Breza – Marijin i Merčev dan

Prije šest mjeseci, na blagdan Krista kralja, osnovano je u našem malomu rudarskom mjestu Križarsko sestrinstvo. Petnaestak djevojaka okupilo se oko Kristova barjaka, da pod Križem i imenom Križarskog sestrinstva, izgrađujući sebe, djeluju po vječnim principima Kristove nauke na svoju okolinu, za dobro svoje obnovljene domovine.

Prvi puta izstupilo je naše malo družtvo pred nešto širi krug uzvanika dana 13. svibnja o. g., da proslavi spomen-dan prvog ukazanja svoje nebeske Majke u Fatimi, te ujedno dan svoga prvoborca i ideologa Križarstva Dr. Ivana Merza. Toga dana prisustvovale su sve sestre svečanoj sv. Misi, na kojoj su sudjelovale pjevanjem. Istoga dana u 17 sati priređen je širi sastanak za naše članstvo a pozvale smo na sastanak i poznate prijatelje naše organizacije. Sastanak je otvoren molitvom i pozdravnim govorom predsjednice, nakon čega je tajnica objavila razpored priredbe. Kao prvo krasnoslovila je s. Mila Bučo Kolbovu pjesmicu »Madona«. S. Maržena Verstovšek upoznala je prisutne svojim liepim predavanjem sa značenjem fatimskih ukazanja, koja su u uzkoj vezi s idejom križarstva, budući da je presveta Djevica već od nevinih pastirića tražila Žrtvu, Euharistiju i Apostolat. Po predavanju krasnoslovila je s. Dana Žagar »Svibanjsko veče« od fra Ciprijana Vupore. Nakon toga recitirao je sestrinski zbor dva psalma, kojima sv. Crkva veliča pravednike. S. Emilija Vrebac održala je zatim predavanje o svietloj i svetoj ličnosti Dr. Ivana Merza, koji je putokaz k križarskim redovima, te ujedno izgrađeni prvoborac modernog katoličkog preporodnog rada. Čelik-značaj, čovjek žrtve, euharistije i apostolata, to je naš Ivan, naš sveti brat! Zatim je sestrinski zbor odpjevao nekoliko kitica izvornog napjeva Fatimske himne (tekst u hrvatskom prevodu). Na koncu je uzeo rieč prečastni g. duhovnik zahvalivši križaricama na radu i požrtvovnosti, te upozorivši prisutne na rad i ideale križarstva, koji su ujedno i ideali svake prave kršćanske duše. Sastanak je završen molitvom i križarskim pozdravom.

