S mi ćemo tog modernog katoličkog apostola – sliediti!

 

M. R-ić

 

 

(…)

Mnogo bi još bilo potrebnih rieči, kada bismo htjeli opisati sve potežkoće na koje smo nailazili. Ali uza sve to, možemo eto reći da smo još živi, – jer sigurni smo, i br. dr. Ivan Merz, kojega smo htjeli izdaleka u našem životu sliediti, nije nas zaboravio. Često smo osjetili moć Božje ruke, u našem radu. Bogu i br. Merzu smo se molili i uviek bili uslišani. Kad smo tražili, našli smo… Kad smo kucali, otvorilo nam se. Građanstvo Daruvara, svih slojeva, rado nas je uviek podpomagalo (…)

 

 

 

Ljubim Katoličku Crkvu i Sv. Otca Papu kao Isusa.

Dr. Ivan Merz

 

 

Ljubim Papu, jer u njem vidim namjestnika Boga i Gospodina.

Dr. Ivan Merz

 

Ako želimo pokazati svoju ljubav prema Papi trebamo ga slušati.

Dr. Ivan Merz



Av., «Mi govorimo! – Merčevim stopama», Nedjelja, Zagreb, 9. svibnja 1943., br. 10, str. 4

 

Mi govorimo! – Merčevim stopama

 

Kao svake godine tako i ove proslavit će se svo hrvatsko križarstvo. Dan svoga svetoga prvoborca Dra. Ivana Merza. Uviek smo taj dan slavili s ponosom i sviešću, prožeti istinskom spoznajom što njegova pojava za nas znači, što nam je Merz dao i što nam još uvijek daje.

Ove godine taj dan uz običnu veličinu predstavlja nam i središte djelotvornog križarskog djelovanja u godini koju smo posvetili njemu, prikazali je njemu i nazvali Merčevom radnom godinom Križarske organizacije.

Petnaest godina prošlo je od njegove smrti. Petnaest godina dieli nas od zemaljskog razstanka Viteza bielog križa i njegovih najužih suradnika s kojima je ostao i bit će povezan za sva vremena.

I danas, prigodom petnaestogodišnjice Ivanove smrti, okupljajući se oko njegovog groba s granitnim križem, koji se poput malog svetišta diže na zagrebačkom Mirogoju, naglašavamo puni sviesti i odgovornosti da nam je, više nego ikada, potrebno istinskih, Merčevih sljedbenika.

Hrvatska mladež mora se najprije izgraditi, a onda sebe darovati nesebično idealima velike, vječne i svete Kristove Hrvatske. Jedino i samo u njoj doživjet ćemo puninu one sreće, koju je Gospodin «pripravio onima, koji ga ljube».

Dok drugi lutaju i ne snalaze se u idejama mi znademo svoj put. Dok drugi nemaju svog uvjerenja mi znademo što hoćemo. Merčevo Križarstvo želi sliediti svoj uzor, želi «u crven bieli plavi unieti gorući križ, koji će sve zlo uništiti». To je geslo novog naraštaja Hrvatske, geslo mladeži, koja vjeruje u život i nosi srdca puna ponosnog plama koji je zagrijava za velike stvari, velika djela.

Naše duše prožima velika spoznaja, da Kristovoj Hrvatskoj moramo darovati sebe, sve svoje sile i nastojanja. U srdca i duše Hrvatske mladeži moramo unositi Krista, moramo svietliti žarom njegove nauke. Ne smije to biti nešto što čovjek čini preko volje i iz straha. Križari djeluju u prvom redu unutarnjom ljubavlju koja je spremna i na najveće žrtve da tu ljubav probudi u srdcima drugih. Tom ljubavlju, koja je napunjala duše, kojom je izgaralo cielo biće, bio je prožet naš sveti brat, naš uzor, naš Merz.

Križarstvo je pošlo njegovim stopama. Nesebično. Vjerno uviek njegovim i našim idejama. Mi smo shvatili svoju dužnost Bogonosaca, Kristofora. Merčev primjer svietli naše staze kojima prolazimo. Mi nastojimo njega sliediti. U vanjskom i unutarnjem životu prožeti smo sviešću da Merza moramo nasljedovati u Žrtvi i Euharistiji, u Apostolatu i Ljubavi, u Gorljivosti i Revnosti, u Molitvi, u Poniznosti i kršćanskom Ponosu.

Prigodom petnaestogodišnjeg spomena njegove smrti mi smo odlučili žarče no ikada do danas nastaviti započetim putem. Odlučili smo uložiti sve svoje snage, najprije oko vlastite izgradnje, a onda i oko izgradnje drugih. Naš program je divno izrečen riečima svete uspomene Pija XI., kojeg je Merz toliko volio «Mir Kristov u kraljevstvu Kristovu». Tog mira, Kristova mira neće biti bez Kristovih ljudi, bez njegovih boraca.

Križarstvo će u novom razdoblju, koje dolazi, voditi ljude Merčevim stopama, ljude, koji će po Ivanovom primjeru nastojati da budu što sličniji svom uzoru!

 

Av.



Drago ĆEPULIĆ, «Dr. Ivan Merz kao uzor mladim intelektualcima», Nedjelja, 9. svibnja 15/1943., br. 10, str. 11

 

Dr. Ivan Merz kao uzor mladim intelektualcima

 

Da je dr. Ivan Merz bio intelektualac i to jaki intelektualac, o tom nema dvojbe. Tko je bio ikada kod njega u njegovom stanu u Starčevićevu domu, u onoj njegovoj golemoj, prostranoj, zračnoj i svietloj sobi, u kojoj se nalazio njegov pisaći stol, vazda pun knjiga, bogoslovnih, filozofskih, asketskih, misala, enciklika, taj je smjesta dobio dojam, da ima posla s jakim intelektualcem. Djelomice sam se i zbog toga tako dobro slagao s njime. Dabome da me je u prvom redu privlačila njegova strahovita logika vjere, koja je mladenačkom svježinom i nekom upravo gvozdenom, gotovo rekoh na moderno, betonskom rukom tvrdoćom sliedila spoznati pravac. Intelektualac, rekoh, u Ivanu Merzu odavao se po družtvu knjiga oko sebe. Ali nije bilo samo to. Trebalo je ući u razgovor s njime o intelektualnim stvarima: On je takav razgovor želio, on ga je pravio, on je osjećao značenje njegovo. A kao katolički intelektualac bio je u stvarima vjere odlično obaviešten, potkovan, što na rieč, tako, te sam se znao tome čuditi. To više, što sam tada i poslie znao naići na čudne (čak zapravo i sramotne) slučajeve da se ljudi zovu intelektualci, imadu da zastupaju ovu ili onu liniju, a kad tamo njihove rieči i djela pokazuju, da ni sami ne znaju što zastupaju. U ljevičara sam nailazio na znanje, na dosljednost u mišljenju, na razglabanje i proučavanje njihove nauke, a tu nalaziš ljudi, koji se zovu kršćani pa – znadu li oni uobće, što kršćanstvo uči?! Tako se nisam zapravo ni pitao, jer sam vidio, da ne znadu… A vrlo je loš znak za jednog intelektualca, da ne zna ni što zastupa, da zapravo sama sebe ne zna, ni ne zna, što govori.

Prilike su išle, to treba priznati, vrlo na ruku našem Ivanu u njegovoj izobrazbi. Dakako, gospodin Bog mu je, onaj Bog, koji je djelitelj svih darova (jer izvan Njega kao Apsolutnog ništa pozitivno ne može imati svoj izvor), Bog mu je dao bistru pamet. Ali uz pamet i marljivost i prilike su mu išle na ruku. Bio je od kuće tako «situiran», da je mogao po volji kupovati knjiga, a kad je u Paricu na Katoličkom institutu učio, tu je nailazio na svaku podporu; i sama Francuzka budi čovjeka i daje mu takovih pobuda, da može sve, što u sebi nosi, kao plod iz sebe iznieti. Takova je to osobita zemlja kao što ima i ljudi, koji nas družtvo obogaćuje i vabi iz nas skrovito blago, a ima i takovih, koji nas same i svojom pojavom oko nas osiromašuju i ubijaju. Sve je dakle išlo na ruku dru Ivanu Merzu, on se razvio u odlična intelektualca, koji može biti uzorom mladim katoličkim intelektualcima. Nije bilo katoličke stvari, u kojoj ga nisam mogao pitati za savjet, o kojoj on nije nešto znao, o kojoj on nije imao kakovu knjigu. A sve je gledao u skrajnjoj logici, te je u tom pogledu doista bio i ostao na čast Francuzkoj, zemlji logike, koja ga je uvelike odgojila.

S njime sam zajedno polazio ocu Alfireviću u samostan Družbe Isusove, pa nam je naš nasmijani, dobrodušni otac svojim mekim dalmatinskim govorom iznio redom sve dielove skolastičke filozofije. Merz je htio da prođemo sustavno svu filozofiju po skolastičkom sustavu. Na našim sveučilištima ionako se predaje većinom samo poviest filozofije, pa logika, psihologija, kritika, ali se filozofija ne ukazuje kao neki sustav, filozofijsko se znanje ne povezuje u nešto živo, u pojedinostima izgrađeno. Nije bilo nemilo s našim ocem preći svu skolastičku filozofiju. On je pričao, kada bismo načeli komadićak diskusije: no u prvom redu se radilo o tom, da sustavno stvar prođemo. U dvorištu samostana mir, kroz prozor pozdravlja zelenilo ili koji samotni otac šetač pod nadkritom stazom za šetnju. Tako smo se eto tu našle tri dobre volje. Nije Merzu ni meni škodilo ovo proučavanje skolastičke filozofije pa bih želio, da se mladi sljedbenici Merzovi i u ovom pogledu ugledaju u svog učitelja.

Dobro je poznato kako je Merz proučavao Papinske enciklike. Što se mene tiče, jednom sam zgodom, u jednom križarima namienjenom predavanju napisao nešto, što nije bilo ispravno. Svaka vlast dolazi od Boga. Ja sam napisao nešto odprilike ovako: «U demokraciji, gdje dolazi vlast preko naroda…», ali me Merz ispravi: Vlast ima samo Bog. On je jedini izvor sve vlasti, on se daje onome koji vlada, a narod u demokraciji ne daje vlast, jer je on nema, niti može imati, da bi je on dao, on samo «designira» onoga, koji će imati vlast. Onda sam izbrisao rieči, koje su Merza smetale. Meni je bilo milo, meni je upravo imponiralo, da on oštrom logikom hoće da sve bude posve izpravno rečeno u duhu prave kršćanske filozofije. I kolika je tu upravo divovska razlika između njega i onih mladih ljudi, koji bi se mogli ugledati u tom pogledu u svoje ljevičarske drugove, pa malo promozgali nauku koju zastupaju…

Sad dakako da bi mi koji mladi čovjek mogao reći: «Lako govoriti!» Jest, imadu i ovi spomenuti donekle pravo. Nije lako naći, dobiti, pribaviti si pravu knjigu. Nađi mi učitelja, čovjeka, koji će me poučiti; zar baš svi svećenici znadu, hoće ili imadu prilike da sa mnom razpravljaju? Posve pravo; naše se prilike često čovjeku ukazuju u očajnom svietlu, ako ih prispodobimo s prilikama u velikom svietu. Veliki sviet, veliki ljudi, velike knjige… to je nešto divno… pa ipak, sramota je, kad intelektualac ne zna, što zastupa, i dr. Ivan Merz neka bude uzor mladim ljudima, da se uče usklađivati svoje misli, svoj rad. Ali se ni oni, koji su za rečeno stanje više manje također odgovorni, ne pokazuju kao pozvani na visini, kad ne učine sve, što do njih stoji.

Potreba intelekta je u naše dane očita. Sve je ovo, što trpimo, rodilo iz krize intelekta. Posve se slažem s francuzkim filozofom Ernestom Seillčresom u tom pogledu, da je čuvstvo egoizam imperijalizam, i krivac sukoba ljudskih. Po našem filozofu čuvstvo u sebi krije onu ničeovsku «težnju za moći», kao nešto najosnovnije. Svakako je istina, da je čovjek po čuvstvu egoista, da onda, kad intelekat ne govori, čuvstvo prečesto navlači na subjektivnu stranu, ono imperijalistično. Da se dakle dignemo iz ovog međusobnog loženja, iz ovih međusobnih razračunavanja, iz ovih «mitosa» stvorenih u svrhu borbe klasa, rasa, individua, treba da dademo razumu rieč. Sasma se krivo rabi rieč: «srdce» samo u značenju «dobro srdce». I srdca čovjekova izlaze i ubistva i grabež i mržnja i kletva… Srdce je čovjekovo i svetište i smetište. Treba tu učiniti malo reda… Konkretno dakle: mladi ljudi neka čitaju, neka traže razgovor s onima koji znadu, neka slušaju, neka pitaju i traže… Neka slušaju, a neka se oduče pretjeranog «debatiranja»: tko ne zna uztrajno slušati, pa se nad onim što čuje zamisliti, tko ne zna primati, već samo odmah tako reagira, da novu rieč narečenu rieč odbacuje, kao da se radi o odbacivanju nogometne lopte (kojoj uostalom kod mladeži često danas više glava služi nego li misli), Tko ne zna slušati, tko nema uši zato da čuje (nego zato da «odbacuje»), taj ne zna ništa o blagodati pasivnosti na svim poljima života, taj ne zna abecede mudrosti. Danas je čovjek zagrezao u herezu «aktivnosti» i drži, da je sve u tome, da se vazda kreće po svom hiru. Ne zna čekati, trpjeti, slušati, pružiti desni obraz, ako je dobio po lijevome… Ali sva ta tobožnja «aktivnost» nije često nego rezultat pasivnosti hira, slabosti, nervoze. Sve ima svoje mjesto, i mudrost će nas naučiti, što treba u kojoj prilici učiniti, kad treba biti aktivan, kadli ne, kad se vladati ovako, kad onako. A da dođemo do znanja, naučimo šutiti, kako se šuteći primalo u školi Pitagorinoj. Kada sve treba biti šutljiv, kada nam govori Duh Božji, a ne se s Njime riečima, koje nam zaglušuju vlastitu saviest, nadmetati dotle, dok Ga ne nadvičemo.

Dr. Ivan Merz bio je intelektualac, čovjek studija, čovjek knjiga. Pa knjiga napokon nije samo muka. Ona ima i svoje radosti. A svakako onda ima svoju sankciju i nagradu za kršćanina i na drugome svietu. Gospodin Bog nagradit će nam naš trud; On je «dobar onima, koji ga traže», On daje da u nebu «zasjaju poput zviezda imena onih, koji druge uče.» Među takove, među uzore pravog intelektualca s potpunim pravom i u punom obsegu uračunava se i prvi i najistaknutiji katolički intelektualac naših dana Dr. Ivan Merz.

Ja vrlo dobro znam, što je on dugovao i velikoj sredini, u kojoj je živio. Pa opet. Najveća je sredina Gospodin Bog, a taj postoji svuda. Ja znam dobro, koliko ja dugujem velikom svietu, i kako se u malom svietu sve skučeno gleda. Od gledanja sitnica ne kreće se napried. Znam blagodati velikih perspektiva. Veličina daje odaha. Ništa više ne cienim u svom životu od blagodati, da sam odgojen u velikoj sredini. Velika sredina, veliki ljudi, velike knjige: ovo troje. Samo sićušnih se treba bojati, velikih ljudi ni Boga ne. Družtvo velikih ljudi obogaćuje kao i družtvo Božje, vidik se širi, sve sićušno ustupa pred velikim, uči se velikodušnost. Sve se u velikom svietlu divno osvietljuje, pa i sitnice. Blagodat velikih knjiga, ko da se procieni. Kolika li užitka, i što sam Bogu zahvalan za sve ono vrieme, što mi stavi na raspoloženje, da ih čitam. Divnih li se knjiga načitam i nalistam u zagrebačkom francuzkom Institutu, te mi se učini kao najveća utjeha časa ta lektira!!

Pa opet i u malom narodu imaš prilike sresti velikih ljudi, imaš, rekoh, družtvo Božje, imaš pomalo i knjiga. Naši mladi intelektualci neka se prihvate svoga posla, najznamenitijeg posla u ovo vrieme u duhu dr. Ivana Merza. To će biti od najveće koristi za naš narod, a to će biti od koristi za njihovu dušu.

Neka sliede svog uzora, prvog našeg katoličkog intelektualca dr. Ivana Merza. U družtvu njegovu nalaze se u družtvu velikog čovjeka, pa ako u prvom redu njegov život i rad proučavaju, duševni će im se obzor proširiti i naći će se na veličanstvenoj pučini Božjoj.

Kad se sjetim i mojih radova, opažam toliko griešaka počevši od onih tiskarskih. Težko je raditi u malom narodu, napose bez potpore ili još gore u progonstvu. Ipak sam nešto učinio. Poslie neće nitko htjeti pitati za poteškoće u tom radu, već samo za rezultate. Da budemo pravedni, priznajmo poteškoće i našoj mladosti. Eto, čak i ova naša era nije baš era intelektualcu sklona. Pa opet, i uz ove neprilike ratne dana je veća mogućnost naobrazbe, nego negda, jer je tu krugoval, koji te upućuje u sve, daje ti neku obću naobrazbu: tu čuješ o svemu, to je malo «sveučilište u kutiji», koje vazda radi.

Mladi intelektualci mnogo će si možda morati sami krčiti put. Ali takvo krčenje ima i svoj blagoslov, jer što truda stoji, to čovjek sam bolje i cieni ako budu pred očima imali dra Ivana Merza, usavršit će se u svojoj posebnoj struci, ali i u obćoj kršćanskoj naobrazbi. Otvorit će im se tada prostrani vidici vjere, kakove je gledao i njihov vođa dr. Ivan Merz.

 

Dr. Drago Ćepulić



M. STANKOVIĆ, «Apostol vedrine», Nedjelja, Zagreb, 9. svibnja 1943., br. 10, str. 12

 

Apostol vedrine

 

Mnogo se puta čuje među našim mlađima i najmlađim, da je Merz ipak nedostiživ. Uviek zaposlen i ozbiljan. Uviek u razgovoru s Bogom ili u raznim dužnostima. Uviek u studiju ili u raznim organizacijskim akcijama. Njegov je dan bio upravo vojnički uređen. Nikad odmora, nikad vedrine, nikad smieha. Kao da je zaboravio na životnu radost. Kao da je duh molitve i pokore u njemu sasvim ugušio pravo mladenačko razpoloženje. Mladost ipak ne može biti takva. Mladost, u kojoj vrije veselje, koja je željna vedrine, u kojoj se smiju tisuće zvonaca svojim srebrnim glasovima. Merz je divan, ali je dalek, stran, nedostiživ. Može ga se razumjeti u nekim strunama njegovog bića, ali u nekima je savršeno neshvatljiv.

Istina je, da je Merz bio čovjek molitve i rada. I da je u njegovom sustavnom radu, u njegovom razpolaganju sa vremenom, a napose u njegovoj nutarnoj stezi bilo nešto čvrstoga, vojničkoga. Možda je podloga za to bila i u njegovim naravnim darovima, ali najveći dio nutarnje vrednosti stekao je on molitvom i dnevnom vježbom. No ta nutarnja sređenost i ozbiljnost, ta vanjska stega i red, nisu nikako bili na štetu njegove vedrine.

Merz, doduše, nikada nije bio previše razgovorljiv, ali nitko nije zapazio, da bi šutio tamo, gdje je trebalo govoriti, ili da mu je rieč bila mračna i težka. Baš naprotiv! Merčeva je rieč dizala dušu, punila je optimizmom i vedrinom.

Merz se nikada nije bučno smijao, hihotao, ali je imao smisla za šalu, za zgodnu dosjetku, a u njegovim je očima uviek titralo svietlo mirnoga smieha. Pa i onda, kad ga je razžalostio koji nemili slučaj, kad su mu se orosile oči nad tuđom nevoljom, ni onda nije iz kuteva njegovih očiju nestao sjaj vedrine i neka tiha nebeska radost.

Uostalom, da Merz nije bio ni tugaljiv ni mračan tip, da je bio ne samo vedra duša već i nosilac vedrine, dokaz je i to, što je imao smisla za sve što je stvorila Božja ruka izravno ili preko ljudi.

Merz je mnogo volio prirodu. Treba otvoriti stranice njegovoga mladenačkog dnevnika, njegovog ratnog dnevnika, pa će se vidjeti, kako je Merz prirodu volio i kako joj je bio bliz. Volio ju je u čaru proljeća, u naponu ljetne bujnosti, u jesenskim slikama i u zimskoj bjelini. Pratio je sve njezine pojave, sve njezino bogatstvo, slušao je njezine glasove, njezin govor, i sve ga je to još jače vuklo k Bogu.

Mladost voli prirodu. Ljubav prema prirodi upravo i jest uzrok njezine proljetne vedrine. Eto, i Merz je prirodu volio. Gledao ju je kao objavljenje Božje, kao odraz vječne stvaralačke snage Božje, koja svemu stvorenom već u prvom času stvaranja daje vedrinu i radost.

Merz je kao ljubitelj prirode često zalazio u nju. Dugi niz godina bio je on poznati planinar. U vojsci, za vrieme rata, bio je učitelj skijanja. Tek u zadnjim godinama kad je postava bilo sve više, a on je osjećao da ne će dugo živjeti, odrekao se šetnja i planinarenja. Trebalo je svršiti mnogo važnijih stvari. Pa ipak ga se i tada koji puta vidjelo, kako krstari među grobovima Mirogoja, u zelenilu Cmroka ili žuri Gospi u Remete.

Merz je volio umjetnost, Neko vrieme djelovala je crkvena umjetnost tako na Merza, da je s pravom govorio o estetskom katolicizmu, kojega se treba riešiti i zavoljeti katolicizam radi katolicizma.

Merz je neobično volio stihove, liepi stil kako je književnost uopće, zanimao se za slikarstvo i kiparstvo, neobično uživao u glasbi. Mladenačka potreba za liepim u umjetnosti kod njega je bila vrlo jaka i svestrana. Niti tu stranu mladenačke duše Merz nije ugušio. Koliko je književnih djela pročitao. Kroz kolike je galerije prošao! Treba pročitati njegov opis oblačenja benediktinki, da se vidi, koliko ga je glasba mogla zanieti.

Merz je bio poznat kao čovjek ukusa. Kao što u duhovnoj literaturi nije volio prosječnih i sladunjavih stvari, tako se i u umjetnosti oduševljavao samo za ono, što je doista vriedno i liepo.

Zar ljubav prema umjetnosti ne nosi u sebi polet, radost, vedrinu? Eto, i tu je Merz bio apostol vedrine.

S mladim ljudima Merz je znao o svemu govoriti: o utakmicama, o športu, o budućnosti, o stvarima srdca. U saobraćaju sa ženskim svietom Merz je zapažao modne novosti, pohvalio ih ili im se blago narugao. I on je znao, da li šešir licu dobra pristaje, je li kroj haljine moderan ili starinski i da li su boje dobro odabrane. On se bunio samo onda, kad odielo nije odgovaralo ćudorednim zahtjevima ili kad je vidio, da je mlado ženska biće modom sasvim zarobljeno i da pitanje novoga šešira ili cipela smatra svojim životnim pitanjem.

Sasvim je krivo mišljenje, da se Merz radi svoje izgrađenosti i svetosti nije zanimao za obične pojave života. Da je kraj sitnih pojava svakdašnjice prolazio kao da ih nema. Da nije znao pristupiti k ljudima i da nije znao govoriti s njima. Da nije razumio nestašnih mladeži. Da nije poznavao probleme mladosti. Da nije mario za vreli zanos mladosti i za drhtaje uzbuktalih mladenačkih srdaca. K Merzu je mogao sasvim lako pristupiti svaki petoškolac. K njemu je lako prišla svaka učenica, ili mlađahna radnica sa svojim problemom i brigama. Koliko smo ga puta vidjeli, gdje se igra s djecom i ljulja ih na svojim rukama. Koliko puta se sam brinuo, da mladež u našim organizacijama nađe dosta razonode i veselja.

Ne, nije Merz bio mračan, hladan i tugaljiv tip, koji je ništio najradostnije životne klice u sebi i u drugima. Svetci ne ubijaju životnih radosti. Oni ih samo oplemenjuju i posvećuju. Merz je bio čovjek vedrine svete vedrine. Bio je čovjek veselja, pravoga Božjeg veselja.

Zato jest i ostaje uzorom hrvatske mladeži.

M. S.

 

U NEDJELJU 9. SVIBNJA U 4 SATA POSLIJE PODNE SASTANAK PRED KAPELICOM.



Boris KOLB, «Viđenje», Nedjelja, Zagreb, 9. svibnja 1943., br. 10, str. 12-13

 

Viđenje

Slava Ivana Merza

 


O! Kako je prekrasan dan

Taj blagdan vječnog svanuća:

Kad prošlost tone u san,

Kad šume krošnjate pjevaju

Pjesmu svetog ganuća,

Kad šarna se polja prelievaju

Ko sag od biserja tkan,

Dok sunčane zrake sievaju

Ko svetčeva molitva vruća!

 

Gle! Nebo je divna bašta

S palmom i libanskim cedrom,

S riznicom svega i svašta,

S jezerom gorskoga čara!

 

– Na prekrasnoj lađi pod jedrom

Crvenog Merčevog plašta

S ljiljanskim križem – stvara

Svetački krug se nad vedrom

Glavom prvog Križara!…

 

O! Kako je čist i divan

Taj apostol životne radosti,

Taj dragulj u Hrvatskoj skrivan,

Taj vjestnik vječnoga raja!

– Iz Božje posude sladosti

On – čisti i ponizni Ivan

Presađen procva sred gaja

Novovjeke hrvatske mladosti, –

On - zviezda svetačkog sjaja!


O! Gdje su genijska pera,

Da opišu trunak ljepote

Tog divnog razcvalog liera!

Gdje flauta, klarineta,

da glasove tajne milote

Prenesu s rajskih sfera,

Gdje kiparska precizna dlieta,

Da izklešu mramor divote:

Bakljonošu Božjega svieta!

