Dr. Ivan Merz na bojištu

Jedan Ivanov nešto stariji prijatelj s ratišta iznio je u «Hrvatskoj Prosvjeti» 1938. izvadke iz svojih ratnih bilježaka 1914.–1918. Kako je to bila upravo 10-godišnjica Ivanove smrti, objelodanio je u «Hrvatskoj Prosvjeti» 1938., str. 331.–337. svoje ratne uspomene na dra Ivana Merza. Šime Lukin donosi sliedeće dragociene podatke o Ivanovu životu na talijanskom ratištu u siečnju i veljači 1917.:

«Dosso del Fine 1917. – strašna je zima – visina 2021m… Nekakav put postoji od Osteria del Termine na asiaškom platou do Dosso del Fine, ali samo do visine od tisuću metara, a zatim se ide kroz snježne tunele, preko gorskih kosa, uviek u pogibelji od lavina… U to vrieme bio sam na dužnosti kod stožera puka kao častnik za vezu – tekao mi je bio život, jer sam po čitave dane i noći morao biti u vezi s bojnama te s višim zapovjedničtvima otraga. Morao sam sve viesti skupljati i sređivati, te ih dostavljati pukovniku… Tako se jednog dana početkom 1917. god. najavio kod mene jednog hladnog jutra neki mladi i mršavi čast. pripravnik. Strogo je vojnički pozdravio u odori bosanskog vojnika s fesom na glavi, a vunenim šalom oko vrata: – Herr Leutnant, Kadett-Aspirant Hans Merz stellt sich gehorsamst zum Befehl vor. – Jedva sam ga pogledao, kad sam mu čuo ime i prezime, a u sebi sam promrmljao; opet mi je jedan od njihovih poslan da mi samo smeta i da me ždere. Baš taj čas javljao se brzoglas bataljuna s izvještajem za zapovjedničtvo puka. Dojavničar od službe dodao mi je slušalicu i počeli smo zajedno pisati pojedinačno slova brzojavke. Č. pripr. je ostao u stavu pozor, dok sam primao brzojavku. Skoro sam na nj i zaboravio, a kad sam podigao oči mahnuo sam rukom da uzme stav odmora, te naredio jednom vojniku, neka ga odvede u zaklon za dojavničare do narednika Kudrića i da mu dadu čaj s kruhom. Pročitao sam spis, kojim se dodjeljuje mome vodu laj mršavi kadet Hans Merz, a u spisu je stajalo da je izvanredan skijaš i dobar borac na visokim planinama. – Borac s bielih planina – ironizirao sam u sebi novog kadeta. Pa to ćemo i vidjeti, rekao sam glasnije, kad ga je moj vojnik odveo u zaklon k dojavničarima. U to doba trebao je puk mnogo dobrih skijaša kod odjela za vezu, jer lavine su često kidale brzoglasne uređaje, a onda su viesti morali prenositi skijaši. Novom čast. priprav. nisam htio priuštiti da dobiva hranu u čast. blagovaoni – jer sam mislio da nije naš… Dnevno se morao rano ujutro javljati kod mene na prijavak – davao sam mu težke skijaške zadaće – ali on ih je uviek u redu riešio, pokazao se «stramm», što bi se reklo u žargonu vojnog reglementa, i zbilja pravi borac s bielih planina. Naloge bi izvršio pedantno, ali upravo uslužno i bez protesta, tako da me počeo sve više zanimati i postajati mi simpatičan. Bio je mršav, «šlank» što bi se danas reklo – imao je prilično dug vrat, duga, uzka i plitka prsa – gibke zglobove i nježnu kožu, a vrlo malo masti na sebi – nježno razvijenu muskulaturu. Po vanjštini sam ga tada eto tako medicinski ocienio – liečnici bi rekli za tiela ovakove građe, da pripadaju u skupinu asteničara, a pošto je bio vrlo pedantan, to sam ga nekada pače upotrebio i kod brzoglasa.

Među raznim specialnim kartama i skicama na mom stolicu u zaklonu stajala je i jedna mala knjižica španjolskog jezuita Palaua: Katolik na djelu. Tu je knjigu preradio za hrvatske čitače biskup Šarić, a meni ju je jednom dao pukovnijski svećenik, neki franjevac. Upozorio me je, da je to neki pokušaj modernog De imitatione Christi… Novi je kadet jednog dana vidio tu knjigu kod mene i propisno vojnički me zamolio, bi li mu je htio posudili, «Sie verstehen kroatisch, Kadett?» – «Pače, vrlo dobro, gospodine poručniče» odgovorio je čast. priprav. Hans Merz. Izbuljio sam u njega oči. – Što je taj mladi čovjek, odakle je, kako je ovamo došao?

– Pa odakle ste?

– Gimnaziju (točnije: realku) sam svršio u Banjoj Luci.

– Hm, pa onda dakako da znate i hrvatski.

Dao sam mu knjigu. Onu sam noć mnogo mislio na toga mršavog čast. priprav. i pušeći svoju lulu kod brzoglasa opet sam stvarao krive zaključke. Valjda je sin kojega visokoga činovnika iz Bosne – mislio sam… moram biti dvojako na oprezu… radije ću ga priuštiti stožernom naredniku Kudriću – to je moj čovjek – a on će mladog častničkog pripravnika već udesiti. Nego u to mi je došla nova misao – znao sam da je negdje u Banjoj Luci profesor g. Lj. Maraković – simpatična osoba predratnog đačtva – koji je bio jedan od važnih i jakih ideologa mladoga hrvatskog katoličkog narodnog đačtva… Pokušat ću da vidim, pozna li on našega g. Ljubu – ako ga ne pozna, onda ću ga i dalje držati za osobu, koje se mora čuvati i prema tomu se vladati… Ono jutro, kad se čast. pripravnik javio na prijavak, dao sam mu da siedne i naredio vojniku da mu iznimno donese iz častničke blagovaone čaj s dvopekom i maslacem, jer sam ga htio izkušati. Čast. pripravnik je sladko srkao ponuđeni čaj i grizkao s apetitom dvopek namazan maslacem, pa kad je popio, upitao sam ga odmah – jer sam htio biti na čistu: Dakle Vi ste svršili u Banjoj Luci… A poznajete l' g. profesora Marakovića?