Svetac nove Hrvatske

Prerano si otišao. 16 je tome već godina, odkad si se sakrio izpred naših očiju, kada se je zatvorila grobna ploča nad tvojim mučeničkim tielom, u duša odletjela, da se sjedini vječno s Providnošću, bez pregrada i zastora, kako si bio sjedinjen dok si živio s nama. Ti si bio novi čovjek Hrvatske, oruđe Providnosti i nebeski poslanik, koji si morao odigrati ulogu svog života među nama, prije nego Te je sakrila zavjesa smrti. Pojavio si se kao svietli meteor, osvietlio staze svog poslanstva i otišao u željenu vječnost. Bio si velik i najveći, neobično i nesvakidanji, zato Te mnogi nisu mogli razumjeti i shvatiti. Ljudi začahureni u običnost dnevnog života, ograđeni pregradama vlastite biede i duševne sljepoće, nisu mogli osjetiti veličinu duha Božjega i realnu prisutnost Providnosti u Tebi, zato si mnogima ostao stran i nepoznat. Nije, Ivane, to samo Tvoja sudbina, ne, sudbina je Tvoja kao i hiljade Tebi sličnih, Božjih ljudi, koji su živjeli na zemlji životom neba, među nama životom svetca, a srdca priljubljenu uz zemlju i materiju, težko su se moga dovinuti i osjetiti dašak nadsvieta i svjetlozor Vječne Luči. Sudbina velikih ljudi je u tome, da ih u životu malo razumiju, da ostaju nepristupačni, daleki i neshvaćeni. Kad se pojavite kao glasnici novog svieta i neizmjernih daljina, mi Vas ne vidimo, iako ste vidno nazočni, veliki ste i nedokučivi za naše siromaštvo i biedu, duboki i daleki za naše samoljublje i svojeglavost, vidoviti i nedostiživi, a mi sliepi i umišljeni, i tako odlazite i prolazite, a mi se i dalje grijemo na izvorima prolaznosti, nestajanja i izhlapljivanja, koje sami stvorimo u sljepoći bolestnih mozgova. Kada pak odmakne vrieme Vašeg životnog djelovanja, kada poletite u visinu Neizmjernosti, kada nas ostavite posve same u golotinji i biedi, onda tek počinjemo uviđati da ste živjeli s nama, da ste nas držali i davali nam odsjeve svoje veličine i svog duha, da ste stvarali i gradili novo na starome, zdravo na bolestnome, vječno na prolaznome, da ste potrebni kao zrak i svietlo, da ste providencialni u svojim naumima, smjernicama i zamisli. Sadašnjost Vas ne shvaća i proganja, budućnost Vam se klanja i obožava, sadašnjost prezire i omalovažuje, budućnost se kaje i ljubi Vas, sadašnjost odklanja i bježi, budućnost Vam priznaje i prikazuje Vas u svietlu Vaše nepatvorene veličine i proročkog genija. Što više vrieme prolazi i zatrpava daljinu Vaše odsutnosti, Vi ste bliži, sve potrebitiji i ljubljeniji.

Evo, Ivane, i Ti si otišao prerano od nas, ali mi Te danas više nego ikada trebamo, željni Tvojeg glasa i Tvoje pojave – žive propoviedi, željni Tvoje apostolske revnosti i pastirskog djelovanja za duše. Vjestniče hrvatske katoličke akcije, danas trebamo Tvojih smjernica, Tvoje nauke i Tvojih načela. Vođo duhovne revolucije, koju si pred mnogo godina unio u oslabljeni i osakaćeni duševni rast katoličkog života, danas trebamo više nego ikada revolucionarnih pojedinaca. Proroče, pokazao si izvore trulosti, gnjileža i razaranja modernog novopoganstva, a odkrio novi pobožanstvenjeni sviet katoličkog života kao preduvjet novog svieta, vidovto osvietlio puteve s kojih Hrvatska mora nastavljati svoju častnu tradiciju brane na razmeđi svjetova i bedema katoličkog Zapada. Žrtvo ljubavi i borče istine i danas govoriš jače nego ikada vječnom jekom nebeskih visina, trubljom svog života budiš zaspale i gluhe nam savjesti na rad za Boga i Hrvatsku kao svrhu našeg životnog poziva.

Rodio si se u našoj sredini i u našim nesretnim danima, diete gradskog života i modernog vrludanja, diete novog vremena i novih zabluda. Od gimnazijskih nauka preko fronte i vojne akademije, Beča i Pariza, proživljavala je duša Božjeg viteza svoje podpuno očišćenje, svoju katarzu, da iz Pariza pođe savršeno oplođena u zemlju šikara i drača, našu Hrvatsku, da je oplodi i očisti žarkim svietlom realne prisutnosti euharistijskog Boga. Pariz je po najdubljem uvjerenju njegovih prijatelja vršio na nj najjači i najveći duhovni utjecaj. Francuzka, konvertitska, katolička literatura, djela književnih umjetnika Chateaubriand-a, Claudel-a i Péguy-a pomogla je Merzu, da u sebi nađe svjetlije obrise golgotskog misterija, da bliže oćuti stvarnu prisutnost vječnog Logosa u crkvi, da prigne sinovskom odanošću i strahopočitanjem svoju glavu pred institucijom Vatikanskog priestolja, da se s ljubavlju klanja Kristu na zemlji.

