Prateći razvoj oblikovanja dr. Merza, jakog katoličkog intelektualca, zanimljiva je jedna činjenica koju valja uočiti. Nigdje ne nalazimo izvanredno djelovanje milosti Božje; Bog Ivanu postepeno pruža darove, a on ih sa zahvalnošću prima.

Već u srednjoj školi Ivan započinje ozbiljnim radom na izgradnji svoje osobnosti. Povod je tome dvojak: Prvo: smrt njegove prve i zadnje ljubavi, nakon koje stvara odluku, da će sav svoj život posvetiti samo umjetnosti i prirodi. Toj odluci ostaje vjeran čitav život, iako je tek kasnije upoznao pravu i jedinu umjetnost i ljepotu u religiji. Drugo: na Ivanov duševni razvoj utjecao je donekle i njegov profesor hrvatskog i njemačkog jezika. Ovaj je opazio duboku i pažnje vriednu Ivanovu dušu, pa se počeo više baviti bistrim i plemenitim šestoškolcem. Preko raznih knjiga i časopisa upoznao ga je s preporodnim idejama, biskupa Mahnića i na taj način pružio prve misli, na kojima je Ivan izgradio velebni program života.

Uzprkos slabih očiju Ivan je bio u školi prvi. Nije ga zadovoljavao minimum znanja, jer mu je cilj visina, sa koje će svietliti drugima. Ivan uči savjestno i neprisiljeno. Ako ne razumije značenje koje rieči, ili kojega pojma, ne miruje, dok ne nađe rješenje. Nikad preko ničega ne prelazi površno.

O radikalnom katolicizmu u to doba još nema ni govora, iako ga već i sada u najmilijem predmetu, u literaturi, najviše zanima religija. Traži misli velikih filozofa o vjeri i o Bogu, pa onda i sam mnogo o tome razmišlja. Kao srednjoškolac Ivan veoma mnogo čita. Dok njegovi drugovi marljivo prepisuju sadržaje u školi zadanih književnih djela, Merz čita čak i njemačka i francuzka djela u originalu. Iz Merčeva se dnevnika vidi, da je u osmom razredu gimnazije od veljače do lipnja osim propisane školske lektire čitao i književne produkte: Ibsena, Turgenjeva, Fleurya, Tolstoja, Goethea, Mörickea, Montesquieua, Dantea, Wagnera, Byrona, Wildea, Mickijevića, Balzaca, Heinea, Shakespearea, sv. Pismo, monografije o Michaelangelu i Raffaelu, Bourgetu i Marakovića. Nakon svake pročitane knjige zapisao je u dnevnik nekoliko misli, koje su ga se za čitanja najjače dojmile. Značajno je, da Ivan uobće ne čita literarno nevriednih stvari. Zanosi ga jedino ljepota izražaja i sadržaja. S literatima on živi, misli i pati, a njihove pjesme i osjećaje često primjenjuje na sebe. U liepoj literaturi Ivanova pjesnička duša nalazi jedino zadovoljstvo.