– Bio je moj profesor već od petog razreda gimnazije (realke).

– A da li ste s njim dolazili u uži doticaj?

– Jest, iz organizacije – iskreno je odgovorio.

Ta me iskrenost frapirala – smjesta sam promienio mišljenje i ton govora.

– Vi ste dakle organizirani hrvatski katolički đak?

– Jest, gospodine poručniče. Digao sam se, okrenuo se prema njemu, te mu pružio ruku:

– Dakle pripadamo istoj organizaciji – odsada smo izvan službe a da budemo jedan drugome još bliži, ja, iako sam stariji, reći ću vam: ti – molim Te, izvan službe me tako tituliraj kao druga, kako je običaj u našim organizacijama. – Mladi se č. priprav. kao preobrazio: dietinjski se veselio. Skoro nije znao kako će sa mnom početi razgovarati… Druže – rekoh – odsada si Ti ovdie moj gost – doduše nemaš još pristupa u častničku blagovaonu, ali ja njom upravljam u neku ruku i ti ćeš dobivati od danas u ovomu mome zaklonu častničku hranu. Nosit će ti je moj vojnik, a dat ću ti urediti i ležaj uz mene…

Očajna zima 1917. god. na predjelu Dosso del Fine smetala je skoro svako kretanje, ali za nas dva odtada je bila ugodnija i snošljivija. Kad bi Ivo trebao da kroz vijavicu prođe s brzojavkom do koje bojne ili kojega drugog zapovjedničtva, izgubio bi se kao striela niz biele planine, a vraćao bi se promrznut, ali veseo natrag u zaklon, gdje bi ga čekao topli čaj s dvopekom. Ironizirao sam ga odtada, ali ne više zlobno kao prije, kad je bio dodieljen mome vodu, i pozdravljao bih ga: Borče s bielih planina, uđi – popij čaj – to bar pripada borcu s planina. On se smijao i nastojao i u meni dignuti duh, jer sam u to doba već počeo zbog težkih prilika očajavati… Jedne strašne noći dok je vijavica nosila bregove sniega oko nas, mi smo opet u kutu zaklona uz peć razpravljali svoju omiljenu temu: što treba da stvara naša đačka organizacija? Prof. Maraković je stvarao organizaciju za odgoj značajeva – veli pok. Merz – … A pošto si i Ti bio u njegovoj organizaciji, borče s bielih planina ergo: što sliedi? – nastavio sam ja s podsmiehom. On se vrlo zacrvenio jer je bio vrlo skroman.

– Govori, govori, častnički pripravniče!

– Pa on je eto htio uciepiti pojam što je znčaaj.

– Dobro si se izvukao – smijao sam se njegovoj skromnosti.

Međutim je on dneno sve više i više čitao knjižicu «Katolik na djelu» i ne samo čitao, već je počeo o tome i sa mnom na dugo razpravljati. Vidio sam, da je taj mladić na putu, da postane moderni praktični katolički radnik. A onda opet jednog težkog dana morao je borac s bielih planina u Bozen – morao je odnieti neki izvještaj na više zapovjedničtvo. Obskrbio sam ga pričuvnim obrocima, a on je pritegao karabinku preko leđa – omotao vuneni šal oko vrata i preko prsa – stavio noge na skije i strjelovitom se brzinom izgubio preko bielih planina. Nisam zabilježio datum toga dana, ali kad se vratio poslije nekoliko dana, došao je natrag osobito veseo, a ja sam mislio da ću ga morati poslati u bolnicu.

– Šta ti je, da si tako veseo? Ja bih poslije takova napora klonuo.

– Slušaj, u Bozenu sam našao jednog franjevca. – On mi je i ime spomenuo, ali ga nisam ubilježio; i samo znam, da je bio profesor teologije. Ivo se sprijateljio s njim i kroz ono vrieme, što je morao biti u Bozenu, regbi da je taj franjevac na njega osobito djelovao. Uputio me u tajne sistematske meditacije. – Skoro nisam ni razumio, što je s tim htio reći.

– Nego molim Te jednu važnu stvar.

– Koju?

– Ti to možeš, pusti me kojiput k njemu u Bozen… nađi mi tu mogućnost.

Tako je usrdno molio, da mu nisam mogao odbiti. Puštao sam ga često u Bozen i on je svaki put dolazio veseliji natrag. – Znaš, reče mi jednom – prof. Ljuba Maraković me primorao na sistematski rad u svemu – sad eto vidim vriednost tih rieči, odkada sam se počeo družiti s tim franjevcem.