 

Gle! Množtvo zlaćanih striela

U žarkoj molitvi bjega

Tresuć nebesa ciela!

Leprša na kopljištu vitom

Zastava s križem od sniega,

A Ivan – skroman i pitom

Gleda, gdje mladež biela

moli pod križarskim štitom,

Da svetcem izmoli Njega!

 

O ne! To nije san,

To anđeli pjesme pjevaju

Slaveći Ivanov dan!

U bezkrajno srebrno more

Sjajni se slapovi slievaju

I pjeneć se šušte, žubore…

To Njegove kreposti sievaju

Navješćujuć veliki dan

Nove križarske zore!


 

I urnebes ori

Iz tisuća grla Križara

Te snage, koja se bori
 Te brane, što ponosna stoji

Te sile, što čuda stvara

Tog plemena, koji gori

Tog vihra, što ori do svojih

Srdaca prepunih žara:

Ivane, mi smo Tvoji!

 

Boris KOLB



Or., «Značenje Dr. Ivana Merza», Nedjelja, Zagreb, 9. svibnja 1943., br. 10, str. 13

 

Značenje Dr. Ivana Merza

 

Kad je Predsjedničtvo VKB-a proglasilo ovu radnu godinu svoje organizacije »Merčevom godinom« imalo je pred očima dva cilja: da svojim članovima Križarima stavi pred divan lik Ivana Merza i u njima uzbudi želju i odluku sliediti ga. Osim toga bio je još i drugi cilj, da Merz postane svojinom ciele hrvatske mladosti, da njegovo štovanje postane obće narodno i tako ulije u žile hrvatskog naroda njegovog idealizma, njegovog apostolskog žara, njegove nepokolebljive vjere.

Petnaest godina je prošlo od njegove smrti, a njegova uspomena nije potamnjela pače kao da sada njegova osoba dobiva više na aktuelnosti i vriednosti.

Smatramo širenje i upoznavanje života Dra Merza jakim sredstvom, da se u hrvatskom narodu ojača katolicizam sa svim svojim konsekvencijama, katolicizam u svagdanjem životu. S njim zorno i stvarno pokazujemo što vjera znači za jednog mladića, što ona vriedi za narodnu zajednicu te koliko dobra donaša u moralnom razvoju i napredku jednoga naroda.

Još nešto! Dr. Ivan Merz je nosioc papine Katoličke akcije u hrvatskomu narodu. Katolička akcija nije počela Merzom, već je ona započela kod nas s biskupom Mahnićem, koju je on osnovao sakupivši oko sebe mlade, idealne ljude, koji su htjeli učiniti i učinili dosta dobra katoličkoj stvari.

Merčeva je zasluga u tomu, što je katolički pokret, koji je zašao na sva polja javnog djelovanja, na političko, gospodarsko i ino, upozorio, da to djelovanje može biti dobro i koristno, ali da ono nije katolička akcija, koja je laički apostolat Crkve, koje ne može i ne će uzeti odgovornosti za djelo, koje ne spada na Nju. Katolička Akcija je depolitička organizacija, koja ne ulazi u stranačke borbe političkih stranaka. Merza u tomu nije vodio nikakov animozitet; već jedino katolički osjećaj, koji je u njemu bio savršeno profinjen.

Taj njegov katolički osjećaj kao da mu je prirođen. U njegovom životu ne vidimo, tko bi bio taj koji mu je usadio taj osjećaj, već moramo zaključiti, da mu ga je milost Božja ulila. Jer u okolini, u kojoj je Merz živio, ne možemo shvatiti na koji način se još kao realac dovinuo do tolike moralne visine. Ta već u osamnaestoj godini, daleko od svojih, u pokvarenoj okolini, piše u svom dnevniku: »Moliti se i sjediniti s Bogom, to je djelo čitavog života«. Bog mu je sve. I zato kako je jednom slagao u maloj stvari, savjest mu je nemirna i on stvara odluku »to se ne će i ne smije nikad više dogoditi«. Njega vruća želja vuče Onomu, koji je tako dobar i pravedan, tako mio, da ga blagujem.« Najveća mu je slast Isus u sv. pričesti i ako se nalazi u vojnoj akademiji, ambientu sasma protivnom njegovom duševnom razpoloženju. Najbolje se vidi njegovo duševno stanje u apostolskom žaru, koji već tada u njemu plamsa. On piše: »Nek mi se rugaju, neka rade sa mnom što hoće, samo daj, Bože, da se oni promiene.«

Ovakovim duševnim razpoloženjem ušao je Ivan u organizirane katoličke redove kao član akademskog družtva »Hrvatska« u Beču. Katolicizam mu nije samo nauka, filosofski sistem, nazor na sviet, već život. On hoće da ga ostvari u sebi i u svojim drugovima. To je ona glavna crta u Ivanovom životu. Katolicizam ne samo u teoriji nego i u praksi.

Sve njegove borbe, sumnje, koje su se pojavljivale, bile su samo, kao što kaže Apostol: krepost se u slaboći usavršuje« te on dolazi do zaključka: »Aut catholicus, aut nihil!«

On je izabrao da bude katolički čovjek i to je dosljedno provađao u samom sebi, a onda je taj katolicizam širio i u drugima.

Taj idealni mladić u svojoj 19. godini zavjetuje »čistoću« sve do ženitbe, no možda će to trajati i do smrti.« I to je trajalo.

Čistoća uz njegovu čvrstu vjeru daje mu bistar duševni pogled, da vidi i ono što je drugima bilo težko upoznati.

Kao svaki apostol i svetac i Ivan nalazi snage i okriepe u sv. pričesti. To se vidi odmah u mladim danima, da s godinama taj njegov život s Kristom u euharistiji postane dublji, savršeniji, intimniji. Kod njega se jasno vidi punina duhovnog života, koji nikad nije statičan već uviek raste.

On je jasno osjetio svoj poziv i stoga se cielim svojim bićem sprema, da bude apostol, kojemu je jedini ideal širenje kraljevstva Božjega u dušama. I u Beču i Parisu on sve radi, sve poduzimlje, da se usavrši u dobrog Kristovog borca.

Važno je ovo razdoblje Ivanovog života, jer je to priprava za njegov javni nastup. Tu može mnogo naučiti svaki katolički đak kako se treba spremiti za javni rad. Ta on je čedo našeg pokvarenog vieka; on nam je po tomu najmoderniji uzor kako moramo obogatiti svoj um, oplemeniti svoje srdce, živjeti s Bogom, i tako spremiti se za život.

Polje svoga rada Merz nalazi u orlovskoj organizaciji: Tu mu je teren pripravan; zemlja, koja se može obrađivati. U orlovsku organizaciju unosi on rimski duh čiste Katoličke Akcije, duh auktoriteta crkvenom poglavarstvu. On zazire od laicizma, koji se je bio, uvukao u redove hrvatskog katoličkog pokreta. Ne traži sebe ni svoju ličnost, on traži istinu, koju Crkva čuva i propovieda. Crkva mora biti voditeljica cielog apostolskog rada. To vodstvo Crkva ne može pustiti bilo kojem skupu, ne znam kako vriednom i zaslužnom.

U tom radu vidimo veliku misiju Merčevu, jer tko zna kako bi se kod nas stvari bile svršile, s kojim putem bi se putem bilo pošlo i dokle zašlo, da nije bilo apostola Merza, koji je u pravi čas nastupio i krenuo pravim putem, putem, kojega je zacrtao veliki biskup Mahnić.

Merz se nije odrekao socialnog katoličkog apostolata pače ga je posebno izticao i naglašavao.

On nije gledao jakost katolicizma u strankama, u broju pristaša te ili one stranke, već u ostvarenju što većeg broja kršćanskih duša. To može stvoriti samo onaj koji je prožet katoličkom idejom, koji nije samo njezin pistaša, već živi član, koji dosljedno sam provađa u život katolička načela. Njemu je prva i glavna svrha orlovske i svake katoličke organizacije boj proti griehu, tomu jedinom zlu.

Stoga je Merz i sam odgoj u katoličkim redovima postavio na čvršće temelje naglašujući više potrebu duhovnog života, koji treba da se pokazuje u što užem sjedinjenju s Kristom, u molitvi, u žrtvi i apostolatu, što je sam praktički provađao.

Možemo uztvrditi, da je danas u Katoličkoj Akciji kod nas pobiedila misao Dra Merza, da je ona postala baštinom svih organiziranih katolika, a nadamo se, da će i Dr Ivan Merz postati baštinom svih organiziranih katolika i cielog hrvatskog naroda.

Njegovo značenje će biti veliko, jer se mi nadamo, da će se izpuniti i njegove rieči, koje je još kao osamnaestgodišnji mladić zapisao: »U crven-bieli-plavi ako upletemo gorući Križ, koji će sve zlo uništiti, onda će Hrvatska svoju ulogu u poviesti izvršiti.«

Mi vjerujemo, da ćemo svetog čovjeka Dra Ivana Merza, koji se izticao čistim životom, apostolskim žarom, crkvenim duhom, žrtvom i altruizmom, koji je svoje najveće veselje nalazio u sjedinjenju s Kristom, jednog dana vidjet na našim oltarima, da bude svim budućim pokoljenjima uzor i putokaz u radu za Boga i Hrvatsku.

-or-



Ar., «Uzor», Nedjelja, Zagreb, 9. svibnja 1943., br. 10, str. 13

 

Uzor

 

Pred 15 godina je otišao s ovog svieta… i nema ga među nama. No ipak, uviek ćemo ga moći staviti pred naš naraštaj, osobito pred mladost sadašnjeg vieka, kao divan uzor.

Uzor je onima, koji lutaju tražeći sreću i istinu; jer on je to u svoj punini našao.

Uzor onima, koji podnose strahote rata na bojnim poljanama.

Uzor u vjeri, ufanju i ljubavi i svetom životu.

Uzor mladosti, koja je u godinama kad treba izdržati težke borbe protiv demona nečistoće. Merz je pobiedio tog demona i divan je uzor svete čistoće.

Uzor onima, koje muče sumnje o životu i onima, koje zli drugovi i druge okolnosti vuku u bezbožtvo. Čitati Merčev životopis znači utvrditi se u vjeri, jer njegova vjera počiva na jakim razumskim temeljima.

Uzor je u blagosti i strpljivosti, uztrajnosti i odanosti Bogu.

Uzor onima, koji se bore za visoke ideje, a osobito katoličkoj mladosti, koja hoće u Kristu preporoditi svoj narod.

Treba širiti poznavanje Merza u hrvatskom narodu. Neka ga upozna! Jer bila bi velika sramota i šteta, da tog uzora ne upozna. Treba moliti, da bi Gospodin dopustio, da jednom našeg Ivana vidimo na oltaru – kao blaženika.

To nikako ne znači, da se želi stvoriti neki posebni Merčev kult, koji bi bio iznad svih ili da se namjerava Merza proglasiti vrhovnim Uzorom. To ne! Jedan je samo Najveći Uzor! To je Krist!

Ali Merz nam je uzor baš u tome, kako ćemo danas, u ovom vieku živjeti kao radni katolici; kako ćemo sliediti Vrhovni Uzor. A u tom je velika važnost.

Mi, mlađi naraštaj, koji se rodisino iza prošlog svjetskog rata, nismo Merza nikad vidjeli, nikad se susreli s njim. Ali on je ipak i u životu mnogih od nas odigrao presudnu ulogu. Kad smo naime došli na razkrstnicu života, njegov životopis nam je došao baš u pravi čas; i skrenuo naš život pravim putem. I duboko sam uvjeren i znam, da je Merčev životopis, Merčev život mnoge poveo s krivog puta na pravi i mnoge održao na pravom putu.

Mi štujemo Merza; mi sliedimo našeg Ivana; mi širimo njegove ideje, jer on jest i bit će nam trajno uzor, kojeg treba sliediti.

-ar



Ivan MERZ, «Iz Merčeva ratnog dnevnika», Nedjelja, Zagreb, 9. svibnja 15/1943., br. 10, str. 9

 

Iz Merčeva ratnog dnevnika

 

Graz, 20. III. 1916.

Mnogo bih mogao pisati; no znam, sve bi bilo raztrgano, kao što su mi misli nesređene. Uz to sam od vježbe umoran. Dakle: jučer slušah Troubadoura… Bio sam i u »Maria Trost«. Meni je drago, što barem nešto sada podnosim. U razmjeru to nije ništa; velik tjelesni umor, iza kojega izgladniš i kano top spavaš. Rado trpim; i ako kod ove rieči strepim, bojim se, da je prejaka. Trpi više moja majka, moj otac, i oni milijuni sirotinje, što bi najteže muke podnieli za koricu hljeba. A ja toga svega imam.

Graz, 27. III. 1916.

Eto, kod prosuđivanja ljudi gledam na osebine karaktera, kao svi oko mene, ne razmišljajući o svrsi čovjeka, o pitanju obće, što je čovjek, kako je vezana njegova duša uz tielo… drugim riečima, ne umijem da zaronim u dubinu. Suviše sam egoista; Vezan uz svoje tielo. Ljude prosuđujem, kako sa mnom postupaju i nisu mi osobito dragi, ako me muče. Trebam se izdignuti nad vlastite boli i razmišljati čemu ove vode i da li taj, koji zadaje boli etički radi (Zugsführer). Silno sam slab čovjek. Kao da su me povezale »sitne niti«. Malo sam stupio u život i već sam se iznevjerio svojim načelima. Ta na jelo dosta mislim i možda se i često prejedem. Onda nisam najtočniji u svemu; površan sam. No što je najveća muka, ne nađoh ni jednom priliku, da prisustvujem sv. Misi. Nonsens. Trebao sam žrtvovati i prilike bi se našle. Upravo sada trebam duševne snage; trebam da crpim iz nepresahnjivog vrela ljubavi, iz one svesilne moće Euharistije, koja napunja dušu razsvjetom, koja je svjetlija od dana, koja se pretvara u duševno zadovoljstvo, koje miruje u osjećanju nečeg nepoznatog, neizmjernog. Silno, svesilno bih opet htio tome Vrelu. Deus adiuva me!

Sl. Bistrica, . IV. 1916.

Pravo se također ni ovdje ne mogu da saberem. Oko mene se brblja i uče vojničke stvari. Duševno je moje razpoloženje gore nego u Grazu. Kadkada me spopada bies – pravedni bies – na ljudsku glupost i razrušio bih sve. Ulovio bih zemlju za jedan kraj i hitio je u daljinu nek jezdi i neka se razprsne. Doduše, Kadkada osjećam nekakovu zadovoljštinu, upravo sreću, što nepravedno trpim; Ta sličniji sam Kristu. Doduše, koja razlika. Jedino u ovoj duševnoj boli mogu približno da predstavim Krista razpetoga; radi ničega, bez ikakovih interesa dati svoj život, dati se razpeti nepravedno za čovječanstvo. Bože Kriste!

Sl. Bistrica, 16. IV. 1916.

Iza duga vremena bio u crkvi. Sjajno – tako sam danas – pun svjetla nekog; pun oduševljene ljubavi. Onaj mistični život, kano da se trenom obratiš. Mater dolorosa, mater amabilis – kako si dobra. Liepo sam popodne proveo s R. i poručnikom K. Sjedili smo u jednoj gostionici u Gornjoj Bistrici. U jednoj sobici jedili su dobrovoljci i pjevali. Mi smo čitali Baudelaire-a. R-u su se neke usporedbe osobito svidjele. Bio je sav uzhićen. No on nam je najviše tumačio Pjesni ljuvene; postanak i značenje. Pričao je svoju ljubav glasbi. Poznaje Lohengrina. Zbog Aide je jednom iz Graza odputovao u Beč, a Toscu zna skoro napamet. Kaže, da pjesnik mora biti jednostavni kabinetski radnik, koji mora učiti, misliti i kano kipar klesati na svojoj pjesmi. Tumačenje pjesama će drugom prilikom već podati.



Ante DUBIĆ, «Dr. Ivan Merz (sa sl.)», Nedjelja, Zagreb, 9. svibnja 15/1943., br. 10, str. 9

 

Dr. Ivan Merz

 

U poviesti pokreta Katoličke akcije kod nas Hrvata, ne može se preći preko imena dr. Ivana Merza, koji je svojim neumornim radom i apostolskom djelatnošću zacrtao naročito svietle tragove na obzorju svete i Božje Hrvatske. Meteorskim sjajem u težkim danima narodnog, a pogotovo vjerskog života, kad je Hrvatska bila preplavljena razvratničkim i liberalnim idejama, kad je iz javnog života jednom za uviek morala nestati katolička rieč, katolički nazori, kad se Kristovo Evanđelje smatralo beztemeljno i nemoćno za uzpostavu novog družtvovnog preporoda i poredka, zablistao je na obzorju usred tame, novi borac i pionir katoličke misli dr. Ivan Merz. Postao je katolički vođa i prvi borac među borcima. Hrvatski katolički pokret snažnim zamasima punim dinamike i snage pročišćuje hrvatski javni život, borbom provodi u život Kristova načela, Krista alfu i omegu svega. Hrvatska ta divna zemlja bezprimjernog junačtva, zemlja vječne borbe i odpora proti svemu što je razorno i tuđe narodnom tielu, navješćuje jedan novi boj, boj Antikristu i sotoni.

Ime dr. Ivana Merza značilo je u ovih zadnjih dvadesetak godina, a i znači još uviek za mladi naraštaj hrvatskih katolika jedan program. Program novoga rada, novog mišljenja, novog života u najužoj vezi s Kristom i njegovim namjestnikom na zemlji – rimskim Papom.

Pređemo li prvim stranicama dobro poznate Kniewaldove knjige »Dr. Ivan Merz« u kojoj se odkriva pred našim očima sva ljepota i svetinja Ivanovog života, upoznaćemo se najranijim njegovim danima.

Ugledao je Božje svietlo u Banjoj Luci 16. prosinca 1896. Pučku školu polazio je u rodnom mjestu i Priedoru. Srednjoškolske nauke završio je također u svom rodnom mjestu. Po želji roditelja odlazi nakon završene srednje škole u častničku školu. Premda je Merz uzgojen u liberalnoj sredini i pretežno pod liberalnim utjecajima, ipak se on razvija u veoma kratko vrieme do takve visine istinskog katoličkog života i rada, koja bi bila zamjerna i u daleko boljim prilikama. U častničkoj školi uviđa nesklonost tom životu i već nakon tri mjeseca napušta častničku školu i želi postati profesor. Za vrieme svojih studija Merz odlazi li vojsku. Postaje častnik i naskoro odlazi na ratište, gdje u okršajima i borbama gledajući svaki čas smrti u oči i gledajući žrtve rata uviđa; da čovjek nije ništa ako nije uredio svoje odnose prema Bogu. Do konca rata ostao je u vojsci, a poslije njegovog završetka nastavlja svoje nauke u Beču i Parisu. Kao sveučilištarac razvija svoju veliku djelatnost. Izdiže se nad svoju okolinu i nad one, koji su na njeg utjecali, te je bio njegovoj dotadašnjoj okolini tuđ. Zapažen je naročito njegov rad u Beču u Katoličkom akademskom družtvu »Hrvatska«. No sudeći po dnevniku to ga družtvo nije zadovoljilo. Ivan nije sporazuman s površnošću i lakim životom nekih članova. Njegov katolicizam zahvaća sve dublje u praktični osobni život, koji Ivan nastoji u sebi i u svojim drugovima podići do punine. Poslie završenih studija promaknut je na čast doktora mudroslovlja. Službovao je na Nadbiskupskoj gimnaziji kao nastavnik francuzkog jezika. Iz Beča i Parisa, gdje je završio svoje studije, vratio se u Hrvatsku kao jaka izgrađena osoba. U tuđini upoznat suvremenim radom katoličkih organizacija, upoznat životom francuzkih katolika i francuzkog svećenstva, u domovini razvija svu svoju djelatnost. Upoznao je da omladina teži za borbenim i manifestativnim sastavom organizacije, koja će – obuhvatiti čitavog čovjeka, osniva omladinsku organizaciju »Hrvatski Orlovski Savez«. Zaslugom njegovog tihog i neumornog rada hrvatsko Orlovstvo postaje avantgarda Katoličke akcije. U cielom svome radu pridržava se uputa sv. Stolice, te mu s punim pravom pripada naslov kao krčkomu biskupu A. Mahniću »Jeka Rima«.

Merz je tip savršenog i suvremenog katoličkog intelektualca – Vitez Pape. Po njemu su Orlovi a kasnije i Križari nazvani »Papina avantgarda«.

U hrvatskom katoličkom pokretu naglašuje neumorno »Katolicizam je naš cilj a ne sredstvo«. Katolički je pokret Merčevom zaslugom skrenuo osobitu pažnju duhovnoj obnovi i izgradnji pojedinca, a preko pojedinca i družtvu. Ostvario je socialni apostolat prema uputama papa. Omladini je stvorio organizaciju mladosti, odlučnu i borbenu, da mladež pokaže svietu svoj zanos i mar, da pokaže što hoće i može. Da poveže što više omladinu uz crkvu tumačio je govore sv. Otaca i njihove enciklike, držao je predavanja o Papi a Lurdu, dva pola oko kojih mu se uviek okretala duša, pamet i srdce. Vođen ovakvim idealima katoličkog borca u redovima Orlovstva, a kasnije i Križarstva otvaruje duh liturgijskog života, duh unutarnje obnove.

Dr. Ivan Merz bio je pravi čovjek Euharistije. Središte njegove duše bila je sv. Euharistija, tajanstveno sakriti Bog u obliku male hostije. Cieli Ivanov život bio je posvećen Bogu i spasenju duša. Njegove zasluge za proširenje Katoličke Akcije i pravog katoličkog duha među Hrvatima od neprocjenjive su vriednosti: bezsmrtne i trajne. Po riečima jednog njegovog znanca »Ivanova je duša učila kod Svetohraništa mudrost života, pa makar se nalazio u najvećoj buri svieta«. Merz kaže: »Euharistija napunja dušu razsvjetom svietlijom od dana.« Zato pred Svetohraništem često preko dana, kleči u dubokoj pobožnosti, kad prolazi pokraj crkve kad ide ulicom, misli i moli svoga tajanstvenoga, euharistijskoga Boga. »Ko hoće da shvati smisao života – kaže – taj mora trpjeti duševno i tjelesno«. Merz je trpio. Nosio je strpljivo životni križ. Na koliko je zapreka i neprijatelja naišao u svome radu, a da nije klonuo ni stao. Neumorno je radio apostolskim žarom. Merz je zaista bio pravi apostol Katoličke akcije. Prema svakome obazriv i otmjen, od načela katoličkih ideala neodstupljiv nikada. U svome junačtvu i uztrajnosti nije klonuo ni pod teškim križem smrtnih bolova. Zaista je do kraja izpunio rieči: »Smisao života je mysterium crucis« (misterij križa).« Euharistijski život dao mu je okrepu u težkom njegovom životu. Merz je zaista ostvareni ideal križarske lozinke: Euharistija, Žrtva, Apostolat.

Shrvan težkom bolešću (čiji se početci javljaju još u mlađim danima) umro je svetom smrću 10. svibnja 1928. Stopama toga velikog čovjeka i svetca ide danas Križarstvo u Hrvatskoj.



L. Z., «Naš Ivan», Nedjelja, Zagreb, 9. svibnja 15/1943., br. 10, str. 1

 

 

Naš Ivan

 

Značenje je dr. Ivana Merza za sve hrvatske katolike veliko ali je za nas – Križare – od najveće važnosti da je iz naših redova, iz naše organizacije izašao čovjek tako velikih sposobnosti i darova, kao što je bio naš Ivan.

Značajan je Merz po mnogočemu, po svom radu na širenju Katoličke akcije, po svojoj velikoj naobrazbi i kulturi duha, po umjetničkoj nadarenosti i profinjenom ukusu, po svojoj velikoj ustrajnosti u radu i savjestnom izpunjavanju svojih staležkih dužnosti.

Sve su ove osobine dr. Merza važne za njegovo upoznavanje, važne za njega kao osobu i odlučne u procjenjivanju njegove uloge u životu hrvatskih katolika.

Ali najznačajnije, najvažnije i nam najbliže jest njegov uzvišen lik, njegova svetačka pojava – NJEGOV PRIMJER! Merz je svojim životom, svojim pogledima na sviet, na prilike u svietu i potrebe djelatne Katoličke akcije postao znakom novog pokoljenja hrvatske katoličke mladeži. Sva su teoretiziranja ljudima daleka i strana, ako ih netko ne primjenjuje u svom životu. A Merz je baš to radio – Merz je svojim ŽIVOTOM pokazao da je KATOLIK u punom značenju te rieči. Merz je svoj katolicizam praktično primjenjivao ne samo na svoj privatni život, nego je svojim radom i svojim nastupom primjenjivao katolicizam na sva područja ljudskog života. Merz je DJELOM pokazao da možemo i u XX. vieku biti katolici, a da za to nismo ni najmanje »staromodni« – ni najmanje »zatucani« ili da se naša načela ne mogu ostvariti. Merzov je PRIMJER najbolja apologija njegovih rieči, najsjajniji dokumenat katoličke renesanse (preporoda) naših dana. Merz je, po svom primjeru za nas od odlučne važnosti.

I kao što je Merz svojim primjerom bio apostol načela koja je propoviedao tako moraju i križari biti apostoli naše misli svojim primjerom, svojim životom. Bez toga nećemo uspjeti! Merz je svojim primjerom, neodoljivo djelovao, osvajao ljude i odgajao nova pokoljenja. Mi moramo također poći, njegovim putem! Biti apostolima primjerom, biti živi svjedoci naših načela, to neka bude naša zadaća, jer nam je to i Merz namjenio: »Katolicizam se u nas neće širiti, ako ne bude radnika, molitelja i patnika«. Znači, moramo biti radnici, ali bez molitve, bez patnja koje ćemo namjeniti za uspjeh naše organizacije, katolicizam se neće širiti. A čitav naš rad, svo naše nastojanje ima poslužiti samo tome, da se katolicizam širi, da što više ljudi upozna Krista i po njemu živi!

Mi moramo – ako želimo biti i ostati Merzovi – poći ovim putem, koji nam je pokazao. To je put Crkve, put rimskoga Pape, put uzke povezanosti s hijerarhijom.