U to vrieme u Ivanovim mislima nalazimo uporedo dva pojma: umjetnost i religiju. Izprva se bore za prvenstvo, no u vojnoj akademiji Ivan razabire, da je život više nego sva umjetnost. Zato religiju postavlja na prvo mjesto, a sve pojmove, koje do tada razvija uporedo s vjerom, podređuje vječnim principima. U vojnoj akademiji Ivan nastavlja svoj intelektualni rad, premda živi među ljudima, koji priznavaju i obdržavaju samo vegetativni život. Uči latinski, mnogo čita, a promatrajući blatni i bezciljni život svoje okoline, sve jače formira u sebi katolička načela, po kojima udešava svoj kasniji život. Njegove misli svaki dan sve jače provejava veličina i realnost religije i Boga, čiju moć i milosrđe u najtežim danima najjače osjeća. No Ivan naskoro vidi, da nikako ne može izdržati u vojničkoj službi. Zato odlazi u Beč, da se posveti drugom zvanju. U Beču se Ivanov dotadašnji estetičko literarni pogled na sviet iz temelja uzdrma. Ljepota izražajne forme više ga ne zadovoljava. Traži realiziranu istinu, koju je u akademiji spoznao, traži sadržaj velikih misli i ljudskih težnja. Merčevu dušu može prožeti i oduševiti samo ono, što podpuno odgovara njegovim katoličkim principima. Sve drugo promatra kritički, pa bilo makar kakovom koprenom zastrto. U hramu njegove duše na prvom mjestu stoji Bog. Bogu teže sve njegove želje, do Boga vode svi njegovi putevi. Bog je alfa i omega svega. On je kralj, kome sve treba služiti. To uzvišeno Ivanovo shvaćanje najbolje se vidi iz njegova života. Pjesnička i podpuno umjetnička duša ljubi književnost, a studira pravo, jer to majka želi. A Ivan se nada, da će vršeći majčinu želju sigurnije predobiti i njezinu dušu. Pripravan je žrtvovati omiljeno zvanje za širenje Kraljevstva Kristova. Volja Božja Ivanu je prva i jedina dužnost. No Bog nije tražio od Ivana, da mu žrtvuje zvanje, i on odlazi u Paris na studij filozofije. Marljivim proučavanjem dolazi sada sve više k Bogu i sve jače uronjuje u Njegov život. Više ga ne zadovoljava logika uma i rieči, već traži i logiku života. I to u prvom redu kod sebe. Svom snagom jake volje sistematski provodi u život kršćanska načela, i do punine razvija svoje sposobnosti.

Merz razabire, da je za svaki uspješni korak potrebna sigurna i temeljita naobrazba, pa se kroz više mjeseci posve odriče knjiga, i proučava samo latinski. Tek iza takove priprave baca se čitavom dušom na omiljeli predmet i nastoji ga duboko i svestrano shvatiti. Ivan marljivo i bez odmaranja prikuplja znanje, misleći pri tome na one, kojima će kao profesor iz svoje riznice dieliti. Osim bogate francuzke i njemačke literature, on proučava i drugo. Usvaja sve, što bi mu moglo u zvanju koristiti, pa makar ga to kadkada ni ne zanima. Osobitom ljubavlju proučava francuzku katoličku književnost, pomoću koje izgrađuje svoj neslomivi entuzijazam za Papu i za studij katolicizma u svietlu papinskih poslanica, enciklika i direktiva. Za Ivana je katolička vjera životno zvanje, pa želi do koriena produbiti shvaćanje Crkve u njenom najbitnijem, najdubljem, čistom i svrhunaravnom pojmu. Kroz francuzku katoličku književnost Ivan je umjetnički i znanstveno osjetio svu realnost Kristove prisutnosti u rimskoj Crkvi. Pravim i ozbiljnim studijem Ivan je dopro do Istine, došao do Boga. No on time još nije zadovoljan. Njegovo velikodušno srdce želi, da svi upoznaju ono, što je on odkrio, a njegova nesebična ljubav ne može mirovati, dok toliki još ne uživaju u vječnoj Istini, Ljepoti i Dobroti.

Ivan nije samo profesor. On je u prvom redu katolik. Kao takav nastoji sve više produbiti svoje znanje i sve jače proširiti svoj katolički horizont. Nikada nije zadovoljan svojim znanjem, iako njegova bogata knjižnica i kartoteka jasno govore o duši prepunoj znanja. U Merzovoj radnoj sobi bila su dva ormara puna u kojima je Ivan spremao bilješke. U kartoteci imao je podataka o svim pitanjima, koja mogu zanimati jednog intelektualca. Od novina čitao je »Kipu«, list, u kojem su sažete viesti iz svih katoličkih evropskih zemalja, »La Croix« i »Osservatore Romano«. Preko tih je listova doznao sve što je smjeralo na obranu Crkve i na raširenje Kraljevstva Kristova, a s ostalom svjetskom pljevom nije htio umarati očiju. Kroz to vrieme Ivan najviše čita teoložke studije. Sv. Augustin, Suma sv. Tome Akvinskoga i mnogi drugi pripadnici skolastičke filozofije bili su najbolji Merčevi prijatelji. S njima se nije nikada razstajao. A mnogo je čitao i glasovite francuzke moraliste, mistike i askete.