Ne mogu reći da mi nije bilo težko biti bez njega po koji dan, jer su prilike bivale sve teže i teže, ali ja bih uviek našao načina da ga pustim u Bozen i da ga obskrbim hranom. Ivo je odlazio obično svake nedjelje u Bozen… Zadnju temu, koju mi je razvijao pred moj odlazak od puka bila je: Čovjek mora biti u svome zvanju na svome mjestu. O toj temi on je mnogo razpravljao s otcem franjevcem te mi je govorio, da će mu to biti najmilija tema, koju će praktički obrađivati kad se vrati iz rata… Posjedovao je silnu energiju i karakter i sve je sistematski počinjao i svršavao. Mršavi č. priprav., borac s bielih planina, htio mi je na polazku dati što veći dokaz svoje ljubavi, te mi darovao svoju najdražu knjižicu: De imitatione Christi. Ta se knjižica i danas nalazi kod mene – na kojoj je on upisao vlastoručno: Merz Hans, Dosso del Fine 19. II. 1917. VI. I. D. III. Korps XI. Armee. Tko pozna pok. Merza, zna, što je značio taj dar. Težko smo se razstali. Toliko mi je puta naglasio, da pohodim, ako budem mogao, prof. Marakovića, njegova učitelja. – Njemu sve zahvaljujem – znao bi reći – a to mi je i u onaj zadnji čas ponovio, kad sam se spustio niz biele planine u dolinu, kud me je izpratio…»

Čuvari Merčeve baštine (zborna recitacija)

Vođa:.................. Ponosna mi smo mladež bieloga križa

            Kristovi borci braća Ivana Merza.

Tenori:....................... Ponosna mi smo mladež bieloga križa

Basi i baritoni:....................... Kristovi borci braća Ivana Merza

Svi:....................... Hrvatska Kristu geslo naše je sveto.

Tenori I:....................... Sinci smo vrli, djeca slavnih otaca

            Što dom svoj ljube duhom Kristove vjere.

Tenori II:....................... Naša je ljubav, snaga velikih pređa

            Koji za Krista život su znali dati.

Baritoni:....................... Naši su predji junačkim prsima svojim

            Predzidje bili svete Kristove vjere.

Basi:....................... U nama teče krvca njihovih žila

            I mi smo spremni stopama njihovim poći

            Ako bi dušman gazio svetinje naše.

Svi:....................... Braniči mi smo roda, doma i vjere.

Vođa:....................... Grudi nam naše bieli križevi rese

Baritoni:....................... U srdcu mladom oganj ljubavi gori

Tenori II:....................... Pred nama stupa Vitez križarskog roda

Basi:....................... Pred nama stupa junak kršćanske žrtve

Tenori I:....................... Apostol mladih, svetac Vječnoga Kruha.

Baritoni i tenori II:....................... Pred nama stupa uzor divan i vrli

Basi i tenori I:....................... Koraci naši sliede Ivana Merza

Svi:....................... Pred nama stupa uzor divan i vrli

            Koraci naši sliede Ivana Merza.

Tenori II:....................... Križarske stope putem njegovim kreću

Baritoni:....................... Križarska srdca žarom njegovim gore

Tenori:....................... Križarske duše molitvu njegovu mole

Basi:....................... Hrvatska mladež za njim pošla je ciela.

Tenori:....................... Hrvatska mladež Ivana svojim zove

Basi:....................... Križarski borci djela njegova sliede

Svi:....................... Naše je geslo, geslo Ivana brata:

            Isus nek vlada dušom sviju Hrvata.

Vođa:....................... Mi ćemo u crven bieli i plavi

            Svetog plama unieti goruće križe

Tenori I:....................... Mi ćemo mladi Merčevim ići tragom

Tenori II:....................... Mi ćemo Krista našoj vratiti školi,

Baritoni:....................... Melemom svojim On će ozdravit žulje

            na tvrdom dlanu sina tvorničkog stroja

Bas:....................... Mi ćemo Njenu srdca čuvati sela

            A on će dati plodnost usjevu našem

Svi:....................... Mi smo čuvari Merčevih ideala

            Kristovi borci, djeca kršćanske žrtve.

            Mi smo čuvari baštine one svete

            Ivana Merza svoga velikog brata.

Vođa:....................... U svakom našemu djelu njegov nas

            zagovor prati i duši ulieva snagu.

Tenori II:....................... Korak naš svaki oko njegovo gleda

Baritoni:....................... Borbom za duše Merz nam klonuti ne da

Bas:....................... Njegova ruka vodi križarske čete

            Do svetog cilja, preko trnovih staza.

Tenori I:....................... Oltarski Krist nam snaga a Merz nas vodi

Tenori:....................... Na modrom nebu On je junačkom rukom

            digo križeve biele, križeve naše.

Basi:....................... Duh njegov bdi pri svakom našemu djelu

            Duh njegov snaži mlade duhove naše.

Svi:....................... Ponosna mi smo mladež, njegova djela.

            Junačka djeca, borci Hrvatske svete.

Vođa:....................... Križarstvo živi i radi za rod i vjeru

Tenori:....................... Križarstvo radi duhom Ivana brata

Basi:....................... Križarstvo čuva misli Ivana Merza

Svi:....................... U srdcu našem zavjet Ivanu živi.

Vođa:....................... Dokle nas bude mi ćemo znati bditi

            na svetome tlu vječnu čuvati stražu

            kao vjerni borci Kristove Hrvatske.

Tenori I:....................... Predzidje Kršćanstva uviek ćemo biti

            Sve tamo od Mure do Jadranskog vala

            i gdje bučna Drina našu među ljubi.

Tenori II:....................... Gdje Hrvata bude, bit će i Križara,

            boraca će biti Ivanove misli

Baritoni:....................... Letjeti će poklik mladosti što ljubi

            ponosnu i svetu križarsku domaju.

Basi:....................... Orit će se svuda naša sveta miso

Svi:....................... U Hrvatskoj svetoj nek Bog vječni živi!

Ante Jerkov

Gornju zbornu recitaciju, izdalo je za potrebe naših družtava Veliko Križarsko Bratstvo. Ciena 5 Kn.

Put pokore

Danas se taj put smatra vrlo neobičnim. Malo tko ima smisla za nj. Malo ga tko odabire. Malo tko po njemu koraca. Neki ga drže nesavremenim i zastarjelim. Pretežkim za ova i onako težka vremena. Ili opet misle, da je taj put samo za izgubljene sinove, za težke grješnike.