Križarstvo će nastaviti svojim radom, poći će samo onim putem, kojeg mu je pokazao prvoborac i uzor Ivan Merz, ali kod toga ne zaboravljamo, da je isti naš Merz kazao da nećemo uspjeti, ako ne bude svećenika, ako ne bude djelitelja Milosti, koji će nam u radu biti najveća i najsigurnija pomoć. »Da se kršćanstvo digne, mora biti u prvom redu kler svet (Dr. Merz).

Bez pomoći svećenstva, bez suradnje klera s organiziranim radom svjetovnjaka nema katoličkog preporodnog djelovanja. Stoga je velika dužnost našeg svećenstva, da surađuje s križarskom mladeži i pomaže je u radu, jer je već i Pijo XI. kazao da je Katolička akcija dio dušobriničtva.

Ako nas svećenstvo ne pomogne, ako ono ne bude imalo smisla za naša nastojanja, ako ne bude uzke povezanosti imeđu našega članstva i svećenstva, rad će zapinjati, a uzpjesi izostajati.

Apostolat primjera, rad na obnovi družtva i suradnja s Crkvom, to je ono što nam je Merz ostavio. Ovo je čitav program, ovo mora izpuniti život svakom od nas, ovo nas mora neprestano poticati da što više napravimo za Božju stvar, za našu križarsku organizaciju. Radimo, molimo i žrtvujmo se – kao što je to Merz radio – da kršćanski preporod preko nas zahvati našu dragu Hrvatsku i da što više hrvatske mladeži stupi u redove Kristove vojske i bori se za ona načela, za koja je dr. Merz svoj život žrtvovao.

Merz je živio, radio i žrtvovao se za Božju i narodnu stvar. Njegovim putem idemo i mi, od toga puta nećemo i ne možemo skrenuti nikome za ljubav, jer smo duboko uvjereni, da ovim radom najviše radimo za vremenito i vječno dobro Hrvatskog Naroda.

L. Z.



J. A., «Brate Ivane!», Nedjelja, Zagreb, 9. svibnja 1943., br. 10, str. 2

 

Brate Ivane!

 

Petnaest godina prošlo je od onoga dana, kad se Providnosti svidjelo da Tebe, našeg brata i prvoborca podigne u biele rajske visove, da križarskoj organizaciji daruje uzora, kojeg više ni sama smrt ne će moći ugrabiti. Jednog liepog popodneva Gospinog svibnja prikazao si svoj život za one koji će poći Tvojim tragom i preselio se u dvorove vječnoga proljeća.

Ivane naš!

Prošlo je od tada mnogo dana. Doživjeli smo mnogo događaja. Podnieli mnogo patnja i oćutjeli obilje radosti, koju nam je slao Gospodin da nas njome kriepi i jača na težknme putu života. Petnaest godina dieli nas od tvojega zadnjega daha na ovoj suznoj dolini. Veliko je to razdoblje. Pogotovo veliko u životu nas mladih koji smo o Tebi samo čuli, koji smo o Tebi čitali i osjećali Te, ali nikada nismo vidjeli svojim tjelesnim očima.

To nam ništa ne smeta.

 Ivane, Tvoja mladež Te ipak poznaje, Tvoja mladež svakoga dana razgovara s Tobom, moli s Tobom, bori se s Tobom. Zajedno s Tobom borimo se za jedan isti Tvoj i naš ideal. U podnožju Tvojega bieloga križa što je uklesan na granitnome spomeniku jednog od zagrebačkih rubova, gdje Tvoji zemni ostatci čekaju uzkrsnuće tiela, skuplja se hrvatska katolička mladež. Skuplja se da čuje Tvoje rieči, koje osjeća dušu, skuplja se da pokažemo kako naša srdca kucaju jednim istim ritmom, kojim je kucalo i Tvoje srdce, kad si bio tielom među ljudima.

Ciela križarska mladež upravlja Tebi svoje oči, Ona s bogatih hrvatskih ravnica, ona s nebotičnih hrvatskih planina kao i djeca divnih žalova što ih već stoljećima zapljuskuju nemirni valovi. Ivane naš, svi mi gledamo u Te, svi mi zovemo Tebe, svi mi idemo za Tobom.

Doživjeli smo smrt mnogih naših boraca, doživjeli smo zemaljske raztanke s dragima, rodbinom i obitelju. Tebe nismo ni poznavali. Pa ipak, Ti si nam bliži od svih njih. Ti si više naš od svih onih koji nas okružuju. Tvoj ideal je naš ideal. Naša borba je Tvoja borba.

Mi dobro osjećamo kako kadkada klonemo a onda nas neka nutarnja sila ponovno vraća na posao, neka nutarnja snagu vraća se u naše duše, u naše mišice. Kadkada smo nehajni, obuzme nas mlakost, a onda se opet vraća revnost, žar, koji sve nadmašuje, koji nam je draži i veći od vlastitog života. Ivane, mi znademo, da si tada Ti s nama. Pred nas dolazi Tvoj duhovni lik, vidimo Tebe najidealnijeg uzora Žrtve, Euharistije i Apostolata. I mi se dižemo. Dobivamo novu snagu. Ništa nije tako jako, da nas zaustavi, ništa tako moćno da nas slomi i uništi.

Ivane naš!

Tvoje Križarstvo djeluje. Mi radimo. Osjećamo, da nas Tvoj zagovor snaži. Zahvaljujući mu postigli smo liepe uzpjehe. Očekujući blagoslov odozgo nadamo se novim pobjedama. Imade ljudi, koji nam se smiju. Imade ih, koji nas ne razumiju. To su oni, koji ni Tebe nisu razumjeli. Kadkada sa strane smrtnika moramo nositi poruge, klevete. Na nas se znadu nabacivati i blatom. Ali to nam ništa ne smeta. Mi smo spremi na sve. Znademo, da je naš put, put istine, put kojim si Ti išao, sliedeći stope Razpetoga. Svuda gdje smo došli tu ćemo i ostati. Čekaju nas još i nova mjesta, nove duše, koje moramo osvojiti. Ivane, mi Ti obećajemo, da ne ćemo mirovati, dok ciela Hrvatska ne bude domovina, onih načela, za koje si se borio, načela, kojima si posvetio cieli svoj Bogom blagoslovljeni život. Mi ćemo u crven-bieli-plavi unieti gorući križ, koji će sve zlo uništiti. Mi ćemo se boriti za pobjedu Kristovih načela, kojima si bio prvoborac, za načela pravde, istine i ljubavi.

Mi ne pitamo hoće li nas i koliko će nas to stajati žrtava. Znademo, da se žrtvama najbolje kupuju duše. Nastavit ćemo na započetom putu. Tvoj zagovor će nas kriepiti, da ne klonomo.

Ivane naš!

Pomozi nam, da Te nasljedujemo puni nutarnjeg oduševljenja, da Ti se što je moguće više nastojimo približiti. Daj, da Ti budemo slični u revnosti, gorljivosti, požrtvovnosti, čistoći, žrtvama i svetosti.

Moli za nas, da nam Gospodin dade što više ljudi-boraca Tvoga značaja i Hrvatskoj što više intelektualaca Tvojih načela, Tvoga programa.

Na petnaestgodišnjicu Tvoje smrti mi Ti se zavjetujemo na vjernost onim idealima, koji su nas vodili, zagrijavali i jačali od dana kad si nas tielom napustio, do danas. Zavjetujemo Ti se i molimo Te pomozi, da što prije ostvarimo naše zajedničko geslo Hrvatska Kristu.

Ivane naš, pomozi nam da visoko dignemo križarski stieg s bielim križem!

Danas, slaveći Tvoj jubilej, molimo se Tebi i za Te, da Te Gospodin što prije uzdigne na čast naših otaca.

Brate Ivane, sveti prvoborče,

Bog živi!

A. J.



Romanus, «Križar nam piše iz Vječnog Grada», Nedjelja, Zagreb, 9. svibnja 15/1943., br. 10, str. 14

 

Križar nam piše iz Vječnog Grada

 

Rim, početkom travnja 1943.

Dragi prijatelju!

Proljeće je i ove godine veoma rano posjetilo Vječni Grad. Došlo je preko lacijskih i sabinskih brežuljaka, gotovo neprimjetno, tiho, iza blage zime. Sa sobom je donielo sve one dražestne darove, koji jednako razveseljavaju nestašnu dječju prpošnost, kao i starački umor: rascvjetale voćke, cvieće na livadama, leptire u zraku, veselje očima, odmor tielu, poticaj duši.

Dok je talijanski seljak već počeo obrađivati svoja polja, u Rimu, kao i u drugim gradovima može se vidjeti kako volovi preoravaju perivoje i nasade, koji su od početka rata postali t. zv. »Ratni vrtovi«. Svaki park ili perivoj je pretvoren u takav vrt. U njima piše »Orto di guerra – Rispetatelo« (»Ratni vrt – Čuvajte ga«). Nije nikakvo čudo u središtu grada naići na onakove vrtove, pune kupusa, zelja, salate itd. Što ćemo. Rat je! Treba pametno gospodariti…

Rimski su trgovi puni svakovrsnog zelenja. Imade ovdje mnogo povrća, koje se ne uzgaja u našim krajevima, a zanimljivo je napomenuti da rimske domaćice znadu od nekih običnih »trava« napraviti vrlo ukusno jelo. Liepih žutih limuna imade, koliko Ti srdce zaželi. Od voća se nalaze naranče, orasi, lješnjaci i suhe smokve. Posebni specialitet za rimske želudce su naše, hrvatske suhe šljive iz Bosne, koje ovdje imadu veliku prođu kao »Prugne di Croazia«.

Inače su dućani, kao i kod nas, puni raznih nadomjestaka i konzerva. Počam od sardina i ribljih pašteta, mogu se naći konzervirane paprike, grašak, luk, »melanzane«, gljive i puževi.

Kako li su posebno liepe na daleko poznate rimske fontane u rano proljeće. Čim putnik siđe s vlaka i napusti kolodvor, zastane na okrugloj »Piazza dell'Esedra« i začuđen gleda Fontanu Najade, koju su sagradili Pape. Spusti li se putnik do »Piazza Barberini« naići će na jedno od najljepših Berninijevih djela »Fontanu del Tritone.« Pa onda, malo dalje grandioznu »Fontanu di Trevi«. Središnja figura na fontani je Neptun bog Oceana, a sa strana su kipovi Obilja i Zdravlja. Ovo je najveća fontana Rima. Govore da je po veličini i po obilju vode koju baca, ova fontana najveća i na svietu. I »Fontanu di Trevi« su sagradili Pape. Kad je dr. Ivan Merz bio u Rimu, dulje je vremena proboravio pred ovom fontanom, kao što je to opisao dr. Kniewald u »Životopisu dra I. Merza«.

Kada bi me tko zapitao, ne znam što bi odgovorio, koja mi je fontana draža ili ona na Piazza di Spagna, ili na Campidogliu, ili na Piazza Colonna ili ona mala »Tartarughe«, ili ona u Villi Medici, pa na Kvirinalu ili na Trgu Sv. Petra, a da ne spominjem tolike druge veće i manje, koje se nalaze na trgovima, u parkovima ili palačama. Sve su one toliko liepe, umjetnički izgrađene, ukusne i bogate vodom, koja iz njih živahno pršti i preljeva se na proljetnom suncu…

Od mnogobrojnih rimskih crkava posebno se iztiču po svojoj ljepoti i veličini četiri bazilike i to: Bazilika Sv. Petra, sv. Pavla, sv. Ivana Lateranskog i Santa Maria Maggiore. U kratkim crtama ću Ti opisati ove bazilike.

Bazilika sv. Petra nam predočuje veličinu katoličke Crkve, veličinu primata sv. Petra i auktoritet rimskih Papa. Na kupoli ove bazilike piše: »Ti si Petar i na toj stieni sagradit ću Crkvu svoju i vrata je paklena ne će nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog.« Koliko li simbolike imade u ovim riečima na ovome mjestu!

Temeljni kamen bazilike sv. Petra je postavljen g. 1506., za vrieme Pape Julija II., a stotinu i dvadeset godina nakon toga Papa Urban VIII. je posvetio ovu Baziliku. Na njoj su radili najglasovitiji svjetski graditelji: Bramante, Rafael, Michelangelo i mnogi drugi. Uz gradnju ove Bazilike povezano je i ime hrvatskog matematika i astronoma dubrovčanina Rudjera Boškovića. Naime godine 1742. naredio je Papa Benedikt XIV. Rudjeru Boškoviću, Tomi le Sieuru i Franji Jacquieru, da prouče crkvu i da predlože na koji bi se način ova građevina najbolje osigurala. Ruđer Bošković je izradio najboiji priedlog.

Unutrašnjost Bazilike je ukrašena brojnim kipovima i mozaicima. Bazilika sv. Pavla se nalazi izvan Rima na Ostijskoj cesti. Sagrađena je 1823. godine. Ispod velikog oltara sahranjene su relikvije sv. Pavla i njegovog učenika sv. Timoteja. Strop je Bazilike pozlaćen, a između prozora je naslikano trideset i šest prizora iz života sv. Pavla. Osamdeset granitnih stupova dieli crkveni prostor na pet lađa. U unutrašnjosti ciele crkve nalaze se mozaici, na kojima su prikazani svi Pape, počam od sv. Petra do slavnog vladajućeg Pia XII. Ova je Bazilika po svom arhitektonskom ugođaju najljepša.

Bazilika sv. Ivana Lateranskog zove se majkom i glavom sviju crkava, jer su prije sv. Otci Pape čim su bili okrunjeni u Bazilici sv. Petra, dolazili u Baziliku sv. Ivana Lateranskog, da ju preuzmu u posjed. U ovoj se Bazilici nalaze veliki barokni kipovi svih apostola. Blizu sakristije nalazi se grob Pape Lava XIII. Jedan priprosti radnik drži u ruci encikliku »Rerum Novarum«, u kojoj je Papa Lav XIII. riešio socijalno pitanje. Tako izgleda grob ovog Pape – velikog prijatelja radnika.

Bazilika Santa Maria Maggiore se nalazi na vrhuncu brežuljka Eskvilina. To je najveća i najljepša od svih Marijinih crkava, kojih u Rimu imade preko osamdeset. U ovoj je crkvi Papa Hadrijan II. u nazočnosti sv. Ćirila i Metoda odpjevao sv. Misu nad staroslavenskim knjigama i time blagoslovio slavenske svete knjige i slavensko bogoslužje.

U crkvi sv. Petra u okovima gdje se nalazi po svem svietu poznati Michelangelov Mojsije (sada zbog rata zastrt vrećama pieska), nalazi se i grob velikog hrvatskog sitnoslikara Julija Klovića.

Simpatični mladi svećenik mi je spremno kazao da se grob nalazi na desnoj strani glavnog oltara. I zbilja, na crnoj mramornoj ploči vidim liepo poprsje Julija Klovića, od bieiog mramora. Na nadpisu piše da ovdje počiva gospodin Julije Klović iz Hrvatske, koji se je mogao takmiti sa svakim drugim slikarom, te da mu je slava besmrtna i da je u radu dočekao najvišu starost.

Julije Klović je rođen u Grižanama u Hrvatskom Primorju. Sudjelovao je u bitci na Mohačkom Polju, nakon čega je iste godine došao sa senjskim biskupom Jožefićem u Rim, kao mladić od dvadeset i osam godina. Boravio je od tada većim dielom u Rimu kao ljubimac Papa, a bio je i namještenik kardinala Grimanija, a kasnije kardinala Farnesa. Prekrasno je ukrasivao slikama misale, psaltire, brevijare i druge crkvene knjige. Julije Klović je najbolji sitnoslikar svih vremena. Talijanski umjetnički kritičari i povjestničari su ga zvali »obnoviteljem umjetnosti«, »čudesnim don Julije Klovićem«, »Rafaelom miniatura« i »malenim i novim: Michelangelom«.

Potrebno je naročito spomenuti da ovaj, slavni umjetnik nije ni u dalekom svietu zaboravio na svoju narodnost. On se je na svojim djelima podpisivao: Croato, Croatus ili Croata.

Mislim da je Domovina pomalo zaboravila na njega. Koliko se sjećam u Zagrebu, na Zrinjevcu mu je podignuto poprsje, ali se inače malo o njemu znade.

Bit ću sretan, ako s ovo nekoliko rieči sjećanja na ovoga, možda najvećeg hrvatskog umjetnika uobće, potaknem kojeg našeg povjestničara, da približi široj javnosti lik skromnog Božjeg svećenika i velikog Hrvata Julija Klovića.

Znam da će te zanimati i zato Ti javljam da se nalazim u stalnoj vezi sa Središnjicom Talijanske Katoličke Akcije.

Posjetio sam: generalnog duhovnika Msgra Sargolinia i predsjednika prof. Luigi Geddu. Obojicu sam pozdravio u ime našeg generalnog duhovnika Msgra dra Milana Beluhana, te predsjednika V. K. B-a br. dra Lava Znidarčića.

Primili su me vrlo ljubezno, a ujedno i s veseljem što im se je pružila prilika, da po prvi puta razgovaraju s članom Katoličke Akcije iz Nezavisne Države Hrvatske.

Zanimali su se za rad i djelovanje križarske organizacije, a ja sam ih o svemu potanko izvjestio. Oni su meni ukratko prikazati svoj rad i pokazali mi prostorije Središnjice.

Kazali su mi da će im biti drago, ako se naše dvie organizacije što jače povežu vezama prijatetjstua, a obećali su i svaku suradnju u tom smislu.

Na nama je sada da se to prijateljstvo učvrsti.

Nedavno sam gledao slikopis »Pastor Angelicus«. Ovaj je slikopis snimila Katolička Slikopisna Središnjica prigodom 25. godišnjice biskupovanja Sv. Otca Pape Pia XII. U njem je na vanredno uspjeli način prikazan život i rad Pape Mira, slavno vladajućeg Pia XII. kao i Vatikanski Grad.

U jednom prizoru ovog slikopisa vidi se i Izvanredni opunomoćenik Nezavisne Države Hrvatske u Rimu. Presvietli gospodin Erwin knez Lobkowicz u odori Papinog komornika. Razgovarao sam sa predstavnicima Katoličke Slikopisne Središnjice koji su mi kazali da je »Pastor Angelicus« prvi veći slikopis njihove proizvodnje. Slikopis je po njihovu priznanju uspio iznad svakog očekivanja.

Do danas slikopis još nije prešao granice Italije, ali već su završeni pregovori sa zemljama Južne Amerike, kao i nekim evropskim zemljama, tako da će ovaj slikopis doskora prodrieti u sviet.

Kada, ako Bog da, slikopis »Pastor Angelicus« stigne i u Hrvatsku, uvjeren sam da će hrvatsku katoličku javnost podpuno zadovoljiti i oduševiti.

Prošlih je dana boravio u Rimu član Papinske Akademije, Hrvat profesor Leonardo Ružička, koje je došao na otvorenje nove radne godine Papinske Akademije. Svojim velikim naučnim radom, prof. Leonardo Ružička, predstavlja u inozemstvu dostojno hrvatsko ime.

Uspio sam prisustvovati izvedbi »Traviate« u »Teatro Reale del'Opera«. Pišem Ti »uspio sam«, jer je u istinu sretan onaj, koji uspije dobiti kartu za operu u kojoj nastupa Begniamino Gigli. Kada Gigli nastupa, treba ulaznicu nabaviti najmanje tjedan dana prije same izvedbe, a i tada mnogi dolaze odmah iza pola noći (ovdje nema redarstvenog sata!) i strpljivo čekaju dok se ne otvori blagajna. U Rimu se rietko kada vide »repovi« pred dućanima, ali zato uviek pred blagajnom »Kraljevske opere«. Ovo je jedan od dokaza, koliko Talijani vole glazbu.

Uz Begniamina Giglia, koji je pjevao Alfreda, nastupila je kao Violetta Maria Caniglia, a otac Alfredov je bio Gino Bechi.

Ovo troje su najbolji talijanski pjevači, te se bez pretjerivanja može uztvrditi da je u ovakovoj razpodjeli glavnih uloga Verdijeva Traviata postigla vrhunac umjetničke iztančanosti.

Prekrasni su izleti u okolinu Rima. Na dan sv. Josipa sam bio na cjelodnevnom izletu sa dva svoja dobra znanca. Sa munjovozom i »funiviom« (nešto kao uzpinjača) smo došli u Rocca di Papa, odakle smo se popeli na nedaleki Monte Cavo sa kojega se pruža prekrasan pogled na daleki Rim, rimske »Castelle«, na jezero Albano i Nemi, a iz daleka se vidi i Tirensko More.

Tada smo se spustili na jezero Nemi. Putem smo pjevali razne naše, hrvatske koračnice, a tako i križarsku himnu, koju dobro poznajemo sva trojica, jer smo sva trojica bili članovi orlovske organizacije, dvojica od nas su bili članovi križarske organizacije, a jedan je to i danas. (Zanimljiva brojitba, zar ne?)

Nakon toga smo pješice išli u Genzano, pa u Arriccio, odakle smo se munjovozom vratili kasno navečer u Rim.

»Nedjelju« primam redovito, a Tvoja pisma rietko. Ali ipak hvala Ti na njima, jer me dobro obavještavaš o svemu. Veseo sam zbog one stvari naših prijatelja. Primio sam i zadnja dva broja »Rovova«. Vanredno su uzpjeli, redno su uzpjeli.

Završavajući pismo, želim Sretan i blagoslovljen Uskrs Tebi, kao i svima poznatima, te Vas srdačno pozdravljam i ostajem uz

Bog Živi!

odani Romanus



Ante JERKOV, «Zagreb je dostojno proslavio 15. obljetnicu smrti Dr. Ivana Merza», Nedjelja, Zagreb, 23. svibnja 15/1943., br. 11, str. 1-5

 

Zagreb je dostojno proslavio 15. obljetnicu smrti Dr. Ivana Merza

 

U nedjelju 9. o. mjeseca održana je u Zagrebu na svečani način proslava petnaeste obljetnice smrti orlovskog križarskog prvoborca Dr. Ivana Merza. »Nedjelja« je već javila, da je uvod u samu proslavu odpočeo nizom predavanja o našem bratu Ivanu.

Svečanoj proslavi zagrebačkih križara i križarica prisustvovali su i brojni članovi iz provincije. Između ostalih zapazili smo braću i sestre iz Tuzle, Velike Gorice, Koprivnice, Križevaca, Varaždina, Kalinovca. Banja Luke i Dubrovnika.

SVETU MISU SLUŽIO JE HRVATSKI METROPOLITA

U katedralnoj i poviestnoj župnoj crkvi sv. Marije služio je svetu misu Hrvatski Metropolita prezv. g. Dr. Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački, uz asistenciju generalnog duhovnika križarske organizacije Mons. Dr. M. Beluhana te svoga tajnika Dr. Stjepana Lackovića. Na koru je skladno pjevao zbor župe sv. Marije pod ravnanjem križara br. Ivana Mihokovića. Sv. Misi prisustvovalo je uz druge goste svo zagrebačko članstvo i brojni naši prijatelji. Crkva sv. Marije bila je gotovo premala da primi sve one, koji su tom zgodom pristupili sv. Pričesti koju su podielili Preuzvišeni Gospodin Nadbiskup i Mons. Dr. Milan Beluhan.

Iza svete Mise održao je Hrvatski Metropolita prisutnima liepu propovied.

PROPOVIED PREUZV. G. NADBISKUPA

U jednoj crkvi stoje poredani s jedne i sa druge strane veliki kameni kipovi preko 2 m. visoki. Jedan od tih kipova predstavlja sv. Mavru, drugi sv. Inocencija, treći sv. Ivana Krstitelja, četvrti sv. Petra apostola, peti sv. Pavla, šesti sv. Andriju apostola i tako redom. Pod svakim od tih velikih kipova nalazi se sagnut jedan lik, na kojega je dotični svetac stupio nogom. Kažu, da su to likovi cezara, koji su mučili te ljude. A što su umjetnici htjeli zapravo izraziti tom svojom umjetnošću? Ništa drugo nego da su svetci nad cezarima. Da oni, koji usrećuju narode nisu ni cezari, ni vojskovođe, ni demagozi, nego ljudi kreposti, kršćanskog savršenstva

To bi vam želio staviti na srdce, kad slavite spomen na jednog mladog čovjeka, koji je nastojao, da sliedi poziv sv. Pavla apostola prvim kršćanima: »Budite sljedbenici moji, kao što i ja Kristov!« (I. kor, 4, 16).

Možda nam nitko nije dao bolju definiciju pojma svetca nego li ga nalazimo u prvome psalmu u Svetome Pismu. »Blažen čovjek, koji ne ide po savjetu bezbožničkom, i na putu grjeničkom ne stoji: i u opakom družtvu ne sjedi. Nego je u zakonu Gospodnjemu volja njegova: i o zakonu njegovu razmišlja dan i noć. On je kao stablo usađeno kraj vode, što teče: koje donosi svoj rod u svoje vrieme. Kojemu lišće ne odpada: i što goder radi u svemu uspieva. Nijesu taki bezbožnici, nijesu taki: nego su kao prah, koji raznosi vjetar sa lica zemlje.« (Ps. l, 1-4.)

Što je ostalo recite mi od svih djela silnoga Džingiskana, Sulejmana, Nerona, Bajazita i kako su se sve zvale te veličine? Ništa drugo do šaka praha, kojem možda ni u grobu ne daju mira kletve i suze milijuna ljudi, što su smrvljeni samo radi pohlepe za slavom i zemaljskim blagom, tih toliko čuvenih osvajača ili opakih vladara. Što je ostalo od svih toliko razvikanih političkih demagoga širom svieta? Biedna uspomena da su nekada bili i da od svega njihovog rada nikakve koristi.