Merz je razumio najteža i najdublja pitanja, jer je znao svoju nutrinju pojednostaviti, a um i volju kultivirati katoličkim načelima tako, da su postali oruđe Providnosti. Nakon što je shvatio svu važnost težkih dužnosti katoličkog intelektualca, Ivan odlučnim zamahom ruke zamjenjuje sladku francuzku literaturu sa strogim i klasičnim izrekama crkvenog učiteljstva. Merz je razrađivao misli i zahtjeve sv. Oca Pape i širio ih među narod. On je riečima i životom unašao Krista u znanost, umjetnost, moral i nastavu. Merz je bio Božji apostol u savršenoj tišini crkve isto kao i u zaglušnoj buci svieta. Uz njega je uviek i svagdje bio Krist. Merz je prodro u bit katolicizma i tu je pronašao Istinu, koju toliki uzalud traže. Za svoju doktorsku radnju uzeo je temu: »Utjecaj liturgije na francuzku književnost od Chateaubrianda do danas«. Tako Merz sav svoj rad osvjetljuje vjerom.

No Ivan zna, da akcija bez studija ne vodi ničemu, i zato i usred najvećeg posla svaki dan četiri sata posvećuje privatnom studiju, razmatranju i molitvi. Tako razvija intenzivan i bujan život svoje duše, a znanje konstantno produbljuje u svim pravcima. Upućuje se u razne bogoslovske struke: dogmatiku, moralku itd.; upoznaje snagu kršćanske filozofije i bezkrajnu ljepotu crkvene liturgije. Preko liturgije se postepeno, ali stalno uspinje do vrhunca, do Euharistijskog Spasitelja. Tako nam je Ivanovim životom bezkrajno Milosrđe pokazalo razvoj duše, koja je najkraćim i sigurnim putem došla do savršenstva kršćanskog života – do Boga.

Kako je u tim pitanjima imao izpravno mišljenje naš Merz. Iako je živio prije 15 godina, kad družtvovna pitanja nisu bila još tako ogorčena i žestoka, on je vidio svu važnost njihovu, jer je bio podpuni kršćanin.

Najveći Merčevi prijatelji bili su mali ljudi. Vojnik, koji mu je kao častniku bio dodieljen u ratu. Pazikuća kuće, u kojoj je stanovao. Podvornik u školskoj zgradi.

Poznavao je sve nosače, koji su stajali pred zgradom glavnoga kolodvora i čekali posao. Kad se ujutro vraćao iz crkve, redovito je s njima razgovarao. Poznavao je i sve čistioce cipela, koji, su se nanizali blizu njegove kuće. Stari Miško bio je njegov osobiti prijatelj.

A kako je tek volio radnike, koji su bili članovi orlovske organizacije. Koliko puta ih je doveo u svoju sobu, zaustavio ih na ručku ili večeri, podielio s njima svoj ležaj na veliko zaprepaštenje svoje majke, koja nije mogla razumjeti, kako se on profesor druži s radnicima.

Nikakvi naslovi nisu za Merza ništa značili. Samo čovjek je vriedio kod njega. I zato je u saobraćaju s radnicima bio kao drug, kao prijatelj. A sve je to bilo kod njega tako jednostavno, tako nenamješteno, iako je Merz bio sin ugledne porodice, iako je takovo gledanje bilo rezultat njegovoga kršćanskog samoodgoja, a ne kućnih običaja.

U domu Merčevih roditelja živjela je i mlada djevojka kao kućna pomoćnica. Došla je u kuću gotovo kao diete, i Merčeva je zasluga, da je ta djevojka smatrana članom obitelji.

A danas Merz iz neba gleda, kako je ta dobra kućna pomoćnica u svoj dom primila njegovog dragog otca, i kako stari gospodin na koljenima njiše njezinog sina, kao da mu je rođeno unuče.

Da, mi smo za kršćanski poredak. Ali taj se postizava kršćanskom praksom, kršćanskim životom, uzklađenim prema zakonima ljubavi i pravde. Merz nam je primjer dao.

Kakav je Merz bio kod sv. Mise? Zar pasivni prisutnik, koji je negdje u kutu crkve čekao svršetak sv. Mise, kao što to mnogi »katolici« čine?