Merz nije tako mislio. Njemu je put pokore bio svagdanja praksa. Dnevna potreba kršćanskog života. Sigurna stepenica na putu kršćanskog savršenstva. Najbrži liet u blizinu Božju.

Tko je pažljivo pročitao Merčev životopis, morao se zaustaviti upravo na pokorničkim stranicama njegova života. I zadiviti se, kako ih je ozbiljno i oštro provodio. Bilo je u njegovom životu razdoblja, kad su njegove pokore bile vrlo težke. A Merz nije nikada bio izgubljeni, razmetni sin. Kad ga je Gospodin pozvao na dublji nutarnji život, on se tom pozivu spremno odazvao. Kad je tražio, da se Njegovoj Dobroti sav preda, Merz se predao bez oklievanja i bio je u tom predanju uviek vjeran. Pa ipak je činio pokoru.

No ne namjeravamo govoriti o Merčevim težkim pokorama. Njegov dnevnik o njima govori. A neke su sigurno sakrite i njegovom dnevniku, pa prema tome i ljudskim očima. Htjeli bismo Merza prikazati onakvog, kakvoga smo gledali među nama svaki dan. Jer njegov pokornički život morao je i njegovoj najobičnijoj svakdašnjici dati neki posebni pečat.

Tkogod je došao s Merzom u doticaj, morao je osjetiti, da je on čovjek mrtvenja. Vidjelo se to u najobičnijim pojavama dnevnog života. Merz nije bio nikada radoznao. On je upravo savršeno vladao svojim očima. Iako je bio po naravi živahan i po svome koleričnom temperamentu upravo sklon, da sve vidi, sve čuje, sve zna, Merz je svoje oči krotio uviek, neprestano. Nijedan se suvišan pogled nije mogao kod njega zapaziti. Slušao je samo ono, što je morao. Pitao je samo ono, što je bilo neobhodno potrebno za njegov apostolat ili za dobro bližnjega. I ništa više.

Heroizam Merčeve samozataje vidio se napose u govoru. Nikada nije govorio bez potrebe. Nikada nije razgovarao radi razonode. Nikada nije sudjelovao u dugačkim i površnim razgovorima. Ako je prekinuo ih je i kod drugih. Svrnuo bi razgovor na nešto ozbiljno i koristno. Ako to nije mogao, onda je šutio. A njegova je šutnja više govorila od najuvjerljivijih opomena i najglasnijih savjeta. Merz je doista bio apostol šutnje. Kraj njega smo nehotice i svi mi zašutjeli, da se predamo ili ozbiljnom radu ili većoj nutarnjoj sabranosti.

Koliko smo puta Merza promatrali kod jela. Ne može se reći, da je Merz kod jela pravio neke asketske akrobacije. Ne, on je jeo kao i mi ostali. Ali dok smo mi pomalo uživali u jelu, na Merzu se vidjelo, da jede iz dužnosti. Dok smo kod posljednjega zalogaja žalili, što ne možemo dalje, Merz se upravo toga zadnjeg zalogaja odricao. Dok smo mi upravo utonuli u služenje sa zemaljskim dobrima, na Merzu se vidjelo, da je sasvim slobodan, i da bi se mogao dići od punog stola baš kao i od onoga sa siromašnim mrvicama.

A što da tek kažemo o nutarnjim Merčevim pokorama? O duhu njegovog nutarnjeg odricanja i samozataje?

Merz se nije nikada tužio. Ni u najtežim časovima javnoga rada nikad se nije čula rieč žalbe s njegovih usta. Nikad nije govorio o svome umoru, izcrpljenosti, žalosti, bolesti.

U organizaciji, iako je bio ideoložki prvak, iako je baš on izradio ideologiju Križarstva, uzimao je uviek one poslove, koje su mu dali. Pa makar bili vrlo maleni i neznačajni. Nikad nije bio na čelu organizacije i nije ni išao za tim. Odklanjao je vidljiva mjesta. Uviek je bio pripravan da prizna svoje pogreške, svoje neznanje ili neupućenost u kojoj stvari. Koju malu, sasvim slučajnu pogrešku u svome radu, najponiznije je izpravljao. Bio je uviek pripravan da se odreče svoga mnienja, osim ako je bio uvjeren, da protivno mišljenje nije u skladu sa naukom Crkve.

A sva je ta njegova neobična nutarnja jakost imala svoj korien u duhu pokore. U dnevnom naprezanju, da bude sličan prezrenom, odbačenom i popljuvanom Kristu. U dnevnom nastojanju, da po pokori bude golgotskoj Žrtvi blizu, sasvim blizu…

Zašto govorimo o pokori sada, kad ćemo tako brzo čuti zvukove veselih uzkrsnih zvona? Kad jaglaci, šafrani i mačice zovu na proljetnu radost? Kad nam se smiju hrpe izšaranih jaja i bezazlene uši bielih zečića?

Zašto? Jer bez pokore ne možemo ući u uskrsnu radost. Jer se bez pokore ne može postići uzkrsni mir. Jer bez pokore nema uzkrsne slave.

M. S.

Dan velikoga Merza

Ciela radna godina u kojoj se Križari danas nalaze posvećena je prvoborcu križarske misli Dr. Ivanu Merzu. Kroz stotine radnih dana njegovi nasljednici apostolski djeluju, žrtvuju i mole žarče i revnije nego ikada prije za Merčeve ideale divno izražene riečima.

Hrvatska Kristu.

Jedan od najsvečanijih dana Merčeve godine bit će za sve križare DEVETI SVIBNJA. Toga dana diljem ciele Hrvatske progovorit će na poseban način ljubav njegove braće.

Na posebno svečan način bit će taj dan, petnaestgodišnjice njegove svete smrti proslavljen u središtu hrvatskog naroda u Zagrebu.