Pogledajte s druge strane svetačko likove, koje nam Crkva stavlja pred oči. Pogledajte jednoga sv: Benedikta, jednoga svetoga Dominika; jednoga svetoga Franju Asiškoga, jednoga svetoga Ignacija Lojolu, sveoga Vinka Paulskog, svetoga Ivana Boska, svetoga Franju Saleškoga, svetoga Ivana Arškoga, svetu Tereziju veliku, svetu Tereziju od Maloga Isusa, svetu Francisku Chantal, svetu Klaru. Ali što da dalje nabrajam. Jer, kojegagod bih vam još stavio pred oči, a ne znamo im svima ni broja, za svakoga bi se mogle ponoviti rieči Svetoga Pisma: »On je kao stablo usađeno kraj vode, što teče: koje donosi rod svoj u svoje vrieme. Kojemu lišće ne opada i što goder radi u svemu uspieva!«

U čemu je taj rod pitat ćete me, u čemu je veličina svetaca u historiji čovječanstva? U primjeru na zemlji, u zagovoru na nebu!

Primjer na zemlji! Malena stvar, zar ne? Da, ali samo za one koji površno gledaju stvari. I korijen stabla, o kojemu govori Sveto Pismo, sakriven je pod zemljom. Za površnog posmatrača dakle bez značenja i koristi. I donji dio stabla nije baš lijep, niti izgleda puno vrijedan. I kad dođe zima izgleda da je stablo umrlo. Ali pogledajte sada u mjesecu svibnju kad se rascvate jabuka; kruška, trešnja, vinova loza. Kakav divan cvat. Pogledajte u jeseni, kad se grane svijaju pod teretom slasnih plodova. Samo budala će reći da je korijen i donji dio stabla bio bez koristi. Tu isto zapažamo i u životu svetac kroz historiju čovječanstva. Svi od reda zakopani u svijetu, bilo u tišini samostanskih zidina, bilo, inače. Od svijeta većinom smatrani nerazboritim, ludim radi svoga bijednoga odijela, stana, hrane, bdijenja, bičevanja, posta. Ali povijest svete Crkve, a i objektivna svjetska povijest svjedoči, da nitko, pa ni najveći državnici svijeta nisu tako duboko urezali brazde u životu čovječanstva i donijeli toliko koristi ljudskome društvu kao jedan sveta Franjo, Dominik, Ignacije, Benedikt, Vinko, Terezija, i tako redom.

Jer njihov na oko bijedan život, bio je sjajan primjer i poticaj milijunima duša, da prezru zemaljsko blago i bogatstvo, da prezru časti i slasti ovoga svijeta (a to je uvijek razlog sukobima u svijetu) i da posvetivši se Bogu rade na dobrobit bližnjih svojih, na dobrobit čitavog čovječanstva. Tko je od svjetskih ljudi toliko koristio čovječanstvu koliko jedan sveti Franjo Asiški, kad je na ljutu ranu svojega doba (lakomost za imetkom, uživanjem itd.) prilijepio ljuti i izvanredno spasonosni lijek svetoga siromaštva, čistoće i poslušnosti po redu koji je osnovao? Da li je ikoji svjetovnjak učinio za dobrobit bijednika, toliko kolik jedan sveti Vinko Paulski, čiji duh i danas djeluje u nebrojenim bolnicama, sirotištima na dobrobit čovječanstva preko mužke i ženske loze Reda, koji su osnovani po njegovu primjeru i poticaju? Da li je ikoji svjetovnjak pedagog toliko koristio čovječanstvu kao recimo jedan sveti Ivan Bosko, koji je spasio i spasava i dandanas po svojim duhovnim sinovima hiljade mladeži od propasti koju im sprema ulica, i čini od njih najkorisnije članove ljudskoga družtva?

Evropa je već pred dva stoljeća počela zaboravljati u čem je zapravo njezina veličina. I danas ima prilike da ispašta svoje pogriješke, omalovažanje duhovne snage Crkve i njezine preporodne vrijednosti. I mi možemo sa sigurnošću reći, a ne samo nagađati, da je iz ove strahovite krize u koju je upala ne će spasiti nitko drugi, do li svetački likovi, što ih je Crkva kroz stoljeća izbacivala na pozornicu ljudske povijesti i još će ih dati. I što ih, draga katolička omladino više bude, til brže i uspješnije idemo k blagostanju, k sreći, smirenosti čovječanstva.

Treba li da dodamo još i onu drugu stvar što smo ju spomenuli na početku? Zagovor svetaca na nebu! Čovjek naših dana, koji ne vjeruje ni u što osim u ono što stavlja u usta ili džepa prezirno će mahnuti rukom. Ali kršćanin ne! Jer, ako su raširene ruke jednoga Mojsije, okrenute prema nebu na molitvu, bile u stanju da izvojuju pobjedu narodu izraelskom, što li ne će biti u stanju učiniti ruke svetaca na nebu pred prijestoljem Boga Svemogućega?

I što su drugo one nepregledne procesije našega sela k Majci Božjoj Bistričkoj nego li živa vjera, koju potvrđuje iskustvo, živa rekoh vjera u moć zagovora Majke Božje, te najsvetija predstavnice roda ljudskoga? Što li su drugo nego li živa vjera u pomoć svetaca koju potvrđuje iskustvo (one vruće molitve i priprostog puka a i mnogih učenih glava, kad se mole i zavjetuju a hodočaste sv. Antunu, sv. Barbari, sv. Florijanu, sv. Roku, sv. Ani, sv. Tereziji, sv. Josipu, i nebrojenim drugim svetim mučenicima i ispovjednicima?

Predaleko bi nas odvelo, kad bismo htjeli osvijetliti sa svih strana ulogu svetaca, u životu pojedinaca, u životu obitelji, u životu naroda, u životu čovječanstva. I zato je razumljivo bilješka, koju je neki sluga Božji zabilježio u svojoj knjižici: »Jedina moja želja na ovome svijetu jest – pod svaku cijenu postati svet!« No za sve nas to nije samo želja nego je i nalog Krista Spasitelja: budite dakle savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski! (Mt. 5, 48).

Sveta Misa završena je pjevanjem poznate hrvatske katoličke pjesme: »Zdravo Djevo«.

SVEČANA AKADEMIJA

Točno u 11 sati prije podne odpočela je u dvorani velikog Hrvatskog Državnog Kazališta svečana akademija. Prisustvovali su joj uz svo zagrebačko članstvo, te braću i sestre iz provincije, brojni odličnici i štovatelji Dr. Ivana Merza.

Između ostalih bili su prisutni preuzv. g. Dr. A. Stepinac, nadbiskup zagrebački, Legat Sv. Otca u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj O. J. R. Marcone, preuzvišena gospoda biskupi Dr Salis-Seewis, Dr Carević i Lah. Zapazili smo nadalje otca našeg Ivana g. Mavru Merza, rektora teologije veleuč. Dr. Fr. Šepera, provinciala oo. konventualaca o. Ambroza Vlahova, predstavnike svih redova, brojno zagrebačko svećenstvo, bogoslove i pitomce dječačkog sjemeništa. Bili su prisutni predstavnici i duhovnici sviju organizacija Katoličke Akcije i ostalih prosvjetnih, vjerskih i uljudbenih družtava. Između ostalih bilo je i nekoliko gospode sveučilišt. profesora. Brojno građanstvo napunilo je ne samo sva sjedala i redovita stajaća mjesta, već i velike kazalištne hodnike. Jedan veliki broj križarskih prijatelja bio je primoran vratiti se natrag, jer su i zadnja moguća mjesta već prije jedanaest sati bila zauzeta.

Po dolazku Preuzvišene Gospode Biskupa počela je izvedba programa.

Tajnik Velikog Križarskog Bratstva brat Ivica Krilić pozdravio je sve prisutne, a onda je zbor učenica građanske škole odpjevao Goll-Kozinović: Himnu Dr. Ivana Merza. Zborom je ravnala č. s. Vilka Šimečki.

Predsjednica Velikog Križarskog Sestrinstva prof. s. Marica Stanković održala je odmah zatim sliedeći govor koji je završio burnim odobravanjem.

GOVOR PREDSJEDNICE VKS-a S. MARICE STANKOVIĆ

Kažu, da su današnja vremena najteža u povijesti čovječanstva.

Kažu, da se istina nije nikada tako zatajivala, tako sustavno i upravo majstorski gazila kao danas. I upravo zato govorimo danas o neobičnom čovjeku, o isklesanoj katoličkoj duši, o remek-djelu Božje Dobrote, o Ivanu Merzu.

Kad bi lik Ivana Merza bio poznat našim radničkim masama, našem seljačkom svietu, iznenadio bi se kako je taj građanin i sin građanske porodice imao smisla za poeziju sela, za ljepotu seljačkoga života, kako je prirodu intimno proživljavao, bio je bliz, i kako mu se po prirodi Bog objavljivao kao i malim seoskim pastiricama, kao umornim koscima u ljetnom sutonu i kao žetelicama u sunčano ljetno podne.

Kad bi lik Ivana Merza mogli približiti našoj srednjoškolskoj i akademskoj mladeži, bila bi neobično začuđena na ozbiljnim Ivanovim radom u tim godinama, nad njegovim sustavnim traženjem istine i ljepote, nad mnogostranom literaturom koju je pročitao, nad lakim i dubokim snalaženjem na svim područjima intelektualnog života.

Kad bi lik Ivana Merza mogli približiti našoj ženskoj mladeži, bogatstvo njegove duše, ozbiljnost njegovih pogleda, njegovo zrelo shvaćanje života i životnih zadataka, možda bi ipak unielo neku ravnotežu i neku sviest odgovornosti u onaj ženski naraštaj, koji ništa ne misli, koji se za ništa ne oduševljava, koji se ne sprema na svoju životnu zadaću, već koji gine i nestaje u lakrdijaškoj baruštini ulice, korza, mode, plesa i flirta.

Kad bi lik Ivana Merza upoznala sva hrvatska inteligencija, koliko bi dublje shvatila svoj poziv, svoju zadaću, svoju odgovornost, svoj udio u izgradnji uljudbe svoga naroda, svoj udio u životu svoje domovine, njezine budućnosti, njezine sreće.

I konačno, kad bi se u lik Ivana Merza svaki dan ogledali mi katolici, mi tako zvani elitni katolici, mnogo bi toga bilo kod nas drugačije. Bilo bi manje perifernog površnog, bezizražajnog, tuberkuloznog, šupljeg katolicizma, a više nutarnje dubine, prave katoličke izgrađenosti, savršenog sklada između kršćanskih principa, između nauke Evanđelja i njezine realizacije u dnevnom ličnom životu.

Svima, baš svima, lik Ivana Merza šapće, progovara, govori. Jer to je lik tako jedinstven, tako skladan. U njemu je sve svietlo, gladko, povezano, bez mračnih sutona, bez pojasa magle i leda, bez bridova i oštrica. Jedna velika, skladna, Božja duša! Herojska duša! Sveta duša!

Njegova se duhovna formacija može označiti crtom koja uviek diže. Uviek gore. Od časa, kad ga je Gospodin pozvao na dublji unutarnji život, pa sve do dana, kad se jednoga svibanjskog prijepodneva, upravo u 11 sati razstajao sa ovim životom. On je Božjem pozivu bio uviek vjeran. Uviek vjeran glasovima Duha Svetoga. Otvorio je sve prozore svoje duše, da Duh Božji može po volji u njoj djelovati, krčiti puteve, graditi visove. I zato mu je Duh mudrosti dao neobičnu bistrinu u gledanju i prosuđivanju stvari. I zato mu je Duh jakosti dao neobično junačtvo i u penjanju na putu kreposti i u vanjskom radu za Kraljevstvo Kristovo na zemlji. I zato mu je Duh ljubavi dao neobični uspon na putu posjedovanja i gledanja Boga.

Kad bi nas tko pitao, zašto je lik Ivana Merza bio tako jedinstven, tako skladan, tako prodoran i jak, i 15 godina nakon njegove smrti, onda bismo imali samo jedan odgovor: Zato, jer je život Ivana Merza bio Deocentričan, Kristocentričan. Za njega je postojao samo jedan gravitacioni centar, a to je Krist Gospodin. Samo jedna svemoćna, neizmjerna vječna poluga – Bog. S te perspektive on je sve promatrao. I život i razna zbivanja u životu, razne probleme života i patnje i križeve i bol. I svoje križeve i tuđe bolove i patnje cielog čovječanstva. Zato je i bio tako miran, sređen, uztrajan, jak. Ništa njega nije moglo pokolebati, ništa smutiti, ništa trajno uznemiriti, jer je cielo svoje biće sa svim ugradio, uzidao u Boga, u Krista Gospodina. Jer je božanski život u sebi razvio u onom obilju, do onih vrhunaca, na koje ga je pozvala Božja Dobrota. Jer je sav nestao u svetoj blizini, u neizrecivom bogatstvu, u božanskoj ljubavi Trojstva.

Mnogo je već stranica napisano o Ivanovoj katol. intelektualnoj spremi, o njegovom proživljavanju liturgije, o njegovom papinskom duhu, o njegovoj revnosti u radu za ostvarenje Kraljevstva Kristova u svietu, u njegovom svestranom poznavanju Katoličke Akcije, o njegovoj ljubavi prema bližnjemu, ali sve bi to malo značilo ili još bolje svega toga ne bi ni bilo, bar ne u takvoj podpunosti i katol. sjaju, da Ivan Merz nije bio Božji čovjek da njegov stav nije bio Deocentričan, da nije u dubinama svoje duše nosio i posjedovao Boga na tako osobit i jedinstven način. Njemu je vrhunaravni sviet bio tako bliz, bliži, realniji od onoga, što ga je očima gledao. Sveci, anđeli, Gospa, to je bio njegov sviet, a da radi toga nije izgubio ni smisao ni zapažanja za sitne dnevne potrebe.

Ne, nije Ivan Merz radi svoga neprekidnog kretanja u vrhunaravnom svietu bio čudan, nesposoban da se uživi u život sa svim njegovim realnostima, da se uživi u male i sitne katoličke duše, koje bi htjele u visine, ali im još trnje i korov zastire jasnoću obzorja i široke vidike.

On je samo bio Boga pun, ali blizina Božja nije mu oduzela sposobnost, da bude bliz i ljudima, svim ljudima bez razlike, pa i onima, koji su bili najdalje od kuće Očeve.

Život u Bogu počeo je kod Ivana po krstnim milostima, ojačao je na potvrdi darovima Duha Svetoga, a kasnije ga je tako brižno umnožavao čudesnim pranjem u sakramentu pokore i dnevnom čudesnom Hranom Euharistije. Sve sakramentalno blago Crkve izkoristio je Ivan Merz na savršen, svetački način, a mjesto sakramenta sv. reda i sakramenta ženidbe, opasao se službom Katolike Akcije, da Božju dobrotu i Kristovu ljubav propovieda tamo, kamo je ne može ponieti ni svećenička ruka, ni životna zadaća roditelja, već samo onaj svjetovnjački lik, koji je po službi Katolike Akcije zaručen s Kristom, uviek žednim duša.

Koliko je hrvatske mladeži pošlo za Ivanom Merzom u službu Katoličke Akcije. I ženske mladeži. Jer i ženskoj mladeži Merz je bio uzor i učitelj. On je želio da i ženska mladež stavi svoje snage na raspolaganje u Katoličkoj, Akciji. To joj je po njeovom mišljenju osim materinstva i redovničtva jedini naravni poziv. Merz je žensku mladež mnogo cienio i njezinu životnu misiju toliko puta ocrtao. Zar sestre Marijine mogu ostati izvan stratežkih položaja Katoličke Akcije? Marija je prva suspasiteljica Kristova. Marija je putokaz cielom ženskom svietu. Marija, koju je Merz kao pravi kršćanski vitez neizrecivo ljubio.

Ivan Merz je div koji se pojavio u Hrvatskoj u vrieme, kad se Hrvatska, iza prvoga svjetskog rata našla na razkrsnici ideja. On je div koji je hrvatskoj katoličkoj mladeži zacrtao smjernice, ne za jedno vrieme, ne za jedno desetljeće, već trajne smjernice za njezin katolički život i rad. On je div, koji je svojim katoličkim životom stvorio uzoran lik, tako uzoran i tako velik, da ga ne može oboriti zub vremena; ni zasjeniti koprena zaboravi.

Ivan Merz je bio neobično izgrađena i svetačka pojava.

Ivan Merz je umjetnina Božja i remek djelo Trojstva. Ivan Merz je čovjek naših dana, našega vremena, naše sredine.

On je sasvim suvremen, sadašnjici sasvim bliz. On je katolički svjetovnjak. On je pionir Katoličke Akcije. On je apostol mladeži.

Ivan Merz predstavlja novi tip među svetima u Crkvi. A da je bio svet, znali su svi. I mi, koji smo imali sreću, da smo nekoliko godina s njime surađivali. I naši mlađi, koje je on odgajao. I cieli katolički Zagreb. I oni nepoznati i bezimeni, koji su svoje krunice i molitvenike stavljali na njegove ukočene prste. I oni poznati i nepoznati, koji dolaze na njegov grob na Mirogoju.

Njegov grob je odmaralište žalostnih .

Njegov grob je stanica za savjetovanje sviju onih, koji su u traženju i sumnji.

Njegov grob je propovjedaonica za sve one, koji hoće da uistinu kršćanski žive.

Njegov grob je kajalište sviju onih, koji su zabludili.

I Njegov je grob oltar koji skriva tielo borca i mučenika Katoličke Akcije. Na njemu se tako pobožno i sabrano moli Credo.

Jer duša kao Ivan Merz najbolja su apologija vjere. Najbolja apologija uviek savremenog, uviek mladog, vječnog katolicizma. Najbolja apologija svetosti Crkve i njezinog i stvaratelja i graditelja Duha Svetoga.

Mora li Ivan Merz ostati osamljena pojava u našem katoličkom svietu? Zar i katolička naša tradicija i katolička naša sredina, i naš tako već dugi kat. org. rad i težke savremene prilike upravo ne traže da se pomnoži broj njegovih sljedbenika? I zar Križarstvo ne treba Merčevih sljedbenika?

Mnogi su se pitali, odakle Križarstvu tolika životna snaga. Unatoč svih nedaća, svih zapreka, svih nerazumievanja, svih pogrešaka, svih kriza, svih slomova. Zašto? Jer u Križarstvu živi duša Ivana Merza. Jer je u Križarstvo ukopan jedan svetac. Pa zar taj pokret nije pozvan, da odgaja kršćanske junake, da odgaja svetce?

Da, i katoličkim pokretima, i katoličkim narodima, i čovječanstvu i Crkvi danas treba svetaca više nego ikada. Samo podpuni katolički ljudi, samo svetci, spasit će sviet od strašne krize, u kojoj se grči i svija.

I Hrvatskoj treba svetaca. Dragoj našoj Hrvatskoj. Hrvatskoj, u kojoj je uviek bilo molitvenih duša. Pa je zato i mogla dobiti naslov Croatia orans.

Hrvatskoj, u kojoj je u prošlosti uviek bilo svetih duša. Po njima smo je i zvali Croatia sacra. Sveta Hrvatska.

Hrvatskoj, koja i danas vapi za svetim dušama. Po njima će postati, i biti Croatia aeterna. Vječna Hrvatska.

To je Merčeva rieč. To je Merčev govor. To je Merčeva poruka na 15.-u godišnjicu njegove smrti. Na nama je, da je shvatimo i provedemo.

Neka je blagoslovljen Bog u svetima svojim.

Neka je blagoslovljen Bog u našem nezaboravnom, dobrom, svetom bratu Ivanu!

Neka je blagoslovljen uvieke!

Govor zbor zagrebačkih Križara izveo je zatim recitaciju »Čuvari Merčeve baštine« od A. Jerkova.

S. Zdenka Begović je liepim i ugodnim glasom odpjevala A. Stöckel: »Regina coeli iubila«, a potom je g. Amand Alliger, član Hrv. državnog kazališta pročitao izabrane misli Dr. Ivana Merza.

Zbor učenica Građanske škole ss. Milosrdnica izveo je Canjugin »Vjeruju«.

Na koncu je predsjednik Velikog Križarskog bratstva brat Dr. Lav Znidarčić održao sliedeći govor.

MERČEVIM PUTEM

Excellentissime Domine, preuzvišeni gospodine nadbiskupe, preuzvišena gospodo, prijatelji križarske mladeži!

Prigodom 15-godišnjice smrti dr. Ivana Merza, stupa pred hrvatsku javnost križarska mladež. Sviestni smo vremena u kojem živimo. Znademo za potrebe, nevolje i potežkoće hrvatskoga družtva. Otvoreno i jasno, poput brata Ivana Merza, želimo kazati što mislimo i osjećamo. Makar su prilike u kojima nastupamo težke, makar da su danas mnogi izgubili životni pravac i bez nade su – želimo svome narodu pokazati put kojim želimo da svi Hrvati pođu, put koji nam je pokazao onaj, čiju 15 godišnjicu smrti danas spominjemo.

Ne treba biti osobiti pristaša načela koje je zastupao dr. Merz, a da se prizna njegovo veliko značenje i odlučna uloga ne samo u poviesti savremenog katoličkog gibanja Hrvatske, nego i u našoj obćoj kulturnoj poviesti posljednjih 20 godina. Merz svojom snažnom ličnošću, svojim radom, označuje novo razdoblje u životu i nastojanjima jednog velikog djela hrvatske mladeži.

U svom je radu pristupio Merz hrvatskom seljaku, hrvatskom radniku i intelektualcu. Svima je – prema njihovim potrebama – dao, ne svoj, nego kršćanski, katolički odgovor na sva pitanja dnevnog života. Merz je svima pokazao put kojim moraju poći. Ne put osobne koristi ili traženja položaja i unosnih mjesta, nego put samoodgoja, put vlastitog pregaranja i odricanja, da se pomogne bratu, bližnjemu, da se pomogne čovjeku.

Merz nije u svom djelovanju ostao samo kod načelnog stanovišta prema životnim pitanjima pojedinaca i zajednice, nego je postavio i temelje novom, dubokom i svestranom kršćanskom preporodnom radu među hrvatskom omladinom. Merz je svojim nastojanjima i svojim radom idejni začetnik i stvaralac orlovsko-križarske organizacije koja i danas okuplja hrvatsku mladež. Merz je naš najveći radnik, ali i prva, uzvišena žrtva hrvatskog orlovstva.

Dr. Ivan Merz je shvatio vrijeme u kojem je živio, vidio je da ljudi traže odgovor na mnoga pitanja, a samo ljudski ih odgovori ne mogu zadovoljiti. Upoznao je, da bez kršćanskog mišljenja i temeljite kršćanske obnove ne može biti rješenja zamršenih problema čovjeka XX. vieka. Ljudski su programi zatajili, nisu donijeli traženi duševni i vanjski mir, nisu donjeli zadovoljstvo. Stoga Merz, kliče: »Revenonsa l'Eglise« – Vratimo se Crkvi! Vratimo se kršćanskom shvaćanju života, vratimo se praktičnom primjenjivanju kršćanskih načela u svakodnevnom životu. Neka naše kršćanstvo ne bude samo vanjska parada ili puka tradicija. Krist, život po Njemu i Njegovim zakonima imaju postati životnim programom pojedinca, obitelji, klasa, naroda i međunarodnih zajednica. Htjeli ili ne htjeli – u nama jest nešto višega i uzvišenijeg. Naš život ima smisla i razloga. Nismo stvoreni samo za ovu zemlju i dnevnu borbu za život. Kršćanstvo nas mora podpuno prožeti, ako hoćemo da svietom zavlada Pravda i Ljubav.

Merz oštrim riečima osuđuje svako karikirano, polovično i buržujsko kršćanstvo. On opaža da takovim kršćanstvom sami diskreditiramo Božju stvar pred ljudima. Naše kršćanstvo mora biti radikalno i borbeno, a uz to savremeno.

Da bi takove kršćane odgojio, Merz se svom dušom i mladenačkim poletom posvećuje odgoju novog pokoljenja katoličke mladeži. A jer se novi katolički borci mogu odgajti samo pod vodstvom Crkve, t. j. Pape i biskupa, dr. Merz postaje prvoborcem papinske katoličke akcije.

Kad danas – 15 godina nakon njegove smrti – promatramo veliko nastojanje dr. Ivana Merza oko primjene papine kat. akcije, onda možemo tek ocijeniti svu značnjnost njegova djela. Danas svi organizirani hrvatski katolici priznaju ona načela, koja je zastupao dr. Merz i za koja se borio. Merčeva su načela pobiedila – načelo povezanosti svake katoličke djelatnosti s Crkvom i načelo podpune nepolitičnosti katoličkih organizacija.

I Križarstvo danas – dosljedno u svom radu, nastavlja djelo Ivana Merza i radi prema onim smjernicama, koje mu je Merz donio. Tim će putem Križarstvo i nastaviti. Putem odgajanja novih pravih kršćana.

Merz živi i djeluje za kršćanski preporod družtva, ali je njegov rad usmjeren najprije na Hrvatski Narod, Hrvatsku mladež. Daleko bi otišli, kada bi htjeli na ovom mjestu dokazivati Merčev nacionalizam, koji su mu htjeli osporiti. Merz je po svom radu i po svom gledanju na nacionalna hrvatska pitanja – sigurno jedan od najzaslužnijih hrvatskih intelektualaca, posljednjih 40 godina. Merz je odgajao orlove za kršćanski preporodni rad među narodom, ali nije – prema uputama Crkve – nikako mogao dozvoliti, da taj rad bude obilježen kakovim strančarstvom ili političkim djelovanjem. Orlovstvo i Križarstvo su izvan dnevne politike bili i ostaju, makar se od nas – s lieva ili desna – tražile ili traži, odstupanje od ovog načela. Križarstvo, kao organizacija, kao dio kat. akcije, kao preporodni rad, ne može i neće nikako ulaziti u dnevni politički život. To nije polje našeg djelovanja, na taj su rad pozvani drugi.

Politička pitanja ne mogu i smiju biti predmetom našega rada ali zato ima družtvovnih problema, koji su za nas važni, koji nas zanimaju i kojima se posvećujemo. To nam je već i Merz – na temelju papinih dokumenata – kazao, on nas je uputio da priđemo biednima, izrabljivanima. Malo je koji hrvatski – pa i katolički – intelektualac, kao Dr. Merz, tako dobro i točno shvatio zamršenost socijalnih problema i sukoba. Merz je uočio da ne postoji samo kapitalističko ili komunističko rješenje socijalnog pitanja, nego da i mi katolici moramo ne samo izticati naša načela, nego pristupiti izgradnji našeg socijalnog programa i radu po tom programu.