Ne! On sudjeluje aktivno kod sv. Mise. Redovno prati misu iz misala. Moli zajedno sa svećenikom, uzdiže svoj um i srce ka Gospodinu, moli iste obrasce kao i svećenik… Jednom rieči, on liturgijski prati sv. Misu.

Merz traži i od svakog Križara, da liturgijski prisustvuje sv. Misi.

»JA BIH BIO SVAKAKO ZA TO, DA ZA SV. MISE NIŠTA (DRUGO) NE MOLITE, NEGO DA MOLITE SAMU SV. MISU.

Brate! Imaš li rimski misal? Ako nemaš – zašto? Nabavi ga! I s njim u ruci prisustvuj sv. Misi, moleći misu dotičnog dana.

Merz je rekao, da je uvjeren: »DA ĆE MISAL ODGOJITI CIELI NIZ SOLIDNIH, POŽRTVOVNIH KATOLIČKIH RADNIKA«, i traži, da svi članovi »PO NJEMU (t. j. misalu) UDESE SVOJ ŽIVOT.«

Bože, tamo, gdje Tebe nije, tamo ni veselja nema. (str. 68)

Iskreno govoreći, ja se smrti ne bojim; ta tamo gore je ono pravo carstvo. (str. 69)

Ne radi se meni sada više o teoretskom kršćanstvu, već sam postao članom družtva i moram postajati praktičnim katolikom. A taj se, čini mi se, najbolje očituje u ovim svakidašnjim sitnicama. (str. 70)

Primio sam sv. Pričest i to mi je dalo snage i ulilo u dušu neizmjerno blago sreće. (str. 71)

Grieh je povod najvećim katastrofama čovječanstva. (str. 73)

Bol, ta tako obična riječ, znači: nemati hljeba, biti bolestan, biti u vječnoj smrtnoj opasnosti, nositi silan teret, biti nepravedno zapostavljen i kažnjen… A baš ljudi, koji su trpjeli, najbolje će znati, što je to bol, patnja. Grozna je to stvar. Njih je već strah ovog trpljenja na ovom svijetu, a kamoli kad misle na one silne muke u čistilištu ili čak paklu.

Ja volim čovječanstvo; volim male, nepoznate ljude, koji na svojim leđima nose sav teret historije (77)

Družtvo: rakija, vino, dim; to nije družtvo za mene. Bože moj, pomozi mi, da svladam samoga sebe! (str. 78)

Život nije tako lak, ali radost je u tomu, što imamo volju da izdržimo. Zato bih možda bio još zadovoljniji, kad bih došao u još teži položaj nego sam ovdje. (str. 97)

Slovačke «Katolicke Noviny» donose u svojem broju od 13. prosinca 1942., u rubrici «Z Chorviatska nam pišu» članak pod naslovom «Križarska godina dr. Ivana Merza», koji u cijelosti prenosimo: «Hrvatska katolička mladež sliedila je dr. Merza. Hrvatsko se Orlovstvo veoma širilo i odgajalo ljude velikoga katoličkog osvjedočenja. Prerana Merčeva smrt zaboljela je svaku orlovsku dušu. Ali ni poslie njegove smrti mladež ga se nije odrekla. Godina dana nakon njegove smrti 1929. srbska diktatura razpušta Orlovski Savez. Merčevska mladež ne sustaje. Za kratko vrieme osniva novu organizaciju «Križari», koja preuzima u cielosti ideologiju dr. Merza.

Križari slave svake godine svoj Dan u nedjelju, koja je najbliža svetkovini uzvišenja sv. Križa (14. rujna). Tim danom započinje radna godina svih pojedinih «bratstava» i «sestrinstava» organizacije.

Budući da se 10. svibnja 1943. navršuje 15 godina od smrti križarskoga ideologa i vođe, mladoga profesora i «svetca u fraku» dr. Ivan Merza, to je 13. rujna svečano bila otvorena nova radna godina, nazvana godinom dr. Ivana Merza. U toj će godini hrvatska križarska mladež proučavati veliku ličnost dr. Merza i nasljedovati ga u duhu gesla «Hrvatska Kristu».