Ono, što je bitna svojina velikih duša, duhovno kontemplativni život u neprestanoj vezi preko meditacije sa svojim Stvoriteljem, kod Merza dostiže svoju kulminaciju. Njegov duh je bio vječno sjedinjen svojim Bogom, dizao se k Njemu poput orla i grijao se toplim zracima Njegove dobrote, živio nadnaravnim životom u naravnom svietu. Nutarnji život provađa u tančine, pričest, misa; krunica, a osobito meditacija, dnevna hrana njegovoj duši, srž i glavna značajka njegova rada i uspjeha, pa i sam kaže na jednom mjestu »da samo u nadnaravnom leži tajna naših uspjeha«. Borba protiv sjetilnosti lako ga je obuzela i prožela, da ne dopušta ništa, što bi mazilo i ugađalo instinktima i nižim porivima, bježi od mnogo čega dopuštenog, mrtvenje i samoprijegor nadomještaju sjetilne životne ugođaje, tako da spava ko pustinjak na podu, diže se u pet sati, jede mizerno – dvaput na dan – a ovo je samo dio onih nebrojenih žrtava i križeva, kojih naš um nikad upoznati ne će. Moliti, raditi i trpjeti geslo njegova životnog programa, tajna njegova rada i rješenje njegovih uspjeha.

Njegovo sjedinjenje s Kristom u pričesti koliko je pobožnosti, koliko radosti i nadaravnog veselja proizvelo druženje s Bogom, duši, koja sviestna realnog prisustva svoga Boga pjeva velebnu pjesmu zahvale i ljubavi. Najsimpatičnija i najjača crta njegove nutrine to je život u stvarnom odnosu s Bogom, život koji sviesttno Providnost vodi, realni osjećaj, da je s njim Najveći i Svemogući »da faktično, kaže Ivan, da On postoji, da ga osjećamo oko sebe, u sebi, tu, ovdje, ondje i svugdje. Njegove melodije drže i napunjaju svemir«, a na drugom mjestu govori, »da je duševni sviet, sviet moći i molitve realniji od svega, što vidljivo postoji«. Čovjek zapanjen čita stranice njegova dnevnika, pa se čudom pita, je li ovaj život stvarno na zemlji, ili je možda ovo san i liepa priča iz davnine o dobrom i plemenitom vitezu. Čovjek se osjeća pred njegovom veličinom malen, neizmjerno sićušan, pada u duši na koljena, klanja se njegovu svetačkom liku, a usne spontano uzbuđene mole »hrvatski sveče u fraku, smiluj se našoj biedi«!

Evo slike jedne njegove priprave stolu Gospodnjemu: »U nedjelju je pričest. Ne mogu shvatiti, da će Krist, Bog, Stvoritelj, Onaj za kojim sve teži, koga čovjek u srdcu i na javi osjeća, Onaj jaki svemogući, koji je dao kretnje vasioni, Onaj koji je nad svakom travkom i nad svakim crvićem bdije, da će Krist kojemu su klince kroz noge i ruke probijali, na koga su pljuvali, Onaj, koji je mrtve oživljavao i djecu volio, te kod svoje vlastite smrti, sunce zamračio i zemljom potresao, da će taj biti moj, da će se zaogrnuti sa mnom, sa, čovjekom, za koga samo ja pravo znadem.« (Dnevnik 22. I. 1915.).