Merz je oštrim i snažnim riečima osudio nepravedni kapitalizam, ali isto tako i bezbožni, nenaravni komunizam, i druge krive družtvovno-političke pokrete, koji svojom naukom, svojim svjetovnim nazorima ruše temelje ljudskog družtva. Ivan Merz je ne samo po načelima, nego i po svom dnevnom životu pokazao koliko ima smisla za obezpravljene i ugnjetavane. Merčev je radikalizam u tim pitanjima poznat, a Merz napokon nije mogao biti drugačiji, jer je uviek bio samo katolik. Pokazao je, da krivo misle oni, koji katolicizam smatraju braniteljem građanskog družtva, ali isto da imaju krivo oni, koji bi htjeli katolicizam upotrebiti protiv opravdanih prava i zahtjeva izrabljivanih klasa.

Križari i na socijalnom polju idu Merčevim putem i žele biti prvoborci novog družtvenog poretka, u kojem neće biti izrabljivača i izrabljivanih, poretka, u kojom će vladati pravda Radnika iz Nazareta. I kao što je Merz sebe odgojio u pravog socijalnog radnika, tako i mi želimo najprije odgojiti pojedinca i spremiti ga za socijalnl rad, jer nije važno promjeniti sistem, nego treba promjeniti ljude! Novi će ljudi, stvoriti novi poredak, novo družtvovno uređenje.

Ali najveća je važnost dr. Merza u njegovom uzvišenom primjeru, u njegovom svetačkom životu. Merz je svojim životom postao uzorom brojnoj hrvatskoj mladeži, on će to i u budućnosti ostati. Merz je pokazao, da se i danas može biti praktičan kršćanin. Dao je sliku, primjer, podpunog i radikalnog katolika u svakom pogledu. Mi smo danas, na žalost naučeni gledati razne karikature kršćanstva i katolicizma, ali je Merz svojim primjerom pokazao, da katolik biti, ne znači prestati biti čovjek, Merz je djelom pokazao, što je i što znači biti pravi, istinski kršćanin-katolik.

Nemaju pravo oni, koji smatraju da se kršćanstvo sastoji u moljenju i zazivanju Božjeg imena. Pravo se kršćanstvo mora manifestirati u pravdi i ljubavi prema bližnjemu.

Kršćani se po tome poznaju, a ne možda po krštenju, katoličkom imenu ili možda po tome što netko želi, da ga se naziva kršćaninom jer to prilike ili kakva dnevna potreba traže.

Ovim putem, putem odgajanja pravih kršćana, putem uzgoja novog i kršćanskog pokoljenja ide i danas Križarstvo. Ono je do sada išlo ovim putem, ono će istim putem ići i unaprijed. Znak je naše životne sposobnosti, naše neumoljive volje da nastavimo na započetom putu, što i danas – u težkim ratnim vremenima ne prestajemo raditi. Nema moguće više onoliko vanjskih nastupa, nema toliko Križarskih parada, ali ima nešto što je mnogo važnije, a to je tihi, sitni, uztrajni rad oko odgoja križarske mladeži, rad oko spremanja mladih i poletnih boraca za Kristovo kraljevstvo. Danas možemo s ponosom gledati na rad križarske mladeži u ovim vremenima. Makar da su stotine i tisuće Križara na bojištima, makar da ih je veliki broj poginuo, ostali ipak rade i žele raditi za kršćanski preporod Hrvatske.

Ali ne samo da rade oni, kojima ja moguće i dozvoljeno. Rade Križari i u vojsci, a rade i Križari iz onih djelova organizacije u našoj domovini, kojima je otešćan rad. Ni u tim krajevima nisu Križari prestali ići Merzovim putem, nego se i dalje okupljaju i dalje ostaju u vezi sa svojom središnjicom. Mi se i s jednima i drugima ponosimo, jednih se i drugih sjećamo, pozdravljamo ih, jer shvaćamo njihov položaj i važnost njihovog rada.

Mi Križari u težkm i odsudnim danima koje proživljavamo, želimo pred Vama i pred svom hrvatskom javnošću, manifestirati našu volju, da nastavimo započetim putem, jer nam to nalaže naša križarska sviest. Znademo da to od nas Crkva traži, da nas naš izpaćeni Hrvatski Narod baš ovakove treba i da ćemo našim radom, idući Merčevim putem, najviše i pridonieti izgradnji bolje, sretnije i snažnije budućnosti domovine i države.

Odgajajući pokoljenje vjere, pokoljenje poštenja, nesebičnosti i ljude kojima vlastita ugodnost i korist nije prvi zakon u životu, uvjereni smo, da izpunjamo svoju dužnost prema Bogu i Hrvatskoj.

Križarska mladež danas – na 15 godišnjicu smrti svoga prvaka i uzora – obećava da će ostati vjerna onim načelima, koja joj je on, naš dragi i veliki Ivan, dao.

Želimo Crkvi i Narodu odgojiti nove ljude, nosioce novog života, borce novog doba, borce za socijalno Kristovo Kraljevstvo u Hrvatskoj.

U tom velikom, težkom i odgovornom radu očekujemo pomoć svih vjerskih i narodnih čimbenika, očekujemo suradnju dobronamjerne hrvatske katoličke javnosti. Tražimo moralnu podporu svih dobrih i poštenih ljudi.

Hrvati – Katolici! Nova mladež, Kristova mladež, borci novoga doba – Merčevi suradnici, pozivaju Vas na suradnju i pozdravljaju svojim križarskim pozdravom:

BOG ŽIVI!

Akademija je završila pjevanjem križarske i državne himne. Za svo vrieme izvedbe ugodno nas se dojmila liepo ukrašena pozornica sa likom Dr. Ivana Merza. Umjetničku sliku, što ju je nedavno završio poznati slikar g. Prodanović, okruživalo je zelenilo te papinska i hrvatska zastava.

Po završetku ove svečane izvedbe ulice su vrvile morem ljudstva koje je provelo nekoliko ugodnih časova sa Križarima, svojom mladeži, koja neumorno sliedi duh svog prvoborca Dr. Ivana Merza.

POHOD GROBU DRA IVANA MERZA

Poslie podne u četiri sata posjetilo je svo zagrebačko križarsko članstvo i njegovi prijatelji grob prvoborca Katoličke Akcije u Hrvatskoj Dr. Ivana Merza. Kao nikada do sada, sav prostor oko njegovog i okolnih mu grobova, bio je izpunjen velikim brojem onih, koji su došli da na dan njegove obljetnice posvjedoče svoju ljubav Merzu i Križarstvu.

Uz svo zagrebačko članstvo i goste iz pokrajine zapazili smo brojne križarske duhovnike na čelu s generalnim duhovnikom križarske organizacije Mons. Dr. M. Beluhanom i njegovim zamjenicima Preč. Don Antom Radićem i Don Antom Miličićem. Bili su prisutni i mnogi odličnici, medu njima i otac g. Merza, g. Mavro sa rodbinom.

Svečano odriešenje služio je Mons. Dr. Milan Beluhan uz asistenciju Preč. Dr. A. K. Zorića i Preč. Don Ante Radića, a zatim je član Predsjedničtva Velikog Križarskog Bratstva prof. br. P. Šimunić održao liepi prigodni govor.

Križarska mladež zavjetovala se toga dana svome prvoborcu, tihim, nutarnjim zavjetom da će, ma šta se dogodilo, uztrajno ostati vjerna njegovom i svom idealu. Sa Merčevog groba pošli smo na grobove Dr. Av. Čepulića i p. Brune Foretića.

Križarska svečanost u gradu mrtvih bila je završena. Sviet se razilazio, osjećajući u svojim dušama plamen ideala Kristove Hrvatske koji je grijao nutrinu i jačao volju za nova djela.

SASTANAK INTELIGENCIJE

Na večer u 6.30 sati održan je sastanak križarskih intelektualaca a prisustvovali su mu brojni članovi i članice križarskih redova sa sveučilišta kao i oni sa završenom fakultetskom izobrazbom i brojni duhovnici. Tom zgodom održao je predsjednik Velikog Križarskog Bratstva br. Dr. Lav Znidarčić predavanje pod naslovom: »Naši pogledi na život i prilike oko nas«. Iza toga razvila se živa debata u kojoj su osvietljene i razjašnjene mnoge pojave: kako našeg organizacijskog tako i ostalog života. Stvorene su liepe odluke koje će s pomoću odozgo i zagovorom naše, brata Ivana postati djela…

Proslava petnaestgodišnjice Dr. Ivana Merza u glavnom hrvatskom gradu protekla je svečano i dostojanstveno. Križarska mladež posvjedočila je, da ostaje neumorna, snažna i poletna na putu koji joj je označio njezin prvoborac, providencinalni čovjek Hrvatske Dr. Ivan Merz. U tome znaku ući ćemo u novu, Bogom blagoslovljenu radnu budućnost…

Proslavili smo dostojno uspomenu svog prvoborca. Učinili smo to s ponosom i sviešću da smo izpunili jedno djelo više. Glavni rad hrvatske države prožela je toga dana misao tisuću njegove djece da sa granitnog križa na Merčevom grobu, krene diljem liepe naše domovine sveti pozdrav mladeži koja se posvetila vjeri i domovini.

Jedan dan proveli smo u družtvu mnobobrojnih svojih prijatelja. Uvjereni smo da ih je bio daleko veći broj koji su toga dana bili spriečeni životom i prilikama da nam pokažu kako stoje uz nas i pomažu nas svojim molitvama. Na Merčev dan osjetili smo se velikom radnom zajednicom mladeži koja žrtvuje i djeluje apostolski, a nad njom bdije lik svetog prvoborca Dr. Ivana Merza.

Svi oni napori što smo ih podnosili učinili su nam se tom zgodom naplaćeni, sve poteškoće okrunjene uspiehom. Negdje u dubini svojih duša zahvaljivali smo nebu što nam je dao doživjeti jedan veliki dan, dan koji nam je dao mnogo nove snage i približio na pobjedi Žrtve, Euharistije i Apostolata.

A srdca sviju koji su na bilo koji način upoznali križarsko djelovanje i značaj našeg prvoborca molili su zajedno s nama da nebo što prije uzdigne na čast naših oltara Dr. Ivana Merza, apostola i svetca nove, Kristove Hrvatske.

 

A. Jerkov



Ante JERKOV, «Istim putem», Nedjelja, Zagreb, 23. svibnja 15/1943., br. 11, str. 2

 

Istim putem

 

Proslavili smo dan svog prvoborca. Proslavili smo uspomenu petnaeste obljetnice svete smrti našeg brata Ivana. Diljem ciele Hrvatske domovine križari su pokazali šta je u prošlsti bio nas ideal, čemu smo težili i zašto smo se borili. Pred našim očima lebdio je lik svetog prvoborca. Križarstvo je htjelo da njegovi članovi budu poput Dr. Ivana Merza izgrađeni borci. Ljudi koji znaju šta hoće i zašto se bore.

Od prvih orlovskih dana do danas mi smo htjeli ljude čvrsta, kremenita značaja. Odgajali smo katoličke borce i apostole koji su Krista uznosili najprije u vlastite duše a onda i u svoju okolinu. Nikada nismo dvojili što je naš cilj. Ni onda kad su svi oko nas izgubili glave. Ni kad su nam brojni neprijatelji naših ideala postavljali stupice na svakom koraku. Znali smo da je to sve djelo ljudi. Naša vjera je nadzemaljska. Naš moral božanski. Naš ideal izgraditi svece. Nije zato čudo da nas ništa nije moglo zbuniti. Dok su mnogi oko nas lutali, mi smo poznavali svoj cilj i nastojali da mu se što više približimo.

Postoji jedna činjenica koju smo već dovoljno izticali i ponovno je treba naglasiti. Ako je ideja samo rieč, nikada neće uhvatiti koriena u množtvu. Za svaki snažni apostolat treba u prvom redu djela i primjera. Malo tko može se pohvaliti da za svoju ideologiju imade modernog, blizkog suvremenog uzora kao Križarstvo. Nebo je znalo što znači za borca kad imade pred očima jedan svietao lik koji će svojim uzorom voditi druge. Križarstvu je darovalo Ivana Merza.

Ako se to uvaži onda će se lakše moći shvatiti mnoge stvari koje ljudima izgledaju nerazumljivima. Lakše će se razumjeti sva ona nastojanja prošlih, suvremenih a ako Bog da i budućih križarskih boraca. Mi imademo uzora. Blizkog, suvremenog, rekli bi skoro, živog… Križarstvo je svoju prošlost provelo na onome putu kojim nas je Kristu vodio Merčev primjer, uvijek drag, uviek svet. Mi smo poput svoga prvoborca nastojali da izgradimo sebe i da djelujemo na druge, uviek vjerni Kristu, Crkvi i Papi. Merz je pokazao da za uspjeh ove djelatnosti treba onih koji rade, duša onih koji se mole i žrtvuju. On je u svojoj osobi sjedinio sve troje. I mi smo ga htjeli sliediti. Radili smo, žrtvovali i molili. Poput njega brojni naši članovi dnevno pristupaju stolu života i nastoje izgraditi što dublji duhovni život. Čudno je malo da nas tu ne djele ni staleži. Divni primjeri Križara kako radnika, tako intelektualaca i seljaka govore o izvanrednom sudjelovanju s milosti. Većina ih je sakriveno, pokriveno običnom anjštinom, zatrpano svakidašnjošću. Tek kad nam dođu do ruke dnevnici naše umrle braće vidimo kkao je Merčev kvasac djelovao.

Poput našeg Ivana i danas imade ljudi koji u radu za organizaciju zaboravljaju sebe. Nema žrtve koju za Križarstvo no bi mogli podnieti, nema napora koji se ne bi dao svladati. Nepisana poviest naših redova krije uzornih primjera.

Kad bi se zapitali kako, odakle sve to, onda je lako odgovoriti. Križarstvo pred svoje borce stavlja živi lik svoga uzora, junaka koji je izišao iz naših redova. Mi imademo Merza. Našeg svetog brata Ivana. Vođen milošću odozgo, prije nekoliko desetljeća zacrtao je smjernice našeg rada. Mi smo organizacija papinske Katoličke Akcije. Naš cilj je rekristijanizacija hrvatskog života i družtva. Mi moramo preporoditi Hrvatsku. Preporoditi je u duhu Kristove nauke i Papinih enciklika. Mi smo borci Kršćanstva koje hoće za sve i svakoga slobodu djece Božje.

To je Merčev program. To je naš program. mi imademo Merza a on nas. Ovogodišnja proslava petnaeste obljetnice njegovog rođenja za nebo pokazala je svima kako s njim živimo, radimo za jedan isti, naš i njegov ideal. Križarska mladež ne luta i ne trpi lutanja. Mi znademo šta hoćemo i kuda idemo. Darovat ćemo svome narodu, svojoj Hrvatskoj to više izgrađenih ljudi Merčeva značaja. Oni će preporoditi naše družtvo i cieli naš narod približiti Kristu. Izgradit ćemo najprije sebe a onda i sve one oko sebe. Naš najveći, najljepši ideal jeste darovati domovini velike sinove a Crkvi svece. To je zapovied našeg vremena.

Oduševljenje kojim je Križarstvo proslavilo ovogodišnji Merčev dan najbolje je posvjedočilo kako nam je draga uspomena našeg svetog prvoborca. Mi smo pokazali da je njegov program naš program, naša pobjeda njegova pobjeda a on, naš Merz najdivnija ruža bašče križarskih značajeva.

Krenuli smo u susret novom dobu. čekaju nas nova vremena, nove prilike, okolnosti i težkoće. Mi ćemo ih svladati, vjerni uviek jednom istom cilju, borci jednog istog programa. Križarstvo je slobodno, jasno, nedvojbeno odlučilo. Program naše budućnosti je nastaviti istim putem. Izgradnja, duboka katolička izgradnja, duhovni život i apostolat.

To je isti put kojim smo do sada stupali. Put Merčeva Križarstva, put boraca Kristove Hrvatske, naš put. Uvjereni smo da ćemo tako najbolje služiti svome narodu i svojoj hrvatskoj domovini.

Merčev put – naš put. To je najljepši zalog sretne hrvatske i križarske budućnosti.

Ante Jerkov

 

 

 

 

 

KRIŽARI!

 

Molimo za beatifikaciju Dra Ivana Merza

 

To je naša dužnost

 

MERZ JE NAŠ BRAT I PRVOBORAC

 



«L'Osservatore Romano o Dr. Merzu», Nedjelja, Zagreb, 23. svibnja 15/1943., br. 11, str. 5

 

»L'Osservatore Romano« o Dr. Merzu

 

Vatikanski list »L'Osservatore Romano« od 10. – 11. V. 1943., donosi pod naslovom

»NA GODIŠNJICU SMRTI DRA IVANA MERZA«,

sliedeći članak:

Najznačajniji pobornik Katoličke Akcije kod Hrvata bio je dr. Ivan Merz, čovjek velike naobrazbe i dubokog duhovnog života.

Rodio se 16. XII. 1896. u Banja Luci u Bosni. Već od djetinjstva isticao se među svojim vršnjacima izvanrednom inteligencijom. Po želji svojih roditelja pohađao je vojnu akademiju u Wiener Neustadtu kod Beča, ali se je brzo uvjerio da ta karijera za njega nije i tako je prešao na bečko sveučilište, gdje je izgradio svoju ličnost. Za vrieme svjetskog rata bio je na fronti, a odatle je pošao u Beč pa zatim u Pariz, gdje je nastavo svoje omljele literarne studije i nastojao oko svoje katoličke intelektualne izgradnje. Značajno je njegovo geslo: »Aut catholicus, aut nihil!« – kojem je uviek ostao vjeran. Vrativši se iz Pariza u Zagreb, bio je imenovan profesorom na nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u istom mjestu, gdje je radio sve do svoje smrti.

Dr. Merz je mnogo radio na književnom polju. Osim to je objavio dvije knjige: »Katolici i moderni plesovi« i »Ti i ona«, napisao je još nebrojene člake koji razpravljaju o umjetnosti, o liturgiji, o katoličkim organizacijama, u svietu, o Katoličkoj Akciji itd.

Duhovni život dra Merza jasno pokazuje njegovu moralnu dubinu. Njegov nam dnevnik odkriva njegovu veliku i liepu dušu. On je definirao duhovni život; Razmatranje božanskih stvari; individualna suradnja s nutarnjim životom Božjim. Dr. Merz je smatrao duhovni život bitnim za život kršćanina.

Svaki je dan razmatrao tri četvrta sata prije nego je prisustvovao sv. Misi, preko koje je čitao svoj dragi misal, pa ga i po tome možemo smatrati pionirom liturgijskog pokreta u Hrvatskoj. »Liturgija je – veli on – živa umjetnost, kao što je živ i Krist«. Ljubio je euharistijskog Spasitelja iznad svega, i svaki se je dan pričešćivao s najvećom sabranošću. Govorio je: »Razmatrati i sjediniti se s Bogom, mora biti posao čitavog života«.

Na osobiti je način štovao Namjestnika Kristova na zemlji. Ova njegova ljubav našla je odjeka a čitavom hrvatskom narodu, tako da se u svim hrvatskim gradovima i selima slavi još i sada Papin dan s osobitom svečanošću. Velikim oduševljenjem je čitao i proučavao papine enciklike, te je zaslužio naziv »čovjek enciklika i Silaba«.

Ivan Merz je mnogo štovao Presvetu Djevicu, a na osobiti je način častio Majku Božju Lurdsku. Dva puta je išao na hodočašće u taj Gospin grad, a svaki je dan pobožno molio svetu krunicu.

Po molitvi, klanjanju Presvetom Sakramentu, razmatranju, duhovnom štivu i izpitivanju savjesti, bio je u neprekidnom sjedinjenju s Bogom. Bio je ponizan, čista života, pun kršćanske ljubavi, mnogo je trpio sve je to služilo njegovom duhovnom podizanju. Njegov lik može služiti kao uzor modernog katoličkog intelektualca.

Bio je jedan od prvih propagatora Katoličke Akcije u Hrvatskoj, prema direktivama koje je dao Papa Pio XI. u enciklici »Ubi arcano Dei«. Dubokim proučavanjem biti Katoličke Akcije došao je do zaključka da Katolička Akcija mora biti izvan i iznad svake političke stranke, i nastojao je da postigne podpunu pokornost crkvenoj hierarhiji.

Sveto je umro u dobi od 32 godine; 10. svibnja 1928. od bolesti koja ga je mučila još od djetinjstva. Dan prije smrti stigao mu je iz Vatikana brzojav »Sveti Otac blagosliva bolestnog dra Merza zazivajući na njeg Božju pomoć. Podpisan kardinal Gasparri.«

Dr. Ivan Merz je bio odpraćen no posljednji počinak od velikog množtva svieta koje se sabralo sa svih strana Hrvatske.

Prigodom 15. obljetnice njegove smrti u čitavoj se Hrvatskoj održavaju proslave i svečane komemoracije.



Ivan MERZ, «Iz Merčevog ratnog dnevnika», Nedjelja, Zagreb, 23. svibnja 15/1943., br. 11, str. 5

 

Iz Merčevog ratnog dnevnika

 

Sl. Bistrica, 24. IV. 1916.

Ovo je drugi Uzkrs, koji sam u tuđini sproveo. Na uzkrsnu nedjelju – jučer – primio sam sv. Pričest i to mi je dalo snage i ulilo u dušu neizmjerno blago sreće.

Mürzzuschlag, 15. VIII. 1916. Rano sam ustao, otišao sam na sv. Pričest i nastojao sam se zadubiti u taj misterij. Pa mi se čini da sam dosta duboko zaronio u sama sebe i u onaj sviet. Ne, nisam vidio sve, no kano da sam osjetio kao u nekoj magli one zakone, ono nešto, koje pokreće, pa iza toga Madonu s Djetetom, a uz to Ono još veće, koje sve skupa, što sam osjetio, ujedinjuje u Hostiji.

Lebring, 10. IX. 1916.

Mürzzuschlagu sam uslied interesa za probleme života studirao Whitmanna i St. Augustina. A sada osjećam, da je nastala stagnacija u duši jer sam toliko među ljudima, da tumaram između ovih baraka, kao kakvi u se povučeni filistar. Eto sada imam moć da ravnam sa 500 njih, pa bih imao prilike da »pomognem narodu«. Ne znamo što ću s njima početi; ne morališem rado; a da držim analfabetski tečaj je nezgodno. Eto razgovaram s njima, pričaju mi svoje boli, pokazujem nekima, kako će pisati. Moj duševni život je rastrgan; čita, Carlyle, vidim kako je prorok 19. vieka.

Monte Rasta, 9. IX. 1917.

Nastadoše težke prilike. Ovdje valja često ići u patrolu. Svete Euharistije nema, kao da Ugnus više nije u centrumu kozmosa, kao da Ga uopće nema, Bože, tješitelju, dođi, da moju prirodu prožmeš atomima vječnosti, pa da tako – sličniji Tebi – razumijem tijek bivovanja. Za rum se brinu moderne države, a sv. Euharistija je sporedna stvar! Fili, non aegre feras si quidam de te male senserintet dixerint, quod non libenter audias. Tu deterirora de te ipso sentire dabes et neminem infirmorem te credere.

St. Gregorio, 27. I. 1918.

Život je težak; težim za apstinencijom, ali ne ide lahko. Nastojim da se odučim zajutarka i popodnevnog jela. Spavam već nekoliko dana na zemlji i kušaći da ranije nego obično ustajem (barem oko 6. sati), pa da se mogu više sam s Bogom pozabaviti. Odviše govorim, suviše sam u družtvu, slab sam u patnji. Kada naša pukovnija ode u gore u »Stellung« javiću se drage volje, da odem s njima i da se malo priviknem na dočekivanje smrti. Gospode pomozi!

Fonzano, 5. III. 1918.

Nova generacija mora biti zdrava, vesela, liepa. Ono, što je ružno, posljedica je grieha. Zato se treba čovjek da svlada i da ojača volju. Boga zaboraviti nikada! Težiti neprestano za sjedinjenjem s Njime. Svaki dan – ponajbolje zoru – upotrebiti jedino za razmišljanja, molitvu, i to po mogućnosti u blizini Euharistije ili kod sv. Mise. Taj sat mora da bude izvor dana, u tome satu mora da čovjek zaboravi na cieli sviet, da izgubi sve brige svieta, svu nervozu života, da bude miran kao u kolijevci. U tom se satu moraju da stvore planovi za budući dan, tu se razmišlja o svojim greškama, i moli Milost, da se svlada vlastita slabost. Bilo bi grozno kad ovaj rat nebi imao nikakove duševne koristi za mene! Ne smijem onako živjeti, kao što sam prije rata živio, moram započeti novi preporođeni život u duhu novog, spoznanog katolicizma. Jedini Gospodin neka mi pomogne, jer čovjek sam iz sebe ne može ništa!