Uzprkos svih poteškoća, uz pomoć Božju i nastojanje te molitvu ciele križarske mladeži hrvatskoga glavnoga grada, bit će održan čitavi niz priredbi.

Između ostaloga predviđen je

NIZ PREDAVANJA O DR. IVANU MERZU

28. travnja govorit će o temi: Dr. Ivan Merz prema Crkvi i Narodu, vlč. g. Ante Kopunović.

30. travnja govorit će s. Janja Magdić, dipl, pravnik o temi «Merz i poziv žene».

3. svibnja održat će sveučilištni profesor, veleuč. Dr. Dragutin Kniewald predavanje pod naslovom: «Merz i liturgija».

5. svibnja održat će br. Dr. Lav Znidarčić, zaključno predavanje o temi: «Dr. Ivan Merz i Katolička Akcija».

Predavanja održavat će se u prostorijama Katoličkog Kasina, Kaptol 27, u 8 s. na večer.

U NEDJELJU 9. SVIBNJA

U jutro u 7 s. i pol prisustvovat će svo članstvo Svetoj Misi koju će u Bazilici Presvetog Srdca Isusova (Palmotićeva 31.) služiti Hrvatski Metropolita Dr. Alojzije Stepinac, zagrebački Nadbiskup. Tom zgodom podielit će Njegova Preuzvišenost svima prisutnim Svetu Pričest i prigodne spomen sličice.

Istoga dana, u velikoj dvorani Hrvatske Radničke Komore (Krešimirov trg u jedanaest sati prije podne održat će se

SVEČANA AKADEMIJA

Točan razpored bit će na vrieme objavljen.

U četiri sata, poslije podne je

POHOD GROBU DR. IVANA MERZA

Na grobu će govoriti br. Petar Šimunić, prof.

U šest sati i pol održat će se u prostorijama A. K. B. «Mahnić» (Palmotićeva ulica).

SASTANAK KRIŽARSKE INTELIGENCIJE

Na sastanku će biti održano prigodno predavanje pod naslovom

«NAŠI POGLEDI NA ŽIVOT I PRILIKE OKO NAS«.

Križarskim priredbama devetog svibnja prisustvovat će u Zagrebu i sestre i braća iz provincije.

Zatražen je i popust na željeznicama.

Uz pomoć Božju u Merčevoj godini dostojno ćemo proslaviti njegov dan.

BOG ŽIVI! HRVATSKA KRISTU!

*

Križarice i Križari! Devetoga svibnja dođite u Zagreb. Popust na željeznici već je zatražen.

Naš Ivan – Njegov duhovni život

Ustavši svako jutro u 5 i ¹/₂ sati, gimnasticirao bi naš Ivan oko ¹/₂ sata. Zatim je razmatrao (razmatranje = mislena molitva) ³/₄ sata. Svršivši razmatranje pošao bi k sv. Misi koju je molio iz svog velikog francuzkog misala. Pod sv. Misom uviek bi primio sv. Pričest. (Nedjeljom je običavao slušati dvie sv. Mise, a pod večer bi obavio jednosatno klanjanje Euharistijskom Spasitelju.) O podne iza «Anđeo Gospodnji…» sliedi kratko izpitivanje savjesti. Oko 2 sata poslije podne obavljao bi pobožnost Križnog puta, na galerijama Isusovačke crkve. Idući ulicom molio bi krunicu, držeći je rukom u džepu. Iza večere čita duhovno štivo, obavlja izpitivanje savjesti, moli krunicu, priprema se za sutrašnje razmatranje.

Za pokoru: spava na sasvim tvrdom (obično podu), sve dok mu to nije pod kraj života liečnik zabranio; mjesečno bi jednom 24 sata postio tako, da nije uzeo niti pila; poniženje pred ljudima s veseljem prima. O dolazka u Zagreb, pa do konca života imao je stalnog izpovjednika i duhovnog vođu, i bio mu je posve iskren, poslušan i odan.

*

Sve ovo nabrajanje tek je preslaba slika onog plama pobožnosti i ljubavi prema Bogu, koji je gorio u Merčevoj duši. «Krećem se, kao riba moru, u dragome Bogu.» Ove apostolove rieči se s punim pravom mogu primieniti na našeg Ivana.

*

Do ovog stupnja duh. života došao je Merz, naravno postepeno, ali tim baš pokazano nam je, da ga i mi možemo sliediti. Njega – Svetca modernih vremena.

M. R-ić

Pokloniti se i žarko ljubiti bližnjega, koliko veselja ima u tome.

Srž svakog apostolata mora biti borba protiv grieha.

Dr. Ivan Merz

Upotriebimo sve naše energije, da spasimo naše duše i što više duša naših bližnjih.

Dr. Ivan Merz

I u Slovačkoj se piše o Dr. Ivanu Merzu

Tek sada nam je došao u ruke slovački tjednik «Katolicke noviny» od 6. prosinca 1942.

Taj broj donosi velik, obsežan i obširan članak pod naslovom «Dr. Ivan Merz», a iz pera našega suradnika Marijana Radanovića. U članku je prikazan život našega velikoga brata, i osobito je iztaknuta njegova uloga u Hrvatskom Orlovskom Savezu, koji je Njegovom zaslugom bio postavljen na čvrste temelje istinske Katoličke Akcije prema smjernicama Papinih enciklika. Uz članak je donesena i slika brata dr. Ivana Merza.

Iz uvodne napomene uredničtva »Katoličkih novina« doznajemo da će doskora i na slovačkom jeziku izaći životopis Ivanov. Od srdca želimo da i našoj sjevernoj braći, našim dragim Slovacima, zasja svetačka ličnost ovoga velikoga muža katoličke Hrvatske!