U ogledalu neprevarljivog učiteljstva Vatikanskog starca gleda smjernice i uspjeh svome radu. Iza Mahnića u Hrvatskoj prvi jače i pokretnije upire prstom na Petrovu Stijenu, novom znaku protivljenja i spasa, zakloništu od zabluda i strasti, naglašuje sinovsku privrženost i poslušnost bez diskusije instituciji vidljivog Krista. Stare doktrine u drugoj formi, savremeni liekovi izlaze iz enciklika, gdje Merz nalazi polaznu točku za obnovu deskristijaniziranih masa, svietle znakove kršćanske obnove, sreću i spas nove Hrvatske. Sve sile ulaže da u novom pokretu K. A. u Hrvatskoj, kojoj je on bio duša, budu spiritus movens autoritet i direktive Rima nauke enciklika i koncila, svježi sokovi novog života kršćanskoj Hrvatskoj. Iza sudjelovanja hrvatsko-orlovskog hodočašća u Rim i veličanstvenog posjeta hrvatskih orlova svijetloj uspomeni velikog Pija, Merz piše: »Papa! Vidjeli smo njegovu bijelu pojavu, poljubili njegovu svetu ruku i od ljubavi prema vidljivom Kristu bili spremni milošću Gospodnjom. predati mu neograničeno svu svoju egzistenciju… I kad je sveti Otac u svom govoru rekao nama Orlovima smjernice za naš rad, osjetismo svu veličinu i sve značenje Papinstva. Shvatismo, ako Orlovstvo hoće da ostane na pravoj liniji i da bude ispravan pokret u velikom sklopu svih mogućih pokreta i u krilu svete crkve, mora da bude pokretom Papinskim… Euharistiju i papu valja dati našem narodu«. (Život Dr. Kn. str. 180.). Ovu neizkazanu i riedku ljubav modernog intelektualca – laika, papinstvu, biskupima i svećenicima treba tražiti u njegovoj svetačkoj nutrini, koja je bila zaokupljena nevidljivim osjećajem, da u njima gleda Golgotskog Prvosvećenika, nepogrešivost prvog Učitelja.

Hoće iztrgnuti kršćanstvo iz zaraznih ruku trgovine i monopola, da ga pruži svima velikodušno i svakome bratu i neprijatelju bez ograda i nasipa, ko bezsmrtni život, ne doktrinu i naučni sustav, kao naravsku potrebu u svim životnim manifestacijama, svietlo u svim zakutcima duša, realni život zdravih energija vječne Kristove mladosti. U poslieratnim vihorima zabluda i biega od istine, u načelnoj dezorijentaciji svih slojeva družtva, Merz svojom pojavom borbeno izstupa, snagom i načelnošću svojih ideja unosi poremećaj u čitav dotadašnji javni život i rad. Svojom filozofsko-teoložkom spremom utire nove puteve i nezaorane brazde praktičkog i organizacijskog katolicizma u Hrvatskoj, daje novi vidljivi impuls i mentalitet hrvatskom Orlovstvu. Odsada je čitav njegov rad, sve energije i sva sprema, neutrnuta žiža, koja mučenički izgara, na oltaru katoličke akcije bez priznanja i plaće, bez uzvrata i zahvale. Stvoriti ljude, izgraditi ih putem organizacije, »jer mi nismo organizacija masa, kliče on, koji bi imali samo svoje zajedničke interese, već hoćemo da izgradimo mnogo velikih pojedinaca. Oni će onda znati upotriebiti za svoje visoke ideje i ne izgrađene mase«.