Miho PUŠIĆ, «Dr. Ivan Merz, uzor-apostol katoličke akcije», Nedjelja, Zagreb, 23. svibnja 15/1943, br. 11, str. 6

 

Dr. Ivan Merz, uzor-apostol katoličke akcije

 

Veoma je zgodna bila, i blagotvorna odluka križarskih Središnjica, da prigodom 15 godišnjice smrti neprežaljenog svog utemeljitelja i nadahnitelja proglase za svoje članove Merčevu godinu. To će zastalno biti od velike koristi u prvom redu onima, kojima je namienjena, ali će također povoljno utjecati na sve druge katoličke radnike jer će i jedni i drugi bolje pogledati u sjajan duhovni lik velikog pokojnika i nastojati da se u njega ugledaju pri važnom apostolatu za širenje spasonosnog Kristovog kraljevstva u hrv. narodu, osobito medju omladinom, što je bio temeljni cilj njegovog kratkog zemaljskog djelovanja. Stara je latinska rieč, koju smo učili već u prvim razredima gimnazije: VERBA MOVENT, EXEMPLA TRAHUNT: rieči doistine potresaju duše, ali samo časovito, dočim primjeri, dobri ili zli, živo privlače i vuku nas za sobom, da ih nasljedujemo. Ako su pak vazda ljudima a nadasve mladosti potrebni svietli izgledi, osobito je to neophodno nužno u današnje doba, kada je ovaj strašni rat pojačao metež u ljudskim glavama i u ljudskim dušama, intelektualnom i moralno-vjerskom pogledu, što lako zahvaća mlade neiskusne duše. Zato naša omladina treba uzora, i sigurno će ga naći u Dr. Merzu, koji je onako žarko ljubio omladinu i za nju se žrtvovao. Njegov veliki duhovni lik potanje je ocrtao Dr. Kniewald u svojoj poznatoj knjizi: »DR. IVAN MERZ, ŽIVOT I DJELOVANJE«, Tu nam iz Merčevog obsežnog dnevnika, što ga je dugo godina nosio, i njegove korespodencije jasno proizlazi veličina i providencialna misija Dr. Merza, tu svako može, da nađe temeljne smjernice, što ih Dr. Merz traži od pobornika u Katoličkoj Akciji. Tu skoro je pak i Dr. Ante Pilepić u netom izašloj knjizi na čast Bl. Djevice, pod naslovom »Naša Majka« u nizu od 32 posto osobitih štovatelja Bl. Gospe, Božjih svetaca i ugodnika iz svih naroda uz bl. Tavilića, franjevca Kneževića, kapucina Škrivanića, biskupe Dr. Mahnića i Dr. Langa, Petra Barbarića i bl. Krizina iz naše sredine, potanje prikazao i Dr. Merza, Marijina štovatelja, i to KAO IDEAL SUVREMENOG KATOLIKA (str. 224 do 233[1]). Čujem da i naskoro izlazi novi životopis Dr. Merza obrađen od dobrog njegovog poznavatelja o. Vrbaneka. Dobro će biti da svi pomno pročitaju sve ove prikaze Merčeve ličnosti i tako dobiju jasniju sliku u velikom duhovnom i apostolskom njegovom liku i smjernicama, koje on daje za katolički apostolat u današnje vrieme. Ja ću pak ovdje, zamoljen od Uredničtva, iz ličnih uspomena naglasiti, kako je veliki pokojnik u DJELU SAM PRVI UZORNO provadjao ono, što je on, na temelju Papinskih direktiva, od svakog člana Katoličke Akcije iziskivao.

U prvom redu na mene je kao i na svih u ovom gradu snažan utisak učinila njegova ŽARKA POBOŽNOST. Ljeti godine 1927. iza odmora u Sv. Križu u Sloveniji stigao je u Hvar, da bi popravio svoje slabo zdravlje i mogao i nadalje revno djelovati za svetu katoličku stvar. Nastanio se je u hotelu, ali odmah se je vidila ogromna razlika u vladanju ovog smjernog mladog gospodina i mnogih drugih stranaca turista, koji su dolazili u naše strane i svojim indiferentizmom, a još više svojim moralnim ponašanjem i zlokobnom golotinjom opoganjivali kršćanski ambient našega grada. Odmah se po gradu počelo povoljno šaputati, kako ovaj mladi profesor, ne samo polazi svaki dan na sv. Misu,[2] nego se i dnevno pričešćuje, te često polazi u crkvu, i tu se sabrano i pobožno moli. I doista Dr. Merz sve je to redovito vršio, ali POSVE NARAVNO, NENAMETLJIVO, NEUPADNO. Ipak sve je to brzo izbilo na javu, jer ako se zlo lako širi, ipak i dobro nalazi povoljna odjeka kod ljudi, Dr. Merz je svaki dan kroz onaj mjesec, što je boravio, ponizno htio služiti sv. Misu piscu ovih redaka, u biskupskoj kapeli i preko sv. Mise svagdano primao svoga Boga u sv. Pričesti. Svi su moji ukućani osobitim udivljenjem gledali, kako on kroz čitavu sv. Misu neprestano kleči na tlu, a napose smo ga promatrali kakvom pobožnošću iza sv. pričesti ostaje duboko uronjen u intimnom razgovoru sa svojim Gospodinom. On je u svojim člancima neprestano naglasivao da Kristov Apostol treba da bude vazda sjedinjen svojim Spasiteljem kao loza na trsu, ako hoće donieti ploda, a to se najbolje postizava po pobožnoj svagdanjoj sv. pričesti. No on je djelom potvrđivao ono što je druge učio. I zato je tražio čestu sv. pričest barem svakoga mjeseca, kod članova svojih organizacija, što je i dandanas vazda aktuelno. Nije se dakle čuditi da su mnogi mladići i djevojke orlovske organizacije, koji su išli kao odaslanici (-ice) Središnjica na zborove i skupštine, po NJEGOVOM ŽIVOM PRIMJERU, često a neki i svagdano pristupali na sv. pričest. Velika je dakle njegova zasluga, da je orlovska organizacija, urgirala euharistijsku pobožnost kod svojih članova, sto je od nje preuzela i križarska organizacija. On je i ovdje pokazivao svoju pobožnost prema Bl. Gospi. Svagdano je molio krunicu, koju je osobito zavolio prigodom svog prvog hodočašća u Lurd godine 1921.[3] O kako bi on, da je na životu, sada propagirao pobožnost prvih subota u mjesecu na čast Gospe, i tako širio ovu bogoljubnost preporučenu od same Bl. Djevice u svojim ukazanjima u Fatimi! Ona se sastoji u sv. pričesti na čast Gospe, u molenju jednog diela sv. ružarija u taj dan, i u pobožnu razmatranju otajstva iz Gospinog života. To će sigurno propagirati križarski duhovnici i tako širiti kod svojih članova štovanje ljubežljive naše majke Marije. Tu će naša mladež dobiti potrebnu snagu da usred današnjih svjetovnih pogibelji uzčuva i uzdrži sv. čistoću.[4] Sada pređimo na drugu njegovu odličnu krepost: Dr. Merz je imao PRAVI APOSTOLSKI DUH, pa treba da ga i u tomu svi nasljedujemo. Tu smo veliku odliku i mi konstatirali kod njega za njegova boravka u Hvaru. Došao je amo na oporavak, ali nije mirovao; i ovdje mislio je na duše i osvajao ih za Krista. Odmah je stao okupljati oko sebe neke dobre dječake koji su bili upravo oduševljeni njegovim razgovorima. Zvao ih je u svoju sobu, vodio ih u lađici po moru, zaustavljao na putu i vazda govorio kao žarki Kristov apostol o onome, čime je bila duboko ispunjena njegova plemenita duša: O Kristu, o duši, o radu za Kristovo kraljevstvo i svem što je s tim u vezi. Na taj način živo ih je zagrijao za svetu stvar, i pripravio zgodno tlo za orlovsku organizaciju, koja se je zatim ovdje ustanovila i liepo djelovala. Svi oni dječaci, koji su imali sreću doći – u bliži doticaj s njime, ostali su zadivljeni njegovim riečima a još više njegovim uzornim kršćanskim životom, te se i danas harno njega sjećaju, najviše zahvaljuju njemu, što su ostali čvrsti u svom kršćanskom uvjerenju. Neki od ovih brižno čuvaju pisma, što im ih je on kasnije slao.

Na koncu treba da spomenem NEOGRANIČENU LJUBAV I ODANOST DR. MERZA prema Sv. Otcu Papi i Sv. Stolici. Papa je bio i njemu namjesnik Isusa Krista na zemlji, koji je postavljen od Njega da upućuje i vodi ljude putem spasenja. Istog Krista, koji u Presv. Euharistiji kriepi duše, ali šuti, on gleda u osobi Sv. Otca, Pape, ali tu više ne šuti nego govori ljudima i vidljivo upravlja Crkvom. Stoga je Dr. Merz imao duboku sinovsku privrženost prema Papi i njegovim direktivama, jer je bio živo uvjeren, da Papa zamjenjuje Krista, da nam govori u ime Krista, da je on prema nježnoj izjavi sv. Katarine Sienske: »Il dolce Cristo in tera« (Slatki Krist na zemlji). On je pomno pročitao Papinske enciklike, osobito je pak dobro proučio na izvoru smjernice Sv. Stolice u pitanju Katoličke Akcije, te je nastojao da se i kod nas Katolička Akcija udesi točno po njima. I ovdje u Hvaru u razgovoru s nama svećenicima, vazda je s najvećim zanosom govorio o Papi i Sv. Stolici i naglasivao dužnost svih katolika, da pomno proučavaju Papinske direktive i vazda ih vjerno i sinovski sliede. Nije nikada dopuštao da se nitko, ni u šali, s manje štovanja izrazi o Papi ili o Sv. Stolici.

Evo napomenuo sam ovdje, iz ličnih doživljaja tri velike odlike, kojima se svugdje izticao veliki apostolski lik neprežaljenog Dr. Merza: NJEGOVU ISKRENU, DUBOKU POBOŽNOST, NJEGOV ŽIVI APOSTOLSKI DUH, NJEGOVU DJETINJU LJUBAV I ODANOST SV. OTCU PAPI I SV. STOLICI. Neka njegov svietli primjer potakne svih nas, svećenike i svjetovnjake, napose njegove izravne sljedbenike, da ga u svim ovim i ostalim njegovim izvrsnim krepostima što bolje nasljedujemo, osobito da, budemo i punjeni onim nesebičnim, požrtvovnim apostolskim duhom, kojim se je on toliko odlikovao, te predobijemo i osvojimo što više duša za Krista i tako učvrstimo i ojačamo spasonosno kraljevstvo Krista Kralja u našim dušama, u našoj omladini i u čitavom nam milom hrvatskom narodu. I kako je ovaj veliki uzor svim Kristovim apostolima, vazda revno sliedio blagotvorne smjernice Sv. Otca Pape, Kristovog Nasljednika na zemlji, u tome se i mi za njim vjerno povedimo. Tako između ostalog toplo prigrlimo, revno širimo i mnogo molimo za uzvišene i premudre smjernice današnjeg Sv. Otca Pape o neophodno nužnim preduvjetima i načelima istinskog i trajnoga mira, temeljena na pravdi i ljubavi, kakvog sav sviet žudi, i poradimo posvetu svakoga pojedinog od nas i čitavog naroda Prečistom Srdcu Marijinom, kojemu nas je Sv. Otac izručio. SIGURNO BI VELIKI APOSTOL DR. MERZ ZA OVO SVE ŽILAVO RADIO I REVNO DJELOVAO. Upravimo pak često molitve Gospodinu da bi što prije jasnim vanjskim znakovima dao proslaviti svoga vjernog službenika Ivana na radost mnogobrojnih njegovih štovatelja, na dobro njemu toli mile omladine i čitavog hrvatskog naroda.



Josip DUJMOVIĆ, «Pojava dr. Ivana Merza», Za vjeru i dom, Zagreb, svibanj 24/1943., br. 5, str. 1-2

 

 

Pojava dr. Ivana Merza

 

Skloni smo, da si predstavljamo katolicizam kao vjeru, koja »nikome ne čini zla«; kao vjeru, koja se znade prilagoditi svakom položaju i svim ljudima; kao vjeru, koja pravi u svim pitanjima prama potrebi kompromise, da ne bi koga uzrujala i povriedila čije »uvjerenje«. Kršćanstvo dakle »na visini čovjeka«, ali nikako »na visini Krista«. Vjera bi to imala biti »razborita, bez nastranosti i šovinizma«. Kršćanstvo bez Kristovih »blaženstava«, ali i bez njegovih »jao«. Skloni smo, da budemo popravljači Kristove vjere, da tu vjeru prilagodimo u svemu našem vremenu. Dakle kršćanstvo, koje ima više služiti ljudima, nego li ljudi kršćanstvu.

Međutim zaboravljamo, da je Krist donio mač diobe na sviet. Da je on sam zacrtao dvie fronte: »Koji nije sa mnom, taj je protiv mene« (Luk. 11, 23). Da je on proizveo revoluciju intelektualnu, moralnu i socialnu. Zaboravljamo, da je njegova Crkva »stup i temelj istine« (l. Tim. 3, 15), te se njezina nauka nikada ne će mienjati i nikada srušiti. Zaboravljamo, da je katolicizam pravilo života, uviek isto za svaki naraštaj i za svako doba. Zaboravljamo, da je Bog uviek u pravu, kada traži od nas cjelokupnost svoje nauke i puninu kršćanskog života. Da bude provedena do zadnjih zaključaka logika vjere i logika života. Dakle kršćanstvo živo, radno, životno, korjenito. Ta mi smo produženi Krist na zemlji, djeca Božja, udovi tiela, kome je Krist Glavom, loze na živom panju Isusu Kristu.

Pojavu dr. Ivana Merza imademo promatrati jedino s ovoga stanovišta, ako doista želimo razumjeti njegov život i rad među hrvatskim katolicima u prvoj četvrti 20. vieka. Zapravo njegov se rad prama vani kreće u okviru jednog desetljeća, dok nas je ostavio, a da još nije navršio ni 32 godine. Zapravo bi se i za njega moglo uztvrditi »živio je kratko vremena, a izpunio je duge godine« (Mudr. 4. 13).

Merzova lična izgradnja počinje već u gimnaziji. Nastavlja se u vojnoj akademiji u Beču, usavršava se na fronti i u razdoblju njegova studentskog života, da se razbukti u puno cvjetanje i dobije konačnu formaciju za vrieme njegova profesorskog zvanja. Ivanu je vjera život i to stvarni, svakodnevni život. Život, koji dobiva svoj puni sadržaj, svoju stvarnu vriednost samo onda, kada je povezan sa najvećom stvarnošću, sa Bogom. Život Božji u sebi. Produženje i nastavak Kristova života u duši. Život, koji trajno živi, jer živi u milosti i od milosti. Život, koji se uzdržava i povećaje samozatajom, molitvom, primanjem sakramenata, osobito sv. Pričesti, koja je stablo života. Život, koji buja u duši razmatranjem, izpitom savjesti, katoličkom aktivnošću. A ova je kat. aktivnost samo nudni i logički plod njegova katoličkog mentaliteta i življenja. Ivanova duševna formacija, njegov uzpon prama savršenosti, prama svetosti bio je snažan uztrajan i visok. Povezanost s Bogom intimna i duboka po unutarnjem životu, to je Ivanu izhodna i povratna točka svih manifestacija njegove duše. To mu je neprekidno nastojanje, sladka meta njegovih mladih snova, punina njegova značaja i bujnost njegovih mladih godina. Ostvariti u mogućem stupnju Isusovu zapovied: »Budite savršeni kao što je savršen vaš…«



M. STANKOVIĆ, «Gospin poklonik», Za vjeru dom, Zagreb, svibanj 1943., br. 5, str. 1-3

 

Gospin poklonik

 

Pred 15 godina ode nam Merz u cvjetnom svibnju. Gospa ga je uzela u svome mjesecu. Gospa, koju je tako žarko štovao i ljubio.

Kako je goruće molio pred njezinim oltarima. Kako je rado prebirao njenu krunicu. Kako je pobožno hodočastio u njezina svetišta. Kako je toplo govorio o njezinom Lurdu. A da je još uviek među nama, on bi sigurno bio najveći poklonik Gospe iz Fatime.

S Gospinim imenom na usnama Merz je započimao dan. S Gospinim likom u duši zatvarao je svoje vjeđe. Ta njezin kip stajao je nad njegovim krevetom, a mala svjetiljka svjetlucala je pred Gospom dan i noć.

No nije Merčeva ljubav prema Gospi bila pjesnička zanesenost mladoga čovjeka. Ni obično oduševljenje čistoga mladog srdca. (…)



J. V., «Sarajevo: Proslava 15 godišnjice smrti Dr. Ivana Merza», Katolički tjednik, Sarajevo, 16. svibnja 1943., br. 20

 

Sarajevo: Proslava 15 godišnjice smrti Dr. Ivana Merza

 

I u Sarajevu se je, u vezi s 15godišnjicom smrti prvoborca i glavnog učitelja Križarske organizacije u Hrvatskoj – blagopokojnog Dr. Ivana Merza, u nedjelju, 9. o. mj., svečano proslavio Merzov dan.

Najprije su, kroz tri dana uoči spomenute nedjelje, u kapelici Nadbiskupskog bogosl. sjemeništa, u 7 sati na večer, održana predavanja o pok. Dr. Ivanu Merzu.

Uz vrlo dobar posjet Križara i Križarica, kojima su ta predavanja i bila namienjena, govorio je o velikanu Katoličke Akcije u Hrvatskoj njegov duhovni vođa, sada profesor Nadbiskupskog bogosl. sjemenšta u Sarajevu vlč. o. Josip Vrbanek D. I. U predavanjima je lik Dr. Merza osvietljen sa raznih strana, uvjerljivo, a Križarska mladež pozvana, da ga sliedi.

U nedjelju, 9. o. mj., u 8 s. u jutro, u sjem. crkvi sv. Ćirila i Metoda, bila je za sve Križare i Križarice, velike i male, kao i za prijatelje Križarske organizacije, zajednička sv. Misa, koju je služio i pod njom održao propovied o idealima Dr. Merza i Križarstva vlč. o. J. Vrbanek, a na koru su pjevali bogoslovi Nadbiskupskog bogosl. sjemeništa.

Isti dan, u 11 s. pr. podne, u dvorani Hrvatskog katoličkog doma, bila je svečana i akademija za Male Križare i Male Križarice svih grupa. Dvorana je bila dubkom puna male publike, ali i vođa i voditeljica Malih Križara-ica, te velikih Križara i Križarica, zajedno s predstavnicima jednoga i drugog Okružja i s križarskim duhovnicima. Bilo je par liepih deklamacija, nekoliko pjevanja, kao govornik je nastupio predsjednik Ðačkog Križarskog Bratstva br. Miroslav Matković, a predavanje o Dr. Ivanu Merzu održao je vlč. F. Kralik.

Iste nedjelje, u 4 s. po podne, opet u dvorani Hrv. katoličkog doma, održana je akademija za velike Križare-ice i prijatelje Križarske organizacije. Dvorana je bila i ovaj put puna – za piredbe ove vrste očito premalena – a mala je i ona otmjen karakter. Uz druge točke, sve izvedene liepo i precizno, održao je pozdravni govor br. Anto Primorac, a predavanje predsjednica Križaričkog Okružja s. Dragica Peško.

Možemo mirne duše reći, da je ova proslava Dr. Ivana Merza izpala još mnogo ljepše, nego li se je moglo i očekivati. Onomu nekom, vrlo osjetljivu zastoju, koji je, iz razumljivih razloga situacije u svietu i kod nas, još preklani nastao, dan je ovom priredbom bez sumnje snažan udarac. Križari i Križarice bili su se malko povukli sa poprišta javnosti i povukli se na polje vlastitog izgrađivanja umnog i ćudorednog. Neka u tom radu nastave! Još intenzivnije i još uztrajnije. Pod vodstvom prvoborca Katoličke Akcije Dr. Ivana Merza! Pa će onda i njihovi javni nastupi uviek biti okrunjeni Božjim blagoslovom!



«Zagreb: Proslava 15 godišnjice smrti Dr. Ivana Merza», Katolički tjednik, Sarajevo, 16. svibnja 1943., br. 20

 

Zagreb: Proslava 15 godišnjice smrti Dr. Ivana Merza

 

Uz 15godišnjicu smrti Dr. Ivana Merza (10. V.) priredila je Križarska organizacija u Zagrebu, u nedjelju, 9. o. mj., niz priredaba.

Uvod je u proslavu bila t. zv. Uzkrsna borba (organizirano nastojanje oko toga, da se što veći broj mlakih i nehajnih katolika i katolikinja dovede k uzkrsnoj izpoviedi i Pričesti), koja je imala biti održana po svim mjestima, gdje ima Križara-ica. U Zagrebu je u okviru te akcije, na Cvjetnicu, 18. travnja, preuzv. gosp. Dr. Alojzije Stepinac podielio tisućama duša sv. Pričest i podielio spomen-sličice sa slikom Dr. Ivana Merza. Veliki uspjeh te borbe, kako piše »Nedjelja«, osjetio se je i u drugim mjestima Hrvatske.

U Zagrebu je nadalje održan niz predavanja o Dr. Ivanu Merzu. Predavanja su držali (28. i 30. IV., te 3. i 5. V:), u prostorijama Katoličkog kasina, vlč. A. Kopunović, dipl. pravnik Janja Magdić, sveuč. prof. Dr. Dragutin Kniewald i Dr. Lav Znidarčić, a obrađene su teme: Merz prema Crkvi i Narodu, Merz i poziv žene, Merz i liturgija, Merz i Katol. Akcija..

Glavni dan te proslave bila je nedjelja, 9. o. mj. U 8 sati u jutro, u crkvi Sv. Marije, imali su svi Križari i Križarice zajedničku sv. Misu, koju je služio preuzv. gosp. Dr. Alojzije Stepinac. Sv. Pričest su Križari-ice i njihovi prijatelji prikazali na nakanu Merzove što skorije beatifikacije. Preuzv. gosp. Nadbiskup dielio je i tom zgodom spomen-sličice.

Isti dan, u 11 sati pr. p., u velikoj dvorani Hrvatske radničke komore, održana je svečana akademija. Na akademiji je bilo izvedeno, liepo i efektno, 9 točaka, a na njoj su govorili: Ivan Krilić, tajnik VKB-a, Prof. Marica Stanković, predsjednicaVKS-a i Dr. Lav Znidarčić, predsjednik VKB-a dok je »Misli Dr. Ivana Merza« čitao g Amand Alliger, član Hrv. drž. kazališta.

Isti dan, u. 4 s. po p., obavljen je pohod grobu Dr. Ivana Merza. Na grabu je govorio Prof. Dr. Petar Šimunić, član Predsjedničtva VKB-a.

Isti dan, u 6 s. na večer, u prostorijama AKB »Mahnić«, održan je sastanak Križarske inteligencije, na kojemu je održano prigodno predavanje: »Naši pogledi na život i prilike oko nas«.

Križarskim priredbama u Zagrebu u nedjelju, 9. svibnja, prisustvovali su i braća i sestre iz provincije.

I glasilo Velikog Križarskog Bratstva »Nedjelja« od 9. V. te glasilo Velikog Križarskog Sestrinstva »Za Vjeru i Dom« za svibanj o. g. posvećena su velikom poborniku i ideologu Križarstva i Katoličke Akcije uobće Dr. Merzu. U »Nedjelji« pišu o Merzu, odnosno povodom 15godišnjice njegove smrti: Dr. Lav Znidarčić, Ante Jerkov, duhovnik Dr. Ivana Merza vlč. Josip Vrbanek D. I., Av., Ante Dubić, sveuč. prof. Dr. A. Živković, intimni prijatelj Merzov Dr. Drago Čepulić, Marica Stanković, Dr. Ton Smerdel i dr. List pak Križarica »Za Vjeru i Dom«, koji u svim svojim ovogodišnjim brojevima na ovaj ili onaj način komemorira Dr. Ivana Merza, u ovom broju donosi članke: »Pojava Dr. Ivana Merza (o. Josip Dujmović), »Gospin poklonik« (Marica Stanković), »Dr. Merz – Božja umjetnina« (Dr. J. Gunčević), »Merz i mi« (Z. Kostanjevac), »Neobična veza« (Zdenka Žanko), »Merz i djaca« (Mira Preisler), »Za svojim vitezom« (Mira Vrljičak), »Jedna sv. sličica iz Misala« (M. Grgić), »Oblikovanje katol. elite« (O. R.) i dr.

Sigurno će ova krasna proslava l5godišnjice Merzove smrti s utjehom izpuniti srdca svih prijatelja Križarske organizacije. Mi pak s velikim zadovoljstvom konstatiramo, da je i ovom zgodom došla do jakog izražaja sve veća produbljenost križarske djelatnosti, a toga nam na svim područjima, pa tako i u životu i radu Križara i Križarica, najviše treba.



«Jedini put», Katolički tjednik, Sarajevo, 16. svibnja 1943., br. 20

 

Jedini put

(Uz 15-godišnjicu smrti Dr. Ivana Merza.)

 

Ovih dana (10. o. mj.) navršilo se 15 godina, odkako je, u Zagrebu, umro uzorni katolički intelektualac i apostol Katoličke Akcije, Dr. Ivan Merz.

Naša katolička javnost sve se s više pieteta okreće, osobito zadnjih godina, prema značajnoj duhovnoj pojavi ovog čovjeka. Mnogi napose u križarskim i križaričkim redovima, podržavaju sustavan kult Merčeve osobe. I ovogodišnji spomendan njegove smrti proslavljen je po križarskim družtvima i u križarskoj štampi toplim komemorativnim priredbama, člancima, manifestacijama. Merz postaje sve više životnim idealom čitavu jednom krugu naših katoličkih ljudi, a preko njih i našem katoličkom svietu uobće. U posljednje vrieme govori se već i o prvim koracima za njegovu beatifikaciju.

Na ta pojava samo veseli. Merz je, poznavali smo ga i osobno, – svakako bio u duhovno-asketskom pogledu čovjek neobične dubljine. Njegov je duhovni profil s te strane ulijevao respekt i prijatelju i protivniku. Bio je čovjek, koji je sobom podpuno vladao, upokorenih strasti, pročišćenih namjera, slobodan od egoizma i ambicije, pun ljubavi k istini, daleko od svakog prenavljanja, a čudno zaljubljen u sve Božje stvari, s vrlo živim vrhunaravnim osjećajem, uviek spreman da sve do iznemoglosti , vrši apostolat Crkve i da čini dobro bližnjemu, ostajući vazda u neposrednom i intenzivnom milostnom kontaktu s Bogom: po molitvenom, sakramentalnom, euharistijskom i liturgijskom životu. Duboko je, kao malotko, bio u sebe upio duh Evanđelja; savjestno je proučavao i sliedio crkvene ideje i direktive Papâ. Bio je eto savršen katolički čovjek. I to katolički čovjek – intelektualac, vrlo kulturan i naobražen, široke, svjetske erudicije, velika životnog izkustva. Kult ovakve ličnosti djelovat će stoga, bez sumnje, jako pozitivno i plodno na naš katolički život. Merz je kao stvoren da bude autentičan ideal katoličkog čovjeka naših dana. Očito je znak ozbiljnosti i solidnosti u religioznim i kulturnim težnjama hrvatskih katolikâ, kad im pojave kao Dr. Merz daju nadahnuće i duhovno-idejni ton.