Nastojat ćemo od sada češće donositi u «Nedjelji» viesti i prikaze iz slovačkog katoličkog života, napose iz života i rada; bratske nam organizacije Saveza Katoličke Mladeži (SKM) u Slovačkoj.

Naš Ivan – Čemu život?

Rodio se i proveo svoju mladost u liberalnoj, pa i pokvarenoj sredini, koja je imala krive nazore o životu, odnosno i nije ih uobće imala. Za vrieme studija susreće se s mnoštvom filozofskih sistema materialističkog naziranja, koji nieču svaku izvanzemaljsku svrhu života. A u vojnoj akademiji i na fronti vrlo mnogo praktičnog materializma…

No, Merčeva duša, koja razumski izpituje sve stvari s kojima se susreće, nije se tim mogla zadovoljiti – kao što se ne može ni jedno istinski duboko misaono biće. «Družtvo: rakija, vino, dim; to nije družtvo za me.» On si postavlja najosnovnija pitanja o životu; ne zatvara pred njima oči; traži izpravno rješenje i nalazi ga:

«Čovjek je ovdje samo putnik, njegovo pravo određenje nije ovdje na zemlji, nego je on izabran za nešto više.»

«Ovaj je sviet, sviet rada i muke i kako se čovjek pokaže u tom radu, dobiva nagradu na drugom svietu.»

«Život nije mirovanje, nego žrtva.»

«Odricanje je pravi put Bogu.»

* * *

Merz nije ostao samo pri ovim spoznajama, već ih je najradikalnije provodio u svom životu. Cio njegov život to svjedoči.

Mar R-ić

Homo catholicus.

U slavu velike kršćanske ličnosti naših dana Dr. Ivana Merza

O Dr. Ivanu Merzu pisati, i ponovno opet pisati nije mi ni mrzko ni težko. Rado, vrlo rado, s veseljem sam se tome pozivu odazvao, jer je njegova plemenita, da sveta ličnost još uviek tako živo uz mene, kao da sada zajedno stupamo Zrinjevcem prema njegovu stanu u «Starčevićevu domu» u ozbiljnom razgovoru usred ulice, i kao da ga danas posjećujem u njegovoj sobi, da čujem njegovu rieč i vidim, što čita, što radi. A on je vazda bio okružen misalima, enciklikama, liepom knjigom. Kao da ga danas sretoh u Parizu, u blizini Odeona, kadno mi dade neke upute o modernoj francuzkoj književnosti, o Claudelu. Tada sam stao tu književnost proučavati i njega pohađati. Posve mi se usjekla njegova duboka pobožnost u srdce, – čini mi se, da je to bio nekako naš prvi susret, – i odsele sam njegovu sliku vazda u srcu nosio kao nešto sveto, što sam i ja u najdubljem biću svoje duše i posve bez prisile, bez diktata, po sebi želio biti i postati. Čovjeka, ravna našem Ivanu poslije više nisam sreo. Inteligentan i dobar, bogat darovima uma i srdca, tako sav u svom Bogu, čija mu je ljubav sjala iz očiju, navirala na usta, zaokupljala pamet, Ivan Merz je doista bio Božji čovjek. Božji čovjek i čovjek Crkve, u kojoj je vidio samo svoga Boga i svoga ljubljenoga Spasitelja. «Homo catholicus» iz najdublje dubine, svakom žilicom svoga svestranog i plemenitog bića. Ivana Merza nemoguće je bilo zaboraviti, njega je nemoguće bilo ne voljeti. Tako je i danas. Zato se njegovim prijateljstvom ponosim kao – najsvetijom i najmilijom uspomenom moga života.

Bio je diete činovničko, častničko, i imao je postati častnik. Otac ga odvede u Bečko Novo Mjesto u Vojničku akademiju. Ali nije to zvanje bilo za tako umna mladića, koji je već ušao u katoličke redove. Tadanji katolički pokret imao je na sebi mnogo političkoga, a i Ivanov katolicizam nosio je tragove književnosti, koja je tada imala biti (uz politiku), drugi bedem katolicizma. Još je neko vrieme i poslije (sve nekako do Pariza) taj «estetski katolicizam» vladao njegovim gledanjem. Na razstanku s otcem, pred velikim vratima Vojničke akademije, otac mu dobaci zadnji poljubac. I okrene se iza par koračaja. «U taj čas vidio sam ga još na istom mjestu… njegove oči su bile širom otvorene, zagledane u daljinu i opažale su suze u njima… Znao sam: moje diete nije za oficirsko zvanje.»[1] I tako je realac Ivan ostavio Akademiju, položio doskora izpit iz latinskoga i odsada sliedio svoj put, humanistički i kršćanski. Njegova ćud bila je duboko filozofsko-religiozna priroda, te sam ga ja sebi posve kongenialnim osjećao. Za ovo, što velim, uz moj osjećaj i moje izkustvo, govore i činjenice. Ne samo da je studirao filozofiju, već i u njegovim zapisima, u dnevniku nalazimo za to potvrdu. Dr. Dragutin Kniewald nam je u svojoj odličnoj studiji sačuvao taj dnevnik. Ivan se uviek pita za osnove života, umuje o vjeri. «I uviek se pitam, što je realno.»[2] I najrealnije su za nj bile baš one tajne, vjerske sile, kao što je Bog najrealnije biće: «Ens realissimum» i po nauci svetog Tome. Jasno je, da takovu prirodu ne mogaše zadovoljiti samo neki «estetski katolicizam»[3] Doista ga uviek zanošahu ljepote prirode (koje često opisuje u dnevniku i na fronti), on cieni ljepotu liturgije, ali njegova duboka, substancialna pobožnost, njegov život u Bogu morao ga je dovesti do najdubljih tajna vjere kao djela. Zato se onda i izcrpio u radu i u organizaciji, kao i u molitvi i razmatranju. Takovu duboku prirodu uzalud skretahu roditelji na praktičnu stranu, na «realni» život. Pa ni ona duboka religioznost nije mu bila dana sa strane roditelja. Tako je naš Ivan bi oposebno djelo prirode i Milosti. Njegova dobra majka, koju smo svi voljeli, a koja je mene tako rado uz svoj bolestnički krevet viđala, pisala mu je u Pariz. «O biti i ne biti ne smije se razmišljati; sve je onako, kako jest, pametne su se glave time razbijale i ljudi su poludili! Zašto mi praviš brige, Hans?»[4] Okolina ga najbliža skreće na «realno», ali on kao duboko filozofsko-vjerska priroda, koju sam ja imao sreću upoznati i osjetiti u njenoj neposrednosti i intimnosti, nije ništa osjećao realnijim od Stvoritelja svega, u kom se sve miče, živi i jest. U Ivanovoj blizini se pače čovjek nekako osjećao u blizini Božje Realnosti. I kao što on piše iz Lurda jednom, da se tamo osjeća nazočnost Gospe: Ona tamo jest… To je realan osjećaj»,[5] isto tako čovjek uz njega osjećaše: «Tu Bog jest.»