Apostol

Pregara i umire od žeđi za onom osnovnom dužnošću kršćanskog morala, suosjećanje i pomaganje bratu čovjeku, tako kao što može samo svetac činiti. Sve je volio bez obzira na klase, mišljenja, socialne razlike, pa je jednom i doviknuo »mislim, da su mi milije od glada i biede izmorene socialističke mase, od sitih katoličkih purgera«. Nije čudo da će iz njega, s onima kojima je dolazio u dodir, strujila nevidljiva sila djelovanja i strahopočitanja na duše, neki nadnaravni osjećaj da je čovjek s onu stranu zvijezda, da se pred njim mora prignuti duh bez diskusije i prigovora, jer vjeruje i zna, posjeduje takvo uvjerenje da je njegova rieč absolutna istina, da je njegov život život sveca. Osjetno se je moglo doživjeti milosni utjecaj nadnaravnog života, onaj mistični ushit ljubavi k dušama i za duše. Njegov najbliži prijatelj, danas intendant hrvatskog kazališta, D. Žanko, napisao je za njega ovo: »Dok ga slijedimo nekoliko redaka, nekoliko koraka ili slušamo par minuta, najednom se nađemo u samom srdcu nevidljivoga, okruženi i zahvaćeni od svih neznatnih egzistencija, koje kao da nas čekaju i zovu«. (Život. 1938.). Eto tako je govorila milost i urođeni Kristov mir bez zaštita namještenosti i forme, a sam je napisao »da u svakoj zgodi, posve nehotice mora iz nas da struji onaj nadnaravni mir, ono počivanje u Bogu, kojega smo mi dionici. Mi ćemo u duši našega bližnjega, koji nije naš pristaša, razmatrati jedan predmet od neizmjerne vriednosti koji bi se poput stakla razbio, kad bismo ga nezgodno primili. U svakom času oni sebi moraju biti sviestni, da mi u njima ljubimo nešto, čega vrijednost oni sami ne poznaju i da smo im spremni pomoći u najneznatnijim kao i u najznatnijim stvarima…« (Životopis. Dr. Kn. str. 254.). Krist, žrtva i duše, tema svagdanjeg života, tema svakog sata i časa bez straha i predanja, nošen neobičnom snagom milosti tome cilju kao svojoj konačnoj svrsi. Žrtava se nije bojao, nikad smalaksao, svoj nadnaravni mir uviek sačuvao, tmurni oblaci beznađa i očaja nikad nisu zavirili na pozornicu Ivanove duše. Pavlovskom vjerom išao je pobjedi svijestan činjenične i izkustvene istine »Sve mogu u onome, koji me jača«.

»Život svoj žrtvujem za hrvatsko orlovstvo«, geslo apostolske djelatnosti životnog Božjeg Viteza, hrvatskog intelektualca umnika i sveca naših dana i naših patnja.

Tko Te može obuhvatiti, tko Te može proniknuti, tko osjetiti podpunu veličinu Tvoje nutrine, Tvog nepatvorenog kršćanskog života, produhovljenosti i svetosti, tko to može, kad Te ni oni, koji su s Tobom radili svaki dan, mislili kao Ti, znojili se zajedno s Tobom, osjećali i živjeli s Tobom, kad se oni ustručavaju i boje, jer se osjećaju nedostojnim, da bi Te mogli ocrtati i svijetliti u punini Tvog svijetla i Tvoje veličine. Živjeli su s Tobom, ali ne znaju, tko si, u svim nijansama nedostiživ, sa svih gledišta dalek i nepoznat. Pa kako da ovo tepanje onoga, koji Te nije vidio ni živoga osjetio, kako da ovo sladunjavo trabunjanje bude vjerni prikaz Providencijalnog sveca i viteza na vidiku poratne Hrvatske.

Brate i sveče! Nikada nam nisi potrebniji, nikad draži, nikad bliži, jer

»Nemamo mira, nemamo kruha i padamo,

sve više. Dostojanstvo čovjeka gazi poganska noga

Srušiše nam oltare naše, izranjeni stradamo

sve bjednije. Oduzeše nam i vjeru i anđele i Boga.

(Balentović)

Ti vidiš bljesak krvavog mača i opojno rumenilo krvi, u svietu u Tvojoj Hrvatskoj, Ti vidiš nove potrebe Križarskog poslanstva, vidiš našu suhoću, malo revnosti, a puno forme i dilentatizma, pa brate, radi vlastitih žrtava, molitava i rada, radi Tvojih zasluga smiluj se neodgodivim i težkim našim potrebama. Hrvatski Orle, pioniru Katoličke Akcije, prvi Križaru i neutrudivi borče, živa riječi i vječni Memento, vječna Ti hvala i slava. »Klanjati se velikim ljudima nije sramota, sramota je ne imati ideala i puzati pred tiranima« (Marko Car).

Željko Brzić

«Merčev dan u Đakovu», Nedjelja, Zagreb, 11. lipnja 1944., br. 20, str. 8

MERČEV DAN U ĐAKOVU

Iako se naša križarska družtva bore sa pomanjkanjem prostorija, ipak se je pokazala živahnost u radu, osobito zadnjih dana. Sastanci se održavaju ili u prirodi ili u kojoj prostoriji, koja je momentano prazna.