Uostalom, bit će, da u ovakvu držanju katoličke javnosti ima dosta i sviestne reakcije na ono, što se je među nama i oko nas dogodilo i što se događa. Vremena, što ih proživljujemo, neizmjerno su poučna za ljude, koji umiju misliti. Rat ne gomila oko nas samo materialnih i fizičkih ruševinâ. Još je puno gori, i fatalniji onaj moralni kaos, u koji, svaki dan gore, tonemo. Sviet je očito bio, i prije rata, u ćudorednom pogledu dubok izkvaren. Rat je situaciju učinio još gorom. Kriza je morala obćenita i strašna. Materializam, osobito onaj praktični, ne samo da nije po ratu stučen; on je ratom zahvatio još puno šire dimenzije. Poštenja je sve manje; vrlina je sve manje; – i onih nacionalnih. Na sve se je strane zacarila bezsavjestnost, skrajnji egoizam, moralna neskrupuloznost bez granica. Pohlepa je došla do vrhunca. Varamo jedni druge; izrabljujemo sve, do čega dođemo; trgamo se samo za dobitak i novac; na prodaju smo. Mnogima nije nijedno načelo sveto. Laž i mistifikacija suvereno gospoduju. A sa razpadanjem socialnog morala ide korak u korak kriza – kriza još puno fatalnija – seksualnog, bračnog i obiteljskog morala. Sa svih se strana tuže, da su prilike očajne. I na selu. Ljude zahvaća ludilo ćudoredne anarhije. Kao da se počinju rušiti svi zakoni života. Oko nas je nešto kao obća revolucija svih vrjednosti.

Tako je po svietu – gotovo u svim zemljama – tako je i kod nas.

A najznačajnije je na tom, da su se sve ideje, u koje su se moderni ljudi uzdali, pokazale pred tom strahotom od krize posve nemoćne. Ništa nije u stanju da ustavi tu poplavu, taj moralni potop. Ljudi mu kao snoplje padaju žrtvom. Dokumente nam pruža život. Svaki dan o njima slušamo ili ih čitamo u novinama. Ljudi izpoviedaju u teoriji najidealnije programe; u životu su, toliko od njih, zločinci, kradljivci, lopovi, pokvarenjaci. Pljačkaju svoj vlastiti narod. Prodaju se za zlato najelementarnije njegove interese. Svršavaju na obtuženičkoj klupi ili na stratištu.

Tim se metodama problem ne rješava. Programi nijesu glavno. Rieči nijesu glavno. Organizacijski sistemi nijesu glavno. Imena nijesu glavno. Glavno su ljudi. Njih treba izliečiti. Iznutra. Jednom velikom istinom. Jednom sakrivenom snagom. Od čovjeka valja učiniti pravednika, svetca.

Ako je tko još među nama pošten, pošteni su »svetci«. A »svetac« je, tkogod iskreno vjeruje u Boga i tko se je na njega oslonio svom dušom: i u mišljenju i u životu. Svetac u onom najširem smislu – čovjek, u kojemu je, uza sve ljudske biede, dobro jače od zla, duša jača od tiela, istina jača od koristi. »Svetac« je svaki idealista. Samo što se idealistom ne postaje osim kroz Boga. Čovjeku se mora Bog, ovako ili onako, objaviti, prije nego što s ruku raztrgne okove egoizma i materije. I što je tko više svetac. Što je dublje unišao u problem duše, dobra, vječnosti, to će biti sposobniji da služi spasenju čovječanstva, da se odupre elementima propadanja i razsula. On je bliže izvoru snage: Bogu i milosti. On je bolji čovjek.

I naša je inteligencija izdala. I katolička je inteligencija izdala. Jadno izdala. Gdje nam je? Koliki su se između nas biedno kompromitirali! Šta je na njima ostalo od kršćanskih socialnih načela? Šta od crkvenosti i vrhunaravnih pogleda na sviet? Šta od praktičnog katoličkog života? Malo ili ništa. Govore kao i drugi. Rade kao i drugi. Žive kao i drugi.

Krivo smo ih odgajali. Krivo i plitko. Ostajali smo na površini; trošili smo sile u nuzgrednosti, u neutralne stvari, u forme. A forma nije drugima pomogla; nije ni nama. Samo se velike duše mogu oduprieti orkanu strasti i elemenata.

Zato danas u nama ovoliko instinktivne potrebe, da opet uniđemo u sebe; da jednom zakoračimo pravim putem; da počnemo između sebe odgajati – svetce.

Merz. Još Merza. Puno Merza. Merčevim tragom. U dubinu. To je parola i program.

Dobra parola. Izpravan program. Nijedan nas dosada put nije doveo k preporodu. Ovaj će. Put nutarnjeg čovjeka! Put duhovne obnove. Božji put. I – jedini put!



A. JERKOV,«Apostol nove Hrvatske», Kalendar Srca Isusova i Marijina, 1943., str. 98-102.

 

Apostol nove Hrvatske

U spomen 15. godišnjice smrti Dr. Ivana Merza

 

Mnogima je nepoznat po imenu. Ipak, njegovo djelo je poznato cielome našem narodu, u domovini i izvan nje. Nemoguće je prešutjeti ime Dr. Ivana Merza, ako hoćemo govoriti o katolicizmu Hrvatske. U njegovoj ličnosti sjedinjen je istinski nacionalizam prožet vjerom u one vječne vriednosti, koje nalažu između ostaloga vjernost i sinovsku odanost domovini.

Dr. Merz se rodio 16. prosinca 1896. godine u Banja Luci. Iza odlično položene pučke škole i gimnazije odlazi 1914. g. prema želji roditelja u Bečko Novo Mjesto, ali već iza nekoliko mjeseci napusti ovu školu i upiše se na pravni fakultet sveučilišta u Beču. Dolaze težke ratne godine. Već god. 1916. odlazi Ivan u vojsku, svršava brzi častnički tečaj, i kao pričuvni častnik odilazi na talijansko bojište.

Čim su se prilike barem donekle smirile, upiše se opet na sveučilište u Beču. Osjetivši da to za njega nije pravo, prelazi na filozofiju, gdje studira njemački i romanistiku. God. 1920. odlazi u Pariz. Tu završava nauke na Sorboni, a posjećuje i sam drži predavanja na Katoličkom Institutu. Iza tri godine postiže na sveučilištu u Zagrebu naslov profesora i doktora filozofije. Do svoje smrti bio je profesorom u nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu.

Njegovo snažno sudjelovanje u javnom životu Hrvatske započelo je god. 1922., kad je bio izabran za predsjednika »Omladinskog Saveza«, a još više god. 1923., kad je osnovan velikim dielom njegovom zaslugom »Hrvatski Orlovski Savez« u kojem je sve do konca života bio glavni ideolog i suradnik. Još od djetinjstva bolovao je od kronične upale oka. Nesebični rad nije mu dozvoljavao, da se čuva. Radi neumorne aktivnosti, dugog studija i trapljenja, pogoršala se bolest. Dobiva napokon gnojnu upalu očiju i god. 1928. sveto umire.

To bi bila okostnica velikoga djela, koga je Merz, surađujući sa Božjom milošću izgradio, možemo reći, do savršenstva i u svojoj ličnosti dao Hrvatskoj mladeži svih vremena najljepši uzor.

Predaleko bi otišli, kad bi htjeli nabrajati sve odlike plemenitog Merčeva značaja. Pa ipak možemo ih sve izraziti s jednom jedinom: Merz je bio homo catholicus – podpun katolik. Ovim je rečeno sve, što o njemu treba reći. On je svoj katolicizam shvatio ne kao liep osjećaj kadkada otajstven, nego kao život i zvanje. Merz nije bio katolik samo svakoga dana u crkvi, nego što je glavno, i u svim svojim činima, u svojoj plodnoj djelatnosti hrvatskoga intelektualca. Nije se zadovoljavao katolicizmom krstnoga lista. Htio je katolicizam misli, rieči i djela.

Čudni su bili putevi, kojima ga je vodio Gospodin.

»Za mladih dana čeznuo je vruće,

Da srdca drugih svojim prožme srdcem,

Da svietli svietu, da se uspne… nije znao kamo.«

Ovim riečima pjesnika Bayrona, koje nalazimo i u Merčevu dnevniku, odlično je izražen Ivan u svojim prvim danima. Bio je sviestan svoga poslanja. Nije znao samo u čemu se ono sastoji. Rođen je, da puno proživi i svojim velikim izkustvom koristi Božjoj stvari.

I njegovo djetinjstvo je to već pokazivalo: U svojoj trećoj godini prisustvovao je nekoj bogatoj gozbi. Na stolu su bili netaknuti sladkiši i torte. Iznenada pobježe iz majčina krila i ode na ulicu, da se iza par časaka vrati – u dvoranu sa skupinom siromašne djece i odlučnim dječačkim zahtjevom, da se poslastice razdiele njegovim siromašnim prijateljima…Već kao dječak bio je duboko misaon.

U gimnaziji je ne zadovoljava praznim učenjem na pamet. Iz svega stvara zaključke, u svemu hoće da bude svoj. »U fizici smo govorili o brzini svietla, piše u svome dnevniku; tako da svietlo od nekih zviezda treba 8, 10, 25, 250 godina, da dođe, do nas. Bože, sve svietli, sve se kreće savršeno točno… Sve je neizmjerno u tom prostoru, samo naša zemlja leti kao mrva i okreće se, a čovjek na njoj kao matematička točka. I taj zavidi, grize se; oholi se! Što je čovjek? Ništa. Ipak ta matematička točka obuhvaća mišlju veliku pozornicu svemira i još dalje… Kako malen, a ipak tako velik!... A tko obuhvaća, podržaje, ravna to neizmjerno pozorište? On je, veličanstveni Duh, koji to obuhvaća, On je!«

Mogli bi tako navesti bezbroj njegovih izreka. Merz je uviek bio isti: katolik! Kaje se, što je u korizmi bio na jednoj zabavi, jer to nije liep i ne smije se. Kao gimnazijalac zavolio je plemenito jednu djevojčicu, koja je, umrla, kad mu je bilo sedamnaest godina. Ni ovdje Ivan nije bio površan. Ponirao je u dubinu stvari osjećao je pravu vriednost čovjekova najsvetijeg osjećaja i njegova velika ljubav prema ženi ostaje prva i jedina: »Moja je mladost, kako mi se čini,« piše on kasnije, »s njom legla u grob. Gledam djevojke, sviđaju mi se, ali pomislim li na nju, sve drugo izčezne.«

U istim godinama čita najbolja djela svjetske književnosti i o njima daje svoj sud ne samo kao čovjek, kao duša, koja osjeća, nego i kao katolik. Pod vidom svoga katolicizma, koji je prožeo i najmanju žilicu njegova tiela, gleda on sve oko sebe. S obzirom na sebe hvali on i osuđuje, a onda opet studira, ponire sve dublje i dublje u bit stvari i piše: »Čim više poznajem katolicizam, tim više vidim, da je neizcrpljiviji.« Čovjek je to, koji osjeća. Napasti ga muče izkreno priznaje: »Napasti navaljuju užasno, no molitva me drži. Pričest je izvor života.«

U častničkoj školi, kamo je došao po želji roditelja, ne zanosi se bojnim poklicima, puškom i nožem. On čita djela svjetskih mislilaca i teologa, misli na struje, koje djeluju na stvaranje umjetničkih djela i moli. U Bečkom Novom Mjestu rađaju se njegove velike misli o Hrvatskoj. Neke od njih postale su program, kojega i danas ostvaruju njegovi nasljednici. »U crven-bieli-plavi ako upletemo gorući krst, koji će sve zlo uništiti, onda će Hrvatska svoju ulogu u svjetskoj poviesti izvršiti.« U zatvoru misli o Hrvatima, koje je susreo u vojsci i piše o hrvatskim seljacima: »Kako su dobri ti ljudi. Sve bi dali onome, koji nema. Dvadeseti viek treba da se u njih ugleda.«

Za vrieme nauka često polazi na njemačke priredbe i posjećuje izložbe, jer ga ljepota privlači svome praizvoru – Bogu. Njega traži i u prirodi. Čeznutljivo Ga želi. On upravo gladuje Boga, jer Ga je upoznao. Svakoga dana prima sv. Pričest. Kad mu je to moguće, sate i sate kleči pred svetohraništem i razmišlja.

Ratne godine pomogle su Ivanu, da od sebe izgradi čovjeka duboko misaonog, katolika dubokog duhovnog života. Poratne godine, i što je veoma važno, njegov odlazak na nauke u Pariz izgradili su iz Merza katolika apostola. Čovjek, koji je u bojnim rovovima provodio dane sa knjižicom »Nasljeduj Krista«, izgradio je u Parizu svoju svetačku ličnost, došao u dodir sa jednom novom kulturom zapada, u kojoj je našao kao bitno obilježje katolicizam. Na Katoličkom Institutu u Parizu traži dušu velikih katoličkih reformatora. U milijunskom velegradu zaboravlja na mnoge stvari i nalazi Sorbonu, Faculte de Lettres, velike duše Maistrea, Verlaina, Claudela. Tamo izrađuje i svoju raspravu: »Utjecaj liturgije na francuzke pisce od Chateaubrianda do danas«. U Parizu je postao Evropljanin. U »Cercle d'etudes« upoznaje katolički apostolat, kršćansku družtvovnost, koju nam pružaju Papinske enciklike i nastoji, da ih upozna sve više, sve dublje i bolje.

Iz Francuzke se vraća kao apostol. Odlučio je da se žrtvuje, da se posveti Gospodinu. Nije mu bilo posve jasno, na koji bi način najbolje to izvršio. Odlazi u duhovne vježbe. To su druge, za njega i za nas značajne duhovne vježbe u Merčevu životu. Prve je obavio u St. Gabrielu kod Modlinga u Austriji. Držao ih je poznati etnolog o. Schmidt. U njima je Merz »ušao u misterij muke i odkupljenja s rečenicama svetih tekstova, dubinom korala i ljepotom liturgije«. U drugim duhovnim vježbama odlučio je da se posveti duhovnoj obnovi hrvatskog naroda i bilježi: »Služit ću Gospodinu Bogu kao korektiv u katoličkim organizacijama… Isuse, bez duhovne obnove nema obnove hrvatskoga naroda«.

Težke kušnje života osposobile su Ivana, da kao vitez Presv. Srdca unese u sviest hrvatske mladeži vječne zakone Evanđelja. Merz se posvećuje Katoličkoj Akciji. Revnim članom Marijine kongregacije bio je od ranih gimnazijskih dana kroz cieli život, a u novoosnovanoj organizaciji hrvatskih katoličkih Orlova postaje glavnim radnikom. Putuje, piše, govori, žrtvuje se i moli za Orlovstvo.

Za one, koji se odazvaše, piše »Zlatnu knjigu«, a uskoro za njom studiju »Ti i ona«, te knjige i knjižice: »Junački život sv. Ivane od Arka«, »Moderni plesovi«, »Kat. Akcija«, »Zolin Lurd«, »Najnovija čudesa u Lurdu«… U dvedeset i četiri časopisa napisao je oko stotinu i pedeset članaka. Surađivao je i u desetak francuzkih listova…

Uza sve to Merz je i dalje studirao. Vlč. o. Alfirević D. I. drži za Ivana i jednog njegovog prijatelja u Zagrebu od 1923-25 tečaj skolastičke filozofije i bogoslovlja. U isto vrieme studirao je enciklike rimskih Papa. Nekoliko puta bio je u Rimu, prilikom hrvatskog hodočašća Sv. Ocu, kojega je ljubio djetinjim žarom.

Živio je poput svetca. Spavao je na podu i obdržavao dnevni red, koji je bio strog i sličan redovničkom. Jedanput tjedno uzimao je samo kruh i vodu. Duboko je bio prožet spoznajom, da je smisao života trpljenje: Odricao se svih uživanja, da bude sličan svome uzoru – Kristu. Između ostalog zavjetovao je i vječnu čistoću.

Izmoren napornim radom morao je klonuti. Tielo mu je bilo slabo. Kronična upala očiju se pogoršala. Osjetio je, da se bliži konac. Prije nego što odlazi na kliniku, sviestan je, da je to njegov zadnji put po glavnom gradu Hrvatske, koju je izkreno, ne riečima nego djelom, ljubio, pa sastavlja vlastitom rukom tekst svoga nadgrobnog, spomenika. »Život mi je bio Krist, a smrt dobitak«, govori sa sv. Pavlom. Primivši blagoslov Sv. Otca, okriepljen još jedanput Bogom, kojega je svakoga dana primao i žrtvujući svoj život za Orlovstvo – to jest za katoličku mladež Hrvatske – odlazi po nagradu Kralja vjekova, kome sve živi.

Bilo je to desetoga dana Gospina svibnja 1928.

Svojom smrću Dr. Ivan Merz počeo je živjeti životom vječnosti. Mladež, koju je on prožeo ljubavlju prema Kristu, Crkvi, Papi i Hrvatskoj nije stala. Primila je kao baštinu njegov životni program; njegova životna načela primila je kao svoja, a Merza gleda kao nebeskog posrednika u svome radu za Boga i Hrvatsku.

Uskoro iza Merčeve smrti Orlovstvo je bilo zabranjeno od tadašnje državne vlasti. Ali njegova duhovna djeca nisu se dala zbuniti. Ivanovim zagovorom osnovano je Hrvatsko Križarstvo. Providnost je htjela, da zadnji članak, kojega je Merz objavio, nosi ime: »Križari novoga doba«. Križari novoga doba su uzkrsnuli. Nastavili su baštinu Orlova i program svoga ideologa: Za Boga i domovinu! Za Crkvu i Papu.

Desetci i desetci tisuća hrvatskih mladića i djevojaka širom liepe naše domovine pohrliše pod barjak Merčevih Križara. U njima živi duh velikoga vođe, kojega im je poslala Providnost. Puninom svojega mladenačkoga idealizma ostvaruju oni danas Merčevo i svoje dielo: Hrvatska Kristu!

A. Jerkov



Ignacije ALJINOVIĆ, «Dr. Ivan Merz, ideolog hrvatske katoličke omladine», Svetište sv. Antuna, svibnja 14/1943., br. 5/6, str. 76-78

 

Dr. Ivan Merz, ideolog hrvatske katoličke omladine

(prigodom 15. godišnjice njegove smrti (10. V. 1928))

 

Katolička Akcija, kakovu ju je naučavao papa Pio X, i kasniji pape, razvila se u Hrvatskoj u punom obsegu tek za prošlog svjetskog rata. Najjači predstavnik omladinske grane, bila je Hrvatska Orlovska organizacija, koja je kao suvremeni tip omladinske organizacije obuhvaćala odgoj čitavog čovjeka, t, j. brinula se za njihov duhovni preporod i tjelesno zdravlje. Gimnastika je bila samo sredstvo za temeljiti katolički rad. Hrvatska Orlovska, organizacija je za 5-6 godina svoga rada osvojila najelitnije predstavnike svih staleža hrvatske omladine i okupila ih u preko 300 družtava sa 30.000 članova.

U vodstvu organizacije nalazili su se najvećim dielom svjetovnjaci, od kojih su neki svršavali svoje studije u biv. Austriji i Francuzkoj, gdje su se upoznali sa tamošnjim radom katoličke omladine. Među tim vodećim ljudima je najveću zaslugu stekao dr. Ivan Merz, gimnazijski profesor, koji je umro 1928, godine u Zagrebu, vrlo mlad, u 32. godini života, Dne 10. svibnja o. g. navršava se 15 godina njegove smrti.

Premda je dr. Ivan Merz vrlo mlad umro, ostavio je iza sebe jedno razdoblje rada i djelovanja, koje je imalo i ima danas neobično jak utjecaj, na katolički preporodni rad medju hrvatskom omladinom, koji je čitavom tom radu dao jedno specifično obilježje, a koje nije ništa drugo, nego odraz života i djelovanja dra Ivana Merza.

Bivša Jugoslavija je 1929, godine razpustila Orlovsku organizaciju, ali su vrlo sposobni vodje iste, nastavili preporodni katolički rad u organizaciji Križara. Doduše rad je od tada donekle škučeniji, radi zabrane tjelovježbe, ali je zato nastojanje organizacije oko duhovnog napredka članstva došlo do zamjerne visine, tako da Križarska organizacija predstavlja najbolju i najsavršeniju omladinsku organizaciju katoličke akcije u Hrvatskoj. Velike uspjehe i korist, koje je ista pružila hrvatskom narodu, sigurno najvećim dielom počivaju na idejnim temeljima, koje je organizaciji dao dr. Ivan Merz.

Ličnost dra Ivana Merza nije samo zanimljiva za hrvatski narod. Njegov život nosi na sebi obilježja univerzalnog kršćanstva, koja svojom snagom prelaze granice jedne države, pa radi svoje veličine imadu vriednost za cieli katoliči sviet.

Već od najranije mladosti pokazuje dr. Ivan Merz sjajnu inteligenciju i neobičan dar za filozofiju. No taj dar nije na njega djelovao negativno i nije ga zarobila ni jedna filozofija. On je sve prosudjivao svojim duboko analitičkim duhom. Tako je proučavao i kršćanstvo. Njegov je duh tražio istinu i našao je u katolicizmu, te mu se podvrgavao najradikalnije. Prvo svoje opredieljene katolicizmu nazvao je sam dr. Merz »estetskim katolicizmom«, koji je njegovu umjetničku dušu privlačio radi svojih više vanjskih, umjetničkih tekovina. Ali kasnije, naročito za vrieme studija u Parizu, njegov katolički nazor na sviet se sve više produbljuje i navraća na realni, život, te provodi konačni obrat, koji je sam najbolje označio riečima: »Život je više nego poezija i umjetnost«.

Gornjim zaključkom započinje onaj dio života dra Ivana, Merza, koji nas najviše zadivljuje i koji tom svjetovnjaku – koji je do nedavno živio medju nama, osjećao iste probleme koji i nas muče, daje temeljito obilježje praktičnog modernog katolika, koji je načela Evandjelja aplicirao na svoj život najrealnije, upravo do svetačkih visina. Ustajao je vrlo rano, zatim molio i razmatrao teme, koje si je već dan prije odredio, zatim gimnasticirao, prao se mrzlom vodom, dnevno prisustvovao sv. Misi, dnevno se pričešćivao, a uza sve to ostajao skroman i tih, a opet ljubezan i pristupačan sa svakim. Što je najvažnije, taj način života nije ga smetao, da sa životom ostane uviek u najužem kontaktu. Tako je posjećivao kazališta, zalazio u družtva, kretao se i u ženskom družtvu, pisao u raznim časopisima, bavio se športom, sabirao umjetničke slike, volio prirodu, čitao sva djela svjetske literature itd. – ali; sve je to imalo svoj osnovni ton podpuno katolički. Na taj način je dr. Merz dokazao da je katolicizam upravo božanski preodredjen, da modernon čovjeku u kaosu preraznih ideja, daje najsigurniju duhovnu kičmu.

Tako izgradjen dolazi dr. Merz na bojište u prošlom svjetskom ratu. Tu je njegov katolicizam našao najbolju priliku da ga primjeni, u krutoj praksi ratnog života. Njegov ratni dnevnik, po dubini promatranja i proživljavanja problema rata, kako se on odrazuje u ljudskim dušama, sigurna je jedinstven u Europi. Tu je dr. Merz shvatio duboki smisao boli i patnje, kojima je prekaljana čitava poviest čovječanstva. Ta bol je stvarala kulturu, »bol je silila čovječanstvo na napredak i rad iz straha pred još većom boli«, piše dr. Merz.

Proživivši tako katolicizam najprije estetski i teoretski, a zatim praktički na ratištu, dr. Merz kao podpuni katolički čovjek započinje svoj rad medju hrvatskom katoličkom omladinom. Nije čudo, da je takav čovjek svetački produhovljen izpostničkim katolicizmom, koji u katolicizmu nije tražio samo neki duševni užitak, već je i fizički osjetio težinu Isusova Križa – znao osvojiti omladinu i pružiti joj bujne plodove svoje svetačke duše. Kao član vodstva Orlovske organizacije izradio je za organizaciju »Zlatnu knjigu« u kojoj u istinu zlatnm riečima jasno i radikalno označuje kakav mora biti praktičan katolik. A njegova knjižica »Ti i ona« uniela je medju mužku hrvatsku omladinu veliki udio za izpravno shvaćanje odnosa mladića prema djevojci.

Nije dr. Merz ličnost koja bi bila vezana izključivo na rad s omladinom. On je bio obćenito poznat u Hrvatskoj, a donekle i u Francuzkoj i Italiji, U Madjarskoj izašao je nedavno prievod hrvatskog izdanja njegovog životopisa, koji će sigurno mnogo koristiti tamošnjem upoznavanju ličnosti dra Ivana Merza, a sada se sprema i prievod na slovačkom jeziku.

Na smrtnoj postelji primio je posebni blagoslov pape Pia XI., a prije smrti posjetio ga je i papinski nuncij. Umro je od upale čeone šupljine u 32. godini života u Zagrebu.

Ove godine, kad se navršava 15 godina njegove svetačke smrti, hrvatska križarska omladina, ta ista omladina, koja je slušala njegovu živu rieč, na poseban način dubokim pietetom sjeća se diljem čitave Hrvatske svog dragog brata dra Ivana Merza, tog vjernog sina katoličke Crkve. Njegov grob u Zagrebu, koji je dnevno posjećivan od brojnih štovalaca, danas je mjesto kuda hrvatska katolička omladina šalje svoje molitve Bogu za sebe, za svoj narod i za svoju mladu državu.