Tako se dakle očitovala u Ivanu neka vjerska prasnaga, koja nije dolazila izravno od roditelja, koji ga skretahu na «realno» tlo. Realac je bio po srednjo-školskoj naobrazbi. Majka mu je bila plemenita i ljubezna gospođa, ali žena realnih pogleda. Ali baš, gledajući realnosti u lice, on dolazi do Onoga, koji jest, i odkriva, da «je duševni sviet, sviet noći i molitve, realniji od svega, što vidljivo postoji».[6]

Utvrđen u svom Bogu on sada teži, da stvori od svoje duše remek-djelo.[7] Postaje homo catholicus, i nema ni jedne pojave modernog katoličkog života, koju ne bi pratio, razumio, širio. Čovjek enciklika, papinih smjernica, širitelj liturgijskog pokreta, čovjek Katoličke Akcije, u svemu čovjek «rimske orientacije». S pravom piše Dušan Žanko, naš zajednički prijatelj: «Enciklike, enciklike! Samo su lepršale oko naših ušiju poput lastavica. Lovili smo po gdjekoju kap iz tih čarobnih rimskih vaza…»[8] Sve, što može dati katolička zemlja, dala je Francuzka Merzu, i on to sve k nama prenosi te udara čvrste temelje, na kojima se jedinim još i danas može graditi. Dosljedna vjera, inteligentna i poslušna, kojoj je jedini cilj mistični Krist, Crkva: to je geslo Ivanovo. «On je tako organski, duhovno nosio Crkvu u svom biću, da joj se osjećao živom česti, kao što je ruka ili noga čest jednog organizma, koji se zove čovjek.»[9] On je bio urašten, skroz urašten, Euharistijom, molitvom, plemenitom poniznošću i inteligentnom poslušnošću u mistično tielo Kristovo – Crkvu, tako da je osjećao njenu bol kao svoju bol, njeno dobro kao svoje dobro. Zato se poslušno dao u službu Katoličke Akcije, izvanstranačke, kakovu je diktirao Papa. Sva pamet, sva duša govorila mi je za takovu orientaciju, i ja se sjećam one ere i onih dana, kada sam surađivao s Merzom uz oca Isusovca Brunu Foretića, finu i dobru dušu, kao najljepših svojih dana, kao što se uobće danju i noću danju i noću srdce moje moli Spasitelju i blagom Srdcu Njegovu za naše oce Isusovce, koji su se i u najkritičnijem času moga života pokazali prema meni u svoj svojoj velikodušnoj plemenitosti, koja me zapanjila. Naš Ivan je uložio sve sile u organizaciju Katoličke Akcije uzprkos nerazumnih sila, koje su se na nj oborile. Ivan je imao u Crkvi pred očima Krista, dok su neki možda vidjeli u Crkvi «ne onu, kojoj se služi… nego onu kojom se služi», kako odlično reče otac Stj. Tomislav Poglajen.[10] Ivan Merz je mogao pristati kao sveta duša samo uz čistu stvar, a za širenje te stvari, za što u mom slučaju nije trebalo drugo do li čara istine i pravde, on je osim svoje čiste namjere i svete duše imao u pravi takt. Kao što je on bio gotovo jedini laik, s kojim sam mogao govoriti o Milosti, tako je on bio onaj, koji je za svaku stvar znao, kako je gleda kršćanska filozofija i Crkva. Ali on je i pri širenju istine bio pun poniznosti i takta, gledajući na to, da se širi kraljevstvo Kristovo, a ne slava njegova, njegov organizacijski uspjeh. Kako ono Ivan Krstitelj reče kao predteča Kristov: «On, Krist, treba da raste, a ja da se umanjujem.» pravi sluga Božji stupa sa svojom ličnošću u pozadinu, ne naturava sebe, da ne potamni, da ne nestane iza paravanta lik Kristov, koji treba da se vidi kroz slugu Božjega, kao da bi na neki način on, sluga Božji, bio prozračan, medij Vrhunaravnoga. Da Krist raste, sluga treba da se umanjuje. Da se Krist vidi, sluga treba da bude kao prozračan i nevidljiv. No mi vidimo i takovih slugu, koji se toliko dižu i nadimlju, da se iza njih lika Kristova ne može ugledati. Da li znadu i misle na to, koliko štete nanose kraljevstvu Božjemu?!… nije duhovna ljubav nametati svoju osobu i proturavati neka načela u ime vjere, nego je duhovna ljubav izčeznuti svojom osobom, svojim osobnim u našoj ličnosti, i olakšati svetom taktičnošću svaku i najmanju vjeru, svaki početak vjere. Ivan je bio duša Katoličke Akcije, pa se s pravom u njegovom slučaju može primieniti rieč oca Poglajena, da «dinamizam organizacije ovisi o dinamizmu pojedinca».[11]