Za ovogodišnji program je uzela moliti se za proglašenje dr. Ivana Merza blaženim. Središnjica organizacije VKB (Veliko Križarsko Bratstvo) izdat će ove godine novi životopis dr. Merza, koji piše Merčev duhovni vođa o. Vrbanek D. I., zatim Križarski katekizam, zbirka krasnoslova, dva priručnika, i priređivat će za članove duhovne vježbe i radne tečajeve. Glavna se proslava ima održati u Zagrebu na godišnjicu smrti dr. Merza 10. svibnja 1943., a ljeti i po drugim mjestima.

Hrvatski Križari i Križarice ovako su proslavili 13. rujna o. g. otvorenje Godine dr. Ivana Merza: Ujutro je bio posvuda Veni sanete, a kod sv. mise bile su prigodne propoviedi i križari su pristupili zajednički k sv. pričesti.

Popodne su u Križarskim domovima održani svečani sastanci. Najsvečaniji je sastanak bio u Zagrebu. Tu je u krasnoj franjevačkoj dvorani u prisutnosti hrvatskoga metropolite preuzv. g. dr. Alojzja Stepinca i generalnoga duhovnika organizacije msgr. dr. Milana Beluhana otvoren sastanak pjevanje križarske himne «Zastave gore». Glavni govor govorila prof. Hela Tišljarić o značenju dr. Merza za hrvatsku mladež.

Tom prilikom predao je g. nadbiskup predsjednici VKS-a (Veliko Križarsko Sestrinstvo) prof. Marici Stanković odlikovanje Sv. Otca «Proecclesia et Pontifice» za njezino zaslužno 15-godišnje djelovanje na čelu ženske katoličke mladeži.

Na zagrebačkom groblju «Mirogoju» pod granitnim križem počiva najveći hrvatski «Križar», moderni svetac, apostol Katoličke Akcije dr. Ivan Merz. Imajući pred očima njegov lik, osim molitve za njegovu beatifikaciju, hrvatski će se križari u njegovu duhu izgrađivati i širiti oko sebe njegove zasade. Više puta će najaviti u K. N. (Katoličke Novine) o toj djelatnosti hrvatske mladeži, da bi slovačka mladež mogla doznati o pokretu katoličke hrvatske mladeži.

Svetci nam i ljudi sveta života često puta izgledaju jako daleko, pomalo nerazumljivi i čini nam se nemoguće, da bi ih mogli nasljedovati. Ništa neobično i krivo, sasvim razumljiva ljudska slabost i nesavršenost. Isto nam se događa promatrajući i život našeg dr. Ivana Merza. Na oko nam izgleda nemoguće, da je takav čovjek do nedavna, živio i djelovao u našoj sredini. Divimo se njegovoj uztrajnosti u radu oko vlastite izgradnje, u radu za što većom izobrazbom svoga duha, a najviše njegovom požrtvovnom radu na širenju katoličkih načela, među hrvatskom mladeži. Ako se pak dublje zamislimo u prilike koje su u njegovo doba vladale Hrvatskom, ako dublje proučavamo život dr. Merza i shvatimo sve momente i okolnosti koje su bile odlučne u njegovom životu, onda će nam Merz postati bliz, postati će nam razumljivi i rekli bi, nekako više sličan ljudima.

Danas želimo na još nešto drugo upozoriti u našem odnosu prema, dr. Ivanu Merzu. Prilike, u kojima je mladi student Ivan Merz živio, u mnogočem su slične prilikama koje danas proživljava naša križarska mladež. Rat i sve njegove neprilike jednako tište nas, kao što su mučile i Ivana Merza. Problemi koji nam se danas namiču, bili su i problemi kojima se Ivan Merz i te kako intenzivno bavio. Pročitajmo samo njegov ratni dnevnik, pa ćemo se o tome osvjedočiti.