Tako su eto i sva križarska družtva u Đakovu proslavila prema prilikama i mogućnosti Merčev dan dne 14. svibnja 1944.

Dan prije, bila je zajednička izpovied svih križara i križarica u samostanskoj crkvi Na sam dan proslave došli su križari i križarice, svaki pod svojom zastavom u župnu crkvu na zajedničku svetu misu i svetu pričest. Svečanu pjevanu sv. misu je služio u 7 sati duhovnik Okružja veleuč. g. dr. Đuka Marić, uz asistenciju križarskih duhovnika vlč. gg. M. Pavića i M. Dragutinca. Pod svetom misom su pjevale križarice. Upravo je bilo milota pogledati, kako pristupaju stolu Gospodnjemu svi križari i križarice počam od onih najmanjih pa do najvećih.

Poslije podne su održala sva križarska družtva u Đakovu zajedničku akademiju u počast dra Ivana Merza, u ustaškoj čitaonici u 5 sati. Razpored akademije, bio je sliedeći: 1. Križarska himna - pjevaju svi. 2. Merz uzor svima i svemu - govori dr. Đuka Marić, duhovnik Okružja. 3. I. L.- Dru Ivanu Merzu - krasnoslovio brat O. Horvat, član avangarde. 4. I. Horvat - Majko ljubavi svete - pjeva s. Julka Staubringer. 5. Kroz Merčev ratni dnevnik - čita brat Cermovšek, domobran - križar. 6. I. pl. Zajc: Zdravo Marijo - pjeva s. Ljubica Vohalsky. 7. Dr. Ivan Merz vitez ženske časti - čita s. Marica Merli. 8. J. Dulčić: Križarskom uzoru - krasnoslovi s. Maja Šips. 9. Liepa naša.

Sve su točke vrlo dobro izvedene. Veleučeni gospodin dr. Đuka Marić, duhovnik Okružja nam je prikazao dra Ivana Merza kao uzor svima. Svi će naći u Merzu nešto, što će moći nasljedovati. Oni najmanji, ako se ugledaju u njegovo djetinjstvo. Pa oni srednji, ako se ugledaju u njegovo Školovanje. Odrasli križari, a tako i križarice imadu posebni uzor u Merzu. Križari - vojnici imadu također uzor u njegovom ratnom životu. Ukratko, Merz je bio čovjek, na kojemu će svatko, bez obzira na dob, veličinu i učenost, naći uzor i moći ga nasljedovati. Zaista je Merz bio uzor svima i u svemu. Druge točke su također veoma liepo izvedene.

Osim svih križara i križarica malih i velikih i njihovih duhovnika, posjetile su Merčevu akademiju i članice »Katoličke Žene« sa svojim duhovnikom preč. g. R. Švererom, kanonikom.

Poslije akademije je vlč. gosp. S. Bäuerlein, održao kratki govor, u kojemu je prikazao vriednost križarske štampe i pozvao sve članove i članice svih križarskih družtava u Đakovu, da se spremno odazovu pozivu svojih predpostavljenih, te što više prošire križarsku štampu u ovom idućem tjednu križarske štampe. Na koncu je još Okružni duhovnik križara i križarica u Đakovu veleuč. g. dr. Đ. Marić pozvao sve članove i članice, da nastave sa svojim radom, premda je potežkoća sa prostorijama, makar u prirodi, dok se to može. Nakon toga je akademija završena.

Mala, skromna akademija, ali je pripravljena i održana iz ljubavi prema apostolu križarske omladine. Tako, da se je na vanjski način također pokazalo, koliko križarska omladina u Đakovu štuje svoga prvoborca dra Ivana Merza. - Sada se moramo zadovoljiti s time. A ako Bog dade, da se prilike poboljšaju, bez sumnje će križarska družtva nastojati razvit svoj rad u svakom pogledu, prema uputama i smjernicama svojega Vođstva.

Bog živi!

-ć.