Nedavno sam bio na zapadnoj granici Hrvatske u gostima podno romantične Kostel-gore, nad kojom straše zubi ruševina Kostel-grada, grada grofa Keglevića, u tamošnjeg mladog župnika, mog dragog učenika. Koliko li je bilo ugodno duši pratiti šarolikost svete liturgije u ona tri dana oko Sviećnice. U nedjelju zeleno misno ruho i mali ministrantčići isto u zelenom (što treba pohvaliti!), na Sviećnicu u utorak sve u bielom, a dan zatim, na svetog Blaža mučenika, sve u crvenom. Mala barokna seoska crkvica odzvanjala je od složenog pjevanja puka; svieća zapaljena u svačijoj ruci i procesija u crkvi na Sviećnicu, zatim blagoslov grla u sriedu na sv. Blaža…; ono fino mirisno jednobojno, simbolično ruho, koje se izdiže nad odjećom seljaka, sve to daje ugodan, svečan i mističan dojam, i ne čudim se, da je u sve te dane (uzprkos sniegu, kiši i bljuzgavici), crkvica bila puna. Boje se liturgijske redahu (zeleno, bielo, crveno) u svetoj drami u te dane. Liepa liturgija, osim što služi na čast bogu, veseli svojom vidljivošću i očarava mistikom srdce ljudsko. Zacielo su za nepokvareni seoski sviet oni dani bili mali doživljaj. Sjetih se tada Ivana i njegovih zasluga za liturgijski pokret. Mnogi i mnoge, koji su si obogatili i koji će si još obogatiti um i srdce na ljepoti i mudrosti svetih tekstova liturgije, uzetih iz Biblije, iz Evanđelja, od svetih pisaca i same Crkve, treba da se sjećaju i Ivana i njegovih zasluga na ovom području.

«Consummatus in brevi, explevit tempora multa.» bolest je shrvala u cvijetu mladosti život Ivanov, ali on je bol podnosio ujedinjen s Kristom. «Dobio sam akutnu upalu čeljustne šupljine… Blago onima, koji s radošću iz ruku Gospodinovih primaju svaku bol…»[12] Ivanova je duša bila sposobna, da trpi s Kristom. S Kristom je podnosio i zlobu, prostotu i podvale one sredine, koja ga je rušila. «Kad sam ga jednom vidio kako plače uz pisaći stol, zamolih ga da mi kaže da mi kaže zašto plače…» Tako na jednom mjestu veli njegov otac. Zateče ga uz stol, koji mi svi pamtimo, koji smo ga poznavali, uz onaj stol u onoj velikoj sobi u prvom katu Starčevićeva doma, uz prozor sa pogledom na kolodvor i dalje na ona bosanska brda, koja su ga rodila, uz onaj stol intelektualca i kršćanina, stol krcat knjigama, svetim i profanim, uz onaj stol, uz koji se mnogi mogao obogatiti Ivanovom dobrotom, njegovim znanjem i mudrošću. Ivan je dakle plakao. I ja sam ga znao viđati u takovim časovima organizacijskig nedaća žalostna, ali i sabrana. Njegov otac kaže: «I sada sam istom saznao za njegovo nevjerovatno breme, koje nosi u radu za organizaciju. Ujedno sam upoznao borbe, koje vodi s idejnim protvnicima.»[13]

Ivanov lik je nezaboravan, jer je iz njega strujila snaga ličnosti, još više, snaga svete ličnosti. Mene je uz njega vezala njegova filozofsko-vjerska priroda koja je s krajnom dosljednošću i finom oštroumnošću gledala sve, svaku pojedinost, u svietlu umnosti, u svietlu vjere, te mogu reći da ne poznam čovjeka koji bi tako dosljedno, spontano, srdačno, oštroumno, taktično i plemenito u sebi i oko sebe ostvarivao Krista, svoga ljubljenog Spasitelja. Doista bijaše s njime Duh Božji, srdce njegovo bijaše ugodan stan i Otcu i Sinu i Duhu Svetome. Ja ga osobno štujem kao osobu, kojoj ja mnogo dugujem. No svakako držim, da ću obzirom na značaj njegova života najzgodnije završiti riečima Dr. Dragutina Kniewalda, njegova životopisca: «Nije dakle velika samo duša, osoba, nutrinja Dr. Ivana Merza. Veliko je i njegovo djelo.»[14] Njega Gospod kao mladića odabra, da krči put izvan stranačkoj Katoličkoj Akciji da se bori u duhu Pape Pija XI. Omjer sila prema protivniku bijaše bezizgledan. Ali «što je slabo pred ljudima, to odabra Bog za velike stvari»[15] Za plemenito djelo Katoličke Akcije u Hrvatskoj poslužio se Gospod tada najplemenitijim, mada mladim, stvorom, osobom Dr. Ivana Merza.

Dr. Dragutin Čepulić

[1] «Božji čovjek», Zagreb 1938., s. 34.

[2] «Ivan Merz», od Dr. D. Kniewalda. Str. 53.

[3] Ibid., str. 16.

[4] Ibid., str. 129.

[5] Ibid., str. 172.

[6] Ibid., str. 53.

[7] Ibid., str. 53.

[8] «Božji čovjek», str. 15.

[9] Ibid., str. 10.

[10] Ibid., str. 10.

[11] Ibid., str. 3.

[12] Dr. D. Kniewald «I. m.» str. 221.

[13] «Božji čovjek», str. 35., 36.

[14] Dr. Drag. Kniewald: «Ivan Merz», str. 259.

[15] Ibid., str. 260.