I kada danas iztičemo potrebu što dublje i čvršće unutarnje izgradnje našega članstva, želimo sliediti našeg brata Ivana. On je u vrieme najtežih ratnih prilika sačuvao duševni mir, otvoren i jasan pogled na život i njegovo zbivanje, a sve je svoje snage posvetio vlastitom odgoju i spremanju za rad, koji ga je čekao nakon rata. Merz je znao da u odlučnim vremenima, mogu uspješno djelovati samo jaki pojedinci, pa je – svjesno i promišljeno – nastojao, da iz sebe izgradi jakog katoličkog čovjeka. Svojim je radom nakon rata Merz to i pokazao. Da nije bio onako izgrađena i jaka ličnost, ne bi mogao za katoličku stvar nikada onoliko napraviti, koliko je napravio. Merz je znao kako mora raditi, a njegova mu je velika duhovna izgrađenost dala snage da i provede ono što je bilo najvažnije i najpotrebnije. Kratkotrajni je Merzov život i njegovo – srazmjerno malo – javno djelovanje pokazalo, što mogu jaki pojedinci. Prošlo je evo već petnaest godina od smrti dr. Merza, a njegova uspomena nije nimalo izbliedila, nego naprotiv njegov primjer još i danas podiže i jača brojnu hrvatsku mladež i daje joj snage da nastoji poći putem Ivana Merza.

Mi smo Križari ovu godinu posvetili uspomeni našeg velikog brata pa moramo – poput njega – makar smo u težkim prilikama, kad se ljudi nekako težko odlučuju na dublji i rad, posvetiti svu svoju brigu nutarnjoj izgradnji i izobrazbi nas samih. Potrebno je to zato, da bi mogli – poput brata Ivana – u vremenima koja nastaju, biti sposobni i jaki, nesebično se posvetiti križarskom apostolatu. Naš je rad u prošlosti mnogo puta hramao i nismo imali toliko uspjeha, koliko bi trebalo. Razlog je tome bio taj, što nije bilo dovoljno izgrađenih pojedinaca na važnim i odgovornim mjestima. U buduće se to ne smije dogoditi! Već se sada moramo ozbiljno spremati za velik i odgovoran rad koji nas čeka, pa ćemo – uz pomoć Svemogućega, – moći mnogo žrtvovati i raditi za naša načela!

Neka naša, križarska mladež i s ove strane shvati život dr. Ivana Merza i neka ga nastoji nasljedovati. U njegovoj godini pokažimo da ga nismo samo riečima izabrali za uzora, nego posvetimo i mi – kao što je on to uviek radio – svoje mladenačke snage vlastitoj izgradnji i odgoju. Na taj ćemo način sigurno najbolje i najuspješnije nasljedovati dr. Ivana Merza!

Ovo je naša zadaća, ovo je naša dužnost! Mi to hoćemo, a jer hoćemo, znati ćemo to i oživotvoriti. Neka nam u tome radu pomogne i on – naš uzor i zagovornik!

(…) redova Križarske organizacije nizali su ljudi, kojima je sv. Pričest bila jedina pomoć u nevoljama i napastima ovog svieta. Promotrimo život Dr. Ivana Merza, pa ćemo vidjeti kako nije mogao ni jedan dan biti bez sv. Pričesti. Jasne su nam (…)

(…) dugogodišnji član senjskog Đačkog Križarskog Bratstva. Dr. Ivan Merz sprema se u sjeni svetišta da postane požrtvovnim (…)

(…) one Ivanove riječi, što ih je on napisao poslie jednog zborovanja «govorio sam s žarom koji mi je dala presv. Euharistija». – presv. Euharistija dala je tisućama i tisućama snage, da se odupru nevoljama i napastima ovoga svieta. A i nama dati će snage, (…)

Merz je dobro poznavao ljude i njihovu vjeru. Vidio je katolika, koji shvaćaju vjeru kao sredstvo, da im bude dobro; vidio je nesocijalnih katolika; vidio je katoličkih «gurmana». Dobro je uočio svu strahotu i pogibelj, koja se u tom krije, pa bilježi:

«Ovo je purgersko kršćanstvo za nas užasna opasnost i ono je u mnogome krivo, da je kršćanska ideologija često diskreditirana. Ideja isposnička nije prodrla još u narodne slojeve…»

«Mislim da su mi milije od glada i bijede izmorene mase od sitih katoličkih purgera…»

A svojim cielim životom Merz je dokazao, da je zaista bio socijalni katolik.

Križari! Nikad, nikad ne smijemo postati presitim «katoličkim» purgerima, i brinuti se samo kako bi što boljega pojeli i popili. Daleko to od nas! Katolicizam je u biti najsocijalniji! Ne izkrivljujmo ga, Merz nam je uzor: (…)