Igy



M. Š., «Ideal Nove Hrvatske – Uz 15 godišnjicu smrti Dr. Ivana Merza», Život, svibnja 24/1943., br. 2, str. 127-131

 

Ideal Nove Hrvatske

Uz 15 godišnjicu smrti Dr. Ivana Merza[5]

 

Sad još možda ne shvaćmo doista, ili ne shvaćamo barem svi. Sutra, kad se sve sruši, i kad budem morali kamenjem s razvalina sve iznova zidati – onda ćemo shvatiti. Kad budemo na planovima krvavog izkustva počeli podizati novi, sretniji, posvećeni dom; katedralu mladosti; Hrvatsku Božju i ničiju više – onda ćemo shvatiti. Kad budemo kušali smjestit i u svoju dušu i na zidove svih duša oko sebe vječno svjetlo milosti – onda ćemo shvatiti.

Shvatit ćemo, da nam više ne treba idola i idololatrije. Da moramo baciti i zgaziti, jednom zauviek, sve plitke doskočice vraga, koji nam se gura pred oči u prividnom blještavilu. Koji izkače pod raznim krinkama i kričavim bojama – u ruhu pretjeranog nacionalizma, rasizma, liberalizma, komunizma i diletantizma svake ruke – želeći zatrovati i upropastiti naš narod i naš katolicizam. Shvatit ćemo, da moramo izčupati iz sebe bezglavu i nerazumnu podvojenost; žalostno i bolno, tragično i smrtonosno strančarstvo na terenu katolicizma; svaku nastranu politiku katoličke apostolske revnosti, osim »politike« Kristove i Papine,

Shvatit ćemo, da nam je mjesto idola potreban ideal. Magnet i sunce, što svietli i prikuplja razturene snage u frontu pobjedničke mladosti i vodi je k uzvišenom cilju!

Znate li, što je ideal? Da li ste kada stali pred jednom pojavom, pred čovjekovom dušom, koja bi vas naglo pograbila, čvrsto i nepopustljivo vas držala i nosila prema suncu? Tako, da za neko vrieme niste osjetili tla, blatna i opora životna tla pod nogama. A i zrak se oko vas nasmjehnuo, zamirisao je i napunio vam grudi ognjem! Eto, tako nekako postupa ideal s čovjekom. Ščepa ga svojom nepatvorenom veličinom. Nosi ga k Absolutnoj Dobroti. Jača ga i puni neutrnjivim sjajem.

Takav ideal nam je potreban. Već ga naši dani dozivlju, dozivlju krvavo i pomalo očajnički. I naši dani – u Hrvatskoj. I dani naše omladine. Žude za idealom – za pravom, Božjom, nebeskom pojavom, koja bi kao plamena okomica presjekla učmale vodoravne linije svagdašnjice i sugestijom Kristove ljubavi obnovila naša srdca.

 

*

 

Bogu hvala i njegovoj Providnosti! Ona nam je u Ivanu darovala takav ideal, Izkupila je, ta otčinska Božja Providnost, obećanje dano našim otcima, da će nas navieke štititi Bog Hrvata. U liku pokojnog svetog pionira KA mi motrimo posebnu zaštitu Božje Dobrote,

Ivan Merz je Božje Poslanje našemu narodu. On je, prije svega, Božja poruka našoj mladeži. Neshvaćen za života, signum contradictionis unutar katolicizma (Žanko), gotovo samljeven pogrdama i napadajima i s lievice i s desnice, u današnjim ratnim dozivanjima progovara on silno i privlačivo. Nameće se, ali nenametljivo. Sja, ali ne zasljepljuje. Javlja se na svim frontama, nad svim grupama našega katolicizma. Izkrsava nad svim formacijama i formulacijama naših pokreta, kao ona jedinstvena blistava točka, u kojoj ćemo svezati, sliti u jedno, nerazdruživo stopiti katoličke snage.

To znači, da smo svi mi Hrvati katolici zapazili u njemu nešto vanstranačka? Nešto nepolitičko? Nešto nepokvareno jalovom ljudskom himbom i nepostojanošću? Nešto vanredno obćenito – katoličko u neoskvrnutom značenju?

Upravo to. Osebine tipičnog, rimskog, papinskog, Kristova katolika razrasle su se u njemu i razcvale u mirisne kaleže savršenstva. Načelo, da je »zakon u širenju Kraljevstva Božjega na zemlji« imati »radnika, molitelja i patnika«, ostvario je on među nama, u neplodnoj poratnoj sredini, kao nitko ni prije ni poslije njega,

Da kratko, bar jednim pogledom, dohvatimo to »trojstvo« katoličke izgradnje, kako je dozrelo u prototipu naše sadašnjosti i budućnosti, u laiku apostolu Ivanu,

 

ŽRTVA

Ivan se uzgojio u žrtvi. Njegov životni elan pronesen je k »beskrajnim visinama« pa Golgotskom drvetu. Shvatio je odsudno, svesvjetsko, odkupiteljsko značenje patnji, kojima kršćani dopunjuju Kalvarijski čin Odkupljenja i posvećenja. Njemu je »smisao života – mysterium crucis«. Njemu je »odricanje – pravi put Bogu«. Njemu je »trpljenje – najjače sredstvo za spasenje i posvećenje duša«. Njegov je život obložen devizom: »trpjeti za druge«. Njemu »život nije mirovanje, nego žrtva«.

Daleko od njega fikcija, da je žrtva sama sebi svrhom. Ili, da su svi pozvani na isti stepen mrtvenja. – Žrtva je sredstvo. Iza grieha nuždno i nenadoknadivo. Kristovom patnjom preobraženo. Bol i svaka groza prođoše kroz božansko Srdce Spasiteljevo. Ono ih je pobožanstvenilo. U tom ih duhu Ivan prima junački na se.

I spavanje na podu, i rano ustajanje, i mjesečni strogi post, i put na mjesta podmukle, jezovite osame, i hladno tuširanje, i svladavanje očiju, i herojsko odricanje liepe književnosti s medenim stilskim poslasticama, i podpuna, djevičanska, nedostupna povučenost u krajeve sniežne čistoće – sve su to obilni dokumenti njegove osobne žrtve. Sve je to poslužilo – njemu, Orlu – kao odskočna daska, koja ga neobjašnjivom snagom prebacuje u sviet viših vrednota, u posjed Svetoga Grala, što ga dohvaćaju neokaljane ruke.

U tom je Ivan ideal. Pun, svjetao, svjež ideal. Jer je njegova žrtva puna, nenačeta egoističnim uzmicanjem; i svietla, osvietljena žarom Kristova Srdca; i svježa – provrela iz mlade studentske i profesorske duše, noseći na sebi pečat plodne svetosti.

 

EUHARISTIJA

Euharistija je središte liturgijskoga kruga. A taj krug posvećenja, prekriv čovjeka i obuhvativ Boga, postade vlasničtvom Ivanove duše, Ivan se ne gubi u liturgiji. On u njoj i od nje živi. Ne hvata se tričarija modernističkih pokušaja, da Božju dramu Mise i Sakramenata prekroji po svom ukusu. On Misu prihvaća u razpoloženju učenika s Posljednje Večere i Žalostne Djevice, đakonise pod križem. A sakramenti su mu put k najsavršenijem jedinstvu, za koje je molio sam Božji Sin.

»Liturgija je izražaj duše Crkve«, kliče u zanosu. Ona nam pomaže, da zavirimo u unutrašnji život Božji«. U njoj se, kaže, odvija isti život, kakav je i u Gospodinu: po njoj vjernik proživljava »sve faze vječnog života Kristova«. Ona nas veže s ostalom braćom u Kristu baš vezom Euharistije i liturgijskim razmatranjem. Time svaki katolik postaje »velik i univerzalan«.

Sva se liturgija kreće oko misterija Žrtve i Euharistije. Odatle izbija ona prekrasna, djetinja smjernost i pripravnost Ivanove duše, da ga Euharistijski Bog zarobi svojom ljubavlju i konačno dovede do dubina Presvetog Trojstva. »Euharistija, piše, napunja dušu rasvjetom, koja je svietlija od dana«. Vjerujem, da je to bila svjetiljka sprovodnica, koja ga je mamila i pratila onamo, »gdje nas čeka Otac, Sin, Blažena Djevica Marija u Duhu Svetome, Apostoli, Mučenici, Anđeli, Djevica, Toma, Mahnić – svi oni bezkrajni svjetovi Apokalipse«. On je sigurno, kako to razabiremo iz »ratnog« i »civilnoga« dnevnika, pošao u te strane i zastao pred »nevidljivim realnostima« (Žanko) »Rano sam ustao, piše za vrieme rata, »otišao na Svetu Pričest i nastajao sam se zadubiti u taj misterij. – Nisam vidio sve, no kano da sam osjetio kao u nekoj magli one zakone, ono nešto, koje pokreće, pa iza toga Madonu s Djetetom, a uz to On još veće, koje sve skupa, što sam osjetio, sjedinjuje u Hostiji.«

Dalje ne treba ići. U tom žarištu Ivan je našao sve: odkrivenje Boga, Njegove Majke, svega svemira u novom, spasenom izdanju. Kroz Euharistiju, to znači kroz božansko Srdce, kroz sav taj skriveni a realni sviet, ponire on u srž svake srži, tu oduzlava čvorove svih sumnji, tu olakšava i sebi i drugima svaku muku. Kako je dobro pogodio!

U tom je Ivan ideal. U životu s Božanstvom, noseći na usnama rieč Hvale, a u grudima plamen svetišta. Isus je rekao Ja preko njegovih usta; on je govorio Ja u Isusovoj osobi – a kruh i vino, lišeni prvotne biti, postadoše za nj trajno ognjište Prisutnosti. Tako bi to ocrtao Zundel.

 

APOSTOLAT

Čini se, da je Ivan često molio poput Katarine Mansfielt: »Gospodine, daj da budem kao kristal, kako bi tvoje svietlo moglo sjati kroz mene.« Taj kristal, svoju dušu, izbrusio je životnom borbom, i svakodnevnom žrtvom. Približio ga je snažnim duhovnim naponom »ognjištu vječnih zraka« (Baudelaire) i postao u punom značenju »poslanikom svietla« (Claudel). Jer, doista, apostol i nije ništa drugo, nego svjetionik, postavljen iznad zapjenjenih površina, s koga Kristovo svietlo pomaže svietu u tminama.

 Kako je Ivan utkao u svoj život ideje apostolata znadu svi njegovi apostolski suradnici. Oni su nam na njemu odkrili mnogu stranu divne i dirljive gorljivosti; svetog, neustrašivog naprezanja i zalaganja za Božje interese. A po drugoj strani začudnu čednost, jednostavnost i nevoljkost, da se pokazuje i iztiče. Na temelj žrtve i liturgijskog života – a te su realnosti kod mnogih u njegovo vrieme izčezle sa životnog vidokruga – postavlja, savjestno se izobrazivši u Bogoslovlju, Mudroslovlju, papinskim enciklikama i zdravoj katoličkoj književnosti, visoku zgradu apostolskog rada. Po njemu se zapravo upoznasmo s »integralnim«, to znači nekompromisnim i nepolitičkim katolicizmom. On je izbacio u naš okuženi, bljutavi i nezdravi zrak odrješitu Paulinsku parolu: Aut catholicus – aut nihil! – gdje katolik nosi u sebi izpunjenje apostolskoga poziva. On je svojim nepotamnjenim pogledima prodro u bit Hrvatskog Naroda, odkrio pod poviestnim naslagama žilu žive vode Kristove i naviestio spas našega katolicizma – a time i spas Naroda – u trajnom zagrljaju s Crkvom.

Ivan je bio prava apostolska pojava, ostvarivši u sebi ideal apostola Katoličke Crkve. To će, mislimo biti odlučna prekretnica naših mladih katoličkih pokreta, to – ta rimska, podpuno katolička, nepolitička i nadekonomska izgradnja mladeži. Tu će poprimiti naš katolicizam od Ivanove osobe ono žarko svietlo, što ga je taj Božji Orao, Prometej Božjega ognja, pribavio svome Narodu.

 

IDEAL NOVE HRVATSKE

Kroz ovo petnaest godina po Ivanovoj smrti, iza njegove rane, svibanjske smrti, prohujalo je nad našim domom bezbroj problema. Digla su se i ušutjela tolika pitanja narodnoga i katoličkoga života. A u svim tim pitanjima i problemima svjetlucala je krasna, duboka ljudska želja: Stvoriti u Hrvatskoj novi rod! Makar uz koju cienu! Makar po kojem uzoru! – I mnogo se žrtvovalo. I različiti se nizali uzori: od najliberalnijih do najtotalitarnijih sistema, što su oko nas grabili i gutali narode; od liberalizma do komunizma – sve je to htjelo steći građansko pravo na ovoj posvećenoj Zvonimirovoj grudi i svojim uzdama ravnati našom narodnom – katoličkom sudbinom.

Danas – kad su nas izdale te nemoguće teorije ateističikih, novopoganskih i komunističkih iluzija – ona želja, da stvorimo novi rod na ovoj zemlji vjekovne slave, nije umrla. Još je jača, još krvavija, još kobnija. Jer bez novog roda, nema novog poredka, za kojim vapijemo. Hoćemo li tu želju u zbilji provesti? Možemo li je provesti?

Možemo, ako nađemo uzor totalitarno shvaćena katolicizma i izpravna shvaćena života. Ako nađemo i usvojimo ideal Nove Hrvatske.

Kolebanje u izboru ideala značilo bi na kocku, na nesigurnu pliticu odsudne vage stavljati budućnosti svoga katolicizma i naroda.

Bog nam je ponudio ideal, Ivana Merza. On je među nama živio zato, da nas nauči živjeti. Trpio je među nama, da nas nauči trpjeti. Radio je, da nas nauči raditi. Ljubio Boga i bližnjega, da to isto nauči i nas. To valja prihvatiti i nasljedovati.

Uostalom – naša se sadašnjost instinktivno vraća k njemu. Osjećamo njegovu katoličku nadmoć i toplinu njegove duše na nebu, koja nas može poučiti i ohrabriti. Zato se ovom prigodom – na spomendan njegove blažene smrti – zavjerimo u tišini i svetištu duše, da ćemo čuvati i povećati baštinu, koju nam je uz vanredni samopriegor namro: a to je Božja, Kristova i naša Hrvatska!

To katoličko obećanje popratimo molbom, da milostiva Providnost, ako je to na veću Božju slavu, što prije objavi svietli lik Ivanov čitavom svietu s katoličkih oltara.

 

M. Š.



S. R., «Ivanova majka», Glasnik Sv. Josipa, svibnja 1943., str. 71-73

 

Ivanova majka

(Prigodom 15. godišnjice Dra Ivana Merza)

 

Upoznala sam ga godine 1921. u Parizu. Došao je s Dr. Šćetincem u samostan, gdje sam stanovala, Čekala sam ih misleći, da ću ugledati dva obična studenta. Međutim su njihove pojave djelovale tako snažno, te sam već za prvog susreta upoznala, da su to duše duhovno profinjene i kulturno jake.

Nakon nekoliko dana moga boravka u glavnom gradu Francuzke, toliko su me zadužili svojom dobrotom i uslugama, da sam ih kod oproštaja upitala, mogu li se kako odužiti. Dr. Šćetinec stavio mi je na srdce svoju seku, a Dr. Merz preporučio svoju majku. S tom dvojakom obavezom vratila sam se kući.

Tako sam dospjela u dom Dr. Ivana Merza.

Tu sam našla dvie liepe duše: majku i otca Ivana Merza.

Gledajući prosiedu kosu, koja je obavijala otmenu fizionomiju Ivanove majke, pomišljala sam s Poljakom: »Bože mili, što joj mladost ote?« I odgovorila sam s njime: »Vječna miso na me«.

Nije bilo lako izdržati taj posjet. Trebalo je izmaći izvanredno pronicavom oku, koje je prodiralo do u dno istine:

Na razstanku naime, rekao mi je veliki sin, da njegova mama ne smije niti iz mojih rieči, niti iz moga držanja saznati, da je on gladan i slab. A majčino je prvo pitanje glasilo: »Kako izgleda moj sin?«, pitanje, kojega sam se jedinog bojala. Uza sva uvjeravanja, da je njemu dobro i liepo, njezino je uho zamietilo nesigurnost moga glasa, a njezinu oku nije izmakla nelagodnost moga držanja.

To je krhko stvorenje živjelo od velike ljubavi prema svome djetetu. Pripoviedala mi je, kako je nesretna radi nepopravljive slabosti njegove, da sve, što mu šalje, razdieli drugima. Tako je radio i kad je bio na ratištu, tako radi i sada u Parizu. Pripoviedaju mi to njegovi drugovi. Uviek on nađe u svojoj blizini nekoga, tko je bjedniji i gladniji od njega. Koliko puta sam mu znala reći, da to od njega niti Bog ne traži, jer na taj način slabe njegove sile, a on je ipak dužan da ih čuva. No sve badava. On se na sve moje razlaganje smieši tako blaženo i uvjerljivo, kao da nema baš nikakove krivnje na duši. I zatim me uviek ponovno uvjerava, da će me u buduće slušati. A ipak se i opet kod sljedećega pakovanja pitam: Hoće li moj Hans išta od svega toga uživati?« Tako mi je bolnim glasom izpripoviedala svoju žalost i brigu. Iskreno i povjerljivo kao da je moja velika zasluga; što sam prije nekoliko dana gledala i slušala njezinog Hansa.

Budući da me je bio zamolio, da više puta mjesto njega pohodim njegovu majku, upitala sam je, hoće li joj to biti pravo. Ona je vrlo radostno prihvatila moju ponudu, te sam tako bila svjedok, kako radostima, tako i najtežim patnjama te herojske majke.

Vratio se iz Pariza. – Stanovao u domu svojih roditelja.

Majka je bila sviestno ponosna i sretna. No njezino je srdce jasno osjećalo, da taj sin, uza svu nježnu brigu za nju – bolestnu svoju majku – pripada drugima. Patila je, što nije kao drugi. Eto, svršio je izpite – pred njim je život, kariera – a on o svemu tome i ne govori pravo. Na njezina se pitanja, nagovaranja i opet blago smieši, sjedi kraj njezine bolestničke postelje naslonjača, u kojemu je bezpomočno godinama sjedila, umiruje ju, neka se strpi ta on je tek sada stupio u život.

Ipak, osjećala je ona jasno, tamo u susjednoj sobi iza zatvorenih vrata razvija se jedna nova, njoj neshvatljiva nauka o životu i radu. Vidi ona, da se oko njega kupe da ga slušaju, pitaju mnogi, i jasno joj je, da je neka neobična snaga u njegovoj ličnosti. On se priklanja svima i vodi sve. Godi joj to – ta majka je – ali sve je to njoj ipak nekako daleko i neshvatljivo. Ta ti se ljudi ne vladaju, ne zabavljaju, ne govore kao drugi. To je novi naraštaj – koji se nje baš ništa ne bi ticao, da tu nije eto u središtu njezin sin, jedinac. O, koliko je prepatila radi te svoje gorke sudbine! Ta on je njezino sve – a to njezino sve ogradili su od nje.

I sin je trpio. Trpio je, što ga ovo toliko ljubljeno biće ne može shvatiti. No bio je toliko obziran i nježan prema majci, da joj o svojim osnovama, svojim idejama nije gotovo nikad govorio. Jedino, ako je blago odbijao prigovore i izljeve velike majčine boli. želio ju je umiriti, no osjećao je da mu to ne polazi za rukom.

Tako je to bilo se do Ivanove smrti.

A onda je u dana najvećih boli, u danima kalvarijske patnje, kad joj nije bilo dano niti to, da odprati svoje žarko ljubljeno diete na Golgotu smrti, najednom progledala svu širinu i ljepotu njegova obzorja, te se u dubinama svoje boli smirila. Kao da je veliki duh Ivanov tek sada nadvladao silnu, gotovo neobuzdanu ljubav te majke.

Bol je nije skršila, već ju je prekalila i oduhovila. U tim je časovima najteže patnje, kad smo se svi, koji smo je poznavali, bojali katastrofe, u tim se časovima ona junački uzpinjala stazom spoznaje i sjedinjenja s voljom Božjom.

Duboko je žalila, i samo to je žalila, što tako dugo nije shvaćala svoje diete i što mu je svojom sebičnom ljubavlju zadavala toliko boli.

O, kako bi ona njega sada razumjela! A ostala joj je samo težka spoznaja, da je upravo to prekasno. No njezina je duša i to junački podniela. Ta ona mu je sada, eto, tako blizu kao nikada. Ona ga sada dobro, kao nikada, shvaća i vrši sve onako, kako bi on to samo mogao zaželjeti. Sada je spremna na sve, jer nema više žrtve, nakon što je žrtvovala njega.

To su bili naši razgovori i možda najsretniji njezini časovi. Bog, koji je bio, sva ljubav Ivanova, obuzeo je sada posve i tu liepu veliku dušu. Prikovana na postelju boli nije više patila, nije bila nesretna. Njezin je duh težio za visinama, kojima se vinula duša njezinoga Ivana.

Rado je zalazila u razdoblje njegova najranijeg djetinjstva. I onda je pripoviedala živo, kao da to baš sada gleda:

Išli smo na šetnju. Idemo ulicom, no Hans se nakon moga malog ukora povrieđen iztrgne iz ruke i potrči napried. Ipak se obazire ne ću li ga zvati natrag. Ja to kao da i ne vidim. Na uglu ulice najednom se zaustavi, razširi obje ručice i čeka. Dolazim i upitam ga, što je, a on će: »Evo idu krave, i ja čekam, da Te obranim, ako bi htjele navaliti na Te.«

Pa kako da ne bude sretna majka tako vitežkoga trogodišnjeg sina!

Umrla je 5. lipnja 1935.

Samrtnu joj je svieću držala ista milosrdnica, koja ju je držala i njezinom Ivanu.

 

S. R.


«Merzov dan u Križevcima», Nedjelja, Zagreb, svibanj 1943.

MERZOV DAN U KRIŽEVCIMA

 

Križari grada Križevaca su u nedjelju 14. V. na vrlo svečan način obavili proslavu 16. obljetnicu smrti našega dragog I. Merza i svečano primanje članova u Križarsku organizaciju.

Okvir proslave je bio dosta širok, te su križarska bratstva i sestrinstva na svim školama uprle svu snagu, da ona što ljepše uspije, a trud nije bio uzaludan, jer je poznavanje Merzovih ideja prodrlo i u najšire slojeve. Proslava, naime, nije bila ograničena samo na jedan dan t. j. na samu nedjelju, nego su već od četvrtka počele priredbe na razglasu, koje je svaki dan davalo po jedno Đačko križ. bratstvo ili sestrinstvo. Time se je omogućilo, da glas Merza i njegove mladeži odjekne čitavim drevnim Križevcima. U četvrtak 11. V. bila je priredba Đ. K. B.-a. Srednje gosp. škole, u petak 12. priredba Đ. K. B. i Đ. K. S. Drž. učiteljske škole, koja je donjela nekoliko vriednih točaka 8 područja glasbe, kao i predavanje »Merz i Papa«. - U subotu 13. bila je priredba Križara i Križarica Drž. realne gimnazije. U nedjelju je bila krasna proslava. U 7 sati ujutro svi su Križari i Križarice primili u crkvi Sv. Ane, Euharistijskog Spasitelja, a u 9 sati krenula je izpred drevne crkve Sv. Križa ponosna povorka mladih Križara i Križarica pod barjakom na svečanu Sv. misu, koju je služio preč. župnik J. Valjak. Liepu, vatrenu prigodnu propovied o Ivanu Merzu i potrebi, da se naša inteligencija izgradnje u duhu katolicizma, održao je kateheta Drž. učit. škole, vlč. F. Talan. Poslie sv. mise bilo je svečano primanje, te su se svi članovi zavjerili na zastavu.

Poslie sv. Mise, u 11 sati počela je Svetčana Akademija u dvorani slikokaza »Kalnik«. Akademija je imala vrlo bogati razpored s mnogo biranih glasbenih točaka, među kojima prvo mjesto zauzimaju majstorski izvedene skladbe Čajkovski: »Ramausa« i Sarasati: »Zigeunerwise«, koje su izveli: solo violina prof. učiteljske škole J. Kraus i pratnja na klaviru prof. učit. škole J. Kalčić.

Od govornih točaka odskaču predavanje g. prof. Srednje gosp. škole B. Jagara pod naslovom »Hrv. narod i lat. religija« i predavanje g. prof. Stanaća »Merz kao intelektualac«. Vrlo simpatičan bio je nastup male dječice, koja su svojim glasovima uniela u dvoranu duh mlade i drage nevinosti otpjevavši nekoliko pjesama, među njim i papinsku himnu. Cieli program ne ćemo navađati, nego ćemo spomenuti, da je Akademija trajala sat i pol, no još nisu bile izcrpljene sve predviđene točke, tako, da od neizvedenih točaka postoji mogućnost, da se izvede još jedna priredba na razglasu.

Time je, eto, ukratko, prikazano, kako su križevački Križari proslavili dan smrti dragoga našega Ivana.

Bog živi!

 



[1] Ova se knjiga od 240 str. može nabaviti kod Hrv. Knjižare (Libreria Croata – Spalato), a mislim da se može dobiti i preko župskog ureda u Makarskoj, uz cienu od Kn 80 više poštarina.

[2] Sv. Misu molio je vazda iz Misala, to ga je redovito nosio sobom i tako je živio intimnim životom Crkve. On je kanio razviti u orlovskim družtvima liturgijski život, osobito liturgijsko slušanje sv. Mise. Važno je ovdje spomenuti njegovu značajnu izjavu, izrečenu u referatu, držanom na djačkom sastanku u Požegi godine 1924.: »Najveća stvar koja opstoji na svietu jest sv. Crkva, najveća stvar u Crkvi jest Misa a u Misi Pretvorba« (Luč 1924. br. l. str. 13).

[3] Pače molio je krunicu skupa s dječacima, koje je oko sebe ondje okupljao, u parku, na šetnji i u lađici i preporučao im da ju često mole.

[4] Izašao je zgodan priručni molitvenik za ovu pobožnost pod naslovom: »Prve subote na, čast Prečistog Marijinog Srca«, napisao jedan svećenik splitsko-makarske biskupije. Nabavlja se u Splitu ili Makarskoj uz cienu od Kn 20.

[5] Ovim člankom iz mladog i poletnog pera Život se rado i s pietetom odužuje svietloj uspomeni svog nekadašnjeg suradnika.